Nemruth Dagi
01.07.2003., 10:05
"Ja sam samo dno dna"; kaže jedan antijunak iz knjige, i dodaje; " ispod mene samo je ništavilo".
No, on nije alkoholičar, narkoman, propalica, ili ubojica. On je ljudsko biće koje je zapalo i palo u krizu, možda krizu "samog sebe".
Super, da, priznanje ponekad oslobađa misao o trenutnom stanju stvari, daje pogled na konkretnu situaciju, i tu zastaje.
Samo mi nadolazi pitanje; jesu li oni koji su doživjeli takav pad
u svojoj krizi, a svjesno to priznaju, zaista duboko pali??????
Na svojem proputovanju, imamo uspona i padova, sve ide kao po špagi, kad dođe onaj jedan trenutak i padnemo.
Neki manje, neki više. Oni koji su na relativnom nižem nivou, lakše se podižu, no oni koji su već daleko odmakli u svojem naumu samoostvarenja, a fljoknuli su ko zrele kruške, teže se pridižu.
Bez obzira na potragu za dubokim životnim smislom , ljudi zapadaju u krizu, čak mi se čini da oni koji tragaju za istinama češće zapadaju u takve krizne situacije, od onih kojih ta potraga ne zanima. Oni su okrenuti običnijim stvarima, pažnje usmjerene više u materiju, nego na duh.
Oni koji su pali nesvjesni svojeg dubokog pada, prihvaćaju očaj, a Kierkegaard nadodaje da je očaj neka vrsta samoubojstva.
Oni svjesniji svoje krize trenutno ne raspolažu snagu da si pomognu , njihovo "samoubojstvo očajem" se odigrava na jednom drugom polju, onom mentalnom.
Zašto nastaju takve krize??? Psihologija, psihijatrija i ostale nauke koje te i takve pojave proučavaju imaju razne teorije.
Čini mi se da je kriza nemogućnost da respondiramo-odgovorimo na odaziv i iz svakodnevnog života, i na smisao sa kojim je on prožet i kojeg tako neumorno tražimo.
Jednostavno, više ga ne čujemo/ne osjećamo, ili ga ne želimo čuti/osjetiti.
Dosada, zasićenje, sivilo, nemogućnost promjene takvog stanja, težnja ili patnja, apatičnost, predaja, neuslišane želje, slabi rezultati uloženog napora i postavljanje mnogih pitanja bez pronalaženje odgovora koji bi te zadovoljili.
Dobro, -ma nije dobro, ali pali smo i što sad?
U krizi smo i kako dalje?
Pad, krizu i besmislenost i kaos upoznali su i veliki ljudi i mistici.
Ni oni bez obzira koliko god da su "jaki" osjetili su tu krizu, kao elementarnu nepogodu u svojem životu. Jedan od njih Sv. Ivan od Križa to naziva "tamna noć", neki istočni mudraci to nazivaju "umiranjem prije smrti", neki "trenutak kada te ispunjava ništavilo"...
No, svima je ona samo trenutna sljepoća, tj nemogućnost da se
vidi dalje od trenutka. Ostali nesvjesni prolaznosti krize te trenutne krize, doživljavaju kao osobni smak svojeg svijeta.
Ipak, krize postoje da bi ih prevladali, da bi te trenutke iskoristili da se preobratimo. A već spomenuti Ivan kaže da one stvaraju prostor u nama za poniznost da se primi božanska inspiracija.
Vjerujem da svaki pad sadrži i sjeme ponovnog rasta.
Samo oni koji su dotakli "dno dna" rijetko da su toga svjesni.
Veličina duha se pokazuje baš u trenucima najvećih kriza.
Pad, kriza, i ponovno podizanje, svi smo to iskusili, prošli, testirali se, ali se nismo protiv pada i trajno cijepili.
Što je dakle za vas kriza; osobni izazov ili jednostavno nevidljiva i najgora faza rasta, način kako da skončamo našu životnu dramu, životna škola i okrutno poigravanje sudbine, ili tek mogućnost predaje bez borbe???
No, on nije alkoholičar, narkoman, propalica, ili ubojica. On je ljudsko biće koje je zapalo i palo u krizu, možda krizu "samog sebe".
Super, da, priznanje ponekad oslobađa misao o trenutnom stanju stvari, daje pogled na konkretnu situaciju, i tu zastaje.
Samo mi nadolazi pitanje; jesu li oni koji su doživjeli takav pad
u svojoj krizi, a svjesno to priznaju, zaista duboko pali??????
Na svojem proputovanju, imamo uspona i padova, sve ide kao po špagi, kad dođe onaj jedan trenutak i padnemo.
Neki manje, neki više. Oni koji su na relativnom nižem nivou, lakše se podižu, no oni koji su već daleko odmakli u svojem naumu samoostvarenja, a fljoknuli su ko zrele kruške, teže se pridižu.
Bez obzira na potragu za dubokim životnim smislom , ljudi zapadaju u krizu, čak mi se čini da oni koji tragaju za istinama češće zapadaju u takve krizne situacije, od onih kojih ta potraga ne zanima. Oni su okrenuti običnijim stvarima, pažnje usmjerene više u materiju, nego na duh.
Oni koji su pali nesvjesni svojeg dubokog pada, prihvaćaju očaj, a Kierkegaard nadodaje da je očaj neka vrsta samoubojstva.
Oni svjesniji svoje krize trenutno ne raspolažu snagu da si pomognu , njihovo "samoubojstvo očajem" se odigrava na jednom drugom polju, onom mentalnom.
Zašto nastaju takve krize??? Psihologija, psihijatrija i ostale nauke koje te i takve pojave proučavaju imaju razne teorije.
Čini mi se da je kriza nemogućnost da respondiramo-odgovorimo na odaziv i iz svakodnevnog života, i na smisao sa kojim je on prožet i kojeg tako neumorno tražimo.
Jednostavno, više ga ne čujemo/ne osjećamo, ili ga ne želimo čuti/osjetiti.
Dosada, zasićenje, sivilo, nemogućnost promjene takvog stanja, težnja ili patnja, apatičnost, predaja, neuslišane želje, slabi rezultati uloženog napora i postavljanje mnogih pitanja bez pronalaženje odgovora koji bi te zadovoljili.
Dobro, -ma nije dobro, ali pali smo i što sad?
U krizi smo i kako dalje?
Pad, krizu i besmislenost i kaos upoznali su i veliki ljudi i mistici.
Ni oni bez obzira koliko god da su "jaki" osjetili su tu krizu, kao elementarnu nepogodu u svojem životu. Jedan od njih Sv. Ivan od Križa to naziva "tamna noć", neki istočni mudraci to nazivaju "umiranjem prije smrti", neki "trenutak kada te ispunjava ništavilo"...
No, svima je ona samo trenutna sljepoća, tj nemogućnost da se
vidi dalje od trenutka. Ostali nesvjesni prolaznosti krize te trenutne krize, doživljavaju kao osobni smak svojeg svijeta.
Ipak, krize postoje da bi ih prevladali, da bi te trenutke iskoristili da se preobratimo. A već spomenuti Ivan kaže da one stvaraju prostor u nama za poniznost da se primi božanska inspiracija.
Vjerujem da svaki pad sadrži i sjeme ponovnog rasta.
Samo oni koji su dotakli "dno dna" rijetko da su toga svjesni.
Veličina duha se pokazuje baš u trenucima najvećih kriza.
Pad, kriza, i ponovno podizanje, svi smo to iskusili, prošli, testirali se, ali se nismo protiv pada i trajno cijepili.
Što je dakle za vas kriza; osobni izazov ili jednostavno nevidljiva i najgora faza rasta, način kako da skončamo našu životnu dramu, životna škola i okrutno poigravanje sudbine, ili tek mogućnost predaje bez borbe???