PDA

View Full Version : "Psihijatrija i Mi" - tema za forumaše koji su ozbiljni oko ovih bolesti


Vilko
18.07.2003., 14:11
Kao dugogodisnji bolesnik od Psihosomatskih bolesti i sa dosta iskustva ,zelim podjeliti moje iskustvo sa ostalima. Za vrijeme 2 godine na pojedinim "Forumima ", bio sam kontaktan i pitan za moje iskustvo ili za savjet ili za podrsku.

Zadnji predlog sam dobio da probam otvoriti ovdje na ZDRAVLJU
posvecenu temu i pitati ostale forumase za otvaranje "PODRSKE
i izmjene nasih problema"


Kao prvo zamoliti cu moderatore Dav i lahor za podrsku takove
teme kao i za podrsku i ponekada kada je potrebno koment ili
pomoc.

Kao prvo dati cu svoj medical report/na zalost je na engleskom/ da vidite da imate i govorite sa nekim koji ima dugotrajno iskustvo.

Mislim isto da bi mogli napraviti jedan dio za Medical pisanje kao ovu temu na koju bi mogli prenesti medicinske informacije ,a otvoriti drugu temu, kao 2 dio i suport/podrska/izmjena informacije , jer gledajuci kroz Zdravlje svaki cas se ponavljaju ista pitanja .
Na ovakav nacin bi mogli voditi informacije i dijagnozu/simptome, na jednom clanku.........a dopisivanje na drugome, sta bi radilo po mojem misljenju najbolje.

Molim lahor i Dav za koment ili drugi prijedlog!!

Unaprijed hvala,




:) ;) :cool:

Vilko
18.07.2003., 14:22
15April 1998

Dear Dr.Rogers,

RE: MR. VILIM KOVACIC D.O.S. 11/11/41

Thank you for your letter about Mr. Kovacic. I understand from Mr. Kovacic that he has recently changed his general practitioner and is now seeing you.

I have been seeing Mr. Kovacic since March 1992. At that stage, he was living in Whyalla and had been on a Workcover claim with BHP for some time. He had been seen by Dr. Norman James who had initiated treatment for his Major Depressive Disorder. However Dr. James moved to Victoria and for this reason
Mr. Kovacic was referred to me.

When I saw Mr. Kovacic, I diagnosed him as having a Major Depressive Disorder,a Panic Disorder, with Agoraphobia and Obsessional personality traits. He had been tried on a number of different antidepressants without much effect. Over the years, I have found that the best antidepressant has been Paroxetine 40mgs a day and Clonazepam 2mgs bd for his anxiety. On this medication his depression is reasonably under control but his anxiety is still quite intense at times. It is particularly intense during periods of stress.

Over the years that I have known him, there have been a lot of changes in his life. He terminated with BHP and moved from Whyalla to Adelaide. More recently they have moved from their house in Adelaide to a unit in a retirement village. As well as these major changes in their own life, there have also
been changes in the lives of their two sons. This has also impacted on them.

Although Mr. and Mrs. Kovacic are convinced that they have done the right thing, it has taken them quite a long time to adapt to living in a small unit in a retirement setting. More recently, they have been more concerned about going on holidays to Europe. This too has been quite a stressful event to organise.

The other significant stress this year was the diagnosis of “ASBESTOSIS”.

He is very concerned about this and this was a major reason for the holiday back to Europe to see his family.

Both Mr. and Mrs. Kovacic have quite a number of medical compliants as well.
These can pre-occupy them. At the moment, Mrs. Kovacic has quite severe diarrhoea which appears to be due to irritable bowel. A trial of immipramine did not work for her and she is back en moclobemide 300mgs a day. At the same time that this was happening, Mr. Kovacic also decided that he wanted to see
whether a different antidepressant might have a better anxiolytic effect. This has led to two months of chaos. In ..the end, he decided that Paroxetine was the best antidepressant for him. He is just beginning to restabilise on this.

/ P1.

Vilko
18.07.2003., 14:28
P2-
One of the things that have been pre-occupying Mr.Kovacic in the last_twelve months, is his back pain. As you know, he has been seen by the Royal Adelaide Hospital Pain Unit. They were not able to really help him and he now uses Diazepam 5mgs a day as well as Panadeine Forte and Endone for his pain. He appears sensitive to many analgesics which cause him to become very aggressive.
Panadeine Forte seems to be the one that he tolerates best.

As you no doubt know, he was yery upset by his last GP, who suggested that he was addicted to analgesics and Clonazepam. This caused Mr. Kovacic to panic abouts his medication and as a result he in his usual pedantic way decided to
investigate all he could about the different medications he was on. This led him to the conclusion that what he was on at the moment was reasonable. It also caused him to decide to change general practitioner.

So in summary, I believe that his Major Depressive Disorder is reasonably well controlled on Paroxetine 40mgs a day. His anxiety is partially controlled by Clonazepam 2 mgs bd. His major pre-occupation at the moment is his back pain.
He and his wife have been under an enormous amount of stress in recent years which have had quite an effect on their health. It is to be hoped that things will slowly settle down for them.
Mr. Kovacic in particular is still finding it difficult at times to re-adjust to being retired.

Although Mr.Kovacic has obsessional traits and can be quite pedantic, I have always found him to be a very reasonable person to deal with as long as he is dealt with in a very straight forward and honest way. He is also a person who
likes to have adeguate information about his condition and his treatment.

I will continue to see Mr. and Mrs. Kovacic once every six weeks. I will keep you informed of his progress.

Yours sincerely,

Dr.JO LAMMERSMA

lahor
18.07.2003., 14:31
Mozes raditi sto god hoces, sve dok ne vrijedja druge i ima veze sa zdravljem.

Ipak, budi sad spreman na sve moguce komentare koji bi mogli proizici iz ovog tvog posta, a moglo bi ih biti svakakvih. Neki ti se mozda nece svidjeti.

Vilko
18.07.2003., 14:39
lahor kaže:
Mozes raditi sto god hoces, sve dok ne vrijedja druge i ima veze sa zdravljem.

Ipak, budi sad spreman na sve moguce komentare koji bi mogli proizici iz ovog tvog posta, a moglo bi ih biti svakakvih. Neki ti se mozda nece svidjeti.


Hvala,
znadem da nas ima svakakovih, sa moje strane ce biti prikazano sta je , i kako se prepoznaju Psihicke bolesti , koje se u danasnje vrijeme odnose na svake 4 osobe jedna je bolesna ,nekoji su kao ja ostali za cijeli zivot pogodeni.

Znadem radi E-mails koji primam da ima mnogo osoba koje su zainteresirane.

Vilko
18.07.2003., 14:44
Da li liječnici sanjaju električne ovce

Razvoj kompjutera je do sada uvijek bio u korist liječnika i bolesnika. Da li će u budućnosti korist imati samo bolesnici?

Mogli bismo doći do jednog stupnja razvoja tehnologije da se zapitamo zašto bi uopće liječnici postojali, osim možda da tu i tamo nadziru strojeve? I da budu psihijatri.

Medicina je uglavnom egzaktna znanost. Bolest zahtijeva postavljanje dijagnoze, a ova pak određuje primjerenu terapiju.
Već danas se dobar dio dijagnoza potvrđuje izvlačenjem manje ili više očitih zaključaka koje su nam podastrijeli strojevi. Ispituju nam sadržaje svih tjelesnih tekućina, snimaju nas sve detaljnije i, na kraju krajeva, uvelike pomažu.

Kompjuteri se, kao i njihov softver razvijaju strelovitom brzinom. Uostalom, vani se već eksperimentira s programima koji pokušavaju olakšati liječnicima postavljanjem točne dijagnoze iz relevantnih podataka. Nije da su se do sada proslavili, ali...
Kompjuterska revolucija je tek započela.

Što li će liječnik biti za 30-ak godina? Unositi će, recimo, relevantne podatke o pacijentovoj bolesti na zaslon svog računala i gledati što mu ovaj predlaže kao najtočniju dijagnozu.

A za 50 godina? Hoće li korisnik kupiti taj, sada još razvijeniji softver, i kući utipkati što mu je? Kao sada test-trake za trudnoću. Operacije? To je za robote. Ljudska je ruka previše nesigurna i predstavlja prevelik rizik za bolesnika. No zato su 70% svih liječnika psihijatri.

Svjetska zdravstvena kaže da će u 21. stoljeću psihičke bolesti cvjetati, postati naš najveći problem.
Nema veze. U 23-em stoljeću će i roboti imati svoje psihijatre.

Vilko
18.07.2003., 14:55
ZAPOCECEMO SA "PSIHOSOMATSKE BOLESTI"

Ja znadem da svi mozemo naci informaciju i mnogo bolju na Internetu na svim jezicima , ali primjetio sam da pojedine osobe ne vole traziti po internetu zato prenasam sta znadem da je najpotrebnije.




:Podaci dostupni na ovim stranicama ne mogu, niti teže za tim da budu zamijena za liječnički pregled. Tvrtka Intermed. d.o.o. nije i ne može biti odgovorna za provizorno postavljenu dijagnozu i liječenje na osnovi podataka dostupnih na ovim stranicama. Brigu za vlastito zdravlje uvijek povjerite vašem osobnom liječniku.



Tjeskoba (anksioznost)


Definicija
Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Anksioznost je najčešće nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.

Svako povremeno iskusi osjećaj tjeskobe. U stvari, nemogućnost doživljavanja tjeskobe može biti znak ozbiljnog problema. Živimo u svijetu rizika i tjeskoba je jedan od načina kojeg naše tijelo koristi da pomogne umu u prepoznavanju opasnosti.
Kao i kod većine mentalnih bolesti, sama pojava nekog simptoma ,odnosno psihološkog stanja nije problem, već je problem u kojem se stupnju on javlja, tj. koliko ometa normalan način života.

Koji su simptomi
Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste: opća tjeskoba, fobije, i panični poremećaj. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života- i tako stvoriti tjeskobu.
Slično, osoba koja je iskusila vrlo zastrašujuću situaciju može također ponijeti strah u svakodnevni život. Ovaj je problem poznat kao post traumatski stresni poremećaj (PTSP). Iako je to mala utjeha za patnje koje osoba proživljava, oni barem mogu identificirati uzrok neugodnih emocija koje proživljavaju.

Izgled da emocionalna previranja koja imaju izvor u tjeskobi vode svoj poseban život. Neki psihijatri ovo nazivaju slobodno lebdeća tjeskoba ("free floating anxiety").

Za razliku od fobija ili panike, kod osjećaja opće tjeskobe tjeskobnoj osobi nije uvijek jasno zbog čega ona osjeća tu tjeskobu- oni jednostavno imaju osjećaj tjeskobe cijelo vrijeme. Kad ne postoji nekakav prepoznatljivi uzrok, osobe često postanu tjeskobne zbog toga što su tjeskobne cijelo vrijeme! Tako tjeskoba počinje hraniti samu sebe i nastaje začarani krug.

Osobe koje pate od tjeskobe često mogu naći sljedeće simptome:
-lako gube strpljenje
-imaju poteškoća s koncentracijom
-očekuju najgori mogući ishod neke situacije
-stalno misle o najgorem mogućem ishodu
-imaju poteškoća sa spavanjem
-postaju depresivni
- postaju preokupirani oko neke stvari, ili postanu opsesivni

Ovi psihički simptomi mogu dovesti, ili mogu biti praćeni fizičkim simptomima:
-pojačani osjećaj žeđi
-nervozni "trbuh"
-puštanje vjetrova
-učestalo mokrenje
-nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
-stezanje u prsima
-periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
-bolovi u mišićima
-glavobolje
-smetenost
-tremor
-ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne

Veza između fizičkih i psihičkih simptoma može stvoriti začarani krug kojeg može započeti neki simptom bilo kada.

U panici, tjeskoba brzo progredira u krizu. Kod opće tjeskobe, bolesnici često uspijevaju držati stvari pod kontrolom, dok se krug i dalje nastavlja. Napor nastojanja da se stvari zadrže pod kontrolom je samo po sebi jako stresno- i tako može dodati ulje na vatru. To je jedan od načina kako neke osobe počinju osjećati tjeskobu zbog svoje tjeskobe, što još više pojačava problem.

Koliko je vjerojatno da imam ovaj poremećaj?
Od skoro 100% ljudi koji iskuse tjeskobu, tijekom godine 5% ljudi će osjetiti opću tjeskobu, dovoljno ozbiljnu da ometa njihov normalan način življenja. Večina tih ljudi neće zatražiti profesionalnu pomoć.

Što mogu učiniti da pomognem sebi?
Prvi korak je nastojati razumjeti kako nastaje tjeskoba. Tjeskoba je kombinacija tjelesnih i psihičkih simptoma. One su dio reakcije koju psiholozi nazivaju "bori se ili bježi" (engl.: fight or flight). Kada je tijelo pod nekom prijetnjom ono se instinktivno automatski priprema za borbu, ili da se obrani ili da jednostavno pobjegne od opasne situacije.

Opuštanje
Da bi se mogli suočiti s tjeskobom prvo se mora razbiti začarani krug. Jedan od načina je smanjiti stupanj fizičkih manifestacija prakticirajući različite relaksacijske tehnike. Opuštanje neće istog trenutka riješiti probleme. To je vještina koja se mora iznova učiti, i kao kod svake vještine , stječe se samo kroz dugotrajnu i upornu vježbu.

Tjelesna vježba
Druga strategija olakšavanja fizičkih simptoma začaranog krug je "aerobno" vježbanje. To se odnosi na hodanje, trčanje, odnosno na svaku fizičku aktivnost koja ubrzava makar i malo rad srca.
Vježbanje srčanog mišića će učiti taj mišić snažnijim, i stoga manje podložnim iznenadnim nastupima uzlupanosti što zna biti vrlo neugodno . Vježbanje također može pomoći osloboditi tijelo nekih napetosti koje se nakupljaju i koje mogu biti hrana za tjeskobu.

Dijeta
Kofein je prisutan u mnogim osvježavajućim pićima, a ne samo u kavi i čaju kao se misli. Poželjno je izbjegavanje napitaka koje sadržavaju kofein, koliko je god to moguće, jer on samo može započeti začarani krug. On ima učinak na srce, ubrzava ga, tjera na mokrenje, što su mogući znakovi opće tjeskobe. Također, on može ometati normalan san, još jedan znak tjeskobe.
Ako ste umorni, teže će te kontrolirati vaše emocije i vjerojatno ćete osjetiti tjeskobu. Pokušavanje rješavanja problema premorenosti kofeinom samo će pogoršati stvari.

Recite "ne"!
Ovo može biti najbolja terapija. Jednostavno preuzeti na sebe mnogo obaveza, ne misleći kako će ih biti teško riješiti. Možete se naći u situaciji da shvatite da imate previše zadaća. Često, samo jedna stvar ne uzrokuje tjeskobu. Ali kako naguravamo obaveze u naš život, svakom novom zadaćom postajemo sve tjeskobniji i tjeskobniji.
Anksioznost tako može rasti do točke kada "pucamo po šavovima". Jednako je loše osjećati malo tjeskobe za puno svari, ili osjećati puno tjeskobe za jednu stvar.

Pratite svoje misli i osjećaje
Ponekad je korisno misliti o tjeskobi na isti način na koji astmatičari misle o svom disanju. Svi mi dišemo, kao što svi mi osjećamo tjeskobu u nekoj točki našeg života. Kao što astmatičari kontroliraju redovito svoja pluća, tako bi bilo korisno provjeravati stupanj svoje tjeskobe redovito. Ovo se može raditi posebnim tehnikama, odnosno vještinama uočavanja problema prije no što oni narastu i postanu nerješivi.

Profesionalna pomoć
Za neke osobe, razvijanje mogućnosti da sami rješavaju i suoče se s problemima biti će moguće će tek uz pomoć stručnjaka. Prva osoba kojoj se morate obrati je vaš obiteljski liječnik, ili područni liječnik opće prakse.
Često se osobe mogu dobro nositi s ovim poremećajem, ako u početku uzimaju lijekove. Glavna skupina lijekova koji se koriste jesu benzodijazepini, vrlo učinkoviti, ali uz prijetnju navikavanja. Ne bi se smjeli uzimati više od mjesec dana. Prostor koji oni stvaraju zna često biti dovoljan da osoba dođe sebi i počne se suočavati s problemom.

Ako problem ustraje, možda bude potrebno obratiti se psihijatru ili kliničkom psihologu. Uz to, možda bude potrebno uzimati antidepresive, i obratiti pažnju na cjelokupni kontekst života pogođene osobe, što se odnosi na njene prijateljske i ljubavne veze, obiteljski život , samopouzdanje i životna očekivanja te osobe.








:) ;) :cool

Vilko
18.07.2003., 15:01
Fobije i napadaji panike !

Definicija
Fobije- neurotsko stvaranje simptoma straha različitog stupnja, od tjeskobe, ustrašenosti, pa do panike, povezanog s različitim predmetima, situacijama obično bez realne podloge i povoda. Povremeno se fobije mogu javiti i kod zdravih osoba, no kod neurotika one se javljaju u obliku prisile koja im se nameće, gotovo uvijek u vezi s nekom situacijom: zatvoreni prostor, otvoreni prostor, strah od crvenjenja itd.

Panika (panično stanje)- oblik intenzivnog straha od iznenadne opasnosti; često uključuje motoriku koja omogućuje bijeg iz opasne situacije.


Panika je dio reakcije "bori se ili bježi" ("fight or flight"), i bitan je dio našeg obrambenog sustava. U svakodnevnom govoru "paničarenje" je dobilo drugi, izvrnuti smisao, pa znači nešto poput izrazite plašljivosti, odnosno kukavičluka.

Većina nas će osjetiti paniku u nekoj neugodnoj, ali za paniku prigodnoj situaciji. Svjetlo na semaforu je zeleno za pješake, mi prelazimo ulicu, ali odjednom nailazi automobil velikom brzinom i ne pokazuje znakove kočenja. Panika je prigodna reakcija u ovakvoj situaciji- trčimo, što nas noge brže nose.
Ali što ako neka bezazlena, svakodnevna situacija stvori takav odgovor- ili što je gore, što ako osjetimo paniku bez nikakvog prepoznatljivog razloga i bez ikakvog upozorenja. I dok neki ljudi uživaju biti prestrašeni na smrt- zašto uopće i snimaju horore - sasvim je drugo iskustvo kada ne znate zašto se osjećate prepadnuti, zašto ste ustrašeni, niti znate kada će to prestati.

Češće fobije
Moguće je imati fobiju za bilo što, ali najčešće su fobije:
-odlazak zubaru
-letenje
-krv
-socijalne fobije
-agorafobije (strah od otvorenog prostora)
-klaustrofobije (strah od zatvorenog prostora)
-strah pred crvenjenjem (eritrofobija)
strah pred strahovima (fobofobija)

Kad osoba koja pati od fobije dođe u kontakt , ili zna da će uskoro doći u kontakt sa stvarima i situacijama kojih se boji, ona razvijaju neke akutne fizičke simptome tjeskobe.
Anksioznost se može prezentirati velikim brojem simptoma, a različiti ljudi reagiraju različitim simptomima.
Za mnoge ljude, to je dovoljno da potpuno počnu zaobilaziti što god da im smeta - to može dovesti do toga da cijeli život postane strukturiran oko izbjegavanja posebnih situacija ili objekata.
No ponekad, takve se situacije ne mogu izbjeći - godine neodlaženja zubaru mogu prouzročiti jaka oštećenja zuba i potrebu za hitnim liječenjem, ili susret koji se ne može izbjeći - kada je osoba s fobijskim poremećajem prisiljena uči u takvu situaciju javlja se osjećaj straha, nakon čega često nastupa napad panike.
Riječ "često" je vrlo važna- panika nije neizbježna, i ne javlja se uvijek u spomenutim situacijama. Mnogi ljudi s fobijama će iznenaditi sebe i proći kroz situaciju, iako je oni doživljavaju kao jako neprijatnu.

Simptomi napada panike su:
-brzo, uzlupano srce
-gubljenje daha
-bol u prsima
-crvenjenje i znojenje
-osjećanje bolesti
-trešnjama ruku ili cijelog tijela
-osjećaj bolesti
-smetenost
-suha usta
-potreba ići na zahod
-osjećaj slabosti.
Iskustvo može biti tako neugodno i intenzivno da bolesnik često misli da proživljava akutni srčani udar. Neke osobe osjećaju reakcije svog tijela tako izraženima, ekstremnima i van kontrole da imaju osjećaj da su tek promatrači cijele situacije.
Iako ne opisuju nešto poput "van tjelesnog" iskustava, oni opisuju osjećaj kao da su postali izdvojeni od onoga što događa - kao da je cijela situacija postala previše nestvarna. Ova pojava se odnosi na pojam "depersonalizacije". Iako ova pojava može izgledati kao rasterećenje i olakšanje od paničnog napadaja- pojava depersonalizacije čini je u biti još gorom.

Druga je grupa bolesnika, koja izgleda, doživljava napade panike iz čistog mira, spontano. To se često može pripisati osjećaju opće tjeskobe- koja je karakterizirana neprestanim ponavljanjem simptoma koji u paničnom napadu doživljavaju svoj vrhunac. Ali napadaji panike mogu se javiti i sasvim iz čistog mira. Kad se tako nešto dogodi, javlja se strah od ponovnog proživljavanja takvog napadaja u istoj situaciji, što može uroditi razvijanjem fobije i opće tjeskobe. Kao što je to često slučaj, tjeskoba počinje hraniti samu sebe i stvar se začarani krug.

Kako je čest ovaj poremećaj?
Neke su fobije češće od drugih. Čak do 10% ljudi osjeti fobiju zbog letenja, odlaska zubaru, ili prizora krvi godišnje. Takve reakcije se opisuju kao jednostavne fobije. Socijalne fobije su rjeđe, 25/1000 osoba će ih iskusiti tijekom godine. Agorafobiju će imati 30/1000 ljudi, a češća je kod žena otprilike za duplo. Napadi panike nastupit će kod 10-30/1000 ljudi tijekom godine, otprilike dva puta češće kod žena.

Što mogu učini da pomognem sebi?
Relaksacija
Prvi korak rješavanja fobija i panike je razbijanje začaranog kruga. Učenje tehnika relaksacije može biti jako korisno.
Desenzitacija
Probajte u svojoj mašti zamisliti situaciju u kojoj se stvara tjeskoba, i odredite kolika je ta stupanj tjeskobe. Zatim, probajte smanjiti anksioznost u toj situaciji koristeći se metodama relaksacije. Ovaj način nije jednostavan, jer zahtjeva upornost,, volju i mnogo vježbanja. Mnogim ljudima će biti potrebna i stručna pomoć ili savjet.

Ponekad samo-pomoć i psihoterapija neće biti dovoljni pa će biti potrebno da liječnik opće prakse ili psihijatar propišu lijekove, najčešće sedative, trankvilizatore za kraće vrijeme.





:) ;) :cool:

Vilko
18.07.2003., 15:12
Opsesivno-kompulzivna neuroza (prisilna neuroza)

Definicija
Prisilnu neurozu oblikuje posebna organizacija karaktera (prisilni karakter) i ponavljajuće prisilne misli i radnje, koje se doživljavaju kao nametnute, a kojima se bolesnik ne može suprotstaviti.
Bolest se počinje razvijati već u djetinjstvu, ali se najčešće javlja između 20 i 30 godine života

U osnovi prisilne neuroze leži prisilni karakter oboljelog kojeg karakteriziraju samokontrola i pre-skrupuloznost, sumnjičavost, rigidnost i perfekcionizam u obavljanju poslova i ponašanja, emocionalna hladnoća i distanciranost, sumnjičavost, manjak maštovitosti, smisla za rizik, pa i manjak kreativnosti.

Kako nastaje ovaj poremećaj?
Prema mišljenjima psihoanalitičara, tijekom života, kada treba realizirati vlastite seksualne poticaje, osoba sa problemima u psihofizičkom razvoju i fiksacijama iz analno-sadističkog stupnja zapada u konfliktne situacije iz kojih se rađa strah. Da bi neutralizira takav strah, osoba počinje s regresivnim ponašanjem. Strah se konačno, psihičkim mehanizmima pretvara u prisilne simptome.

Možda čudno zvuči-ali tek nas nekolicina ima potpunu kontrolu nad vlastitim mislima.
Većina ljudi je doživjela iskustvo kad zna da je nešto napravila - zaključala vrata od kuće, zatvorila plin-ali ipak nakon toga dvoje da li su to zaista napravili. Nekada, može biti potrebno da se iznova provjeri ono za što znate da ste napravili, da bi ste mogli dalje nastaviti dan i početi misliti o nečem drugom.

Kad se zna koliko često osobe s poremećajem tjeskobe i depresije gube kontrolu nad svojim negativnim mislima- nije toliko čudo da mogu postojati stanja kad se gubi kontrola nad nekim drugim misaonim sadržajima.

Mnogi od nas imaju svoje male rituale, često s razlogom da rutina pomogne u sprječavanju zaboravljivosti. Ali ponekad poprime svoj poseban tijek- uvijek zaključavanje vrata na poseban način, ili serviranje hrane na poseban način. Za neke ljude, ovakvi rituali mogu izmaći kontroli i njihovim životima ovlada stalna briga o malim stvarima i potreba za izvođenjem beskrajnih ritualnih radnji.

Koji su simptomi?
Najčešći prisilni poticaji povezani s provjeravanjem i brojenjem: oni stalno provjeravaju ono što čine, ili pak broje i računaju do iscrpljenja ili dok ne zadovolje "magični broj puta".
Korisno je odvojeno promatrati opsesivne i kompulzivne poremećaje. Kod opsesije simptomi uključuju napadne i ometajuće

-riječi
-ideje
-neodlučnosti
-prizore
-sumnje.

Osoba prepoznaje da oblik ovakvih misli dolazi iz njenog vlastitog uma, i želi ih spriječiti- ali nije u mogućnosti. Opsesije mogu biti vrlo ružne naravi-seksualne, nasilne, bogohulne- i u sukobu s moralnim standardima bolesne osobe.

Kompulzije su često radnje koje rezultiraju kao posljedica postojanja opsesije, i jedan od rijetkih načina kojima osoba može reagirati na svoje misli.

Neuspjeh u formiranju kompulzija često dovodi do teške tjeskobe ili panike- dok življenje prema ritualima često dovodi do depresije. Mnoge osobe s ovim problemima žive dugo godina bez traženja pomoći. Vrste kompulzija koje osobe iskuse jesu:

-ritualne radnje- izvođenje radnji po posebnom redoslijedu ili u ponavljanom broju puta
-čišćenje
-provjeravanje već završenih i obavljenih radnji
-uređivanje i slaganje npr. namještaja na poseban način.

Kompulzije mogu poprimiti mnoge oblike, a gore nabrojeni primjeri pokazuju samo najčešće oblike.

Koliko je čest poremećaj?
Tijekom jedne godine 2/1000 osoba će imati epizode opsesivno-kompulzivnog poremećaja- tijekom životnog vijeka 2-3/100 osoba će se susresti s ovim poremećajem.


Kako možemo pomoći sami sebi?
Ovaj poremećaj ima izvorište u mislima, a te misli često izazivaju tjeskobu, stoga su upravo misli mjesto gdje treba početi s potragom za problemima.
Pratiti svoje misli i prakticirati opuštanje može biti dobar put ka obračunavaju s opsesijama i kompulzijama. Razvijanje tehnika opuštanja, i identificiranja kad se i u kojim situacijama javljaju problematične misli i kako su one jake- može biti dobar početak "desenzibilizacije".

Za početak, počnite s predočavanjem situacija gdje ne iskazujete kompulzivno ponašanje. Ocijenite stupanj tjeskobe koji osjećate i pokušajte se suočiti s njima tehnikama relaksacije i opuštanja. Nastavite vježbati dok vaša tjeskoba nije pod kontrolom kad se zamišljate da ne izvodite kompulzivne radnje.

Sljedeći korak je sve to ponoviti u stvarnoj situaciji-možda izvodeći svoj ritual jedanput manje, ili pričekati 30 sekundi dok se ne manifestira kompulzivna radnja. Opet pokušajte s tehnikama opuštanje da bi se lakše suočili s tjeskobom. Za mnoge osobe, ovako postupni napredak omogućuje na kraju potpuno prevladavanje problema.

Prije nego sami pokušate ovakav program obrate se psihijatru za savjet ili za korisnu priručnu literatu koja će vam olakšati vaše napore u borbi protiv vašeg problema.

Ako se pokaže da niste sposobni sami se nositi s problemom i da ne možete sami sebi pomoći, jedan ste od mnogih- i ne ostaje mnogo mogućnosti ni profesionalcima da vam pomognu.

Kakva profesionalna pomoć je na raspolaganju?
U posljednji 10 godina, prognoze osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem znatno se poboljšala.

Postoje dva glavna pristupa liječenja ovog poremećaja, često se koriste u kombinaciji. Prva metoda je kognitivna bihevioristička terapija (gore navedene vježbe i postupci su uzeti iz ovog pristupa liječenju). Neki će ipak morati potražiti pomoć profesionalca, psihijatra, za potporu, savijte i ohrabrenje. Oni bi također mogli zatrebati liječenje tjeskobe i depresije koji se mogu javiti kad se opsesivni poremećaj ne uspije izliječiti.

Drugi je pristup uzimanje lijekova, često u obliku jednog od antidepresiva koji djeluje na kemijske reakcije u našem mozgu, ovdje na spoj serotonin. Vjeruje se da ovaj spoj, tzv. neurotransmiter može imati ulogu u opsesivnim poremećajima, kompulzijama, kao u i u depresiji.

Vilko
18.07.2003., 15:31
nastavak slijedi subota, 19/07/03

molim za korespodenciju druga TEMA!
:) ;) :cool:

Vilko
19.07.2003., 14:36
Entomofobija-strah od kukaca


Definicija
Entomofobija je naziv za strah od kukaca. U ovaj poremećaj spadaju akarofobija – strah od grinja i arahnofobija – strah od paukova.
Većina je ljudi oprezna, ako ne i u strahu kad su u pitanju kukci (ili bolje reći artropodi).
To može biti :
- razuman strah temeljen na znanju ili iskustvu (pčele, ose, obadi, komarci)
- nerazumna, ali kulturološki objašnjiva odvratnost (žohari, muhe)
- neutemeljen strah zbog nedovoljne informiranosti (skakavci, bogomoljke, cvrčci)

Prava fobija od kukaca, s druge strane, karakterizirana je slijedećim kriterijima:
- trajni iracionalni strah i prisilna želja za izbjegavanjem kukaca, grinja, pauka ili sličnih fobičnih objekata
- značajan stres usprkos priznanju osobe da je strah pretjeran i nerazuman
- strah od kukaca nije posljedica drugog mentalnog poremećaja kao što je shizofrenija ili opsesivno-kompulzivni poremećaj

Entomofobiju treba razlikovati od parazitarnih halucinacija i iluzija, a isto tako od shizofrenije i opsesivno-kompulzivnog poremećaja. To je ponekad teško čak i iskusnom psihijatru. Ponekad je objekt fobije strah od infestacije kukcima, tj. osoba se boji da će se zaraziti parazitima, a ne parazita samih. Ovo stanje se razlikuje od parazitarne halucinacije po tome što u tom stanju osoba proživljava simptome kao da stvarno ima parazite.
Strah od prodora kukaca/onečišćenja može uzrokovati nastanak rituala čišćenja i steriliziranja sličnih onima koji se javljaju kod opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Ovaj sidrom je samo vrh sante leda kod kojeg je tipično ponašanje izbjegavanja kukaca i rijetko se pomoć traži ili je potrebna.

Povijest
Iako su se fobije odavno zabilježene, malo je vjerojatno da su kukci bili fobijski objekti u prošlosti. U higijenskim urbaniziranim zapadnim društvima mnogi ljudi imaju vrlo malo osobnog iskustva s kukcima, osim s muhama, žoharima i komarcima. Takva urbana područja nisu ni mentalno ni fizički pripremljena na susret s kukcima kao što je to seoska zajednica.

Psihopatologija
Nije nerazumno pretpostaviti kako su opasnost i dosada koju su kukci predstavljali stoljećima uzrokovali duboko usađeni strah od kukaca u većini društava. Ugrizi i ubodi ljudi i domaćih životinja ne potiču samo toksične i alergijske reakcije već su i putovi prijenosa potencijalno fatalnih bolesti. Tek su nedavno bolesti poput žute groznice i kuge stavljene po kontrolu. Druge kao malarija još uvijek su značajan problem. Gotovo Jungovski strah od kukaca može se stoga racionalizirati kod svih nas čak i u obliku naučenog pretjerivanja. Neki autori smatraju kako je to prije rezultat tipičnog ponašanja u obitelji nego posljedica ponavljanih trauma jer većina entomofoba nema mnogo stvarnih susreta s kukcima kojih se boje.
Takvo objašnjenje može biti podloga za neklinički kraj fobijskog spektra nego temelj za spomenute kriterije.
U ovim kliničkim slučajevima, kao i kod drugih fobija, najvjerojatniji je uzrok premještanje anksioznosti na vanjski fokus koji se može izbjeći. Izbor kukaca kao fobijskog objekta može biti slučajan, simboličan ili savršeno logičan.
Simbolički kukci često predstavljaju prljavštinu i onečišćenje. Ponekad se interpretiraju kao simbol seksualne penetracije koja se ne može iskorijeniti.
Logičan izbor kukca kao fobijskog objekta opisao je Kolansky 1960: u slučaju infantilne neuroze i entomofobije kod jedne djevojčice simptomi su nastali kad joj je rečeno da je njena sestra s upalom pluća umrla zbog Ťbubeť.
Savory je 1964. ponudi još jedno objašnjenje. On smatra kako je strah od kukaca rezultat njihovih brzih pokreta koji na mrežnici oka imaju jednaku sliku pokreta kao kod padanja. Zbog toga se otpušta adrenalin i raste mišićni tonus te zbog toga mozak na kukce reagira stresom.

Liječenje i prognoza
Uloga entomologa, znanstvenika koji se bavi kukcima, je otkloniti pogrešna uvjerenja koja pogoršavaju fobiju. Edukacija je tu najvažniji element, npr. objasniti neškodljivost bogomoljki. Potrebno je prikazati kukce u pozitivom svjetlu i otkloniti strahove koji mogu biti preneseni od roditelja. Zoološki vrtovi i muzeji mogu imati važnu edukacijsku ulogu. Iznimno su korisne i izložbe živih kukaca gdje osoblje izvadi kukce, drži ih u rukama i pruža mogućnost posjetiteljima da ih diraju i maze.
Specijalističko liječenje je ponekad potrebno ako fobija znatno remeti normalno funkcioniranje osobe, a oblik terapije ovisi o terapeutu. Metode uključuju različite oblike psihoterapije, desenzitizaciju (smanjenje osjetljivosti kroz učestale kontakte s kukcima), grupnu terapiju, lijekove (anksiolitici), modeliranje, regresiju pomoću hipnoze itd., a moguća je i kombinacija terapija.
Za kronične fobije je prognoza dobra ako se može riješiti temeljni konflikt. Ako je konflikt dubok i fobija je simboličkog karaktera prognoza je lošija. Ako su prisutni i opsesivno-kompulzivni elementi kao što je čišćenje prognoza je još slabija.

Entomološki aspekt
Medicinski fakulteti rijetko imaju u programu ikakve entomološke informacije pa je potrebna dodatna edukacija liječnika kako bi svojim pacijentima znali ukazati na bezopasnost svrčaka i bogomoljki. Temeljni entomološki tekstovi i savjetovanje s entomolozima potrebni su za otklanjanje temeljnih zabluda o kukcima koje pridonose fobiji.
Potrebno je naglasiti kako jedino kukci koji se hrane krvlju (komarci, muhe, krpelji) aktivno progone čovjeka. Mnogo češći fobijski objekti kao što su pauci i pčele nikad ne grizu ili bodu osim ako su u klopci ili ozbiljno ugroženi. Prva grupa je obično povezana sa siromaštvom, lošom higijenom i sanitacijom, a druga, koja za čovjeka ima i određene koristi, češće uzrokuje fobije.

Vilko
19.07.2003., 14:41
Bigorexia

Prevelika zaokupljenost razvojem mišića može uzrokovati poremećaj slike tijela sličan anoreksiji. Bigoreksija (muskularna dismorfija) danas pogađa stotine tisuća muškaraca. Nekim je muškarcima izgradnja mišićne mase toliko važna da zbog boravka u teretani propuštaju važne događaje, nastavljaju trenirati čak i ako su bolesni, imaju mišićne bolove ili slomljene kosti, ponekad čak i gube posao jer ne žele poremetiti raspored tjelesne aktivnosti.
Zanimljivo je kako isti ti muškarci nisu zaljubljeni u svoje tijelo. usprkos dobro izgrađenim mišićima, ne pokazuju ih i izbjegavaju situacije kada trebaju izlagati svoja tijela.
Termin muskularna dismorfija skovan je 1997 kako bi se opisao novi oblik poremećaja slike tijela. Poremećaj se još naziva reverzna anoreksija ili bigoreksija. S jedne strane, bigoreksija je oblik opsesivno kompulzivnog poremećaja, prisilne neuroze, a s druge strane posljedica medijskog pritiska na muškarce. Mediji forsiraju idealnu sliku mišićavog muškarca, isto kao sto forsiraju mršavu ženu kao ideal ženske ljepote već niz godina.
Glavno obilježje osoba koje boluju od bogoreksije jest da njihovi mišići za njih nikad nisu dovoljno izgrađeni, bez obzira koliko se trudili. Ovo je stanje opisano uglavnom kod muškaraca iako i neke žene koje se bave body buildingom pokazuju iste simptome.
većina muškaraca s bigoreksijom su dizači utega, sto naravno ne znaci da je većina dizača utega bigoreksicna. Normalni dizači utega kažu kako dnevno provedu 40-ak minuta razmišljajući o izgradnji mišićne mase, dok bigoreksicari provedu 5 ili vise sati dnevno u razmišljanju kako im tijelo nije dovoljno razvijeno.
Povećanjem broja teretana i osoba koje ih pohađaju povećava svijest o nesavršenosti tijela većine muškaraca i pridonosi nastanku ovog poremećaja.

Tipična obilježja bigoreksije:
- provjeravanje u ogledalu. Bigoreksicni muškarci se dnevno provjeravaju u ogledalu bar 12 puta.
- društveni i radni događaji: važni društveni događaji poput rođendana, sastanaka s prijateljima, poslovnih sastanaka itd. se zaboravljaju ili preskaču jer prekidaju raspored treninga
- prehrana: provode vrlo striktne dijetalne rezime. Bigoreksicna će osoba rijetko jesti u restoranu ili kod drugih osoba jer tu ne može kontrolirati sto je sve stavljeno u hranu. Ovi muškarci češće razvijaju i poremećaje prehrane, kao npr. bulimiju.
- uspoređivanje: bigoreksicne osobe neprestano uspoređuju građu svog tijela s građom drugih osoba. Njihova percepcija je pritom uvijek iskrivljena. čak i ako promatraju jednako istrenirane osobe, uvijek će sebe smatrati slabijima.
- lijekovi: uporaba steroidnih anabolika cesta je među bigoreksicarima. Muškarci nastavljaju uzimati steroide usprkos nuspojavama kao sto je izražena agresivnost, akne, povećanje grudi, impotencija, gubitak kose i smanjenje testisa
- mast: osobe s bigoreksijom tipično su vise zabrinute za postotak tjelesne masti nego za prekomjernu tjelesnu masu

Psihološki čimbenici
Za razliku od mnogih body buildera koji uživaju u prilikama kada mogu pokazivati svoje tijelo u javnosti, bigoreksicari to ne vole. Mnogi će se radije skrivati u to vrijeme nego trpiti sramotu zbog "nelijepog tijela". Istraživanje koje su proveli Pope i suradnici 2000. godine pokazuje kako je jedan bigoreksicar izbjegavao seksualne odnose sa suprugom ako bi to zahtijevalo potrošnju energije koju je namjeravao uložiti u trening.
Tipično muškarci s bigoreksijom imaju nisko samopouzdanje. Istraživanje provedeno od Olivardia i suradnika iz 2000 godine pokazuje kako je 29% muškaraca s bigoreksijom imalo anksiozne poremećaje, a 59% neki od oblika poremećaja raspoloženja.

Liječenje
Trenutno još nema rezultata istraživanja koja od metoda liječenja je kod ovog poremećaja najuspješnija. Najveći terapijski problem jest sto ove osobe ne smatraju da su bolesne, odnosno ne uviđaju da imaju problem, bas kao i anoreksicari. Stoga je i suradnja s liječnikom slaba. Mišićna dismorfija, iskrivljena slika o vlastitim mišićima, djelomično je odgovor na osjećaje depresije i nedostatka samopouzdanja pa ove osobe liječenje cesto doživljavaju kao priznavanje poraza.
Kombinacijom edukacijskih i psihoterapeutskih metoda liječenja postižu se vrlo dobri rezultati. Kognitivno-bihevioralne tehnike naglasak stavljaju na prepoznavanje i mijenjanje uzoraka i oblikovanje realnih očekivanja od vježbanja.

Novo područje
Bigoreksija, reverzna anoreksija, odnosno muskularna dismorfija, je još uvijek kontroverzan pojam, iako je opisana još 1993. pa je zasad teško očekivati da će liječnik postaviti ovu dijagnozu kod osoba s navedenim simptomima.

Vilko
21.07.2003., 14:13
Poremećaji raspoloženja

Manija i manično-depresivna psihoza (bipolarni poremećaj)

Definicija manije
Manija je endogena psihoza, rjeđe se javlja samostalno, češće je udružena s depresijom u jedan krug, kao manično-depresivna psihoza, pa se tada naziva cirkulatorna (bipolarna psihoza). Manija počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji mišljenja, afekta i motorike. Misli naviru bujicom, a raspoloženje je bez razloga podignuto pa bolesnik zrači vedrinom, srećom ili samopouzdanjem. Vremenom se takav bolesnik iscrpljuje.

Definicija manično-depresivne psihoze (bipolarnog poremećaja)
Manično-depresivna psihoza (bipolarna psihoza) endogena je duševna bolest u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije. Spada u teške endogene psihoze. Smjenjivanje faza je neodređeno pa dolazi do kraćih maničnih i dugih depresivnih razdoblja, ili obrnuto. Ne oštećuje bolesnikovu ličnost, a između napada bolesnik izgleda zdrav. Nešto je češća kod debljih osoba. Klinička slika ovisi o fazi u kojoj se bolest nalazi, maničnoj ili depresivnoj.

Svijet bi bio jako dosadno mjesto kad bi svačije raspoloženje bilo uvijek isto, ni veselo ni tužno. Naše je raspoloženje rijetko potpuno stabilno - male stvari mogu nas uveseliti, ili iznervirati i rastužiti. Neke su osobe svjesne pravilnih uzoraka kod promjena svog raspoloženja. Za neke, proljeće je razdoblje poboljšanog raspoloženja kako se vrijeme počinje popravljati, a zima je razdoblje slabijeg raspoloženja kako noći postaju sve duže, a dani sve kraći. Neke žene mogu primijetiti promjene u svom raspoloženju ovisno o različitim fazama menstrualnog ciklusa. Kod ovih raspoloženja, nije problem u ponavljajući obrascima raspoloženja, već je problem u stupnju povišenog ili sniženog osnovnog raspoloženja i kasnije posljedice odluka ili postupaka koji mogu biti učinjeni u vrlo viskom raspoloženu (manija) ili pogoršanom raspoloženju (depresija).

Koji su simptomi?
Važno je razlučiti tri elementa ovog poremećaja:
-depresivni simptomi
-manični simptomi
-ciklusi ova dva raspoloženja.

Simptomi depresije su opisani u tekstu o depresiji.

Simptomi manije mogu uključivati:
-ushićenost
-razdražljivost
-izmjenjivanje stadija ushićenosti i razdražljivosti - i nazad i to vrlo brzo
-hiperaktivnost
-slaba koncentracija i lako rušenje koncentracije
-slabije i nikakvo spavanje
-prejedanje
-povećanje seksualne želje
-brzo preskakanje s teme na temu tijekom konverzacije - otežavajući osobi koja ga sluša da ga prati
-brzo govorenje, što otežava razumijevanje riječi koje izgovara
-grandiozne ideje

Osim toga postoje i ciklusi u kojima se mogu ponavljati. To se može prezentirati u nekoliko različitih oblika:

-miješani obrazac. Moguće je da osoba pati od brojnih maničnih simptoma, a da u isto vrijeme pati i od teških depresivnih misli. Ovo je pogotovo često ako osoba osjeća i zna što joj se događa i kroz što prolazi.
-ciklički obrazac. Simptomi manije mogu biti praćeni simptomima depresije prema gotovo pravilnom uzorku. Ove izmjene raspoloženja mogu se događati u periodu od jednog dana pa do jednog mjeseca. Rjeđi slučaj je da neki ljudi iskuse samo razdoblja depresije ili manije, ali unutar pravilnih ponavljajućih uzoraka.

Kako je čest ovaj poremećaj?
Oko 1% opće populacije će razviti bipolaran poremećaj za vrijeme svog života. Ako imate krvne srodnike koji boluju od bipolarnih poremećaja, tada je prilika za razvijanje bolesti veća - oko 12% ljudi čiji brat ili sestra pate od bipolarnog poremećaja razviti će istu bolest.

Što mogu napraviti za samo-pomoć?

Pratite svoje raspoloženje
S bilo kojim poremećajem koji se ponavlja u ciklusima, pola bitke u svladavanju bolesti predstavlja praćenje gdje ste u ciklusu u bilo koje vrijeme. Da bi uhvatilo u koštac s bipolarnim poremećajem, ponekad je potrebno misliti o tom poremećaju kao što bi mislili astmatičar o astmi ili dijabetičar o dijabetesu. Oni trebaju poduzimati dnevna praćenja dišnog kapaciteta ili razine šećera, i onda planirati što će te dalje raditi i kako se ponašati tog dana.
Slično, s bipolarnim poremećajem, možete prati vaše raspoloženje i misli. To vam pomaže da uočite promjene u raspoloženju koje se mogu javiti prije relapsa bolesti. Još je moguće da dođe do relapsa bolesti, ali sada to možete planirati.

Imati nekoga kome vjerujete tko će pratiti vaše raspoloženje
Važno je imati povjerljivog prijatelja ili njegovatelja. Možete utvrditi mali dogovor; svaki put kad oni uoče relaps (vraćanje bolesti), oni će vas na to i upozoriti, nakon čega oboje možete poduzeti prave korake prema nastupajućem recidivu. To bi moglo značiti uzimanje nekoliko slobodnih dana za odmor, preispitivanje da li ste u zadnje vrijeme previše toga preuzeli na sebe i odteretiti se, ili posjetiti psihijatra.

Kakva profesionalna pomoć postoji?
Za osobe kod kojih promjene raspoloženja jako variraju i ne mogu se uspješno regulirati tehnikama praćenja raspoloženja i misli, stručnjak, psihijatar će propisati lijek- litij. On ima svojstva stabiliziranja promjena raspoloženja, ali je vrlo važno održavanje pravilne razine lijeka u krvi. Previše lijeka može biti otrovno, dok preniske doze neće imati nikakvog utjecaja na promjene raspoloženja. Iz tih razloga, osobe liječene litijem, moraju redovito posjećivati zdravstvene institucije i provjeravati razine lijeka u krvi.

Vilko
21.07.2003., 14:21
Poremećaji raspoloženja


Depresija

Definicija
Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.

Svi ponekad padnemo nisko i osjećamo se jadno. Stanje je tako često među ljudima da ga neki smatraju ekvivalentom prehlade zbog svoje učestalosti.
Ali za neke osobe, niska razina raspoloženja može biti mnogo ozbiljniji problem. Može paralizirati osobu u svakodnevnim životnim aktivnostima, može im se činiti da nema nikakve nade, nikakvog smisla nastojati dalje u životu.

Koji su simptomi?
Kao i kod mnogih drugih mentalnih poremećaja postoje brojni simptomi; ali ipak je vrlo rijetko da se svi mogući simptomi pojave kod jedne osobe. Kao što bi i očekivali, simptomi depresije uključuju opći osjećaj jada, a uz to postoje slijedeći simptomi:
-promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
-poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu
-opće usporavanje misaonog rijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
-osjećaj tjeskobe
-manjak energije
-nesposobnost uživanja u stvarima
-manjak koncentracije
-osjećaj zaboravljivosti
-negativne misli o budućnosti
-osjećaj krivice
-okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
-osjećaj beznađa
-preokupiranost bolestima
-gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
-smanjena želja za seksom.

Ovo je tek ogoljen prikaz stanja. Ipak, potrebno je upamtiti da depresija nije apsolutno stanje, tj. ne radi se o tome da li ste depresivni ili ne. Postoji postupno pogoršanje od lakših stanja, do pune kliničke slike opisane ranije u tekstu. Čak ni tada, neće se pojaviti svi simptomi. Također je važno pamtiti da je depresija stanje koje se da liječiti, a ako poduzmete prave korake, takvo stanje može se i izbjeći.

Koliko je česta?
Svi ponekad patimo od stanja koja imaju neke odlike depresije. Broj muškaraca kod kojih će se razviti i biti dijagnosticirana depresija tijekom života iznosi 7% do 12% od ukupne muške populacije. Kod žena je taj broj nešto veći i iznosi od 20% do 25%. Postoje mnoge teorije i pokušaji objašnjenja zašto je ta brojka tako značajno viša kod žena. Incidencija post-natalne depresije svakako je jedan od faktora koji doprinosi ovom visokom broju.
Druge teorije uključuju ženin položaj u današnjem društvu, i teškoće na koje nailaze u ostvarivanju svojih životnih ciljeva. Uz to, možda su žene jednostavno iskrenije prema svojim osjećajima nego što je to slučaj kod muškaraca - i stoga je depresiju kod žena lakše otkriti.

Što mogu učiniti da pomognem sam sebi?
Patite svoje misli i osjećaje. To je početak suočavanja s problemom. To će vam naposljetku omogućiti razvijanje vještine uočavanja epizoda depresije prije nego bude kasno. Korištenje tehnike praćenja misli, može vam omogućiti da odlučite koje vaše misli su odraz pravog stanja oko vas - a koje su misli najvjerojatnije nerealne i stvorene tijekom padanja osnovnog raspoloženja i razvijanja epizode depresije.

Neka neko drugi, kome vjerujete, prati vaše raspoloženje
Nećete uvijek moći uočiti nastupanje depresije. Ali vama najbliži, često će biti u mogućnosti prepoznati rane znakove. Biti sposoban pričati s njima o ovom problemu je vjerojatno najbolja strategija koju možete imati u borbi protiv depresije.
Jako je važno da prođete kroz dogovorene zadaće određivanja i analiziranja problema, čak iako ne osjećate da vam pada razina raspoloženja. Možete biti iznenađeni rezultatima. Vrste zadaća kojih se vi i članovi obitelji ili prijatelj možete pridržavati su: "inventura" misli i osjećaja, prijavljivanja svakog događaja koji može zabrinuti članove familije ili prijatelja.

Kakva pomoć postoji?
Jako je korisno popričati s nekim koji je prošao kroz iste probleme i koji ih je uspješno riješio. Uho koje sluša, često je depresivnim ljudima najbolja pomoć. U našoj zemlji, u većim gradovima, postoje dežurni telefoni koji pružaju psihološku ispomoć.

Kakva profesionalna pomoć postoji?
Prva osoba s kojom valja popričati je vaš obiteljski liječnik. Po potrebi on će vas uputiti na nadležnu psihijatrijsku ustanovu u sklopu opće bolnice ili na privatnu psihijatrijsku kliniku.

Za neke ljude neće biti dovoljna takva terapija. Danas postoje brojni anti-depresivni lijekovi (antidepresivi) koje psihijatri mogu propisati, i koji se mogu davati u kombinaciji s kognitivnom terapijom.

Vilko
23.07.2003., 12:51
Suicidalna ponašanja!




Problem samoubojstva kod mladeži



Prema najnovijim podacima, svako dva sata jedna mlada osoba počini samoubojstvo. Samoubojstvo (suicid) odnosi više mladih života nego bilo koja bolest ili prirodni uzrok.
Suicidalno ponašanje rezultat je složenog međudjelovanja psihijatrijskih, društvenih i obiteljskih čimbenika. Mnogo je više suicidalnih pokušaja i naznaka nego ih se uistinu obavi. Jedna epidemiološka studija je pokazala da se na svaka 23 pokušaja stvarno obavi jedno samoubojstvo. Međutim, važno je pozorno pratiti one koji to pokušavaju. 10% od onih koji pokušaju samoubojstvo, uspjet će u nekom drugom pokušaju.
Samoubojstvo ima snažan učinak na obitelj, školu i zajednicu te osobe.

Društvene promjene koje uzrokuju porast samoubojstava mladeži
Društvene promjene koje mogu biti povezane s porastom samoubojstava mladeži uključuju povećan broj dječjih depresija, slabljenje stabilnosti obitelji te povećana dostupnost vatrenom oružju.
Suicidalno ponašanje je često povezano s depresijom. Međutim, depresija sam za sebe je rijetko dovoljna. Drugi poremećaji kao što su poremećaj pozornosti i hiperaktivnost, bolesti ovisnosti ili različiti strahovi povećavaju rizik od samoubojstva. Stresni događaji mogu također djelovati kao okidač, osobito kod impulzivnih pojedinaca. Djevojke su sklonije pokušajima samoubojstva, dok dječaci češće uistinu naprave samoubojstvo.

Rizični čimbenici
Rizični čimbenici za samoubojstvo uključuju:
- prethodni pokušaji samoubojstva
- članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo
- prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti
- nedavni veliki stresovi, npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom
- društvena izolacija - osoba nema društvenu alternativu niti vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva
- ovisnost o drogama ili alkoholu: droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem. Dodatno, pojedinci svoju depresiju liječe velikim količinama droge ili alkohola.
- Izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu
- Vatreno oružje u kući, osobito ukoliko je napunjeno

Tipovi samoubilački nastrojene mladeži
Prema određenim istraživanjima, dva su tipa samoubilački nastrojene mladeži. Prva grupa boluje od dugotrajne depresije ili Anorexie nervose. Kod njih je samoubojstvo obično planirano i promišljeno.
Drugi tip čine osobe s impulzivnim suicidalnim ponašanjem. Kod ovih su osoba česti poremećaji pozornosti i ne moraju biti deprimirani. Često izražavaju impulzivno agresivno ponašanje prema drugim osobama.
Adolescenti često pokrivaju samoubilački raspoloženog prijatelja. Smatraju se vezani tajnom ili osjećaju kako odraslima nije vjerovati. Ovo može odgoditi neophodno liječenje. Ukoliko prijatelj uistinu napravi samoubojstvo, ovi koji su ga "pokrivali" osjećaju ogromni teret krivnje i propusta.

Važno je ukazati tinejdžerima i djeci na potrebu prijavljivanja samoubilačkih izjava. Idealno bi bilo saslušati tu osobu s razumijevanjem, a nakon toga potražiti pomoć starijih.

Znakovi upozorenja:
- razgovor o samoubojstvu
- preokupiranost smrću i umiranjem
- znakovi depresije
- promjene ponašanja
- poklanjanje dragih stvari i dogovaranje nedovršenih poslova
- poteškoće sa snom i spavanjem
- poduzimanje pretjeranih rizika
- povećana upotreba droga
- gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti

Rizični faktori
- prijašnji pokušaji samoubojstva/trenutne samoubilačke misli
- konzumacija droge ili alkohola
- pristup vatrenom oružju
- stresne situacije

Poduzimanje akcije
Roditelji mogu poduzeti tri koraka:
- pronaći pomoć svom djetetu (psihijatar)
- podržati svoje dijete (slušati ga, izbjegavati pretjerane kritike, ostati u vezi s njim)
- informirati se

Prijatelji tinejdžeri mogu poduzeti slijedeća tri koraka:
- shvatiti ozbiljno prijateljeve namjere
- ohrabriti prijatelja da potraži profesionalnu pomoć, otpratiti ga, ako treba
- razgovarati o tome s odraslom osobom od povjerenja. Ne treba biti sam u pomaganju prijatelju

Intervencija
Intervencija može imati više oblika i sve ih treba koristiti.
Prevencija uključuje edukaciju učenika i zajednice te upozoravanje na opasnosti suicidalnih namjera. Intervencija nad suicidalnim učenikom uključuje zaštitu i pomoć. Naknadna prevencija uključuje stanja kad je već nastupilo samoubojstvo, a žele se spriječiti nova. U svim je slučajevima potrebno unaprijed imati plan akcije.
Prevencija često uključuje edukaciju, što se može raditi u razredu, a provodi je zdravstveno osoblje, psiholog ili defektolog. Edukacija treba uključivati rizične faktore koji pojedince čine sklonim samoubojstvu. I drugi oblici intervencija su potrebni, npr. smanjenje uporabe droga i alkohola. Potrebno je roditeljima ukazati na potrebu svakodnevne dobre komunikacije s djetetom. Jedna od takvih akcija jest "Tjedan isključene televizije" koji podrazumijeva slušanje članova obitelji, a ne televizije. Roditelji trebaju biti informirani o rizicima neosiguranog vatrenog oružja u kući. I programi savjetovanja koje provode sami tinejdžeri (tzv. peer edukacija ili medijacija) mogu biti vrlo učinkoviti, no svakako je potrebno naglasiti važnost razgovora sa starijim osobama. Psihijatre i psihologe treba uključiti u rad škole tako da učenici vide da su te osobe pristupačne.
Intervencija kod suicidalnog učenika: neke škole imaju pravilo izbacivanja nasilnih učenika, osobito ovisnika. Treba svakako imati na umu da su oni pod povećanim rizikom za samoubojstvo. Ukoliko netko stvarno bude izbačen iz škole, nastavničko osoblje bi trebalo intervenirati kod roditelja da što prije potraže psihijatrijsku ili psihološku pomoć. Potrebno je:
1. Smiriti trenutnu kriznu situaciju. Suicidalnog učenika ne treba ostaviti samog niti minutu. Svakako treba provjeriti ima li u sebe ikakve potencijalno opasne predmete ili lijekove. Ukoliko ih ima, treba ga mirno nagovoriti da ih preda. Nikako se ne bi trebalo upuštati u fizički okršaj da bi se uzeli ti predmeti. Potrebno je zatražiti pomoć psihologa ili psihijatra.
2. Psiholog ili psihijatar treba razgovarati s učenikom i procijeniti rizik od samoubojstva
3. ukoliko učenik ima određene opasne predmete, to je visoko rizična situacija. Nastavno osoblje bi trebalo nazvati policiju, hitnu pomoć i roditelje. Osoblje škole bi trebalo biti smireno i pokušati uvjeriti učenika da preda te predmete.
4. Ukoliko učenik nema nikakve opasne predmete, ali izgleda da je pod velikim rizikom za samoubojstvo, ta je situacija također vrlo ozbiljna. Razgovor s njim/njom može otkriti i razloge, npr. uznemirenost zbog fizičkog ili seksualnog zlostavljanja pa treba pozvati socijalnu službu. Ukoliko nema znakova zlostavljanja ili zanemarivanja, nastavnici trebaju pozvati roditelje da preuzmu učenika. Trebaju potpuno opisati situaciju i ohrabriti roditelje da potraže stručnu pomoć.

Praćenje: potrebno je dokumentirati sve poduzete akcije. Nakon situacije se može sastati krizni tim i proći kroz cijelu priču još jednom da se ustanove obrasci ponašanja za slijedeći put. Prijateljima učenika treba dati određene informacije o događaju. Treba odrediti praćenje roditelja i studenta da bi se utvrdilo je li potražena pomoć. Svakako učeniku treba pokazati da se škola za njega i dalje brine.
Kasna prevencija: pokušaj ili izvršeno samoubojstvo uvijek ostavlja snažan trag na osoblje škole i druge učenike. Postoje izvještaji o "zarazi" koja rezultira s naknadnim samoubojstvima. Osobito bliski prijatelji mrtvog učenika godinama mogu imati poteškoće. Jedna je studija utvrdila povećanje značajnih depresija i posttraumatskog stresnog poremećaja 1.5 - 3 godine nakon samoubojstva prijatelja. Javljaju se i "nakupine" samoubojstva mladih. Neki smatraju kako je to zbog medijskog senzacionalizma ili idealiziranja preminule osobe.
Škola bi trebala imati plan za nošenje s ovakvom situacijom. Treba informirati svo osoblje, a nastavnici sve učenike. Važno je da svi učenici čuju istu priču. Potrebno je postaviti savjetnike za osoblje i učenike kojima je to potrebno. Učenicima koji izgledaju najpogođeniji s viješću treba obavijestiti roditelje i poduzeti mjere opreza i savjetovanja. Važno je kontrolirati govorkanja. Određena osoba treba komunicirati s medijima. Odbijanje razgovora s medijima znači uklanja je mogućnosti da se utječe na informaciju koju će oni ionako objaviti. Svakako treba upozoriti novinare da senzacionalizam može imati vrlo opasne posljedice za eventualna dodatna samoubojstva. Mediji bi trebali izbjegavati senzacionalistička ponavljanja i izostaviti detalje o tome kako je, gdje, kad i čime obavljeno samoubojstvo. Ne bi trebalo veličati umrlu osobu.

Što se može reći učeniku sa samoubilačkim namjerama i niskim samopoštovanjem?
- Treba ga aktivno slušati. Naučiti ga vještinama rješavanja problema.
- Ohrabrivati pozitivno razmišljanje. Umjesto da kaže da nešto ne može napraviti, treba reći da će pokušati.
- Pomoći napisati učeniku popis njegovih dobrih kvaliteta
- Dati učeniku priliku za uspjeh. Pohvaliti ga kad god je moguće.
- Pomoći studentu da napiše korak-po-korak plan za postizanje njegovih ciljeva
- Razgovarati s obitelji kako bi oni bolje razumjeli kako se učenik osjeća
- Treba vježbati upornost i povjerljivost
- Pomaganje drugima pomaže podizanju samopoštovanja
- Uključiti učenika u pozitivne aktivnosti u školi i zajednici
- Ukoliko je prikladno, uključiti učenika u vjerske aktivnosti
- Može se s učenikom napraviti ugovor prema kojem se nagrađuju pozitivna ponašanja i nova znanja

Vilko
27.07.2003., 16:31
Poremećaj ličnosti

Odakle početi? Znamo i sami koliko je čovjek zamršena pojava. I sama definicija ličnosti jako je složena. Neki stručnjaci smatraju npr. da je besmisleno davati šture definicije nečeg tako kompliciranog i dinamičnog kao što je ljudska ličnost. Osim toga, psiholozi i psihijatri iz te skupine predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati krate definicije ličnosti koje su proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama.

"Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegove specifične prilagodbe okolini" - Allport.

"Ličnost predstavlja jedan sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog" - Bronfenbrenner.

"Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji (...) Ličnost se odnosi na cjelokupno ponašanje pojedinca kako javno tako i ono ispod kože" - Cattel.

"Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini" - Eysencek.

"... ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini" - Hilgard.

"... relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju ljudski život" - Sullivan.

I da ne duljimo. Nadam se da ste stekli uvid u zamršena tumačenja nečeg svakodnevnog i opće prisutnog; ljudske ličnosti. Nećemo se zamarati problemima znanstvene nomenklature, problemima s kojima se susreću psiholozi u proučavanju prirode ličnosti i sl.

Dalje ćemo spomenuti poremećaje ličnosti i njihovu osnovnu podjelu. No, prije toga pokušat ćemo ukratko sažeti sve gore citirane definicije ličnosti. Prema tome, ličnost bi bila skupina karakteristika koje određuju ponašanja, misli i emocije svake osobe.

Kad smo otprilike definirali ličnost, sada možemo nešto reći i o poremećajima ličnosti.

Poremećaji ličnosti
Poremećaj ličnosti prisutan je kad su crte ličnosti neprilagodljive i kad nisu fleksibilne, uzrokujući tako ozbiljne poteškoće na socijalnom i poslovnom planu ili subjektivne poteškoće.

Kako prepoznati poremećaj ličnosti?
Osobe s poremećajem ličnosti imaju poteškoća na poslu, što se očituje viškom aktivnosti, "ubijanjem" od rada ili upravo suprotno, kada osoba radi daleko ispod svojih mogućnosti. Osim na poslovnom planu poteškoće kod ovakvih osoba javljaju se i na društvenom planu. One teško sklapaju nova poznanstva, a teško zadržavaju stare odnose. Osobe koje se druže s njima teško ih podnose i često im "idu na živce" svojim nerazumljivim postupcima. Općenito, bolesnici s poremećajima u ličnosti teško podnose stres bilo kakve prirode.

Podjelu poremećaja ličnosti koju ćemo navesti izvedena je iz "Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje", 4. izdanje (DSM-IV) (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition).

U DSM-IV opisano je 10 različitih oblika poremećaja ličnosti. Zbog međusobnih sličnosti u crtama ličnosti, njih 10 podijeljeno je u 3 veće skupine. Skupinu A sačinjava čudna ili ekscentrična grupa; skupinu B čini dramatična, emocionalna i nepostojana grupa; skupinu C čini tjeskobna i ustrašena grupa.

Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajem koriste obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek govori o njima, da se samo njima smije).

Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije, poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle. Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza.
Osim opisanim obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.

Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i opsesivno-kompulzivne ličnosti.
Osobe zahvaćene ovim problemom koriste obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivno-agresivnih bolesnika.

Vilko
27.07.2003., 16:37
Poremećaji ličnosti - skupina A poremećaja

U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine A poremećaja ličnosti koja uključuje shizoidni poremećaj ličnosti, paranoidni poremećaj ličnosti i shizotipalni poremećaj ličnosti.

Shizoidni poremećaj ličnosti

Ovaj poremećaj karakteriziran je sveobuhvatnim otuđenjem od socijalne okoline i smanjenom mogućnošću izražavanja emocija u interpersonalnim odnosima koje se javlja u ranoj odrasloj dobi. Učestalost ovog problema teško je utvrditi, prvenstveno što osobe zahvaćene ovim poremećajem ne žele ili ne osjećaju potrebu zatražiti stručnu pomoć.

Za ovaj oblik poremećaja ličnosti karakterističan je izostanak želje ili uživanja u bliskim međuljudskim odnosima, izbor aktivnosti koje uključuju samalački način življenja, manjak želje za seksualnim iskustvima s drugim osobama, nedostatak uživanja i oduševljenja u većini aktivnosti, manjak bliskih prijatelja, očita nezainteresiranost, emocionalna hladnoća i otuđenost. Da bi se postavila dijagnoza spomenutog poremećaja potrebno je utvrditi najmanje 4 nabrojena simptoma.

Ovakvi bolesnici problematični su za liječenje. Bolničko okruženje i liječnički, psihijatrijski tretman često shvaćaju kao napad na njihov svijet. Stoga često biježe iz zdravstvenih ustanova.

Kao početno liječenje preporuča se individualna psihoterapija. Najbolja metoda liječenja bila bi grupna terapija ako je oboljela osoba može podnijeti.

Paranoidni poremećaj ličnosti

Paranoidni poremećaj ličnosti označava duboko i neosnovano sumnjičenje i nepovjerenje u ljude, preosjetljivost na druge osobe i nemogućnost izlaženja na kraj sa osobnim emocijama. Osobe zahvaćene ovim problemom ne pokazuju znakove psihotičnosti, niti shizofrenije. Iako paranoidne osobe zadržavaju moć urednog opažanja svoje okoline, oni kao po pravilu sva djelovanju drugih osoba krivo interpretiraju kao namjerno ponižavajuće ili prijeteće. Ovakve osobe često pristupaju mističnim religioznim skupinama, pseudoznantsvenim i kvazipolitičkim skupinama, što ih čini još izoliranijima od zajednice i pojačava osjećaj neprijateljstva drugih prema njima samima.

simptomi karakteristični za ovaj poremećaj uključuju sumnju na iskorištavanje i zlobnost drugih osoba, naravno bez dovoljnih dokaza u stvarnosti. Uz to se javlja i preokupacija s neopravdanim dvojbama (npr. o iskrenosti svojih prijatelja ili radnih kolega). Naravno da se takve osobe odbijaju povjeravati drugima jer bolesno vjeruju da će sve informacije koje bi kazali nekome kasnije biti iskorištene protiv njih samih. Takve osobe nalaze povoda za osjećaj ugroženosti ili ponižavanja i u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Uz to su prisutni stalno gunđanje, percipiranje napada na vlastiti karakter i reputaciju koji nisu očiti drugim osobama, a kao posljedica takvih rezoniranja, i brzih, ljutitih ispada ili protunapada. Vjernost bračnog druga ili seksualnog partnera praćena je stalnom sumnjom, bez uporišta i dokaza u stvarnosti. Za postavljanje dijagnosze potrebna je prisutnost barem 4 spomenuta simptoma.

Osobe pogođene paranoidnim poremećajem ličnosti rijetko sami traže pomoć i liječenje. Ipak, ako zatraže liječenje, individualna psihoterapija je jedini način da se počne. Povremeno mogu podnositi i grupne terapije. Antipsikotične lijekove opravdano je primijeniti tek u stadijima uznemirenosti bolesnika.

Shizotipalni poremećaj osobnosti

Glavna osobina shizotipalnog poremećaja ličnosti jesu "čudni" oblici ponašanja, razmišljanja i opće pojave bolesne osobe. Nabrojene karakteristike nisu dovoljne ekstremne da bi se mogle svrstati u shizofreniju, a ne javljaju se ni psihotične epizode.
Smatra se da oko 3% populacije pati od ovog poremećaja.

Poremećaj je trajno karakteriziran nedostatkom socijalnih i interpersonalnih kontakata. Simptomi prisutni kod ovog poremećaja uključuju ideje odnosa, čudna vjerovanja i magijska razmišljanja (vjerovanje u vidovitost, telepatiju, razna praznovjerja, postojanje "šestog čula"). Prisutno je i čudno razmišljanje uz čudan govor (metaforična, preopširan, stereotipan). Osim toga, javlja se i podozrivost, neprimjereni i suspregnuti afekti. Ponašanje i pojavnost takvih osoba je neuobičajeno i čudno. Sve to uzrokuje manjak bliskih prijatelja, uz prisutnost izražene i jake socijalne tjeskobe koja vjerojatno proizlazi iz paranoidnih strahova.

Grupna terapija je metoda liječenje za ove bolesnike, i prema rezultatima provedenih istraživanja, daje bolje rezultate od individualne psihoterapije. Ipak, neki bolesnici ne mogu tolerirati grupnu terapiju.

Vilko
27.07.2003., 16:43
Poremećaj ličnosti skupina B

Ovdje ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine B, tzv. dramatične, emocionalne i eratične skupine. Ova skupina poremećaja obuhvaća četiri osnovna poremećaja, a to su histrionski, narcisoidni, antisocijalni i borderline oblik poremećaja ličnosti.

Sve te poremećaje povezuje zajednička tendencija korištenja nekih obrambenih mehanizama ličnosti poput disocijacije, negiranja, ˝splitting-a˝ i fenomena poznatog pod nazivom ˝acting out˝. Osim spomenutih obrambenih mehanizama među navedenim poremećajima ličnosti
česti su i poremećaji raspoloženja i tzv. somatizacijski poremećaj.


Histrionski poremećaj ličnosti

Ovakve osobe traže pažnju i iskazuju izrazitu emocionalnost. Njihove emocije su plitke i često se mijenjaju. Najčešće se radi o privlačnim i zavodljivim osobama, s prenaglašenom brigom za svoj vanjski izgled.

Prisutan je sveobuhvatni način ponašanja jako izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje koji počinje u vrijeme ranije odrasle dobi. Karakteristično za ovaj poremećaj jest osjećaj nelagode kada osoba nije u centru pažnje, interakcija s drugim osobama koja se može okarakterizirati kao neprikladno seksualna, zavodljiva i provokativna. Osim toga osjećaji te osobe su neiskreni, točnije se opisuju kao plitki i brzo se mijenjaju. Takva osoba konstantno koristi svoj fizički izgled da bi privukla pozornost na sebe. Govor takvih osoba je pun dojmova iako bez detalja. Osim toga, kod ovog poremećaja javlja se i povećana sugestibilnost od strane drugih osoba ili okolnosti i na kraju jako isticanje važnosti nekih veza i poznanstva.

Uz ove glavne simptome poremećaja ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i poremećaji u smislu somatizacije psihičkih tegoba, odnosno odražavanja Ťnegativneť psihičke energije na organizam.

U liječenju se koristi psihoterapija, individualna i grupna, ali i lijekovi, posebno antidepresivi.


Narstistički poremećaj ličnosti

Pojedinci s dijagnozom ovog poremećaja ličnosti imaju osjećaj grandioznosti u svezi s osobnom važnošću, dok su u isto vrijeme jako osjetljivi na kritiku. Gotovo da ne posjeduju mogućnost suosjećanja s drugima, a češće su zaokupljeni pojavom nego sadržajem.

Pogođene osobe pokazuju osjećaj grandioznosti, bilo to fantaziranje ili iskazivanje manirama, iskazuju potrebu da im se divi, i manjak suosjećanja koji počinje u mlađem odraslom dobu.

Takove osobe, kao što je već rečeno, iskazuju grandiozni osjećaj osobne važnosti, što se može iskazivati kao pretjerano naglašavanje osobnih postignuća i talenata. Zaokupljeni su fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, izuzetnosti, ljepoti i idealnoj ljubavi. Oni vjeruju da su posebni i jedinstveni i da ih mogu razumjeti samo osobe visokog statusa, a uz to iskazuju jaku potrebu da im se divi. Također, oni iskazuju nerazumna očekivanja podilaženja i automatskog slaganja s njihovim stavovima. Interpersonalni odnosi kojih su oni dio pokazuju eksploatacijski odnos na štetu drugih osoba. Nedostaje im mogućnost suosjećanja, dok često misle da su im drugi zavidni i ljubomorni na njih. Nije redak ni arogantni nastup.

Kao i kod drugih poremećaja ličnosti iz ove skupine, pogođene osobe pokazuju poremećaje raspoloženja. Uglavnom se radi o depresiji i depresivnim raspoloženjima. Preokupiranost vlastitom pojavom izuzetno jako je izražena. Osim toga javlja se i problem somatizacije.

U liječenju se koristi individualna i grupna psihoterapija.


Antisocijalni poremećaj ličnosti

Osobe koje pate do ovog oblika poremećaja ličnosti imaju povijest trajnog i kroničnog antisocijalnog ponašanju u sklopu kojeg se vrši nasilje nad pravima drugih.
Osnovni poremećaj kod ovog stanja jest nemogućnost kontroliranja impulsa. Osobe pogođene ovim poremećajem pokazuju nedostatak osjećaja prema drugima. Oni su egocentrični, sebični i pretjerano zahtjevni. Uz to, često se kod njih ne mogu pronaći znakovi tjeskobe, kajanja i krivnje.
Kršenje prava i zakona zajednice karakteristično je za ovaj poremećaj ličnosti. Pojmovi poput Ťsociopatť ili Ťpsihopatť koriste se za osobe kod kojeg je posebno izraženo devijantno antisocijalno ponašanje.
Ovo stanje smatra se doživotnim, a za dijagnozu je važno da je poremećaj u ponašanju prisutan već u adolescenciji.
Osobe koje koriste nelegalne supstance (droge) često spadaju u skupinu antisocijalnih poremećaja. Međutim, ako je problem te osobe vezan isključivo za zlouporabu droga, i ako osoba osjeća krivlju zbog svog ponašanja onda se dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti može isključiti.
Istraživanja u SAD-u pokazala su da otprilike 3% muškaraca pati od ovog poremećaja.
Pozadina nastanka ovog poremećaja nije još sasvim jasna. Često postoje podaci o sličnim poremećajima u obitelji. Stoga se danas smatra da u razvijanju ovog poremećaja ulogu igraju i okoliš u kojem osoba odrasta, ali i genetski faktor. Problemi u obitelji vezani uz alkoholizam također povećava rizik od antisocijalnog ponašanja.
Antisocijalno ponašanje može nastati i kao posljedica traume mozga, ili upale mozga (encefalitis).

Liječenje je potrebno provoditi isključivo na odjelima, a kao učinkovitija metoda pokazale se grupna terapija.
Osim psihodinamskog pristupa kod nekih bolesnika stanje se može poboljšati lijekovima.


˝Borderline˝ ili granični poremećaj ličnosti

Glavni poremećaj jest nestabilnost poimanja samog sebe, među-osobnih odnosa i raspoloženja.
Karakterističan je uzorak ponašanja obilježen nestabilnošću međuljudskih odnosa, poimanja samog sebe, afekata i kontrole afekata što počinje u ranoj odrasloj dobi.
Stanje je obilježeno velikim naporom u izbjegavanju stvarnih ili izmišljenih vezanja. Međuljudski odnosi su nestabilni i intenzivni. Identitet o samom sebi je nestalan i poremećen. Prisutna je impulzivnost u barem dvije aktivnosti koje su potencijalno štetne za tu osobu (seks, zlouporaba droga, prežderavanje). Suicidalno ponašanje može biti prisutno ili ponašanje koje naginje samoranjavanju. Prisutan je kronični osjećaj praznine. Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za određenu situaciju.

Ova vrst poremećaja prisutna je u 1-2% populacije. Dijagnoza je češća dva puta više kod žena. Uzrok ove vrste poremećaja najvjerojatnije je poremećaj u ranom razvoju ličnosti. Čest nalaz je teško zlostavljanje u djetinjstvu.

U terapiji se koristi psihodinamski pristup, ali i lijekovi.

Vilko
27.07.2003., 16:50
Poremećaji osobnosti i psihopatija


Neki stručnjaci s područja mentalnog zdravlja općenito su nezadovoljni pojmom da nečija osobnost može biti izmijenjena.
Drugi pak prihvaćaju postojanje poremećaja osobnosti - ali nisu sigurni da bi se medicinska struka trebala time baviti.

Problem osobnosti

Za većinu ostali mentalnih poremećaja postoje testovi koji pružaju jasne kriterije za dijagnozu tih stanja - međutim ne postoje testovi za poremećaje osobnosti. Često, dijagnoza ovog poremećaja predstavlja mišljenje nekolicine psihijatara ili psihologa koji su proveli dosta vremena u razgovoru s bolesnicima i njihovim obiteljima. Ipak, zaključci stručnjaka su standardizirani postavljenim kriterijima - u Europi se to naziva Međunarodna Klasifikacija Bolesti (MKB) ili the International Classification of Disease (ICD).

Koji su simptomi bolesti?

Ako uzmete nekoliko crta ličnosti, kao što su:
1. strogost
2. samopouzdanje
3. osjećajnost
4. ljubomora
5. nepovjerenje
6. impulzivnost
7. traženje pažnje
8. ovisnost
9. svadljivost
10. agresivnost
11. suosjećajnost

Nije teško sjetiti se suprotnosti ovih pojmova. Pitajte sebe - kad povučem liniju između dva suprotstavljena pojma, gdje bi smjestio sebe? Koristeći samo ovaj skraćeni i pojednostavljen test dobili bi smo toliko različitih rezultata koliko postoji ljudi. Koji bi uzorak testa predstavljao poremećaj osobnosti?

Odgovor na to pitanje dolazi u dva dijela. Prvi dio odgovora odnosi se na ponašanje -mnogi se ne bi složili da je to sastavni dio nečije ličnosti. Međutim, nije teško zamisliti osobu koja zna da je preosjetljiva i zbog toga mnogo radi da ne bi jako reagirala kad se osjeti povrijeđenim. To nas dovodi do drugog dijela odgovora - iznutra.
Netko s poremećajem osobnosti će iskazivati obrasce ponašanja koji uzrokuju više problema nego što ih rješava - ako ne za njih, onda za njihovu okolinu. Ovakav način razmišljanja bit će rezultat duboko usađenog uvjerenja - postupati na način na koji oni gledaju svijet. Njihovo uvjerenje u takvom pogledu na svijet je toliko snažno da će bilo koji dokaz koji bi ukazivao na suprotno biti odbačen.
Takve osobe mogu biti svjesne problema koji pogađaju osobe u njihovoj okolini, ali oni nisu u mogućnosti povezati nastanak tih problema sa svojim ponašanjem. Ako su pogođeni negativnim posljedicama često će pokušati naći izlaz iz te situacije- ali pošto rješenja problema baziraju na svom pogledu na svijet, koji nije ispravan, i pokušaji ispravljanja situacije ili samo nošenje s njom urodit će s još novih problema.
Takvi pogledi na svijet mogu biti tako integrirani u nečiju ličnost da oni nisu svjesni njih, niti su svjesni njihove uloge koje oni igraju u teškim situacijama u kojima se mogu naći.
Večina nas nije stalno svjesna svojih principa i svjetonazora - oni češće tvore podlogu iz koje mi crpimo svoje odluke i prosudbe. Oni predstavljaju osobne zakone prema kojima donosimo vlastite odluke.

Klasifikacija ličnosti
Postoji nekoliko različitih sustava klasificiranja poremećaja osobnosti, ali sljedeće su (općenito govoreći) najčešće u upotrebi.
Prvo, postoje ličnosti koje posjeduju crte ličnosti koje su u odnosu s nekim drugim mentalnom poremećajem - nisu još dostupni dijagnozi kao takvi, ili se nalaze u ranim stadijima. Oni uključuju:
-tjeskobu
-opsesivno-kompulzivna crta ličnosti
-paranoidna
-depresivna
-hipertimička (ili manična)
-ciklička (bipolarni poremećaji)
-shizoidna.

Ovo nisu nužno osobe koje će naposljetku razviti tjeskobu ili depresiju, itd. Oni jednostavno imaju crte ličnosti i iz toga, rezultirajuće ponašanje koje je povezano sa stanjem koje nas zabrinjava.

Osoba s poremećajem ličnosti tipa kompulzivno-opsesivno, iskazivat će jaku nesposobnost prilagođavanja novim rutinama i imat će nagon za perfekcionizmom i oko za detalje pa će rijetko završavati svoje zadaće na vrijeme, ako ih uopće i završe. To znači da kvalitete koje se najčešće jako cijene - pouzdan rad i održavanje visokog standarda - može uzrokovati "paraliziranje" takve osobe u obavljanju poslova. Za te je osobe odbijanje kritika jednostavno i lako - govoreći da ih nitko ne razumije i nitko ne priznaje važnost izvođenja nekog posla.

Osim ovog, postoje i neke kontroverznije klasifikacije poremećaja osobnosti:
-antisocijalna
-borderline (granični slučaj)
-narcistička
-pasivno-agresivna
-ovisna.

Uz postojeću ne-egzaktnu prirodu dijagnosticiranja poremećaja osobnosti, nije ni čudno da postoje neslaganja oko toga koji obrasci svjetonazora ili ponašanja čine antisocijalni poremećaj ličnosti. Ipak, četri se karakteristike ponavljaju:
-nemogućnost ostvarivanja intimnih veza
-impulzivnost
-manjak osjećaja krivice
-ne-učenje iz neugodnog iskustva.
Anti-socijalan poremećaj ličnosti je dijagnoza koja se najčešće, iako ne jedina, povezuje s psihopatijom.

Definicija psihopatije

Trajni poremećaj ličnosti, odnosno stanje koje se u ponašanju više ili manje razlikuje od prosjeka (psihopatska ličnost). Riječ je o ograničenim ličnostima, na prijelazu duševnog zdravlja i bolesti većinom bez intelektualnih poremećaja, čak intelektualno natprosječnima. Glavne su promjene na emocionalno-voljnom planu ličnosti. Prvotno se smatralo da zbog njih trpi samo okolina (agresivnost, asocijalnost, i anti-socijalnost). No kasnije je utvrđeno da neki i sami pate zbog svoje abnormalne ličnosti (depresivnost, suicidni psihopati). Nikad ne dosežu dimenzije psihotičnosti premda mogu pokazivati neke simptome ili sindrome slični pojedinim duševnim poremećajima (shizoidni, paranoidni, nestabilni, ekscentrični, depresivni, hipomanični i dr.). Psihodinamičari tumače psihopatiju slabošću "jastva" (ega), zbog čega dolazi do izražaja nekontrolirano ispoljavanje nagona, ali i slabošću "nad-ja" (super-ega), što se očituje u nemogućnosti pridržavanja moralnih normi. Nepovoljni nasljedni činitelji, kao i činitelji okoline oblikuju psihopatske ličnosti. Terapijski pokušaji gotovo da nemaju uspjeha. Definicija i značenje pojma psihopatije i nadalje se raspravljaju.

Kako je čest ovaj problem?
Iz istog razloga, teškoće dijagnosticiranja i ocjenjivanja ovog problema teško je odrediti i učestalost poremećaja.

Što mogu napravit da pomognem sebi?
Kako je pogled prema sebi veliki problem kod poremećaja osobnosti, ako se pitate "Što mogu napravit da pomognem sebi?" moguće je - kako počinjete primjećivati i određivati problem - da možda nemate poremećaj ličnosti. Ako pak osjećate da se nalazite u ciklusu ponašanja i navika kojeg ne možete razbiti, a osjećate da vam donosi loše stvari, možda je najbolje potražiti savjet kod psihologa ili psihijatra.

Vilko
28.07.2003., 15:07
Šizofrenija i slični poremećaji

Ponešto o shizofreniji


Malo je bolesti oko koje postoje tolike kontroverze kao što je shizofrenija. Čak se ne možemo dogovoriti niti oko njenog naziva, pa je danas neki nazivaju shizofrenija, dok drugi ustrajavaju na nazivu šizofrenija. Naziv dolazi od grčke složenice: "shizo" - cijepam + "fren" - duša, razum).

Objašnjavanje šizofrenije može početi s definicijama što sve ona nije:
-podvojena ili višestruka osobnost
-uzrokovana ponašanjem roditelja ili načinom kako je netko odgajan
-neizlječiva
-garancija da će se oboljela osoba ponašati nasilno
-garancija da će oboljela osoba boraviti u bolnici do kraja života.

Ova bolest predstavlja jako teško stanje i za oboljeloga, ali i za njegovu obitelj - međutim nada postoji. Kod oko 1 osoba koje razviju sliku shizofrenije dolazi do potpunog oporavka. U posljednjih nekoliko godina napravljen je napredak u liječenju ove bolesti - stoga, oboljeli od shizofrenije mogu većim djelom nastaviti s normalnim načinom života, što uključuje i održavanje uspostavljenih društvenih i socijalnih kontakata u obitelji, i među prijateljima.

Koji su simptomi shizofrenije?
Simptomi kod shizofrenije mogu se podijeliti na pozitivne i negativne.
Pozitivni simptomi se češće javljaju u akutnim fazama ili u početnim fazama bolesti. Negativni simptomi se češće javljaju kod dugoročnog tijeka bolesti.

Pozitivni simptomi uključuju:

-halucinacije: javljaju se kad bolesnik nešto vidi, čuje, osjeća, ili miriše, a da za to ne postoji stvarni izvor podražaja. Iskustvo osjeta i doživljaja nastaje u samim osobama.

-lažna uvjerenja, obmane: često postoje dokazi koji ukazuju da se radi o obmanama, no osoba bez obzira na bilo koje logično objašnjenje i dalje vjeruje čvrsto u njih. Druge osobo doživljavaju bolesnikove obmane kao nevjerojatne za koje očito ne postoji utemeljenje u stvarnosti.

Osobe će često izvlačiti zaključke iz svojih obmana, koje će ga odvesti do drugih obmana. "Često postoje ljudi ili organizacije koje ih proganjaju i pokušavaju uhvatiti (paranoidne obmane, obmane proganjanja)".

-problemi u razmišljanju: tijek misli može postati brz dezorganizirani tijek koji premeće po mozgu, a može biti povezan i sa iznenadnim pražnjenjem uma od svih misli (blokada). Također mogu postojati i obmane u vezi samih misli: bolesnici misle da sve što razmišljaju svi oko njih jednostavno mogu ćuti, da su zamijenjeni s nekim drugim i sl.

-raspoloženje: može se brzo izmjenjivati i često je neprilagođeno situaciji.


Ostali simptomi:

Zbog svih gore spomenutih promjena nije iznenađujuće da bolesnici često postaju ekstremno preokupirani nečim, lagano se ometaju i dekoncentriraju, ili pak postaju povučeni. Različiti ljudi će iskusiti različite obrasce ponašanja - s različitim stupnjem ozbiljnosti simptoma.

Gotovo uvijek postoji nemogućnost bolesnika u shvaćanju svoje bolesti.

Kada jednom prođe akutna faza bolesti, bolesnik može stupiti u kroničnu fazu u kojoj prevladavaju tzv. negativni simptomi. Oni mogu uključivati manjak motivacije, povlačenje, izbjegavanje drugih ljudi. Često, simptomi iz akutne faze mogu ostati i duže, kroz kroničnu fazu, međutim u kroničnoj fazi nisu tako teški i jako izraženi.

Obmane i halucinacije se mogu nastaviti, ali bolesna osoba će biti u mogućnosti odvojiti takve pojave od drugih uvjerenja i svakodnevnih društvenih interakcija. Bolesnika je potrebno kontinuirano uvjeravati da su njegovi simptomi zaista plod bolesti.

Ove činjenice mogu deprimirati svakoga čiji je prijatelj ili bliski član obitelji šizofreničar. Međutim, treba napomenuti dvije važne činjenice:
-postoje različiti stupnjevi težine bolesti - neće svaka osoba s dijagnosticiranom šizofrenijom iskazivati potpunu kliničku sliku bolesti
-ova bolest se može liječiti - psihološkim tretmanima i lijekovima koji, posebno ili zajedno, mogu znatno poboljšati sliku bolesti i njen konačni ishod.
[color=red
Kako je čest ovaj poremećaj?
[/color]
Otprilike 1% ljudi će razviti sliku šizofrenije tijekom svog života. Izgleda da postoji genetska predispozicija za razvijanje bolesti. Među ljudima čiji je roditelj bolestan, ili brat ili sestra, njih 10-15% će razviti poremećaj. Kod djece čija oba roditelja imaju šizofreniju, njih 40% će razviti bolest. Stopa rizika ostaje nepromijenjena, bilo da su djecu odgajali roditelji, bilo da su djeca bila posvojena u drugu obitelj.

Muškarci su u najvećem riziku za razvijanje šizofrenije između 15 i 35 godine života, s najvećim rizikom u dvadesetim godinama. Žene imaju najveći rizik također u dvadesetim godinama života - dok je rizik kod žena manji u tim godinama nego što je to slučaj među muškarcima, nakon 20-tih godina rizik ne opada kao muškaraca, nego čak on postaje veći kod žena.

Što se događa s osobama kod kojih se razvije shizofrenija?
20-25% osoba više nikad neće razviti akutni relaps, 20-25% će imati više od jedne akutne faze, ali će biti stabilni tijekom terapije lijekovima. 40-50% će razviti dugotrajne kronične faze. Među mlađim bolesnicima na početku akutne faze postoji izraženi rizik od pokušaja samoubojstva.

Vilko
28.07.2003., 16:06
Medicinsko - psihijatrijski poremećaji spavanja



Psihijatrijski poremećaji i smetnje spavanja

s Anksiozni poremećaji, afektivne bolesti, opsesivno kompulzivni poremećaji i kronični alkoholizam bolesti su koje su povezane s lošim snom.

Depresija može biti povezana s poteškoćama usnivanja, nesposobnosti održavanja spavanja i/ili ranim jutarnjim buđenjem.

U nekih depresivnih bolesnika pojavljuje se i prekomjerna sklonost ka spavanju, pogotovo u studenata i onih koji pate od sezonske (jesen/zima) depresije. Poremećaj spavanja je važan znak bolesti i može nastupiti kao znak početka napadaja bolesti te se vratiti u normalu na početku poboljšanja.
Poremećaj sna kod kroničnih alkoholičara povezan je sa smanjenom dnevnom budnošću. Spavanje kroničnih alkoholičara često ostaje poremećeno godinama nakon prestanka uzimanja alkohola.

Neurološke bolesti i smetnje spavanja

Neurološke bolesti mogu uzrokovati smetnje spavanja indirektno zbog bolova ili zbog oštećenja dijelova mozga koji upravljaju spavanjem.
Spavanje može ometati demencija, epilepsija i druge neurološke bolesti vezane uz abnormalne pokrete (hemibalizam, Huntingtonova koreja, Parkinsonova bolest.Gilles de la Tourette sindrom).

Sindromi glavobolja mogu pokazati pogoršanje spavanja, a mehanizam koji povezuje spavanje i glavobolje je nepoznat.
Fatalna obiteljska nesanica rijedak je nasljedni poremećaj izazvan obostranom degeneracijom određenih dijelova mozga. Nesanica je istaknuti rani simptom. Napredovanjem bolesti javljaju se brojni drugi poremećaji koji dovode do smrti.

Poremećaji spavanja povezani s drugim medicinskim poremećajima:

- dugotrajna bol
- utjecaj različitih lijekova kao što su npr. steroidi
- astma - ima najistaknutiju vezu s poremećajima spavanja. Astmatični simptomi su izrazito jaki noću i ometaju spavanje. I niz lijekova koji se koriste u liječenju astme može uzrokovati poremećaj spavanja (teofilin, adrenergici, glukokortikoidi). Inhalacija steroida koji ne ometaju spavanje mogu biti korisna zamjena kad je poremećaj spavanja težeg stupnja (npr. beklometazonom).
- smanjena količina kisika u srcu
- povremeno noćno otežano disanje kao posljedica zatajivanja srca, a čiji je uzrok zastoj tekućine u plućima, važan je uzrok nedovoljnog spavanja
- dugotrajna plućna bolest uzrokuje poremećaj spavanja zbog poremećaja u izmjeni plinova, a tome pridonosi ležeći položaj.

Vilko
28.07.2003., 16:09
Prolazna psihoza se može javiti tijekom cerebralne malarije



27.02.2002. Medicinski stručnjaci iz Indije navode mogućnost pojavljivanja psihotičnih smetnji kod cerebralne malarije.
Dr. D. K. Kochar i suradnici s medicinskog fakulteta u Bikaneru, Indija, proučavali su kliničku sliku, komplikacije i ishod bolesti kod 441 osobe primljene u sveučilišnu bolnicu pod slikom cerebralne malarijske bolesti, između 1992-1998 godine. Dijagnoza cerebralne malarije se temeljila na kriterijima postavljenim od strane svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Svi bolesnici su bili liječeni kininom koji je apliciran intravenski uz potpornu terapiju propisanu u protokolima liječenja za bolest malarije.
Stručni tim iz Indije zabilježio je kod cerebralne malarije smrtnost od 32.87%. Također je uočeno da se u svih bolesnika javlja povišena tjelesna temperatura i gubitak svijesti. U pojedinih bolesnika zabilježena su krvarenja, abnormalno ponašanje, ukočenost vrata, edem papile vidnog živca, krvarenja u mrežnici, pareza ili paraliza motornih i kranijalnih živaca.
Ukočenost muskulature šije je zabilježena kod 19.06%, dok je edem papile vidnog živca dijagnosticiran kod 7.94%. Razina serumskog bilirubina veća od 3 mg%, koja se smatra rijetkom kod cerebralne malarije, pronađena je kod 30 pacijenata (6.8%).
Akutno bubrežno zatajenje se razvilo kod 9.07% bolesnika, akutni respiratorni distres sindrom kod 4.53% i sindrom zatajivanja više organa kod 14.51% pacijenata. Sva ova stanja su bila povezana s većom stopom smrtnosti.
Komplikacije u trudnoći kod cerebralne malarije bile su češće kod primigravida.
Istraživači su uočili da su 43 osobe (14.52%) koje su se oporavile od cerebralne malarije imali neuropsihijatrijske posljedice bolesti. Psihotični simptomi su bili predominantni, s agitacijom i konfuzijom u sedam bolesnika, paranoidnom psihozom u šest, i dementnim stanjem u dva bolesnika.
Četrnaest bolesnika razvilo je cerebelarnu ataksiju, dok su hemiplega, ekstrapiramidni rigiditet, periferna neuropatija, uključujući spušteno stopalo i paralizu kranijalnih živaca bili rjeđi.
Neuropsihijatrijska problematika je bila prolazne prirode i postupno se smanjivala tijekom 4 mjeseca kod svih bolesnika.
Stručnjaci ističu da je korist ovog istraživanja u tome što se pokazalo da su neka stanja koja nastaju kao posljedica cerebralne malarije prolazna, sklona samoizlječenju, te da zbog toga nije nužno nepotrebno trošiti ekonomska sredstava na liječenje i skupu dijagnostiku.

Vilko
28.07.2003., 16:13
Poremećaji spavanja mogu izazvati abnormalno seksualno ponašanje





08.04.2002. Do sada su neki poremećaji vezani uz spavanje bili jako dobro poznati i opisani. U tu skupinu "poznatijih" poremećaja spadaju hodanje u snu, ili nasilno ponašanje tijekom spavanja. Noviji izvještaji s područja poremećaja spavanja navode i učestale nesvjesne epizode agresivnog seksualnog ponašanja.

U studiji provedenoj na 11 bolesnika s "atipičnim seksualnim ponašanjem tijekom spavanja", istraživači sa Stanford University, California, SAD su našli da ispadi bolesnika - koji su se kretali od dosadnog glasanja, pa sve do seksualnog nasrtanja na partnera u krevetu- bili povezani s nekoliko vrsta poremećaja spavanja, i u mnogim slučajevima s psihijatrijskom problematikom.

U svim promatranim slučajevima, liječnici su našli neki oblik poremećaja spavanja, a većina bolesnika je imala pozitivnu povijest bolesti za probleme vezane uz poremećaj spavanja, uključujući hodanje u snu ili noćne tremore. Dva bolesnika koji su tijekom spavanja samo govorili nisu imali pozitivnu anamnezu poremećaja spavanja.

Kod drugih 9 bolesnika, seksualni poremećaji tijekom spavanja su opisani kao nasilna masturbacija pa sve do nasilnog nasrtanja na partnera, tijekom sna. Bolesnici se nakon takvih epizoda nisu ničeg sjećali, a ako bi bili tijekom napada probuđeni od strane partnera, budili bi se konfuzni i dezorijentirani.

Jedan 29-godišnjak je napastovao svoju partnericu u točnim intervalima noći između točno određenih sati, i to najmanje tijekom 6 godina. Ovaj pacijent je imao pozitivnu obiteljsku anamnezu duševnih bolesti, iako sam nije nikad okarakteriziran kao duševni bolesnik. Ta osoba je, međutim, bila liječena zbog poremećaja spavanj

Sedam drugih bolesnika imalo je neku psihijatrijsku dijagnozu uključujući tešku depresiju, opsesivno-kompulzivna stanja ili tjeskobu. U nekim slučajevima postojali su podaci o seksualnom zlostavljanju. Jedan pacijent s dugom anamnezom poremećaja spavanja bio je jako pogođen kada je njegov otac otkrio bolesnikove homoseksualne sklonosti, a zbog svojih "strogih religioznih uvjerenja" apstinirao je od seksualnih aktivnosti koje su mu se činile neprikladne, navode istraživači.

Abnormalno seksualno ponašanje tijekom spavanja je nestalo nakon što je izliječen poremećaj spavanja ili psihijatrijsko stanje koje je tome prethodilo, navode istraživači. Uz to, još je nejasno i nepoznato kako je čest ovaj problem, zaključuju na kraju.

Vilko
28.07.2003., 16:16
U Sjedinjenim Državama Prozac odobren za primjenu kod djece


07.01.2003. Američki ured za kontrolu lijekova (FDA), odobrio je u petak korištenje fluoksetina, lijeka koji se koristi u liječenju depresije i opsesivno-kompulzivnog poremećaja (kod nas između ostalog još i paničnog poremećaja, PTSP-a i anksioznosti), poznatijeg pod zaštićenim imenom Prosac, i kod djece. Odobrenje se odnosi isključivo na djecu stariju od sedam godina na dalje.

Vijest je značajnija time što je Prozac ujedno i prvi lijek skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina koji je dobio odobrenje za liječenje depresije kod djece, točnije osoba iz dobne skupine između 7 i 17 godina.

U Hrvatskoj se (kao i u većini ostalih zemalja) inače ova skupina lijekova do sada nije preporučivala i nije koristila u liječenju djece.

Ovo odobrenje Amerikanci iz FDA bazirali su na rezultatima dva nedavna rada, kod kojih je pokazano da fluoksetin uistinu pokazuje statistički značajne učinke poboljšanja bolesti kod liječenih, u odnosu na skupinu tretiranu placebo pripravkom.
Takav se sličan pozitivni rezultat liječenja prikazao i kod djece liječene ovim lijekom od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Kao i pozitivni učinci, tako su i nuspojave liječenja bile uglavnom slične onima kod odraslih. To znači da su se mučnina, umor, nervoza, smetenost i smetnje pažnje javljale u manjeg postotka liječenih.

No međutim, primijećena je i jedna, možebitno ozbiljnija nuspojava, iako se njezina dugoročna signifikantnost tek može nagađati. Naime, primijećeno je da su djeca tretirana Prozacom dobivala manje na visini i težini od svojih vršnjaka iz kontrolne skupine tretirane placebom. U prosjeku su oni dobili 1.1 cm na visini i 1 kg na težini manje od kontrolne skupine liječene placebom.

U Sjedinjenim državama inače, procjenjuje se, čak 2.5% djece i 8.3% adolescenata pati od depresije, a oko 2% od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Vilko
28.07.2003., 16:19
Autizam




Što je autizam?

Autizam je biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Obuhvaća široki spektar poremećaja koji se kreću od blagih do teških stupnjeva. Autisti se opisuju kao osobe koje su "u svom svijetu". Mnogi autisti koji dobro funkcioniraju opisuju dva svijeta: "svoj svijet" i "vanjski svijet". Mnogi autisti svoja iskustva opisuju kao "razmišljanje u slikama". Ozbiljne osjetne promjene prate autizam, a neki misle da su one izvor autizma te se moraju razumjeti kako bi se shvatio poremećaj.

Šira definicija
Autizam se danas definira kao organski razvojni defekt mozga koji se očituje nemogućnošću razvoja jezika komunikacije i ostalih oblika društvene komunikacije. Javlja se u 2-5 djece na 10 000 rođenih i 1.5 puta je češći u muškaraca. Jedna je od teorija koja objašnjava autizam tzv. "teorija misli" koja podrazumijeva poremećaj sposobnosti procjene misli drugih ljudi. Normalna djeca ovu sposobnost stječu nakon 4. godine. Neka autistična djeca pokazuju iznimne motorne, matematičke i druge vještine. Često su opsesivno okupirana objektima u kretanju, svjetlošću, tekućom vodom ili rotirajućim objektima. Kod većine autistične djece poremećaj se prepozna kasnije u djetinjstvu, a težina ovisi najviše o kvocijentu inteligencije. Neka djeca postupno nauče govoriti i mogu pokazati izuzetnu nadarenost za matematiku ili umjetnost. Oko 30% autistične djece dobije epilepsiju. Sa starenjem sve osobine autizma postaju izraženije. Značajno poboljšanje se može očekivati u 1 od 20 djece. Uzrok autizma je nepoznat, a najvjerojatnije rezultat niza čimbenika.


Autizam je obilježen slijedećim osobitostima:

Odsutnost ili odgoda uporabe jezika i govora:
- ponavljanje riječi (eholalija) umjesto normalne verbalne komunikacije
- dodirivanje rukom i vođenje umjesto verbalnog zahtjeva
- izostanak verbalne komunikacije

Teškoće povezane s ostalom djecom i odraslima:
- izostanak kontakta očima (kad je osoba direktno ispred autističnog djeteta, ono gleda u bilo kojem pravcu, osim u osobu koja je ispred njega)
- očita distanciranost
- nedostatak zanimanja za ostalu djecu i ono što ostala djeca rade
- izostanak odgovora na verbalne zahtjeve
- bez odgovora kad se zove imenom
- izbjegavanje fizičkog kontakta (čak i s roditeljima, braćom i sestrama)
- ravnodušnost prema drugim osobama koje pate ili boluju

Čudna ponašanja:
- zabavljanje sa samim sobom, okretanje, prevrtanje, pljeskanje dlanovima itd.
- neprimjereno smijanje ili ispadi bez vidljivog razloga
- neprimjerena povezanost za stvari
- opsesivno-kompulzivno ponašanje, npr. poredavanje stvari
- ponavljane čudne igre koje traju dug period vremena, npr. slaganje kocaka jedne na drugu pola sata
- inzistiranje na rutini i ne-mijenjanju ničega u okolini. Teško doživljavaju prekid rutinskog rasporeda i promjene
- moguće nanošenje ozljeda samom sebi ili agresivno ponašanje prema ostalima

Promjene osjeta
- hipo (smanjena) ili hiper (povečana) aktivnost 5 osjetila
- abnormalni odgovori na osjete
- manjak odgovora na bol ili pretjerano reagiranje na nešto što izgleda nebitno, kao npr. zatvaranje vrata

Osjetni poremećaji
Da bi se potpuno razumio autizam, potrebno je detaljno poznavanje promjena osjetila s kojima se autisti suočavaju. Za tipičnu i normalnu osobu, normalno funkcioniranje naših pet osjeta uzimamo kao zdravo za gotovo:
1. vid
2. sluh
3. opip
4. okus
5. miris

Neki primjeri utjecaja oštećenog osjetnog sustava:

Šetnja kroz susjedstvo
Tipičnoj osobi nije problem šetati niz ulicu s prijateljem, razgovarati, čuti zvukove susjedstva u pozadini, mirisati rascvjetale proljetne cvjetove i možda žvakati žvaku, sve u isto vrijeme.
Za autističnu osobu, s poremećajem osjetnog sustava, ovo tipično iskustvo može biti potpuno preplavljujuće. Autist može biti posve nesvjestan zvukova iz susjedstva, ako npr. prodornog zavijanja sirene hitne pomoći ili može biti posve obuzet mirisom latica u cvatu. Sunce koje sja kroz krošnju stabla može biti takvo intenzivno iskustvo koje blokira sve ostale funkcije autista pa se on/ona ne može koncentrirati na hodanje niz ulicu.
Ova nemogućnost miješanja osjeta duboko pogađa sposobnost djelovanja, reagiranja i ponašanja na "normalan" način.

Neke činjenice o autizmu
- autizam je treći nasljedni razvojni poremećaj po učestalosti, nakon mentalne retardacije i cerebralne paralize
- autizam je češći poremećaj nego multipla skleroza, cistična fibroza ili tumori dječje dobi
- za istraživanje autizma izdvaja se svega 5% sredstava u odnosu na druge bolesti slične pojavnosti i učestalosti

Dodatne činjenice
- mnoga djeca autisti napreduju enormno dobro te se nakon nekog vremena ne razlikuju od vršnjaka
- bihevioralne terapije, pravilna prehrana, nadomjesno davanje vitamina i minerala te medicinske intervencije su neki od tretmana koji se s uspjehom koriste
- neke od navedenih intervencija smatraju se eksperimentalnim i ne podupire ih medicinska zajednica
- autizam je stanje čije je liječenje izostavljeno s popisa bolesti nekih osiguravajućih društava u inozemstvu

Pristupi liječenju poremećaja organskih sustava
Dok većina srednjestrujaških smatra slijedeće informacije najmanje upitnima, me postoji alternativa za liječenje bioloških problema koji postoje u velike većine autistične djece. Često se kao jedina pomoć nude antidepresivi. Iako oni mogu dovesti do olakšanja, ne pomažu u rješavanju temeljnog fiziološkog problema koji može postojati.
Kod većine autista postoje nepravilnosti u 4 velika organska sustava: živčani, imunološki, endokrini i probavni sustav.
Prvi je korak testiranje, testiranje i opet testiranje. Neki od preporučenih testova uključuju, ali nisu ograničeni na: alergija na hranu, organske kiseline, aminokiseline, određivanje nivoa serotonina, imunološka testiranja (uključujući razinu antitijela), funkcija jetre, štitne žlijezde, prisustvo teških metala u organizmu, neurološki testovi kao što su: MR, EEG, CT. Testiranja probavnog sustava, kao što su endoskopske pretrage, mogu se također ordinirati kos autističnog djeteta s probavnim simptomima. Sve ovo se čini poprilično opsežno, a i skupo za zdravstveni sustav. Najbolji je pristup jedna po jedna pretraga. Potrebno je rješavati problem po problem i svakom problemu prići posebno.
Nutricijske intervencije kroz nadomjestak minerala i vitamina čini značajni dio liječenja autizma. Mnogi pristupi će pozitivno utjecati na ponašanje. Osnovna je postavka da će djeca, što se bolje osjećaju, bolje učiti. Nadomjestak vitamina i minerala bit će osnovica za poboljšanje zdravlja što će potaknuti većinu bihevioralnih/govornih/okupacijskih vježbi.

Dijetalna ograničenja - hrana bez glutena (brašno, riža, zob i ječam) i kazeina (mlijeko)
Jedan od pristupa liječenju autizma je i prehrana bez glutena i kazeina. Kazein i glutein su slični proteini koji kod neke autistične djece mogu negativno utjecati na moždane funkcije te uzrokovati pojavu kožnih i probavnih simptoma. Prije početka ovakvog načina prehrane potrebno je posavjetovati se s pedijatrom ili obiteljskim liječnikom.

Vilko
30.07.2003., 13:58
OVISNOSTI

Kognitivna oštećenja i oporavak od alkoholizma


Oštećenje mozga je česta i potencijalno teška posljedica dugotrajne i intenzivne konzumacije alkohola. Čak i blago do umjereno uzimanje alkohola može štetno utjecati na kognitivne funkcije (tj. na mentalne aktivnosti koje uključuju primanje, spremanje, ponovno dozivanje i korištenje spremljenih informacija) (1).
Permanentna oštećenja kognitivnih funkcija uzrokovana kroničnim alkoholizmom mogu doprinositi slabijim radnim sposobnostima kod odraslih alkoholičara, dok kod mlađe populacije, odnosno adolescenata, mogu interferirati s učenjem i akademskim uspjesima (2).
Mali, ali značajni postotak najtežih ovisnika o alkoholu može razviti razorni, ireverzibilni oblik moždanog oštećenja, poznatiji kao Wernicke-Korsakoff sindrom, poremećaj u kojemu bolesnik nije sposoban pamtiti novije informacije više od nekoliko sekundi (3).

Kognitivno oštećenje isto tako može zaustaviti oporavak od alkoholizama, iako istraživanja nisu do sada dokazala takvu tvrdnju. Npr., Morgenstern i Bates (4) proučavali su da li nedostaci u sposobnostima učenja i planiranja kod bolesnika - temeljnim strategijama liječenja - utječu na oporavak od alkoholizma. Našli su da oštećenje nije bio značajno pouzdan pokazatelj lošeg ishoda liječenja. S druge strane, dokazi podupiru mogućnost da oštećenje mozga, bilo da je uzrokovano zbog sadašnjeg ili bivšeg alkoholizma, može doprinijeti daljnjem razvijanju i progresiji alkoholizma (5).

Kreiranje praktičnih strategija koje bi se uhvatile u koštac sa složenom kombinacijom alkoholizma i kognitivnih oštećenja zahtjeva razumijevanje prirode kognitivnih funkcija i njihove interakcije sa strukturalnim i funkcionalnim abnormalnostima mozga.


Kognicija i alkohol

Većina alkoholičara pokazuje blagi do srednji stupanj deficijencije intelektualnih funkcija (6), zajedno sa smanjivanjem veličine mozga i lokaliziranim promjenama u aktivnosti moždanih stanica. Najčešće oštećenje moždanih funkcija kod alkoholičara uključuje vidno-prostorne i neke složenije kognitivne funkcije (7). Vidno-prostorne funkcije uključuju percipiranje i pamćenje relativnog odnosa položaja objekata u 2D i 3D dimenzijskom prostoru. Primjeri kad se koristi ova moždana funkcija uključuju vožnju automobila ili slaganje dijelova namještaja na osnovi nacrtanih instrukcija. Više i kompliciranije funkcije uključuju apstraktno razmišljanje potrebno za organiziranje plana, pokretanje procesa izvedbe radnje i promjena plana ako se to pokaže potrebno (2).

Većina alkoholičara na testovima inteligencije prolazi jednako dobro kao i ne-alkoholičari. Međutim, alkoholičari pokazuju slabije rezultate na neuropsihološkim testovima koji mjere specifične kognitivne funkcije (8). Npr., alkoholičar koji je ostao apstinent nakon liječenja može ne pokazivati nikakve očite poteškoće prilikom popunjavanja uredskih formulara, zadaće koja uključuje više moždanih regija. Ipak, ista ta osoba može biti nesposobna kreirati potpuno drugačiji sustav popunjavanja podataka, što je zadaća blisko povezana s višim kognitivnim funkcijama.


Kada je više alkohola previše?

Povezanost između trajanja životnog perioda trošenja alkohola i razvijanja kognitivnih problema još nije jasna. Neki istraživači su predložili teoriju po kojoj se kognitivne mogućnosti pogoršavaju upravo proporcionalno s ozbiljnošću i trajanjem problema zlouporabe alkoholizma kod pojedinca (6, 9). Neki drugi istraživači sugerirali su da kognitivna oštećenja mogu biti dokazana samo kod osoba koje su konstantno pile 10 ili više godina (8, 10). Dugotrajni, blagi do umjereni konzumenti alkohola također upadaju u ovu kategoriju, pokazujući kognitivne deficite ekvivalentne onima pronađenim kod detoksiciranih alkoholičara (8). Iako su potrebna daljnja istraživanja da bi se utvrdilo kako je konzumacija alkohola povezana s kognitivnim oštećenjima, neki su deficiti mogući čak i kod ljudi koji nisu teški alkoholičari.

Praćenje strukturalnih i funkcionalnih abnormalnosti mozga

Strukturalne i funkcionalne abnormalnosti mozga uglavnom se dijagnosticiraju neinvazivnim "imaging" tehnikama koje pružaju sliku živog mozga s minimalnim rizikom za osobu. Strukturalne "imaging" tehnike, kao što je kompjuterizirana tomografija i magnetska rezonancija, koriste se za stvaranje kompjuterizirane slike živog tkiva. Funkcionalne "imaging" tehnike, kao što je pozitronska emisijska tomografija i magnetska rezonancijska spektroskopija pružaju znanstvenicima priliku da proučavaju aktivnost stanica putem praćenja krvnog toka i energijskog metabolizma.

Strukturalne "imaging" tehnike konzistentno otkrivaju da su mozgovi alkoholičara, u usporedbi s mozgovima nealkoholičara manji i pokazuju manju gustoću tkiva (11, 12). Smanjivanje volumena mozga najočitije je u dvije regije: vanjski sloj (tj. korteks mozga) čeonog režnja, za kojeg se smatra da predstavlja središte viših mentalnih funkcija (7, 12, 13); u području malog mozga, koji je najvećim djelom odgovoran za kretanje i ravnotežu kao i za različite aspekte učenja (14). Potpora ovih rezultata dolazi od funkcionalnih "imaging" studija, koje pokazuju izmijenjenu moždanu aktivnost u cijelom korteksu i malom mozgu teških alkoholičara (15). Uz to, funkcionalne "imaging" tehnike često su dovoljno senzitivne da bi otkrile nepravilnosti prije no što mogu biti otkrivene strukturalnim "imaging" tehnikama, i čak prije no što veći kognitivni problemi sami dođu do izražaja. To znači da funkcionalni "imaging" može biti posebno koristan u otkrivanju ranih stadija propadanja kognitivnih funkcija (15).


Razumijevanje osnova kognitivnog oštećenja

Precizno mjerenje kognitivnih mogućnosti je izazov, a povezivanje tih mogućnosti s posebnim iregularnostima mozga danas jednostavno nije bilo moguće s trenutnom tehnologijom koja je na raspolaganju(16). Neslaganje rezultata različitih istraživanja navelo je stručnjake da stvore naprednije tehnike mjerenja kognitivnih funkcija. Beatty i suradnici (9) sugerirali su da rasprostranjeno (tj. difuzno) oštećenje moždanih funkcija može nastati oštećivanjem mnogostrukih područja mozga, od kojih svako regulira posebnu, ali i međusobno povezanu funkciju. Isto tako, oštećivanje mreže moždanih stanica koji sinkroniziraju ukupnu aktivnost mnogih područja može uzrokovati jednaka moždana oštećenja prije vezanih uz lokalizirana oštećenja (9).


Da li je oštećenje reverzibilno?

Određena kognitivna oštećenja uzrokovana alkoholom reverzibilna su, ali uz uvjet apstinencije (17). Nedavno detoksicirane odrasle osobe često iskazuju blag, no ipak značajan deficit u nekim kognitivnim sposobnostima, posebno u rješavanju problema, kratkotrajnom pamćenju, i vidno-prostornim sposobnostima (18). Ustrajavanjem u apstinenciji, alkoholičari u procesu rehabilitacije nastavit će s oporavkom moždanih funkcija u periodu od nekoliko mjeseci do 1 godine (19) - s poboljšanjima u radnoj memoriji, vidno-prostornom funkcioniranju, i pažnji – praćeno značajnim povećanjem u volumenu mozga, u usporedbi s liječenim alkoholičarima koji su se naknadno vratili pijenju alkohola (18).


Ponovno umrežavanje moždanih veza

Reverzibilnost funkcija povezanih s djelovanjem alkohola može također biti rezultat reorganizacije ključne moždane mreže. Neki su istraživači postavili tezu da takva reorganizacija može doprinijeti uspjehu u liječenju od alkoholizma. Koristeći napredne "imaging" tehnike, Pfefferbaum i suradnici (20) istraživali su moždanu aktivnost kognitivno oštećenog mozga alkoholičara učesnika studije, tijekom serije testova kreiranih za procjenjivanje kognitivnih funkcija. Pronašli su, da iako alkoholičari pokazuju abnormalne uzorke moždane aktivnosti, u usporedbi s kontrolnom skupinom, bili su sposobni završavati zadane zadaće jednako dobro, što nam sugerira da su moždani sustavi alkoholičara funkcionalno reorganizirani tako da su zadaće prije izvođene pomoću područja oštećenih alkoholom, sada prebačene na alternativne moždane sustave. Ovaj nalaz - da pacijenti alkoholičari s kognitivnim oštećenjima koriste različite moždane putove od osoba bez moždanih oštećenja da bi izbjegli jednake radnje - također je bila sugerirana studijom provedenom na pacijentima koji su sudjelovali u liječenju kroz 12 "koraka" (4). Funkcionalna reorganizacija mozga može biti posebna prednost kod adolescentnih alkoholičara u procesu liječenja, zbog toga što su u toj dobi njihovi mozgovi još uvijek u razvoju, odnosno mozak je još u procesu uspostavljanja "mreže" živčanih stanica (21).


Kognitivne funkcije i liječenje alkoholizma

Točna uloga koju imaju kognitivne funkcije u uspješnosti liječenja alkoholizma nije još sasvim jasna. Strukturalni i funkcijski "imaging", jednako kao i specifičniji kognitivni testovi, mogu pružiti znanstvenicima uvid u suptilnu povezanost između kognitivnih oštećenja uzrokovanih alkoholom i oporavka. U međuvremenu, neki se zaključci mogu izvući iz postojećih istraživanja koji pomažu objasniti kako kognitivne funkcije mogu utjecati na liječenje alkoholizma:


nastavak/

Vilko
30.07.2003., 14:02
- Pretpostavlja se da kognitivna oštećenja uzrokovana alkoholom mogu utjecati na učinkovitost liječenja od alkoholizma, iako jasna veza nije postavljena. Jedna teorija kazuje da bolesnici s kognitivnim oštećenjima nisu u mogućnosti shvatiti informacije koje im se daju tijekom terapije, i stoga, ne mogu u potpunosti iskoristiti liječenje iz čega proizlazi vjerojatan neuspjeh liječenja. Drugo stajalište zasniva se na tezi da kognitivna oštećenja ne utječu direktno na uspjeh liječenja, međutim utječu na neke druge čimbenike, koji mogu doprinijeti uspjehu liječenja (22). Usredotočivanje na te čimbenike - kao što je poboljšana prehrana, prilika za uspjeh, pažljiva procjena komorbiditeta mentalnih ili medicinskih poremećaja, i/ili strategije liječenja usmjerenih na poticanja pacijenata da izađe iz dugotrajne društvene izolacije - na kraju mogu biti korisniji nego fokusiranje isključivo na oporavljanje od alkohola.

- Neke druge vrste oštećenja mozga povezanih s alkoholom mogu stvarati simptome koje sliče simptomima povezanih s oštećenjima mozga uzrokovanih alkoholom. Kliničari moraju biti svjesni da bez obzira na uzrok oštećenja, to može imati učinak na sposobnosti bolesnika sa se okoriste u potpunosti od strategija liječenja od alkoholizma.
- Kognitivno oštećenje je uglavnom najozbiljnije tijekom prvog tjedna apstinencije, što možda otežava nekim alkoholičarima usvajanja znanja i vještina na posebnim sesijama, koje su vrlo bitne stavke u mnogim programima liječenja (22, 23). Npr., jedno istraživanje pokazalo je da alkoholičari koji su testirani kratko nakon ulaska u program liječenja nisu bili u mogućnosti sjetiti se informacija vezanih uz liječenje prezentiranih na filmu kojeg su upravo gledali (4). Kako vrijeme prolazi i kao se poboljšavaju kognitivne funkcije tako i bolesnici imaju veće koristi od informacija pruženih na individualnim ili na grupnim terapijama, edukacijskim programima, i na programu odvikavanja kroz "12-koraka".

Vilko
31.07.2003., 13:42
Umjerena konzumacija alkohola

Umjerenu konzumaciju alkohola teško je definirati jer ovaj pojam ima različito značenje za različite ljude. Pojam umjerenog ˝pijenja alkohola˝ često se brka sa tzv. ˝društvenim pijenjem˝ koje se odnosi na navike konzumacije alkohola koji su prihvatljivi od strane socijalne okoline. Ipak, ni ˝društveno pijenje˝ nije lišeno problema. Umjerena konzumacija alkohola se prema tome, može definirati kao pijenje koje općenito ne uzrokuje probleme, niti za pojedinca niti za društvo. Pošto je nedvojbeno utvrđena pozitivna, ali i negativna strana umjerenog trošenja alkohola, u daljnjem tekstu pozabavit ćemo se pobliže tim pitanjima.

Bilo bi korisno da je definicija ˝umjerenog pijenja˝ potkrijepljena procjenama brojčanih granicama ˝sigurnog˝ pijenja. Međutim, korist kvantitativnih odrednica kod definiranja ˝umjerenog˝ kompromitira se činjenicom da alkohol ne djeluje jednako na sve, odnosno, njegov je učinak različit na različite ljude. Način pijenja također je važna odrednica odgovorna za probleme uzrokovane alkoholom. Preciznije rečeno, dok se epidemiološki podaci o alkoholizmu uglavnom svode na analiziranje ˝prosječnog broja pića tjedno˝, očito je da istu važnost nema jedno piće uzeto rano ujutro nasuprot nekoliko pića tijekom subotnjeg izlaska (1).

Usprkos složenosti problema određivanja i praćenja problema alkoholizma, brojčane definicije umjerenog pijenja ipak postoje. Npr., vodiči nekih državnih agencija u SAD-u
definiraju umjereno pijenje kao ˝ne više od jednog pića dnevno˝ za žene i ne više od dva konzumirana pića za muškarce. Standardnim pićem se smatra oko 400g piva, 150g vina, ili 40g žestokog pića. Svako od ovih pića sadrži otprilike istu količinu apsolutnog alkohola - približno 12 grama(3).

Ovakvi vodiči isključuju slijedeće osobe, koje nipošto ne bi smjele konzumirati alkoholna pića: trudne žene ili žene koje pokušavaju zanijeti; osobe koje planiraju voziti ili se baviti aktivnošću koja će zahtijevati spretnost i vještinu; osobe koje uzimaju lijekove; alkoholičari na liječenju; osobe mlađe od 18 godina (2). Iako nisu navedene kao kontraindikacije u službenim vodičima, kontraindikacije su i mnoge bolesti, kao npr. peptički ulkus.

Postojanje odvojenih vodiča za žene i muškarce proizlazi iz rezultata istraživanja koja su pokazala da žene bivaju intoksiciranije od muškaraca istom količinom alkohola (4). To je dijelom rezultat značajno različitih aktivnosti enzima u tkivu želuca muškaraca i žena, koji razgrađuje alkohol prije nego dospije u krv. Spomenuti enzimski sustav aktivnije je kod muškaraca 4 puta u odnosu na žene (5). Osim toga, žene imaju proporcionalno više masnog tkiva i manje vode u organizmu od muškaraca. Pošto je alkohol topljiviji u vodi nego u masnom tkivu, uzeta doza alkohola postaje koncentriranija u tjelesnim tekućinama žene nego muškarca(6).

S obzirom da se proporcija tjelesnih masti povećava s godinama, Dufour i suradnici preporučuju za starije osobe granicu od jednog pića na dan(7).

Koristi umjerenog pijenja alkohola

Fiziološke koristi umjerenog pijenja. Pregled literature (8) sugerira da niže razine alkoholne konzumacije mogu smanjivati stres; poticati ugodne i bezbrižne osjećaje; smanjivati napetosti i tjeskobu i samo-svijest. Kod starijih osoba, zapaženo je da umjereno pijenje potiče apetit, potiče urednu funkciju crijeva i popravlja raspoloženje (7).

Koristi za krvožilni sustav. Postoji dovoljna količina dokaza da umjereno trošenje alkohola smanjuje rizik smrti do bolesti koronarnih arterija. Ovaj učinak je demonstriran u mnogim starijim epidemiološkim studijama (9). Nedavno su Boffetta i Garfinkel (10) pronašli da su bijeli Amerikanci koji su 1959 god. naveli prosječnu konzumaciju alkohola manje od tri pića dnevno bili u manjoj opasnosti umiranja tijekom narednih 12 godina, za razliku od muškaraca koji su prijavili apstinenciju od alkohola. Za ovakve nalaze studije prvenstveno je bilo odgovorno smanjenje učestalosti bolesti srčanih arterija. U sličnoj studiji koja je pratila različite etničke skupine, De Labry i suradnici (11), našli su da je ukupna smrtnost bila najmanja među muškarcima koji su konzumirali manje od tri pića na dan tijekom 12-godišnjeg perioda.

Slični rezultati dobiveni su i proučavanjem ženske populacije. Stampfer i suradnici (12) analizirali su podatke sredovječnih žena i odredili su da konzumacija od otprilike jednog pića na dan smanjuje rizik koronarne bolesti srca. Razay i suradnici (13), koristeći slučajni uzorak populacije, našli su da je konzumacija do dva pića dnevno povezana s manjom razinom čimbenika kardiovaskularnog rizika kod žena. Kod postmenopauzalnih žena, očiti zaštitni učinak alkohola može se dijelom objasniti povećanjem razine estrogena u krvi uzrokovane alkoholom (14).

Neki istraživači sugerirali su nepostojanje zaštitnog učinka umjerenog pijenja na koronarnu bolest srca, navodeći da je veća smrtnost među apstinentima rezultirana uključivanjem među njih i osoba koje su prestale piti radi lošeg zdravlja. Veća smrtnost među osobama koje su prestali piti radi bolesti, mogla bi objasniti usporednu dugovječnost umjerenih konzumenata alkohola (15, 16, 17). Međutim, studije koje su pratile problem osoba koje su prestale s pijenjem zbog bolesti, ne podupiru takav zaključak; uključivanje takvih osoba u kategoriju apstinenata ne može u potpunosti objasniti očiti zaštitni učinak umjerenog pijenja na koronarnu bolest srca (10, 18, 19, 20).


Rizici umjerenog pijenja

Postoje rizici koji mogu zasjeniti dobre učinke umjerenog pijenja. Istraživanja pokazuju da se nepoželjni učinci mogu javiti i kod relativno niskih razina konzumacije (1).

Moždani udar. Pregledavanjem epidemioloških studija došlo se do dokaza da umjereno pijenje alkohola povećava potencijalni rizik za moždani udar uzrokovan krvarenjem (hemoragični inzult), iako istovremeno smanjuje rizik moždanog udara uzrokovanog začepljivanjem krvni žila mozga (ishemični inzult) (21).

Prometni udesi. Dok postoje neki dokazi da niske koncentracije alkohola u krvi ne predstavljaju rizik za izazivanje prometne nesreće, dokazano je da oštećenje vozačkih sposobnosti započinje već kod koncentracija alkohola u krvi od 5 promila, s tim da se oštećenje brzo pogoršava s porastom koncentracije alkohola u krvi (22). Muškarac težak 80 kg može održati koncentraciju alkohola od 5 promila nakon dva pića.

Interakcije s lijekovima. Alkohol može reagirati štetno s više od 100 lijekova (23). Učinci alkohola posebno se pojačavaju lijekovima koji deprimiraju funkcije središnjeg živčanog sustava, kao što su sedativi, tablete za spavanje, antikonvulzivi, antidepresivi, lijekovi protiv tjeskobe i neki lijekovi za ublažavanje boli. Kod vožnje automobila nakon umjerenog pijenja i istovremenog uzimanja jednog od spomenutih lijekova postoji stalna velika opasnost (24). U uznapredovanom zatajenju srca, alkohol ne samo da može pogoršati osnovnu bolest, već može interferirati s funkcijom lijekova koji se uzimaju za liječenje ove bolesti (25).

Rak. Iako većina dokaza sugerira povećani rizik za određene karcinome samo među najtežim alkoholičarima, umjereno pijenje može se slabo povezati s rakom dojke kod žena. U jednoj studiji (26), kod žena koje su konzumirale 3-9 pića tjedno postajala je otprilike 50% veća vjerojatnost za karcinom dojke, u usporedbi sa ženama koje su pile manje od 3 pića tjedno. Iako su podaci o povezanosti konzumacije alkohola i raka crijeva kontroverzne, jedna studija sugerira mogućnost slabe povezanosti konzumacije jednog ili više pića na dan s a spomenutim karcinomom (27).

Defekti novorođenčadi. Nekoliko novijih studija ispituju fetalne rizike povezane s konzumacijom malih doza alkohola. U jednoj studiji (28), djeca čije su majke prijavile prosječnu konzumaciju od 2-3 pića na dan bila su manja po težini, dužini i opsegu glave, i imala su povećani broj manjih fizičkih anomalija tijekom periodičkih pregleda u prve 3 godine života. Uz to, majke koje su prijavile konzumaciju malih količina alkohola (oko 2 pića dnevno) tijekom trudnoće bile su povezane sa smanjenjem IQ kod sedmogodišnje djece (29).

Štetni učinak umjerenog pijenja alkohola na fetus ostaje neriješeno pitanje, prvenstveno zbog prijavljivanja trošenja alkohola od strane majke koje je subjektivno i ne mora uvijek biti istinito (30). Ipak, istraživanja na životinjama pružaju dodatne dokaze za štetne učinke malih količina alkohola na fetus. Kod majmuna čije su majke bile izložene tjedno malim dozama alkohola, dokazane su abnormalnosti u središnjem živčanom sustavu. Učinak je bio prisutan kod koncentracija alkohola kod majke od 2.5 promila (31). Slično tome, niske prenatalne doze uzrokovale su biokemijske i fiziološke promjene u mozgovima štakora (32, 33).

Prelazak na jače pijenje alkohola. Alkoholičari na liječenju, kao i osobe u čijim obiteljima postoji problem alkoholizma, možda neće moći održati naviku umjerenog pijenja (2). Jednom kada osoba od umjerenog postane teški alkoholičar, rizik socijalnih i medicinskih problema jako se povećava (34).


Reference:

Vilko
31.07.2003., 13:46
Sindrom ustezanja od alkohola

Sindrom ustezanja od alkohola podrazumijeva skupinu simptoma koji se mogu naći kod osoba koje prestaju piti alkohol nakon dugotrajne i obilne konzumacije alkohola. Blaži oblici sindroma uključuju drhtanje, konvulzivne napadaje i halucinacije, koji se tipično javljaju 6-48 sati nakon posljednjeg pića. Ozbiljniji oblik sindroma, delirium tremens, uključuje duboku zbunjenost, halucinacije i teški oblik hiperaktivnosti autonomnog živčanog sustava, a tipično s javlja između 48 i 96 sati nakon posljednjeg pića. Procijene o učestalosti teških posljedica ustezanja od alkohola variraju. Bez obzira na stvarnu učestalost sindroma, noviji dokazi sugeriraju važnost liječenja svakoga tko pati od sindroma alkoholnog ustezanja.
U klasičnom istraživanju koje je odredilo razumijevanje sindroma alkoholnog ustezanja za mnoge naredne godine, Isbell et. al (1955) našli su da se konvulzivni napadaji vezani uz alkohol javljaju samo nakon prestajanja uzimanja pića. U novijim studijima istraživači su se uglavnom bazirali na praćenje konvulzija, Ng. et al. (1988) izazvali su Isbellov koncept i izvijestili su da je rizik prvog napadaja povezan s trenutnim uzimanjem alkohola, a ne zbog ustezanja. Na osnovi podataka dobivenih retrospektivno od bolesnika koji su imali napadaje, zaključili su da je veza između trošenja alkohola i napadaja uzročna i ovisna o uzetim dozama. Ipak, noviji neurofiziološki nalazi podupiru Isbellovu interpretaciju ustezanja.

U središnjem živčanom sustavu etanol (u koncentracijama dovoljno visokim da intoksicira ljude) upliće se u procese koji govore određenim živčanim stanicama da se aktiviraju ili da postanu ekscitirane (Hoffman et al. 1989; Lovinger et al. 1989). Također su upliću u procese koji govore određenim živčanim stanicama da budu suzdržane (Suzdak et al. 1986). Osim toga, etanol se ponaša kao nespecifični biokemijski inhibitor aktivnosti središnjeg živčanog sustava. Tijekom ustezanja, središnji živčani sustav iskusit će suprotne učinke: ekscitirajući procesi se pojačavaju dok se inhibicijski procesi smanjuju (Morrow et al. 1988). Takve promjene mogu rezultirati u hiperaktivaciji središnjeg živčanog sustava kod prestanka uzimanja alkohol.

Istraživači su mjerili spomenutu hiper-aktivaciju kod bolesnika (Linnoila et al. 1987). Čak i bolesnici s umjereno teškim sindromom alkoholnog ustezanja mogu iskusiti hiper-aktivnost simpatičkog živčanog sustava i povećanu produkciju hormona nadbubrežne žlijezde; kortizol i norepinefrin (tj. noradrenalin). Oba ova hormona mogu biti toksična za živčane stanice. Štoviše, kortizol može specifično oštećivati neurone hipokampusa (Sapolsky et al. 1986) - dijela mozga za kojeg se vjeruje da je posebno važan kod pamćenje i kontroliranja afekata. Uz to, opetovano neliječeno ustezanje od alkohola može dovesti do direktnog oštećenja hipokampusa.

Ballenger and Post (1978) napravili su retrospektivni pregled studija koji ih je doveo do zaključka da ponavljana neadekvatno tretirana ustezanja mogu prouzročiti buduća ustezanja s ozbiljnijim komplikacijama.

U pregledima farmakološkog liječenja alkoholne intoksikacije, ustezanja i ovisnosti, Liskow and Goodwin (1987) zaključili su da su benzodijazepini lijek izbora za sindrom ustezanja kod alkoholičara - npr. dugo-djelujući benzodijazepini poput klordiazepoksida i diazepama ili kratko-djelujući benzodijazepini kao oksazepam i lorazepam.

Liječnici su tradicionalno koristili benzodiazepine primjenjujući smanjene doze tijekom perioda ustezanja od alkohola. Rosenbloom (1988) preporučuje ovaj pristup, predlažući uporabu benzodijazepina srednjeg polu-života (poput lorazepama), ili čak s kraćim vremenom polu-života (poput midazolama) jer se ti lijekovi ne zadržavaju u sustavu i stoga dopuštaju da se doze lijekova lakše određuju za svakog bolesnika posebno. Međutim, Sellers et al. (1983) predstavio je novi pristup. Na početku liječenja, doze diazepama daju se svaka 1-2 sata dok sindrom ustezanja ne oslabi. Najčešće ne postoji potreba za daljim liječenjem iz razloga što diazepam ima dugo vrijeme polu-života i što stvara psihoaktivni metabolit (desmetildiazepam) s još duljim vremenom polu-života. Ova strategija, nazvana "strategijom punjenja", pojednostavljuje liječenje, pruža zaštitu od napadaja i eliminira moguće ponašanje bolesnika bazirano na traženju dodatnih lijekova.

Drugi lijekovi, poput beta-blokatora propanolola (Sellers et al. 1977), beta-blokatora atenolola u kombinaciji s oksazepamom (Kraus et al. 1985) i alfa-2-adrenoreceptor agonista klonidina, testirani su i pokazali su ublažavanje nekih simptoma sindroma ustezanja, no ne postoji jasni dokaz učinkovitosti u preveniranju ponovljenih napadaja (Liskow and Goodwin 1987). Mogući lijekovi koji bi se mogli u budućnosti pokazati kao korisni jesu blokatori kalcijskih kanala (Koppi et al.1987) i karbamazepin, koji su u trenutnoj fazi evaluacije (Butler & Messiha 1986).

Većina kliničara koristi lijekove da bi smanjilo simptome ustezanja od alkohola. Međutim, Whitefield et al. (1978) izvijestili su o uspjehu detoksifikacije provedene bez lijekova kod skupine alkoholičara s nekompliciranim alkoholizmom. Liječenje se sastojalo od skrininga i pružanja jake društvene podrške tijekom razdoblja ustezanja. Autori studije uočili su da "non-drug" detoksifikacija pruža manju potrebu za medicinskim osobljem, skraćivanje detoksifikacijskog razdoblja i eliminira utjecaj sedativa na svijest pacijenata o potrebi sudjelovanja u programu odvikavanja.

Nekoliko istraživača je razvilo procjene ozbiljnosti ustezanja od alkohola: "the Total Severity Assessment and Selected Severity Assessment" (Gross et al. 1973), "the Abstinence Symptom Evaluation Scale" (Knott et al. 1981) i "the Clinical Institute Withdrawal Assessment Scale [CIWA]" (Shaw et al. 1981). Prvotno zamišljene kao pomoćne odrednice u istraživanju učinkovitosti liječenja, sada te podjele imaju ulogu i u kliničkoj praksi. Foy et al. (1988) dokazali su da modificirana verzija CIWA može pomoći kao "vodič" u liječenju i predviđanju bolesnikovog rizika za teži oblik sindroma alkoholnog ustezanja. Takvi "vodiči" mogu biti korisni kod praćenja odgovarajućih doza lijekova. Ipak, ove metode ocjenjivanja nisu bez mana, pa će povremeno bolesnik imati teže reakcije nego što je predviđeno "vodičima". Ocjenjivanje pomoću "vodiča" nikako ne može zamijeniti kliničku procjenu stručnog medicinskog osoblja.

Studija koju je proveo Hayashida et al. (1989) uspoređivala je bolničke pacijente i ambulantne pacijente u procesu detoksifikacije. Istraživanje je pokazalo da je detoksifikacija vanjskih pacijenata, odnosno ambulantnih, "učinkovita, sigurna i jeftina metoda liječenja kod blagih do umjerenih oblika sindroma alkoholnog ustezanja. Podaci iz ove studije ukazuju da je detoksifikacija bolničkih ili "unutarnjih" bolesnika učinkovitija: u praćenju tijekom 1 mjeseca oni liječeni kao bolnički pacijentu prijavili su značajno veće poboljšanje u kontroliranju pijenja, usprkos tome što su dijagnosticirani kao ugroženiji nego skupina ambulantnih ili "vanjskih" bolesnika" u vremenu prijema. Ipak, takva razlika nije uočena nakon praćenja u periodu nakon 6 mjeseci. Slijedeća stvar nije naglašena u istraživanju. Iako van-bolnička detoksifikacija može biti jeftinija za neke alkoholičare, nije jasno do koje mjere ozbiljan komorbiditet, koji može biti neotkriven izvan bolnice, može kasnije dovesti do ozbiljnih i skupih posljedica.

(rezultati istraživanja do 1990)

Vilko
31.07.2003., 13:50
Alkohol i duhan

Više je istraživanja potvrdilo ono što nas većina može pretpostaviti na osnovu svakodnevnih opservacija da "pušači piju, a oni koji piju puše". Štoviše, najteži potrošači alkohola su istovremeno i najteži pušači duhana. Istovremeno uzimanje alkohola i duhana predstavlja veliki javno-zdravstveni problem. Studija koja je pratila osobe liječene od alkoholizma i ovisnosti o drugim drogama otkrila je da je 222 od 845 praćenih subjekata umrlo tijekom perioda od narednih 12 godina;1/3 smrtnih slučajeva bila je povezana s alkoholom, dok je 1 slučajeva bila povezana s duhanom (1).

Zajedničko pojavljivanje konzumiranja alkohola i pušenja duhana

Između 80 do 95% alkoholičara puši cigarete (2), što je stopa 3 puta veća nego što je to slučaj u općoj populaciji. Otprilike 70% alkoholičara su teški pušači (tj. puše više od jedne kutije cigareta na dan), usporedo s 10% u općoj populaciji (3). Pijenje alkohola utječe na pušenje jače nego što pušenje utječe na alkoholizam. Ipak, pušači su u 1.32 većem riziku za konzumaciju alkohola nego što su to nepušači (4).

Većina odraslih osoba koje troše alkohol ili duhan, prvi put su došli s njima u kontakt u pubertetu i ranim adolescenskim godinama (5). Među alkoholičarima koji uz to puše, pušenje cigareta tipično počinje nekoliko godina prije javljanja alkoholizma, iako podaci o ovome nisu konzistentni (6). Adolescenti koji počinju pušiti su u 3 puta većem riziku za počinjanje trošenja alkohola (7), a pušači će 10 puta vjerojatnije razviti alkoholizam nego nepušači (6).


Zašto se alkohol i duhan uzimaju zajedno?

Mehanizmi zbog kojih se alkohol i duhan često uzimaju zajedno može se podijeliti u dvije široke kategorije koje se međusobno ne isključuju: Ili zbog toga što jedno sredstvo može potaknuti djelovanje drugog sredstva, ili jedno može smanjiti nepoželjne učinke drugog. Procesi interakcije mogu mijenjati toleranciju na lijekove, kao što je dalje opisano. (Treća mogućnost - da jedno sredstvo može mijenjati metabolizam drugog, čineći to mijenjajući njegovu apsorpciju, distribuciju ili način eliminacije iz tijela - još nije sigurno potvrđena (8)).

"Pojačavanje" ("Reinforcement"). Fenomen pojačavanja odnosi na psihološki proces kojim ponašanje - kao se npr. konzumacija sredstava ovisnosti - postaje habitualna, uobičajena. Ključni proces "pojačavanja" za neka se sredstva ovisnosti događa kad živčane stanice otpuštaju kemijski glasnik, neurotransmiter dopamin, u malo područje mozga poznato kao nucleus accumbens, nakon konzumacije tog sredstva (9). Nikotin je glavni čimbenik porijeklom iz duhana koji utječe na proces "pojačavanja". Nakon što dopre do mozga, nikotin aktivira skupinu bjelančevina, nikotinske receptore. Ove bjelančevine, smještene na površini moždanih stanica, normalno kontroliraju mnoštvo fizioloških funkcija, od kojih bi neke mogle biti odgovorne za mehanizam "pojačavanja". Na kraju, nikotin utječe na otpuštanje dopamina u regiji nucleus accumbens (5). Konzumacija alkohola također dovodi do otpuštanja dopamina, iako način na koji alkohol djeluje ipak nije još sasvim razjašnjen (10,11).

Tolerancija. Tolerancija je smanjena osjetljivost na neki učinak kemijske supstance, takav da su potrebne veće doze da bi se postigao jednaki učinak. Dugotrajna primjena nikotina kod životinja može stvoriti toleranciju na neke učinke alkoholnog "pojačavanja", dok kronično uzimanje alkohola stvara toleranciju na neke učinke nikotina (8). Takva križna tolerancija može uzrokovati pojačano uzimanje spomenutih sredstava s ciljem da se postigne isti efekt, za kojeg su nekad trebale manje količine tih sredstava. Osim toga, križna tolerancija može uzrokovati lakše nastajanje nuspojava kod uzimanja alkohola, odnosno duhana. Npr., pušači mogu smanjiti ili prestati s pušenjem kad osjete njegove nuspojave (npr. ubrzana srčana frekvencija, "nervoza"). Sedirajući efekt alkohola može prikriti štetne učinke nikotina, pa osoba nastavlja s istim ili povećanim dozama cigareta (12). Obrnuto, stimulirajući efekt nikotina može prikriti smanjeno stanje budnosti koje nastaje kod konzumacije alkohola (8).

Studije na životinjama pružaju dokaze ovih interakcija. Npr., izgleda da alkohol uzrokuje gubitak fizičke koordinacije kod miševa, inhibirajući nikotinske receptore u malom mozgu, dijelu mozga koji je aktivan u koordiniranju pokreta i ravnoteže. Uzimanje nikotina otklanja ove smetnje i vraća koordinaciju (13,14). Uz to, alkohol smanjuje djelotvornost hormona vazopresina, koji možda ima ulogu u procesu pamćenja. Vazopresin je također povezan s mehanizmima razvijanja tolerancije na alkohol (15). Nikotin pomaže u normaliziranju funkcije vazopresina u mozgu, smanjujući oštećenje mehanizama pamćenja i drugih intelektualnih funkcija (11).

Kakav je rizik za nastajanje raka zbog alkohola i duhana?

Pušenja i potrošnja većih količina alkohola su rizični faktori za nastajanje bolesti srca i krvnih žila, za neke plućne bolesti i za neke oblike karcinoma. Rizik nastajanja karcinoma usta, grla i jednjaka za pušače koji uz to i piju veće je od sume koja nastaje zbrajanjem tih dvaju rizičnih faktora posebno (2). Npr., ako se usporede osobama koje ne puše niti piju, relativni rizik za razvijanje raka u području usta i grla 7 je puta veći za sobe koje troše duhan, 6 puta veći za osobe koje troše alkohol, i 38 puta veći kod onih koje uzimaju zajedno alkohol i duhan (16).


Kako alkohol i duhan povećavaju rizik za nastajanje karcinoma?

Oko 4 000 kemijskih supstanci nastaje u kemijskim reakcijama generiranim viskom temperaturama koje nastaju pri izgaranju cigarete (17). Skupina kemijski spojeva, poznatih kao katran, unose se u pluća udisanjem dima. Odatle krvna struja distribuira pojedinačne komponente katrana po cijelom tijelu. Neki enzimski sustavi, poglavito u jetri (tj. mikrosomalni enzimi) pretvaraju neke sastojke katrana u kemikalije koje mogu uzrokovati karcinom. Dugotrajna konzumacija alkohola može aktivirati neke mikrosomalne enzime, značajno pojačavaju aktivnost enzima, što pojačava rizik za nastajanje karcinoma vezano uz pušenje duhana (18,19).

Mikrosomalni enzimi se ne nalaze samo u jetri, već i u plućima i probavnom traktu, što su glavni ulazni putovi za ulazak duhanskog dima. Ezofagus je posebno podložan štetnim utjecajima, zbog nedostatka učinkovitih obrambenih mehanizama (20). Alkohol je pojačavao rizik za nastajanje karcinoma jednjaka u laboratorijskih životinja koje su istovremeno bile izložene nekim komponentama katrana, što se slaže s prijašnjim opservacijama u tekstu (18, 19).

Konačno, alkoholičari često iskazuju nedostatke vitamina A i cinka, supstanci za koje je potvrđeno da pružaju zaštitnu ulogu protiv karcinoma (20).


Liječenje ovisnosti alkoholičara-pušača

Sve do nedavno, profesionalci u liječenju ovisnosti alkoholizma nisu poticali bolesnike da prestanu s pušenjem, smatrajući to dodatnim rizikom koji bi mogao ugroziti odvikavanje od alkohola (21).

Istraživanja nisu su potvrdila ove pretpostavke. Jedna je studija ocjenjivala napredak bolesnika koji su boravili u ustanovi za liječenje ovisnosti i koji su prolazili standardni program odvikavanja od pušenja (6). Skupina alkoholičara-pušača za usporedbu, sudjelovala je u istom programu odvikavanja od alkohola, ali bez programa odvikavanja od duhana. Godinu dana nakon liječenje, rezultati su ukazivali da prestajanje pušenja nije imalo nikakav utjecaj na apstinenciju od alkohola ili drugih droga. Uz to, 12% sudionika prve grupe prestalo je pušiti, dok iz usporedne skupine nitko nije prestao s pušenjem.

U drugoj studiji, bolesnici koji su sudjelovali u dodatnom programu odvikavanja od nikotina, uz glavni program odvikavanja od alkohola ili nekih drugih droga, pokazali su barem privremeno smanjivanje pušenja i povećanu motivaciju za smanjivanje pušenja (22). Slično tome, osobe koje su postigle alkoholnu apstinenciju bez formalnog programa odvikavanja, u isto su vrijeme prestali s pušenjem (6,23).

Prateći primjer drugih zdravstvenih ustanova, mnoge su klinike za odvikavanje od alkohola zabranile pušenje. Početni rezultati i podaci ukazuju da je takav pothvat izvediv u zadanim okolnostima (24). Ipak, dodatne studije s potrebne.

Problem koji se često susreće u programima odvikavanja od alkohola bez pušenja, jest pušenje koje se odvija kradomice i potajno, od strane pacijenata, ali i osoblja. Nadalje, stručnjaci predlažu prilagođavanje programa odvikavanja od pušenja, sličnim programima za odvikavanje od alkohola (tj. pristup kroz 12 stupnjeva) (2). Nadomjesna primjena nikotina mora biti veća kod alkoholičara jer alkohol može izazvati toleranciju na nikotinske efekte (25, 26).

Alkoholičari-pušači s anamnezom depresivnih poremećaja, općenito su manje uspješni u prestajanju pušenja u usporedbi s osobama bez pozitivne anamneze (27). Pušenje može umanjiti izglede za pojavljivanje epizoda depresije kod nekih osoba, dok prestanak pušenja može izazvati jače depresivne epizode (28). Aktivacija mikrosomalnih enzima putem duhana ili alkohola može smanjiti učinkovitost antidepresivnih lijekova (17). Zbog toga je potrebno pratiti koncentracije lijeka u krvi kod bolesnika koji uzimaju veće količine alkohola i duhana (5).

Vilko
31.07.2003., 13:54
Droge i ovisnost



Definicija

Droge obuhvaćaju sva sredstva koja mogu izazvati ovisnost, a čija je proizvodnja, stvaranje u promet i upotreba u većini zemalja zakonom zabranjena. Tu se ubrajaju:
- kanabis
- heroin
- LSD (dietilamin lizergične kiseline)
- Ecstasy (MDMA - metilen-diamino-metamfetamin)
- kokain
- …

Drogama se smatraju i sredstva koja se legalno proizvode i upotrebljavaju u medicini ako se nabavljaju na nelegalan način radi nemedicinske uporabe, npr. morfin, kodein, amfetamin, kokain te neki lijekovi iz skupine sredstava za smirenje.
Proizvodi široke potrošnje kao benzin, aceton i sl. također mogu postati droge ako se uporabe kao sredstva za drogiranje.

Zlouporaba droga
Zlouporaba droga podrazumijeva nemedicinsku primjenu navedenih sredstava koja dovodi do oštećenja tjelesnog ili psihičkog zdravlja osobe, a i do poremećaja u socijalnom funkcioniranje osobe (problemi u obitelji i na radnom mjestu, sukob sa zakonom).



Ovisnost

Ovisnost o drogama podrazumijeva nesavladivu želju za drogom, jaku želju za nabavljanjem i uzimanjem droge pod svaku cijenu, sklonost povećavanju doze droge kako ovisnost duže traje. Ovisnost o drogama osim opasnosti za ovisnika/ovisnicu nosi opasnost i za obitelj i cijelu društvenu zajednicu.
Ovisnost može biti psihička, fizička ili kombinirana.
Fizička ovisnost podrazumijeva promjene u funkcioniranju organizma koje nastaju uslijed dugotrajnog konzumiranja droga. Te se promjene nakon prestanka uzimanja droge očituju raznolikim simptomima, ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan. Organizam fizički ovisnog čovjeka održava tu novu ravnotežu jedino ako je droga stalno prisutna.
Psihička ovisnost je izmijenjeno stanje organizma u kojem osoba osjeća jaku potrebu za stalnim uzimanjem droge kako bi se zadržao osjećaj dobrog psihičkog stanja i zadovoljstva.
Pretežno psihičku ovisnost uzrokuju kokain, kanabis i neki halucinogeni. Ostali (opijati, amfetamini, neka sredstva za smirenje itd.) uzrokuju i psihičku i fizičku ovisnost, a samostalna fizička ovisnost je jako rijetka.

Tolerancija na droge
Tolerancija na droge je stanje u koje organizam dolazi nakon dugotrajnog uzimanja tog sredstva pri čemu je za održanje dobrog funkcioniranja potrebno povećavati dozu. za sredstva koja imaju slična svojstva i način djelovanja javlja se kombinirana (ukrižena) tolerancija.

Apstinencijski sindrom
Apstinencijski sindrom je skup simptoma koji se javljaju nakon prestanka uzimanja droge. Ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan, apstinencijski se sindromi razlikuju.

Uzroci zlouporabe droga
Širenje zlouporabe droge može se protumačiti na nekoliko načina. Posljedica je širenja i jačanja međunarodnog kriminala te povećanjem proizvodnje i ponude; promjene kvalitete življenja i povećanim zahtjevima koje moderno društvo stavlja pred čovjeka.


Rizične skupine

Zlouporaba droga prisutna je u svim dobnim skupinama, ali je rizična skupina ipak adolescentna dob. "krivci" za to su novi načini zabave, trendovi, pozitivni stavovi prema drogama, materijalistička filozofija, hedonistička orijentacija prema životu, povodljiva adolescenta osobnost itd. Osjećaj inferiornosti i nedostatak samopoštovanja; loše socijalne prilike u obitelji, nedostatak roditeljske pažnje i ljubavi doprinose vjerojatnosti da će adolescent posegnuti za drogama.

Kategorije konzumenata
Osobe koje uzimaju droge općenito se mogu podijeliti u dvije skupine: u prvoj se nalaze "uspješni konzumenti" koji uzimaju droge u svrhu stimulacije i smirenja, a služe im kao pomoć u trci za materijalističkim ciljevima modernog društva (karijera i zarada novca). U drugu skupinu pripadaju oni koji bježe od stvarnosti jer misle da su nesposobni za život, neuspješni i nedovoljno poštovani.
Sve veći dio populacije razvijenog svijeta pokazuje sklonost uzimanu psihoaktivnih sredstava da bi mogli raditi, ali je i sve više onih koji rade da bi se mogli nagraditi kupovanjem i konzumacijom pojedinih droga.

Broj ovisnika
Podaci o broju ovisnika moraju se uzeti s rezervom jer se do podataka može doći samo posredno, preko registriranih ovisnika u medicinskim institucijama, preko smrtnih slučajeva izazvanih predoziranjem ili putem registriranih kriminalnih aktivnosti. računa se da broj ovisnika o heroinu ne premašuje 0.5% ukupne populacije, dok je broj konzumenata heroina i drugih droga značajno viši.

Razvrstavanje ovisnika
Ovisnici se razvrstavaju u tzv. problematične i rekreativne, među kojima je najveći broj konzumenata derivata indijske konoplje (marihuana, hašiš). Tu će drogu barem jednom u životu probati stanovnici brojnih europskih gradova, a u Hrvatskoj do 50% mladih. Broj onih koji tu drogu uzimaju jednom tjedno kreće se u urbanim sredinama između 3 i 10%.

Sintetičke droge
Početkom devedesetih godina Europa bilježi porast konzumacije sintetičkih stimulativnih droga, osobito derivata amfetamina, najčešće MDMA - droge nazvane Ecstasy.


Ovisnost u Hrvatskoj

Procjenjuje se da je 1994. godine u Hrvatskoj bilo ukupno 6 000 ovisnika o ilegalnim drogama i još oko 35 000 osoba koje nisu ovisnici nego konzumenti neke od ilegalnih droga najmanje jednom tjedno. Vezano uz rat, nestabilnost i nagle političke i gospodarske promjene, u Hrvatskoj se od 1991. prati nagli porast broja konzumenata ilegalnih droga, osobito marihuane koja se uzgaja širom Hrvatske. Broj ovisnika koji su uključeni u supstitucijske programe metadonom povećan je 1994. godine na oko 1 200. U Zagrebu se od 1993. značajno povećao broj konzumenata droge Ecstasy, trendovske droge, čije se uzimanje povezuje s techno glazbom i osobito organizacijom rave partyja.

Spolna distribucija
Ovisnost je četiri puta češća u muškog spola nego u ženskog.

Vilko
31.07.2003., 13:57
Rehabilitacija ovisnika o drogama




Za rehabilitaciju ovisnika o drogama osnovno je ostvariti početak detoksikacije i opću potporu obitelji. Važno je potaknuti ovisnika na postavljanje realnih ciljeva i uključivanje u program savjetovanja i edukacije kako bi se povećala motiviranost za apstinenciju. Dugotrajna predanost izgradnji novog načina života bez droge temelj je sprečavanja ponovnog konzumiranja droga.

Prepoznavanje ovisnika

Ovisnika najprije treba prepoznati da bi mu se moglo pomoći, a to često nije jednostavno, pogotovo kad je to osoba solidnog imovinskog statusa ili kad se radi o bolesniku koji zloupotrebljava lijekove.
Važno je posvetiti dovoljno vremena svakom na koga se sumnja da bi mogao biti ovisnik, a pogotovo onim ljudima koji se često žale na bolove, često idu u liječnika po recepte ili sami kupuju brojne lijekove. Bitno je razgovarati sa svim liječnicima s kojima je potencijalni ovisnik kontaktirao, a isto tako s osobama bliskim toj osobi - obitelj, prijatelji, supružnik, kolege s posla itd. Važan je podatak o poremećajima ponašanja koji su počeli još u djetinjstvu.
Pregledi krvi i mokraće mogu se koristiti za potvrdu sumnje, a isto tako i pregled osobe i uočavanje tragova uboda.

Suočavanje s ovisnikom

Nakon što smo prepoznali ovisnika, slijedeći je korak suočavanje s njim, upoznavanje s činjenicom da znamo za njegovu ovisnost te pružanje potpore i motiviranje ovisnika na rehabilitaciju. Ukoliko se ovisnik žali na zdravstvene tegobe, treba mu ukazati da one potječu od zlouporabe droge te biti dodatni motiv za apstinenciju. Bitno je ostaviti "otvorena vrata" ukoliko ovisnik ne želi surađivati, tako da nam se može obratiti i drugi put kada će njegov odgovor možda biti pozitivan. Ovisnika treba informirati o mogućnostima liječenja te različitim udrugama i organizacijama koje se bave problemom ovisnosti. To isto je potrebno obitelji ovisnika.

Edukacija i motivacija ovisnika

Za rehabilitaciju je bitna edukacija ovisnika o njegovoj odgovornosti za poboljšanje vlastita života te posredno i poboljšanje života bliskih osoba. Motivacija za apstinenciju povećava se davanjem informacija o medicinskim i psihološkim problemima koji već postoje ili će se dobiti i pogoršavati ukoliko se ovisnost nastavi. Ovisniku i njegovoj obitelji bitno je pomoći da ostvare način života bez droge te pomoć u specifičnim situacijama kada je dostupnost droga usko vezana uz stil života (određeni posao, društvo,…). Treba poticati uključivanje ovisnika u grupe, udruge i organizacije koje se bave njihovim problemom, a u kojima su često aktivni izliječeni ovisnici što djeluje poticajno za nove članove. Postoje i formalni programi liječenja kao što su klinike, komune i metadonska dugotrajna terapija i sa svim mogućnostima treba upoznati ovisnika. Pojedinci koji su na održanju metadonom ili u terapijskim komunama pokazuju značajno smanjenje učestalosti policijskih i socijalnih problema i povećanje radne sposobnosti. Najbolja je prognoza rehabilitacije za one koji su zaposleni, koji imaju više obrazovanje i koji ostaju u tretmanu najmanje dva mjeseca. Ovisnici među zdravstvenim radnicima kao što su liječnici, medicinske sestre i farmaceuti tretiraju se drugačijim pristupom.

Metadonsko održavanje

Održavanje metadonom i metadil acetatom trebalo bi koristiti samo uz edukaciju i savjetovanje. Važno je da cilj održavanja na narkotiku nije "izlječenje" ovisnika o narkotiku, već njegovo prevođenje na zamjensku drogu koja je legalno dostupna, sigurnija, može se uzeti na usta i duže traje u organizmu pa se može uzeti jednom dnevno. Svrha je pomoći ovisniku koji nije uspio u ponavljanim pokušajima održati apstinenciju. Cilj je ovog postupka bolje funkcioniranje u obitelji i na poslu, smanjenje zakonskih problema i poboljšanje zdravlja.

Što je metadon?

Metadon je dugo-djelujući opijat sličan heroinu. Prije davanja metadona treba isključiti postojanje psihijatrijskih poremećaja u ovisnika. Doza održavanja može biti niska (30-40 mg/dan), a pristup je bolji kad su doze više (100-120 mg/dan). Iako rezultati nisu konačni, postoje dokazi da više doze metadona dovode do veće predanosti tretmanu, manjem broju problema sa zakonom i manjim brojem povrataka uličnoj drogi. Uz više doze, i do 75% ovisnika će se suzdržati od heroina 6 mjeseci i dulje. Metadon se daje jednom dnevno s dozama za vikend koje ovisnik nosi sa sobom. Tvari dužeg djelovanja kao što je metadil acetat mogu se dati u manjim dozama (20-30 mg) triput tjedno. Poslije perioda održavanja (koji obično traje 6-12 mjeseci, po potrebi i dulje), liječnik s ovisnikom treba početi postupno smanjenje doze, obično za 5% tjedno.
U velikim količinama, metadon (kao i marihuana i heroin) uzrokuje smanjenje razine testosterona.

Opijatski antagonisti

Opijatski antagonisti lijekovi su koji se natječu zajedno s heroinom i ostalim opijatima za opijatske receptore (mjesta na koja se droga veže u tijelu) i time smanjuju učinak opijatskih droga. Primijenjeni tijekom dugog vremenskog razdoblja u svrhu blokiranja "vrhunca" koji se stvara ako ovisnik uzima opijate, ovi lijekovi mogu koristiti kao dio sveobuhvatnog terapijskog pristupa koji uključuje savjetovanje i potporu.
Ciklozin je prvi testirani lijek ove grupe, ali je njegova sposobnost blokiranja slaba, a neželjene posljedice brojne.,
Nalokson je izvrstan, nema toliko neželjenih nuspojava, ali djeluje kratko vrijeme - dva do tri sata pa nije od koristi kao dugotrajna terapija.
Naltrekson ima najširu primjenu, aktivan je oko 24 h uz neznatne nuspojave. Nisu poznati ni apstinencijski simptomi ukoliko ga se prestane uzimati. Prije počinjanja uzimanja naltreksona ovisnici trebaju biti "čisti" od opijata najmanje 5 dana, trebaju proći potpuni pregled te se izložiti testiranju s 0,4 - 0,8 mg kratkodjelujućeg naloksona da bi liječnik bio siguran da pacijent podnosi dugo-djelujući naltrekson. Pacijenti, međutim, pokazuju veliki otpor ovom liječenju unatoč njegovim očiglednim prednostima.

Programi bez supstitucije

Većina kuća i centara za oporavak ovisnika o opijatima koriste terapijski pristup komuna. Skrb traje do 1 godine dok se ovisnik izvede van uličnog okruženja i dok mu se pripravi "novi život" unutar skupine. Ovdje članovi, uključujući vođe ovisnika, često suočavaju sudionike u pokušaju da im pomognu doseći uvid u uspješne životne stilove, sa svrhom uspješnijeg rješavanja životnih problema.
Za liječenje svih ovisničkih poremećaja sigurno je kako savjetodavni pristupi s naglaskom na terapiju ponašanja i relativno jednostavni psihoterapijski pristupi značajno vode ka pozitivnom ishodu. Mnogi se pristupi temelje na boljem snalaženju u stresnim situacijama i povećanom razumijevanju osobnih značajki, poboljšanju kognitivnih stilova i sučeljavanju s problemima.
Određeni se postupci još istražuju - npr. akupunktura te stimulacija mozga. Napori smanjenja posljedica opijatske ovisnosti uključuju i akcije izmjena šprica.

Vilko
02.08.2003., 11:03
Edipov kompleks

Djevojka je bila vrlo uznemirena jer joj je zaručnik bio kod kliničkog psihologa i rezultati nisu bili ohrabrujući.
Obratila se majci: "Nisam sigurna da će naš brak biti sretan, mama. Psiholog kaže da moj zaručnik ima Edipov kompleks!"
Majka odgovori: "Ne slušaj te bedastoće. Poznajem tvog zaručnika dugo i znam da će sve biti u redu. Pogledaj samo koliko voli svoju majku!"

Šalu nastranu - što je Edipov kompleks?
Edipov kompleks je privlačnost koju dijete osjeća prema roditelju suprotnog spola te neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju istog spola (suparniku). Dijete je ljubomorno na roditelja istog spola te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto.
Kompleks se pojavljuje tijekom tzv. falusne faze psiho-seksualnog razvoja osobnosti u dobi od treće do pete godine. Normalno se razrješuje postupnom identifikacijom s roditeljem istog spola te odricanjem od seksualnog zanimanja za roditelja suprotnog spola.
Većina ljudi preraste edipsku fazu, iako to nije pravilo. Neki mentalno bolesni pojedinci kad odrastu imaju snažan Edipov kompleks.
Prema Freudu, glavni razlog za razrješenje Edipovog kompleksa jest strah od očeve kazne.
Freud, autor ovog termina, prema svojoj teoriji osobnosti smatrao je Edipov kompleks temeljem superega i jezgrom svih međuljudskih odnosa. Po njegovu mišljenju svi ljudi iskuse Edipov kompleks. Mnogi psihijatri priznaju značenje Edipskih veza u razvoju osobnosti u našoj kulturi, ali ljubav i privlačnost prema roditelju suprotnog spola te mržnju i antagonizam prema istospolnom roditelju ne smatraju nužno seksualnim rivalstvom već prezirom roditeljskog autoriteta. Antropolozi dovode u pitanje i postojanje ovog kompleksa u ne-Zapadnim društvima. Smatraju kako se razvija kao rezultat društvene okoline i ne u svih osoba.
Nerazriješen Edipov kompleks uzrok je nastanka neuroza i očituje se u odnosima s drugim osobama.

Zašto Edip?
Edip je prema grčkoj mitologiji bio sin Laja, kralja Tebe i njegove žene Jokaste. Laju je proricano da će ga ubiti vlastiti sin te je zbog toga ostavio Edipa u planini. Dijete je, međutim, spasio pastir te ga odnio korintskom kralju koji ga je usvojio. Kad je narastao te i sam čuo proročanstvo da će ubiti oca i oženiti majku pobjegao je iz Korinta vjerujući kako su posvojeni roditelji njegovi pravi otac i majka. Na raskrižju, putujući prema tebi, susretne Laja, posvađa se s njim te ga ubije. Nastavio je putovati prema Tebi gdje je sfinga ubijala sve koji nisu mogli razriješiti njene zagonetke. Edip je točno odgovorio na sva pitanja, poslao Sfingu u smrt te su ga stanovnici tebe proglasili kraljem i dali mu kraljevu udovicu Jokastu za ženu. Proročanstvo se ispunilo.
Incestuoznom paru rodila su se dva sina, Polnik i Eteoklo te dvije kćeri, Antigona i Izmena.
Kad je kuga napala Tebu prorok je objavio kako će bolest nestati kad se pronađe i izbaci ubojica kralja Laja. Edip istragom, koju je Sofoklo opisao u Kralju Edipu, saznaje istinu te u agoniji osljepljuje sam sebe. Prema Homeru Edip je nastavio vladati u Tebi dok nije ubijen u borbi no češća je verzija po kojoj ga je istjerao Kreon, Jokastin brat te su se njegovi sinovi borili za tron. U Sofoklovom Edipu na Kolonu kroz buduća lutanja Edipa vodi njegova vjerna kćerka Antigona.

Freudove psihoseksualne teorije i Edipov kompleks
Freud je smatrao kako je cjelokupno ponašanje čovjeka motivirano željom za doživljajem užitka. Ta je motivacija organizirana i sumjerena kroz dva instinkta: seksualnost (eros) i agresivnost (tanatos). Oba ova instinkta po njemu potječu od unutarnje psihičke energije koju naziva libido. Instinkti se ispunjavaju akcijama triju psihičkih struktura. Prva je id, jedina struktura prisutna po rođenju, predstavlja nagone i u početku sadrži cijeli libido. Ubrzo po rođenju dio ida pretvara se u ego čija je funkcija prevesti želje ida u kontakt sa stvarnim objektima. Zadnji se razvija superego, unutarnji odraz roditeljskih vrijednosti, odnosno moralnih normi ponašanja (odgoja). Superego je savjest i djeluje na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Po Freudu se osobnost razvija u pet faza, a u središtu prve tri su erogene zone, izvor primarnog djetetovog zadovoljstva. Te faze su:
- oralna faza - erogena zona su usta, a zadovoljstvo nastaje zbog sisanja, gutanja, grizenja i žvakanja
- analna faza - zadovoljstvo predstavlja ispuštanje, a kasnije zadržavanje stolice
- falusna faza - užitak predstavljaju manipulacije s falusom - penisom ili klitorisom
Tijekom falusne faze se Edipov kompleks javlja i razrješava. Freud je smatrao Edipov kompleks središnjim događajem u razvoju osobe. Kompleks počinje kad dječak svoj seksualni libido usmjerava prema majci, a agresivni libido prema ocu kojeg smatra suparnikom u borbi za majčinu naklonost. Dječak želi da otac nestane kako bi imao majčinu pozornost samo za sebe. Razrješenje kompleksa nastaje kad dječak razvije kastracijski kompleks, strah da će otac na dječakove agresivne namjere odgovoriti odsjecanjem dječakova penisa. Kao dio normalnog razrješenja dječak odcjepljuje libido (seksualni i agresivni) koji je usmjerio prema roditeljima.
Slijedeći korak je identifikacija s roditeljima - najprije s ocem, a u manjem obimu s majkom. Ova identifikacija rezultira oblikovanjem superega. Konačno se potiskuje sva memorija o kompleksu i dijete ulazi u period relativne seksualne i agresivne tišine kojeg Freud naziva faza latencije.
Kod djevojčica je Edipov kompleks sličan te se kod njih naziva i Elektrin kompleks.
Djevojčica kao i dječak u početku želi posjedovati mamu i ukloniti tatu. Razrješenje počinje kad djevojčica otkrije da joj je uzet penis i to uzrokuje ljubomoru. Djevojčica tada uklanja seksualni libido usmjeren prema mami te agresivni libido usmjeren prema ocu (no, kao i dječaci, tragovi oba osjećaja djelomično su uvijek prisutni - nikad ne prestajemo voljeti mamu i natjecati se s ocem). Kako bi povratila penis, ljuta na mamu i njenu ulogu u gubitku penisa, djevojčica seksualni libido ulaže u vezu s ocem, a neprijateljstvo razvija prema mami, kradljivici penisa.
Razrješenje kompleksa kod djevojčice završava se istom vrstom identifikacije kao kod dječaka - prvenstveno s roditeljem istog spola (mamom), a u manjem opsegu s ocem. Ona također potiskuje pamćenje na ovaj period kad uđe u fazu latencije.

Posljedice nerazriješena Edipova kompleksa
Ukoliko se Edipov kompleks ne razriješi i nastavi postojati, dijete se mentalno ne razdvaja od roditelja. To ima utjecaj na psihoseksualni razvoj osobe, ponašanje prema roditeljima, prema suprotnom spolu, odabir zanimanja, nastanak neuroza i mentalnih poremećaja.
Fiksacija na falusnu fazu razvoja osobnosti uzrokuje razvoj faličkog karaktera kojeg odlikuju nepromišljenost, nepokolebljivost, pretjerano samopouzdanje, narcisoidnost, umišljenost. Zbog nerazriješenog Edipovog kompleksa često se osoba boji ili je nesposobna za bliskost i ljubav. Teško održavaju dugotrajne veze. Nemogućnost uspostavljanja intimnosti često vodi ka promiskuitetu. Freud je smatrao kako ova fiksacija može biti korijen homoseksualnosti; ove su osobe često nesigurne u pogledu svojeg spolnog identiteta. Mogu razviti poremećene ili društveno neprihvatljive oblike seksualnog ponašanja.
Zbog utjecaja na razvoj osobnosti ove osobe imaju problema s autoritetima pa su pretjerano dominantne ili pak suprotno. Sklone su samoozljeđivanju.
Biraju poslove u kojima je tijelo, izgled tijela, seksualnost te autoritativna figura vrlo važna, npr. posao modela, vojnika, prostitutki, policajaca...

A tko je taj Freud?
Sigmund Freud, punim imenom Sigismund Schlomo Freud, rođen je 6. svibnja 1856. u Austro-Ugarskoj (Freiberg, današnja Češka). Otac mu je bio trgovac, a Freudova majka njegova druga žena. Dva polubrata bila su dvadesetak godina starija od Freuda. Obitelj seli u Beč kad je imao četiri godine, gdje je živio do njemačke okupacije 1938. godine iako je mnogo puta naglašavao kako mrzi taj grad. Obitelj Freud bila je židovskog podrijetla, a naš dragi Sigmund zakleti ateist. Dobar i ambiciozan učenik, Freud 1873. godine upisuje studij medicine. Bio je zainteresiran za znanost i neurofiziološka istraživanja, međutim kako se znanošću tada mogao baviti jedino ekstremno bogat svijet i kako je trebalo zarađivati za obitelj, Freud se 1886. odlučio na privatnu praksu iz neurologije i oženio. Specijalizira se za široko područje neurastenije te liječenje neurotičnih pacijenata. Ispočetka je za liječenje histeričnih i neurotičnih pacijenata (pacijentica) koristio hipnozu koju je s vremenom napustio. Otkrio je kako pacijente može navesti da govore i kad ih dovede u opušteni položaj (na kauču) te potičući ih da kažu sve što im je na pameti (slobodne asocijacije). Nakon toga je analizirao ono čega se sjećaju i što su rekli te zaključivao koji su traumatski događaji u prošlosti uzrokovali njihove sadašnje tegobe. Godine 1895. prvi put je analizirao san, a 1900. izlazi prvo njegovo majstorsko djelo "Značenje snova" (Traumdeutung) kojim je širu javnost uveo u tajne nesvjesnoga. 1901. je objavio Psihopatologiju svakodnevnog života u kojoj objašnjava kako zaboravljivost i lapsusi nisu nimalo slučajni već odraz "dinamičke nesvjesnosti" koja ima svoje značenje. 1905. objavljuje teoriju kako seksualni nagon najsnažnije oblikuje osobu te da je seksualnost prisutna već u djetinjstvu. Njegova najpoznatija teorija je ona o Edipovom kompleksu, opisanom u listopadu 1897. po kojoj u djece (odnosno dječaka) postoji seksualna privlačnost prema majci te ljubomora i mržnja prema ocu. Kasnije je razvio paralelnu teoriju za djevojčice.

/nastavak

Vilko
02.08.2003., 11:11
nastavak/

1902. Freud postaje profesor na Sveučilištu u Beču i okuplja pristalice svojih teorija, skupinu stručnjaka koja u njegovu domu, uz razgovor i pušenje skupih cigara, razvija novu znanost.
1906. ima 17 učenika i uskoro još više te osnivaju Psihoanalitičko društvo, a slična društva osnivaju s u drugim gradovima.
Neki od okupljenih znanstvenika i pobornika Freudeovih teorija, na temelju njegovih postavki, već su nakon Prvog svjetskog rata razvili nove, vlastite smjernice u razvoju psihoanalize. Najrenomiraniji, bečki liječnik i socijalist Alfred Adler optimističnom je "Individualnom psihologijom" obnovio Freudovu središnju postavku o nagonskoj povezanosti seksualnosti i agresivnosti, a ciriški, svjetski poznati terapeut Carl Gustav Jung utemeljio je učenje o analitičkoj psihoterapiji ljudskih osjećaja, koje je u proširenom "ja" postavio u središte svog nauka.
Godine 1923., u dobi od 67 godina, obolijeva od raka ždrijela, rezultat dugogodišnjeg strastvenog pušenja. Imao je 30 operacija u slijedećih 16 godina te do smrti bolove ublažavao morfijem. 1933. raste snaga Nacista u Njemačkoj koji, između ostalog, pale Freudove knjige. U ožujku 1938. Hitler dolazi na vlast i u Beču, Freudu se oduzima putovnica, ali njegova slava i utjecaj stranaca uvjerili su okupatora da ga puste. Odlazi sa suprugom u London i umire 23. rujna 1939. godine.
Pristaše ga neumjereno hvale, a drugi omalovažavaju njegove prljave misli, no većina se slaže kako je bio jedan od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća. Ne samo zbog utjecaja na profesionalnu praksu u psihologiji i psihijatriji već i zbog promjene načina na koji (zapadnjački) ljudi gledaju sebe i misle o svojim životima.
Njegovo je učenje postalo općeprihvaćeno, a u Hrvatskoj se njegov model liječenja primjenjuje već 70 godina. Psihoanalizu je u nas, kao metodu liječenja, uveo Freudov učenik prof. dr. Stjepan Betleheim, pa njome Klinika za psihijatriju od kraja dvadesetih godina ovoga stoljeća i Centar za mentalno zdravlje, utemeljen početkom tridesetih, u Zagrebu uspješno liječe psihoze, neurotske poremećaje, poslijetraumatske stresove i druge psihičke bolesti.

Zaključak
Edipov kompleks koji nije razriješen u odrasloj dobi može uzrokovati niz poremećaja funkcioniranja osobe, neuroze i mentalne poremećaje. U trenutku kad ti poremećaji počnu umanjivati kvalitetu života potrebno je obratiti se stručnjaku, odnosno psihijatru. Psihoanaliza, metoda liječenja koju je začeo Freud, samo je jedna od terapija izbora. Najvažnije je priznati sebi i drugom postojanje problema te bez osjećaja srama potražiti pomoć.

Vilko
03.08.2003., 12:03
Poremećaji svijesti




Kvantitativni poremećaji svijesti

Somnolencija
Somnolencija je najblaži kvantitativni poremećaj svijesti. Čovjek u stanju somnolencije djeluje pospano, apatično, inertno. Percepcija podražaja je moguća, ali samo ako se radi o intenzivnijem podražaju. Teško mogu vezati pažnju za neki predmet ili pojavu. Nesigurno je orijentiran u prostoru i vremenu.

Sopor
Soporozni bolesnik teže reagira na vanjske podražaje. S njim je vrlo teško ili gotovo nemoguće uspostaviti verbalni kontakt. Tijekom sopora poremećen je tijek svijesti pa nastupa amnezija, ili se bolesnik tek fragmentarno sjeća perioda sopora.

Koma
Koma je najteži kvantitativni poremećaj svijesti. Pacijenti, u najtežem stupnju kome, ne reagiraju na nikakve podražaje. Ugašeni su miotatički refleksi i refleks zjenica na svjetlo.
Kontinuitet tijeka svijesti je potpuno prekinut.


Kvalitativni poremećaji svijesti

Konfuzno-oneiroidno stanje
Naziv oneiroidno dolazi od grčke riječi oneiros, što znači san, jer ovo stanje ima dosta zajedničkog sa snom.
Stanje je karakterizirano nesigurnom orijentacijom pacijenta. Bolesnik djeluje smeteno i zbunjeno, teže prepoznaje osobe i predmete oko sebe, često zaluta, ima izražen osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Takvi odnosi mogu biti podloga za nastanak fluidnih, nesistematiziranih i prolaznih ideja odnosa. Pacijenti su naglašeno sugestibilni, afekt im je labilan. Oslabljena je kritička moć.
Konfuzno-oneiroidno stanje je kvalitativni poremećaji svijesti koji najčešće u podlozi ima organsku patološku promjenu, no ponekad se takvo stanje može javiti kao odgovor na stresnu situaciju.

Delirij
Delirij je osnovni sindrom akutnog moždanog sindroma, odnosno poremećaja koji se javlja u sklopu nekog organskog poremećaja.
Delirantni sindrom se sastoji od nekoliko osnovnih simptoma: prostoro-vremenska, kao i auto- (prema sebi) i alopsihička (prema drugima) dezorijentiranost, zatim čulne obmane tipa iluzija i halucinacija koje su najčešće neprijatnog sadržaja, strah koji se javlja kao reakcija na neugodne i zastrašujuće obmane, psihomotorna uzbuđenost koja je posljedica intoksiciranosti ili reakcije na neugodne iluzije i halucinacije.
Pažnja i shvaćanje bolesnika su potpuno oštećeni. Za cijeli period delirantnog stanja postoji amnezija.

Sumračno stanje
Sumračno stanje je oblik poremećaja svijesti kod kojeg je održana svjesnost o okolini i predmetima, ali se gubi svijest o vlastitom ja. Unutarnje psihičke funkcije su većinom uredne, stoga bolesnik nije upadljiv okolini. Dapače, on je sposoban obavljati neke radnje, sklapati poznanstva.
Međutim, bolesnik ne može "vidjeti" sebe, ne zna što radi, niti zašto to radi. Svijest je jako sužena, a duševni život se odvija na nižim slojevima ličnosti. Ovo stanje najčešće brzo nastupa, ali isto tako naglo i nestaje. Najčešći uzrok je epilepsija.

Somnabulizam
Somnabulizam ili mjesečarstvo je karakterizirano gubljenjem kontrole nad motoričkom aktivnosti. Takav gubitak kontrole događa se kad je svijest promijenjena stanjem sna, a motorička aktivnost se vrača u stanje "aktivnosti", prije no što se svijest ponovno "aktivira".
Mjesečarstvo može biti manifestacija epileptičkih oštećenja, ali može se javiti i kao konverzivni sindrom neuroza.

Fuga
Ovaj pojam je dobio naziv od latinske riječi fuga, što znači bijeg. Radi se o poremećaju svijesti koji je, kako mu i ime kaže, karakteriziran time da bolesnik bez vidljivog povoda-"odluta". Fuga se javlja kod epileptičara i kod konverzivnih neuroza.

Hipnotičko stanje
To je stanje karakterizirano suženjem svijesti koje je izazvano od strane osobe koja se služi različitim hipnotičkim metodama. Hipnotičko djelovanje može imati različiti efekt, pa se tako i hipnoze razlikuju po stupnju dubine "hipnotičkog sna".
Hipnoza se može koristiti kao jedan od načina otkrivanja skrivenih intrapshičkih konflikata.

Vilko
04.08.2003., 12:28
Kvantitativni poremećaji pamćenja



Gotovo je nemoguće zamisliti naš duševni život bez pamćenja. Uopće, da li bi duševni život postojao bez sjećanja. Bez pamćenja ne bi bio moguć kontinuitet u normalnom razvoju ličnosti, orijentacija u vremenu i prostoru, prepoznavanje već proživljenih situacija, doživljaja…

Pamćenje je psihička funkcija koja omogućuje da doživljaje koje smo nekada prije doživjeli ponovno dozovemo u svjesno i ponovno to svjesno proživimo. Jednostavan algoritam funkcije pamćenja sastoji se od tri osnovna stupnja: upamćivanje, zadržavanje upamćenog, pozivanje upamćenog u svjesno. Poremećaji pamćenja se klasificiraju u dvije skupine: kvantitativne i kvalitativne.

Kvantitativni poremećaji pamćenja

Hipermnezija
Hipermnezija se definira kao pojačana sposobnost pamćenja određenih događaja, sadržaja i sl. Pojačana sposobnost pamćenja češće je vezana uz afektivno obojena stanja (ugodna sjećanja, ali i neugodna iskustva). Često smo svjedoci da bi i sami htjeli zaboraviti neke neugodne situacije iz vlastitog života, ali upravo intenzivne emocije koje ih prate otežavaju da budu zaboravljene.
Hipermnezija se može javiti tijekom epileptičke aure, delirantnih stanja, stresnim situacijama, kako vidimo stanjima izuzetno stresnima i prijetećima za integritet osobe. Poremećaj u smislu hipermnezije može se javiti i tijekom maničnih epizoda, ali i kod uzimanja nekih droga (halucinogena).

Hipomnezija
Hipomnezija označava smanjenu sposobnost pamćenja. Ona se može javiti u sklopu organski oštećenja CNS-a, i tada se javlja uz druge simptome (hipoviligna pažnja, poremećena orijentacija, promjena psihološkog profila osobe). Ako je hipomnezija selektivna, tj. ako se radi o oslabljenoj mogućnosti sjećanja na neke objekte, sadržaje, osobe, onda je taj poremećaj vjerojatno psihogeno uvjetovan.

Lakunarna amnezija
Ovaj poremećaj je karakteriziran sjećanjima koja su fragmentirana, isjeckana. Pacijent se sjeća samo pojedinih detalja nekog događaja. Poremećaj se češće sreće kod bolesti krvnih žila, pa i onih u mozgu, ili kod delirantnih stanja kada svijest oscilira od većeg od manjeg stadija budnosti.

Retrogradna amnezija
Pojam amnezije označava ne-sjećanje, nemogućnost sjećanja. Retrogradna amnezija odnosi se na vremenski period prije događaja koji je uzrokovao amneziju. To mogu biti trovanje, udarac u glavu, krvarenje u moždano tkivo kod CVI-a.

Anterogradna amnezija
Anterogradna amnezija odnosi se na period koji nastupa kad se osoba nakon nekog kritičnog događaja (npr. trovanje, udarac u glavu, krvarenje u moždano tkivo kod CVI-a) vraća svijesti, ali se nakon nekog vremena ne može sjetiti što se događalo u tom razdoblju.

Vilko
06.08.2003., 14:21
Pažnja i poremećaji pažnje




Pažnja je psihička funkcija koja ima dvije osnovne komponente kojima je može opisivati i procjenjivati: prva komponenta se odnosi na usmjeravanje i usredotočivanje psihičke energije na određeni objekt (osobu, pojavu i sl.) - ta se komponenta pažnje naziva tenacitet, druga se važna funkcija pažnje odnosi na sposobnost premještanja naše pažnje s jednog objekta na drugi objekt- to se naziva vigilitet ili budnost pažnje.

Hiperviligna pažnja
Ovaj poremećaj se odnosi na pretjeranu budnost pažnje, tj. na naglašeno premještanje pažnje (psihičke energije) s jednog sadržaja na drugi. Susreće se kod maničnih stanja, ali i kod nekih anksioznih bolesnika.

Hipoviligna pažnja
Kod ovog stanja bolesnik teško, sporo i s poteškoćom pomjera pažnju s jednog sadržaja na drugi. Razlog tome mogu biti oslabljenost psihičke aktivnosti ili zbog zaokupljenosti nekim psiho-patološkim doživljajima. Stanje se uglavnom javlja kod različitih oštećenja CNS-a i kod depresivnih stanja.

Hipertenacitet pažnje
To je pojava snažnog fokusiranja i usredotočenja pažnje na samo jedan sadržaj. Ovaj poremećaj se nalazi kod depresivnih bolesnika, ali i kod nekih shizofrenih pacijenata.

Hipotenacitet pažnje
Hipotenacitet pažnje, ili smanjena mogućnost fokusiranja i održavanja pažnje na nekom sadržaju često je povezana uz poremećaj hipervigiliteta. To znači da je nemogućnost održavanja pažnje na nekom objektu često posljedica jako izraženog premještanja pažnje s jednog sadržaja na drugi. Zbog toga je ovaj poremećaj najčešći u maničnih bolesnika, ali i kod različitih organsko-funkcionalnih oštećenja CNS-a.

Vilko
09.08.2003., 13:02
Sa gornjim prenosom iz zdravstvene knjige sam mislio pokrio
mnoga pitanja ,koja su bila postavljena i nastavljaju se pitati na "TEMI ZDRAVLJE"

Jedan je problem ljudi su prelijeni da pregledaju sta vec ima napisano na i oko svojih pitanja.

Ali nismo svi jednaki, siguran sam da cu u slijedecih 6 mjeseci procitati na desetine puta:o stressu...anxiety...panic attacks i
drugim psikajatricnim problemima.....a sve sta treba je pogledati u napisanome ili samo naci na SEARCH.

Ja sam bio predbacen zasto prenasam "PASTE" ,kada svatko znade naci....ali kada dode do prakticnog onda je drugacije.

Pozdrav svima,

:) ;) :cool:

Vilko
20.08.2003., 12:54
podignuto za pitanje;slomljeni zivci

Isildur
31.08.2003., 00:42
Znate onu pjesmu?



Time is on my side! YES it is! Timeeee is on my side Yes it is! :D

Vilko
02.09.2003., 12:19
Isildur kaže:
Znate onu pjesmu?



Time is on my side! YES it is! Timeeee is on my side Yes it is! :D



S budalama se ne isplati svadati, jer prvo te spuste na svoj nivo i onda te dotuku sa iskustvom!






u potpunosti se slazem!

:) ;) :cool:

bipolar2000
11.09.2003., 13:35
Dobra ti je ideja, ali nikako da krene.
Imam i ja podosta iskustva, pa sam na raspolaganju svima kojima je potreban razgovor.
Smislicemo nesto da animiramo ljude.
Problematika je kompleksna, i moze se
dosta toga pokrit...
Kad bi uspjeli napravit podforum, tretirat razlicite probleme,
Kako prepoznati, kome se obratiti,
kako se suociti, kako suociti one oko nas,
kako zivjeti s odredjenom dijagnozom,
kako prihvatiti da ti je bolje-dobro,
jednom kad ti je bolest postala dio identiteta...
sto je uopste bolest, a sto zdravlje,
sto to znaci uopste biti normalan?
A mozda ovdje niko nema ovakvih problema, pa nam nije ovo ni potrebno?
Hm...

Vilko
17.01.2004., 11:32
bipolar2000 kaže:
Dobra ti je ideja, ali nikako da krene.
Imam i ja podosta iskustva, pa sam na raspolaganju svima kojima je potreban razgovor.
Smislicemo nesto da animiramo ljude.
Problematika je kompleksna, i moze se
dosta toga pokrit...
Kad bi uspjeli napravit podforum, tretirat razlicite probleme,
Kako prepoznati, kome se obratiti,
kako se suociti, kako suociti one oko nas,
kako zivjeti s odredjenom dijagnozom,
kako prihvatiti da ti je bolje-dobro,
jednom kad ti je bolest postala dio identiteta...
sto je uopste bolest, a sto zdravlje,
sto to znaci uopste biti normalan?
A mozda ovdje niko nema ovakvih problema, pa nam nije ovo ni potrebno?
Hm...


Sjetio sam se teme danas , kada je netko komentirao da ja samo
pisem i sam sebi odgovaram!

Nainteresantnije ja da mnogo osoba je pitala o stvarima koja ova tema pokriva.

Ja isto mislim da bi trebali imati teme koje pokrivaju neke bolesti na vece indexirane....trebali bi mozda imati kao i knjige sadrzaj
pod foruma.

:) ;) :cool:

alexxx
17.01.2004., 14:16
predlazem copy-paste temu, u naslovnom postu index tema.
i sve ove teme koje su samo copy-paste, da budu na jednom mjestu kao literatura. s tim da je, sto se mene tice, potpuni nonsens kopirati sadrzaj web-stranica, kad je moguce staviti link.

Vilko
17.01.2004., 14:52
alica kaže:
predlazem copy-paste temu, u naslovnom postu index tema.
i sve ove teme koje su samo copy-paste, da budu na jednom mjestu kao literatura. s tim da je, sto se mene tice, potpuni nonsens kopirati sadrzaj web-stranica, kad je moguce staviti link.


Dosla si sebi?

:) ;) :cool:

alexxx
17.01.2004., 15:49
sad dodji i ti, pa umjesto da copy-pastas stavi link.

Vilko
16.05.2004., 05:57
Eto vidim da se raspravlja o svima bolestima koje su ovdje na
ovoj temi pokrivane pa dizem mozda ce kome doci potrebno.

Ja idem 18/5/05, na moj svaki sest tjedni zajedno sa suprugom
kod doktorice psihijatrice.

Eto kazao sam prije ja sam sada 13 godina kronicno pod depresijom ,anxiety,panik atacks,stress,personaliti traits.

moje stanje se nece popraviti jer ima vise drugih bolesti koje utjecu na gornje bolesti.

Primjer je kronicni bolovi (34 godine),Azbestoza, Arachnoiditis,Apnea.

Ali ja sam pod kontrolom tableta koje mi omogucuju normalan (koliko moze biti zivot).

Nije jagano ali je bolje ,da sam ostao bez kontrole ,vec bi davno imao druge poslijedice.

:w :W

:) ;) :cool:

Vilko
16.05.2004., 12:56
Depresija je još jedna posljedica stresa.Kada stress dugo traje,čovjek prolazi kroz sve faze od uzbune, preko otpora do zamora, i na kraju do depresije.
Osoba koja stiže do granica svojih mogućnosti počinje da osjeća simptome depresije.
Činjenica da se osjeća nesposobnom da savlada stres, gura osobu u depresivno stanje.


Opsiran link koji pokriva sve na HRVATSKOM Stress/napor ,zamor i nakoncu dipresija.


SVE O STRESSU /na Hrvatskom (http://www.znanje.org/i/i21/01iv06/01iv0617/pojam.htm)

:w :W

:) ;) :cool:

Vilko
18.05.2004., 17:07
Lijepo je znati da nema mnogo bolesnih sa "Psihijatricnim bolestima ,nego samo mnogo koji se spremaju doktoru ili se zele lijeciti ,a pogotovo one koji pitaju sta da rade ,a onda pisu gluposti!

Vas no.1 psihijatricki bolesnik!

pozdrav svima

:W

:) ;) :cool:

Vilko
26.08.2004., 15:18
Dizem temu...jer mnogi toliko pitaju...a vecina odgovora su ovdje!

Ja licno i dalje idem svaka sest tjedna psihijatra...moje bolesti su kronicne .

Dijagnoziran sam 1990/91...Major depressive disorder,stress, anxiety,panic attacks, personaliti traits.

Radi bolestih sam i morao u invalidsku mirovinu 1992.
Nije se mnogo popravilo ali sposoban sam voditi brigu o sebi ,
jedino na zalost imam jos vise medical problema ,tako da se vrti u krug.

Nadam se da cete naci u temi sta vas interesira.


:) ;) :cool:

aboriđin
28.08.2004., 18:34
VILKO skidam ti kapu!
Rijetko pred nekim skinem kapu, ali ono što si ti u ovoj temi učinio - vredno je svakog poštovanja!

Fosil
01.09.2004., 09:57
Dobra ti je tema i zanimljivi tekstovi. Mislim da je dobro pronaći konkretne podatke o bolesti koja nas muči, ali još je bolja razmjena konkretnih iskustava sa osobama s istim problemima. Pogledaj moju temu Anksioznost i panika.

ivasim
05.11.2007., 21:31
čitajući sve ove dijagnoze,tj.objašnjenja različitih psiholoških bolesti moram iskreno reći da sam se pomalo uplašila,budući da sam se našla u nekoliko njih.
Kako je uopće moguće,i je li moguće,biti slobodan od nekog poremećaja s kojim se osoba suočava.Meni osobno treba pomoć,ali nikako da se odlučim otići kod psihijatra,jer imam neke predrasude i strah da neću biti shvaćena na ispravan način.Može li se čovjek pripremiti na odlazak psihijatru i kada i kako odlučiti da mu je pomoć takve vrste potrebna?!

femmelatin
06.11.2007., 11:03
Vilko, nadam se da se nećeš naljutiti, ali temeljem tvojih postova na Zdravlju, stekla sam dojam da ti na neki način "uživaš" u svim svojim bolestima i razglabanju o njima nadugačko i naširoko, da si njima potpuno zaokupljen.

Znam da nitko ne voli biti bolestan, bar ne svjesno, ali mislim da za ozdravljenje nije baš najbolja ideja stalno o tim bolestima pričati. Ponekad se čini kao da se hvališ svim tim dijagnozama.

To je moj dojam.
A sad kibam nalijevo...

femmelatin
06.11.2007., 11:20
čitajući sve ove dijagnoze,tj.objašnjenja različitih psiholoških bolesti moram iskreno reći da sam se pomalo uplašila,budući da sam se našla u nekoliko njih.
Kako je uopće moguće,i je li moguće,biti slobodan od nekog poremećaja s kojim se osoba suočava.Meni osobno treba pomoć,ali nikako da se odlučim otići kod psihijatra,jer imam neke predrasude i strah da neću biti shvaćena na ispravan način.Može li se čovjek pripremiti na odlazak psihijatru i kada i kako odlučiti da mu je pomoć takve vrste potrebna?!

Studenti medicine uredno proživljavaju to isto, čula sam to više puta. Učeći za ispite prepoznaju se u svakoj bolesti.
Zato ja nekako smatram da i nije najbolja ideja tako opširno citirati medicinsku enciklopediju i slično, jer se ljudi uspaničare.

Što se tiče odlaska psihijatru, nema razloga za predrasude. Njima je to posao, a tebi neka zdravlje bude na prvom mjestu. Nema posebnih priprema - odi doktoru opće medicine, i traži uputnicu za psihijatra. Pod uputnu dijagnozu može ti staviti neurosis. Ne znam gdje živiš, ali u Zagrebu je ok Klinika za psihološku medicinu, gdje možeš ići na psihoterapiju i ako treba dobiti i lijekove. Oni nisu klasična psihijatrija, ne znam kako se izraziti - u smislu da tamo nisu ljudi koji boluju od duševnih bolesti, kao psihoza i sl, već tamo uglavnom dolaze ljudi s blažim, neurotskim problemima.
Ja idem tamo na psihoterapiju, a krenula sam zbog stresa koji mi se odražavao loše na tjelesno zdravlje.

Pomoć ti je potrebna ako se duže vremena loše osjećaš, ako ti misliš da ti treba - onda ti treba.
Ako imaš bilo kakvih pitanja, pucaj. Može i na PM.
Uglavnom ja sam zadovoljna.

ivasim
06.11.2007., 18:15
fem hvala ti na odgovoru i mislim da si u pravu;ne valja previše razglabati o duševnim bolestima jer fakat čovjeka ulovi panika čitajući o tome svemu,mada mislim da je vilko htio najbolje kada je pisao o tome,ali sam se ja ulovila da sam počela paničarit čitajući o svemu tome.
Fem,reci mi nešto malo više kak si ti krenula tam i dal ti pomaže.

ivasim
06.11.2007., 18:25
vilko jesi se izlječio od svega toga i kako

kontra
11.11.2007., 13:46
stvari su se omakle kontroli...

osobu sa dijagnozama bipolarnog poremecaja, PTSPa i alkoholizma su (prijatelji) upravo su spustili s krova jedne kuce, vlasnica kuce je zvala policiju, policija zvala staru doma i napala je da sta ga ne drzi pod kontrolom ili ne posalje na lijecenje (dosao je s lijecenja prije 14 dana), nije joj policajac da ni da dode do rijeci i da ako ne moze da zove hitnu, ali nisu izasli na "uvidaj". i nazove ona hitnu, a tamo po njoj pospu drvlje i kamenje da sta oni imaju s tim da zove policiju...

vec smo prije kada bi bilo problema pokusali da netko intervenira, policija ili hitna, ali su se svi oglusavali na to.

mene sada zanima, jeli moguce i kako takvu osobu proglasiti neuracunjivom. kako pomoci i njemu i sebi? najveci problem je postao sta svako malo nesto napravi i ove godine je na njegove kazne otislo preko 1o ooo€?!

renci75
13.03.2009., 14:03
stvari su se omakle kontroli...

osobu sa dijagnozama bipolarnog poremecaja, PTSPa i alkoholizma su (prijatelji) upravo su spustili s krova jedne kuce, vlasnica kuce je zvala policiju, policija zvala staru doma i napala je da sta ga ne drzi pod kontrolom ili ne posalje na lijecenje (dosao je s lijecenja prije 14 dana), nije joj policajac da ni da dode do rijeci i da ako ne moze da zove hitnu, ali nisu izasli na "uvidaj". i nazove ona hitnu, a tamo po njoj pospu drvlje i kamenje da sta oni imaju s tim da zove policiju...

vec smo prije kada bi bilo problema pokusali da netko intervenira, policija ili hitna, ali su se svi oglusavali na to.

mene sada zanima, jeli moguce i kako takvu osobu proglasiti neuracunjivom. kako pomoci i njemu i sebi? najveci problem je postao sta svako malo nesto napravi i ove godine je na njegove kazne otislo preko 1o ooo€?!

Ovo je prestrašno! Pa tko bi drugi trebao uletjeti tamo nego hitna? Policija ga može jedino fizički savladati i to je sve, ali pomoći mu može samo liječnik nekom injekcijom za smirenje. Policija će ga samo još više raspaliti i (ne-daj-bože) nanijeti mu i fizičke ozljede pri pokušaju da ga savladaju. PRESTRAŠNO! Hitna -> pravac bolnica! Držim fige!

kontra
13.03.2009., 15:00
kasno, nazalost za koji dan cemo provest njegov drugi rodendan bez njega...

Šeik_90
28.02.2011., 21:55
ZAPOCECEMO SA "PSIHOSOMATSKE BOLESTI"

Ja znadem da svi mozemo naci informaciju i mnogo bolju na Internetu na svim jezicima , ali primjetio sam da pojedine osobe ne vole traziti po internetu zato prenasam sta znadem da je najpotrebnije.




:Podaci dostupni na ovim stranicama ne mogu, niti teže za tim da budu zamijena za liječnički pregled. Tvrtka Intermed. d.o.o. nije i ne može biti odgovorna za provizorno postavljenu dijagnozu i liječenje na osnovi podataka dostupnih na ovim stranicama. Brigu za vlastito zdravlje uvijek povjerite vašem osobnom liječniku.



Tjeskoba (anksioznost)


Definicija
Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Anksioznost je najčešće nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.

Svako povremeno iskusi osjećaj tjeskobe. U stvari, nemogućnost doživljavanja tjeskobe može biti znak ozbiljnog problema. Živimo u svijetu rizika i tjeskoba je jedan od načina kojeg naše tijelo koristi da pomogne umu u prepoznavanju opasnosti.
Kao i kod većine mentalnih bolesti, sama pojava nekog simptoma ,odnosno psihološkog stanja nije problem, već je problem u kojem se stupnju on javlja, tj. koliko ometa normalan način života.

Koji su simptomi
Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste: opća tjeskoba, fobije, i panični poremećaj. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života- i tako stvoriti tjeskobu.
Slično, osoba koja je iskusila vrlo zastrašujuću situaciju može također ponijeti strah u svakodnevni život. Ovaj je problem poznat kao post traumatski stresni poremećaj (PTSP). Iako je to mala utjeha za patnje koje osoba proživljava, oni barem mogu identificirati uzrok neugodnih emocija koje proživljavaju.

Izgled da emocionalna previranja koja imaju izvor u tjeskobi vode svoj poseban život. Neki psihijatri ovo nazivaju slobodno lebdeća tjeskoba ("free floating anxiety").

Za razliku od fobija ili panike, kod osjećaja opće tjeskobe tjeskobnoj osobi nije uvijek jasno zbog čega ona osjeća tu tjeskobu- oni jednostavno imaju osjećaj tjeskobe cijelo vrijeme. Kad ne postoji nekakav prepoznatljivi uzrok, osobe često postanu tjeskobne zbog toga što su tjeskobne cijelo vrijeme! Tako tjeskoba počinje hraniti samu sebe i nastaje začarani krug.

Osobe koje pate od tjeskobe često mogu naći sljedeće simptome:
-lako gube strpljenje
-imaju poteškoća s koncentracijom
-očekuju najgori mogući ishod neke situacije
-stalno misle o najgorem mogućem ishodu
-imaju poteškoća sa spavanjem
-postaju depresivni
- postaju preokupirani oko neke stvari, ili postanu opsesivni

Ovi psihički simptomi mogu dovesti, ili mogu biti praćeni fizičkim simptomima:
-pojačani osjećaj žeđi
-nervozni "trbuh"
-puštanje vjetrova
-učestalo mokrenje
-nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
-stezanje u prsima
-periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
-bolovi u mišićima
-glavobolje
-smetenost
-tremor
-ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne

Veza između fizičkih i psihičkih simptoma može stvoriti začarani krug kojeg može započeti neki simptom bilo kada.

U panici, tjeskoba brzo progredira u krizu. Kod opće tjeskobe, bolesnici često uspijevaju držati stvari pod kontrolom, dok se krug i dalje nastavlja. Napor nastojanja da se stvari zadrže pod kontrolom je samo po sebi jako stresno- i tako može dodati ulje na vatru. To je jedan od načina kako neke osobe počinju osjećati tjeskobu zbog svoje tjeskobe, što još više pojačava problem.

Koliko je vjerojatno da imam ovaj poremećaj?
Od skoro 100% ljudi koji iskuse tjeskobu, tijekom godine 5% ljudi će osjetiti opću tjeskobu, dovoljno ozbiljnu da ometa njihov normalan način življenja. Večina tih ljudi neće zatražiti profesionalnu pomoć.

Što mogu učiniti da pomognem sebi?
Prvi korak je nastojati razumjeti kako nastaje tjeskoba. Tjeskoba je kombinacija tjelesnih i psihičkih simptoma. One su dio reakcije koju psiholozi nazivaju "bori se ili bježi" (engl.: fight or flight). Kada je tijelo pod nekom prijetnjom ono se instinktivno automatski priprema za borbu, ili da se obrani ili da jednostavno pobjegne od opasne situacije.

Opuštanje
Da bi se mogli suočiti s tjeskobom prvo se mora razbiti začarani krug. Jedan od načina je smanjiti stupanj fizičkih manifestacija prakticirajući različite relaksacijske tehnike. Opuštanje neće istog trenutka riješiti probleme. To je vještina koja se mora iznova učiti, i kao kod svake vještine , stječe se samo kroz dugotrajnu i upornu vježbu.

Tjelesna vježba
Druga strategija olakšavanja fizičkih simptoma začaranog krug je "aerobno" vježbanje. To se odnosi na hodanje, trčanje, odnosno na svaku fizičku aktivnost koja ubrzava makar i malo rad srca.
Vježbanje srčanog mišića će učiti taj mišić snažnijim, i stoga manje podložnim iznenadnim nastupima uzlupanosti što zna biti vrlo neugodno . Vježbanje također može pomoći osloboditi tijelo nekih napetosti koje se nakupljaju i koje mogu biti hrana za tjeskobu.

Dijeta
Kofein je prisutan u mnogim osvježavajućim pićima, a ne samo u kavi i čaju kao se misli. Poželjno je izbjegavanje napitaka koje sadržavaju kofein, koliko je god to moguće, jer on samo može započeti začarani krug. On ima učinak na srce, ubrzava ga, tjera na mokrenje, što su mogući znakovi opće tjeskobe. Također, on može ometati normalan san, još jedan znak tjeskobe.
Ako ste umorni, teže će te kontrolirati vaše emocije i vjerojatno ćete osjetiti tjeskobu. Pokušavanje rješavanja problema premorenosti kofeinom samo će pogoršati stvari.

Recite "ne"!
Ovo može biti najbolja terapija. Jednostavno preuzeti na sebe mnogo obaveza, ne misleći kako će ih biti teško riješiti. Možete se naći u situaciji da shvatite da imate previše zadaća. Često, samo jedna stvar ne uzrokuje tjeskobu. Ali kako naguravamo obaveze u naš život, svakom novom zadaćom postajemo sve tjeskobniji i tjeskobniji.
Anksioznost tako može rasti do točke kada "pucamo po šavovima". Jednako je loše osjećati malo tjeskobe za puno svari, ili osjećati puno tjeskobe za jednu stvar.

Pratite svoje misli i osjećaje
Ponekad je korisno misliti o tjeskobi na isti način na koji astmatičari misle o svom disanju. Svi mi dišemo, kao što svi mi osjećamo tjeskobu u nekoj točki našeg života. Kao što astmatičari kontroliraju redovito svoja pluća, tako bi bilo korisno provjeravati stupanj svoje tjeskobe redovito. Ovo se može raditi posebnim tehnikama, odnosno vještinama uočavanja problema prije no što oni narastu i postanu nerješivi.

Profesionalna pomoć
Za neke osobe, razvijanje mogućnosti da sami rješavaju i suoče se s problemima biti će moguće će tek uz pomoć stručnjaka. Prva osoba kojoj se morate obrati je vaš obiteljski liječnik, ili područni liječnik opće prakse.
Često se osobe mogu dobro nositi s ovim poremećajem, ako u početku uzimaju lijekove. Glavna skupina lijekova koji se koriste jesu benzodijazepini, vrlo učinkoviti, ali uz prijetnju navikavanja. Ne bi se smjeli uzimati više od mjesec dana. Prostor koji oni stvaraju zna često biti dovoljan da osoba dođe sebi i počne se suočavati s problemom.

Ako problem ustraje, možda bude potrebno obratiti se psihijatru ili kliničkom psihologu. Uz to, možda bude potrebno uzimati antidepresive, i obratiti pažnju na cjelokupni kontekst života pogođene osobe, što se odnosi na njene prijateljske i ljubavne veze, obiteljski život , samopouzdanje i životna očekivanja te osobe.








:) ;) :cool

PA JA SAM IMAO ANKSIOZNOST JEDNO GODINU DVIJE,I MOGU VAM REĆI RUŽAN JE TO OSJEĆAJ.
BIO SAM U RATU I VIĐAO SAM SVAŠTA,A UZ TO SVE SAM PUNO CUGAO,JER ZNATE KAKO JE BITI U ROVU U KOJEM SVAKI ČAS SAMO ČEKAŠ KAKO ĆE BOMBA PASTI NA NJEGA,I KAD DOLAZIŠ U SITUACIJE KAD MORAŠ ILI TI NJEGA ILI ON TEBE UBITI,TO NIJE NIMALO LAKO,A ZNATE I SAMI DA JE TU TRIJEZAN TEŠKO BITI,A TAKO JE IŠLO IZ DANA U DANA....
I JA SAM NAKON RATA OSJETIO TU ANKSIOZNOST SMETNJE,NEMIR NEKAKV STRAH....
SIMTOPOME KOJE SAM IMAO BILI SU:
HVATANJE NEMIRA PRI VELIKIM GUŽVAMA(POSEBICE U GRADU I U KAFIĆIMA)
STEZANJE U PRSIMA
GUBLJENJE ZRAKA
STRAH DA ĆU POLUDITI
STRAH DA ĆU SE SRUŠITI
STRAH DA ĆU DOŽIVITI INFARKT
GUBLJENJE SAMOPOUZDANJA
PAD RASPOLOŽNJA
ČUDNE MISLI
I JOŠ NEKE POJEDINE STVARI....ALI VJERUJTE MI NAJBOLJE RIJEŠAVANJE TAKVIH STVARI VAM JE RADOM,A POSEBICE FIŽIČKIM RADOM,NEKAKVIM SPORTOM I SL.
JER STE ZAINTERESIRANI ZA TO I NEMATE VREMENA MISLITI NA GLUPOSTI,A TO VAS IZ ČISTE DOSADE VATA I IZ MISLENJA NA GLUPOSTI...
UZIMAO SAM I POJEDINE TABLETE,KSANAKS,I PO POTREBI HELEX....
SVE U SVEMU MOGU VAM REĆI DA JE DOSTA ZEZNUTA TA ANKSIOZNOST...

leeloo27
28.02.2011., 21:57
Nemoj pisati sa velikim slovima, to se na netu smatra vikanjem i na forumu se takve stvari kažnjavaju. :)

Šeik_90
01.03.2011., 10:51
ok