PDA

View Full Version : Specijalni rat protiv Hrvatske - Istina o KOS-u, Miloševiću, Mesiću, Manoliću


Juda Iškariot
06.01.2007., 14:58
Veleštovani, u nekoliko postova saznajte do sada neobljaveljni materijal na netu o specijalnom ratu kojeg su vodili JNA, Velikosrbi na čelu s Miloševićem, udbaši i KOSovci u hrvatskim redovima, pa kasnije KOSovci u redovima Alije Izetbegovića protiv Republike Hrvatske i Hrvatskog naroda u RH i BiH.

Saznajte:

- Kako je vodstvo JNA planiralo agresiju pretvoriti u obranu zemlje, odatle i teza koju operativci ponavljaju "JNA je odgovorila samo na provokacija hrvatskih paravojnih snaga". Tko stoji iza tog plana ?

- Šta stvrano stoji iza Mesićevog veličanja Ustaštva početkom devedesetih (nije to bilo slučajno, već planirano). Usput, ustaške pjesme je pjevao i Manolić s istim ciljem

- Zašto su Špegelj i Tus dali zapovijedi da se "ide u stanove JNA oficira i da im se puca u stomak".

- Kako je Manolić instalirao Paragu i pokušao vojni udar i građanski rat

- "Prodaja Vukovara i Posavine" te zašto je Manolić dao isprebijati Dedakovića

- Stvarni razlozi demoniziranja Dr Pašalića i Hercegovaca

- Tko stoji iza zastrašivanja Srba u RH

- Koja je uloga takozvanih "nevaldinih udruga", internet operativaca i opinion makera

- Zašto je Alija 1991 prije bilo kakvih sukoba s Hrvatima poslao Atifa Zulfirkapašića da potpiše "historijski sporazum" s Miloševićem

- Zašto je Alija sistematski odstranjivao prohrvatske muslimane i postavljao KOSovce iz redova JNA na visoke stranačke funkcije koji su bili zagovornici rata protiv Hrvata srednje Bosne

- Financijski udar na Hrvatsku

- Uloga Engleza i Amerike

- Specijalni rat putem medija, sugestivnih anketa i analiza

Sve to će te saznti u ovom dragulju kojeg će mo objaviti slijedećih par dana.

Stoga molim moderatore da pripaze malo na topic i zaustave namjerno miniranje istog.

Juda Iškariot
06.01.2007., 14:59
SADRŽAJ:
1. RASPAD KOMUNIZMA
2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR
3. RAT
4. PRIZNANJE HRVATSKE
5. BOSNA I HERCEGOVINA
5.1. LISABONSKI PLAN PODJELE BiH
(Carrington-Cutilierov plan kantonizacije)
5.2. DUBROVAČKO RATIŠTE
5.3. RAT U BOSNI
5.3.1. DOLINA NERETVE
5.3.2. POSAVINA
5.3.3. MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL
5.3.4. ORUŽJE
5.3.5. LONDONSKA KONFERENCIJA
5.3.6. DOLAZAK UNPROFORA
5.3.7. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA
5.3.8. VENCE OWENOV PLAN (Podjela na tri provincije)
5.3.9. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA
5.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFENZIVA
5.3.11. ZAŠTIĆENE ZONE
5.3.12. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT
(Treća muslimanska ofenziva)
5.3.13. ČETVRTA MUSLIMANSKA OFENZIVA
5.3.14. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN
(Projekt unije triju republika)
5.3.15. WASHINGTONSKI PLAN

6. FINANCIJSKA AGRESIJA NA HRVATSKU

7. RAT PROTIV SRBA – Drugi dio
7.1. GUŠENJE MUSLIMANSKIH ENKLAVA
7.2. OBNOVA HRVATSKO-BOŠNJAČKE SURADNJE
7.3. BLJESAK
7.4. VOJNO-POLITIČKE IGRE ZAPADA
7.5. OLUJA
8. LOGISTIČKO RAZBIJANJE EMBARGA
9. AMERIČKI PRODOR NA ISTOK
10. EUROPSKI INTERESI
11. SANKCIJE
12. OMEKŠAVANJE PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE
13. AMERIČKI RAT PROTIV TERORIZMA
14. NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKU

Juda Iškariot
06.01.2007., 14:59
1. RASPAD KOMUNIZMA
Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas govori: Vožd je stigao. Mislio sam kako je riječ o reklami za nekakvu kolonjsku vodu. Dana 23. 9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika. Nikada prije za njega nisam čuo. Navodno je kao bankarski stručnjak dugo radio u SAD-u. Istoga dana reklama je nestala s televizije. Dobili su svoga vožda. Gledajući TV-prijenos s ove sjednice, zapazio sam govor jednoga starog partizanskog oficira, Srbijanca. Rekao je kako Miloševićev govor potiče nacionalizam. S svih strana začuli su se uzvici: »Izdaja, izdaja«. Obuzeli su me dvojni osjećaji. S jedne sam strane osjetio radost vidjevši početak urušavanja SFRJ, a s druge lagani strah od rata i ratnih žrtava. Dva mjeseca kasnije američki je ambasador u Beogradu Montgomery (stručnjak za politička rušenja), nakon uspješno obavljenoga posla, otišao na novi zadatak. Postupak rušenja komunizma i u Jugoslaviji, uz pomoć srpskoga nacionalizma, uspješno je pokrenut.
Jugoslavija je bila višenacionalna država u kojoj je jedini integracijski čimbenik bio strah. Ljudi se u zajednice udružuju djelovanjem sila kao što su ljubav, interes i strah. U jednonacionalnim državama ljubav prema naciji je osnovni kohezijski čimbenik. U višenacionalnim državama te ljubavi nema, pa one mogu opstati ili zbog interesa ili iz straha, a da bi opstale moraju širiti zlo unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visokodecentralizirane države u kojima se većina odluka donosi referendumom. U diktatorskim višenacionalnim državama vlada strah među nacijama. Veće se nacije boje secesionizma manjih nacija, a manje se nacije boje asimilacije i pljačke od strane većih, što je uzrok stalnog nepovjerenja. Kako bi se održale, takve države moraju imati vrlo jake organe represije. U višenacionalnim državama uvijek postoji vrlo velika opasnost od prevelike koncentracije moći u rukama interesnih lobija, koji svoje lobističke interese nastoje prikazati kao najveće državne i nacionalne interese, dok je kod jednonacionalnih država najveći nacionalni interes blagostanje stanovnika, zaštita državnog teritorija i mir sa susjedima.
U Jugoslaviji je situacija bila sljedeća: Srbi su se bojali albanskoga i muslimanskoga nataliteta te hrvatske i slovenske ekonomske snage; Albanci su se bojali srpske genocidne politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata; Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba dok su se svi zajedno bojali Komunističke partije, tajnih službi, vojske i policije. Raspadom Partije počeli su se raspadati i ostali instrumenti straha, ali je naglo porastao strah od ostalih nacija. Kako se partija počela raspadati i ekonomska stega počela je slabiti. Redovi pred trgovinama za kavu, deterdžent i slične robe su nestali, kolone automobila na benzinskim crpkama su nestale, sve manje se putovalo u Trst i Istanbul po odjeću i obuću, a ulicama je vozilo sve više skupih automobila. Uvozne stege su nestajale, sve manje je bilo slobodnih mjesta na parkiralištima, ali je inflacija postajala sve brža i brža, čime su i dotad gotovo nepoznati stečajevi poduzeća postajali sve češći.
Počeli su mitinzi po Kosovu i Vojvodini te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova. Dana 9. srpnja 1988. u Novom Sadu organiziran je prvi »miting istine« kada su Srbi s Kosova srušili vojvođansku vlast. Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je protuustavnim smjenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve više provocirao nesrpska republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno branio Jugoslavensko jedinstvo. Jedini ozbiljni integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira pa je vojska bila pod potpunim nadzorom Beograda. U nekadašnjoj su miliciji u Hrvatskoj većinu činili Srbi i Jugoslaveni. Račan je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim je ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili su vrlo utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti bio svjestan pa je sve napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora. U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i na taj način formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati.
Dana 8. srpnja 1989. u Kninu je održan skup posvećenja novoizgrađene bogoslovije u manastiru Krka. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i svijeta. Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća na prekid poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do gospodarske blokade Slovenije.
Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske delegacije, nakon čega su i Hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad izazvao tražeći bespogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno popuštanje Slovencima, iako su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni. Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence.
Sve se to događalo u trenutku kad je privreda bila u potpunom rasulu. Gubitci su u poduzećima 1989. bili 2,5 puta veći od dobitka tvrtki, a 1990. čak četiri puta. U 42% poduzeća gubitci su bili 50% veći od vrijednosti trajne imovine, a 96% ukupnog kapitala poduzeća bilo je u državnom vlasništvu. Više od 20% zaposlenih bilo je tehnološki višak. Dodatni trošak za sve republike, osim Srbije, bio je Fond za ulaganje u nerazvijena područja u koji su svi morali ulagati, te obavezna prodaja deviza Narodnoj banci Jugoslavije koja je devize otkupljivala po izrazito nepovoljnom tečaju. Tržišna cijena stranih valuta bila je nekoliko puta veća od one po kojoj je plaćala Narodna banka Jugoslavije.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:00
Već krajem 1988, u vrijeme najvećih Miloševićevih mitinga te sve vidljivijega straha od hrvatske političke neizvjesnosti, pojavila se inicijativa za osnivanje Hrvatskoga demokratskog saveza. Zajedno s prijateljima potpisao sam se na politički program tog saveza i nastavio daljnje prikupljanje potpisa za njihov program. Ime te zajednice u nastajanju nakon nekog vremena preraslo je u Hrvatska demokratska zajednica. Popis ljudi koji su već tada skupili hrabrosti potpisati se na takav program objavljen je u broju 1 Biltena HDZ-a. Dio ljudi iz Osijeka koji su aktivno radili na prikupljanju potpisa uspio je prisustvovati osnivačkom skupu 17. lipnja 1989. HDZ je okupljao sve koji su bili spremni suprotstaviti se Miloševiću i njegovoj ideji Velike Srbije. Tu su se zajedno našli bivši i tada još uvijek aktivni komunisti, hrvatski nacionalisti, zagovornici jugoslavenske konfederacije, pa čak i prikriveni zagovornici unitarne Jugoslavije koji su vjerovali kako je jugoslavenske narode moguće pretvoriti u novu jugoslavensku naciju. Svima je protivnik bio Milošević sa svojim projektom Velike Srbije i on je bio jedini faktor ujedinjenja. Nije mi se svidjelo što je u toj ekipi bio Manolić i nekoliko njegovih udbaških drugova iz bivše OZN-e (kasnije UDB-a) kao što su Boljkovac i Degoricija, ali to sam u ovoj fazi razvoja države držao za opravdano. Bez njih ne bi bilo moguće preuzeti vlast. Tek kasnije sam shvatio njihov motiv za suradnju s hrvatskim nacionalistima, a on je bio iskoristiti ih u rušenju Miloševića koji je želio Jugoslaviju pretvoriti u Veliku Srbiju. Tuđmanov motiv za suradnju s njima bio je iskoristiti ih za preuzimanje vlasti i borbu protiv Miloševićeve velikosrpske politike. Hrvatski su se Kosovci i udbaši podijelili na državotvorce i Jugoslavene, a srpski na Velikosrbe i Jugoslavene. I hrvatski i srpski Jugoslaveni, vjerni Titovi sljedbenici osobito oni iz vrha JNA odmah nakon Titove smrti 1980. godine, a osobito nakon tragičnih događaja na Kosovu godinu dana kasnije, procijenili su kako se JNA mora nametnuti kao nezaobilazan politički čimbenik u Jugoslaviji, bez kojega se ništa ne može i neće moći riješiti. U tome su glavnu riječ imali general Nikola Ljubičič, general Kadijević i admiral Branko Mamula koji su 20 godina postepeno kadrovski čistili JNA od ljudi koji bi mogli smetati stvaranju unitarne Jugoslavije.
Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni, programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Našavši se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba" armijskih vrh je procijenio da će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne situacije u zemlji. U dvije godine formirani su tzv. gotovi bataljoni spremni odmah stupiti u borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest? Najsporije je išlosadoktrinom, posebno taktičkom upotrebom navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli su izvesti vojnu upravu, ali se partijski lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne pokaže da se spremamo za unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je formalno započeo krvavi proces raspada Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše: "U drugoj polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za odluku i počele su operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene borbene gotovosti održavane po zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Generalštaba". (str. 88.) Daljnji razvoj događaja, osobito sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje, narastanje velikosrpskog nacionalizma te "separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str. 102.),. Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje i odlaganje sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje turbulencije koje su zahvatile istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih naroda ne posustane i dok iznova ne ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija moći nametnuti kao geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “
Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u poziciju odakle se može više opljačkati. Jugoslovenski komunisti su kao i u svim drugim državama na vlast došli kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te to podjelili sirotinji, to jest sebi. Parolama o ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je povjerovala kako će se nakon pljačke sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima. U toj organiziranoj pljačci odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki. Kad više nisu imali što pljačkati pustili su nezadovoljnike, najviše hrvate na rad u zapadne države. Oni su slali devize u Jugoslaviju svojim obiteljima, a te devize su trošene u trgovinama nakon čega su završavali u đepovima uske komunističke elite. Kako bi mogli neprimjetno poljačkati stvorili su jednstveni sustav gospodarstva tzv, “samoupravni socijalizam”. To je sustav u kojem su poduzeća funkcionirala formalno samostalno, pod vlašću zaposlenih i zavišću zavađenih radnika, a u stvari sve rukovodeće položaje kontrolirala je partija. Veća poduzeća su osnivala svoje fiktivne podružnice u inozemstvu preko kojih su njihovi rukovodioci, najčešće sinovi visokih partijskih funkcionera, izvlačili dobit za sebe i partijsku elitu. Sva radna mjesta s kojih su se mogle izvlačiti devize po izuzetno povoljnom tečaju i ostala gotovina plaćale su se višim funkcionerima na hijerarhiji. Na dnu, najviše su se plaćala radna mjesta radnika na benzinskim pumpama, te mjesta skladištara i komercijalista. Šverceri koji su donosili robu iz zapadnih zemalja mogli su to nekažnjeno raditi samo ako su surađivali s udbom. U “samoupravnim” poduzećima oni koji su bili na mjestima gdje se može dobro krasti profit su morali djeliti s direktorima, direktori partijskim rukovodiocima, a najviše su zarađivali članovi centralnog komiteta SKJ i republički rukovodioci. Pojedini ortodoksni komunisti koji nisu znali uzimati brzo su sklanjani kao smetnja, kao i naivci koji su povjerovali u komunističke parole, ali su se razočarali kad su vidjeli metode. Ova elita obogaćena pljačkom putovala je na zapad te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svijetskim sveučilištima, a narod to sve nije ni smio znati. Kad im je ponestalo deviza od gastarbajtera dozvolili su razvoj turizma pa su devize počele stizati u milijardama dolara. Tada su se oko plijena posvađali pripadnici savezne elite s Hrvatskom elitom. Turizam je najviše donosio Hrvatskoj, a devize su išle u Beograd po službenom tečaju koji je bio daleko ispod realne vrijednosti.
Srbijanska komunistička elita je već početkom šezdesetih godina postala daleko jača od svih ostalih republičkih komunističkih elita.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:01
Postali su prijetnja čak i za Tita, pa je Tito uz pomoć Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je prisluškivao i pokušao zamjeniti, ali su Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor ostali stalna prijetnja. U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom pa nije mogao bez suđenja likvidirati sve kojimu smetaju, Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se njihove pravoslavne povezanostisRusima. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u vojsci nikad nije uspjelo, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni dio, sve oružje su čuvali i kontrolirali vojnici JNA. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti potpunu vlast.
Tito je bio natprosječno inteligentani međunarodni avanturist, bandit i psihopatski masovni ubojica, očeličen u frakcijskim komunističkim sukobima još od Lenjinovih vremena, kad je kao zarobljeni Austrougarski dočasnik, poput 300.000 ostalih, po nalogu njemačkog zapovjedništva, u sastavu “internacionalnih brigada” čuvao Lenjinov boljševičkih sustav od pobunjenih Ruskih seljaka. Tu je vrbovan od Britanskih agenata provokatora, masona iz boljševičkog vrha, na čiji nagovor je postao komunist i višestruki agent,svelikim izgledom za uspjeh u karijeri. Šireći dezinformacije uspio se nametnuti Staljinu, istisnuti i likvidirati srpskog komunista Gorkića zajednos800 drugih starih jugoslovenskih komunista, te postati generalni sekretar Jugoslovenskih komunista. Likvidacije je najčešće obavljao tako što bi konkurente poslao u SSSR na obuku, a za njima je poslao pismo u kojem je utvrdio kako su to izdajnici, nakon čega ih više nitko nije vidio. Zahvaljujući takvom iskustvu znao je kako se suprostaviti sve jačoj srbijanskoj komunističkoj eliti. Kako bi ojačao republičke komunističke elite dopustio je zadržavanje sve većeg djela imovine na republičkom nivou. Kako bi ohrabrio Hrvatsku komunističku elitu, zastrašenu i marginaliziranu nakon poslijeratne likvidacije Andrije Hebranga, a i drugih Hrvatskih komunista koje su Srbski komunisti nakon svađe sa Staljinom proglasili za pristalice Staljina, Tito se počeo javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te ju poticati na što veće zadržavanje, od naroda opljačkane imovine u vlastitim rukama. Hrvatska komunistička elita je 1971. zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od realne, što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak bez turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre veze sa SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba, te je privlačnim parolama odlučila pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti za osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao intervenirati SSSR kao u Čekoslovačkoj i Mađarskoj, te bi on bio uklonjen. Zbog toga se povukao i hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i mnoge Hrvate likvidirala. Kako Srpska elita ne bi previše ojačala Tito je godinu dana kasnije dao zatvorio i neke beogradske liberale koji nisu imali zaštitu vojnog vrha, čime je vrlo lukavo opet preuzeo inicijativu u svoje ruke, te se tako opet potvrdio kao vođa jugoslovenskih komunista. Kako bi vratio udarac previše ojačanoj Srbijanskoj eliti, nakon tri godine uspio je progurati novi ustav kojim je ojačao konkurenciju beogradskoj komunističkoj eliti, uvodeći elemente konfederalizma u Jugoslaviju. One koji su mu ostali vjerni Tito je nastavio obilno nagrađivati, te je pljačka postala još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik hrvatske elite Jakov Blažević dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke najlonske vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. Znimljiv je i slučaj direktora INA-e Stjepana Đurekovića koji je otkrio jedan slučaj kako visoki partijski funkcioneri u organizaciji KOS-a pune svoje crne fondove u inozemstvu. Tankeresnaftom preusmjeravali su na crno tržište pod novim imenom, a INA-i su slani dopisi o nestanku brodova na otvorenom moru. Na ovaj način je «nestalo» više brodova, o čemu se u javnosti šutjelo. Đureković je to pokušao razotkriti, ali je morao pobjeći u SR Njemačku, gdje su ga likvidirali, a kasnije i njegovog sina.
Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma, Hrvatski političari su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje đepove, te je Beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije. Koncem 80-ih postali su svjesni kako je komunizam propao, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. U tom trenutku, prema procijeni zapadnih stručnjaka Jugoslovenski građani koji nikad nisu radili u inozemstvu, na računima zapadnih banaka imali su oko dvadeset milijardi dolara, čime se moglo kupiti većinu profitabilne imovine u Jugoslaviji. Među srbima manjina elite bila je za centralizaciju Jugoslavije vjerujući kako će oni opstati kao nova jugoslovenska kapitalistička elita. Većina srba, među kojima i bankar Milošević, je shvatila kako u uvjetima pravne demokratske države za to nemaju snage, te je odlučila krenuti u prekrajanje republičkih granica i stvaranje Velike Srbije do Karlobaga čime bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima. Za ovo rješenje su se pripremali dvadesetak godina, čekajući da projugoslovenski orjenitirani Srbi obave posao čišćenja nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali imali general Nikola Ljubičić, general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina postepeno čistili JNA od nesrpskih kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju. Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma je počeo, što su poduprli i amerikanci vjerujući kako je moguće nacionalizmom srušiti komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su iskoristili velikosrbi koji su uz pomoć Srpske akademije napravili svoj strateški plana stvaranja Velike Srbije, te su počeli sve više preuzmati vlast u komunističkoj partiji Srbije.

Velikosrbi su samo nakon Prvoga svjetskog rata prihvaćali Jugoslaviju uvjereni kako će politikom mrkve i batine sve narode koji uđu u tu britansko-francusku tvorevinu pretvoriti u Srbe. Kada su u Skupštini Kraljevine Jugoslavije ubili hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića, Jugoslavija je postala tvorevina koja opstaje samo silom. Početkom Drugoga svjetskog rata ta se tvorevina raspala, ali su je saveznici opet obnovili. Velikosrbi su uspjeli na vrijeme prijeći u partizane te su nastavili kroz Komunističku partiju ubijati i progoniti sve koji nisu željeli postati Srbi.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:01
Vjerovali su kako će stanovnike iz novosvojenih krajeva uspjeli pretvoriti u Srbe, isto onako kako su to u 19. stoljeću učinili s Cincarima i Vlasima. Ta je politika samo kod Hrvata davala neke rezultate zahvaljujući niskom natalitetu i iseljavanju u zapadne zemlje. Kod bosanskih i sandžačkih Muslimana, te Albanaca demografski su podatci pokazivali negativne trendove za Srbe, pa su nakon smrti Josipa Broza Tita Velikosrbi krenuli u izazivanje nereda najprije na Kosovu, pa Vojvodini, a onda po čitavoj Jugoslaviji, sve u cilju izazivanja malih puzajućih ratova u kojima će etnički očistiti sve prostore u granicama zamišljene Velike Srbije, dok su Sloveniju i djelove Hrvatske izvan granica Velike Srbije namjeravali istjerati iz Jugoslavije. Na taj način bi im ostao teritorij bez Hrvata, Muslimana i Albanaca. Sve to su prikazivali kao borbu za Jugoslaviju kako bi kao svoje vojnike mogli iskoristiti i iskrene zagovornike Jugoslavije.
Ideja »Velike Srbije« ušla je u srpske mitove od Ilije Garašanina i na obiteljskim se proslavama Svetoga Save prenosila s koljena na koljeno. Srpski akademici su nakon neuspješnog pretvaranja svih u Srbe shvatili kako u slobodnoj tržišnoj privredi Srbi gube gospodarsku prevlast u Jugoslaviji zahvaljujući tom što susnajviše kapitala raspolagali Hrvatski i Slovenski tehnokrati, te Hrvatska ekonomska emigracija. Dugoročno, nakon pedesetak godina Muslimani i Albanci bi, zbog svog visokog nataliteta postali većina u Jugoslaviji, te bi nakon toga Srbi izgubili i političku vlast, čak i u uvjetima potpuno centralizirane unitarne Jugoslavije. Kako bi to spriječili napisali su svoj dugoročni strateški plan djelomično objavljen kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u više faza. Tom politikom namjeravali su najprije očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su živjeli u znatnom postotku, te nakon osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime bi Hrvatskoj oduzeli Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na ležištima rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a djelomično protjerati u Hrvatsku gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u Libanonu. Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom masom izbjeglica, postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog povrata oduzetog teritorija. Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice Velike Srbije bile zaokružene.
Za vrijeme obiju Jugoslavija Srbi u obavještajnim službama su dobrim djelom prihvaćali pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju, ali je bilo i onih koji su iskreno zagovarali Jugoslaviju. Zbog toga su i u obavještajnim službama postojale različite frakcije po nacionalnoj i po ideološkoj osnovi. Najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom obrane Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu Hrvatima, pa su i jedni i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u taktici. Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede secesionističkih snaga na izborima «blic krikom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije političare, te tako spasiti Jugoslaviju. Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje sa nešto laganog pješadijskog oružja kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno sprječavanje JNA u izvođenju brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike Srbije, te ih nije zanimao. Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije Srbijanske frakcije. Problem je bila projugoslovenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u Sloveniji. Velika većina pripadnika ove frakcije HDZ-a bili su iskusni pripadnici bivše tajne obavještajno sigurnosne službe OZNA-e koja je kasnije preimenovana u UDBA-u pa u DB.


Čim je Milošević došao na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih mnogobrojnih fondova kao što su mirovinski fond, zdravstveni fond, partijski i sindikalni fondovi, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice). Mnogobrojni komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka. Ova inflacijsko financijska operacija pranja novca i cijeđenja imovine iz poduzeća i raznih fondova, uz pomoć ubrzane inflacije imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu. Ove institucije su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti, te su svi koji su ga dobili imali osječaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine. U ovoj fazi banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja.

Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje srpskom nacionalizmu i opstanak na vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom od Hrvatskog turizma i gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslovenskim tržištem. U ovome glavnu ulogu su imali Britanski plaćenici među hrvatima koji su koristili sve načine i metode potrebne za obranu Jugoslavije. Naime, Britanci su nakon prvog svjetskog rata stvorili Jugoslaviju iz svojih strateških interesa, čime je nastala nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more, što je za Britance od prvorazredne geostrateške važnosti. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ogroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese, a time je Hrvatski prostor dobio status najvažnijeg geoprometnog čvorišta u južnoj Europi.
Britanci su za svoje saveznike među hrvatima uzeli pojedine stare komuniste, svoje agente još iz doba kominterne kao što su Manolić i slični koji su se u startu ubacili među hrvatske nacionalne intelektualce, te Antu Markovića koji je postao savezni predsjednik vlade.
Manolić i njegova ekipa imali su zadatak iznutra što više radikalizirati hrvatske nacionaliste kako bi se Srbi digli na ustanak, te na taj način natjerati srpskoj partiji poslušnu JNA na vojni udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali nacionalisti na području Jugoslavije.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:03
Ante Marković je dobio ulogu mađioničara koji će omogućiti bivšoj komunističkoj eliti privatizaciju sve imovine bez novca, kako bi oni postali nova klasa krupnih kapitalista, a za taj zadatak je dobio velike strane devizne kredite kojima je kratko vrijeme uspio držati stabilan devizni tečaj. Marković je vjerovao kako u slobodnoj tržišnoj konkurenciji Hrvatski tehnokrati mogu preuzeti dominantnu ulogu u jugoslovenskom gospodarstvu.
Manolić je među hrvatske nacionaliste ubacio svoje suradnike koji su bili spremni postati nova klasa krupnih jugoslovenskih kapitalista, ali se nisu željeli odreći najvažnijeg dijela Titoizma i Jugoslavije, vjerujući kako njome mogu zagospodariti uz pomoć plijena stečenim kroz 50 godina vlasti. Slijedeći zakletvu Titu iz pjesme «druže Tito mi ti se kunemo» bili su spremni upotrijebiti sva sredstva i sve metode kako bi spasili njima najmiliju Jugoslaviju kao svoj budući plijen. Hrvatski su se »Jugoslaveni« uključili dijelom u lijevu frakciju HDZ-a glumeći mirotvorce, a dijelom u desnu glumeći krajnji ekstremizam s namjerom kompromitiranja Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, te izazivanju Generalštaba na vojni udar i tako, u suradnji sa srpskim Titoistima, obnoviti Jugoslaviju. Kako bi srušili Miloševića, morali su najprije razbiti Jugoslaviju, a poslije za to optužiti njega, te uz pomoć vojnog udara stvoriti novu Jugoslaviju. To su namjeravali učiniti uz tajnu suradnju sa starim srpskim partizanskim oficirima koji su se udružili u Stranku Jugoslavena i SK pokret za Jugoslaviju. Institucija koja je trebala provesti to ujedinjenje je SIV(savezno izvršno vijeće). Predsjedništvo Jugoslavije se sastojalo od predstavnika Republika i Pokrajina te je njima i odgovaralo. S druge strane SIV je birala Skupština Jugoslavije i njoj je odgovarao. SIV je vodio ekonomske poslove i nije imao ovlasti nad vojskom, a to je ono što su jugoslavenski orijentirani političari, Srbi i Hrvati željeli promijeniti. Kasniji događaji su pokazali kako je Manolić višestruko precijenio utjecaj starih srbijanskih partizanskih oficira jugoslovenske orjentacije i potcijenio snagu Velikosrba. On, kao i ostali hrvatski pobornici Jugoslavije, nikada nije shvaćao kako su Velikosrbi najveći protivnici bilo kakve Jugoslavije, iako je kao vrlo inteligentan i iskusan obavještajac povezan sa istočnim i zapadnim službama mogao shvatiti realnost, samo da je bio intelektualno spreman odreći se svojih utopijskih zamisli iz mladalačkih dana.

Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje i analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija što rade agenti dezinformatori, odjel za provokacije što rade najtajniji agenti provokatori ubačeni u redove potencijalnog protivnika, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije i odjel za unutrašnju zaštitu. Agenti za prikupljanje podataka, tzv., špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima. Najtajniji status obično imaju agenti provokatori koji se mobiliziraju između natprosječno inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski ili šizofrenički poremećaj osobnosti s prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Pojedinci sa znatno oslabljenim biološkim, psihološkim ili duhovnim mehanizmima obrane od zla, bilo zbog nasljednih osobina, bilo zbog nekog oboljenja ili šoka u djetinjstvu, postaju cilj kadrovika koji ih pronalaze najčešće među starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, između siročadi ili izvanbračnom djecom, koja su odrasla bez osjećaja obiteljske ljubavi, te koji su kao takvi odlična sirovina koju je lako pretvoriti u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći. Ovakvi agenti, s dobrom obukom iz područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke, vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu ili vjersku isključivost i radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tome ih se potiče na beskrupulozno istiskivanje svih konkurenata za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu se nastoje stvoriti frakcijske borbe. Dezinformacije se pažljivo doziraju, pri čemu se umataju u ambalažu od mnogo točnih podataka koje se mogu provjeriti, ili koje su opće poznate. U ovakvim kampanjama dezinformiranja agenti dezinformatori najčešće se služe medijima, novinarima i urednicima koji su, najčešće, već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju neke novinare i vlasnike medija. Pri širenju dezinformacija protiv glavnog protivnika namjerno se ostavljaju tragovi kako tu kampanju poluistinama i neistinama širi netko drugi tko je u sukobu s glavnim protivnikom. Kako bi se sukob između različitih protivnika produbio šire se dezinformacije i o tome drugom protivniku pri čemu se ostavljaju tragovi kako to širi glavni protivnik. Ovakva dezinformacijska kampanja može se provoditi preko medija ili preko mreže terenskih «dobro informiranih tračera», a kad se širi preko medija odvija se obično u tri koraka:
1. dostavljanje medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama,
2. medijski napad podatcima koji su samo djelomično istiniti,
3. otvoreno zagovaranje rušenja pojedinih političara i stranaka.

Kad se ne mogu naći nikakvi argumenti kojima bi se napao protivnik, nastoji ga se otvoreno ismijavati organiziranom kampanja širenja neugodnih anegdota, viceva, skečeva i satira kojima se omalovažava protivnik, ili netko od članova obitelji i najbližih suradnika.

Ako se kampanja dezinformacijama ne pokaže kao uspješna, agentima provokatorima pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti.

Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom. Ovakvi agenti provokatori mogu imati i unaprijed pripremljene dvojnike. Ako glavni agent pogine njegovi «čuvari» uklanjaju leš, a dvojnik preuzima ulogu glavnog agenta provokatora. Ovakvi dvojnici agenata provokatora ubačeni u protivničke mreže u prošlosti su imali znatnu ulogu, ali je njihova uloga smanjena razvojem elektroničkih programa za prepoznavanje lica, glasa, potpisa i otisaka prstiju.

Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe.

Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno surađuju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:03
Nagradit ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok niže rangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Kako bi prikrili tragove o svojim tajnim operacijama zapovjedi su priopćavane usmeno, a i izvještaji o tajnim operacijama su također podnošene usmeno. Pismeni izvještaji podnošeni su jedino o legalnim operacijama nadzora.
Manolić je karijeru počeo kao profesionalni obavještajac OZN-e, a kao i Tito bio je vrlo inteligentan Britanski agent provokator ubačen u NKVD i KOMINTERNA-u. Preko ovih organizacija su se kroz niz frakcijski borbi uspjeli probiti na vrh Jugoslavenskih komunista. Nakon drugog svjetskog rata je uspješno glumio prohrvatski orijentiranog ljevičara, družio se s proruski orijentiranim komunistima, pa je vrijedio i za ruskog čovjeka (iako je za vrijeme informbiroa napredovao), a kasnije je počeo igrati i ulogu pronjemački orijentiranog ljevičara, ali je po svojim tajnim djelima uvijek branio britanske interese, tj. opstanak Jugoslavije. Nakon obračuna s Maspokovcima, među koje je bio ubačen, Manolić je »umirovljen» ali je i dalje na vezi imao vrlo veliku doušničku mrežu u svim strukturama društva.
Za OZN-u sam čuo još kao dijete od jednog susjeda, partizanskog prvoborca, Srbina s Korduna, majora Dušana Macakanje koji je nama djeci volio pričati ratne priče. Rado je hvalio partizansku lukavost. Tako nam je jednom prilikom pričao kako su partizani vršili mobilizaciju. Jednog dana sa svojom četom ušao je u jedno srpsko selo i pozvao seljake na odlazak u partizane. Budući da nitko nije želio odlazak u šumu, vratili su se neobavljena posla. Tada ga je neki viši oficir pozvao k sebi i tražio popis uglednijih seljaka koji su bili najglasniji protiv odlaska u partizane. Nakon toga taj oficir je jednu grupu svojih ljudi iz drugog kraja poslao u akciju. U crnoj ustaškoj uniformi su ušli u selo i pobili desetak Srba, upravo one koji su bili najglasniji protivnici odlaska u partizane. Idući dan su lokalni partizani ušli u selo i ponovno zvali u partizane. Odaziv je bio stopostotan. Na sličan način partizani su mobilizirali i Hrvate. Četnike s kojima su u prvom djelu rata surađivali, slali su u napade na hrvatska sela, nakon čega bi ih partizani dolazili braniti, pri čemu bi izvršili mobilizaciju svih koji su se dali mobilizirati. Zahvaljujući iskustvima iz španjolskog građanskog rata najbolje su shvatili temelje partizanske taktike, a to je: na bilo koji način mobiliziraj sve sposobno za borbu, ali ne da bi se oni osobito jako borili, već zato da ih protivnik ne bi mobilizirao. U napadne operacije i onako idu samo najpouzdaniji. A mobilizirani će se i sami braniti kad budu napadnuti. U pojedinim trenutcima rata, u regijama gdje su četnici bili najjači, partizani su znali surađivati i s ustašama kako bi se oduprli prevlasti četnika, a u drugim trenutcima, tamo gdje su bili ugroženi i partizani i četnici znali su zajedno napadati ustaše.
SDB (služba državne bezbednosti - bivša UDB-a, koja je nastala od OZN-e) je za vrijeme komunizma pod kontrolom držala velik broj državnih službenika, kriminalaca, sveučilišnih profesora, sudaca, sindikalista, novinara, političara i njihovih supruga, a također i europski dio političke emigracije. Vojska je imala svoju kontra-obavještajnu službu KOS, a u ministarstvu vanjskih poslova postojala je posebna tajna služba SID koja je vršila međunarodne političke prosudbe i davala odobrenja za likvidacije. Posebnu ulogu u komunizmu imale su mnoge supruge istaknutih političara. Dočekivale su strane delegacije i bile su im vodiči po gradovima, restoranima i hotelima. Što su bile uspješnije u prikupljanju informacija, to su njihovi bračni drugovi brže napredovali u karijeri. Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike. Naime, u zatvorima su udbaši, Srbi i Hrvati, igrali ulogu loših i dobrih momaka. Srbi su zatvorenike tukli i pokušavali likvidirati, a Hrvati su ih štitili. Tako su stjecali njihovo povjerenje i pretvarali ih u vlastite doušnike. Zahvaljujući tomu Manolić je u Hrvatskoj imao velik utjecaj u miliciji i državnoj sigurnosti, te je mogao omogućiti prijenos vlasti. Poneki Manolićevi suradnici, koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom vrlo brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-u, a i kasnije kada je izgubio izravnu političku moć. Dobro je pazio kako ne bi izašao u javnosti popis svih komunističkih doušnika. Objavljivanjem toga popisa izgubio bi sredstvo ucjene. Manolićev utjecaj počeo je slabiti tek početkom 1992, kad su kadrovi iznikli u procesu formiranja i naoružavanja HV-a počeli preuzimati većinu funkcija u vojsci, a poslije 1994. i u državnoj upravi, ali taj utjecaj nikada nije prestao jer su mnogi njegovi bivši suradnici ostali pritajeni u HDZ-u kao višestruki doušnici, doušnici državotvornog dijela HDZ-a, doušnici projugoslavenskog dijela HDZ-a, a i doušnici Miloševićeve SDBS.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:04
Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj njihovih kapitalista. Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih« kredita. Ovaj postupak pretvorbe i privatizacije osmišljen je u vrhu SKJ već 1987. odmah nakon pojave Miloševića, kad se vidjelo da komunizam više ne može opstati. Smišljen je scenarij po kojem najpouzdaniji komunistički kadrovi, takozvani tehnomenadžeri trebaju postati ti novi kapitalisti u čitavoj Jugoslaviji.
(U to vrijeme bilo je prijedloga i za vaučersku privatizaciju, ali to Anti Markoviću i njegovoj tehnomenadžerskoj projugoslavenskoj frakciji komunista nije odgovaralo. U vaučerskoj privatizaciji bi učestvovali svi, a ne samo komunistička elita, što je bilo nezamislivo. Osim toga Vaučerska privatizacija bi privatizaciju dovela na naslovne stranice medija, što bi istisnulo iz medija teme o nacionalnim sukobima koji su imali ulogu potaknuti vojsku na vojni udar. Na taj način bi nove nacionalne elite dobile vrijeme za stabilizaciju svoje vlasti što projugoslavenima nije odgovaralo. Više im je odgovarao mali nacionalni sukob u kojem će JNA pomesti s vlasti nacionalne vođe i nacionalne vlade, a istovremeno će u tišini njihovi komunistički direktori postati nova klasa kapitalista. Kako bi skrenuli pažnju sa sebe nastojali su iskoristiti staro komunističko sredstvo vlasti, zavist. Čim je netko izvan njihovog kruga uspio nešto kupiti odmah su mediji počeli brujati o pljački i bahatosti «nacionalista». )
Uz pomoć angloameričkih sponzora i MMF-a Anti Markoviću su obećani veliki krediti, te je napravljen plan pretvaranja ničijeg u nečije, tj. njihovo. Na izradi plana, ili pojedinih dijelova plana sudjelovali su mnogi istaknuti jugoslavenski, a ponajviše hrvatski «tehnomenadžeri», te ekonomisti, politolozi i sociolozi sa Zagrebačkog Ekonomskog instituta, a jedan od prvih zagovornika prodaje odabranim pojedincima je Vesna Pusić koja je kasnije najviše napadala tu istu privatizaciju.
Plan je bio: prva faza: pomoću inflacijsko financijske operacije pranja novca uništiti sve fondove u Hrvatskoj, te taj novac izvući na tajne račune u stranim bankama. Tim novcem osnovati anonimna dionička društva i banke preko kojih će se kasnije pokupovati hrvatska poduzeća i banke.
Druga faza: druga faza: pomoću menadžerskih kredita i stranih poduzeća u njihovom tajnom vlasništvu pokupovati hrvatska obezvrijeđena poduzeća.
Treća faza: kupljenim poduzećima odobravati povoljne kredite i tako uništiti same banke, kako bi se u postupku sanacije stečaja banaka uništili tragovi ove operacije.
Četvrta faza: nakon sanacije banaka strane banke u njihovom vlasništvu trebaju kupiti i hrvatske sanirane banke.
Plan je kasnije, nakon promjene vlasti prilagođavan trenutnoj situaciji na terenu.


Na Osnivačkoj skupštini u Izvršni odbor HDZ-a iz Osijeka su izabrani: Vladimir Šeks, Ivan Vekić i Branimir Glavaš. Šeks je nastojao uvući u rad stranke što više studenata, mlađih intelektualaca i maspokovaca; Glavaš je učlanjivao uglavnom svoje poznanike, a odvjetnik Ivan Vekić je učlanio dosta svojih bivših komitenata koje je iz raznih razloga branio na sudu. Sastajali smo se u restoranu “Olimpija” u Donjem gradu, a poslije i u “Bendeku”. Sastanke je vodio Šeks, a kada njega nije bilo, Glavaš. Vekić je na sastanke dolazio rijetko, uglavnom kada je mislio kako bi se moglo o nečemu odlučivati. Ponašao se kao predvodnik osječke intelektualne elite, a elita su bili pojedinci čija je najvažnija osobina bila uživanje u vlastitim verbalnim nastupima. Vekić je bio interesantan po svojim nastupima. Pazio je na svaku riječ, na držanje glave, obrva, brkova, ramena i ruku. Za vrijeme govora znao je nekoliko puta skinuti naočale s nosa i nakon nekoliko rečenica ih vratiti natrag. Imao sam osjećaj kako sve govore uvježbava pred ogledalom. Bio je izvrstan retoričar, a djelovao je kao spretan fiškal koji u svakom trenutku zna istaknuti ono što njemu odgovara i zaobići ono što mu ne odgovara.
Dana 28. 6. 1989. na Gazimestanu je proslavljena 600. godišnjica Kosovske bitke. Milošević je s govornice poručio kako ni oružane bitke nisu isključene.
Nakon Osnivačke skupštine nastavili smo prikupljati članstvo. Nas aktivnije članove Šeks je upisao u neku međunarodnu humanitarnu organizaciju s tvrdnjom kako će nam to pomoći ako nas uhiti milicija. Jednom prilikom Šeks je u povjerljivom razgovoru sa mnom, mojim bratom Hrvojem i Gojkom Kvesićem predložio da mi u okviru HDZ-a organiziramo tajnu mrežu koja će otkrivati agente KOS-a ubačene u HDZ. Rekao je kako HDZ ima nadzor nad bivšom UDBA-om ali ne i nad KOS-om, pa se njih moramo čuvati. Nitko od nas nije imao nikakvog iskustva sa obavještajnim službama pa nismo znali što bi trebali raditi, ali smo sumnjičavo počeli gledati druge članove HDZ-a. Primjetio sam kako i nas drugi gledaju sumnjičavo, te sam stekao dojam kako je isti zadatak Šeks dao i drugim grupicama, pa sad svako u svakog sumnja.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:04
Uskoro su svi aktivniji članovi pozvani na prvu sjednicu Glavnog odbora. Na tom sastanku, između ostaloga, imenovan je, na iznenadni prijedlog Ivana Vekića, Odbor za Slavoniju i Baranju. Za predsjednika Odbora određen je Branimir Glavaš, a dopredsjednici su: Ivan Vuletić, Leticija Drndić Antolić, ja (Tihomir Čuljak), tajnik Ivan Tabak te blagajnik Zvonko Rogalo. Je li ovaj iznenadni prijedlog, bez dogovora s članovima odbora iz Osijeka, Vekić smislio sam, ili je to učinio u dogovoru s Manolićem nikad nismo uspjeli doznati, ali je poslije bilo očito kako je to učinio s namjerom bacanja razdora među članove osječke grupe koja je bila pod nadzorom Šeksa. Izlaskom iz dvorane počelo je gunđanje o načinu izbora ovog odbora (iznenadni Vekićev prijedlog bez konzultacija s članovima Odbora iz Osijeka), i o tome tko je ta Leticija. Dolaskom u Osijek moj je brat odlučio otići do Glavaša i tražiti ponovni izbor odbora, s tim da ga sami članovi iz Osijeka izaberu. Pokušao sam ga odgovoriti od toga, ali nije išlo. Otišao je do Glavaša i tada su se posvađali. Budući da je većina članstva tražila ponovno biranje odbora, a Glavaš je to odbijao, napadi su se sve više okrenuli prema njemu. Na prvom sastanku Odbora u restoranu »Lovački Rog« tajnik Tabak je podnio ostavku, a umjesto njega, na Glavašev je prijedlog na mjesto tajnika kooptiran Ivan Cvitković, koji se u tom trenutku »slučajno« zatekao nekoliko metara dalje za šankom. S nekim iz odbora je došao, te je čekao završetak sastanka. Ivan Tabak je bio dugogodišnji Glavašev prijatelj i zajedno su, navodno, osnovali neku tajnu hrvatsku organizaciju koja se nikada ničim nije oglasila i koju policija nikada nije otkrila. Bilo mi je čudno što on podnosi ostavku. U početku sam mislio kako o politici voli filozofirati, ali ga tajnički poslovi ne zanimaju. Tek kasnije mi je palo na pamet kako je ostavku podnio vjerojatno zato da bi se mogao ubaciti među “pobunjenike” i preuzeti vodstvo “pobune”. Cvitković je bio Tabakov kolega iz HPT-a, gdje je radio kao monter. Nakon ovog sastanka Šeks je otišao na turneju po Australiji i kad se vratio, nije znao oko čega se svađamo. Koordinacija između odbora za Slavoniju i Baranju i središnjice u Zagrebu vršila se preko Šeksa i manje Glavaša, a i Vekić je imao stalne kontakte sa središnjicom. Njegovi kontakti išli su uglavnom preko Perice Juriča glavnog terenskog operativca stranke koji se predstavljao kao student koji ima vrlo veliki broj poznanstava širom Europe. Perica Jurič je često obilazio teren, ali je rijetko kontaktirao s izabranim ili imenovanim odborima. Uglavnom je tajno prenosio informacije istaknutim članovima HDZ-a i s povratnim informacijama upoznavao predsjednika stranke Franju Tuđmana, te Jožu Manolića. U Osijek je često dolazio kod Ivana Vekića što ostali članovi Slavonsko baranjskog odbora često i nisu znali.
Iako su svađe između Obora za Slavoniju i Baranju te ostalog aktivnog članstva tinjale, svi smo i dalje radili na širenju organizacijske mreže na području cijele Slavonije, pa čak i na području Bosne i Hercegovine te Dalmacije, uglavnom preko studenata iz tih krajeva. Nedugo nakon izbora Odbora za Slavoniju i Baranju organizirali smo večeru za predsjednika stranke dr. Franju Tuđmana. Na večeru je došao predsjednik sa sinom Stjepanom i nekoliko članova stranke iz Zagreba, a nas je iz Osijeka bilo pedesetak. Kada je počela večera prišao mi je Vladimir Flačer, Glavašev susjed, i ispričao kako je nekoliko dana ranije vozio Šeksa i Pericu Juriča u Zagreb te kako su oni u automobilu zaključili da su braća Čuljak naivna za politiku te ih treba isključiti iz svih odbora. Imao sam osjećaj kako Flačer očekuje da ću tu pred dr. Tuđmanom reagirati i napraviti incident. Mogao mi je ovu priču ispričati dan prije ili poslije, ali je odabrao trenutak kada je večera bila na početku. Dan poslije susreo sam Šeksa nasamo i pitao ga o onome što je Flačer ispričao. Vladimir Šeks je sve pobio.
Povećanjem broja članova osjećali smo se sve jači pa smo i sve javnije nastupali. Koncem ljeta 1989. u Studenskom domu organizirali smo prvu javnu skupštinu za izbor Izvršnog odbora za grad Osijek. Pred ove unutarstranačke izbore Flačer se ponovno počeo pojavljivati, a Šeks ga je uzeo u zaštitu. Po tom sam zaključio kako mi je Šeks lagao. Tada sam počeo razmišljati o napuštanju politike. Na skupštini je izabran odbor koji je imao zadatak osnivati temeljne odbore u općini Osijek, dok je Odbor za Slavoniju i Baranju nastavio rad po drugim općinama. Osječki odbor je sastavljen 50% od mlađih aktivnijih članova, uglavnom studenata ili onih koji su tek završili fakultet i koji su imali zadatak raditi na širenju organizacije, te 50% starijih ljudi, uglavnom poznatih iz 1971. godine, koji su svojim imenom trebali dati ozbiljnost stranci. Između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne, te aktivnog mlađeg dijela Osječkog odbora nastavljena je svađa koja je od prije tinjala. Osnovana je i studenska sekcija. Rivalitet između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne strane te Osječkog odbora i studenske sekcije s druge strane bio je toliki da se nisu mogli složiti ni u tome kakav će natpis pisati na vratima kupljenih prostorija u kojima smo se sastajali. Iako smo na terenu surađivali i nastojali svađe skriti od javnost, pri susretima sam povremeno služio kao jedina veza u komunikaciji između Osječkog i Slavonsko-baranjskog odbora.
Budući da sukobe nismo znali prebroditi, oni su na Prvom kongresu HDZ-a nastavljeni. Mnogima se nije sviđalo što je dr. Franjo Tuđman jedini kandidat za predsjednika. Iako su svi bili za njegov izbor, smatrali su kako treba imati bar formalnog protukandidata. Jedna grupa je predložila Zdenki Babić Petričević da se formalno kandidira kao drugi kandidat za predsjednika, ali je ona to odbila. Dr. Tuđman je saznao za ovo pa je sam nagovorio Hrvoja Hitreca da mu bude protukandidat. Glavna stvar na kongresu je bila tko će sve biti govornik, a to je određivao predsjednik Tuđman. Iz Osijeka govornici su bili Šeks i Vekić. Šeks je uspio među govornike ugurati Branimira Glavaša, a Vekić je preko Perice Juriča i Manolića uspio ugurati i Leticiju Drndić. Đapić je počeo lobirati kako bi se i on ugurao među govornike ali nije uspijevao. Dan prije odlaska na kongres doznao sam kako je Tabak nagovarao Đapića da se na samom kongresu sastavi peticija za raspuštanje Odbora za Slavoniju i Baranju. Na kongresu, u kuloarima, neki su članovi Osječkog Odbora rekli kako nemaju nište protiv mene i da moje ime treba izostaviti. Tada je sastavljen novi tekst peticije u kojemu je traženo izbacivanje iz Odbora za Slavoniju i Baranju svih osim mene. Nisam vidio koristi od takve peticije, ali sam smatrao kako svatko ima pravo na peticije. Kad sam shvatio kako član kongresa Đapić, koji je skupio 50 potpisa članova kongresa na peticiji, ne može izići za govornicu pročitati svoj govor, shvatio sam kako je stranka bespovratno otišla u smjeru koji nisam želio i kako je moj rad u HDZ-u završen. Tada sam se pridružio onima koji su napustili kongres. Ivan Vekić se nije pridružio iako nas je Tabak uvjeravao kako je to obećao učiniti. Malo kasnije je došao za nama, ali ne kako bi nas podržao, već kako bi nas nagovorio na povratak. Nakon otprilike pola sata, na nagovor ljudi iz inozemstva, vratili smo se u dvoranu. O ovom incidentu pisale su sve jugoslavenske novine iako im nitko nije htio reći što je uzrok našeg izlaska.
Povratkom u Osijek Šeks je sazvao zajednički sastanak Odbora za Slavoniju i Baranju te Gradskog odbora. Tražio je od svakoga iznošenje svega što znade o peticiji. Kada je došao red na mene, podnio sam ostavku na sve funkcije u stranci, čime je rad u HDZ-u za mene okončan. Nakon toga Šeks je suspendirao sve potpisnike peticije koji se nisu pokajali. Kasnije smo razmišljali o tomu tko je organizirao peticiju. Jedna je pretpostavka bila da je to bio Vekić koji je preko nekoga, navodno Tabaka, peticiju predložio Đapiću, a cilj joj je bio rušenje Glavaša. Druga je pretpostavka bila da je sam Glavaš preko Tabaka sve organizirao, a da mu je cilj bio eliminiranje lokalne konkurencije. Znao je kako Tuđman ne podnosi nedisciplirane članove stranke i kako bi peticija mogla završiti onako kako je i završila. Analizom puno kasnijih informacija zaključio sam kako je ova peticija unaprijed koordinirana između Vekića i Manolića preko Manolićevog teklića Perice Jurića, a Vekić je za protuuslugu među govornike uspio ugurati svoju kandidatkinju Leticiju Antolić Drndić. Tabak, Đapić i svi mi ostali bili smo samo neiskusni i nesvjesni suradnici Jože Manolića, te smo poslužili samo kao naivni izvršioci, unaprijed osuđeni na uklanjanje iz stranke. Za peticiju su unaprijed saznali Glavaš i Šeks. Kako bi to spriječio Glavaš je vjerodajnice za ulazak Osječana na kongres podijelio Đakovčanima, pa su se Osječani morali fizički izboriti za ulazak u dvoranu, čime je njihova odlučnost prema Đapićevoj peticiji samo pojačana. Umjesto suspendiranih, u Osječki gradski odbor su kooptirani novi članovi, i to je postala redovita praksa u stranci.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:05
U političkim događajima nakon toga više nisam sudjelovao sve do demonstracija protiv šefa MUP-a, kada je već postalo očito kako srbijanske obavještajne službe putem medija vrše psihološke pripreme za rat. Tad sam se ponovno sastao s Glavašem i dogovorio se o tomu kako može računati na mene i moje ljude u slučaju rata.
U lipnju 1989. Milošević je raspisao zajam za preporod Srbije i skupljanje je trajalo do kraja ožujka 1991. godine. Srbi iz Srbije i svijeta uplatili su Beogradskoj banci oko 87 milijuna dolara, a nakita i zlata u vrijednosti od oko 400.000 DEM. Veći dio spremljen je na Cipar odakle su se plaćala lobiranja po svijetu za interese projekta »Velika Srbija«, a ostalo je uglavnom potrošeno na financiranje paravojnih postrojbi u Srbiji i Hrvatskoj. Mnogi su Srbi iz hrvatskih poduzeća vikendom odlazili na barikade te su se ponedjeljkom vraćali na svoj posao. Povjerljivim osobama su se hvalili zarađenim dnevnicama.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:11
2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR


Dana 26. 2. 1990. pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju, pa tako načelnik Generalštaba JNA »oštro napada srpsku politiku. Smatra kako je Srbija ostala sama, da je protiv nje Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve je to krivo neinteligentno srpsko rukovodstvo«.

Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno je :«Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcijepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH… «

JNA je mislila drugačije pa je mjesec dana prije izbora na sastanku armijskog vrha s rukovodstvom RH Hrvatske. JNA je tada Račanovu vladu otvoreno upozorila kako će oni «dovesti ustaše na vlast». Prema knjizi Veljka Kadijevića «moje viđenje raspada» JNA je tada imala plan Strategije upotrebe oružanih snaga Jugoslavije. U tom planu stoji: «Treća faza nastupa kada Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje Jugoslovenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primene nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojakoj funkciji – definitivnom razbijanju Jugoslavije na takav krvav i surov način da se Jugoslavija više nikada ne povrati na istorijsku scenu; i kao dobar povod za politički i vojni udar na Srbiju s ciljem da se porazi i ponizi, svede na beogradski pašaluk i dobije lekciju za sva vremena. Na početku te faze zadatak oružanih snaga se bitno mijenja i sastoji se od – 1)obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2)izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske; 3) pune kontrole Bosne i Hercegovine s krajnjim ciljem da se obrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno; 4)stvaranje i obrane nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda.» U provedbi zadaća JNA Kadijević nabraja i tri načela kojih se treba držati. Jedno od tih načela je: «Svjesno dozvoliti da neprijatelj prvi napadne i to tako da cijeli svijet jasno vidi ko je agresor i šta hoće. Ovo je ključni stav zbog kojeg smo bili često kritikovani, čak nazivani izdajicama i sl. međutim, nama je bilo potpuno jasno da bi radeći suprotno, kako su inače neki sugerisali, pored ogromnih političkih gubitaka u datim međunarodnim okolnostima, potpuno upali u zamku brze i razorne vojne odmazde koja bi se u prvom redu sručila na Srbiju…»

Iz ovog strateškog plana se vidi utjecaj velikosrpskih akademika koji su nastojali JNA zastrašiti Njemačkom koja je tada realno bila zauzeta integracijom svojeg istočnog dijela, te generale iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, tj., Jugoslavensku vojsku pretvoriti u Velikosrpsku vojsku. U tom cilju su ih uvjerili kako iza Hrvatske i Slovenske želje za osamostaljenjem stoji tadašnji politički patuljak Njemačka, a politički nepismeni i komunističkom ideologijom zadojeni paranoični JNA generali su tu priču bez rezerve prihvatili, ne shvaćajući kako je međunarodna zajednica sve radila kako bi sačuvala Jugoslaviju, a srušila samo komunistički poredak.

Između 22. i 23. 4. 1990. održani su prvi višestranački izbori. Prva hrvatska vlada imenovana je 30. 5. 1990. na čelu sa Stjepanom Mesićem, a druga 24. 8. 1990. na čelu s Josipom Manolićem. Sve položaje u vladi dobili su bivši članovi SKJ iz sastava takozvane HDZ-ove ljevice, dok su pripadnici HDZ-ove desnice dobili vlast u općinama. Ovime je spriječen strah bivših komunista od promijene vlasti, čime je omogućeno preuzimanje vlasti i onemogućeni sukobi između bivših komunista i njihovih žrtava. Odmah nakon izbora u Hrvatskoj Srbi su po srpskim selima sve više otkazivali poslušnost institucijama Hrvatske države. Dana 17. lipnja 1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a - traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je za Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslovenska frakcija HDZ-a iskreno tražila konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni željeli imati glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio samostalne republike pred međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom) Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su konfederativno uređenje, znajući kako će ga Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad Jugoslavije. Miloševiću je strateški cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga zagovarao centraliziranu Jugoslaviju. Znao je kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što je njemu odgovaralo kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu Jugoslaviju.

Dana 17. 8. 1990. Srbi su održali svoj referendum o »Srpskoj autonomiji« uz blokadu cesta koje vode prema Kninu, Obrovcu i Benkovcu. Milan Babić je istoga dana u Kninu proglasio ratno stanje. Sve više komunikacija u Hrvatskoj ispresijecano je barikadama, a Hrvatska se počela naoružavati i pripremati za obranu te je sve odlučnije išla prema osamostaljenju.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:12
U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike u značajnoj mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ projugoslavenski orijentirani vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije, a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA u “izvanrednim prilikama” još od sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva materijalna sredstva TO smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena pripremane i planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom svibnja, u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove višestranačke vlade u Sloveniji, oduzela oružje TO (u Hrvatskoj svo oružje, tj. oko 200.000 cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30 posto oružja). Time je JNA poništila federalizam i značajno promijenila odnos snaga te su protivnici centralizma ostali bez ikakve obrane. Za vrijeme dok je JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije kad je saborska komisija istraživala ovaj slučaj. TO u Srbiji nije nikada bila razoružana, a Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini.

U rujnu 1990. sudjelovao sam u preuzimanju prvih 650 od 8.000 kalašnjikova koje je Špegelj noć prije uvezao iz Mađarske, a koji su noću, tajno, istovareni u staroj kući Adama Meštrovića u Petrijevcima. Dio kalašnjikova isporučen je Merčepu za područje MUP-a Vukovar, dio u Orahovicu, a dio u Baranju, dok smo ostale podijelili po mjesnim zajednicama općine Osijek preko povjerljivih ljudi. Oružje nije dijeljeno policiji jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala povjerenja u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv. specijalaca, ova je institucija postala instrument hrvatske vlasti. U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati.

Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije, među kojima je bilo desetak posto osoba kriminalne prošlosti. Na području Slavonije podjelu je nadzirao Ivan Vekić. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu prve isporuke oružja i velik dio ljudi koji su ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, žurno smo prebačeni u sastav pričuvne policije da bi tako legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu smo dobili i iskaznice pričuvne policije.

Od jednog djela tada naoružanih osoba kriminalne prošlosti koji su organizirani u posebne skupine sa samostalnim zapovjednicima, formirana je posebna postrojba pričuvne policije za posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao Predsjednik Vlade Manolić i Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje partizanskih spomenika od strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina dobivali su zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali da ove postrojbe pripadaju policiji. Odmah po formiranju od Manolića su dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, čelnik SZP-a Smiljan Reljić, Ministar obrane Martin Špegelj i čelnik SIS-a Josip Perković, a oni mu nisu rekli ništa. Zapovjednici pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u međusobnom sukobu. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Ove skupine su odmah, a osobito od travnja 1991. počele i same nabavljati oružje, te ga prodavati na crnom tržištu, gdje se cijena kretala do 3.000 njemačkih maraka za jedan kalašnjikov, čime je ostvarivana desetostruka zarada. Zahvaljujući ovim postrojbama posebne pričuvne policije trgovina oružjem naglo je procvjetala. (Osim «specijalnih zadataka» kao što je rušenje partizanskih spomenika, ove posebne jedinice Manolić je navodio i na reketarenje pojedinaca koji su nepredviđeno pokušavali od sitnih poduzetnika postati «kapitalisti», a nisu bili na spisku podobnih tehnomenadžerskih komunističkih kadrova koji jedini smiju postati «kapitalisti». Ovo reketarenje je znatno smanjeno tek 1992. kad su se razvojačeni branitelji s oružjem počeli vraćati kući, te su uzeli u zaštitu svoje poduzetne poznanike.)
Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela smirivanju situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim zamislima vjerujući kako je političko rješenje moguće, a u otvorenom bi sukobu s JNA u tom trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik te bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu zemlje. Pripadnici projugoslavenske frakcije DB-a i KOS-a širili su priče kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga sami srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao «ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao je potrebom dizanja borbenog morala među hrvatskim narodom.
Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje podijeljeno širom Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije projugoslavenska je frakcija HDZ-a počela širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih automobila i kuća te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su bili infiltrirani u HDZ ili državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini lokalni istaknuti hadezeovci iz državotvorne frakcije opet nešto dižu u zrak. U ovom je posebnu ulogu imao Slobodni tjednik, list pod nadzorom projugoslavenske frakcije Kosa, koji je svojim tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Istovremeno su rušeni i mnogi partizanski spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne policije. Ove specijalne operacije Kosa i Udbe odgovarale su svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovarale su i Miloševiću koji je želio radikalizirati Srbe te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:12
Dana 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost. Nakon političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni raspad. Ovu vrstu pljačke Hrvatska je mogla spriječiti samo uvođenjem vlastite valute, a pripreme za to su trajale gotovo godinu dana.

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što je bila priprema za vojni udar.

Dana 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je ručku s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.”
Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izedbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izedbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izedbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izedbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji).
Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH.

(Slovenske su vlasti sa zadržanim oružjem od TO, kao i uvozom 5.000 automatskih pušakas5 milijuna metaka, oko 1.000 protuoklopnih sredstava te desetak prenosivih protuzrakoplovnih sustava, koristeći se organizacijskim temeljima TO do proljeća 1991. razradile planove obrane i uspjele organizirati snage jačine 12 brigada u koje je uključeno 20.000 ljudi, obučenih i pripravnih za eventualni napad JNA. Budući da u slovenskoj TO nije postojao značajniji postotak Srba u zapovjednoj strukturi, to im nije bilo teško napraviti. Slovenske su vlasti izvršile sve pripreme za uspješno osamostaljenje koje je predviđeno za 26. lipnja 1991. Unatoč više puta izrečenom Miloševićevom dopuštenju odlaska Slovenije iz Jugoslavije, reakcija vojske nije bila jedinstvena. Projugoslavenski dio Generalštaba bio je za prisilni ostanak Slovenije u SFRJ.)

Dana 25. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim nazivom «Štit», koja je planirana za 30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u Sad, a Generalštab se na ovako veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ. JNA izdaje nalog za uhićenje Hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, te od Predsjedništva SFRJ traži nalog za nasilno razoružanje hrvatskih «paravojnih postrojbi» i smjenu Hrvatskog vodstva vojnim udarom. Istoga dana JNA je planirala vojni udar. Taj je prvi plan za vojni udar organiziran nakon tajnog krijumčarenja oružja iz Mađarske. »Tajno« snimljen film o hrvatskom ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je za opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između Špegelja i njegova suradnika, pripadnika KOS-a (obavještajna služba JNA), pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako ne bi bilo zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Ovo je trebalo pred svijetom poslužiti kao dokaz genocidnosti hrvatske vlasti koja vlastite policajce navodi na činjenje zločina, čime bi vojni udar pred svjetskom javnosti dobio opravdanje. Film je prikazan 25. siječnja 1991. godine, poslije drugog Televizijskog dnevnika. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost filma. U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina. U Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i spasila Jugoslaviju. To je trebalo izvesti na sljedeći način: Predsjednici Slovenije, Hrvatske i BiH, zajedno s članovima Predsjedništva SFRJ bili bi uhićeni i odvedeni na unaprijed pripremljeno mjesto. Bili bi izolirani i bez kontakata sa svojim republičkim bazama. Istovremeno, specijalne operativne skupine JNA u glavnim gradovima republika i pokrajina uz pomoć “lojalnih elemenata” osvojile bi najznačajnije administrativne, policijske i medijske punktove. Planirano je aktiviranje plana odmah poslije emitiranja filma o Špegelju te poslije informacije za jugoslavensku i svjetsku javnost kako su republički rukovodioci zadržani u Beogradu “zbog osobne sigurnosti”. Tada bi vojska predala vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u koje je vodio Ante Marković. SIV bi pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo marginaliziralo, a sva vlast bi pripala njemu. Kada se prilike u državi stabiliziraju, izbori za Jugoslavensku skupštinu, po principu jedan čovjek jedan glas, pod kontrolom Međunarodne zajednice organizirali bi se u roku od šest mjeseci. Time bi federalizam bio poništen, a obnovljena bi bila centralistička Jugoslavija. Velikosrbe to nije zanimalo pošto ni u vrijeme kralja Aleksandra nije uspjelo.
Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio.

(Amerikancima je vojni udar odgovarao pošto bi time srušili republičke vođe, uključujući Miloševića, koji je kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za daljnje planove koji su uključivali koncentraciju vlast u rukama saveznih institucija. U tom trenutku većinu najvažnijih položaja držali su Hrvatski Jugoslaveni kao što su premijer Ante Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za Predsjednika Predsjedništva bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima dugoročno odgovaralo pošto su željeli smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari koridora Rusija - Jadransko more. Iako je Rusija u tom trenutku bila u raspadu, dugoročno, zbog velikog teritorija i velike sirovinske baze ona je postajala sve veći protivnik. Za blokadu Rusije pri izlasku na Jadran Amerikancima je trebala Jugoslavija u kojoj bi utjecaj Srba bio znatno manji, a utjecaj Hrvatskih Jugoslavena što veći, te su sve karte ulagali u njih.)

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:13
O ovome je kasnije general Aleksandar Vaseiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka. Mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «Štit» i hapšenja. Kad je utvrđen točan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da nam neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud….
- Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz Zagreba letim specijalnim avionom za Beograd.
Zašto za Beograd?
Tako je naredio general veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso.
Što se događa s ekipom specijalaca?
Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova naređenja. U Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari. »

Te se večeri, general Veljko Kadijević nije se usudio izvesti vojni udar bez odluke Predsjedništva, pa je odgođena. za 25. siječnja, kad se dio vodstva HDZ-a iz Osijeka sklonio u podrum osječkog MUP-a pod Kirovu »zaštitu«. Glavaš nije imao povjerenja u Kira, pa se na desetak dana sklonio u selo Stari Perkovci pokraj Slavonskoga Broda sa skupinom najpovjerljivijih suradnika. Kasnije je doznao kako je KOS za to znao iste večeri jer je imao suradnika među njegovim najbližim pratiocima.
Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i “jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije zanimala nikakva Jugoslavija. Na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije su vidjeli kako bi Jugoslavija, bez diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Oni nisu imali apsolutnu većinu u strukturi stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za njih. Projugoslavenska struja smatrala kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko rukovodstvo. Npr. mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju.

Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane Republike Hrvatske Špegelja. Ovo je učinjeno kako bi se s njega skinula sumnja za režiranje tajno snimljenog filma i kako bi se povećao njegov ugled u hrvatskoj javnosti.
U tom su se razdoblju po cijelom Osijeku mogli zamijetiti nepoznati mlađi muškarci kako šeću po gradu. Jedne sam večeri u jednom osječkom kafiću primijetio za šankom dvojicu kratko ošišanih visokih muškaraca, po izgledu Crnogoraca. Pola sata prije sam ih primijetio u drugom kafiću u koji sam svratio. Jedan me prijatelj upitao: »Dal’ ti tebe prate?«. Izvadio sam iz jakne malokalibarski takmičarski pištolj, koji sam u tom trenutku imao uza se, te sam prijateljima usred gostionice pokazao kako se na pištolj stavlja prigušivač. Navedena su dvojica popila piće i nikada ih više nisam vidio. Od tada više nisam izlazio iz kuće bez oružja, a i uz krevet sam uvijek nešto imao.
Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar. Dana 22. 2. 1991. pripadnici »SAO Krajine« preuzeli su policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka 1991. godine. Istog 22.2.1991.kad su četnici preuzeli policijsku postaju u Pakracu u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izedbegović je predložio «asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima.
Dana 28. 2. 1991. »Srpska Krajina« se izdvojila iz Hrvatske i »priključila« Srbiji.
Dana 9. 3. 1991. projugoslavenska frakcija KOS-a organizirala je demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi, a poslije intervencije milicije počeli su neredi u kojima je poginuo demonstrant Branivoje Milinović i policajac Nedeljko Kosović. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, a uhapšeno 108 građana. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije. Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi pohvatala 10.000. hrvatskih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca na noćnim stražama te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne ili likvidirala po raznim »Jazovkama«. U tom trenutku mi nije bilo jasno zašto Tuđman daje podršku Miloševiću, ali sam to shvati kasnija kad sam počeo analizirati tadašnja događanja. Mediji su tada, a i kasnije potpuno zaobišli odgovor na ovo pitane, kako ne bi morali povezati ove događaje u Beogradu s onim što se dogodilo petnaest dana kasnije u Karađorđevu.
Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića.
Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, 11. 3. 1991. Milošević organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:13
Okupilo se blizu milijun ljudi, a neki su govornici tražili obračun sa studentima. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje, ali su dijelovi vojske još uvijek bili spremni djelovati i bez te odluke. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim. Jović je tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer ni Miloševiću nije odgovaralo izvanredno stanje. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza onemogućiti rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja.
Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio Kadijevića i Miloševića. Ostavku je dao kako bi Generalštab JNA imao povoda uvesti izvanredno stanje i bez odluke Predsjedništva SFRJ. Idućeg dana, iz istih razloga ostavku podnose članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio prave ciljeve demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana, te je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima projugoslavenske frakcije u KOS- a i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne pokore, čime je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi.

Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izedbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ove informacije je Izedbegović mogao dobiti samo od nekog tko je želio već tada zavaditi odnose između Tuđmana i Alije, a to je mogao biti neki Srpski, Hrvatski ili Muslimanski političar(ili službe) koji je želio zavaditi Hrvate i Muslimane, ili netko tko je želio umanjiti ugled Miloševića među zagovornicima opstanka Jugoslavije. Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. stvarno je i održan sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je, unatoč otporu Jovića, koji je devet dana ranije podnio ostavku na mjesto Predsjednika Predsjedništva, pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Kasniji dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka. Kasnije je teza stalno obnavljana, iako je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je vjerojatno da bi u takvoj situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio, pošto je Marković jedini imao podršku zapada, pa je u njemu vidio prijelazno rješenje, dok je veći dio srpskih generala na mjestu novog Tita vidjeli admirala Branka Mamulu. Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću i Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, a i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini dogovor koji su oni tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti.» Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izedbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s Hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju. A što je u Karađorđevu stvarno dogovoreno u četiri oka može se odgovoriti samo analizom konkretnih poteza, i interesa. Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika jugoslavenskih republika, i gdje je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili Dalmacija» u Splitu.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:14
Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek nakon ovih razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći te je odmah po povratku iz Karađorđeva ukinuo zabranu uvoza oružja. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj su počeli nabavljati manje količine oružja, a pripadnici posebne pričuvne policije naglo su razvili šverc oružjem. Glavni dobavljači oružja bili su pripadnici posebne pričuvne policije i bivše UDB-e pod punom kontrolom Manolića. U dobavu oružja počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju u ovom vrlo unosnom poslu, gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali svim sredstvima, uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca.

U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala koji su bili izvan Miloševićeve kontrole i naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi.

U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku, što nikako ne bi bilo moguće da je stvarno dogovorio podjelu BiH s Miloševićem. Poticao je i suradnju s Muslimanima na svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Razgovarajući s Miloševićem shvatio je njegov stvarni cilj, a to je ratom etnički očistiti i Srbiji priključiti sve teritorije do granica Šešeljeve Velike Srbije, uključujući čitavu BiH koja se nalazila unutar tih granica. Kako bi to spriječio morao je na bilo koji način kupiti što više vremena za nabavu oružja i što više ojačati Hrvate, a i muslimane u kojima je vidio buduće ratne saveznike. A sve to morao je učiniti tako da ga ne pročitaju najbliži suradnici iz lijeve frakcije HDZ-a koji su sve činili kako bi JNA isprovocirali na vojni udar. Istovremeno je s druge strane morao smirivati vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-a koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske postojbes25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA unutar kojih su se nalazila dobro obučena vojska s tisućama tenkova, transportera i topova.
Alija Izedbegović je već tada nabavljao oružje preko hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu magistralu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.
(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane.

Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Na svu sreću četnici nisu znali da se s tromblona trebaju skinuti osigurači, jer bi u suprotnom svi u autobusu koji je pogođen tromblonom izginuli. Za vrijeme operacije ministar je Boljkovac napustio Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar, te kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno došao u opasnost. Na vojni udar je računao pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je zarobljen na Baniji. To je puštanje dogovorio sa sekretarom MUP-a Srbije. Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a navedeni oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići pošto se sve manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA.



U to su nas vrijeme pozivali u pričuvnu policiju svaki put kada bi se zaoštrio politički sukob između Hrvatske s jedne i Jugoslavije, vojske ili srpskih balvanaša s druge strane. Boravak u pričuvnoj policiji najviše je sličio skupini od 50 do 100 naoružanih ljudi koja se na jednom mjestu našla radi izležavanja, kartanja i ljenčarenja. Obično bi zapovjednik Rajhl Kir dolazio na početku mobilizacije i prozivao nas gledajući tko se odazvao. Čule su se priče kako je policijski profesionalac, a također su se širile priče kako mu je najvažnija karakteristika to što je nećak ministra unutrašnjih poslova Boljkovca. Potom bi nas nakon nekoliko dana raspustili kućama. Nikome nije padalo na pamet podijeliti nas u odjeljenja i vodove, odrediti zapovjednike, izvršiti nekakvu obuku i sl. Ponekad su nas, kako bi nas smirili, slali na čuvanje nekakvih beznačajnih objekata. U stankama između mobilizacija obavljali smo noćne straže po gradskim četvrtima i važnijim objektima, koje je najčešće organizirao HDZ. MUP nije imao nikakva utjecaja na to. Mobilizaciju u MUP doživljavao sam kao Kirov način da nas skloni s ulica. U razgovorima s dečkima iz tadašnje takozvane specijalne, a zapravo slabo opremljene i neobučene poluvojne postrojbe, doznavao sam kako Josip Rajhl Kir i s njima postupa slično kao i sa sastavom pričuvne policije. Primjerice, jedan je prijatelj skupio podatke o skupini četnika koji uvoze oružje iz Mađarske i švercaju ga autobusom koji preko Baranje ide u Vukovar. Znao je točnu rutu kojom ide, mjesto gdje ga istovaruju te vozača koji ga vozi.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:15
Kada je načelniku Kiru predložio zaustavljanje autobusa, zapljenu oružje i hvatanje te skupine četnika, on ga je premjestio na drugi teren. Jednom prilikom, kada su specijalci iz Erduta zadužili kalašnjikove, tražili su odlazak na strelište i njihovo isprobavanje, ali im je Kir to zabranio. Dvojica su samostalno otišla na strelište i ispalila po nekoliko metaka, nakon čega ih je Kir suspendirao. Čuo sam kako su neki članovi tadašnjega Kriznog štaba pokušavali o Kirovu radu izvijestiti predsjednika Tuđmana, ali je, navodno, Manolić sve takve informacije zaustavljao.

Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja. Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata.

Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju »zapadnih granica Srbije«.
Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA. Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku mada je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija KOS-a iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka. Na suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u razgovoru između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala Vasiljevića, Boljkovac je priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i to moglo poslužiti kao povod za vojni udar.

Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a. Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991. hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu gdje su razgovarali o identifikaciji problema i putova za razrješenje Jugoslavenske državno političke krize. Pet dana kasnije tj., 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević u Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove SIV-a. Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno razgovarati. Nakon razgovora s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu Tuđman je dovoljno upoznao Miloševića da bi mogao procijeniti njegov karakter. Shvatio je da on neće odustati od rata za Veliku Srbiju i da se Hrvatska mora žurno naoružavati. Shvatio je također da među vlastitim suradnicima ima mnogo suradnika projugoslavenske frakcije KOS-a te da im ne može vjerovati. Zato je odlučio prekinuti svoju odluku s kraja 1990. o prestanku naoružavanja, te je dao odobrenje svim predsjednicima općina, gradova i kriznih stožera za nabavu oružja. Tako je ovaj posao izašao iz kontrole Manolića, Špegelja i Boljkovca. Hrvatski povratnici iz emigracije na čelu sa Šuškom uskoro su organizirali i svoju mrežu za nabavu oružja, te je počelo međusobno špijuniranje i borba za ovaj unosan posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže. Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku koja je avionom dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača Kikaša. U nastaloj anarhiji nitko nije točno znao koliko je oružja uvezeno. Mnogobrojni privatni šverceri su oružje preprodavali jedni drugima te je stvoren dojam kako ga ima puno više od stvarne količine. Predsjednik Tuđman je među svojim suradnicima počeo pričati razne priče o svojim razgovorima s Miloševićem. Jednu priču pričao je pred suradnicima koje je sumnjičio kako rade za jugoslavensku frakciju KOS-a, drugu onima koje je sumnjičio za pripadnost Miloševićevoj frakciji KOS-a ili Udbe (SDBS), treću za možebitne zapadne suradnike, a četvrtu za naivce koji su vjerovali kako se lovačkim oružjem mogu pobijediti tenkovi. Kako bi povijest kasnije mogla provjeriti tko je igrao kakve igre, sve je razgovore sa suradnicima snimao osim razgovora o ilegalnoj nabavci oružja te nabavci deviza za oružje i njihovu odnošenju do isporučitelja. Pregovori s Miloševićem u to vrijeme bili su nalik razgovorima između samouvjerenog diva i patuljka. Milošević je predlagao, a Tuđman je sve potvrđivao. Kako bi izbjegao mogući vojni udar, omogućio je Miloševiću ulogu onoga koji pobjeđuje, a istovremeno je kupovao vrijeme potrebno za organiziranje vlastite vojske. Svjestan kako rat s JNA, specijalcima srbijanskog MUP-a i srpskim paravojnim snagama više ne može izbjeći, nastojao je sukobe prebaciti što dalje od Zagreba kako bi srpsko napredovanje bilo što sporije.
Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.
Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Sastanci su završili bez rezultata. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u travnju 1991. godine kad je u Splitu organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Tada je ubijen vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General Kadijević je bio na bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu nacionalističku rulju da napada vojnike JNA«. Nedugo nakon toga, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema Kupresu.
Tijekom 1991. godine u JNA je pripreman i “dvorski puč” koji se ticao kadrovske pozicije pojedinih najistaknutijih vojnih rukovodilaca. Nezadovoljna učincima SSNO i generala Kadijevića, skupina mladih oficira iz jedne elitne jedinice organizirala je nasilnu smjenu generala Kadijevića. Oni su ponudili vlast generalu Adžiću, ali on nije imao odlučnosti i hrabrosti to prihvatiti.
Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno.
Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju.
Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991. prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V. Tupurkovski i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao predstavnik Hrvatske, trebao biti izabran za predsjednika.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:15
Međutim, predstavnici Srbije, Vojvodine, Kosova, i Crne Gore bili su protiv, pa je rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. Milošević je znao za Mesićevu prošlost partijskog karijerista i Jugoslavenskog integralista. Znao je i za njegovu povijest suradnje s UDB-om koja datira od 1956. godine. Suradnja s UDBA-om mu je omogućavala bavljenje s poslovima sumnjive zakonitosti i putovanja, a dobro je bilo i za karijeru. Pojavom tzv. Hrvatskog proljeća i maspoka Mesić se priključio tom pokretu 1971. misleći kako će ta partijska frakcija pobijediti, zahvaljujući početnoj podršci od strane samog Tita. Kad se Tito predomislio i srušio Maspok Mesić je osuđen na 2 godine i dva mjeseca zatvora zbog nekih kriminalnih radnji koje su mu ranije bez problema tolerirali. Tada mu je ponovno ponuđena suradnja s KOS-om u prisluškivanju ostalih političkih zatvorenika, a za nagradu vrhovni sud mu je kaznu smanjio na godinu dana. Dolaskom u zatvor Mesić je odbio potpisati izjavu o dobrovoljnoj suradnji s hrvatskom SDB-om. Svi ostali zatvorenici su, nakon pritisaka i maltretiranja potpisali takvu izjavu, a Mesić je svoje nepotpisivanje pravdao svojom hrabrošću i tvrdoglavošću, a u stvari se nije imao čega bojati pošto je već imao dogovor direktno s beogradskim KOS-om. Kao takav Mesić je bio nepoželjan Miloševiću i njegovom projektu Velike Srbije, te je sve učinio kako se ne bi nametnuo kao autoritet srbijanskim zagovornicima Jugoslavije, koji su se pokušavali riješiti Miloševića i tako spasiti Jugoslaviju.
Pod pritiskom Međunarodne zajednice trećega je dana predstavnik Kosova promijenio stav i glasovao za Mesića. Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak (kao da je u ringu) i uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Umjesto da se potrudio to predsjedavanje preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku te je s Beogradom nastavio komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski te Drnovšek jer im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva znajući kako na Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako on uvijek voli biti nekakav predsjednik i mislio je kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti Generalštab i tako omogućiti miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku. Vjerovao je kako se na taj način može spriječiti rat te je jedno vrijeme čak prekinuo i nabavu oružja kako bi smirio generale. Međutim, Mesić je više slušao svog političkog mentora Manolića koji ga je 1989. nagovorio na učlanjenje u HDZ i odmah ga potom instalirao za predsjednika Gradskog odbora HDZ-a grada Zagreba. Čim je imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Mesić je u Predsjedništvu stalno pričao viceve, djelovao je zbunjeno, preplašeno, neupućeno u državne poslove i svi su u njemu vidjeli lakrdijaša. Zahvaljujući tome, nije ni čudo što su ga pojedini generali htjeli i fizički istući. Zato ne čudi što ga zbog takva ponašanja i nakon svih međunarodnih pritisaka Srbi nisu prihvatili. Mesićevu je dirigentu Manoliću upravo to i bio cilj - omalovažiti i »rasturiti« Predsjedništvo SFRJ te tako natjerati Generalštab na preuzimanje vlasti i predaju ovlasti predsjedništva na SIV. Međutim, Miloševićevi generali, iako su time stalno prijetili, baš to nisu željeli učiniti. Nisu željeli prenijeti vlast u ruke Hrvata Ante Markovića, bez obzira što je on hrvat bio samo rođenjem, a svime ostalim Jugoslaven.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH. Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu.

Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19. svibnja 1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za samostalnu državu i izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH proglasio je Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino onemogućavanje.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj Izedbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice.

Jačanjem četničke pobune sve je više ljudi spoznavalo kako je rat neizbježan te je i broj ljudi na noćnim stražama, naoružanih najčešće lovačkim oružjem, rastao. Bilo je sve više blokiranih srpskih sela. Da će neko srpsko selo pasti u ruke četnicima znali smo po tome što su obično tri dana prije blokade radnici iz tog sela izostali s posla u osječkim poduzećima. Toga bi se dana na Novosadskoj televiziji prikazali autobusi iz dotičnoga sela puni žena i djece koji su izjavljivali kako su pobjegli jer se boje »da ih ustaše ne pokolju«. Nakon takve evakuacije žena i djece seoski bi se civili naoružali i blokirali prilazne ceste. Većina sela na velikosrpskom koridoru između Dalja i planine Krndije pala je u srpske ruke i postojala je opasnost presijecanja puta između Osijeka i Đakova te spajanja Dalja s Orahovicom. Naime, još za vrijeme Austrougarske postojalo je više srpskih sela u Slavoniji, a pogotovo po slavonskim planinama Dilju, Papuku i Krndiji. Nakon Prvoga svjetskog rata Beograd je nastojao ta sela povezati u srpski koridor, pa su naseljavanjem solunskih boraca stvorena čitava nova sela kao što su: Vera, Bobota, Petrova Slatina, Šodolovci, Koprivna, Paulin Dvor, Dopsin, Bela Loza. Na taj je način stvoren koridor koji je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna, Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza, Podgorač, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Na tom su im se koridoru ispriječile Ćelije, selo koje je naseljeno iz Zagorja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Vuka na pravcu Osijek – Đakovo te Našice i Donja Motičina. Četnici koji su nakon 1945. prešli u partizane nastojali su ovaj koridor pojačati Srbima iz BiH, Korduna, Banije i Like. Ćelije su prvo selo koje je spaljeno 1991. godine u Hrvatskoj. Zahvaljujući Vuki, Našicama i Motičini Srbi spomenuti koridor nisu mogli uspostavit, ali su jedno vrijeme sela Čokadinci, Poganovci, Budimci i Bela Loza pala u srpske ruke. Blokadu ceste Osijek-Našice u Budimcima izveli su lokalni Srbi 4. 8. 1991, ali su se zbog potpune opkoljenosti predali pri prvom ozbiljnijem sukobu. Predali su se istu noć kad je u srpske ruke palo Ernestinovo. Naime, Čepin se našao u sendviču između Ernestinova i Čepinskih Martinaca pa je zapovjednih čepinskog HOS-a Slobodan Tolj je nagovorio zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći, bez znanja Gorinšeka, dok su srbi zauzimali Ernestinovo sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Belu Lozu, Budimce, Čokadince i Čepinske Martince. Na tom je koridoru bio i veći broj pustara i salaša. Šezdesetih godina prošloga stoljeća sve su pustare i salaši u Slavoniji srušeni osim onih na kojima su živjeli Srbi. Kako bi ih se sačuvalo, čuo sam na početku rata, za područje je Slavonije bio, navodno, zadužen funkcionar Savezne državne bezbednosti (SSDB) Janko Počuča, formalno na nekom drugom poslu u Osijeku.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:16
Dana 28. 5. 1991. u Zagrebu, na stadionu NK Zagreb, izvršeno je postrojavanje prve jedinice ZNG, čime je označen početak ustroja Hrvatske vojske, tada formalno u sastavu policije.
Dana 6. lipnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Sarajevu. Sastanak je završio bez rezultata.
Dana 15. lipnja predsjednik Vlade Manolić se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova kojega je pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat nespremni Albanci na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA morala odgovoriti uvođenjem izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo brzo stekli dovoljno autoriteta za uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje republičkih rukovodstava. Napad Albanije na Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve moguće pomoći JNA.

Po srpskim je selima počelo još javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući sve je više rastao. Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se »kninska i banjalučka krajina«.
Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o osamostaljenju i preuzeli carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela šansu za posljednji vojni udar.

Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morat će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih vojnih jedinica. Kad Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice ostale vojne jedinice će im morati priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i nekoliko puta jačih jedinica JNA. Tada će Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske morati obračunati s hrvatskim postrojbama.

Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom, poslao malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a na to nagovarali. Vojska je prije izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj oko 90.000 vojnika JNA iz vojarni u Hrvatskoj, te još oko 100.000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Da su u tom trenutku uspjeli poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena.
Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U vrijeme napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA, a dolazi i do političke krize u Saboru. Zbog toga se formira nova vlada 17. 7. 1991.spredsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za područje SSSR-a. Imao je odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima, novoobogaćenim Ruskim tajkunima, te veze sa svjetskom naftnom industrijom. Čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatnu firmu nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek.

Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su izgubili pojam o vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni general Ađić je 5. srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam propao i u SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena je Odlukama Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika… Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga izginuli do poslednjega…. Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat ne bira svoje žrtve…gubitke treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na kapitulaciju, a to znači upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama… Konačno, drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o njegovu mentalnom stanju, stanju čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj, ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini mnogo zla Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević je tada već bio dovoljno jak, politički i vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti za potpuno otvoreni rat su stvoreni.
Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su se o tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlačenje su glasovali Drnovšek, Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao kako će vojska konačno morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima, a zajedno sa Srbima u Srbiju je otišla i njegova sestra.
O tom vremenu Mamula u svojoj knjizi kaže: "Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.), napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan položaj? Nije bilo spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog nacionalnog programa za koga je već tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma kritičnu ravnotežu višenacionalnog jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg armijskog rukovodstva, na čelusministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu, JNA - prema Mamulinima riječima "više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.)

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:16
Nakon vojnog debakla u Sloveniji JNA se sve ubrzanije raspadala. Svakim su danom Jugoslaveni u Generalštabu bili sve slabiji, a Velikosrbi sve jači. Prosrpski pukovnici sve brže su postajali generali, a projugoslavenski su sve brže odlazili u mirovinu. Neki su oficiri prelazili u Hrvatsku vojsku u osnivanju. Neki su u nju prešli zato što su željeli borbu za Hrvatsku, a neki su prešli po zadatku. Što ih je više prelazilo, Miloševićeva bitka za nadzor JNA bila je sve uspješnija. JNA je definitivno odustala od vojnog udara, te je preuzela ulogu zaštitnika Srba na područjima gdje su uspjeli oružjem preuzeti lokalnu vlast. U zapadnom Kninskom djelu osvojenog područja ulogu zaštitnika dobio je 9. Kninski korpus, u istočnoj Slavoniji i Baranji 17. Tuzlanski, u zapadnoj Slavoniji i Podravini 32. Varaždinski i 5. Banjalučki korpus.

Do srpnja 1991. Hrvatska je na različite načine nabavila oko 22.000 automatskih pušaka (kalašnjikova), 2.100 puškomitraljeza, oko 40 lansera protuzrakoplovnih raketa tipa strijela-2M i stinger s po 12 raketa, 400 protuoklopnih lansera tipa RPGs4400 projektila, 40 protuzrakoplovnih topova od 20 mm i isto toliko od 40 mm te određene količine mina, sredstava veze i vozila. Ovo je oružje nabavljeno u Mađarskoj te u drugim zemljama, a manje su količine zatečene u remontnim postrojenjima i skladištima nad kojima je JNA izgubila nadzor. Dio je oružja nabavljen i u Sloveniji, a dio čak u Srbiji, što je KOS znao, ali nije sprječavao kako bi Hrvatskoj podigao samopouzdanje i naveo je na otvoreni napad na JNA. S ovim oružjem, te lovačkim puškama koje su imali hrvatski građani, stvorena je oružana sila od tridesetak tisuća policajaca i vojnika, ali bez kvalitetnog i pouzdanog zapovjednog kadra sposobnog za suprotstavljanje JNA. U tom je razdoblju vrijeme bilo najvažniji čimbenik rata. U bitci za vrijeme Tuđman je pobijedio »Jugoslavene» uz pomoć Miloševića. Neke od tih »Jugoslavena» upregao je u svoja kola te i uz njihovu pomoć četiri godine kasnije pobijedio Miloševića i njegovu »Veliku Srbiju«. To uprezanje Jugoslavena u vlastita kola uspio je zahvaljujući njihovu uvjerenju kako će u pozadini ratnih događanja, neprimjetno pokupovati hrvatska poduzeća, te tako postati stvarni gospodari Hrvatske, a kasnije kad pokupuju i poduzeća iz drugih republika obnovit će Jugoslaviju.
Prve privatizacije najkvalitetnijih poduzeća obavljene su po zakonu Ante Markovića, ali zbog promjene vlasti nisu stigli sva poduzeća privatizirati između odabranim kadrovima zbog promjene vlasti. Dolaskom na čelo Republike Hrvatske Predsjednik Tuđman je shvatio kako mu po Markovićevu zakonu poduzeća kupuju nepoznate osobe. On se nije razumio u gospodarstvo, ali je instinktivno osjetio kako bi poduzeća mogla iskliznuti iz hrvatskih ruku, te je društveno vlasništvo pretvorio u državno. Time je privatizacija prema Markovićevom modelu zaustavljena, pa su pripadnici bivše komunističke elite, infiltrirani u Tuđmanovo najbliže okruženje odlučili, preko svojih ranije instaliranih «tehnomenadžera» privatizaciju nastaviti izvlačenjem iz poduzeća svega što se može izvući, a nakon toga uništena poduzeća prepustiti sudbini. Kako im se neki novi poduzetnici ne bi miješali u poslove angažirali su reketaše, tj., kriminalne skupine iz Manolićeve tzv., posebne pričuvne policije koja je formirana koncem 1990. a koji su između ostalih «specijalnih zadataka» trebali onemogućiti konkurenciju eliti. U početku, svi novi poduzetnici koji nisu pripadali eliti, bili su izloženi napadima reketaša, a tome su se dobrim dijelom uspjeli oduprijeti tek kasnije tijekom rata demobilizirani vojnici koji su se s ratišta vraćali s oružjem.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:22
3. RAT

Pogibijom policajaca u Borovu Selu počeo je rat i u Slavoniji, najprije tajni, a postupno sve više javni, između Hrvatske policije i naoružanih hrvatskih civila protiv suradnika srbijanskog SDBS-a, KOS-a i naoružanih lokalnih srpskih formacija. Putem medija su se kasnije širile informacije kako je za neuspio autobusni napad na Borovo Selo kriv Šušak (prvi ministar koji nikad nije bio član SK), iako je on u tom trenutku bio samo ministar u Vladi zadužen za iseljenike, a stvarnu su vlast imali Manolić kao predsjednik Vlade, Boljkovac kao ministar unutrašnjih poslova i Špegelj kao ministar obrane. (Sličan autobusni napad Boljkovac je već prije organizirao i na Plitvice, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Jović, a većeg broj mrtvih nije bilo zahvaljujući tomu što četnici nisu znali kako treba skinuti osigurač s tromblona). Šuška su Manolićevi sljedbenici odmah nakon dolaska u Vladu pokušavali skinuti raznim glasinama, a ubrzo su ga i javno optužili kako je on ispalio raketu iz ručnog raketnog bacača «ambrust» na Borovo selo i kako je zbog toga izbio rat. Takvih napada na praznu cisternu kojom je blokirano Borovo selo bilo je nekoliko, a izvršavali su ih pojedini lokalni zapovjednici iz susjednih mjesta koji su znali doći i ispaliti poneki projektil, a i pratioci pojedinih političara koji su došli «izvidjeti» situaciju. Nakon takvih izviđanja, prije odlaska obično bi pratiocima zapovjedili da nekoliko rafala ili neki projektil ispale prema barikadama. Pri jednom takvom «izviđanju» jedan lokalni, jedan regionalni i jedan nacionalni vođa desne struje HDZ-a koji su u Šušku vidjeli konkurenta na mjesto vođe HDZ-ove desnice, zapovjedili su policajcima iz pratnje ispaljivanje kumulativnog protuoklopnog projektila na cisternu postavljenu u barikadi. U Šušku su vidjeli opasnog konkurenta. Tuđman ga je doveo iz Amerike i povjerio mu poslove koji su oni željeli kontrolirati, te su ga oni na sve načine pokušavali iskompromitirati. Nastojali su ga u Tuđmanovim očima predstaviti kao radikala koji želi rat sa Srbima, unatoč Tuđmanovoj politici primirivanja i kupovanja vremena za naoružavanje. Projektil je ispalio jedan policajac iz njihove pratnje, a kako bi potkrijepili sumnje prema Šušku na mjestu ispaljenja rakete su ostavili Šuškov rokovnik, novčanik i naočale koje su prethodno ukrali iz šuškovog odjela u ministarstvu iseljeništva. Šušak krađu nije mogao obznaniti javnosti kako građani ne bi pomislili da u vladi vlada anarhija i strana špijunaža, što bi loše djelovalo na hrvatski obrambeni moral. Na osnovu ostavljenih dokaza šef Osječke policije Rajhl Kir je medijima proširio priču kako je raketu ispalio Šušak, a zbog jačeg dojma tvrdio je kako je i on bio prisutan. Tuđnama u ovo nisu uspjeli uvjeriti, pošto je on znao gdje je Šušak bio u tom trenitku, pa je Šušak opstao, ali su izvršioci napada prestali uživati Šuškovu podršku, te su kasnije u piramidi moći svi pali za najmanje jednu stepenicu.

Kako bi se izveo novi pokušaj navođenja JNA na vojni udar organiziran je napad na Borovo Selo, a da ta traljavo organizirana policijska deblokada Borova Sela ne bi slučajno uspjela, Boljkovac je Kiru napad naredio sa zakašnjenjem. Sam je toga dana otišao u Austriju kako ne bi mogao biti optužen za neuspjeh, a i kako mu se ništa ne bi dogodilo ako vojska konačno izvrši vojni udar. Je li iz Austrije telefonski razgovarao s Kirom, to samo on zna. Pošto nije znao o čemu su Tuđman i Milošević razgovarali u Karađorđevu i Tikvešu, još uvijek je, kao i Manolić, Mesić, Šarinić i slični, vjerovao u mogućnost vojnog udara. Idućih je dana lokalni srpski lider Šoškoćanin, vidjevši što se dogodilo, zatražio predaju, ali su ga Srbi upućeni iz Srbije likvidirali.

Koncem srpnja radikalniji članovi HDZ-a, od kojih su neki bili radikalni po zadatku, nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim držanjem traže njegovu ostavku, na što Tuđman nakon rasprave u Saboru 1. kolovoza formira ratnu Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i tako uklanja opasnost s desna. Špegelj, nezadovoljan višekratnim odbijanjem nerealnih planova za osvajanje vojarni, podnosi u srpnju ostavku i privremeno emigrira. Glavni podupiratelj Špegeljevih planova bio je Mesić. Da je Špegelj umjesto 400 uspio nabaviti bar 4.000 protuoklopnih ručnih raketnih bacača, mogla bi se postići nekakva ravnoteža s brojem tenkova i oklopnjaka i tada bi se moglo realno zaustaviti oklop JNA unutar vojarni. Na Špegeljevu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić, a budući da su se pokazali potpuno nesposobnima za nabavu oružja, 18. rujna za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak koji će na toj dužnosti ostati do kraja rata, a i nakon njega. Šušak je na ključnim mjestima u Ministarstvu odbrane zatekao ljude koje je postavio Manolić i Špegelj, uglavnom bivše oficire JNA od kojih su mnogi surađivali s UDBA-om i KOS-om, ali nije imao mandat za njihovo smjenjivanje, zbog politike nacionalnog pomirenja, a i zbog toga što nije razumio dijaboličnost Manolića i kadrova koje je on i Špegelj instalirao na ključne položaje unutar MORH-a. Umjesto smjenjivanja nepouzdanih on je počeo uvoditi u zapovjednu strukturu hrvatske emigrante s ratnim iskustvom, tzv., legionare koje je postavljao na mjesto instruktora i zapovjednika novoformiranih postrojbi. Manolić ga je od prvog trenutka stalno pokušavao skinuti raznim medijskim podmetanjima. Npr. kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, hrvatski novinari na vezi s Manolićem ili KOS-om raspisali su se kako je to organizirala »ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je jedna od više projugoslavenskih, titoističkih skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre Agotića, dok je operativni voditelj bio Slobodan Rakočević. Ovakvih obavještajnih projugoslavenskih UDBA-ških i KOS-ovskih, saveznih i republičkih frakcija bilo je više, a pošto nisu znali kome mogu vjerovati ove skupine su se međusobno nadzirale i sumnjičile na terenu, pa čak i potajno međusobno ratovale, a samo u vrhu su njihovi čelnici razmjenjivali informacije i zadatke. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Dao je uhititi hrvatskog dragovoljca iz Amerike Wernera Ilića koji je pušten tek nakon Šuškove intervencije. (Kada je Šušak kasnije uhićene kosovce razmijenio za ljude važne u nabavci oružja, prikriveni Manolićevi ljudi su počeli širiti priče kako je to učinio zato što je i sam suradnik KOS-a i UDB-e, a to su dokazivali i činjenicom da iz Ministarstva obrane i vrha HV-a nije maknuo ljude koje je postavio Manolić i Špegelj, iako on to nije mogao zbog Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja. Mnogi naivni i neupućeni pojedinci su u ovakve «dokaze» o Šuškovoj suradnji s UDBA-om povjerovali, te su i sami dalje širili takve «dokaze». Kada su kasnije Slobodan Rakočević i Radenko Radojčić iz grupe Opera u Srbiji osuđen na višegodišnju kaznu zatvora hrvatskim medijima i obavještajcima nije ni palo na pamet da se zapitaju za koga su oni zapravo radili, ako ih Miloševićev režim šalje u zatvor.)
Razni, najčešće plaćeni »ekstremisti« već su koncem 1990. počeli širom Hrvatske dizati partizanske spomenike, a kasnije i srpske automobile, te kuće u zrak kako bi naveli vojsku na vojni udar, a to je odgovaralo i Miloševiću za dizanje straha među Srbima. Ministar Boljkovac ništa nije činio kako bi uhapsio potencijalne srpske špijune po gradovima, ali je umjesto toga, uz pomoć lista pod nazivom «Slobodni tjednik» redovito objavljivao imena i adrese navodnih KOS-ovaca i udbaša kako bi ih susjedi terorizirali. Manolić je za to odmah optuživao lokalne lidere HDZ-a iz državotvorne frakcije. Poneki hrvatski državotvorci na bojištu su dobili metak s leđa od onih koji su glumili državotvorce, a njihova smrt je pripisana neprijateljskom bojnom djelovanju. Terorističke skupine poput »Labrador« izgubili su neupitno državno zaleđe pa su se nastojali što više osamostaliti organizacijski, politički i logistički. Nastojali su se organizirati u četiri grupe suradnika:
a) teroriste u civilu ili među pripadnicima vojske, policije, SZUP-a i SIS-a koji su vršili konkretne napade na osobe i imovinu, često osobe kriminalne prošlosti,
b) medijske djelatnike i marginalne političare koji su širili informacije kako su te napade činili pripadnici ekstremne političke emigracije,
c) političke zaštitnike koji su štitili pripadnike prve skupine sa svojih političkih i državnih funkcija,
d) direktore i poduzetnike koji su sve to financirali, u zamjenu za poslovne pogodnosti.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:22
Osim obavještajnih mreža poput Labradora koji su svjesno radili protiv hrvatskih interesa na istom poslu nesvjesno je djelovala i posebna pričuvna policija čiji pripadnici su vjerovali kako rade u hrvatskom interesu, a stvarno su bili pijuni u rukama projugoslavenske frakcije HDZ-a, privučeni mogućnošću stjecanja unosnih poslova. Većinu vremena provodili su na bojištu pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali neku posebnu zapovijed od Manolića ili nekog njemu podčinjenog. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Koncem veljače 1992. godine i zadnji odredi ove postrojbe su prebačeni u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. U Osijeku su formirane dvije grupe u sastavu ove posebne pričuvne policije za posebne namjene. Jednom grupom je zapovijedao Pukovnik Mate Šabić zvani Šaban i njegov odred je bio u sastavu postrojbe do drugog mjeseca 1992, a drugom Satnik Ivica Rotim zvani Ićo, koji je početkom srpnja 1991. sa svojim odredom prebačen u sastav 106. brigade, ali je i dalje povremeno održavao tajne kontakte s Manolićem. Šaban je ubijen 1992. a Ićo 1993. godine. Osim njih na području Osijeka Manolić je imao svog jakog čovjeka Grošelja na mjestu načelnika SIS-a koji je vrlo uspješno glumio ulogu Glavaševog čovjeka, a kasnije je, navodno, izvršio samoubojstvo.

Miloševićeva struja Udbe i KOS-a je u suradnji s hrvatskom projugoslavenskom frakcijom tih službi sredinom 1991. počela i s operacijom ubacivanja velike količine droge među hrvatske vojnike i policajce kako bi oslabila borbenu moć hrvatskih snaga. Čim se droga značajnije raširila među vojnicima, istrage su ometane pričama kako su drogirani vojnici odlični borci i kako zbog toga Šušak blokira borbu protiv droge. Mnogi su uhićeni dileri puštani iz pritvora, a policijski zapovjednici koje je imenovao Manolić objašnjavali su kako je Šušak telefonski naredio njihovo puštanje. Drogirani su im vojnici bili vrlo korisni zato što su ih lako mogli nagovoriti na rušenje srpskih kuća i druge akcije pod okriljem noći i bez znanja njihovih zapovjednika. Manolićeva struja Udbe i KOS-a je očito još uvijek mislila kako takvim akcijama povećava šansu za vojni udar i obnovu Jugoslavije, dok je uistinu vrijeme za vojni udar prošao, te su ovakve akcije samo pomagale Miloševiću u ostvarenju »Velike Srbije«.



Dana 28. 6. 1991. veći je dio pričuvne policije dobio poziv za mobilizaciju u ZNG. U popodnevnim sam satima došao na zborno mjesto na Pampas. Do večeri se, kada su došli zapovjednik Zglavnik, te njegov zamjenik Šimić, skupilo približno 400 ljudi s oružjem. Počelo je organiziranje bojne, određeni su zapovjednici satnija, a ujutro su određeni i zapovjednici vodova i odjeljenja. Podijeljeno je nešto oružja i streljiva i onima koji ga nisu imali. Srbi su zauzeli stari dio Tenje. Proširila se informacija kako su velik broj hrvatskih civila u staroj Tenji poubijali i kako su roditelje Gudelja (predsjednika lokalnog HDZ-a) nabili na kolac. Trećega smo dana čuli na radiju vijest o pogibiji načelnika PU osječko-baranjske J.R. Kira na putu prema Tenji, nakon što je bez zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta. Pomislio sam: “Konačno je nekom puknuo film”. U automobilu je preživio jedino čelnik lokalnoga SDS-a koji je organizirao pobunu u Tenju. Dana 3. 7. 1991. Novosadski korpus izlazi iz vojarni i kreće prema Hrvatskoj, postupno ulazi u Baranju i približava se Vukovaru. Već 4. 7. vode se ulične borbe u Borovu Naselju, a 6. 7. 1991. spaljeno je selo Ćelije koje je smješteno između srpskih sela Bobote i Silaša. Preživjeli su se civili i branitelji noću kroz kanale probili do Osijeka. Mnogi civili počeli su napuštati Vukovarsko područje, ali ih je Hrvatska vlast ubrzo, nakon prvoga smirivanja situacije vratila natrag. Vjerovalo se kako će upravo žene sa djecom spriječiti mlađe, fakultetski obrazovane oficire JNA bombardiranje Vukovara, ako zbog ničeg drugog onda zbog tog što su njima vrlo dobro bile poznate Ženevske konvencije o ratnom pravu. Nažalost, vrlo brzo se pokazalo kako obrazovanost i znanje nema nikakve veze sa etičnošću i mudrošću.

Na Pampasu se prvih dana vršilo ustrojavanje i nekakva osnovna obuka. Nakon tri dana, uvečer, zapovjednik je Zglavnik okružen četvoricom tjelohranitelja, pijan od alkohola i straha, izdao zapovijed o zauzimanju borbenih položaja. Moja je satnija zauzela položaje prema Bijelom Brdu kod ciglane u Sarvašu. Zapovjednik satnije rasporedio nas je u strijelce u mladom sirku kao da smo lovci na zečeve, tako da smo cijelu noć ležali na kiši i pazili da nas četnici slučajno ne bi ugledali. Jedan rafal iz oklopnog transportera, koji smo čuli kako se voza po njihovim položajima, mogao bi nas sve izbaci iz stroja. Dvadesetak metara iza nas bila je rupa iz koje se vadila zemlja za ciglanu, pokraj nje je bila desetak metara visoka hrpa zemlje, ali zapovjedniku nije palo na pamet da bismo se trebali skloniti iza zaklona. On je dobio zapovijed za raspored u polju, u strijelce, te nije smatrao kako zapovijed treba prilagoditi stanju na terenu. Nakon cjelonoćne borbe s oblacima komaraca u osvit sam zore kroz dalekozor ugledao utvrđen položaj na vodotornju. Vodič iz Sarvaša potvrdio nam je kako imaju promatračnicu i snajpersko gnijezdo na tom tornju s kojega će nas sve “poskidati” ako nas ugledaju. Polako smo se počeli buniti protiv tako “pametno” izabranoga položaja i povlačiti se prema asfaltnoj cesti za farmu “Klisa”. Kada smo stigli u blizinu farme, Zglavnik je poslao kurira koji nam je prenio zapovijed da se moramo vratiti na položaje ili će nas sve poslati na vojni sud. Ušli smo na farmu gdje nam je rečeno da se uputimo prema Saponiji. Većina gardista nije bila raspoložena za odlazak prema Saponiji, pa smo se uputili u bazu na Pampas. Došavši tamo, dobili smo obavijest kako je zapovjednik Zglavnik smijenjen te da je novi zapovjednik Kuduz. Kuduz nam je, vidjevši rasulo, odobrio odlazak kućama kako bismo se oprali, presvukli i idući dan vratili. Drugoga se dana pojavilo dvjestotinjak ljudi pa smo podijeljeni u dvije satnije. Uskoro smo dobili zapovijed za zauzimanje položaja prema Tenji sa zapadne strane na Selešu, Orlovnjaku i Brcinom bunaru. Pri napadu na Tenju u noći 7. srpnja 1991. naš je zadatak bio sprječavanje neprijateljskoga povlačenja prema Silašu i vezanje dijela snaga na sebe. Nakon neuspjelog napada tri su nam tenka JNA sljedećega dana prišla s leđa te smo morali napustiti položaje. Povlačenjem u Antunovac i poslije u bazu Pampas prešli smo na novi sustav držanja položaja: dio je vojnika bio na položajima, a dio u pripremi na Pampasu.
Dana 12. 7. 1991. dobili smo obavijest kako se prelazi na novi ustroj po mjesnim zajednicama, pa su ljudi iz Retfale ostali na Pampasu, a ostali su upućeni kući s obvezom prijave u svojim mjesnim zajednicama. To razbijanje jedinica u početku nisam shvaćao, ali mi je poslije mnogo toga bilo jasnije. Jedinice koje su sastavljane na papiru i u kojima se ljudi nisu poznavali, raspadale su se nakon svakog sukoba s četnicima i JNA. Zapovjednici takvih jedinica u većini slučajeva pokazali su se kao nesposobni i zaplašeni, a često i po zadatku ubačeni bivši rezervni oficiri JNA.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:23
Prelaskom na ustroj po mjesnim zajednicama ljudi koji se međusobno poznaju uglavnom su sami birali zapovjednike odjeljenja, vodova, a ponegdje i satnija, čime su temeljne jedinice dovoljno kvalitetno očišćene od ubačenih kosovaca. Izabrani “prirodni” vođe iznijeli su glavni teret zapovijedanja vojskom na terenu. U zapovjedništva bojni i brigada najlakše su se ugurali rezervni oficiri JNA koji su u civilu radili kao komercijalisti, skladištari ili vozači kamiona. Preko svojih veza nabavljali su uniforme, i u pravilu, što su više uniformi uspjeli nabaviti, to su postajali “veći” zapovjednici. Problem s uniformama je bio namjerno izazvan logistički problem koji je Špegelj mogao vrlo lako riješiti, samo da je htio. Dovoljno je bilo da od neke veće Hrvatske tekstilne tvornice naruči 100.000 uniformi i za par mjeseci problema više ne bi bilo.
Dolaskom kući, u Stadionsko naselje, ugledao sam policiju koja je blokirala sve prilaze. Doznao sam kako se Peulić zabarikadirao s grupom četnika u svoj podrum i kako je poginuo pripadnik pričuvne policije Repušić. Popeo sam se na tribine stadiona, odakle sam promatrao što se događa. Uskoro sam doznao kako su dečki iz naselja noću primijetili četnike u Peulićevu dvorištu, što su dojavili u mjesnu zajednicu. Trojica policajaca koji su došli u provjeru, nisu vidjeli ništa sumnjivo, ali su na odlasku, za svaki slučaj, bacili na Peulićevu kuću kamen, nakon čega im je uzvraćeno paljbom. Do dolaska pojačanja četnici su se izvukli sa stražnje strane, a Peulić i njegova supruga ostali su u kući. Pozivani su na predaju, na što su oni odgovarali vatrom. Tek je pogibijom Repušića izvršen ozbiljan napad pri kojemu je Peulić ubijen, a njegova supruga ranjena. Tako je rat stigao i u moje naselje.
Dana 17. 7. 1991. održan je sastanak F. Tuđmana i Veljka Kadijevića.
U Mjesnoj zajednici nas se okupilo dvadesetak te smo počeli odlaziti na teren u Tenju. Tri dana u Tenji, a poslije tri dana noćnog obilaska po mjesnoj zajednici. Prva pisana zapovijed koju smo dobili bila je zapovijed tadašnjeg ministra obrane Špegelja: “Sve nedisciplirane vojnike svezati žicom i dopratiti u Zagreb”. Nasmijali smo se. Nikada prije odlaska na teren nismo znali tko će se javiti za teren, a kome će važniji biti odlazak na posao. Dragovoljaca je uvijek bilo, ali bez ikakva oružja. Pri jednom je povratku iz Tenje zapovjednik voda Brozičević ranjen, pa sam ja postavljen na njegovo mjesto. Premjestio sam Zapovjedništvo iz Mjesne zajednice u prostorije NK Osijek na stadionu. Podijelio sam vod na tri odjeljenja i uključivao nove dragovoljce u postrojbu naoružavši ih oružjem zaplijenjenim po kućama. U slobodno smo vrijeme obilazili kuće za koje smo imali dojavu o posjedovanju oružja. Opremu, kao što su kreveti i slično, nabavljali smo po napuštenim gradilištima i tvornicama, a dio po napuštenim srpskim kućama. Hrane smo od prvog dana imali dovoljno, a za sve ostalo važila je parola: “Snađi se!”. Dio je vojnika ostajao na stadionu, a dio je odlazio na teren. U drugo je krilo stadiona uskoro došla i jedna manja jedinica s protuzračnim oružjem. Počeli smo zajedno s Narodnom zaštitom i Civilnom obranom kopati rovove pokraj obilaznice. Jednoga smo dana zaustavili tri oklopna transportera koji su osječkom obilaznicom došli do postavljenog minskog polja. Iz transportera su virile cijevi škorpiona koje su se toliko tresle da smo shvatili u kakvu su strahu vojnici koji su bili u transporteru. U tom smo trenutku imali 50% lovačkoga oružja, a od protuoklopnoga ništa. Mogli su nas sasjeći jednim rafalom protuavionskog mitraljeza. Njihov nam je strah, koji su proizveli srbijanski mediji i oficiri šireći priče o tome kako smo naoružani do zuba i kako koljemo sve što uhvatimo, išao na ruku. Transportere smo morali po zapovijedi pustiti tamo otkuda su došli. Stvaran je odnos snaga tada bio takav da je JNA još uvijek mogla izvršiti klasičan vojni udar i uhititi sve političare u Hrvatskoj, a potom i svih tridesetak tisuća polunaoružanih policajaca i gardista. Tek sam u kasnijim razmišljanjima shvatio zašto to nisu učinili. Poslije nekog vremena morali bi raspisati slobodne izbore i u Hrvatskoj bi opet pobijedili Hrvati. Milošević je taj “problem” htio riješiti zauvijek, a to je mogao dopustivši Hrvatima naoružanje s nešto lakog oružja kako bi došlo do “puzajućeg” rata u kojem će četničke paravojne postrojbe uz podršku JNA osvojiti selo po selo i grad po grad, te pritom teren očistiti od nesrpskog stanovništva sve do Šešeljeve linije: Karlobag-Gospić-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Tu četničku politiku prihvaćala je većina oficira JNA, a samo manjina projugoslavenski orijentiranih oficira bila je za vojni udar koji su zagovarali američki predstavnici Bayker i Eaglberger. Kako bi olakšale vojni udar, zapadne su sile na prijedlog SIV-a i Ante Markovića uvele embargo na oružje, čime su Hrvatsku i BiH zapravo prepustile na milost JNA. Uvjet koji su dali Markoviću bio je da se sve završi za 14 dana i bez puno prolijevanja krvi. Ovaj uvjet nije odgovarao Miloševiću koji nije želio brzi vojni poraz Hrvatske. Više mu je odgovarao puzajući rat kojim će etnički očistiti sve do zamišljenih granica Velike Srbije. Zbog toga je nastojao usporiti napredovanje JNA. Za to je morao omogućiti Hrvatima da se malo naoružaju, zbog čega je, svojim utjecajem, spriječio miniranje svih skladišta oružja u Hrvatskoj. Također je spriječio napredovanje JNA tenkoprohodnim pravcima prema Zagrebu, te je nastojao JNA uvesti u duge opsade gradova dok ih etnički potpuno ne očisti.
Dana 1. 8. 1991. JNA je iz Vojvodine ušla erdutskim mostom u Hrvatsku i okupirala Dalj, Erdut i Aljmaš, a sljedećega dana, 2. 8. 1991, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva. Dana 24. 8. 1991. počinje napad na Vukovar.
Dana 17. 9. 1991. sastali su se u Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10. 1991. u Moskvi su se, u nazočnosti M. Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. Tuđmanov motiv za takve pregovore bio je u prvo vrijeme spriječiti, a poslije odgoditi ili makar usporiti, napredovanje JNA i tako dobiti više vremena za organiziranje i naoružavanje Hrvatske vojske.
Miloševićev je motiv za te sastanke bio usporiti generale JNA željne ratne slave koji su bili spremni na vojni udar i preuzimanje vlasti te omogućiti paravojnim srpskim formacijama i rezervnim jedinicama JNA polagano etničko čišćenje osvojenih područja. Milošević nikada nije planirao osvojiti cijelu Hrvatsku i tako obnoviti Jugoslaviju. Njegov je cilj bila Velika Srbija do granica koje je javno iznosio njegov glasnogovornik Šešelj. Sve generale koji su pokazivali želju za nasilnom obnovom Jugoslavije Milošević je postupno umirovljivao, a u njihovu političku stranku SK pokret za Jugoslaviju ubacivao svoje ljude koji su njegovoj supruzi omogućili preuzimanje vodstva te stranke. Time su projugoslavenski orijentirani srbijanski oficiri potpuno marginalizirani. Paravojne formacije stekle su u Srbiji veliku popularnost pa je generalpukovnik Života Avramović, zamjenik ministra odbrane Jugoslavije, ponukan time izjavio: “Doprinos koji su ostvarile male (paravojne) jedinice ne može se mjeriti s operativno-strateškim postignućima jedinica JNA... U stvarnosti, bez JNA, nijedan ”čuvar" ne bi bio u stanju obraniti Srbe od ustaškog noža, a još manje da se održi na frontu..." Tom je izjavom nastojao umanjiti značaj srpskih paravojnih postrojba. U srpnju i prosincu 1991. Srbijanski je parlament zakonski izjednačio paravojne jedinice s JNA i priznao im regularan status sa svim ostalim pravima. U to vrijeme sve vidljivija je postajala podjela Vojne obavještajne službe KOS-a na dvije frakcije. Prva je frakcija bila za obnovu Jugoslavije i surađivala je s udbaškom frakcijom HDZ-a, a druga, pročetnička frakcija, koristila je podatke koje je dobivala preko prve za ostvarivanje svojih ciljeva - stvaranje »Velike Srbije«. I u hrvatskoj je vlasti bilo projugoslavenskih generala i “stručnjaka” iz udbaške struje HDZ-a koji su željeli Jugoslaviju bez Miloševića i nacionalnih stranaka. Ni Tuđman, a ni Šušak nikada nisu shvatili razmjere njihovog djelovanja, te su mislili kako se radi o hrvatskim ljevičarima, iako se radilo o ratnim saboterima. Javno su već otpočetka 1991. počeli zagovarati izravan, istodoban napad na sve vojarne. Da je do toga došlo, policija i ZNG bi u sat vremena borbe istrošili sve streljivo, nakon čega bi se mogli boriti kamenjem. JNA izazvana takvim napadom imala bi izliku za izlazak iz vojarni i osvajanje svih velikih gradova. Generali, osokoljeni takvom pobjedom, stekli bi dovoljno političkog kapitala u Beogradu te bi i Slobodana Miloševića mogli zatvoriti. Jugoslavija bi tako bila spašena.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:24
Toga su bili svjesni i Tuđman i Milošević, a to se nije uklapalo ni u projekt samostalne hrvatske države, a ni u projekt “Velike Srbije”, te su pregovorima obojica nastojala primiriti generale JNA i ojačati vlastite snage.

Američka bi služba za specijalno ratovanje (CIA) često na različitim mjestima u svijetu instalirala čovjeka za isti cilj, koji poslije, kada obavi zadatak, radi po svome. Tako su naoružali mudžahedine u Afganistanu, a ovi su se poslije okrenuli protiv njih. Naoružali su i Talibane, a poslije su i oni postali najveći američki neprijatelji. Pomagali su mnoge oslobodilačke pokrete širom svijeta, a samo su stvarali krizna žarišta. Da nema kriznih žarišta po svijetu neki bi američki kongresmen mogao predložiti smanjenje proračuna za CIA-u. Oni bi tada mogla ostati bez posla, a i američki lobi proizvođača oružja mogao bi bankrotirati. CIA je imala za cilj srušiti komunizam i u tome je imala mnogo suradnika među hrvatskim izbjeglicama koji su željeli srušiti i komunizam i Jugoslaviju. Godine 1991. CIA je pokušavala spasiti Jugoslaviju, ali je nakon priznanja Hrvatske i BiH nastojala uspostaviti mir.

Dan nakon zaustavljanja navedenih transportera i mi smo dobili dopuštenje za sukob s vozilima JNA. Istoga dana na obilaznici smo zarobili oklopno vozilo Prve pomoći u kojemu su se nalazila dva oficira i dva mlada vojnika. Oduzeli smo im oružje, a njih odveli u Zapovjedništvo grada, odakle su pušteni. Nekoliko dana kasnije vojnike je u predvečernjim satima zahvatila ratna psihoza. Pod svaku su cijenu samoinicijativno željeli napast Bijelu vojarnu. Pokušao sam ih smiriti, ali nije išlo. Otišao sam u Zapovjedništvo bojne i tadašnjem zamjeniku zapovjednika, Kožulu, iznio problem. Rekao mi je kako u skladištu bojne nema zaliha streljiva i da se moram sam snaći za nadopunu ako potrošimo ono što imamo. Tada sam odlučio malo lagati vlastitoj vojsci. Rekao sam im kako sam dobio informaciju o koloni oklopnjaka koja namjerava s Poligona C preko Brijesta pravcem Klajnove ulice ući u Osijek i spojiti se s vojnicima iz Bijele vojarne, te da ih mi pod svaku cijenu u tome moramo spriječiti. Rasporedio sam ih uz obilaznicu gdje smo čekali tenkove. Poslije ponoći su polijegali na asfalt i pozaspali. Ujutro nitko više nije bio raspoložen za napad na Bijelu vojarnu. Uskoro smo počeli držati i položaje na Brijestu radi blokade C-poligona. Tu smo imali nekoliko sukoba s tenkovima koji su se kretali smjerom C-poligon - Tenja i obratno. Svaki put kad bismo ih zaustavili, došlo je do pregovora između njih i gradskih vlasti, nakon čega smo ih morali propustiti. Čim bi prošli, ponovno bi zapucali na nas. Jednom smo ih morali propustiti dva puta u istom danu. Kada smo taj položaj držali posljednji put na svoju smo ruku, bez znanja više komande, postavili četiri protuoklopne mine na izlazu iz Poligona C. Na njih je, nekoliko dana poslije, prilikom bijega s C-poligona naletjela oklopna dizalica. Bile su to jedine mine za koje sam vidio da su napravile koristan posao! Dva puta smo poslani u opkoljavanje Bijele vojarne, ali smo oba puta nakon sat vremena povučeni. Nije nam bilo jasno tko pije, a tko plaća.
Polovicom rujna, u trenutku kada je ocijenjeno da su naše snage organizacijski i materijalno spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za blokadu vojarni JNA i zračnih luka. Većina protuoklopnog oružja već je prije odvezena na terene koje su držali Srbi. Većina vojnika JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i opreme uspio povući prema područjima koja su držali srpski pobunjenici ili prema BiH. Povlačenje je, najčešće, obavljano u skladu s dogovorima postignutim između JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se Varaždinski korpus predao i ostavio cjelokupno naoružanje. U pet dana osvojeno je 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. Problem je bio u tome što su u mnogim skladištima ostavljene granate, ali su odneseni njihovi upaljači, najskuplji i najsloženiji dijelovi granata. Većina je vojarni predana u dogovoru s Kadijevićem. Da su vojarne osvajane bez pregovora, većina bi ih odletjela u zrak, kao ona u Bjelovaru. Tada bi Hrvatska ostala bez ikakve mogućnosti obrane, a to ni Miloševiću ne bi odgovaralo. JNA u tom trenutku još uvijek nije bila sposobna za bezrazložno etničko čišćenje. Za to je Hrvatskoj trebalo ostaviti nešto pješadijskog oružja kako bi se mogla pomalo braniti te na taj način u toku ratnih operacija izazvati bijeg Hrvata s okupiranog područja. Osim oružja, problem ZNG-a je bio i nedostatak borbenoga iskustva. Sve slabosti Hrvatske vojske Miloševićevi su analitičari vrlo dobro predvidjeli misleći kako će vrlo brzo poraziti vojsku bez dovoljno protuoklopnih sredstava. Prevarili su se u dvije stvari. Zanemarili su moral hrvatskih pojedinaca koji su bili spremni goloruki skakati na tenkove i koji su vrlo brzo svojim autoritetom preuzeli zapovjedništvo na terenu. Također su zanemarili borbeni moral Srba iz Srbije. 250.000 srbijanskih rezervista je emigriralo u treće zemlje, što je srbijanske tenkove ostavilo bez podrške pješadije. Umjesto brzih tenkovskih prodora s pješadijskom pratnjom koja iza njih čisti, sami su tenkovi morali čistiti jednu po jednu otpornu točku. Time je Milošević izgubio vrijeme, a Tuđman ga je dobio. Do kraja 1991. godine Hrvatska je na ilegalnom tržištu uspjela nabaviti i upaljače za ostavljene granate te dopuniti količine protuoklopnih sredstava, a i zapovjednici su stekli neophodno iskustvo za vođenje rata.

U zauzimanju vojarni i mi smo sudjelovali. Petnaestog rujna 1991. četrnaest tenkova došlo je kroz polje zapadno od pustare Tufek. Nekoliko ih se približilo na oko 700 metara od obilaznice te su cijeli dan gađali kuće na rubu grada. U Sisačkoj je ulici samo kuća jednog Srbina, koji je ostao u njoj, a sin mu je otišao u Tenju, ostala čitava. Sve ljude sam rasporedio u rovove uz obilaznicu između nadvožnjaka kod stadiona i tenjskog nadvožnjaka. Skupio sam grupu boraca s protuoklopnim oružjem da im kroz Stadionsko naselje priđu bočno kroz kanale i gađaju ih, ali je njihov odlazak, po zapovijedi odozgo, u posljednji trenutak spriječen. Tenkovi su navečer otišli, ali su se ujutro opet vratili. Drugi smo dan u rovove dobili sve one iz ZNG-a i policije koji imaju protuoklopna sredstva, a koji su do tada bili raspoređeni oko Bijele vojarne i Poligona C. Taj su trenutak oficiri JNA iskoristili za bijeg u Staru Tenju te produžetak kretanja prema Sarvašu, koji je pao toga dana. Pri bijegu tenkova iz Bijele vojarne nas smo se četvorica u dva automobila gotovo sudarili s tenkovima na križanju Divaltove ulice kod krčme “Mosor” dok smo slučajno u tom trenutku išli prema Mjesnoj zajednici. Nitko ih nije ni pokušao zaustaviti sve do Tenje. Sve su naše jedinice bile raspoređene tako da su tenkovi JNA imali slobodan koridor prema Tenji. Tek kada su otišli, vojnici iz okolnih postrojbi koji su bili na odmoru uspjeli su dotrčati do puta kojim su tenkovi prošli. Tada sam shvatio kako je svrha tenkova pokraj Tufeka bila privući sve protuoklopne snage na sebe i omogućiti deblokadu vojarni.

Nakon pada Sarvaša jedinica garde u Nemetinu dobila je zapovijed za povlačenje, ali su oni tu zapovijed odbili. Tek nakon tri dana zapovijed je povučena. Istu su zapovijed dobili i branitelji Podravlja i Tvrđavice, naselja s lijeve strane Drave, 3. rujna 1991, kad je palo Bilje, baranjsko selo udaljeno četiri kilometra od Osijeka. Oni su također odbili zapovijed. Da su se branitelji Podravlja i Tvrđavice povukli na desnu obalu Drave, četnički bi tenkovi osječku katedralu mogli gađati s udaljenosti od 300 metara. Nakon nekoliko dana i ova je zapovijed povučena.
Dan nakon bijega tenkova ušli smo u Bijelu vojarnu u kojoj smo našli gomilu vojne opreme razbacane na sve strane. Gardisti koji su prije nas ušli unutra pokupili su nešto oružja i streljiva, a mi smo pokupili nešto opreme za koju sam mislio da nam može zatrebati. Sljedećeg je dana palo i skladište Lug pokraj Čepina. Tu smo uzeli tri kamiona oružja, streljiva, opreme, granata, mina i svega ostalog što smo našli. S tim smo ratovali do sredine 1992. U tom sam trenutku imao u vodu četrdesetak gardista, a u idućih petnaestak dana taj se broj povećao na 80.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:24
Tada su mi sugerirali iz Zapovjedništva bojne da u vodu imam previše vojnika i da ih više ne trebam primati, ali sam ja prijam nastavio. Tada smo dobili nove položaje: Poljoprivredni fakultet, Tufek, Logor. Budući da su pustare Tufek i Logor bile smještene u depresiji, okružene kukuruzom, bez preglednosti okolnog terena, na svoju sam ruku postupno preuzeo zapadno dva položaja, Policer i jedno divlje smetlište. Čim smo počeli kopati zemunicu na Policeru, sljedećeg su dana pale tri minobacačke granate od 120 mm desetak metara od vojnika. Ispaljene su iz grada, iz pravca Policijske uprave. Zabile su se u mekanu zemlju i geleri su otišli prema gore te nitko od vojnika nije ranjen. Pokušao sam pronaći mjesto ispaljenja, ali nisam uspio otkriti jesu li ispaljene iz dvorišta Policijske uprave ili iz pedesetak metara udaljenog dvorišta »Obnove«, gdje je bila smještena jedna minobacačka postrojba.

Dana 21.9. 1991. ubijen je Ante Parađik ratni zapovjednik HOS-a na policijskom punktu. Ubili su ga policajci radio vezom uvjereni kako im se približava vozilo s naoružanim Martičevcima. Paradžik je bio vojno neiskusni zagovornik rata s daleko jačim protivnikom. Petnaestak dana prije njegove likvidacije Šušak ga je nagovorio da HOS priključi HV-u, a sam je trebao postati ministar unutarnjih poslova. Predsjedniku HSP-a Paragi, ministru unutarnjih poslova Vekiću i predsjedniku Vlade Manoliću to nije odgovaralo. Paraga se nije htio odreći oružane formacije kojom je mogao utjecati na Hrvatsku politiku, Vekić nije svoje ministarstvo prepustiti nekom drugom, a Manolić nije želio ostati bez kontrole nad ministarstvom koje bi moglo razotkriti njegove dvostruke igre i prikrivene sabotaže. Problem su im riješili policajci koji su preko radioveze bili uvjereni kako pucaju u grupu do zuba naoružanih četnika. Paradžik je uživao veliki autoritet u HOS-u pošto je većinu vremena obilazio svoje jedinice. Paraga je bio predsjednik HSP-a i formalno vrhovni zapovjednik HOS-a, a i Đapić je bio vrlo utjecajan. Prvih pedesetak dugih cijevi HOS je nabavo preko Đapića od Šeksa koncem 1990, i preko Parađika od Šuška u prvom dijelu 1991. čime su Šeks i Šušak željeli osigurati utjecaj na HOS. Za vrijeme kratkoročnog Slovenskog rata HOS je nešto oružja kupio u Sloveniji od Janeza Janše. Nakon pada vojarni manji dio oružja HOS je zarobio, a veći je dio dobio iz policijskih skladišta po tajnom dogovoru između Parage i Manolića. Nakon Paradžikove likvidacije Manolić je nastavio tajno odobravati izdavanje oružja i streljiva Paragi, do 1993. kad je HOS rasformiran i u BIH.

Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a, na prijedlog Beograda, donijelo je Rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ, što je u stvari značilo onemogućivanje obrane RH i BiH od do zuba naoružane JNA. Procjene su bile da će JNA srušiti hrvatsku vlast za 14 dana. Embargo je uveden kada su napadi na Vukovar trajali već mjesec dana. Sedam dana nakon uvođenja embarga napadnut je Dubrovnik, a četrnaest dana kasnije dogodio se i napad na Banske dvore.
Dana 7. listopada 1991. raketirani su Banski dvori, tj. pokušan je atentat na predsjednika, dr. Franju Tuđmana. Ovo je bio posljednji pokušaj projugoslovenske frakcije KOS-a u spašavanju Jugoslavije. Da je atentat uspio Srbi bi se riješili Predsjednika Hrvatske, Predsjednika Jugoslavije Mesića i Predsjednika SIV-a Markovića te bi Admiral Mamula ostao jedini kandidat za mjesto novog šefa Jugoslavije. Vlast u Hrvatskoj bi preuzeo predsjednik vlade Manolić koji bi sabotirao nabave oružja i obranu, te bi nakon nekoliko većih vojnih poraza potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, pod uvjetom da se JNA riješi Miloševića. JNA bi tada s jakim ratnim nabojem produžila prema Sloveniji, te bi Jugoslavija bila obnovljena, čime bi ugled generala naglo porastao i u samoj Srbiji. Takav razvoj događaja nije odgovarao ni Miloševiću, te je atentat završen neuspješno.


Dana 1. 11. 1991. dobili smo pripremnu zapovijed za odlazak u Laslovo zajedno s vodom smještenim na starom Poljoprivrednom institutu. Njih četrdesetak došlo je na stadion u pripremu i tu smo nekoliko sati čekali zapovijed za odlazak. Odjednom je s nekih 600 do 800 metara udaljenosti ispaljena minobacačka granata od koje je poginuo stražar Ivo Ivanović, a četvorica su vojnika teško ranjena. Tada je zapovijed za odlazak u Laslovo povučena. Imao sam osjećaj kako je svrha ove zajedničke pripreme bila stvoriti što veću gužva kako bi petokolonaši s minobacačima mogli pogoditi što više ljudi. To mi je bio prvi smrtni slučaj te prvi i posljednji put da je neka druga jedinica došla u pripremu na stadion. Od tada sam sve slobodne gardiste redovito slao u ulični lov na tzv. minobacačlije petokolonaše. Jednom su ih prilikom ugledali, ali su ovi uspjeli pobjeći. Imali su vozilo i odore gardista. Ti su petokolonaši obično prisutnim civilima govorili kako gađaju četničke položaje. Međutim, minobacačima od 60 mm mogli su gađati nekoliko ulica dalje, s MB 82 mm mogli su dohvatiti neke naše položaje, a samo s MB120 mm mogli su se dohvatiti bliži četnički položaji. MB 120 mm je prevelik za djelovanje s kamiona.
U to je vrijeme većina jedinica počela držati položaje po sustavu: jedan dan teren, drugi dan priprema, treći dan odmor. Vojnici su bili pod kontrolom dok su bili u pripremi i na terenu. Treći dan, kada su bili na odmoru, mogli su raditi što su htjeli. Među dragovoljcima je bilo dosta bivših udbaša, kosovaca, Jugoslavena i Srba, pogotovo u višim zapovjedništvima. Neki su se željeli iskreno boriti za Hrvatsku, neki su se željeli zaštititi od nepovjerljivih susjeda kojima su se zamjerili u vrijeme komunizma, a neki su došli po zadatku. Svi su se oni na terenu i u pripremi trudili prikazati kao najbolji vojnici. Što su radili svaki treći dan kada su bili na odmoru, nitko nije kontrolirao. Sigurnosne službe SZUP i SIS, koje su to trebale raditi, bile su najprimamljivija meta za infiltraciju upravo takve vrste “dragovoljaca”. Cilj mnogobrojnih snajperista i minobacačlija petokolonaša bio je organizirati kaos, sabotirati obranu, rušiti borbeni moral, te navoditi vojnike na osvetničke akcije prema srpskim civilima koji nisu bili povezeni s akcijama KOS-a. Time su rušili ugled Hrvatske i umanjivali njezine šanse za međunarodno priznanje. Takve su se akcije događale do trenutka priznanja Hrvatske, nakon čega su smanjene budući da je opasnost za organizatore postala veća od možebitne političke koristi. Kasnijom analizom prikupljenih informacijama shvatio sam kako je to bila vrlo dobro organizirana mreža kojom je rukovodio netko tko je imao sve informacije o rasporedu punktova i postrojbi, a to je mogao biti samo netko iz vrha osječkog SIS-a. Osim snajperista i minobacačlija petokolonaša, problem su bili i navodioci vatre koji su noću svjetlosnim signalima obilježavali lokacije skloništa s civilima i slične važne objekte. Naime, ako se noću s dvije različite lokacije međusobno udaljene, primjerice 1 kilometar, odredi pravac iz kojega dolazi svjetlosni signal te izmjeri kut između tih pravaca, svaki topnički računač vrlo lako može odrediti lokaciju izvora svjetlosti. Gledano iz polja, južno od Osijeka viđao sam noću svjetlosne signale iz svih dijelova grada. Nekad ih se javljalo po desetak istovremeno. Nekoliko puta mi se učinilo kako dolaze iz blizine stadiona, gdje sam imao bazu, pa sam s nekolicinom vojnika krenuo prema njima. Došavši bliže, vidio sam kako su ustvari puno dalje, ali smo idući prema njima uspjeli točno locirati zgradu s koje se javljaju. Svaki se put ispod zgrade nalazilo sklonište prepuno civila. Nekolicinu bismo civila upozorili kako netko među njima daje svjetlosne signale. Nisu nam vjerovali, ali kada bi ih odveli da pogledaju iz daljega, počeli bi psovati, a mi smo ih ostavljali da svoje probleme sami rješavaju. Obično je bila riječ o umirovljenim Srbima ili jugoslavenski orijentiranim Hrvatima, civilima koji su i sami boravili u skloništu. Povremeno su odlazili van zapaliti cigaretu. Usput su malo prošetali do vrha zgrade odakle bi džepnom baterijom malo bljeskali južno prema Tenji, istočno prema Sarvašu ili sjeverno prema Baranji. Vremenom je broj ovih navodioca vatre bivao sve manji, ali nikada nisu potpuno nestali.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:25
Kad mi se dogodio navedeni prvi smrtni slučaj, u vodu sam imao oko 100 ljudi podijeljenih u šest borbenih odjeljenja, odjeljenje veze te pozadinsko odjeljenje. Zapovjednik satnije tada je u satniji imao oko 200 ljudi te me je postavio za svog zamjenika. Na mjesto zapovjednika voda postavio sam, u dogovoru sa zapovjednicima odjeljenja, brata. Negdje u to vrijeme dobio sam dojavu o planu napada na Osijek. Jedan moj gardist imao je u Tenji rođaka kome je otac Srbin, a tih je dana pobjegao iz Stare Tenje. U njegovoj je kući njegov otac s ostalim četnicima razgovarao o planu napada na Osijek po kojemu je “trebalo bušiti kuće u Tenji do naših položaja kako bi se što bolje pripremili za napad. Kad napadnu Novu Tenju, treba istovremeno napasti i šumu Rosinjača te Antunovac. Kad osvoje Novu Tenju, napad treba produžiti prema Tufeku i Stadionskom naselju. Kad krenu prema Stadionskom naselju, grupa njihovih diverzanata treba, u odorama garde, iz grada ući u naselje i s leđa napasti naše jedinice u povlačenju. Osvajanjem Stadionskog naselja, napad treba produžiti Klajnovom ulicom u cilju presijecanja Osijeka na dva dijela”. To je ispričao svom rođaku koji je to prenio meni i jednom časniku SIS-a. Nakon petnaestak dana čuo sam kako je taj časnik, navodno, prebjegao na četničku stranu. Nisam imao mogućnosti provjeriti je li to istina ili ga je možda progutao mrak. Tada sam gardiste koji su pripremu imali po kućama oko stadiona povremeno slao u pripremu u Stadionsko naselje. Više sam puta zapovjedio pretres cijeloga naselja južno od obilaznice u svrhu pronalaženja oružja. S civilima iz Narodne zaštite iskopao sam rovove oko svih pustara iznad Stadionskog naselja, a kada je pala Nova Tenja, izdao sam zapovijed za evakuaciju svih civila iz južnog dijela Stadionskog naselja.
Pri zauzimanju položaja u šumi Rosinjača dobio sam zapovijed za držanje linije između šume i Tenje. Uočio sam kako je šuma na najnižem terenu i da je okružena kukuruzom. Preglednost prema neprijatelju bila je nikakva, kao i mogućnost za protuoklopnu borbu. Ljudi iz tri različite, nepovezane jedinice, koji su već neko vrijeme držali ovaj položaj, nisu iskopali nikakve zaklone i noću su išli u bazu. Na rubu šume iskopao sam jednu zemunicu, a pričuvnu iza šume u pravcu zapadno od ulaza u Tenju. Da bi iskopali zemunicu, najprije sam morao vojnike podučiti kako se to radi. Tek kada su vidjeli kako sam kopam, pristali su uzeti ašove u ruke i prihvatiti se posla. Tada su vojnici još uvijek mislili kako ne trebamo kopati obrambene položaje, već da JNA treba otjerati jurišom. Kasnije, kada su vidjeli kako granate razbijaju slabo utvrđene zemunice, nije ih trebalo nagovarati na kopanje. Ljude nisam želio držati u depresiji okruženoj kukuruzom, već sam ih držao na pričuvnom položaju gdje je preglednost bila mnogo veća. Sredinom studenoga držali smo dva dana položaj Široko polje, istočno od Antunovca prema Tenji. Pustara je bila u prirodnoj depresiji, okružena kukuruzom, 100 metara sjeverno od puta kojim su poslije tenkovi ušli u Antunovac, a koji je navodno bio miniran. Vidljivost nikakva i mogućnost protuoklopne borbe također nikakva.
Padom Vukovara 18. studenoga 1991. Osijek je zahvatila panika. Počele su se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara te kako će i Osijek biti prodan. Na prilazima Tenju vidjele su se kolone kamiona koji dovlače nove srpske snage oko Osijeka iz pravca Vukovara. Dio viših zapovjednika koji su dotad u ratu vidjeli dobru priliku za naglu karijeru i stavljanje na stranu pokojeg šlepera humanitarne pomoći, postali su vrlo nervozni, te su počeli vrbovati pojedine iskusne izviđače za proboj iz Osijeka ako dođe do opkoljavanja. Dobio sam zapovijed za mobilizaciju što većeg broja ljudi, iako su mi dvadesetak dana ranije govorili kako ih imam previše. Ali sada se više nije imalo koga mobilizirati!

Obišao sam teren i ustanovio kako između Rosinjače i Širokog polja postoji kota Drvaruša oko tri metra viša od okolnog terena, koju nitko nije držao. Ispred je polegla pšenica te je pogled pucao na Orlovnjak i na put kojim su tenkovi poslije ušli u Antunovac. Dana 20. 11. 1991. odveo sam tamo jedno odjeljenje i naredio iskop zemunice te utvrđivanje položaja za netrzajni top kojim bi se moglo spriječiti kretanje cestom Tenja - Orlovnjak i Tenja - Antunovac. Međutim, iste večeri kada smo se vratili s terena čekala nas je zapovijed da idući dan s dva odjeljenja odemo u obranu Antunovca prema farmi Seleš, koju je neprijatelj osvojio. Sljedećeg dana, 21. 11,s27 svojih ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka koji su mi pridodani otišao sam u Antunovac te smo zauzeli položaje prema Selešu.
Navečer u 22.15 sati dobio sam zapovijed da u 22 sata (netko je loše proračunao vrijeme potrebno za spuštanje zapovijedi) krenem u napad na Seleš, istovremeno s početkom napada na Laslovo i Ernestinovo, koji su prethodnih dana pali u srpske ruke. (Ernestinovo i Laslovo su bili opkoljeni s tri strane, međusobno povezali cestom, Ernestinovo je palo tako što su tenkovi JNA noću bočno ušli s jedne strane preko Divoša i s druge strane iz Petrove Slatine. Branitelji Ernestinova su bili podijeljeni u dvije grupe koje su branile dva kraja sela. Jednu grupu su činili uglavnom Hercegovci i Bosanci dok su drugu grupu činili uglavnom zagorci. Koordinacija je bila slaba pa na spoju ovih jedinica obrane i nije funkcionirala, te su tuda tenkovi JNA preko noći ušli u selo. Na taj način je Laslovo odsječeno i četiri dana kasnije je potpuno osvojeno.) Prešli smo kanal pun vode, desno od asfaltnog puta i kroz kukuruz prišli smo Selešu na pedesetak metara te zalegli u nekakav kanal. Tu smo čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u napad pa da i mi krenemo dalje. Kako nismo čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao po kukuruzu, ležali smo u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, pa smo se vratili na početne položaje (nekoliko sam mjeseci kasnije od nekih inženjeraca doznao kako bi uletjeli u naše minsko polje da smo nastavili dalje). Pozvali su me u brigadu u Osijek na podnošenje izvješća o napadu. Zapovjednik Bakarac, bunovan, digao se iz kreveta i kada me je vidio kako sam blatan, povjerovao je da sam bio u napadu. Vratio sam se u Antunovac, a stražari su pred jutro kroz gustu maglu primijetili kretanje. Počeli smo pucati i borba je trajala oko dva sata. Vojnici JNA zalegli su u kanal sedamdesetak metara ispred nas i nisu se nikako povlačili. Otišao sam s nekoliko vojnika u Štab Antunovca gdje su mi rekli kako se to nama kroz maglu vjerojatno pričinja. U garaži, na hrpi, našao sam tromblona i zolja. Tek kada smo time raspalili po protivniku, povukao se.
Oko podneva su me pozvali u Zapovjedništvo. Dobio sam zapovijed da sa svojih 27 ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka ponovno krenem u napad na Seleš. U 15 sati krenuo sam u napad. Odlučio sam ovaj put ići lijevom stranom, pa smo se kroz kukuruze privukli Selešu. Dečke sa Sjenjaka poslao sam kroz nekakav kanal prema ulazu u Seleš, a sa svojima sam krenuo dalje prema stražnjem dijelu. Približivši se dvorištu, došli smo do dimnjaka. Tu sam počeo raspoređivati ljude i tada su nas primijetili. Počela je borba s obaju strana. Dvojica su odmah ranjena te sam im rekao da se povuku. Čuo sam paljenje tenkova: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema Orlovnjaku i tri jugoistočno nama iza leđa. Puzeći, krenuo sam s nekoliko ljudi dalje prema nekakvim svinjcima pa smo prišli na desetak metara od prozora iza kojih smo čuli glasove četnika. Budući da nismo imali protuoklopnih sredstava, poslao sam jednog čovjeka da otpuže i dovede ostale kako bi se uvukli u dvorište. Kada se vratio, doznao sam kako su se ostali povukli. Ostali smo nas četvorica u svinjcu i čekali neko vrijeme, ali kada smo čuli tenk na desetak metara udaljenosti kako preko grmlja ide točno na nas, kroz rupu smo u zidu pobjegli u kukuruze prema Orlovnjaku. Nakon pedesetak metara okrenuli smo prema Antunovcu. Kada smo naišli na tragove tenka u kukuruzu, koji prije napada nisu postajali, nije mi bilo jasno što se dogodilo. Dolaskom u Zapovjedništvo doznao sam kako su se ostali povukli čim su istrošili protuoklopne granate i tromblone. Izbrojeno je 8 teško ranjenih, nekoliko lakše te šest nestalih. Nakon što smo se nas četvorica pojavili, nedostajala su još dvojica. Uskoro su dečki sa Sjenjaka javili kako su u jednom dvorištu vidjeli dva mrtva gardista.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:25
Otišao sam po njih i utvrdio kako su to moji vojnici, mlađi Mekić i Jugović. Pogodila ih je minobacačka granata pri povlačenju, a većinu su ranili četnici koji su iz pravca Orlovnjaka krenuli kako bi nas odsjekli od Antunovca. U Antunovac mi je stigao brat s tri nova odjeljenja nakon što je dobio vijest da smo opkoljeni. Preuzeo je naše položaje, a mi smo se vratili u bazu. Doznao sam kako dvije satnije koje su trebale krenuti s lijevog i desnog krila nisu ni krenule u napad.
Sljedećeg sam dana dobio zapovijed za novi napad. Prije samog početka napada minobacačka je granata pogodila krov nasuprot kuće pokraj koje su dvojica sa Sjenjaka sjedila i pušila, pa su pogođeni, te je Sjenjak ovaj put odustao od napada. U 15 sati krenuo sam sa svoja tri odjeljenja kroz kanale. Brata sam s dva odjeljenja poslao prema Orlovnjaku kako bi nam štitio bok. Interventni vod bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša, a ja sam s jednim odjeljenjem krenuo istim putem kao i prethodnoga dan. Prišavši neprijatelju na stotinjak metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Najprije je jednom vojniku odnesena peta pa smo mi ostali zalegli na zemlju. Vidjeli su nas po micanju stabljika kukuruza. Svaki pokušaj kretanja - novi rafal na nas. Dok sam ležao u kukuruzu pogodio me metak u pancirku, u sam preklop na prsima, koju sam toga dana prvi put obukao. Jedna je strana bila probijena, a metak je zadržala druga strana preklopa. Kasnije sam vidio kako mi je krunica koju sam imao oko vrata zdrobljena, a idući mi je dan poplavio desni prsni koš od ramena do kuka. Tu smo ležali dok nije pao mrak. Vrativši se u bazu, doznao sam kako lijevo i desno krilo ponovno nije ni krenulo.
Moral je pao na nulu, ljudi su posumnjali kako je cilj ovih napada bio da nas što više izgine te su počeli tražiti krivca. Koga treba ubiti? Zapovjednika naše 2. bojne, zapovjednika 1. bojne čiji vojnici nisu ni kretali u napad, zapovjednika brigade? Nismo se mogli odlučiti. Na Zapovjedništvo zone nismo ni sumnjali. Bili su previše visoko. U to sam vrijeme u Zapovjedništvu slušao razmišljanja o tome kako nas treba što više izginuti da bi nas Međunarodna zajednica priznala. Držao sam to za “glupost” iz arsenala ubačenih projugoslavenskih agenata Udbe i KOS-a koji su nas željeli što više oslabiti. Zapadne medije zanima smrt djece, žena i staraca. Smrt vojnika ih ne zanima, to je profesionalni rizik u svakoj vojsci. Tek nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu Slavonska krv vidio sam tko je zapovijedao ovim napadima i tko je izdao “pametnu” zapovijed o pojačanom držanju depresija Rosinjača i Široko polje. Zapovijedi je potpisao osobno zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek.
Idućih sam dana uspijevao od 127 ljudi, koliko sam ih imao na stadionu, prikupiti jedno odjeljenje za odlazak na teren iza Rosinjače. Jedno odjeljenje, Rebino, poslao sam na obuku za inženjeriju, a ostale sam držao u pripremi.
Početkom prosinca iz Strog Tenja smo slušali razglas preko kojeg su nas četnici uvjeravali kako je i Osijek prodan kao i Vukovar, te kako nam je najbolje da se predamo. Pratili su naše lokalne radio postaje te su vrlo dobro znali psihološko stanje u našem medijskom prostoru nakon pada Vukovara. Dana 5. 12. 1991, pri padu Rosinjače, tenkovi su bočno napali naše položaje pa otpor nije bio moguć. U tom se trenutku na koti Drvaruša slučajno našla grupica izviđača iz Antunovca. Nisu imali ništa za protuoklopnu borbu i nikakvu radiovezu. Vidjeli su, kroz jutarnju maglu, oklopnjak koji je prišao bočno našim položajima u Rosinjači. Tu je stajao dok je trajao minobacački napad na naše položaje. Mine su se aktivirale na vrhovima drveća i nitko nije mogao izviriti iz zaklona. Kada se magla počela dizati, minobacački napad je prestao, a istoga je trenutka oklopnjak krenuo naprijed, bočno na naše položaje. Iz prve se zemunice samo jedan vojnik uspio izvući. Da je postojao protuoklopni punkt na koti Drvaruša, to se ne bi moglo dogoditi, 16 vojnika ne bi poginulo, niti bi tenkovi mogli proći cestom Tenja - Antunovac, što je uzrokovalo pad Antunovca. Istovremeno s napadom na Novo Tenje, Rosinjaču i Tenjski Antunovac Srbi su tenkovsko pješačkim snagama napali gotovo sve položaje oko Osijeka, kako bi onemogućili upućivanje pomoći Novom Tenju i Tenjskom Antunovcu, gdje je bio glavni pravac napada. Pri ovim napadima branitelji prigradskog naselja Nemetina su čak uspjeli uništiti jedan transporter i jedan tenk.
Nakon pada Nove Tenje i Tenjskog Antunovca crta obrane prema njima bila je nedefinirana oko tjedan dana. Vidio sam kako se četnički plan ostvaruje te kako imaju pomoć iz našeg Zapovjedništva. Sve raspoložive vojnike smjestio sam po pustarama južno od Stadionskog naselja te sam im naredio da ne puštaju nikoga koga ne poznaju. Položaje lijevo od nas preuzela je Sportska četa, a ja sam počeo uređivati novi položaj u pravcu Policera. Netko nam je noću redovito sjekao telefonske linije koje su išle kroz Stadionsko naselje, što se nikada nije događalo prije pada Nove Tenje. Ponekad su vezisti i dva puta u toku noći morali krpati vodove.
Najvažniju crtu obrane prema Ivanovcu i Čepinu preuzela je borbeno neiskusna zagrebačka 101 brigada, a čepinska bojna HOS-a dobila je zapovijed za izmještanje izvan Čepina, na odmor. Čepinska bojna je ovu zapovijed odbila. Nakon nekoliko dana Zagrepčani su napustili položaje, a da su Čepinčani izvršili zapovijed o izmještanju, četnicima bi bio otvoren koridor za presijecanje puta Osijek - Đakovo, te u daljnjem napredovanju potpuno opkoljavanje Osijeka. U tom trenutku Čepin je bio u sendviču između Antunovca i Ivanovca s istočne strane te Čepinskih Martinaca, Čokadinaca, Budimaca i Bele Loze sa zapadne strane. Zapovjednik čepinskog HOS-a Slobodan Tolj čim je osjetio opasnost presijecanja puta Đakovo Osijek i pada Čepina nagovorio je zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na ovu srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći kad je palo Ernestinovo, bez znanja Gorinšeka sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Čepinske Martince, Čokadince, Budimce i Belu Lozu. Nekoliko je dana Osijekom kružila priča kako su Ivanovac i Čepin potpuno prazni, te su se i pojedini viši zapovjednici u Osijeku počeli pripremati za napuštanje Osijeka, uvjereni kako je i Osijek prodan. Dolazak 101 Zagrebačke brigade primijetili su i Srpski obavještajci, te su ne znajući kako se radi o borbeno neiskusnim vojnicima, odustali od daljnjeg napredovanja, iako su im KOS-ovci infiltrirani u HV-u nastojali što više olakšati napredovanje.
Na području Osijeka jedinice HOS-a su djelovale u sastavu pojedinih jedinica HV-a, ali u većem dijelu Hrvatske HOS je bio paravojna stranačka formacija HSP-a. Naime, na samom početku stvaranja hrvatske države Manolić i suradnici nastojali su iz HDZ-a izbaciti što više državotvoraca i time unutar HDZ-a ojačati udbašku struju. Kako bi državotvorce i dalje kontrolirao, među njih je ubacio Paragu i još nekoliko svojih doušnika. Čim je postalo jasno kako je rat neizbježan, Manolić je preko Parage počeo organizirati i naoružavati postrojbe HOS-a koje su djelovale, prividno, izvan svih institucija, a zapravo je njima posredno sam upravljao. HOS-ovci su slani svuda gdje se najviše ginulo. Ako neki od njih pogine - “odlično” - jedan ustaša manje, a ako pogine četnik - opet “odlično”. Da je kojim slučajem JNA uspjela porobiti Hrvatsku, Manolić bi HOS-ovce i »Šuškove ekstremiste» označio kao glavne krivce za rat, a on bi politički opstao. Smetao mu je prvi ratni zapovjednik HOS-a Paradžik na kojeg nije imao utjecaj. Nakon likvidacije Paradžika Manolić je nastavio tajno naoružavati HOS, a Predsjedniku Tuđmanu je lažno predstavljao snagu HOS-a govoreći kako ima 30.000 ljudi (iako ih je realno bilo oko 3.000) i kako Paraga sprema vojni udar, te zbog toga HOS-ovce treba napasti i razoružati. Time je želio izazvati građanski rat između Hrvata sličan onom iz drugog svjetskog rata. Paraga je nakon pada Vukovara čak i pozvao sve zapovjednike HOS-a s postrojbama u Zagreb, ali su svi oni koji su držali položaje to odbili. Odazvali su se uglavnom HOS-ovci sa juga Hrvatske vjerujući kako se okupljaju za prodor prema Vukovaru, te pojedini paradni HOS-ovci koji su se u uniformama slikali po Zagrebu i izbjegavali bojište. HOS je Manoliću dobro poslužio i u međunarodnim odnosima. Mnoge države su se protivile priznanju Hrvatske upravo zbog postojanja paravojnih postrojbi poput HOS-a.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:26
. Nakon ovakvih Paraginih poteza Manolić je uvjeravao Tuđmana kako HOS-ovci imaju veliki utjecaj i u HV-u, te u svakom trenu mogu izvesti vojni udar, a da bi se to spriječilo, potrebno je u jedinice HV-a uvesti što više bivših oficira JNA. Tako je udbaška struja i unutar HV-a počela jačati, a time i utjecaj Manolića na HV. Poslije, kada je predsjednik Tuđman dobio podatke o atentatu na Parađika, te o realnosti Dedakovićeve «veleizdaje», Vekić je naglo smijenjen. On je očekivao kako će ga Manolić zaštititi, ali se ovaj povukao. Nakon toga su se Vekić i Manolić politički razišli.

Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Od prvoga dana rata ni iz jednoga mjesta koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija, niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. Nigdje vojnici nisu dobili zapovijed za evakuaciju svega onoga što mogu ponijeti ni za uništavanje onoga što neprijatelju može borbeno ili ekonomski koristiti. Ostavljeni televizori, HI-FI oprema, bijela tehnika i namještaj mnogim su četničkim dragovoljcima bili najveći motiv za borbu. Pojedini hrvatski vojnici, koji su pokušavali nešto materijalnih sredstava evakuirati, proglašavani su kriminalcima i pljačkašima iako vlasnici sredstava nisu ništa učinili kako bi ih na vrijeme odnijeli. Uskoro smo dobili zapovijed za prebacivanje na nove položaje kod voćnog rasadnika, istočno od Osijeka. Uspijevao sam se tome suprotstavljati sve do Božića, ali sam vojnike u pripremi i dalje držao u Stadionskom naselju. Negdje oko Nove godine jedan mi je vojnik rekao kako ima vezu u Zagrebu preko koje možemo kupiti oružje. Trebalo mi je još protuoklopnog naoružanja, pa je nas nekoliko otišlo u Zagreb. Po dolasku u Zagreb doznali smo od veze da je oružje u Bjelovaru, ali i to kako oni misle da je oružje za Bosnu jer je vojnik preko kojega je veza išla iz Brčkog. Ipak smo ih nagovorili da nas odvedu u Bjelovar. I tamo su se “povukli” čim su nas vidjeli u uniformama HV-a. Poslije nekoliko rundi pića ipak su se povezali s gazdama. Nakon nekoliko sati doznali smo kako od trgovine nema ništa. Da smo došli u ime stranke SDA, dobili bismo i policijsku pratnju do Save. Osoba koja odlučuje o prodaji navodno je bio glavni operativac MUP-a Bjelovar. Kasnije sam dočuo kako je tadašnji šef MUP-a Manolić prodavao oružje stranci SDA, a Šušak je naoružavao HVO. Tijekom 1993. kad su počeli najteži sukobi između Hrvata i Muslimana u Bosni oko Mostara, Šušak se uspio oduprijeti Tuđmanovoj politici naoružavanja Muslimana, te im je prekinuo dostavu oružja, čime je Manolićeva trgovina onemogućena. Tada su započeli medijski napadi na Hercegovce.

Dana 23. 11. 1991. u Ženevi je postignut dogovor o bezuvjetnom prekidu neprijateljstava između JNA i RH (Vanceov plan). Dogovor je potpisan 2. 1. 1992. u Sarajevu. Na osnovi dogovora JNA je prihvatila povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko 90.000 vojnika, 900 tenkova, 700 oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice i paravojne postrojbe iz Srbije pod zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora.

Nakon pada Vukovara Predsjednik Tuđman je uvidio kako se ne može osloniti samo na dragovoljce i na diplomaciju u stvaranju države, te kako u rat treba uložiti puno više ljudstva i novca. Početkom prosinca nabavljeni su i upaljači za granate velikog kalibra zarobljene u Varaždinskim vojarnama, a nabavljeno je i nešto protuoklopnog pješačkog oružja, te je napravljena prva veća mobilizacija. Zahvaljujući tome brojnost Hrvatskih oružanih snaga, tj. vojske i policije povećana je na blizu 200.000 ljudi, te je Hrvatska vojska po brojnosti dostigla srpske snage na hrvatskom teritoriju. To je omogućilo organiziranje prvih napadačkih operacija na najvažnijim strateškim točkama, pa je krajem prosinca izvedena uspješna operacija Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji, čime je spriječeno izbijanje Srba na mađarsku granicu, tj. odsijecanje istočnoga dijela Hrvatske. Time je onemogućen plan širenja »Velike Srbije« do Virovitice.

Dana 12. 12. 1991., sedam dana nakon pada novog Tenja i Tenjskog Antunovca na Paulin Dvoru nekolicina hrvatskih vojnika pobila je 18 srpskih. Paulin Dvor bio je na prvoj crti bojišnice, te su na njemu zajedno boravili vojnici i civili. Danima prije ove likvidacije civila po gostionicama okolnih mjesta mogle su se čuti glasine kako civili s Paulin Dvora noću prolaze kroz kukuruze i četnicima dojavljuju položaje hrvatske vojske. Bilo je pitanje trenutka kad će neki pijani vojnik frustriran smrću nekog bliskog uzeti stvar u svoje ruke. Ovaj zločin, a i eventualna špijunaža, se mogla spriječiti evakuacijom svih civila s prve linije bojišta, u Osijek gdje je bar 50% stanova bilo ispražnjeno. Međutim Gorinšek je prisilnu evakuaciju civila zabranio.

Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara te su i one na vrijeme naštampale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Oni koji su imali registrirana privatna poduzeća dobivene jugodinare uplaćivali su ih na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u Hrvatskim dinarima u nominalnom iznos, a razlika koju su zbog inflacije ostvarili, prodajom robe po višoj cijeni je ostajala njima. Isto to su napravili kupci deviza koji su dio deviza naknadno prodali po daleko višem tečaju, zbog stalne visoke devalvacije, te je i njima ostala zarada proizašla iz promjene deviznog tečaja. Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u đepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.
Do ovog trenutka Hrvatska je bila stalno izložena pljački od strane Beograda. Naime, po Jugoslavenskim zakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «velika Srbija». Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije. Do smanjivanja uplate deviza u Beograd došlo je tako što su hrvatska izvozna poduzeća izvozila robu, a roba je djelomično ili u potpunosti plaćana stranim poduzećima koja su izabrani pripadnici bivše komunističke elite osnovali u inozemstvu. Istovremeno su pojedine institucije ili poduzeća kupovali razne fiktivne usluge u inozemstvu od poduzeća koja su bila također u njihovom vlasništvu, te je na taj način dio deviza preko bankarskog sustava otjecao van na njihove privatne račune. Sve to je Predsjednik Vlade Manolić organizirao tajno, a Tuđmanu je objašnjavao kako se na taj način sprječava Miloševića u financiranju rata. Dio tako opranog novca Manolić je koristio za manje nabave pješadijskog oružja za potrebe policije i time se pokrivao pred Predsjednikom države Tuđmanom.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:27
Vidjevši kako ostaje bez do tada sigurnih hrvatskih sredstava 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost.
Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši komunistički tehnokrati nisu planirali i nisu imali pod svojom kontrolom, ali su je uspjeli ugroziti dojavivši za nju srbijanskim obavještajnim službama. Time su željeli spriječiti stvaranje konkurencije na samom hrvatskom tržištu, što se i dogodilo. Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH. U zamjenu za ovaj status veliki dio zarade su morali prebacivati u inozemstvo, u sitnoj valuti, te ga dostavljati Šuškovoj mreži dobavljača oružja koja je oružje kupovala od mafije širom svijeta. Ovaj posao su pokušavali sabotirati manolićevi konkurentski dobavljači oružja koji su sve podatke dostavljali britanskim službama, te su zbog toga mnogi u mreži nestali, a čak su i neki južnoamerički generali koji su prodavali oružje pronađeni ubijeni.
Vidjevši kako su Jozo Martinović i Šušak na brzinu stvorili konkurentsku klasu Hrvatskih bogatih nacionalista, pripadnici bivše komunističke pljačkaške elite na brzinu su organizirali protuudar, tj., ubrzanu privatizaciju uništenih i obezvrijeđenih poduzeća po novom zakonu o privatizaciji. Ovaj drugi zakon o privatizaciji donijela je 27.12. 1991. Vlada Franje Gregorića, na osnovu studije pod tipičnim birokratskim komunističkim nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992. s programom mjera« koju je 16. 12. 1991. izradio Ekonomski institut iz Zagreba. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. I ovi dokumenti su, kao i oni prethodni Ante Markovića, predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi. Upravljanje poduzećima odlukom Sabora prepušteno je novim manjinskim vlasnicima koji su odmah počeli razmišljati kako se obogatiti na račun većinskog vlasnika, a to je najlakše izvlačenjem vrijednosti iz poduzeća prodajom imovine ispod cijene, uz stavljanje razlike u džep, posuđivanjem novca preko posrednika samome sebi, što je u uvjetima visoke inflacije bilo vrlo profitabilno, eskontiranjem polica osobnog osiguranja koje su plaćala poduzeća, uzimanjem menadžerskih kredita od banaka s kamatama daleko ispod stope inflacije, uz garanciju na hipoteke ili dionice koje su kupili za te iste kredite, i na razne slične načine. Gregurićev nasljednik na mjestu predsjednika Vlade Nikica Valentić je menadžerske kredite na saborskoj raspravi branio riječima: «Gospodo, neće biti dobro kažemo li da smo protiv menadžerskih kredita. Svijet će nas doživjeti kao zemlju koja ne promiče tržišne kriterije.» .
Čitava privatizacija odvijala se u više faza.
Prva faza privatizacije već je bila skoro završena. Ova faza koja je započela već 1987. ubrzanjem inflacije, a imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, partijskih i sindikalnih fondova, te SIZ-ova, nakon ukidanja društvenog vlasništva primijenjena je i na poduzeća. Poduzeća i fondovi su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Kako poduzeća ne bi mogla sačuvati svoju novčanu imovinu zakonski im je zabranjeno novac pretvarati u devize ili ga čuvati u inozemstvu. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka, fiktivnog uvoza, ili nenaplaćenog izvoza prenijeta na inozemne tajne račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su usput odobravani «menadžerski» krediti u milijunima dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti.
Pred kraj 1991. počela je druga faza privatizacije. Iscrpljena su sva slobodna novčana sredstva iz poduzeća, te su određena poduzeća počela uzimati hipotekarne kredite, po vrlo visokim mjesečnim kamatama, s deviznom klauzulom, koje nisu mogli vraćati. U ovoj fazi plana privatizacije banke su istovremeno davale vrlo različite kredite, poduzećima i nekim pojedincima s visokom kamatom i deviznom klauzulom, a odabranim pojedincima s vrlo niskom kamatom od 2% godišnje, bez devizne klauzule. Neka društvena poduzeća su, pod političkim pritiskom morala prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita.
U borbi za kupovinu poduzeća počela je oštra borba između Manolićeve struje bivše komunističke elite i Šuškovih trgovaca prema BiH.
Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Ovakvom kreditnom politikom banke su postepeno postale vlasnici većine poduzeća, te su sva koja su ocjena kao perspektivna počeli prodavati odabranim pojedincima ili njihovim poduzećima koja su oni kupili ili osnovali u inozemstvu. Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim direktorima i članovima svojih uprava uz pomoć menadžerskih kredita, znajući kako ti krediti nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobivali milijarde dinara kredita i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama.
Poduzeća koja su banke ocijenile kao neperspektivna prodavana su domaćim kupcima iz klase «Šuškovih» nacionalista koji su kapital stekli na zamjeni jugo dinara za devize, i kojima je manolićeva ekopa namijenila ulogu žrtvenih jaraca, tj. koji trebaju objaviti stečaj takvih, postupkom financijskog inženjeringa uništenih poduzeća. Ti žrtveni jarci, u javnosti kasnije nazvani tajkuni nesvjesno su planski postali krvnici hrvatske privrede, iako su neki kasnije čak i uspjeli spasiti pojedina poduzeća od propasti, suprotno očekivanju onih od kojih su ih kupili. To je najviše uspjelo onima koji su kupovali poduzeća čiju robu su prodavali na BiH tržištu, te su dobro znali gdje su unutrašnje rezerve i kako ih učiniti profitabilnim.
Kasnije, tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:27
Vrlo profitabilno bilo je i poslovanje s fondom robnih rezervi, po sustavu: fond fiktivno kupi neku robu i plati je, ali je ne preuzme. Kad se približi rok trajanja roba se fiktivno proda bivšem dobavljaču po staroj nabavnoj cijeni koja je u međuvremenu, na tržištu daleko veća, zbog visoke inflacije. U realnosti, taj dobavljač je u međuvremenu robu prodao na crno po daleko većoj cijeni zbog stalnog rasta cijena, a zaradu su dijelili dobavljač i ljudi iz fonda robnih rezervi. Odmah nakon prodaje starih zaliha, zbog zanavljanja, kupovina bi se ponovila na isti način. Bilo je slučajeva da su silosi za žito bili prazni, a na vrhu bi se postavile daske na kojima bi se nalazio tanki sloj žita, kako bi se prevarili državni inspektori.
Prodajom poduzeća koja nisu otišla u stečaj, a koja je netko želio kupiti završen je dobar dio prodaje manjih poduzeća, dok prodaju velikih strateških poduzeća predsjednik Tuđman nije dozvolio. Tada je počela i treća faza privatizacije odobravanjem kredita koji se ničim nisu mogli naplatiti, čime je započeto uništavanje i samih banaka kako bi se u postupku sanacije uništili tragovi obavljene pretvorbe. Kako te tragove nitko ne bi mogao otkriti već tada su se počeli javljati «stručnjaci» koji su objašnjavali kako mi ne znamo upravljati bankama te su počeli javno zagovarali prodaju banaka stranim bankama, a u kojima su tajno opljačkanim novcem znatan postotak dionica stekli odabrani komunistički kadrovi.
Kako bi u to uvjerili javnost mediji su vrlo pohvalno pisali i govorili o financijskim inženjerima koji nas jedini mogu izvesti iz komunističke prošlosti. Financijski inženjeri su tim novcem počeli osnivati mnogobrojne štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Mnogi pojedinci su počeli posuđivati novac štedionicama po vrlo visokim deviznim kamatama, mnoge banke su štedionicama posuđivale dinare po niskim kamatama, bez devizne klauzule, a štedionice su novac dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po još većim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke čiji suvlasnici su postali, još za vrijeme komunizma novcem opljačkanim u tom periodu. Suvlasništvo u tim bankama su imali rezidenti britanskih obavještajnih službi, koji su im i omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključni uvjet za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća. Na rukovodeće položaje ovakvih štedno-kreditnih organizacija postavljene su, najčešće osobe kriminalne prošlosti koje je lako ucjenjivati i kontrolirati. U ovom su sudjelovali stručnjaci poput Mate Crkvenca, Mladena Vedriša, Dražena Kalogjere i Željka Rohatinskog, sindikalisti poput Nikice Valentića i drugi. (Na nižim razinama vlasti pojedini općinski, gradski i županijski lideri iz raznih stranaka također su sudjelovali u ovom poslu. Kako bi imali što više novca za stavljanje na privatne banke nastojali su što kasnije platiti račune za svoje obaveze, te su im njihovi privatni računi u tim istim bankama svaki mjesec bili to bogatiji.) Ove su štedno-kreditne institucije bile pod nadzorom banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući u kontrolu tih štedionica, niti je kontrolirala propise o nekažnjavanju rukovodećih kadrova, iako je to po zakonu morala, pa su mogle raditi što su htjele. Mnogi suci i tužitelji također su imali uloge u ovim štedionicama na koje su dobivali vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Sve ovo odgovaralo je svim kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima, a rađeno je po nalogu MMF-a koji je želio uvjeriti hrvatsko građanstvo kako su hrvati nesposobni za izgradnju vlastitog bankarskog sustava, te kako je banke najbolje prodati strancima.
Uloga štedionica je bila nezamjenjiva u pretvaranju zarada ostvarenih manipulacijom žiralnog novca u devize. Preko ove mreže štedionica nabavljane su devize za prebacivanje u inozemstvo, pošto su devize imali samo građani od donacija iz inozemstva. (Tzv. gastarbajteri su godišnje slali svojim obiteljima oko tri milijarde dolara i to je u to vrijeme bio najveći devizni priljev.) Uz pomoć obećanja o visokim kamatama te devize su prikupljane u štedionice i štedno-kreditne zadruge koje su ih polagale na tajne izdvojene račune u bankama. Ove devize su kupovali pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, zaradama ostvarenim manipulacijom državnim i fondovskim sredstvima, te su ih prebacivali u inozemstvo na svoje privatne račune. Manji dio ovih deviznih transakcija upotrijebljen je za nabavu oružja samo kako bi mogli osigurati izvođenje projekta i zaštititi ga od policijske kontrole, za što se brinuo Manolić. Kada je sve većim kamatama većina deviza iz čarapa uvučena u bankarski sustav, sustav štedionica se raspao jer piramidalni financijski sustavi mogu opstati samo dok rastu. Tada je HNB odlučila koncem 1993. restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke. Vlasnici propalih štedionica su pobjegli s preostalim novcem, a organizatori čitavog posla su se pobrinuli za pravno otezanje postupaka protiv njih dok problem pravno ne zastari. HNB se kasnije pobrinuo za sprječavanje svake ozbiljne kontrole i nestanak dokumentacije.
Za nabavu deviza Manolić je organizirao i mrežu sitnih švercera devizama koji su stojali ispred banaka, po tržnicama i kolodvorima trgujući devizama. Manolić je postojanje ove mreže opravdavao potrebom nabave deviza za nabave oružja, iako je samo manji dio ovako nabavljenih deviza potrošen za tu svrhu. Veći dio je utrošen za potrebe prebacivanja razmijenjenih dinara u strane banke, a u interesu odabrane bivše komunističke elite.
Kako bi se ove nabrojane legalne pljačke mogle nesmetano odvijati, dopušteno je sitno mešetarenje i običnim građanima. Mnogi su dobivali male kredite u dinarima koje su nakon nekoliko rata mogli bez problema vratiti obezvrijeđenim iznosima. Mnogi su unovčavali čekove i dinare pretvarali u devize. Čekovi su stizali na naplatu za nekoliko mjeseci, kada su oni dio kupljenih deviza prodavali i vraćali bankama dug, a dio deviza im je ostajao kao zarada. Mnogi su kupovali robu na početku godine, a plaćali na kraju godine, kada je novac bio višestruko obezvrijeđen. Parola među ovim sitnim špekulantima, koji su zarađivali od nekoliko stotina do nekoliko tisuća DEM, bila je »snađi se«. Istovremeno, među krupnim špekulantima koji su, obrćući državni i tzv. društveni novac, zarađivali više stotina milijuna DEM, kružila je parola »u mutnom se najbolje lovi«.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:28
Krajem prosinca 1991. te početkom 1992. iz Zapovjedništva su nas stalno silili da bazu sa Stadiona prebacimo u drvene barake pokraj HEP-a, ali vojnici nisu bili ni najmanje spremni na izvršenje takva naređenja. Budući da su se viši zapovjednici bojali za vlastitu glavu, nisu bili spremni na otvoreni pritisak. U to vrijeme slušao sam u Zapovjedništvu kako ćemo se morati povući na položaje zapadno od Klajnove ulice i prepustiti Srbima istočni dio grada. Tu se zapovijed nitko nije usudio napisati i prenijeti na niže postrojbe. Istoga bi trenutka bio likvidiran. Glasine o tomu trajale su više mjeseci, sve do dolaska Lucića za zapovjednika Operativne zone. Tada sam primijetio kako je od Brijesta do Svilane, po dubini, raspoređena snažna protuoklopna jedinica, čime je tenkoprohodni pravac koji presijeca Osijek na dva dijela zatvoren. Prodor tenkova kroz Klajnovu ulicu i presijecanje Osijeka na dva dijela je napokon bilo onemogućeno. Vijesti o borbama u Klajnovoj ulici i dalje su se vrtile na novosadskoj Televiziji, što je rušilo moral svima u Osiječke okoline koji više nisu znali lažu li srpski mediji ili Hrvatski.
Lucić je došao za zapovjednika nakon Gorinšekova neuspjelog napada na Baranju. Napad na Baranju organiziran je forsiranjem rijeke Drave iz pravca Valpova. Mi smo držali desnu obalu Drave, a četnici su svoju liniju imali 4-5 km od dravske obale na povišenom terenu. U močvarno područje na lijevoj obali Drave slali su samo povremene patrole. Pri napadu su naši izviđači prodrli u dubinu Baranje, a glavnina snaga je na juriš zauzela mrtvu zonu od 4 km koju nitko nije držao. Kada su se približili njihovim položajima, četnici i JNA su otvorili vatru nakon koje je nastalo panično povlačenje. Prema planu, u napadu su trebale sudjelovati i jedinice iz Osijeka koje su na isti način trebale napasti iz Kopačkoga rita. Da su krenule, prošle bi jednako kao i Valpovčani, a obrana Osijeka bi oslabila za 50%. Tada bi Srbi mogli krenuti u napad po dva pravca. Širi bi obuhvat bio oko Čepina pa između Petrijevaca i Josipovca izbiti na desnu obalu Drave. Uži obuhvat napada Srba bio bi iz Antunovca preko Stadionskog naselja Klajnovom ulicom presjeći Osijek na dva dijela. Inspekcija koja je došla iz Zagreba pogledala je Gorinšekov plan napada, nakon čega je on smijenjen i po kratkom postupku umirovljen. Dolaskom Lucića i onemogućavanjem presijecanja grada, konačno sam odahnuo. Mnogi tadašnji zapovjednici neborbenih jedinica i savjetnici iz Zapovjedništva Operativne zone još i danas tvrde kako je on bio veliki stručnjak i pravi gospodin. Zanimljivo je da je riječ o ljudima koji su stručnjaci u svom poslu, ali među njima nema nikoga tko se razumije u vojnu taktiku i strategiju. Većinu vremena izdavao je vrlo stručne zapovijedi. Međutim, u ključnim trenutcima na ključnim točkama zapovijedi su mu bile vrlo čudne. Kada su pale osječke vojarne, vrlo je malo protuoklopnoga oružja otišlo u Vukovar. Pri nekoliko pokušaja deblokade Vukovara izdavao je zapovijedi koje su često bile u neskladu sa zapovijedima njegova potčinjenog, Mile Dedakovića Jastreba. Mile Dedaković se nakon mjesec dana provedenih na mjestu zapovjednika obrane Vukovara izvukao iz njega te došao do Vinkovaca, gdje je ustrojio svoje zapovjedništvo, desetak dana prije nego je Anton Tus naredio proboj do Vukovara preko Marinaca, proboj za koji smo imali samo moralnu snagu, ali ne i ljudstvo sa adekvatnim naoružanjem. Za stvarni proboj bilo bi potrebno okupiti snage barem tri puta veće od Srpskih snaga na tom području. Srbi su oko Vukovara u svakom trenutku imali najmanje oko 100.000 ljudi sa više stotina tenkova, a dovoljno snaga za proboj Hrvatska nije mogla okupiti čak i da je okupila čitavu Hrvatsku vojsku sa svim naoružanjem. Gorinšek je nekoliko puta Dedakoviću izdao jednu zapovijed, a onda mimo njegova znanja, nižim jedinicama izravno izdavao druge zapovijedi. Pri pokušaju deblokade Vukovara preko Marinaca od 13. 10. 1991. Gorinšek je nekim jedinicama naredio napad, dok je istovremeno drugima naredio povlačenje, navodno na zahtjev međunarodnih humanitaraca koji su čekali s konvojem u Nuštru. Vrlo čudna taktika. Pri loše organiziranom povlačenju dosta je pripadnika ZNG-a poginulo, najviše uz rijeku Vuku. Gorinšek je jednoj tenkovskoj jedinici naredio napad asfaltnom cestom usred dana, iako su obavještajni podatci govorili kako je ta cesta pod nadzorom vrlo snažne protuoklopne topničke jedinice JNA. Zapovjednik te tenkovske jedinice pokušao je Gorinšeka odgovoriti od toga napada, ali nije išlo. Čim su krenuli prva tri tenka su izgorjela, a pješadija oko tenkova je izginula. Kada je zapovjednik ove tenkovske jedinice kasnije sreo Gorinšeka, ovaj mu je rekao: »Drugi put će biti bolje«. Sve ovo događalo se prema unaprijed pripremljenom planu projugoslavenske frakcije KOS-a i lijeve frakcije HDZ-a, za iskorištavanja Vukovara u rušenju Tuđmana, Šuška i HDZ-a, te izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj, kako bi JNA lakše porobila Hrvatsku i obnovila Jugoslaviju. Plan je bio glasinama uvjeriti branitelje Vukovara kako je Vukovar prodan u Karađorđevu, kako je Šušak oružje za Vukovar odvezao u Hercegovinu i kako su oni žrtvovani za međunarodno priznanje Hrvatske. Parola je bila: «ako padne Vukovar pao je i Tuđman, ako padne Vukovar pao je i HDZ, ako padne Vukovar pala je i Hrvatska.» Ove glasine su mnogi branitelji Vukovara prihvatili kao realne, zahvaljujući velikom emocionalnom naporu koji su uložili u obranu Vukovara.
U napadu na Vukovar Srbi su angažirali oko 2.000 tenkova, topništvo i avijaciju, te pješadijske snage od oko 80.000 vojnika JNA, odnosno oko 150.000, ako se računaju zamjene postrojbi, plus teritorijalne i paravojne postrojbe, te vikend ratnici koji su dolazili na nekoliko dana i stalno se smjenjivali. U obrani Vukovara angažirana je 6.000 do 7.000 ljudi sa okolnim selima, što znači da je omjer u ljudstvu bio oko 30/1, a tenkovske i topovske snage branitelji Vukovara nisu ni imali, osim nešto minobacača. Ukupna srpska vatrena moć na Vukovaru i okolici bila je veća od ukupnih Hrvatskih snaga na svim tadašnjim ratištima. Glasine su govorile drugačije i mnogi hrvatski branitelji, naivni pravaški orijentirani političari, pa čak i obični građani su povjerovali kako je Vukovar stvarno prodan.
Za pripremu vojnog udara unutar Hrvatske Manolić je naoružao oko 3.000 HOS-ovaca ljutih na Hrvatsku vlast nakon ubojstva Parađika, posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle Vukovarce u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno radikalizirao dao je uhapsiti Dedakovića i pokušao ga optužiti za veleizdaju i krađu novca koji je ovaj pribavio za kupnju oružja. Čuvanje i ispitivanje Dedakovića po Manolićevoj zapovjedi ministar MUP-a Ivan Vekić povjerio je odredu posebne pričuvne policije iz Osijeka koji su bili pod zapovjedništvom Pukovnika Mate Šabića Šabana, a koji je prethodno od strane Vekića i MUP-ova odjela za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) bio uvjeren kako je Dedaković veleizdajnik, te ga zbog toga treba ubiti. Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i agenti KOS-a iz grupe Opera pod zapovjedništvom Radenka Radojčića tako što su montirali razgovor između generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića. Željeli su diskreditirati Dedakovića i stvoriti anarhiju. Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i projugoslavenski Titoisti koje je Manolić ubacio u SIS i SZUP u samom stvaranju tih službi. Kako bi Tuđmana i Šuška uvjerili u veleizdaju projugoslovenska frakcija KOS-a angažirala je i avione JNA koji su bacali letke u kojima su branili Dedakovića, a s tim je lecima onda Manolić Tuđmana uvjerio kako je Dedaković ustvari Kosovac ubačen u Hrvatsku vojsku, te ga treba uhititi. Širitelji tih glasina bili su uvjereni kako će Šaban Dedakovića ubiti, a novac koji je ponio iz Vukovara uzeti sebi. Nakon toga bi ga optužili za pljačku i ubojstvo, te bi i njega s njegovim ljudima likvidirali zbog »opiranja uhićenju«, što je bilo pripremljeno službeno objašnjenje o likvidaciji Dedakovića. Tako bi uklonili i Dedakovića kao glavnog svjedoka o obrani Vukovara, a i njegovi egzekutori ne bi mogli ništa reći. Šaban nije progutao pripremljeni mamac (zbog čega je četiri mjeseca kasnije likvidiran), a to je kasnije poremetilo planove u pripremljenoj priči o Tuđmanovoj krivici za pad Vukovara.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:28
Istovremeno s ovakvim službenim objašnjenjem Dedakovićeve smrti u medijima bi se pojavila i neslužbena verzija po kojoj je Dedaković likvidiran kako ne bi mogao svjedočiti o Tuđmanovoj prodaji Vukovara. Pošto Šaban nije ubio Dedakovića, nakon tri dana ispitivanja odveli su ga u Zagreb, na Lašćinu gdje su ga nastavili ispitivati Manolićevi ljudi od ranije podmetnuti u SIS. Nakon prebacivanja Dedakovića u Zagreb Manolić i Vekić su novac spremili na stranu, a novim «ispitivačima» su dali zadatak da otkriju gdje je Dedaković sakrio novac. Istovremeno je zatvoreno i ispitivano i pedesetak drugih Vukovarskih nižih zapovjednika koji su tjerani da priznaju kako je Dedaković veleizdajnik. Pošto ni na najtežim mukama nisu uspjeli slomiti Dedakovića optužili su ga za veleizdaji i pripremu vojnog udara, pri čemu je Anto Nobilo bio tužitelj, a stvarni planer vojnog udara Manolić je bio predsjednik ureda za zaštitu ustavnog poretka, tj. glavni politički istražitelj.
Istovremeno s postupkom psihološke radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca, Manolić je Predsjednika Tuđmana izvještavao kako 30.000 HOS-ovaca priprema vojni udar, iako ih je bilo ukupno deset puta manje, a nije im ni padalo na pamet napuštanje borbenih položaja. Manolićevi ljudi koji su podmetnuti Šušku u MORH i SIS prije nego je on postao ministar obrane, te oni iz SZUP-a uvjerili su i Šuška kako Dedaković i Paraga spremaju vojni udar, te zbog toga Tuđman i Šušak nisu znali treba li Dedakoviću suditi ili ne. (Stvarno mu je trebala psihološka rehabilitacija, a ne suđenje.) Kako bi priča o vojnom udaru izgledala ozbiljno Manolić je morao pronaći i ozbiljne političke organizatore toga puča. Njih je pronašao u desnoj frakciji HDZ-a suprotstavljene Šušku, tj., u Šeksu i Glavašu. Manolićevi kadrovi iz različitih službi uspjeli su Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako Šeks sa Glavašem i svojom frakcijom HDZ-a priprema vojni udar, a kako bi ta organizacija dobila i međunarodnu dimenziju s ishodištem u Beogradu, u organizatore je ubrojen i Zvonimir Marković, prvi Hrvatski veleposlanik u Beogradu. Tuđman je znao za Šeksov pokušaj rušenja Šuška kad je organizirao napad ambrustom na barikade u Borovu Selu, te to pokušao prebaciti na Šuška, kako bi ga obilježio kao agresivnog radikala, te je u prvo vrijeme povjerovao u vješto umotanu priču o vojnom udaru. Zbog svega toga ni Šušak, a ni Šeks nisu mogli ništa učiniti na zaštiti Dedakovića, te su ga Manolićevi ljudi danima, najprije u Vinkovcima, a poslije u Zagrebu, pokušavali batinama prisiliti kako je veleizdajnik i kako je želio napraviti vojni udar sa svojim Vukovarcima. Kako bi se izazvao građanski rat Manolić je omogućio kontakt između Dedakovića i radikaliziranih, demoraliziranih i događajima izluđenih vukovarskih branitelja koji su dospjeli do Zagreba. Ovi bivši Dedakovićevi vojnici su ga nagovarali da im odobri nasilno oslobađanje iz Lašćine. Dedaković je to odbio znajući kako bi mogao izbio građanski rat, te se ni ovaj Manolićev plan nije ostvario. Nakon nekog vremena Tuđman je ipak uočio pukotine u priči o vojnom udaru te je Dedaković pušten, ali su za svaki slučaj najborbeniji Vukovarci nagovoreni na odlazak u BiH ratišta gdje se situacija polagano zakuhavala.

Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji su odbili Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Zagreb, zahvaljujući Vukovarcima kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske vojnike i policajce, iako su nekog željeli napasti, ali nisu znali koga, zahvaljujući Šabanu koji je prozreo što se njemu može dogoditi ako ubije Dedakovića (a kasnije je i ubijen kako o tome ne bi mogao svjedočiti), te zahvaljujući Dedakoviću koji je odbio nasilno oslobađanje iz zatvora. A i među samim Vukovarcima bilo je dosta onih koji su smatrali kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili spremni ratovati za njega, što Manolić nije predvidio.

Vjerojatnost uspjeha plana bila je prilično velika. Demoralizirani Vukovarci, uključujući Dedakovića, Borkovića, Feniksa, te većina pravaša su naivno progutali dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što Hrvatska vlast nije mogla javno objavljivati podatke o tome s koliko oružja i streljiva raspolaže, te koliki je odnos snaga u ljudstvu i oružju između srpskih snaga u usporedbi s Hrvatskim snagama. Tome je pridonijela i činjenica da je Malonolić oko 50.000 dugih cijevi iz skladišta MUP-a Bjelovar stvarno prodao muslimanskoj stranci SDA, a dio oružja je Šušak poslao BIH Hrvatima kako bi se i oni mogli pripremiti za obranu BIH i južne Dalmacije.

Šušak je također progutao dezoinformacijski mamac zahvaljujući tome što je Paraga tri dana prije pada Vukovara stvarno, na nagovor Manolića izdao zapovijed svim postrojbama HOS-a napuštanje dotadašnjih položaja, te dolazak u Vinkovce kao za pripremu proboja prema Vukovaru, a stvarno ih je planirao samo okupiti i zajedno s razočaranim Vukovarcima uputiti prema Zagrebu gdje trebaju izvesti vojni udar. Postrojbe HOS-a iz Dalmacije Paraga je zaustavio u Zagrebu, te im je odmah naredio napad na Banske dvore, što su oni odbili i napustili ga. Da su ga poslušali u pomoć bi im pritekli HOS-ovci okupljeni u Vinkovcima, te razočarani Vukovarci, a također i Manolićeva postrojba posebne pričuvne policije sastavljena pretežno od osoba kriminalne prošlosti. Da je Dedaković ubijen postrojbe HOS-a vjerojatno Paraginu zapovijed ne bi odbile.

I Predsjednik Tuđman je progutao dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što nije znao kako HOS-ovce naoružava Manolić, misleći kako ih naoružava hrvatska emigracija, te kako ima 30.000 HOS-ovaca (umjesto stvarne tri tisuće), a dobio je i dokaze o Paraginim zapovijedima, dokaze o letcima koje su avioni JNA izbacivali, a u kojima su branili Dedakovića, te dokaze o izjavama koje su dali izbezumljeni Vukovarski zapovjednici izluđeni nadljudskim naporima u obrani Vukovara i izloženi stalnim dezinformacijskim pritiscima. Bio je okružen informatorima koji su svi od reda bili ili Manolićevi suradnici, ili obavještajni naivci koji nisu primijetili kako sa svima njima Manolić manipulira.

Obranu Vukovara je ustrojio Tomislav Merčep kojeg je Manolićeva ekipa provokatora uspjela izvući iz grada u 9 mjesecu 1991. Početkom srbijanske pobune po selima Vukovarske općine Merčep je postavljen za sekretara za narodnu obranu, po nalogu Martina Špegelja. Projugoslovenska frakcija HDZ-a je u njemu vidjela radikala koji će isprovocirati sukobe s JNA, te tako pripomoći u organiziranju vojnog udara. Međutim on je, na njihovo iznenađenje uspješno organizirao obranu Vukovara, te se čak i dogovarao s lokalnim zapovjednicima JNA o smirivanju stanja nakon svakog sukoba. Izazivačima nereda to nije odgovaralo pa su preko lokalnih kriminalaca infiltriranih u HDZ, Policiju, SZUP i ZNG organizirali razne provokacije i rušenje kuća, što su sve pokušavali pripisati Merčepu, te ga tako smijeniti. Ocijenili su kako je on previše dobro odradio svoj posao, te su raznim glasinama uspjeli uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako on šteti Hrvatskoj u međunarodnim odnosima i ometa smirivanje situacije u Vukovaru. Tome je i on pridonio tako što se nije znao braniti od glasina koje su njega optuživale za djela koja su izveli pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a. Mislio je kako mu takve glasine čak i odgovaraju jer povećavaju strah kod njegovih protivnika i autoritet kod vlastitih ljudi. Više raznih sabotaža je organizirano sve dok Ministar MUP-a Ivan Vekić i Josip Perković nisu uspjeli ishoditi njegovo smjenjivane i odvođenje u Zagreb. Kraće vrijeme nakon njegovog smjenjivanja Vukovarom je vladala anarhija u kojoj su lokalni kriminalci iz posebne pričuvne policije opljačkali skladišta mnogih poduzeća, dok novi zapovjednik Dedaković nije uspio sve staviti pod svoje zapovjedništvo. Nakon Merčepa Vukovarom je oko mjesec dana zapovijedao Dedaković, a nakon njega nešto kraće Borković.

Juda Iškariot
06.01.2007., 15:29
Preuzeli su njegov ustroj obrane, ali su vrlo brzo shvatili kako je odnos snaga previše nepovoljan da bi se Vukovar mogao obraniti. Nisu imali hrabrosti, a ni autoriteta za organiziranje evakuacije civila i ranjenika, te je zbog toga broj poginulih i zarobljenih u Vukovaru bio daleko veći nego što je trebao biti. Iako osvajanje Vukovara nije bilo bitno za realizaciju Miloševićevih planova, njegova je uloga imala veliko simboličko značenje, te su ga Srbi željeli pretvoriti u bitku za Hrvatsku, na taj način što su pokušali navući Predsjednika Tuđmana da sve snage koncentrira u obranu Vukovara. Angažirali su trideset do četrdeset puta više pješadije od branitelja Vukovara sa stotinjak puta većom borbenom moći. Snage JNA redovito su se izmjenjivale odmornim jedinicama i bilo je pitanje trenutka kad će slomiti branitelje Vukovara koji nisu mogli dobiti ni potrebne količine streljiva, a kamo li zamjenu za umorne i nenaspavane branitelje. Miloševićev strateški cilj osvajanja sve do Šešeljeve linije, tj. presijecanja Hrvatske do Mađarske granice kod Virovitice i polagano čišćenje Slavonije prema Mađarskoj, projugoslavenski dio JNA je zamijenila za osvajanje jednoga grada, čijim padom bi se slomila kompletna Hrvatska obrana, te ih nitko više ne bi mogao zaustaviti do izbijanja na Austrijsku granicu. Milošević je želio etnički očistiti Vukovar, a projugoslavenski orijentirani oficiri JNA su željeli njegov pad kao simbol svoje moći i Hrvatske nemoći, pa su zbog toga uložili previše ljudi, sredstava i vremena u njegovo osvajanje, vjerujući kako će tu slomiti čitavu Hrvatsku oružanu silu. Žrtvovali su oko 5.000 poginulih i oko 15.000 teško ranjenih vojnika JNA, misleći kako se Vukovar može pretvoriti u stratešku zamku za Tuđmana u koju će on uvesti sve svoje snage, a kad izginu Hrvatska se više neće imati s kime i sa čime braniti. Tuđman nije nasjeo na zamku, te je pored obrane Vukovara znatnu količinu ljudstva i oružja uložio u obranu stvarnih strateških točaka gdje bi Hrvatska mogla biti presječena, tj. na područje između Donjeg Miholjca i Virovitice gdje je prijetila opasnost presijecanja do Mađarske granice, na područje između Karlovca i Gospića gdje je prijetila opasnost izbijanja JNA na Slovensku granicu, na području od Zadra do Karlobaga gdje su Srbi željeli odrediti morsku granicu velike Srbije, na područje oko Livna gdje je JNA planirala izbiti prema Splitu, te na područje oko Mostara gdje su dolinom Neretve planirali rascijepiti prostor između Ploča i Dubrovnika, nakon čega bi očistili rascjepkane dalmatinske primorske enklave. Pošto Tuđman nije nasjeo na Srpsku stratešku zamku ona se pretvorila u stratešku zamku za njih same. U početku su pokušavali sa svih strana napadati Vukovar ali su u tim pokušajima izgubili previše ljudi i sredstava. Tek kad su počeli koristiti prirodne osobine terena i građevina postigli su uspjeh. Najprije su presjekli koridor prema Vukovaru tako što su osvojili pješadijom teško branjiv otvoren teren oko Marinaca i Bogdanovaca. Presjekli su i tajni put kroz kukuruze koje je razotkrio jedan jugoslavenski obavještajac, novinar «Slobodnog tjednika» nakon što su ga Vukovarci proveli u Vukovar i natrag, čemu je pridonio i Gorinšek koji je povukao jedinice koje su štitile taj put, te zbog toga streljivo više nije moglo pritjecati u Vukovar. Nakon toga su osvojili staro prigradsko naselje Lužac sastavljeno većinom od starih zemljanih kuća bez podruma, čime su Vukovar i Borovo naselje praktično razdvojili. Mitnicu, kompaktno novo naselje izgrađeno od čvrstog materijala u kojem je skoro svaka kuća imala podrum nikad i nisu ozbiljno pokušali osvojiti, te u ovom naselju nije ni bilo puno poginulih. Hrvatska je za to vrijeme uspjela organizirati obranu, riješiti se dijela nesposobnih i plašljivih vojnih zapovjednika naslijeđenih iz Teritorijalne obrane, te nabaviti i nešto kvalitetnijeg oružja, što je predstavljalo stratešku pobjedu.
Kada je Vukovar pao, u Vinkovcima su se okupili dijelovi više profesionalnih brigada za proboj, među njima Treća i Peta Osječka brigada, ukupno oko 2.000 ljudi, sa zadatkom probijanja u Vukovar koji je s Vinkovačke strane imao oko 40.000 vojnika JNA. Lord Carringtin, koji je na početku rata Srbima dao rok od 14 dana da poraze Hrvatsku, snažno se protivio proboju prema Vukovaru. Mislio je kako će pad Vukovara demoralizirati Hrvatsku i izazvati pad HDZ-a s vlasti. Projugoslavenska frakcija HDZ-a širila je informacije kako je Tuđman nespreman ušao u rat, kako je zbog toga kriv za njegov pad i kako je Hrvatska poražena. I Njemački ministar vanjskih poslova Genscher se također protivio proboju prema Vukovaru jer mu je trebalo čvrsto primirje kako bi uspio progurati međunarodno priznanje Hrvatske. Dok su vojnici iz Treće i Pete brigade u Vinkovcima čekali zapovijed za proboj u Vukovar, JNA je prebacivala svoje oklopne snage na područje Osijeka. Palo je Ernestinovo, Laslovo, Novo Tenje i Tenjski Antunovac. Vojnici iz Treće i Pete brigade zabrinuto su slušali i pitali se što je s tim probojem. Kada su do njih došle informacije kako je Ivanovac i Čepin bez obrane došlo je do pobune. Dijelovi tih brigada su se na svoju ruku vratili u Osijek i popunili praznine u njegovoj obrani. Kasnije, kada su se borbe smirile, na lokalnoj srpskoj Televiziji zapovjednik Novosadskog korpusa JNA u jednom intervjuu je rekao: »Onaj nam je nudio Osijek na dlanu a mi ga nismo znali uzeti«.
Vukovarski borci su nakon pada Vukovara i odustajanja od proboja bili vrlo demoralizirani. Većina ih je otišla u Zagreb gdje ih je bilo vrlo teško kontrolirati, te su zajedno s HOS-ovcima predstavljali sigurnosni problem. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske Šušak je i jedne i druge uspio, metodom velikih obećanja, poslati u BIH. Poslani su na područja gdje je obrana hrvatskih općina bila najugroženija, a mnogi koji su porijeklom bili iz BIH otišli su u svoja rodna mjesta. I tamo su Vukovarci i HOS-ovci odigrali vrlo značajnu ulogu u prvom srpskom naletu, dok lokalne jedinice HVO nisu stekle neophodno borbeno iskustvo.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:01
4. PRIZNANJE HRVATSKE

Nakon raspada Varšavskoga ugovora Europom (Njemačka i Francuska) se počeo širiti stav kako ni NATO više nije potreban, te kako Europa treba sama brinuti za svoju sigurnost. Ovo se nije sviđalo Amerikancima koji nisu željeli biti izbačeni iz Europe. Između Božića i Nove Godine 1991. G. Bush je osobno doletio na hitne pregovore (“emergency meeting” za sigurnost Europe) koji su se održali između Nijemaca, Engleza i Francuza na američkom bojnom brodu usidrenom ispred Napulja. George Bush je pregovarao o sudbini NATO-a s namjerom da zaustavi i onemogući njemačko-francusku osovinu. Nijemci su tražili priznanje raspada Jugoslavije, ili će se raspasti i NATO. Amerikanci i Nijemci su se uspjeli složiti, a Francuzi i Englezi su se i dalje protivili. Amerikanci su na taj način kroz NATO ostali u Europi, a Nijemci su priznanjem Hrvatske dobili izlaz na Mediteran i slobodnije ruke na Istoku. Amerikanci zauzvrat priznaju raspad Jugoslavije i na taj način smanjenje englesko-francuskog utjecaja na širenje njemačkog utjecaja prema jugu Europe. I Amerikanci i Englezi i Francuzi planiraju u budućnosti ipak oživjeti Jugoslaviju, jer je to i poslije Prvoga svjetskog rata bila tvorevina koja pod komandom Srba treba održati obranu južnog boka Europe protiv prevelikog utjecaja i rasta Njemačke.
Naime, 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, a nakon njih i pojedinci obogaćeni u pljački kolonija i opijumskim ratovima okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju, dok političari tek 20-30 godina kasnije uviđaju njenu važnost. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta, kako bi stvorili svjetsku federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su kreirani prvi nacrti planova po kojima je trebalo ostvariti ciljeve:

a) Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj Turska mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i davao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom, te je zbog tog na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George.

b) Rusija je imala vrlo snažan ekonomski rast i prijetila je opasnost njenog prerastanja u vodeću industrijsku silu ravnu Velikoj Britaniji. Zbog toga je trebalo na vlast dovesti nesposobnu vladu koja će gospodarski uništiti Rusiju, te koja će istovremeno biti neprijateljska prema Njemačkoj. Kako bi se Rusija iskoristila u borbi protiv najjačeg Britanskog protivnika Njemačke potrebno je s njom njegovati jako savezništvo, a uz tajnu pomoć njenim neprijateljima blokirati je sa svih strana. Njemačku i Austrougarsku je potrebno navesti na blokadu Rusije sa zapada, Tursku na blokadu s juga, a Japan na blokadu s istoka. Kako bi se Rusiji blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni Berlin - Beograd - Bagdad.

c) Najvećeg britanskog konkurenta, Njemačku, trebalo je spriječiti u daljnjem gospodarskom napretku, tj. trebalo ju je odvojiti od naftnih ležišta. Na putu od Berlina do Bagdada Nijemci su od neprijatelja postali saveznici s Turskom, a nakon balkanskih ratova i sa Srbima. Savezništvo Njemačke i Srbije je potrebno na tom pravcu razbiti, a Srbe treba pridobiti za britanske strateške saveznike, kojima su dodijelili ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju treba razbiti Austrougarsku i Hrvate povezati sa Srbima. Zbog ovoga Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa, te je tu trebalo stvoriti nestabilnu državu u kojoj će uvijek biti lako naći nekog Srpskog političara koji će spriječiti Njemački prodor na istok, te nekog Hrvatskog političara koji će spriječiti Ruski prodor na Jadransko more.

d) Spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost kao što su bioplin, biodizel, vjetrenjače, gorive ćelije i sl. (Već koncem 19 stoljeća je sabotiran razvoj bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Godine 1882. Nijemac Carl Wenzel patentirao je vjetrenjaču s rotirajućim jedrima koja je uz dodavanje vjetrousmjerivača i još neka mala poboljšanja mogla postati znatan izvor energije za stacionarne potrošače, ali je njen razvoj konkurentska brzorastuća naftna industrija uspjela spriječiti. Stručne knjige o vjetrenjačama koje su opisivale ovu vjetrenjaču su nestale s polica knjižnica i knjižara, te su zapisi o ovom patentu ostali sačuvani jedino u njemačkom uredu za patente. Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu pa su izmislili novi pokret zelenih za zaštitu prirode. Zeleni su u početku zagovarali energiju vjetra, ali čim su vjetrenjače s horizontalnim rotorom postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu. Novcem naftne industrije Rimski Klub je osnovo pokret zelenih sa zadatkom spriječiti razvoj konkurentske atomske energije. Ovi ekološki zeleni pokreti su na sebe preuzeli ulogu spasitelja svijeta, a u većini slučajeva su samo preuzeli ulogu špijuni koji dojavljuju sve novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanju daljnjeg razvoja čim neka nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurent nafti. Npr. čim su vjetrenjače postale ekonomski isplative ekolozi su počeli pobunu i protiv njih pošto ometaju let ptica i šire buku, kao da vjetar koji puše kroz krošnje drveća ne pravi buku. Uz pomoć velikih novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina.)

e) Francuska je imala najvažniju ulogu u borbi protiv Njemačke. Zbog toga je potrebno stalno Francusku sukobljavati s Nijemcima, ali je istovremeno potrebno tajnim akcijama spriječiti Francusku u dolasku do naftnih ležišta. Zbog toga je nužno razbiti Francuski kolonijalni sustav uvođenjem nove međunarodne politike prema kolonijama, čime bi se i Nijemcima oduzele kolonije. Kolonijama je potrebno dati formalnu samostalnost, ali ih treba snažno decentralizirati kako ne bi mogle voditi samostalnu politiku. Dio njihovog suvereniteta potrebno je ostaviti u rukama međunarodnih institucija i kompanija kojima će upravljati angloamerički establišment, tj. britanska kultura i britanska elita.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:02
Počela je velika trka u kojoj su zanimljive neke činjenice:

1879. Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama. 1882. Britanija je okupirala egipatski Suez kao put do Indije. 1883. Velika Britanija postala je vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem. 1889. jedna Njemačka skupina je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada.
Godine 1889. njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte.
Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. ». Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »
Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanska obavještajna služba počela je s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovima odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, koji su bili spremni učinite sve za bogatstvo i karijeru, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim «podatcima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi.

Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno bankarski masonski lobi u suradnji s raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije. Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski masoni i obavještajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana prema Rusiju. Godine 1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz je doveo do nezadovoljstva ruskog naroda prema Caru, što su iskoristili Britanci, te preko svojih agenata, uz pomoć Lenjina organizirali neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu pronađena do tada najveća ležišta nafte.

Godine 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su organizirali kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu, nakon čega je skupina radikalnih srpskih oficira organizirala atentat na nju i kralja.

Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog mnogo sposobnijeg agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda zvanog Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem rodom počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh te mu je revolucija propala, a on je uhvaćen i poslan u Sibir, odakle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka.

Godine 1905. i britanska oficijelna politika shvaća stratešku važnost nafte, iako je Rusija već pokretala brodove naftom, pa važnost željezničkog koridora Berlin, Beograd, Bagdad postaje još važniji. Iste 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) je prijevarom otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja.
Godine 1909. Mladoturci su zbacilisvlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristili u borbi protiv Rusije.
Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađujesRuskom carskom vladom, te Rusiju nastoje iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. U tom cilju Velika Britanija i Rusija 1911. iniciraju stvaranje Srpske tajne terorističke organizacije “Crna ruka – ujedinjenje ili smrt” koja je tajno udružila važne pojedince, pristalice ideje Velike Srbije. Ova organizacija Rusima je trebala za osiguranje prodora prema Jadranu, a Velikoj Britaniji za neutralizaciju Njemaca i izazivanje nereda na strateški važnom transportnom području balkana. Preko ove terorističke organizacije, tj. njene podružnice za bosanski dio Austrougarske zvane “Mlada Bosna” Britanci su kasnije isprovocirali prvi svjetski rat.

Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove (protiv svoga tajnog i nesvjesnog saveznika Turske u borbi protiv Rusije) koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik. Time su britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su britanci zabili klin u njemački koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svojih tajnih saveznika Turske koje su istovremeno koristili kao tajne saveznike za rušenje Rusijeskojima su bili javni saveznici.

U listopadu 1912. njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani. Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastajusFrancuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:04
Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe uspjele su navesti pripadnika «Mlade Bosne » na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. To jeposlužilo kao povod za Prvi svjetski rat koji je počeo 1. 8. 1914. godine. Njemačko loše informirano vojno zapovjedništvo planira za mjesec dana osvojiti Francusku, a onda idući mjesec Rusiju, potpuno zanemarujući Britansku superiornu mornaricu i novu silu SAD. Iako su taktički bili puno jači od Francuske i Rusije, zbog strateške nepismenosti dobili su rat dug četiri godine.

Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i započeo. Ubrzo nakon početka rata, Car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je začarao cara i sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim službama u svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je veći nego u Britaniji. Rusi su već počeli s projektom izgradnje transibirske željeznice do centra Aljaske. Zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Zato su odlučili u Rusiji izazvati anarhiju koja će dugoročno uništiti ovog potencijalno najopasnijeg konkurenta.

Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu, suosnivača turskog vojnog pokreta “mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici turske masonske lože potaknuti od Britanskih loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog» agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike Turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se i Rusija i Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga, iskrcali su velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili Turke na bojištima prema naftnim izvorima.

Godine 1915. Rusi su organizirali ustanak Armenaca protiv Turske kako bi razbili blokadu Rusije s juga i proširili se na područje Otomanskog carstava, a Parvus je bio glavni organizator genocida koji je izvršila Turska protiv armenskog stanovništva. Na Armenskom prostoru nije bilo nafte te Britancima nisu bili potrebni, ali na područjima gdje su Arapi bili većina bilo je nafte, te su Britanci nastojali s Arapskim vođama sklopiti što bolje saveze.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage.

Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok se Francuska borila s Njemačkom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili Britanci su preko svojih agenata stalno pomagali trenutno slabijima.

Kako bi Rusiju dugoročno izbacili iz igre odlučili su ponovo angažirati svoga agenta Parvusa. On se nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Istovremeno je na iskustvima iz 1905. odlučio angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf su prihvatili savjet Parvusa o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:
a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan.
b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.

Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd. Nijemci su organizirali dolazak Lenjina u Rusije iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca. Najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj plan pristao i o tome je, nakon Lenjinovog dolaska na vlast sklopljen Brest – litovski ugovor 3 ožujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:04
Nijemce je plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u Zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Rusija je pretvorena u državu gdje je postojala vrlo uska elita, nekoliko stotina tisuća internacionalnih čuvara, dok su svi ostali postali nesvjesni robovi.

Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i sredozemlja.

Početkom 1917. Britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.
2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija».

Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojima bi svoje dobitke i preuzela. Tada je počelo i seljenje britanskih masonskih interesnih lobija u novu prijestolnicu svijeta New York.

Nakon prvog svjetskog rata Wersajski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije u Njemačkoj. Habsburška Monarhija je razbijena kako bi se dugoročno oslabio Njemački utjecaj u području srednje Europe, a Srbija je nagrađena djelovima susjednih država čime je ojačan bedem između Njemačke i bliskoistočne nafte. Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more. Stvaranje ove države britanski agenti su zagovarali već od konca 19. stoljeća, te su na realizaciju tog cilja uspjeli angažirati pripadnike hrvatske političke elite i crkve, koji su naivno vjerovali kako mogu progutati srpski nacionalni korpus koji je već tada bio nacionalno svjestan i veći od hrvatskog. U toj novoj multinacionalnoj državi Britanci su znali kako uvijek mogu naći saveznike među pravoslavnim Srbima, kad je potrabno ugroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese.

Ruski boljševici su dolaskom na vlast blago opljačkano od vlastitog naroda počeli prebacivati u europske države i SAD gdje su otvarali račune na svoje ime, te kupovali banke i poduzeća. Pripadnici Lenjinovog CK, te pripadnici vodstva Kominterne preko noći su postali milijunaši. Zbog velike količine pristigloga zalata cijena zlata na burzama je pala. Preko Kominterne boljševici su počeli osnivati komunističke partije širom svijeta. U Kominternu je bio ubačen veliki broj britanskih agenata provokatora koji su dobili zadatak što više oslabiti Britanske industrijske konkurente, ali im nisu dovoljno pomagali kako ne bi stvarno preuzeli vlast i u kontinentalnoj Europi, te tako ojačali komunistički blok. Preko ovih britanskih agenata, najčešće visokopozicioniranih masona, nestao je velik dio Ruskog zlata bez traga u zapadnim bankama. Većina novoformiranih komunističkih i socijaldemokratskih partija u ratom razorenoj Europi pokušavaju organizirati komunističke revolucije, ali se zbog neuspjeha ubrzo djele na razne frakcije pri čemu nastaju novi fašistički i nacional socijalistički pokreti, koji su u početku bili učlanjeni u Kominternu, što Britanci podržavaju financirajući masonskim novcem istovremeno različite frakcije, osobito one koji ne dobivaju pomoć od Kominterne. Lenjin 1920. pokušava na brzinu vojno pokoriti oslabljenu Europu, ali je već u Poljskoj poražen, nakon čega u Rusiji nastaje novi niz neuspješnih seljačkih buna protiv komunista.
Nakon prvog svjetskog rat mediji u rukama Masonskih klubova počeli su širiti liberalne ideje, čime su podstakli raspad obiteljskih vrijednosti i jačanje gospodarskog darvinizma. To je poslužilo kao izvrsna podloga za razvoj radikalnih komunističkih, fašističkih i nacionalno - socijalističkih ideja.
Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje Njemačka nije mogla plaćati. U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva. Već 1920. na američkom tlu počele su naglo rasti tisuće novih malih banaka koje su počele krojiti mreže za osvajanje neosvojenih bankarskih i naftnih tržišta. Grupacija Sinclair planirala je uložiti u Rusiju veliki Američki kredit za rusku Vladu, uz suradnju s američkim predsjednikom Hardingom, u zamjenu za rusku naftu u Bakuu. Ubrzo su Britanci plasirali u javnost aferu u Wyomingu u koju su bili upleteni Sinclair i Harding. Plan Sinclaira je propao, a uskoro je i Harding umro u čudnim okolnostima. Britanci su uvidjeli kako se moraju dokopati jedine preostale ruske nafte, pa su sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. Konferencija je trajala nekoliko tjedana, a na njoj su, Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom Njemačka je trebala doći do ruske nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na Njemačku. Britanci su uvidjeli kako bi se Njemačka i Rusija međusobnom suradnjom mogli oporaviti, te kako bi im se po čitavom svijetu mogli srušiti stari planovi dominacije, pa su odmah kreirali nove geostrateške planove, po kojima je trebalo:
a) ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju,
b) srušiti sitne banke na američkom tržištu koje su bile izvan njihove kontrole,
c) ubrzati naseljavanje Židova u Palestini kako bi se dugoročno zavadili Arapi i spriječilo njihovo možebitno ujedinjenje i osamostaljenje.

Plan vrlo brzo kreće u realizaciju. Na američkom teritoriju velike banke su počele s izgradnjom kreditne piramide koja će pući 1929. godine. U Njemačkoj uskoro «dva desničarska ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. Dana 11. siječnja 1923. godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijeniju Njemačku Ruhrsku pokrajinu, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka štampa novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Studenoga iste 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:06
Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Bulford 1917. godine javno podržao stvaranje židovske države, na ovo područje se doselilo samo nekoliko desetaka tisuća židova. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za preseljenje su morali smisliti neku «znanstvenu» teoriju kojom bi Židove istjerali iz Europe, s tim da bi za to trebao biti kriv netko drugi, a da oni ostanu u dobrim odnosima sa Židovima. Teorija je smišljena na osnovu Darvinove teorije o nastanku vrsta. Na temeljima ove teorije početkom 20. stoljeća neki humanistički američki «znanstvenici» poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija smislili su «znanstvenu» teoriju zvanu eugenika. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U Italiji nije bilo dovoljno Židova, pa se naglo povećavaju investicije u razvijanju antižidovske mržnje u Njemačkoj, a i u ostalim kontinentalnih europskih država. U planskom poslijeratnom uništenju njemačkog gospodarstva i izluđivanju njemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje počet zagovarat mržnju prema židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon.

Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika ciljana populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.» Kako bi njemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi židovi, a nikako britanci i francuzi sa s vojim sve većim zahtjevima za ratnom odštetom i kamatama na nju.

Ubrzo se pojavio mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale.
Britanske i američke službe su već 1922. kontaktiralisHitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički.

Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator treba protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnu i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Da su stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su komunisti prebacili iz SSSR na svoja bankarska konta. Javno su širene teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobit je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili.

Početkom 1928. u Kraljevini Jugoslaviji prvak HSS-a Stjepan Radić ulazi u koaliciju sa Srbinom Svetozarom Pribičevićem, te postaje opasan političar koji bi mogao politiku Kraljevine Jugoslavije skrenutisBritanskog pravca i približiti je Njemačkoj. Kako se to ne bi dogodilo član “Crne ruke” i ujedno srpski poslanik radikale stranke Puniša Račić 20. 6. 1928. izvršio je atentat na Stjepana Radića i dvojicu suradnika. Prije atentata pojavili su se u novinama tekstovi o mogućnosti atentata na Radića, a kao razlog su spominjali navodnu ugroženost srpskih interesa, iako su stvarno mogli doći u pitanje dugoročni Britanski i Ruski interesi. Počinje politički raspad Kraljevine Jugoslavije koja sve više srlja prema međunacionalnom ratu koji eskalira trinaest godina kasnije, nakon Njemačko Talijanske okupacije, što odgovara Britancima i Rusima, a šteti Njemcima koji su previše snaga morali vezati za područje “nemirnog balkana”.

Dolaskom Staljina na vlast 1924. počelo je povlačenje tisuća tona zlata iz Američkih i Europskih banaka koje su Lenjinovi suradnici tamo polagali od 1918. do 1924. Lenjinovi suradnici pod torturom su priznavali gdje se zlato nalazi i pod kojim šiframa, te je dobar dio zlata vraćen u SSSR. Zbog toga cijena zlata na zapadnim burzama počela je rasti. Istovremenosovim Staljinovim potezima su velike američke banke počele proces planskog rušenja malih konkurentskih banaka tako što su ih planski uvukle u špekulantsko kreditiranje kupnje dionica čija cijena je stalno rasla. Mnogi obični građani, koji ne znaju ništa o dionicama počeli su uzimati kredite i kupovati dionice. Zbog velike potražnje za dionicama njihova cijena je stalno rasla, čime su kupci ostvarivali sve veću dobit koja je opet privlačila sve veći broj u špekulacije neupućenih kupaca. Kad je sav slobodan novčarski kapital uvučen u ovu kreditnu piramidu guverner Engleske banke Montenagu Norman je zatražio od američkog guvernera federalnih rezervi Georgea Harrisona podizanje kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku krizu. Stvarno je trebalo smanjiti kamate na kredite, a spriječiti špekulativnu kupovinu dionica na kredit nekim drugim financijskim instrumentima. Godine 1929. cijena dionica bila na vrhuncu, a velike banke su ispravno ocijenile kako su cijene dionica postale prenapuhani balon koji su one planski umjetno stvorile, te su se povukle iz kupovanja. Počele su same naglo prodavati dionice, čime su ih se na vrijeme riješili i ostvarili veliku zaradu, a posljedično su izazvali nagli pad cijene dionica. Zbog nagle prodaje cijena dionica je na «crni četvrtak» naglo pala, a sitni kupci dionica su izgubili na vrijednosti, te nisu mogli vraćati kredite kojima su kupovali dionice. Zbog toga su i banke koje su odobravale takve kredite postale nelikvidne, štediše su navalile na šaltere banaka kako bi digle svoje uloge, a pošto banke ne drže novac u sefovima one to nisu mogle učiniti. Tisuće malih banaka su zbog nelikvidnosti propale, a opstale su samo one koje su znale što se sprema, te su na vrijeme pripremile velike količine gotovine, pravovremenom prodajom dionica i obustavom odobravanja novih kredita. Nastala je najveća deflacijska kriza u povijesti koja je razbila američko gospodarstvo, te se do 1931. proširila na čitavi svijet.

Promatrajući ovu planski izvedenu operaciju uništavanja sitne bankarske konkurencije od strane velikih banaka, američke obavještajne službe su produbili svoje znanje o tom kako dolar mogu pretvoriti u sredstvo za osvajanje svijeta, daleko efikasnije od vojne sile. Planeri Američkog presjednika Tafta su već 1911. godine izradili strateški plan osvajanja svijeta uz pomoć Dolara, a taj plan se u svojim ciljevima podudaraosciljevima Britanskog financijsko-naftnog lobija iz plana koji su oni razradili krajem devetnaestog stoljeća, s namjerom stvaranja svjetske federacije pod kontrolom angloameričkog kapitala i kulture. Došlo je do zajedničkog djelovananja britanskih i američkih službi na jačanju njihovih naftno bankarskih interesa i stjecanja dominacije na svjetskom nivou.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:06
Propašću austrijske Creditanstalt banke bankrotiralo je austrijsko i njemačko bankarstvo koje je većinom bilo u Židovskim rukama, asbankama je propalo i gospodarstvo. Kako bi se Nijemce dodatno radikaliziralo mediji su ih počeli uvjeravali kako su banke propale krivicom Židova koji su izvukli iz banaka njihov novac. Propašću Njemačkih i Austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam. Godine1932. godine Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi. Britanci, koji su uz pomoć vlastitog bankarskog lobija i Američkih židovskih bankarskih kuća organizirali ovu ekonomsku krizu, ekonomskim uništenjem Njemačke nastojali su na vlast dovesti Hitlera koji će za njih odraditi njihov prljavi posao. Te 1932. angloamerički naftno financijaski masoni procijenjuju kako je njemački narod dovoljno radikaliziran, te na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom Hitler pobjeđuje na izborima.
Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Britanskim naftaškim masonima je odgovarao fanatik koji će se sukobitisoporavljenim britanskim protivnikom Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i Njemačku. Odgovarao im je i Hitlerov antisemitizam jer su pomoću njega planirali iseliti židove iz Njemačke i naseliti ih u Palestinu, kako bi ih sukobilisArapima, te izazvali stalnu krizu na ovom naftom bogatom području. Kako bi što više židova završilo u palestini progurali su zabranu naseljavanja prognanih židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći financijer Hitlera bio je Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell te organizirao angloamerički naftni kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali masoni kako ih neki neupućeni Britanski ili Američki parlamentarci ne bi mogli razotkriti prateći trag novca iz državnog proračuna.
Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj. Tek nakon pada Češke i zarobljavanja njenog oružja, koje je bilo brojnije od Njemačkog, Hitler je počeo s naglim naoružavanjem. Francuska koja je imala pravo imati mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci su na to reagirali tako što su u lipnju 1935.s Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Munchenski sporazum i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. Pripadnici britanskog crnog plemstva iz tzv. Milnerove grupe su ga uvjerili kako Britanije neće reagirati, iako je Versajski ugovor na to obvezuje. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije.

U to vrijeme SSSR je bio previše jak za Njemačku, ali su Britanci već ranije organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, pa je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova, aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali.

Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja. Čim je Hitler pred javnošću počeo pokazivati svoje pravo lice, britanski je vojno-industrijski lobi počeo javnu kampanju za jačanje vojske, ali nisu poduzeli ništa ozbiljnije kako bi srušili Chamberlena koji nije shvaćao (ili nije htio shvatiti) ciljeve svojih masonskih savjetnika, te je pokušavao mirotvornom politikom smiriti Hitlera. Chamberlen je bio britanski pacifist. Europski pacifisti su nakon Prvoga svjetskog rata počeli širiti stav kako je moderni rat vrlo grozan, te kako se više nikada ne može ponoviti. Sukladno tom površnom vjerovanju britanski ljevičarski političari su počeli smanjivati britansku kopnenu vojsku, što je bilo u suprotnosti s dugoročnim planovima britanskih Masona, ali im je kratkoročno odgovaralo, kako bi Hitlera navukli na stav kako mu nitko ništa ne može.
Kad je II svjetski rat započeo 1939. njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a avijacija bombi za 3 mjeseca. Početkom rata Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se Arapi bune. Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore, koje su oni i izmislili u Burskom ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao pedantni Nijemci.

Sve do 1940. Britanija je imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više. Smanjivanje Britanske kopnene vojske Hitler je shvatio kao otvoreni poziv za napad na cijeli svijet, čime je Britanija Njemačku i sve njene saveznike uvukla u najveću zamku koja je ikad napravljena, i koja se vrlo lako mogla osvetiti Britancima, samo da su Nijemci uspjeli razviti atomsku bombu.

Međutim, angloameričkom kapitalu je odgovaralo najprije, uz pomoć Hitlera oslabiti Francusku kako bi joj mogli oduzeti kolonije i naftna polja koja je imala, a tek nakon toga sukobiti Njemačku sa SSSR-om. Hitler je dolaskom na vlast odmah počeo surađivati sa Staljinom koji mu je omogućio uvježbavanje vojnih pilota na teritoriju Rusije. U zamjenu Staljin je dobio njemačku vojnu tehnologiju. Staljin je očekivao kako će Hitler umjesto njega zauzeti čitavu Europu, a kad se u tom ratu iscrpi Crvena armija će ga s leđa napasti i sve osvojeno oduzeti. Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera. To je dalo izvanredne rezultate u svim državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke, a ne za pojedince. Manjinski izborni sustav u parlament selektira partijske aparatčike odane partijskom vođi, te je omogućio i malim komunističkim strankama, podružnicama Kominterne ulazak u parlamente takvih zemalja, čime su oni došli u mogućnost dolaska do državnih i vojnih tajni, ulazak u obrambene strukture, i mogućnost sabotiranja obrane. Države koje su imale većinski izborni sustav kao Amerika i Britanija, uspjele su se obraniti od infiltracije komunističkih Staljinovih agenata, pošto većinski izborni sustav u parlament selektira jake osobe koje imaju običaj misliti svojoj glavom, te u takvom sustavu u parlament može ući samo onaj tko u svojoj izbornoj jedinici ima najviše glasova.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:07
Zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka već 1942. gubi zračni rat. Njemačka pomorske snage nikad nije imala jače, a bila je jača jedino u podmornicama. Čim su propali Njemački zračni napadi na Britaniju Američki i Britanski agenti su uspjeli prema Hitleru proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i kako ga je moguće osvojiti jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a Amerikanci su odmah preko Sibira počeli Staljinu slati ogromnu vojnu pomoć kako bi se, u borbi i jedni i drugi što više iscrpili. Tek kad su prvi najjači udari sila osovine zastali, te kad je počela pozicijska borba Amerikanci su se uključili u rat.

Nakon rata Amerika je postala dominantna sila koja je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad svime ostalima. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije. Pojedini američki generali su željeli uništiti SSSR atomskim oružjem dok ga i Rusi ne naprave, ali su globalni angloamerički geostratezi to spriječili. Nije im odgovaralo stvaranje slobodne gospodarski efikasne Rusije, dok svojim bankarskim mrežama ne zarobe čitavi svijet, pa su Ruskim špijunima čak dopustili krađu nuklearnih tajni. Tek u drugom dijelu dvadesetog stoljeća kad su čitavi slobodni svijet uz pomoć MMF-a i WB stavili pod svoju financijsku kontrolu, krenuli su u rušenje SSSR te stavljanje i ovog područja pod svoju kontrolu.

I na području Hrvatske tijekom drugog svjetskog rata britanski agenti bili su vrlo aktivni. Britancima je, kao i Rusima odgovarao nered u Njemačkoj pozadini. Kad je vlada Kraljevine Jugoslavije potpisala pakt s Hitlerovom Njemačkom Britanski agenti su organizirali velike demonstracije u Beogradu pod parolom «bolje rat nego pakt». Kad je Njemačka vojska napala Jugoslaviju Britanski agenti su uz pomoć odmetnutih jedinica Kraljevske vojske koje su se odmah nazvali Četnici, počeli činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i Dalmatinske Zagore, prije nego su Nijemci stigli do Beograda i prije nego je proglašena NDH. Time su Britanci nastojali izazvati građanski rat na balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su znali kako je Srbe moguće navesti na ratovanje. Britanski agenti ubačeni među partizane nastojali su terorističkim akcijama što više kompromitirati ustaše, a među samim partizanima su pomagali onima koji su bili projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavještajno i logistički, kao npr. Josip Broz Tito, Josip Manolić i mnogi drugi, dok su prohrvatski orijentirane partizane nastojali neutralizirati. Pogodovala im je Pavelićeva prosječna inteligencija, nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost činjenja strateških grešaka. Pavelić kao njemački podložnik nije mogao spriječiti progon Židova i Roma jer je to bila Hitlerova politika. Međutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci već Britanci, tj. njihovi agenti među četnicima, partizanima i ustašama. U Pavelićevoj vladi bila su čak tri masona, a među njegovim vojnim zapovjednicima bilo je ljevičara koji su vrlo uspješno igrali ulogu ekstremno desnih šovinista osvetnika. Pavelić je napravio više strateških grešaka.
Prva strateška greška je bila progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira, te tako spriječi njihovu mobilizaciju od strane Četnika i Partizana, a zbog te greške je već 1943. došlo do naglog jačanja partizana.
Druga strateška greška je to što je najlošije vojnike ostavio u Hrvatskoj dok je najbolje poslao na istočnu frontu, umjesto obrnuto.
Treća strateška greška je povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se s vojskom, oružjem i hranom povukao u BiH, te da je izdržao samo tri mjeseca kad su se Amerikanci počeli svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti». Žrtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i križnim putovima. Na sve ove tri strateške greške navodili su ga Britanski agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu Jugoslavije u odnosu pola/pola, što je potvrđeno u veljači 1995. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao. Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na čiravom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao Cherchil je odlučio sve karte staviti na svog rezervnog igrača, Britanskog agenta provokatora i masona ubačenog u Kominternu, Josipa Broza Tita kojemu je namijenio zadatak sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte. Titu je dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Jugoslavenska kraljevska vlada je to doznala, pa je kralj Petar tajno odletio u Dubrovnik gdje se trebao spojiti s četničkim postrojbama. Četnici su krenuli prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali Britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Jugoslovenskom Kraljevskom vladom koja, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više nije mogla obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britanci su preko svojih masonskih prijatelja iz Pavelićeva okruženja uspjeli dobiti pomoć jedne ustaške postrojbe koja je razbila četnike. (Pripadnici ove ustaške postrojbe kasnije su svi poginuli ili nestali, kako ne bi mogli svjedočiti o ovome.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokušaja povratka u Jugoslaviju, a kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora, Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane, a preko agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslovenskih vojski naveli su pripadnike ovih formacija na povlačenje prema Austriji, obećavši im reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Kad su došli do Bleiburga Britanska vojska je prekršila tajne dogovore, te pristigle vojnike razoružala i vratila Titovim partizanima gdje su likvidirani zajedno s nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih civila. Za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada su sačuvane kako bi ih se moglo upotrijebiti ako Tito izmakne kontroli, a Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. (Britanski i Američki agenti čak su pomogli Paveliću i ostalim antikomunističkim vođama izvlačenje zlata na zapad kako bi se imali od čega financirati u slučaju potrebe za njihovim naknadnim angažiranjem.) Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte Staljin je to prihvatio, ali se Tito suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tada su Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin. Za vrijeme Titovog života Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara ovakve pomoći koju je on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivšim Britanskim kolonijama koje je on okupio u tzv., nesvrstanu organizaciju kako bi spriječio njihovo svrstavanje u varšavski blok. To je učinio po nalogu Britanaca koji su preko njega ustvari financirali probritanske političare u svojim bivšim kolonijama. Iako se Tito vrlo brzo odupro i utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:08
Dr. Tuđman je kao povjesničar i sudionik događaja, bio svjestan dobrog dijela ovih međunarodnih odnosa, te je nastojao što više igrati na Njemačku kartu, ali je to radio vrlo pažljivo, kako se ne bi previše zamjerio britancima i francuzima, iako nikad nije u potpunosti shvatio prirodu odnosa Tita i Manolića prema Britancima. Zahvaljujući tome 15.1.1991. EU priznaje Hrvatsku na osnovu mišljenja Arbitražne komisije tzv. Badinterove komisije.


Vidjevši kako se Jugoslavija ipak raspala predsjednik SIV-a Ante Marković već je koncem dvanaestog mjeseca 1991. godine podnio ostavku, čim je dobio informacije kako će Hrvatska ipak biti priznata. Ovaj ekonomist, Hrvat po rođenju, a Jugoslaven po opredjeljenju pokušavao je spasiti Jugoslaviju po svaku cijenu, uz pomoć Britanskog i Američkog kapitala, njihovih savjeta i agenata, te najokorjelijih udbaša provokatora spremnih na najprljavije igre. Pošto je imao vlast samo nad gospodarskim ministarstvima svojim zakonom o privatizaciji pokušavao je napraviti ekonomske reforme tako što je poduzeća praktično poklanjao trenutnim direktorima. Kupovina bez novca je njegov plan kako promijeniti sustav, a da svi bivši komunisti preko noći postanu kapitalisti i tako zadrže vlast. Za protivnike je imao i novoizabrane vlade po republikama koje su nastojale privatizaciju staviti pod svoju kontrolu, a i Velikosrbi su u njemu vidjeli neprijatelja. Starim okorjelim komunistima nije se sviđao ni njegov plan privatizacije. Da je na vrijeme shvatio kako narodi imaju pravo na samoopredjeljenje mogao je spriječiti rat. Dovoljno bi bilo da je krenuo u masovnu vaučersku privatizaciju, te bi to bila glavna vijest na novinskim stranicama i nitko ne bi obraćao pažnju na sitne međunacionalne incidente po nekim selima. Svi bi, uključujući oficire JNA gledali kako se domoći kvalitetnih dionica, te Britanski agenti i strateški planeri, kao i UDBA-ini medijski potpirivači rata ne bi imali prostora za svoj rad. Zbog loših procjena i pogrešnih ciljeva izgubio je državu i moć, a stotine tisuća ljudi su poginule, izranjavane i protjerane.

Dana 17. 1. 1992. predsjednik dr. Franjo Tuđman primio je u prvi diplomatski službeni posjet neovisnoj Republici Hrvatskoj predsjednika Republike Italije Francesca Cossigua, a 9. 3. 1992. u Bruxellesu je sudjelovao u radu Mirovne konferencije o SFRJ.
Dana 5. 2. 1992. miniran je most za BiH preko Save kod Šamca, a uskoro i ostali.
Dana 20. veljače 1992. predsjednik HSLS-a Dražen Budiša podnio je ostavku u Vladi nacionalnog jedinstva, istoga dana kada je američki Helsinki Watch iznio tvrdnje o kršenju ljudskih i ratnih prava ne samo sa srpske, već i s hrvatske strane. Predsjednik Tuđman je 24. lipnja raspisao izbore za Zastupnički dom Sabora, a Vlada istoga dana izbore za predsjednika Republike. To je navelo dr. Tomca da dva dana kasnije napusti potpredsjedničko mjesto, držeći kako je nespojivo da kao član SDP-a bude u Vladi dok traju međustranačke borbe.
Početkom ožujka 1992. formirana je IV. bojna 106. brigade u kojoj sam dobio novo zaduženje, tj., postao sam vojni obavještajac. Nikakvo iskustvo u tome nisam imao, nisam dobio čak ni nikakve posebne upute ili obuku, ali sam vrlo brzo, na osnovu osobnog zapažanja uočio kako se iz minimuma podataka može izvući maksimum informacija. Formirao sam izviđačko odjeljenje koje je obilazilo teren, osmatralo protivnika i povremeno pravilo manje diverzije. Crtao sam na zemljovidima naše i njihove položaje i dva puta dnevno izvještavao Zapovjedništvo o svim pokretima na neprijateljskim položajima.
U večernjim satima 3. ožujka 1992. ispred kafića Kiwi u Osijeku ubijen je Mate Šabić zvani Šaban, zapovjednik jednog odreda posebne pričuvne policije zvanog «Šabanova satnija» od oko 40 - 45 ljudi iz osječkoga naselja Jug II. Tridesetak metara ispred kafića postojao je kontrolni policijski punkt, ali su policajci povučeni s njega pola sata prije ubojstva. U tom su trenutku Šabanovi dečki držali jedan punkt na Osječkoj obilaznici između Juga II. i Poljoprivredno-tehnološkog fakulteta. Istog trenutka kada su saznali za Šabanovu likvidaciju povukli su se s položaja i okupili u svom Zapovjedništvu. Budući da je njegova satnija tada bila u sastavu iste bojne u kojoj sam bio i ja, sa zapovjednikom bojne sam se dogovorio da okupim svoje izviđače i s njima preuzmem položaj koji su držali Šabanovi dečki dok se situacija ne sredi. Na brzinu sam obišao nekoliko gostionica dok nisam skupio izviđače. Već sam u prvoj gostionici čuo priču kako se Šaban nešto prije posvađao s Glavašem zbog toga što je sa svojom jedinicom prešao iz HDZ-a u Savkin HNS, te oko nekakvih stanova i kuća koje je po izuzetno niskoj cijeni, navodno, kupovao za Novalića, te kako je vjerojatno zbog toga ubijen. Potpuno istu priču čuo sam i u nekoliko idućih gostionica i kafića koje sam obišao. Stekao sam utisak kako je priča unaprijed pripremljena s namjerom da pozornost i eventualnu osvetu Šabanovih ljudi usmjeri prema Glavašu. Idućih sam dana čuo kako se Glavaš sastao sa Šabanovim ocem i uvjerio ga kako s tim nema ništa, te je ovaj Šabanove dečke smirio i zabranio im osvetničke poteze prema Glavašu.
Priča o sukobu Glavaša i Šabana prostrujala je Osijekom petnaestak dana prije Šabanove likvidacije. Priča je rezultat združene akcije istaknutih pojedinaca iz SZUP-a, SIS-a i MUP-a. Ova akcija počela je tako što je bivši udbaš Josip Perković, kao šef SIS-a uspio steći Glavaševo povjerenje, te ga uvjeriti kako Šaban planira atentat na njega, nakon čega se Glavaševo osiguranje pripremilo za obranu od Šabana. Istovremeno su Manolić i Vekić uvjerili Šabana i njegove ljude kako Glavaš sprema atentat na Šabana, te su se i oni pripremili za obranu od Glavaševih ljudi. Time je sve za uklanjanje neugodnog svjedoka Šabana bilo spremno, uz vrlo vjerojatno uklanjanje i drugog protivnika Glavaša koji je trebao poslužiti kao žrtveni jarac.
Izvršitelji atentata na Šabana, iz jedne druge postrojbe posebne pričuvne policije, kao nezgodni svjedoci, nakon nekoga vremena su i sami likvidirani, dvojica u Osijeku 1992., njihov zapovjednik 1993., na Jadranu, a njegov zamjenik tek 2003., godine nakon više neuspjelih pokušaja atentata. Zapovjednik ove postrojbe pričuvne policije bio je u zavadi sa Šabanom oko kontrole poker automata. Obećan mu je monopol na tržištu ovih aparata što je on spremno prihvatio.
Mate Šabić Šaban bio je poznat kao jedan od važnijih šefova osječkog podzemlja. Odležao je nekoliko godina u zatvoru i svi pripadnici osječkog kriminalnog miljea su ga cijenili i pomalo ga se plašili. U sastav posebne (Manolićeve) pričuvne policije ušao je kada je u Osijek stigla druga pošiljka oružja. Prvu je pošiljku oružja iz desetoga mjeseca 1990. preuzeo Branimir Glavaš, a ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, HSP-a i pojedinaca iz drugih stranaka. Drugu pošiljku oružja preuzeo je MUP, a raspodjelom je u Osijeku upravljao Ivan Vekić. Vekić je to oružje u znatnom postotku rasporedio osobama kriminalne prošlosti, te ih uveo u sastav posebne pričuvne policije, nakon čega su oni i sami počeli nabavljati i švercati oružjem, te tako širiti brojnost svojih jedinica. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina, u početku su trebale poslužiti kao dokaz kako je Hrvatska policija puna kriminalaca, te poslužiti kao jedno od opravdanja za vojni udar. Manolić je zapovjednicima tih samostalnih odreda dao vrlo visoke činove satnika, bojnika ili pukovnika, te im na tajnim sastancima davati «specijalne» usmene zapovjedi, kao što je rušenje partizanskih spomenika, dizanje automobila u zrak pojedinim Srbima i slično. Te akcije su trebale poslužiti kao znatno jači povod za navođenje JNA na vojni udar. Dolaskom otvorenog rata pojedini samostalni odredi ove postrojbe su bili pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su, u početku, bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali kako ove postrojbe pripadaju policiji. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom, a slijedeći upute često su se znali hvaliti kako su oni Šuškovi ljudi.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:08
Uloga ovih postrojbi bila je, u početku incidentima izazvati JNA na vojni udar, a nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Pojedini odredi su već početkom srpnja bili prebačeni u sastav ZNG-a, da bi koncem veljače 1992. godine većina samostalnih odreda je prebačena u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i velikim obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. Postrojba posebne pričuvne policije potpuno je ukinuta je tek 1994. nakon izbacivanja Manolića iz HDZ-a, ali su se pojedinci iz ove postrojbe tajno i dalje sastajali s Manolićem.
Još nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine čuo sam kako je Manolić Šabanu dodijelio čin pukovnika i odobrio mu pretrage oružja po stanovima. Svi mi koji smo toga trenutka bili u sastavu pričuvne policije ili ZNG-a imali smo na svojim iskaznicama navedeno pravo ulaska u stanove i kuće bez naloga, ali se to nismo usudili koristiti. Nakon što je Šaban to pravo počeo koristiti i ništa mu se nije dogodilo, jednako su počeli postupati i zapovjednici svih ostalih nižih postrojba u Osijeku. U to je vrijeme Vekić izdao nalog za puštanje svih zatvorenika iz zatvora koji su bili voljni priključiti se obrani Hrvatske. Većina se priključila postojećim jedinicama, neki su ubrzo pobjegli u inozemstvo, a neki su čak prebjegli i na protivničku stranu. Jedan dio bivših kažnjenika najradije se borio iza prvih borbenih linija gdje nije bilo ni civila ni vojske, a bilo je materijala za prikupljanje. Međutim, Mato Šabić Šaban bio je jedan od onih koji su rat shvatili ozbiljno i nije dopuštao svojim vojnicima bavljenje sitnim dodatnim aktivnostima kao što je pljačkanje televizora i sličnih sitnica po stanovima. Najveći dio rata 1991. proveo je u obrani Laslova, sve do pred pad Vukovara kada je prebačen u Vinkovce. U Vinkovcima je, čekajući proboj za Vukovar, čuvao hotelske prostorije u kojima je bio zatočen Dedaković, gdje ga je tri dan ispitivao, ali je nakon nekog vremena sa svojim ljudima vraćen u Osijek, gdje je preuzeo jedan punkt na osječkoj obilaznici južno od svog naselja. Cijelo je to vrijeme bio pripadnik posebne pričuvne policije, a u HV je prešao tek koncem drugog mjeseca 1992, kada je formirana 4. bojna 106. brigade. Čuo sam kako je petnaestak dana prije nego je ubijen bio na sastanku s Manolićem, te kako su se posvađali jer je rekao kako će zabubati i na unproforce ako dobije zapovijed za povlačenje iz dijela grada južno od Klajnove ulice. Nakon toga je s kompletnom jedinicom prešao u HNS koji je tada vodila Savka Dapčević Kučar. Manolić je tada došao do zaključka kako bi Šaban mogao medijima otkriti i pozadinu priče o ispitivanju Dedaković, nakon pada Vukovara. Zbog toga je Šaban, kao nezgodan svjedok morao nestati. Trebalo je samo naći pogodne izvršitelje, dovoljno motivirane za njegovu likvidaciju, koji bi odmah potom mogli i sami biti uklonjeni. A takvih je bilo više.


Dana 1. 4. 1992. predsjednik je Tuđman u Haagu, sudjelujući u radu Mirovne konferenciji o SFRJ, upozorio na srpsko nepoštivanje primirja, zatražio je povratak izbjeglica svojim domovima, povlačenje postrojba JNA s Lastova i Visa, od Zadra i Šibenika do 15. travnja te razoružanje svih paravojnih postrojba u UNPA-područjima. Zahtijevao je i da Konferencija donese odluku o potpunoj i neodgodivoj deblokadi kopnenog, pomorskog i zračnog prometa.
Nedugo nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, JNA je napustila zadnja uporišta na moru - Lastovo i Vis. Hrvatska vojska, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, oslobodila je dubrovačko primorje i Konavle, a u akciji Otkos 10 oslobođeno je 300 četvornih kilometara u Slavoniji gdje je prijetila opasnost od četničkog izbijanja na mađarsku granicu. Pritisak na Zadar umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Izbjeglička kriza je tada bila na vrhuncu, pa je u jednom trenutku Hrvatska zbrinjavala milijun prognanika i izbjeglica, što je za nju bio golemi ekonomski teret. Dio je prognanika i izbjeglica otišao u treće zemlje.
Smirivanjem sukoba i sve rjeđim granatiranjem Osijeka počeli su se praviti popisi ljudi koje treba demobilizirati iz vojske. Projugoslavenska frakcija HDZ-a počela je širiti priče kako se fakultetski obrazovani pojedinci trebaju vratiti u privredu jer su tamo potrebniji. Na to su nagovarani i svi niži zapovjednici sa završenim fakultetom. Smetali su i bivšim oficirima JNA koji su tada masovno počeli ulaziti u Hrvatsku vojsku, a bili su opasni i za karijeru viših zapovjednika, onih bez fakulteta. U tom trenutku jedna trećina Hrvatske bila je okupirana, a privreda i monetarni sustav u raspadu. U Zagrebu se osjećao vrlo jaki defetizam. Pantovčakom, Banskim dvorima i saborskom klupama širio se zadah državnog udara i kapitulacije. Tuđman je tada počeo šakom i kapom dijeliti odličja i činove svima oko sebe koji bi mogli postati opasni. Manoliću, Mesiću, Račanu, Budiši, Šeksu i mnogim drugima dodijeljena su odličja poslužila kao stimulans za smirenje. Ponosno su primili “zaslužene” činove i medalje. Osmijesi na njihovim licima posvjedočili su kako im je lako dignuti moral, a da to ništa ne stoji. Ni deseterosobnim stanovima u središtu Zagreba Tuđman ne bi uspio tako učinkovito otkloniti opasnost iz svoje okoline. Istovremeno, dodjela tih činova i odličja djelovala je loše na moral običnih vojnika, a i časnici su postali zavidni jedni drugima jer su neki dobili više, a neki manje činove od priželjkivanih ili zasluženih. Sve češće su se čule glasine kako predsjednik Tuđman gradi kult ličnosti, iako za to nije bilo velikih osnova. U svojim je rukama nastojao koncentrirati sve potrebno za obranu zemlje, ali su za ekonomske probleme bili zaduženi predsjednik Vlade i pojedini ministri. Međutim, upravo oni su putem medija širili informacije kako ni o čemu ne odlučuju, pa prema tomu ne mogu ni odgovarati za ono što rade. Takve su im glasine odlično poslužile kao alibi za nerad, nesposobnost i uzimanje provizija. To je mnogima od njih bio osnovni motiv za ulazak u vlast. Manolić ih je Tuđmanu predstavljao kao vrhunske stručnjake u svom poslu, nagovarao ih je na upisivanje u HDZ, a oni su na osnovi toga očekivali kako im se ponekad može progledati kroz prste.
U četvrtom mjesecu 1992, iritiran pojavom Unprofora, te ne poznavanjem gore navedenih činjenica koje sam doznao tek prilikom prikupljanja podataka za ovu knjigu, odlučio sam se ponovno vratiti u politiku te sam se učlanio u HSP, jedinu stranku koja je tada govorila: »UNPROFOR GO HOME«. Na izborima koji su se održavali početkom kolovoza bio sam protukandidat Krunoslava Olujića iz HDZ-a. Do ponoći su na radiju redovito izvještavali kako uvjerljivo vodim, ali je ujutro objavljeno kako je pobijedio Olujić s nekih 25% glasova. Ja sam, navodno, dobio 15%, a preostale glasove su podijelili ostali kandidati.
Dana 21. lipnja 1992. oslobođeni su Miljevci, prostor između rijeke Krke i Drniša. Nakon akcije general Petar Šimac iz Splita je (navodno prenoseći zapovijed iz Zagreba) naredio da se hrvatske postrojbe povuku nakon što su neprijatelja već potjerale dublje prema Drnišu. Zapovjednik akcije je takvu zapovijed odbio poslušati, a kasnije je izjavio: »Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika«. Poslije ove akcije borbeni moral među lokalnim Srbima počinje slabiti.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:12
5. BOSNA I HERCEGOVINA

Godine 1991. dok je trajao rat u Hrvatskoj mnogi hrvati iz BIH su ratovali u Hrvatskoj kao dragovoljci, a bilo je i muslimana. Zapadna Hercegovina bila je prirodna brana od Srpske agresije na Dalmaciju, a hidrocentrale iz BiH opskrbljivale su električnom energijom čitavo dalmatinsko područje od Dubrovnika do Zadra, pošto su dalekovodi prema zapadu bili presječeni.

Većina muslimana nije shvaćala što se događa te su vjerovali kako se rat ne može prenijeti u BiH pošto je JNA njihova vojska. To je koristio general JNA Kukanjac koji je dijelio oružje Srbima i pripremao ih za rat. Odnos muslimana prema JNA pokušali su iskoristiti projugoslavenski generali JNA koji su iz Beograda tražili od Alije Izedbegovića pomoć u mobilizaciji 300.000. Muslimana za borbu protiv Hrvata, kako bi obnovili Jugoslaviju. Alija na ovo nije pristao pošto je znao kako se dosta muslimana bori u postrojbama Hrvatske vojske i kako bi na mobilizaciju u JNA pristali samo muslimani iz nekih dijelova BiH. Muslimani iz Cazinske krajine, te krajeva gdje su Hrvati bili većina ne bi pristali na mobilizaciju, te bi on prestao biti njihov lider. To bi moglo dovesti do podjele muslimana na prohrvatske i prosrpske muslimane, te rata među samim muslimanima. Takav razvoj događaja Aliji, koje je sebe vidio kao vođu svih jugoslavenskih Muslimana nije odgovarao, pa je igrao igru odugovlačenja, dok ne ukloni sve konkurente na tronu muslimanskog vođe i ostane jedini na čelu muslimana, bez obzira na cijenu. Zato je javno surađivao s Hrvatima, a Srbima je nudio asimetričnu federaciju, tj., savez bez Hrvatske i Slovenije koji je obećavao muslimanima kao državu u kojoj će svi Muslimani iz Jugoslavije i Albanije živjeti u jednoj državi. U kadrovskoj politici je, među Muslimanima favorizirao bivše suradnike KOS-a koje je postavljao na položaje s kojih će moći neutralizirati prohrvatski orijentirane muslimane, među Hrvatima je tražio bosanske integraliste koji su bili pristalice opstanka BIH kako bi podijelio same Hrvate, a među Srbima je tražio protivnike Miloševića, tj. Jugoslavene koji su željeli sačuvati jedinstvenu Jugoslaviju.

U BiH je već 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA koja je krenula iz Mostara prema Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti Mostar - Široki Brijeg. Nekoliko tisuća ljudi je blokiralo kolonu kojoj je stvarni cilj bio zauzeti Split i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Tenkovi nisu mogli djelovati pošto su zaustavljeni u klancima gdje samo prvi i posljednji imaju u što gađati, a njih je moguće neutralizirati miniranjem brda iznad njih. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta koji su izvršili blokadu na mjestu gdje tenkovi nisu mogli sići s ceste niti krenuti ni naprijed ni natrag, pokušali su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit se ne mogu, izdati ne znam”, čime je stao na stranu JNA. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su nakon dva dana puštene prema Kupresu. Istovremeno, zaustavljena je jedna tenkovska kolona i u Livanjskom polju. Time je spriječeno razmještanje oruđa i opreme na što bolje položaje za vojni udar i agresiju na Hrvatsku.

U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu 1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000,s500 tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH počeli su izvoditi masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat. Vježbe izvedene u jesen 1991. godine bile su maska za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu. Također su jedinice JNA postavljene na ključnim strateškim lokacijama.


Već u drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar. Na ulicama Mostara rezervisti su tek tiskanim novčanicama kupovali od Hercegovaca njemačke marke. U to je vrijeme mjesečna inflacija bila gotovo 100%, a “upadom” Srbije i Miloševića u platnu bilancu Jugoslavije financiranje rata je zapravo prebačeno na sve korisnike još uvijek zajedničke valute - jugoslavenskog dinara. Oko Božića 1991. rezervisti su osuli paljbu po katoličkoj crkvi u predgrađu Mostara zvanom Bijelo Polje i to u času dok je crkva bila puna vjernika.

Hrvatski Predsjednik Tuđman je tijekom 1991. imao više susreta s Izedbegovićem, pri čemu je mogao procijeniti njegove sposobnosti, ciljeve i planove. Prije Hrvatskog odcjepljenja od SFRJ nudio je Slovenskom Predsjedniku Kučanu i Predsjedniku Predsjedništva BiH Izedbegoviću istovremeno odcjepljenje, u najpogodnijem trenutku, kad se svi pripreme za taj potez, tvrdeći kako JNA ne može istovremeno napasti sve tri republike, ali je Izedbegović to odbio, dok je Kučan požurio ne želeći čekati Hrvatske pripreme, znajući kako se Milošević neće protiviti odcjepljenju Slovenije. Zahvaljujući ovakvim iskustvima s Izedbegovićem Predsjedniku Tuđmanu je već koncem 1991. bilo jasno kako predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, iako javno zagovara opstanak cjelovite BiH, pred sobom ima tri izbora:
a) Prikloniti se vojno jačemu, tj. Slobodanu Miloševiću.
b) Prikloniti se glavnom koalicijskom partneru iz predizborne kampanje, tj. Hrvatima, te uz
pomoć Hrvata pokušati stvoriti unitarnu BiH u kojoj će Muslimani biti glavni politički
faktor.
c) Pokušati stvoriti muslimansku samostalnu državu na teritoriju gdje su Muslimani većina.

Pravaški orijentirani Hrvatski političari u muslimanima su vidjeli prirodne saveznike iako su oni, realno gledajući bili prirodni saveznici jugounitarista, a to sam i sam shvatio puno kasnije. Strateški cilj Hrvata je bio samostalna hrvatska država, strateški cilj Miloševića je bila Velika Srbija, a strateški cilj Muslimana je bila konfederativna Jugoslavija, a ako to nije moguće onda unitarna BiH ili kao krajnje rješenje samostalna Muslimanska država. Strateški cilj Britanaca i Francuza bila je obnova Jugoslavije.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:13
Milošević je u ostvarenju svog strateškog cilja vidio dvije faze:
Prva faza osvojiti barem 70 % teritorija BiH, ispresijecati je na više dijelova, odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske, te nakon toga navesti Muslimane i Hrvate na sukob oko preostalih 30%.
U drugoj fazi kad se međusobno iscrpe i jedne i druge baciti u more te etnički očistiti sve do Karlobaga. Time bi Hrvatska dobila dva milijuna Muslimanskih izbjeglica koje ne bi mogla hraniti i smjestiti, te koji bi postali sigurnosna prijetnja opstanku Hrvatske. Prema predviđanju Miloševića Europa bi na ovakav rasplet događaja reagirala glasnim negodovanjem i tihim zatvaranjem granica za izbjeglice.

Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem najprije pokušao sklopiti savezništvo s Miloševićem, a kad to nije išlo, na nagovor arapskih država i Velike Britanije pokušao je za Muslimane uzeti što može, izbiti na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobit se i s Hrvatima, te tako homogenizirati sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima.

Prva prilika za rješenje BiH krize dogodila se 12. 6. 1991. kad su se u Splitu, u vili «Dalmacija», sastali Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize, ali su se odmah javila neslužbena priopćenja kako su razgovarali o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović unitarnu BiH. Ovaj njihov prvi trojni sastanak na kojem su razgovarali o budućnosti BiH mogao je riješiti problem bosne, da su se dogovorili, ali se ništa nisu uspjeli dogovoriti, pošto su i Milošević i Izedbegović htjeli maksimum za sebe i zbog tih ciljeva su bili spremni i za rat. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne.

Dolaskom proljeća stanje u Slavoniji se smirivalo pa sam sve više pratio događaje u BiH. Pojedini su vojnici napuštali postrojbe i odlazili u svoja rodna mjesta. Jedan moj vojnik podrijetlom iz Brčkog organizirao je skupljanje oružja i opreme za svoje naselje Ulice. Ono što smo skupili, odvezli smo u Gunju, selo s naše strane Save nasuprot Brčkom. Kada smo stigli, doznali smo kako su Muslimani odustali od naoružavanja i kako su se dogovorili sa Srbima o formiranju zajedničkih straža. Nije mi bila jasna tolika naivnost. Prisutnom sam Muslimanu rekao što će se dogoditi. Samo je slegnuo ramenima. Oružje smo ostavili Hrvatima.

Nakon početka rata Britanci i Francuzi su tri godine nudili razne mirovne sporazume koje nikad stvarno nisu pokušali realizirati. Mislili su kako će otezanjem rata Hrvati i Muslimani bankrotirati, te potpisati kapitulaciju, nakon čega bi Milošević obnovio Jugoslaviju. Već kod rasporeda snaga UNPROFOR-a Britanci su svoje jedinice rasporedili u središnjoj Bosni, na prostoru gdje sukoba sa Srbima nije bilo, ali su izmiješani na tom prostoru bili Muslimani i Hrvati. To im je pogodovalo kako bi mogli zavaditi tadašnje vojne saveznike. Svoje vojne logore široko su otvorili novinarima koji su gledali oko sebe i pisali ono što vide. Zahvaljujući tome, pojedine sitne čarke između Muslimana i Hrvata u svjetskim medijima zauzimali su više prostora nego veliki sukobi sa Srbima. Npr., prva inicijativa britanskog zapovjednika Michaela Rosea u BIH je bio prijedlog Rusima inscenirati situaciju u kojoj bi izveo zračne udare na Hrvate, kako bi oni zatvorili putove prema srednjoj Bosni, čime bi i Hrvatske enklave ostale bez hrane i oružja te bi propale. Ovo nije uspjelo pošto Hrvati nikad nisu dali povoda za zračne napade upozoreni na britanske planove od strane američke CIA-e. Naime američka vojna obavještajna služba je bila, kao i Britanci prosrpski orijentirana, ali je CIA bila prohrvatski i promuslimanski orijentirana. Mnogi hrvatski politički i ekonomski izbjeglice u SAD za vrijeme komunizma su rado, dobrovoljno i besplatno surađivali s CIA-om kako bi nanijeli što više štete Jugoslaviji, britanskoj državnoj tvorevini iz koje su morali pobjeći. Zahvaljujući takvim vezama s CIA-om mogli su i utjecati na nju, te izvući korisne informacije za hrvatske nacionalne interese. CIA je vrlo dobro poznavala stvarno stanje na terenu, te je iskoristila svoje hrvatske suradnike za rušenje komunizma, ali je 1991. pokušala spasiti Jugoslaviju. Kad su vidjeli kako to ne ide pokušavali su zaustaviti sukobe. Britanci su tek 7-8 godina kasnije shvatili kako Miloševića obnova Jugoslavije nije zanimala. Predsjednik Tuđman bio je pravaški orijentiran u odnosu na muslimane i sve je činio kako bi ih zadržao kao saveznike. To je za njega dugo bila strategija, a za Aliju Izedbegovića taktika, pa je zbog tog to bila jedina Tuđmanova strateška pogreška.

Ipak hrvatski vojni analitičari su od Šuška dobili zadatak pripreme planova obrane hrvatskih nacionalnih interesa za sva tri scenarija. Kao povratnik iz Kanade nije najbolje poznavao pobude i ciljeve pojedinaca iz Hrvatske vlasti, te je vjerovao u njihove poštene namjere, ne računajući kako među najvažnijim HDZ-ovim takozvanim ljevičarima ima puno provokatora koji se javno izjašnjavaju za samostalnu hrvatsku, a sve rade kako bi naštetili Hrvatskim interesima. U BiH takvi su stalno nastojali isprovocirati sukobe s Muslimanima, što je vodilo prema najgorem razvoju događaja za Hrvatsku. Najgori scenarij za Hrvatsku bila je mogućnost da se predsjednik muslimanske stranke SDA Alija Izetbegović prikloni Miloševiću i prekine suradnju sa svojim glavnim predizbornim koalicijskim partnerom, HDZ-om, što su zagovarali Zulfikarpašić i Filipović. Naime, u izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a muslimanska stranka SDA i većinska stranka hrvatskog naroda - HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su zajedno činili većinu. HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima. Zbog tog su Hrvati na referendumu glasovali za opstanak BiH kao države kako Muslimani ne bi eventualno glasovali za ostanak u Jugoslaviji. Pred rat je u BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su Srbi započeli s lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako to nije njegov rat i kako on neće ratovati. Nakon pokolja Muslimana u Brčkom i Bjeljini postalo mu je jasno kako Milošević ne želi suradnju, pa se silom prilika odlučio za drugi scenarij, tj. počeo je vojno surađivati s Hrvatima. Kako ne bi došlo do, za Hrvate najgoreg scenarija, tj. vojnog saveza Srba i Muslimana, Tuđman je javno zagovarao cjelovitost BiH te je dopustio prodaju oružja, streljiva i granata Muslimanima, iako je i HV u tome oskudijevala. Za svaki je slučaj istovremeno tajno pripremao planove za svaki mogući scenarij. U slučaju koalicije Srba i Muslimana (o čemu su još u srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem) Hrvati su trebali obraniti koliko mogu, a u slučaju stvaranja samostalne muslimanske države Hrvati su se trebali izboriti za dio BiH gdje su bili većina. Pripremajući se za najgori mogući scenarij, Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg Bosne je već 23. 12. 1991. donijelo odluku po kojoj je HZ HB pravna podloga za ulazak u Republiku Hrvatsku.
Kasnije kad je ABiH preko Hrvatske došla do težeg oružja, Izedbegović je krenuo u realizaciju svoga rezervnog scenarija, tj. stvaranja male muslimanske države na teritoriju gdje su Muslimani bili većina. Oružje su Muslimani 1991. i početkom 1992. kupovali od hrvatske, a kasnije su ga dobivali od islamskih država, ponajviše Irana koji je uplatio jednu milijardu dolara dobavljačima.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:14
Kako bi muslimanski teritorij postao što veći, počeo je muslimanske izbjeglice (oko 300.000) koje su protjerali Srbi naseljavati u dijelovima BiH gdje su većinu činili Hrvati. Na ovaj scenarij su ga nagovarale i pojedine europske države, iako nitko u Europi nije imao stvarnu namjeru dopustiti čistu islamsku državu u srcu Europe.

(Zbog pravaške orijentiranosti većine državotvornih hrvatskih političara na samom početku rata napravljeno je više strateških grešaka. Osnovna greška je to što se dozvolilo naoružavanje stranke SDA. Umjesto toga trebalo je od pravaški orijentiranih muslimana stvoriti posebnu muslimansku stranku prohrvatski orijentiranu, te nju naoružavati. Muđahedine iz arapskih zemalja trebalo je uputi isključivo u istočnu BIH u područja gdje su živjeli Srbi i muslimani. Lokalne muslimanske dragovoljce, iz općina gdje su Hrvati bili većina, trebalo je uključivati u postrojbe HVO-a, ali tako da uvijek budu manjina. Muslimanske izbjeglice nije trebalo prisiljavati na povratak u BiH. Trideset kilometara od linije sukoba trebalo je proglasiti za ratno područje i tu se nije smio dopustiti boravak muslimanskih izbjeglica. Takvom politikom strateški odnosi u BiH se ne bi bitno izmijenili, kao ni rezultat rata, ali bi broj kasnijih žrtava na hrvatskoj strani bio znatno manji, kao i na muslimanskoj.)

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:16
5.1.LISABONSKI PLAN PODJELE BiH
(Carington-Cutilierov plan kantonizacije)

Nakon događaja kod Pologa poraslo je nepovjerenje Hrvata i prema Srbima, a i prema Aliji Izetbegoviću, te su Hrvati iz BiH, zbog sve slabijeg funkcioniranja BiH institucija, osobito sigurnosnih, krenuli prema sve većem osamostaljivanju.
Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali, potajno radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog narodasMuslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom.
I Srbi su već 9 i 10 listopada 1991. održali referendum, te su 24. listopada osnovali Skupštinu srpskog naroda u BiH, koja je 21. prosinca donijela Odluku o osnivanju Republike Srpske, a koja je proglašena 9. siječnja 1992.

Nakon ovih događaja i Hrvati su 12. 11. 1991. osnovali Hrvatsku Zajednicu Bosanska Posavina, a 18. 11. 1991. osnovana je i Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZ HB).

Europska je zajednica 15/16. prosinca 1991. pozvala sve jugoslavenske republike koje žele biti priznate da joj do 23. istog mjeseca podnesu zahtjev za priznanje. Dana 20. prosinca Muslimansko-Hrvatska koalicija podnosi takav zahtjev, a idući dan Skupština srpskog naroda donosi odluku o formiranju Srpske Republike BiH. Već 8. siječnja 1992. samoproglašena Srpska Republika BiH traži da se većina građana na referendumu izjasni želi li neovisnost BiH. Prema sugestijama Arbitražne komisije oformljene unutar Konferencije o Jugoslaviji, referendum je mogao biti pravovaljan uz uvjet da se većina iz sva tri naroda izjasni za neovisnost BiH. EZ posve zanemaruje taj zaključak te donosi odluku po kojoj se pitanje neovisnosti treba temeljiti na odluci većine građana. Već 9. siječnja Srbi odgovaraju konstituiranjem Republike srpskog naroda u BiH, koja je kasnije preimenovana u »Republiku Srpsku«. Dana 13/14. veljače 1992. Peter Carrington i Jose Cutilero započinju pregovorespredstavnicima triju naroda u BiHsciljem pronalaženja novih ustavnih rješenja za BiH. U njihovom planu prvi put se spominju »države sastavnice« ili »konstituirajuće jedinice« BiH. Po ovom planu Srbima je trebalo pripasti 37 općina (44% teritorija), Muslimanima 52 općine (44% teritorija) i Hrvatima 20 općina (12% teritorija).

Od samog početka političkih i vojnih sukoba Alija Izetbegović je u javnosti djelovao vrlo neodlučno. Kada je BiH međunarodno priznata, predsjednik SAD-a Bush uputio je ultimativni zahtjev JNA za njeno povlačenje iz BiH u roku od 15 dana. Aliji se više sviđao drugi plan iznesen u Lisabonu. Izetbegović je američki prijedlog odbacio tvrdeći u Skopju početkom 1992. kako “JNA nije agresor”. Na Konferenciji o BiH u Lisabonu odustao je od suvereniteta BiH pristajući na plan Lorda Carringtona i Cutilera koji je predvidio podjelu BiH na kantone, iako je kantonizaciju odbio 12. 6. 1991. na trojnom sastanku Predsjednika Tuđmana, Miloševića i Izedbegovića Splitu kad je predsjednik Tuđman zagovarao upravo kantonizaciju. Izetbegović je svoju strategiju pratio pregovorima s Karadžićem o podjeli svakog pojedinog grada, te pretvaranjem građanskog parlamenta u koalicijski i simulirajući potpunu nemoć pred Srbima. Na upozorenje suradnika kako su Muslimani raspoređeni uz putove i rijeke u dolinama i gradovima, te kako će Srbi s planina vojskom tražiti ono što nije njihovo, on je rekao: “Daj im što je njihovo, i neka ih vrag nosi”. “Sa Karadžićem se može pregovarati”, rekao je i u ožujku 1992. u Predsjedništvu nakon potpisivanja kantonizacije BiH u Lisabonu. U komunističkoj Jugoslaviji Alija Izetbegović bio je u zatvoru iz kojega je pušten dvije godine prije izbora. Na izborima je podržan od strane Karadžića u više TV nastupa. U svim općinama s muslimanskom većinom (osim Tuzle) kandidati SDS-a Koljević-Plavšić dobili su muslimanske glasove jer im je SDA tako naredila. Slično je bilo i s HDZ tamo gdje je HDZ bio jači. Po mnogim džamijama dijelile su se kopije glasačkih listića s naznačenim imenima koje “treba zaokružiti”. Na osnovi takvih izbornih rezultata stvara se tzv. partnerstvo u podjeli vlasti. To je bila prva etapa u razbijanju BiH kao države. Bio je to početak procesa u koji je Alija Izetbegović potpuno svjestan činio sve za stvaranje male muslimanske države iako se javno zalagao za cjelovitu BiH. Da bi se shvatio odnos Karadžić – Izetbegović potrebno je znati kako je u britanskom Tavistock institutu za strateško planiranje i metode specijalnog rata (Tavistock Institute for Human Relations) srpski nacionalist Mihajlo Marković bio počasni član, kao i prof. S. Koljević i R. Karadžić.

(Tavistock institut je najvažniji institut iz mreže MI6. Britanski MI6 je intelektualno najjača svjetska obavještajno sigurnosna služba koja formalno i ne postoji. Jezgra ove službe nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog nasljednog plemstva. Zaposleni službenici rade za plaću, dok sve ostale služba nagrađuje tako što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, te im pri tom pomaže u osobnom bogaćenju. Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih medija, mnoge humanitarne ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje dvije kompanije u svim djelatnostima. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, zaštitarstvo, nafta, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za Britance.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:16
Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija te pojedinaca.
Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tokovima roba u međunarodnom prometu.
Preko revizorskih kuća kao što su »Coopers Lybrand«, »Peat Marwick« i sličnih mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka.
Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu.
Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije zaštitarske kompanije GRUP4 i Securutates koje imaju svoje podružnice u svim državama koje su najčešće vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni.
Medijska i novinarska mreža koju su stvorili širom svijeta povremeno služi za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom ili onima koje žele medijski ili politički uništiti.)

Tavistock je u okviru suradnje s Kontraobavještajnom službom Jugoslavije imao dosjee svih interesantnih zatvorenika. Alija Izetbegović im je bio zanimljiv zbog svoje knjige “Islamska deklaracija” u kojoj je iznio svoju teoriju države, što im je potvrdilo kako je on »pravi Musliman« pogodan za ostvarenje njihovih interesa, tj. za buduće razbijanje hrvatsko-muslimanske suradnje. Ocijenili su kako im je u BiH za stvaranje neučinkovite države potreban nesposoban muslimanski fundamentalist koji će neutralizirati prohrvatske, laički orijentirane Muslimane. Sličnu stvar su Britanci uz pomoć Lawrencea od Arabije izveli na Arapskom poluotoku tijekom Prvoga svjetskog rata, kada su uz pomoć muslimanskih fundamentalista srušili tursko Otomansko carstvo i stvorili niz međusobno suprotstavljenih arapskih država.

5.2. DUBROVAČKO RATIŠTE

Na području Dubrovnika početkom 1992. Srbi su sve više intenzivirali vojne aktivnosti. Dubrovnik su od rujna 1991. pokušavali osvojiti s područja BiH i Crne Gore tako što su ga namjeravali odsjeći od ostatka Hrvatske. Napadi na Dubrovnik su trajali sve dok do Beograda nije došla informacija kako će RH biti priznata. Napad na Ravno, središnje hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada 1991. kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. Tadašnji zapovjednik Titogradskog korpusa Milan Torbica izjavio je za srpsko-crnogorski tisak: “Moje jedinice su izvanredno izvršile zadatak. Presjekli smo komunikaciju Popovo polje – Zavala – Slano”. Na području hrvatskih sela na samom jugu BiH nije bilo nikakvog otpora. Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 čovjeka, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 zatvoreno je na dva mjeseca. U pokolju na Kijevu Dolu ubijeno je i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina. Nakon ovoga predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako to nije “naš rat”, pa je pitanje stradanja došlo na dnevni red ondašnje sarajevske Vlade tek u drugoj polovici listopada. Ubijanjem Hrvata u Ravnom te napadom na Dubrovnik s teritorija susjedne republike, Hrvatska je dobila puno pravo za vojnu intervenciju na teritoriju BiH, što je i učinila u okviru svojih tadašnjih mogućnosti. Po međunarodnim pravilima, u slučaju vojnog napada s teritorija susjedne države svaka država ima pravo ući 60 km u dubinu teritorija te države. Još 8. 1. 1992. u Zagrebu je održan sastanak dvojice članova predsjedništva BiH, Franje Borasa i Nikole Koljevića, s dr. Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Josipom Manolićem. Dogovorena je ravnopravnost svih triju naroda u BiH, demobilizacija srpskih rezervista i uvođenje konfederativnog uređenja, ali su događaji vrlo brzo pregazili te dogovore.
U tom trenutku, a ni kasnije, država BiH nije imala legalnu vojnu silu pod svojim zapovjedništvom. Godine 1991. jedine su legalne oružane sile bile policija i JNA, ali JNA nije poštivala legalitet na izborima izabrane vlasti BiH. Alija nije želio JNA proglasiti za agresora jer je uporno pokušavao ući u koaliciju sa Srbima. Kad je postalo jasno kako to Srbi ne žele, mogao je s muslimanskim i hrvatskim zastupnicima u Parlamentu BiH donijeti zakon o osnivanju vojske BiH, ali on to nije želio napraviti. Kasnije, kada su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, više ne bi uspio skupiti kvorum za takvu odluku čak i da je to želio, međutim, on upravo to nije želio. Želio je imati samo svoju muslimansku vojsku.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:18
5.3. RAT U BOSNI


Nakon prestanka velikih sukoba u Hrvatskoj JNA se sve više premještala u BIH. Muslimansko vodstvo izbjegava govoriti o ratu, i uporno JNA predstavljaju kao vlastitu vojsku. Međutim ilegalna «Patriotska Liga »s70.000 ljudi već je bila organizirana, a 25 veljače Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine» i izvođenje borbenih operacija, iako referendum o neovisnosti još nije proveden, iako BiH još nije bila Međunarodno priznata i iako ratni sukobi još nisu počeli. Početkom 1992. godine Srbi su bili spremni za akciju. Njihov trenutak došao je nakon referenduma o neovisnosti BiH, koji su Srbi bojkotirali, kao i proglašenja Bosne i Hercegovine neovisnom državom 3. ožujka 1992. godine. Oružani sukobi počeli su 27. ožujka 1992. godine. U dvadesetak dana zauzeti su gradovi koji su bili na putu za BiH iz Srbije i istočne Hrvatske. Putovi koji vode u Sarajevo, na Pale (sjedište Vlade bosanskih Srba) i Banja Luku, koja im je bila glavno uporište u zapadnoj Bosni, do svibnja su zauzeti, čime je u srpske ruke palo oko 60 % teritorija Bosne i Hercegovine - iako su Srbi činili samo 31% stanovništva.
Do 12. travnja UNHCR je procijenio kako je iz Zvornika pobjeglo 10.000 ljudi, 5.000 iz Goražđa i Čajnića, 5.000 iz Bosanskog Broda i 5.000 iz Kupresa.

U bitci za Kupres Srbi su napalis6.000 ljudi, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom te zrakoplovstvom. Srbi su uspjeli zauzeti Kupres tako što su tenkove provukli kroz tajno probijeni put kroz šumske predjele, ali su zaustavljeni u daljnjem prodoru prema Livnu i Tomislavgradu. Hrvati su se branilis2.500 ljudi naoružanim puškama te nešto ručnih protuoklopnih raketnih bacača i minobacača, pri čemu je poginulo preko 400 hrvatskih branitelja, uglavnom Vukovaraca i HOS-ovaca, koji su imali najviše borbenog iskustva i borbenog morala.

Usprkos jasnim znakovima rata i iskustvu iz RH, većina Muslimana nije željela shvatiti suradnju JNA i paravojnih srpskih formacija. Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović je 2. travnja tražio pomoć od JNA za zaštitu Bjeljine. JNA je to rado pružila i krajem popodneva 3. travnja okupirala je cijeli grad. Nakon JNA u gradove su ulazili Arkanovi “Tigrovi”, četnici Vojislava Šešelja i “Beli orlovi” Mirka Jovića koji su etnički čistili gradove i sela. Srpski obavještajni propagandisti opisivali su rat kao sukob izazvan starim nacionalističkim mržnjama, a ubojstva i silovanja su djelo pojedinaca. Pravi cilj ovih zločina bio je prisiliti muslimansko i hrvatsko stanovništvo na bijeg iz svojih mjesta te stvaranje etnički čistog teritorija, čime je minimalizirana mogućnost budućeg otpora Muslimana i Hrvata. Ljudi sposobni za vojsku bili su izdvajani i zatvarani u logore, a mnogi su likvidirani. Prvi na popisu za likvidaciju bili su oni koji su imali položaj u javnoj vlasti i neki ugled. Proces traganja za ovim pojedincima bio je brižljivo isplaniran, a spiskovi istaknutih Muslimana i Hrvata bili su napravljeni prije napada. U mnogim je mjestima paralelna lokalna državna administracija bila ustrojena prije početka sukoba. Krizni štabovi koji su se sastojali od lokalnih srpskih političkih lidera i policije bili su spremni preuzeti vlast i organizirati smjenu muslimanske i hrvatske lokalne elite. Zarobljenički logori Omarska, Keraterm i Manjača bili su mjesta gdje su logoraši podvrgavani izgladnjivanju, premlaćivanju i egzekucijama. Ubijeno je više od sto tisuća Muslimana i Hrvata. Najviše su stradali krajevi u kojima je na vlasti bila stranka Alije Izetbegovića čije su obrambene pripreme bile lokalnog taktičkog karaktera ili ih uopće nije bilo, a prema uputama s vrha pregovorima su dijeljene čak i ulice i kvartovi uz pretpostavku kako će Srbi biti zadovoljni. Iz ovoga je razdoblja zanimljiv događaj zarobljavanja Alije Izetbegovića. Naime, Muslimani su zarobili srpskog generala Kukanjca i nisu ga željeli pustiti ni na Alijino traženje. Nakon toga je Alija na povratku iz Lisabona otišao na teritorij koji su držali Srbi, pri čemu su ga oni zarobili. Da li on to nije predvidio, ili je baš to želio kako bi Srbima dao mogućnost razmjene za Kukanjca, samo on zna. Iz zarobljeništva je pokušao zapovijedati svojim jedinicama, ali su mu oni objasnili kako to nije moguće. Kada je na Kljujićevo upozoravanje kako je on Predsjednik-institucija i kako mu u zarobljeništvu ne može biti dobro, on sebe - instituciju svodi na sebe samoga i Kljujiću odgovara: “Meni je, fala Bogu, dobro”. Kljujić je u Sarajevu imao veliki utjecaj na Hrvate, a i na Muslimane što nije odgovaralo Mesiću koji je tada počeo pripreme za njegovo smjenjivanje, organiziravši kampanju dezinformiranja. Tada su prikriveni Titoisti, bivši KOS-ovci i UDB-aši, i među Hrvatima i među muslimanima pojačali su priče kako su se Tuđman i Miloševiću Karađorđevu dogovorili o podijeli BiH, te kako se zbog toga i ne treba boriti. Takve informacije širili su i Miloševićevi Velikosrbi kako bi razbili savezništvo između Hrvata i Muslimana. Zbog toga je Milošević poticao sastanke bosanskih Srba, malo s hrvatskim čelnicima, pa onda s Muslimanskim čelnicima. Poslije takvih sastanaka i Velikosrpska i projugoslavenska frakcija KOS-a je širila priče kako su se dogovorili na štetu treće strane. Npr. još u srpnju 1991. godine, dok je tek počinjao rat u Hrvatskoj, po naputku Alije Izedbegovića sastali su se Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, te su pregovarali o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije, a sporazum nisu prihvatili (iako su s odbijanjem taktički otezali) velikosrbi na čelu s Miloševićem, zbog za Srbe negativnih demografskih projekcija koje su ukazivali kako bi BIH muslimani i Sanđački muslimani, zajedno s Kosovskim muslimanima vrlo brzo mogli postati većina u takvoj državi.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:18
Predsjedništvo HZ HB, svjesno raspada legalne vlasti na teritoriju BiH i nepostojanja obrambenog sustava, 8. 4. 1992. godine osnovalo je HVO kao institucionalni oblik obrane Hrvata u BiH, a 15. svibnja HVO je ustrojen i kao civilna vlast.
Dana 15. 4. 1992. godine službeno je ustrojena i muslimanska ABiH, a sastavljena je od jedinica TO i Patriotske lige. Za zapovjednika IV. korpusa (Mostarskog) ABiH imenovan je Arif Pašalić, oficir JNA koji je nedugo prije toga napustio JNA. Sljedećeg je dana zapovjedio napad na jedinice HVO-a, ali su tu zapovijed lokalni zapovjednici odbili. Zbog te zapovijedi muslimanski lokalni zapovjednici su se podijelili u dvije frakcije, probosansku frakciju koju su činili bivši oficiri JNA, suradnici KOS-a i ostali jugonostalgičari, te na prohrvatsku frakciju koju su činili uglavnom zapovjednici Patriotske lige. Zahvaljujući boljoj organiziranosti Patriotske lige u to vrijeme suradnja Hrvata i Muslimana je imala i taktički i strateški karakter. Vođa prohrvatske frakcije bio je dr. Ismet Hadžiosmanović, prvi čovjek SDA za cijelu Hercegovinu. Bio je iz ugledne muslimanske obitelji, a njegov brat je jedini član organizacije »Mladi muslimani« koji je zatvorsku kaznu odležao do posljednjeg dana. Po tom se znalo kako ga bosanska Državna bezbednost BiH nije uspjela slomiti. Svi pripadnici prohrvatske frakcije ABiH kasnije su postupno sklonjeni sa svih funkcija i u ABiH i u SDA. Vremenom, u sastav ABIH su prisilno ušle i pojedine jedinice HVO-a i HOS-a koje nisu imale u zaleđu vlastiti teritorij pod svojom lokalnom civilnom kontrolom.

Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U ovom trenutku Srbi su zauzeli oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izedbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić, a Izedbegović je odbio doći na sastanak, te je Lord Carington inzistirao na potpisu onih koji su došli, a dr. Tuđman se složiostime. Tuđman je primirje prihvatio pošto je znao kako Izedbegović, preko Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića još od srpnju 1991. godine, nudi Radovanu Karađiću i Nikoli Koljeviću sporazum o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije. Tuđman jesterena dobivao izvještaje iz kojih je bilo vidljivo kako Izedbegović izbjegava borbe sa Srbima, dogovara se o podjeli svakog pojedinog sela, a bivši oficiri JNA koji prelaze u ABIH i koje Izedbegović odmah postavlja na zapovjedna mjesta, u pravilu imaju neprijateljski stav prema hrvatima. Uvidjevši kako su Muslimani vrlo nepouzdani saveznici, prihvatio je primirje kako se Hrvati ne bi morali sami boriti sa Srbima.

Izedbegović je odbio doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda Caringtona kako bi spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno dogovarao izravnosKaradžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba.

Lord Carington je ovo primirje predlagao kako bi Srbima dao neophodan predah potreban za daljnje operacije vojne obnove Jugoslavije, te je istovremeno pripremao situaciju u kojoj bi se muslimani i hrvati lakše doveli u sukobe oko preostalog djela BiH.

Sporazum Boban Karađić iz Graca je izazvao sukobe u Hrvatskoj Vladi zbog čega je došlo do vrlo jakog sukoba na sjednici Vrhovnog državnog vijeća, pri čemu su Zdravko Tomac, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Franjo Gregurić, predsjednik Sabora Žarko Domljan, te njegov potpredsjednik Milan Ramljak bili protiv sporazumijevanjasMiloševićem, pošto nisu bili upoznatisobavještajnim podatcima koji su upućivali na stvarne ciljeve Alije Izedbegovića i o posljedičnim neizbježnim sukobima s muslimanima. Manolić i Mesić su u ovom sukobu stali na Tuđmanovu stranu, ali ne zato što su ih zanimali interesi Hrvata u BiH već zato što su željeli izazvati što veće nepovjerenje između Hrvata i Muslimanima. U sukobljavanju s muslimanima vidjeli su šansu za uvlačenje Hrvata i Muslimana u međusobni iscrpljujući rat nakon kojeg bi JNA i jedne i druge porazila te ponovno napala Hrvatsku, a nakon nje i Sloveniju. U muslimansko-hrvatskom sukobu vidjeli su šansu za obostrani vojni, ekonomski i politički kolaps nakon čega bi Srbi bez problema mogli vojno obnoviti Jugoslaviju, ako bi uklonili Miloševića. Stručnjaci za politiku «jedno govori drugo radi» tj. Mesić, Manolić i čitav projugoslavenski titoistički dio HDZ-a javno se zalagao za održane avnojskih granica i multietičnu BiH, a tajno su sve činili kako bi se Hrvati i Muslimani što više zakrvili.

(Već na početku stvaranja HDZ-a BIH Manolić je uspio na vrh HDZ-a dovesti oficira KOS-a Srbina Davora Perinovića koji je odmah počeo činiti sve kako bi zavadio Hrvate i Muslimane, ali je smijenjen kad se u medijima pojavio njegov krsni list iz kojeg se vidjelo kako je kršten u pravoslavnoj crkvi. Na njegovo mjesto je 16. rujna 1990. izabran Stjepan Kljuić, Sarajevski Hrvat i bosanski integralist, čovjek koji nikad nije bio član komunističke partije i koji nije znao jedno govoriti a drugo raditi. Od prvog trenutka imao je prikrivene neprijatelje u Stjepanu Mesiću i Josipu Manoliću, a i Aliji Izedbegoviću . Najveću podršku je imao u Gojku Šušku koji ga je štitio dok je mogao, ali ga je kasnije morao prepustiti sudbini kad su sukobi između Hrvata i Muslimana postali previše jaki, te je Mesić uspio uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako Kljuić nema dovoljno jak utjecaj na BiH Hrvate, te kao takav ne može spriječiti sukobe između Hrvata i Muslimana. Na sastanku HDZ-a u Širokom Brijegu Mesić je smijenio Kljuića i na njegovo mjesto postavio bivšeg suradnika KOS-a Matu Bobana, koji se vrlo brzo uspio nametnuti i Šušku kao najpovjerljiviji suradnik, te svoje lokal patriotske kadrove ugurati u vrh HVO-a, koji su nastojali braniti samo interese Zapadne Hercegovine, a na štetu Hrvata iz srednje Bosne.)

Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli stišavati na prostoru Hercegovine, ali jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile već su istog dana kad je objavljeno, zajednoslokalnim političkim vodstvom donijele odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. 108. brigada u kratkom roku ulazi 20 kilometara u dubinu BiH, te oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka. Ova akcija je dovela do praktičnog raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili Izedbegovićevi mediji pišući kakosPosavljacima muslimani trebaju surađivati, ashercegovcima ne. Razlaz u stavovima Hercegovačkog i Posavskog dijela HVO-a iskoristili su i projugoslovenski dijelovi HDZ-a na čelu s Manolićem i Mesićem, koji su podržali sklapanje sporazuma, ali su ga odmah nastojali iskoristiti za što jače produbljivanje međuhrvatskog sukoba, te su kasnije jakom medijskom kampanjom sporazum Boban Karađić proglasili kao točka nakon koje su počeli otvoreni sukobi Hrvata i Muslimana.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:19
5.3.1. DOLINA NERETVE

U situaciji kad je JNA držala Dubrovnik u poluokruženju, Srbi su zaključili kako je povoljno vrijeme za zauzimanje većeg dijela BiH. Teritorij gdje su Srbi bili većina već je bio pod punim nadzorom JNA, a prve veće operacije u Hercegovini počele su prodorom JNA s namjerom odsijecanja Mostara s juga te pravcem Stolac - Čapljina - Metković ovladavanja istočnom obalom Neretve i deltom Neretve te izbijanja na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 - 28. 4. 1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i HVO-a, u kojem je bilo i nešto Muslimana, te potisnute istočno od Stoca. Gubitak Mostara je prvi veći poraz JNA i srpskih paravojnih snaga u čitavom ratu. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Istovremeno je napad počeo i prema Livanjskom polju na pravcu prema Splitu, ali bez uspjeha. S ova dva pravca kretanja Srbi su željeli ispresijecati južnu Dalmacijom i BiH te postepeno ovladati Jadranskim morem. Na ovom je dijelu bojišta u to vrijeme suradnja Muslimana i Hrvata bila dosta dobra i na taktičkom, a i na strateškom planu. Nešto prije izbijanja sukoba iz mostarske zrakoplovne baze pobjegao je časnik JNA, neki Perak te se javio generalu Tusu u Zagrebu. Tus ga je odmah imenovao zapovjednikom obrane Mostara. SIS na čelu sa starim udbašem Perkovićem dao mu je prolaznu sigurnosnu procjenu, a koliko je bio siguran pokazalo se čim je stupio na dužnost. Čim je dobio imenovanje Perak je izdao zapovijed o povlačenju HVO-a i civila pošto je JNA navodno toliko jaka da će srušiti cijeli Mostar. Lokalni zapovjednici HVO-a su tu zapovijed odbili pošto su svoje ljudstvo već rasporedili na strateške točke oko vojarni JNA. Perak je nakon toga pobjegao u pravcu Srbije i više nitko za njega nije čuo. Tus ovo svoje kadrovsko rješenje nikad nije objasnio. Borbe u Mostaru počele su početkom travnja 1992. nakon eksplozije cisterne postavljene pored srpske vojarne i instalirane od »nepoznatog izvršitelja«. Nekoliko dana prije Srbi su se počeli iseljavati iz Mostara napuštajući svoje stanove i noseći što su mogli ponijeti. Bio je to signal i za sve ostale kako se nešto priprema. Srbi su iz više od 500 oruđa postavljenih na brda oko Mostara osuli paljbu na grad i okolicu. Usprkos tome jedinice HVO-a i HOS-a koje su se sastojale uglavnom od Hrvata i nešto Muslimana uspjele su sačuvati grad. Iako su srpske snage uspjele osvojiti 60% teritorija BiH (70% ako se uračunaju i vojno, potpuno opkoljeni muslimanski gradovi), nisu uspjele na strateškim pravcima prema Jadranu te su ubrzo prešle u defenzivu. Na ovim pravcima zaustavile su ih jedinice HVO-a i HV-a, a postupnim uključivanjem Muslimana u borbu položaj bosanskih Srba postajao je sve lošiji. Prva muslimanska jedinica u Mostaru osnovana je i naoružana na inicijativu HVO-a, a iz hrvatske su vraćane muslimanske vojno sposobne izbjeglice te uključivane u postrojbe HVO-a, i ABiH. HVO je nastojao što više muslimanskih izbjeglica uključiti u borbi smatrajući kako su HVO i ABiH dvije sastavnice iste vojske, o čemu su tražili da se postigne i formalni sporazum.

U to vrijeme Britanski institut za strateška istraživanja procjenjuje kako Srbi gube rat, a britanski i francuski političari govore javnosti kako je s Bosnom svršeno. Britanci i Francuzi shvaćaju kako će Srbi izgubiti rat ukoliko se Muslimani ne blokiraju i s hrvatske strane. To je bilo moguće postići samo, uz suradnju projugoslovenskog djela UDBA-e i KOS-a, koji su počeli s izazivanjem rata između Hrvata i Muslimana, kako bi se i jedni i drugi iscrpili. Mnogi oficiri JNA, Hrvati i Muslimani počeli su naglo prelaziti u ABiH i HVO, od čega je dobar dio, sudeći po njihovom kasnijem ponašanju, promijenilo uniforme po zadatku izazivanja međusobnih Hrvatsko Muslimanskih sukoba. Do osmog mjeseca ojačana je i muslimanska vojska ABiH te osnažena povratkom izbjeglica s mora uspjela je zauzeti lijevu obalu Neretve, tj. istočni dio Mostara što su ga Srbi prilikom povlačenja potpuno spalili i razrušili. Srbi su prilikom povlačenja porušili i sve mostove na Neretvi. Ostao je jedino teško oštećeni Stari most.

Na području Rame JNA je napala zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a topništvom su granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna postrojba HVO obranila je Ramu, a u njoj se uz Hrvate borio i manji broj Muslimana. U obrani od četnika i JNA, Hrvati su se organizirali u HVO, a Muslimani su se držali jugoslavenskog sustava obrane u sustavu TO (Teritorijalne obrane) koja je bila integralni dio JNA. Glavni zapovjednik “štaba TO općine Prozor” je Muharem Šabić i on stvara plan “Elif” i plan “Be” obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine “štab TO” donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA. U lipnju dolazi do prvog puškaranja između Hrvata i Muslimana, pa Hrvatska sve više inzistira na sklapanju saveza između AbiH i HVO-a. Zahvaljujući tim nastojanjima 21.7. 1992. u Zagrebu je potpisan sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Unatoč ovom sporazumu počinju se osjećati sve veća napetosti između HVO-a i Armije BiH. Muslimani počinju utvrđivati položaje prema Hrvatima, umjesto prema Srbima, što izaziva nepovjerenje Hrvata. Raskol u zajedničkoj obrani Ramskog prostora od srpskog agresora, koji još uvijek napada, čini “štab TO” 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući plan “Be”, što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a. “Štab TO općine Prozor” 21. listopada 1992. u selu Blace održao je sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik “štaba TO Prozor”. Tijekom sastanka obavijestio je nazočne kako će u petak 23. 10. 1992. doći do sukoba u Prozoru i kako će “čaršijom vladati Muslimani”. Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa). Pripadnici Armije BiH iz ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića da napadnu HVO i odložili oružje. ABiH je izgubila bitku te veliki dio muslimanskog stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:19
5.3.2.POSAVINA

U Posavini napad na Brčko počeo je 30. 4. 1992. Tijekom noći Srbi su poklali svoje sustražare Muslimane, te su arkanovci upali u Brčko. Kada su civili počeli bježati preko mosta u Gunju, vojnici JNA, koji su prethodno postavili eksploziv pod most, digli su ga u zrak, i to u trenutku kada je most bio prepun ljudi. Brčko je smješteno na putu Srbija-Bijeljina-Brčko-Lončari-Modriča i dalje prema Banjoj Luci i Kninu (“koridor”). Za napad na ovaj grad i cijelo brčansko područje Srbi su prikupili domaće jedinice te dijelove Novosadskog i Banjalučkog korpusa bivše “JNA” i brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore. U prvom naletu zarobili su velik broj muslimanskih i hrvatskih civila, od čega su poubijali između 5.000 i 7.000. U zrak su digli oba savska mosta na kojima je poginulo više od 60 ljudi koji su spas pokušali naći u Hrvatskoj.
Nakon pokolja u Bjeljini i Brčkom Muslimanima i Aliji je postalo jasno kako se rat ne može izbjeći, kako ih JNA i Srbi ne žele za saveznike te da moraju tražiti druge saveznike. Ako ih jači ne žele za saveznike, moraju se prikloniti slabijem, bar do prve prilike za promjenu saveznika, te je tek tada HVO za Izedbegovića od taktičkog saveznika postao strateški saveznik. Brčko je Srbima bilo strateški važan grad jer je preko njega prelazio koridor između zapadnog i istočnog dijela »Republike Srpske i Srpske krajine«. Ovaj koridor, širine oko 4 kilometra na najužem dijelu, Srbi su branili vrlo snažnim oklopnim i topničkim jedinicama.
(Kasnije tijekom 1992. i 1993. jedinice HVO-a i ABiH pokušavale su presjeći taj koridor, ali su to uspijevale samo nakratko. Nakon velikih gubitaka uvijek su se morale vratiti na početne položaje.)

Demobilizirao sam se 1. 8. 1992. godine, ali sam i dalje ostao u vezi s dečkima koji su odlazili u bosansku Posavinu. Slušao sam informacije i analizirao ih.

Posavina je Hrvatskoj bila važna zbog velikog postotka Hrvata koji su tu živjeli, a i zbog tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio dostupan neprijateljskom topništvu.
U Posavini oko Bosanskog Broda bilo je dobrih vojnika i manjih skupina, ali je više zapovjedništvo bilo vrlo loše. Borili su se uglavnom Hrvati i nešto Muslimana. Većina ih se ponašala kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti kontrolu”.
U to vrijeme Ministar vanjskih poslova BIH Haris Silajđić je na sastanku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima uvjeren kako bosanski muslimani trebaju prepustiti Srbima dijelove BiH gdje nisu većina, tj. Posavinu koja je ionako po Vance Owenovom planu pripala Hrvatima, te od Hrvata uzeti dolinu Neretve kako bi dobili izlaz na more i tako se povezati s ostalim islamskim državama. O tome je razgovarao s Alijom Izedbegovićem koji je to odobrio, pa je Silajđić preko BiH ambasadora Muhameda Šaćirbega i Vitomira Raguža tražio od Amerikanaca i Njemaca da pritisnu Tuđmana i natjeraju ga na povlačenje HV-a iz Posavine. Nakon sve većih međunarodnih ucjena, te nakon što se tim pritiscima pridružio i Izedbegović, Tuđman je procijenio kako se ne može suprotstaviti Amerikancima i Njemcima, te je počeo povlačiti redovne brigade HV-a, ali je lokalnim braniteljima i dragovoljcima dopušten odlazak u Posavinu.

Početkom listopada Srbi su na području Posavine pokrenuli operaciju »Koridor«. Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. (U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov. ) Zapovjednik obrane Posavine Stipetić imao je na raspolaganju desetak puta manje snage, najbolje jedinice je rasporedio u dubinu prema Derventi, a najlošije brigade, sastavljene od pretežno prisilno mobiliziranih hrvatskih i muslimanskih izbjeglica iz Bosne, rasporedio je na bokove uz rijeku Savu. Tu su Srbi upravo i probili crtu obrane asfaltnim putem uz Savu prema rafineriji i tako branitelje Bosanskog Broda doveli u poluokruženje. Prisilno mobilizirani branitelji Bosanskog Broda su pobjegli, a put za opkoljavanje je bio potpuno slobodan. Svježih kvalitetnih jedinica u pripremi nije bilo, te su branitelji iz dubine terena dobili zapovijed za povlačenje. Međutim, Srbi ovdje nisu napravili grešku kao u Vukovaru. Prišli su u blizinu mosta, ali su odustali od potpunog opkoljavanja tako da se najkvalitetnije redovite jedinice HV-a mogu povući. Srpsko topništvo je dobilo zadatak da djeluje samo na jedinice koje bi pokušale iz Hrvatske ući u Bosanski Brod, ali na jedinice u povlačenju nisu djelovali. Kada se većina hrvatskih redovnih jedinica povukla, Srbi su srušili most sa svoje strane. Dana 6. 10. 1992. godine Bosanski Brod je pao. Oko 300 hrvatskih vojnika koji nisu na vrijeme dobili zapovijed o povlačenju ostalo je u okruženju i tek su nakon tri dana uspjeli preplivati Savu. Da lokalni mobilizirani izbjeglice (Hrvati i Muslimani) nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti “prodan”, a Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su branitelji ovih mjesta nekom drugom, tj. vojnicima iz Hrvatske prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim braniteljima koji nikoga sa strane nisu slušali, a vojnike iz hrvatske su raspoređivali među svoje snage, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik Posavskog vojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega. U bosanskoj je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700 ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini bilo je više od tri tisuće mrtvih vojnika HV-a i HVO-a.

Par mjeseci prije pada Posavine u Osijek su počeli dolaziti pojedini logističari s područja Orašja koji su tražili granate, pošto više nisu stizale iz Zagreba. Preko svojih poznanstava raspitao sam se o čemu se radi te sam doznao kako su zalihe granata i pješačkih protuoklopnih projektila zarobljenih u Vojarnama JNA istrošene, a da nove značajnije zalihe zbog embarga nisu nabavljene. Slutio sam što će se dogoditi. Raspoloživo stanje streljiva i granata bila je najstroža vojna tajna koju neprijatelj nije smio doznati, te zbog toga Tuđman nije mogao javno posavljacima objašnjavati pad Posavine. Logističari iz Orašja su uspijevali nešto protuoklopnih, topničkih i minobacačkih granata skupiti po Osijeku od nižih zapovjednika iz njihovih tajnih skladišta, koji su odvojili što su mogli, a bilo je i onih koji su to posavljacima dobro naplatili. Zahvaljujući ovim poduzetnim logističarima Orašje je obranjeno.

Najbolja suradnja između hrvatskih snaga HVO-a i muslimanske armije BiH bila je oko Tuzle. Hrvat Željko Knez je stvorio Drugi korpus ABiH i obranio Tuzlu. Zapovjednik obrane Gradačca bio je Hrvat Ivan Mijać, iako su tu u velikoj većini bili Muslimani. 115. brigada HVO-a “Zrinski”, kojom zapovijeda Hrvat Zvonimir Jurić, ocijenjena je kao jedna od najboljih postrojbi Drugoga korpusa ne samo Armije BiH, nego i svih Oružanih snaga BiH. U najužem vodstvu korpusa bilo je više Hrvata. Načelnik Štaba bio je Anđelko Mlakar, a šef sigurnosti Ante Pranjić. U civilnim organima također je bilo mnogo Hrvata. Predsjednik Vlade bio je Saludin Hođić, a potpredsjednik dr. Božo Tomić.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:20
5.3.3.MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL

Južno od Sarajeva suradnja je vremenom postajala sve slabija i na mnogim mjestima je ovisila o lokalnim zapovjednicima. Prvi taktički znakovi raskola javljaju se još početkom 1992. nakon donošenja MUSLIMANSKE DEKLARACIJE. Muslimanski vjerski vođa je već u siječnju u Konjicu, otvoreno, preko Radija Konjic pozvao na klanje i ubijanje kaurina. S vremenom su nepovjerenje i nesporazumi sve više rasli, najčešće zbog nabave oružja. Hrvatska vojska naoružavala je HVO, a Hrvatska policija HOS i muslimansku političku stranku SDA koja je formirala ABiH. Borci HVO-a sve više su zamjerali Muslimanima što ne znaju protiv koga bi se borili i što izbjegavaju borbu s JNA i Srbima. Mnogi Muslimani su na JNA gledali kao na vlastitu vojsku te se nisu željeli boriti protiv nje, pa je u Vitezu već koncem travnja došlo do neprijateljstva između Hrvata i Muslimana. Prvih su mjeseci borbe protiv Srba vodile uglavnom jedinice HVO-a i HOS-a u kojima je bilo i dosta Muslimana, te pojedine paravojne jedinice Muslimana iz Patriotske lige koje nisu bile ni pod čijom političkom kontrolom.

Muslimani su se počeli pripremati za obranu 10. lipnja 1991. godine, kad su na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osnovali Savjet za nacionalnu obranu koji treba “da djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe”. Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja začetak ABiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnovane su jedinice »Bosna« koje se označavaju brojevima, a bile su poznate i pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je često bilo nejasno o kome se zapravo radi. Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, te ni kasniji visoki časnici ABiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu s njima. U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema časnicima iz JNA koji su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki časnici, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje. Na vojnom savjetovanju u Mehurićima kod Travnika (7 - 8. 2. 1992.) ustanovljeno je kako Patriotska liga raspolažes60.000 do 70.000 naoružanih članova, 17 dana kasnije Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine», tj. izvođenje borbenih operacija. Sustav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog stožera PL-a na razini Republike, devet regionalnih stožera, 103 općinska stožera i velikog broja različitih postrojbi, organiziranih u formacije od voda do brigade. Patriotska liga se do jeseni 1991. naoružala na području cijele BiH, a oružje je stizalo raznim kanalima, najviše iz Hrvatske oružjem zaplijenjenim nakon pada vojarni JNA. Patriotska liga organizirala je u tajnosti odlazak Muslimana iz nekih mjesta u BiH na školovanje u MUP Hrvatske u Kumrovec, Lučko i Rakitje, a mnogi njeni pripadnici su prva ratna iskustva stekli na hrvatskim ratištima. Raširenost Patriotske lige na području cijele Republike BiH trebala je osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. U gotovo svim većim mjestima BiH koje je zauzela JNA pružen je nekakav otpor napadaču, ali na mnogim mjestima nije bio dovoljno organiziran i uspješan, često zbog političke blokade iz Alijinog Stožera. Ove postrojbe su se kasnije uklopile u ABiH kao i pripadnici TO, te dijelovi milicije. Zapovjednici TO su bili uglavnom bivši rezervni oficiri JNA i bili su često antihrvatski orijentirani, dok mnogi pripadnici Patriotske lige nisu željeli, kasnije, tijekom 1993. sudjelovati u napadima na hrvatske enklave (ABiH uglavnom nije napadala jedinice HVO-a koje nisu imale svoj teritorij i lokalnu civilnu vlast) i postali su nepoželjni u Alijinim planovima stvaranja čiste muslimanske Bosne. Zapovjednici Patriotske lige koji se nisu željeli podčiniti Aliji, morali su tijekom 1993. pobjeći kako ne bi bili likvidirani. Jedan od zapovjednika obrane Sarajeva, Jusuf Juka Prazina, ubijen je čak u Belgiji.
U travnju 1992. JNA je napustila vojarne Draga u Busovači, Kaonik kod Busovače, Stojkoviće pored novoga Travnika i Petar Mećava u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorno i bez borbe. Preuzimanje vojarne Kaonik kod Busovače bilo je povodom prvih sukoba između Hrvata i Muslimana. Muslimani nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje.

Dana 7. travnja 1992. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska je, među prvima u svijetu, priznala neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Projugosovenska frakcija HDZ-a spriječila je objavu ove odluke u Narodnim Novinama (službeni list Vlade republike Hrvatske), kao i u dokumentima Ministarstva Vanjskih poslova, a u medijima se o tome pojavila samo kratka informacija. Ova odluka bila je u suprotnosti s već proširenim pričama o dogovoru Tuđmana i Miloševića kojima su oni podijelili Bosnu, pa je širenje informacije o priznanju BiH trebalo spriječiti. Teorija o podijeli BiH bila je vrlo korisna za radikalizaciju muslimana i jačanje njihovog nepovjerenja prema Hrvatskoj.
Čim je BiH priznata, međunarodni pregovarači počeli su pregovore o njenoj podjeli. Predsjedavajući EU Portugalac Jose Cuttieliro ponudio je plan o kantonizaciji BiH. Plan se temeljio na etničkom principu. Muslimanima je trebalo pripasti 44%, kao i Srbima, a Hrvatima je trebalo pripasti 12%. Plan su u Lisabonu potpisali i Srbi i Muslimani i Hrvati, ali je nakon povratka u Sarajevo Alija povukao svoj potpis, zbog otpora u vlastitoj stranci.
Dana 15. 4. 1992. službeno je konstituiran štab TO BiH i preuzima zapovijedanje jedinicama Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana. Ubrzo u postrojbe te armije dolaze dragovoljci muđahedini iz islamskih zemalja, koji neprijatelje vide u svima koji nisu muslimani.
Dana 6. 5. dr. Franjo Tuđman sudjelovao je u Bruxellesu na Mirovnoj konferenciji o SFRJ, a 22. 5. u New Yorku u Općoj skupštini prigodom primanja Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda, rekao je: “Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske.”
Dana 22. 5. 1992. BiH je primljena u UN, a uoči ovoga Hrvati su od Muslimana tražili zajedničko djelovanje svih snaga za obranu od Srba. Međutim, Alija se pravio kako ne vidi što se događa, pa su zbog tog Muslimani tek 20. 6. 1992. proglasili ratno stanje. Osim što su izbjegavali pripreme za obranu, dio Muslimana sve je javnije inzistirao na BiH kao građanskoj državi utemeljenoj na principu jedan čovjek - jedan glas (iako je na hrvatsko-muslimanskom referendumu odlučeno kako svi narodi imaju jednaka prava). Ovo je kod Hrvata izazivalo sumnju u zajednički interes, što je još i pojačano izjavama nekih muslimanskih čelnika o potrebi stvaranja čiste muslimanske države.
Dana 30. 5. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 757 kojom se zabranjuje trgovina sa Srbijom i Crnom Gorom (osim hranom i lijekovima). Ovime je Velika Britanija uspjela spriječiti zračne napade na srpske položaje u BiH. Koliko su sankcije bile ozbiljne, vidi se po tom što čak ni srpski devizni računi u inozemstvu nisu bili zamrznuti.
U svibnju 1992. postrojbe HVO-a Vitez zauzele su skladište u Slimenima, a u borbi nisu sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tomu, Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA prema svojim kriterijima. Kada je to Hrvatska strana odbila, Armija BiH svoje zahtjeve pokušava ostvariti silom.
U istom mjesecu zapovjedništvo HVO-a po zapovijedi Gojka Šuška sklapa dogovor s pojedinim zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi Sarajeva. Dogovor je razrađen između Nijaza Batlaka, poznatijeg pod ratnim imenom Mate Šarlija Daidža, i Jusufa Juke Prazine. Mate Šarlija Daidža je bio povratnik iz inozemstva, profesionalni vojnik koji je se deklarirao kao Hrvat muslimanske vjere. Nastojao je stvarati mješovite katoličko muslimanske jedinice u BiH te je dosta oružja podijelio muslimanima. Daiđa i Prazina su organizirali koordiniranu akciju za deblokadu Sarajeva. Akciju je iznutra trebala povesti Patriotska liga, a izvana sve slobodne jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od Mostara do Sarajeva. Jedinice izvana trebao je predvoditi Daidža. Međutim, jedinice muslimanske Armije BiH lojalne Aliji Izedbegoviću zabranile su HVO-u prolaz kroz Konjic, te spriječile postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Nijaza Batlaka u deblokadi Sarajeva preko Igmana pod izlikom “kako ih ustaše neće oslobađati”. Daidža je jamčio kako je tada za 48 sati mogao razbiti obruč oko grada.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:21
Ovom prodoru suprotstavio se i Konjički HVO koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Muslimanima zbog loše lokalne suradnje, pa čak i manjih sukoba. U to vrijeme i muslimanske postrojbe su pokušale deblokirati Sarajevo iznutra, na pravcu Ilidže, 8. 6. 1992. godine. Vikićevi policajci su izbili na vrh Milinkladske, a Dino Magoda je dospio duboko do trebevićkih padina. Dijelovi buduće Desete brdske i jedna jedinica Vojne policije naredbom iz Izetbegovićeva kabineta vraćeni su s Vraca. Tada su četnici već bili svladani i pružali su otpor još samo iz jedne zgrade, ali je stiglo naređenje o obustavljanju akcije. Aliji je odgovarao imidž Sarajeva u zapadnim medijima kao najvećeg mučeničkog grada, a odgovaralo mu je i blokirano Sarajevo iz političkih razloga. Njegov mandat predsjednika Predsjedništva trajao je godinu dana i nakon toga Skupština BiH je trebala izabrati drugog. Kako se Skupština ne bi mogla sastati bilo je dobro držati Sarajevo u izolaciji. Bojao se i dezertiranja iz vlastite vojske, ako bi se otvorila mogućnost za bijeg iz Sarajeva. Kako bi mogao manipulirati Sarajlijama, Alija je odbio i brojne ponude europskih i arapskih vlada za satelitsku i TV deblokadu Sarajeva. Za vrijeme Alijinih Ženevskih pregovora dolazilo je do prekida svih telefonskih veza Sarajeva s okolinom. Odmah nakon sprječavanja Daidžinog prodora prema Sarajevu naglo je poraslo nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima, a i prema HOS-u u kojemu je bilo puno Muslimana (u mnogim jedinicama su bili i većina). U Sarajevu je nakon Alijine sabotaže deblokade došlo do oružane pobune Jusufa Juke Prazine koji je nakon vojnog poraza svojih snaga morao pobjeći u Mostar, a odatle u Belgiju.

Alija Izedbegović je stopiranjem deblokade Sarajeva razotkrio svoje strateške ciljeve i planove, o čemu je Šušak informacije imao već prije sklapanja sporazuma iz Graca koji je potpisan ni mjesec dana ranije, ali je na području Posavine odmah i prekršen. Nakon blokade prodora prema Sarajevu Šušak je uvidio realnost informacija o planovima britanskih službi za vođenje specijalnih oblika rata koje je uspio, preko svojih veza s američkim obavještajnim službama doznati, a po kojima su Muslimani uz pomoć Islamskih zemalja nagovoreni na prodor prema Jadranu, tj. na sukob s Hrvatima. Aliji Izedbegoviću bi najviše odgovaralo kad bi Hrvati istovremeno ratovali sa Srbima, a i s ABIH, kako bi lakše osvojio hrvatske prostore srednje Bosne i Hercegovine. Primirje sa Srbima pokušavao je dogovoriti neformalno, kao tajni dogovor, ali su ga Britanci natjerali na sklapanje javnog dogovora, pošto njima nije bio cilj braniti interese Muslimana i stvarno im osigurati izlaz na Jadran, već su im interesi Srba bili važniji. Interese Muslimana su branili samo taktički, zbog stjecanja povjerenja u Muslimanskom vodstvu i islamskim zemljama bogatih naftom.

Kako bi se muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izedbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. (Ovaj sporazum je ponovno dotjerivan i potpisivan 21.9. 1992. u New Yorku, te 25.4. 1993. i 12.5. 1993. Izedbegović je kasnije potpisivanje ovih sporazuma objašnjavao taktičkim i humanitarnim razlozima, kako ne bi ostao bez logističke podrške iz Hrvatske.) Pošto sporazum nije imao nikakvih učinaka na terenu, a kako bi Hrvatska obranila Dalmaciju i kako ne bi morala ratovati istovremeno na dva fronta, što nije bila u stanju, Šušak je odmah poduzeo sve kako bi primirio sukobe sa Srbima i u BiH, a i na hrvatskom ratištu. Istovremeno je počeo jačati položaje na pravcima kojima bi Muslimani mogli prodrijeti prema Pločama. Kako bi što duže vezali za sebe muslimanske snage i tako im onemogućili veliku koncentraciju na prostoru između Mostara i Bugojna, hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni oružje i streljivo dopremano je čak i helikopterima koje je Šušak hitno nabavio u Rusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Kako do izdvojenih enklava srednje Bosne nije uspijevao dostaviti dovoljno opreme i oružja Manolićevi kadrovi su počeli širiti glasine kako on želi braniti samo svoju Hercegovinu, a srednju Bosnu je prepustio muslimanima kojima dostavlja čak i oružje, iako je on dostavu oružja morao dozvoliti kako bi se muslimani na drugim ratištima mogli obraniti od eventualnog novog Srpskog napada, što bi dovelo do nove rijeke muslimanskih izbjeglica u Hrvatsku. Da je Hrvatska prekinula dopremu oružja Muslimanima Srbi bi pričekali da potroše streljivo, te bi krenuli u novu opći napad, nakon čega bi 2.500.000 muslimana i 700.000 BiH Hrvata završilo u Hrvatskoj. Hrvatska to ne bi mogla izdržati ni logistički, ni sigurnosno, te bi tada bez problema Srbi osvojili Dalmaciju, nakon čega bi na red došla Slavonija čime bi plan stvaranja velike Srbije bio dovršen. Na suradnju s HVO-om po Šuškovoj zapovjedi pozvan je i lokalni zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević, koji je pokušavao osvojiti čak i čisti srpski grad Trebinje u istočnoj Hercegovini. On je u Australiji previše dugo sanjao o hrvatskoj granici na Drini, te nije uspio shvatit kako su pojedini Muslimani počeli sanjati o svojoj državici s granicom na otvorenom moru, a na to su ih poticali, osim Engleza i Francuza, mudžahedini, te islamske zemlje koje su željele muslimansku državu u Europi, s izlazom na otvoreno more.
HOS pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića zbog nerazumijevanja političkih igara znatno je pridonosio zbrci na terenu. Početkom rata u BiH sve jedinice HOS-a su prebačene tamo, kako Paraga s njima ne bi mogao prijetiti vojnim udarom. U pravilu su odlazili na najgora ratišta. To je odgovaralo i Tuđmanu i Šušku, kako bi otklonio opasnost od vojnog udara u Hrvatskoj, a odgovaralo je i Manoliću kako bi imao tajni instrument za uplitanje u BiH sukob. Manolić je preko svojih operativaca Paragi slao oružja koliko je trebalo te je HOS ubrzo postao, na mnogim mjestima, većinom muslimanska postrojba.

HOS na čelu s Blažom Kraljevićem, kao i Patriotska liga postali su smetnja KOS-ovcima ubačenim u HVO i ABIH koji su činili sve kako bi što više potpirili sukobe između ABIH i HVO-a. KOS-ovci u ABIH su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve prohrvatski nastrojene zapovjednike Patriotske lige, a KOS-ovci u HVO-u su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve promuslimanski orijentirane zapovjednike HVO-a. Šušak je lokalnom zapovjedništvu HVO-a naredio razgovore s Kraljevićem kako bi ga uvjerili u potrebu smirivanja sukoba sa Srbima, te oprez prema postrojbama ABIH. Blaž Kraljević je u HOS-u imao većinu Muslimana i mogao je odigrati ulogu tampona između HVO-a i ABIH, samo da je shvatio igre koje vode ubačeni KOS-ovci. Međutim on je uporno odbijao obustavu sukoba sa Srbima, zbog čega je došlo do neprijateljstva između njega i zapovjednika HVO-a. To su iskoristili ubačeni UDBA-ši koji su mu organizirali zamku nakon neuspješnih pregovora u Ljubuškom. Likvidaciju je odradila grupa kriminalaca, bivših suradnika UDBA-e od kojih su neki 1991. bili uključeni u obranu Hrvatske u postrojbama posebne pričuvne policije iz Hrvatske, a koji su se početkom 1992. prebacili u BiH, u Tutinu postrojbu. Tuta je bio bivši suradnik Josipa Manolića ubačen među Hrvatske emigrante u Njemačkoj koji se vrlo uspješno prilagodio Šušku, te se svuda predstavljao kao njegov čovjek od najvećeg povjerenja, ali je i dalje održavao povremene kontakte sa Manolićem, kao i pojedinci iz njegove kažnjeničke bojne. Šušak ga je kao takvog i prihvatio, vjerujući u njegov nacionalni naboj, ne shvaćajući Manolićevu sposobnost manipulacije ljudima suprotnih političkih uvjerenja. Čim je Kraljević likvidiran terenski suradnici odjeljenja za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) HVO-a, HV-a i MUP-a već su brujali kako je to naredio Šušak. Kako izvršioci Kraljevićeve likvidacije to ne bi mogli demantirati vrlo brzo su svi poginuli na različite načine, najčešće na bojištu s metkom u leđima, slično kao i zapovjednici posebne pričuvne policije u Hrvatskoj.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:21
Nakon likvidacije Blaža Kraljevića Paraga je pokušao HOS-ovce vratiti u Hrvatsku i ponovno pokušati izvesti vojni udar, ali je Đapić to uspio spriječiti. Nakon smirivanja stanja Hrvati iz HOS-a prešli su u HVO i HV, a mnogi dotadašnji Hrvati muslimanske vjere postali su najradikalniji borci ABiH, što je najviše odgovaralo Aliji Izedbegoviću, dok su prohrvatski orijentirani Muslimani iz Patriotske lige ubrzo potpuno marginalizirani i uklopljeni u ABiH. Raspadom HOS-a Manolić i njegova udbaška ekipa izgubili su svoj najjači nesvjesni oružani instrument utjecaja u BiH pa su se dohvatili svog posljednjeg oružja - medija. Osnovni razlog njihova neuspjeha je taj što psihološki formirani u uvjetima komunističke diktature, nisu mogli shvatiti kako jedna država, u uvjetima demokracije može opstati samo ako većina stanovništva želi njezin opstanak. Opstanak BiH kao samostalne centralizirane države nisu željeli ni Srbi, ni Hrvati, a ni velik dio Muslimana. Neki Muslimani su se željeli prikloniti Srbima, neki Hrvatima, neki kao npr., Alija Izetbegović željeli su ili konfederativnu Jugoslaviju s unitarnom BiH, ili malu muslimansku državu. Kasnije, u siječnju 1995, za vrijeme Bihaćke krize Woren Christoper je pred Američkim kongresom izjavio kako »Vlada u Sarajevu već četiri godine intenzivno surađuje na podjeli te zemlje«.

Dana 13. 6. 1992. na planini Raduša, općina Uskoplje/Gornji Vakuf, iz zasjede Muslimani su ubili četiri časnika HVO-a. Nakon toga je došlo do prvih sukoba na području općine Gornji Vakuf/Uskoplje.
Dana 18. 6. organizacija Islamske konferencije traži vojnu intervenciju protiv Srba u BiH pod pokroviteljstvom UN-a.
Dana 25. 6. 1992. predsjednik Tuđman je u Strasbourgu sudjelovao u radu Mirovne konferencije o ratu u Bosni i Hercegovini, zajedno s Lordom Carringtonom, S. Miloševićem, A. Izetbegovićem i H. Silajdžićem.
Između 28. i 29. 6. 1992. francuski predsjednik Mitterand iznenada je sletio na sarajevski aerodrom, iako su bili najavljeni zračni napadi na Srbe. Time je otvorio zračni most prema Sarajevu i Karađića predstavio kao stranu u pregovorima, a istovremeno je smanjio mogući rizik zapadnih napada na Srbe.
Između 1. i 2. srpnja 1992. u Jadran je uplovila šesta flota SAD-a čime je onemogućeno nabavljanje ozbiljnih količina oružja, streljiva i granata.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:22
5.3.4. ORUŽJE

Dana 21. 7. 1992. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji dviju država. Zamjenici ministara vanjskih poslova dviju država dr. Miomir Žužul i Vlatko Kraljević potpisali su Sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država. Na tom susretu dva predsjednika postigla su i dogovor o suradnji između HVO-a i Armije BiH kako ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH. Time se stavio na čelo zagovornika samostalne muslimanske države, bez Hrvata i Srba.
Dana 27. 7. predsjednik Tuđman je primio u privatni posjet predsjednika Argentinske Republike C. S. Menema pri čemu je načelno dogovorena tajna isporuka oružja, eksploziva i topničkih granata Hrvatskoj. Ovu operaciju američke, britanske i francuske službe dugo nisu uspjele razotkriti. Tek kada je MI6 otkrio kako je Dinko Šakić jedan od glavnih karika u ovom lancu, BBC je počeo medijske napade na njega. Britanci su se kasnije uspjeli osvetiti i Menemu tako što su ga uz pomoć svojih argentinskih obavještajnih propagandista smjestili u zatvor, nakon silaska s vlasti.
Hrvatska je oružje nabavljala na raznim stranama i na različite načine, zbog totalnog embarga na oružje i opremu. Dio oružja Hrvatska je pokušala i sama proizvoditi, ali to se pokazalo vrlo teško i sporo. Prve domaće strojnice pod nazivom ERO i ZAGI često su se zaglavljivale, što ih je činilo nepouzdanima. Minobacačke cijevi lagano je bilo proizvoditi, ali najteža se pokazala proizvodnja onog najvažnijeg i najskupljeg: minobacačkih, topničkih, tenkovskih i haubičkih granata, osobito upaljača za njih, a najteže proizvodnja raketnih projektila. U SFRJ bila je razvijena proizvodnja svih eksploziva, granata, VBR-ova i ostalog oružja, ali je bila decentralizirano organizirana, te ni jedna republika (osim Srbije) nije mogla samostalno proizvoditi oružje. Najvažnije komponente proizvodile su se u Srbiji i BiH, a oprema za ovu proizvodnju nabavljena je na Zapadu nakon svađe između Tita i Staljina. Budući da Hrvatska nije mogla nabaviti opremu za takvu proizvodnju, nije mogla postići odgovarajuću kvalitetu vlastitog naoružanja pa se morala opredijeliti za ilegalni uvoz pušaka, eksploziva, granata, upaljača, vojne elektronike, sredstava veze i svega ostalog što se nije moglo na brzinu i u dovoljnim količinama proizvoditi u domaćim tvornicama. Najvažnije za kopneni rat je dovoljna količina granata, od kojih jedna stoji više nego sanduk kalašnjikova, a to ni mnogim vojnicima nije bilo jasno, pa nisu mogli shvatiti zašto ne možemo organizirati napade širih razmjera. Kako ne bismo mogli organizirati vlastitu proizvodnju oružja pobrinuo se i MMF. Po prvom stend by aranžmanu s ovom međunarodnom institucijom morali smo obustaviti rad Koksare u Bakru, Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku, Tvornice Dalmacija u Dugom Ratu, Željezare Sisak, Đure Đakovića, Jedinstva u Zagrebu i više manjih poduzeća. Za uzvrat MMF je omogućio reprogramiranje dugova naslijeđenih od bivše SFRJ. Istovremeno je ocijenjeno kako u Hrvatskoj ima premalo banaka, te taj broj treba povećati, kao i broj štedionica. (Već po drugom stend bay aranžmanu je procijenjeno kako banaka i štedionica ima previše pa im treba smanjiti broj.)

U srpnju 1992. održan je sastanak u Međugorju na kojem su Muslimani i Hrvati predložili da se BiH organizira u četiri kantona, od koji bi dva bila muslimanska, jedan srpski i jedan hrvatski.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:23
5.3.5. LONDONSKA KONFERENCIJA

Vlada dr. Franje Gregurića smijenjena je 12. 8. 1992. kad je imenovana nova na čelu s Hrvojem Šarinićem. Od 25. do 27. 8. 1992. dr. Tuđman je u Londonu sudjelovao u radu na Mirovnoj konferenciji o bivšoj SFRJ gdje je definirano da se granice ne mogu mijenjati, osim dogovorom. Srbija je ovdje politički pobijedila samim tim što je otišla na konferenciju (dogovor), a to je i bio osnovni cilj konferencije. Alija Izetbegović je to kao žrtva mogao odbiti, ali je rekao: “Pregovarati se mora”. Londonska konferencija prihvatila je četnike za pregovaračku stranu. Jedino što Srbi i JNA nisu do tada uspjeli je uspostaviti širu teritorijalnu vezu s banjalučkom regijom, otvoriti još dva koridora, kako su planirali, i zauzeti još jedan industrijski ili prometni čvor. U isto vrijeme ABiH uz pomoć oružja kupljenog od Hrvatske i dobavljenog preko Hrvatske, oslobodila je cijelo Podrinje, a oko Pala je potpuno zatvoren obruč dolinom Drine. Lokalni zapovjednik Imamović je osvajao dio po dio terena u pravcu Drine, a planirao je pokrenuti ofenzivu prema Goraždu i Foči. Osvojio je vrh Treskavice te bio nadomak Kalinovika, rodnog mjesta Ratka Mladića. Imamović je ubijen u čudnim okolnostima, vjerojatno kao nezgodan svjedok. Zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić javljao je da je ubijeno onoliko četnika koliko su oni civila pobili, a vojnici iz Goražđa su mogli gledati zgrade na Palama. Prva mostarska brigada uspjela je osloboditi istočnu obalu Mostara. Deblokada Sarajeva operacijom Jug trenutak je kad su jedinice ABiH zabilježile značajna napredovanja, oslobađaju Trnovo i Rogoj, ali bivaju zaustavljene zbog blokade dopreme streljiva od Alijinog logističara Čengića. Slijedila je operacija Koverat, pa druge operacije koje su sve odreda sabotirane iz samog vrha ABiH. Paralelno s tim je polagano smanjivana multietničnosti ABiH, sve izraženije su šikanirani Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Dragana Vikića, i njima slični. Sve je značajnije aktiviranje ideologa islamizacije vojske, sve češće stvaranje kaosa u redovima branitelja Sarajeva, sve izraženije nepoštivanje zapovijedi koje su stizale od generala Mustafe Hajrulahovića Talijana, prvog komandanta Sarajevskog prvog korpusa.
Britanski plan izazivanja sukoba između Hrvata i Muslimana, tj. prekida strateškog saveza postupno je davao sve više rezultata. Prva veća politička zamka Izedbegoviću postavljena je na Londonskoj konferenciji. Iako je zamka bila očigledna, iako je cijeli pregovarački tim iz Sarajeva donio odluku o nesudjelovanju na Londonskoj konferenciji, iako je prva točka dnevnog reda bila podjela Sarajeva, te iako je u delegaciji dogovoreno odbijanje plana Ailija Izetbegović je na iznenađenje svih na konferenciji za tisak nakon prve sjednice rekao “Mi plan u osnovi prihvatamo”. Time je postalo jasno kako on u Britansku zamku nije upao slučajno već je sve radio svjesno, a smetnja su mu bili pojedini prohrvatski zapovjednici Patriotske lige za čije smjenjivanje mu je trebalo nešto vremena.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:23
5.3.6. DOLAZAK UNPROFORA

Dana 28. 8. 1992. ministri vanjskih poslova i obrane Zapadnoeuropske unije (WEU) odobrili su slanje 5.250 vojnika za zaštitu humanitarnih konvoja u BiH. Britanske jedinice su se rasporedili u srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani. Odmah nakon toga Britanci su počeli intenzivirati realizaciju plana sukoba Hrvata i Muslimana po metodi »zavadi pa vladaj«. Njihov dugoročni plan je bio iscrpiti Hrvate i Muslimane u međusobnoj borbi, nakon čega bi Srbi zauzeli čitavu BiH. Time bi nastala »Velika Srbija» s većim dijelom Jadranskoga mora i većim dijelom bivše Jugoslavije. Hrvatska bi nakon toga bila osuđena na lagano umiranje i raseljavanje. Na scenu izlazi Lord Owen (član tajnih loža Royal Institute of Int. Affairs i Committee of 300) koji Hrvatima u BiH obećava više nego su tražili, a isto tako i Izetbegoviću obećava sve što on traži. Skoro sve što je držao HVO, u Vance-Owenovu planu je obećano Hrvatima, čime su Hrvati gurnuti u rat na strani Srba. Hrvatskom stanovništvu nudilo se oko 35% teritorija kroz provincije 8, 10 i 3. Istovremeno, Owen je Aliji, tajno, nudio izlaz na otvoreno more tako što mu obećava grad Ploče s lukom i okolinom te široki koridor kroz zapadnu Hercegovinu gdje žive gotovo isključivo Hrvati. Owen je znao kako Tuđman ne može ustupati hrvatski teritorij i zato nikada ovo nije ponudio kao službeni dokument, ali je više puta to javno tražio, čak i pred medijima, kao čin dobre volje prema Muslimanima. Tuđman je znao što odbijanje znači, i već tada je shvatio kako će morati primiriti sukobe sa Srbima kako ne bi morao voditi borbu na dva fronta. Nakon nepopuštanja Izetbegoviću i Owenu uslijedili su britansko-francuski politički i ekonomski pritisci, a polovicom 1993. i pokušaji vojnog prodora prema moru preko Mostara. Kada to nije uspjelo, Alija je koncem 1993. svoje zahtjeve smanjio samo na luku Ploče, ali je Tuđman tada bio već toliko ljutit na njega da ni o tomu nije htio razgovarati. Ovaj, za Muslimane najveći problem, riješen je tek 22. 11. 1998. kada je u Zagrebu potpisan Sporazum o slobodnom tranzitu kroz teritorij Republike Hrvatske u Luku Ploče i iz nje, te kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neum. Sporazum su potpisali predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Sporazumom je uspostavljena i slobodna trgovačka zona Ploče.
Od 20. do 23. 9. 1992. predsjednik, dr. Franjo Tuđman, je u New Yorku sudjelovao na 47. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda i pri tom je u govoru iznio hrvatska gledišta u svezi s okončanjem ratne krize na području bivše Jugoslavije, a 30. 9. u Ženevi, s predsjednikom SR Jugoslavije D Ćosićem, potpisao je sporazum po kojemu će Jugoslavenska armija napustiti Prevlaku do 20. listopada, u skladu s Vanceovim planom.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:24
5.3.7. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA

Početkom listopada počeli su hrvatsko-muslimanski sukobi u općini Novi Travnik, u području sela: Senkovci, Sinokos i Donje Pećine, Opara te u samom gradu. U tim selima Muslimani su napali zapovjednika HVO-a Jajce Stjepana Blaževića i predsjednika HVO-a Jajce Nikolu Bilića. Tada je poginulo 15 pripadnika HVO-a. Muslimani su tada prvi put koristili teško topništvo protiv Hrvata. Muslimani su napali zapovjedništvo HVO-a u Novom Travniku i uništili Ratnu bolnicu HVO-a. Zapalili su dvije zgrade u gradu, gdje su živjeli pretežno Hrvati. Cilj napada im je bio zauzimanje benzinske pumpne stanice, a kada u tome nisu uspjeli, zapalili su je. Grad je podijeljen. Stanovništvo gornjeg dijela kontroliraju Muslimani, a donji novi dio grada kontroliraju Hrvati. U tim sukobima poginulo je 8 pripadnika HVO-a, a 16 je ranjeno. Mediji su nastojali ove sukobe prikazati kao lokalne incidente, a istina je da su lokalni sukobi i neprijateljstva služili samo kao povod, a ne uzrok sukoba. Muslimani su poslije svakog idućeg napada nastojali naći neki zgodan povod kako bi sukobe mogli prikazati kao lokalni incident, a ne kao svoju strategiju.
Dana 20. 10. 1992. u Lašvanskoj dolini, u selu Ahmići, pripadnici ABiH zaustavili su pomoć hrvatskim braniteljima iz Kiseljaka u Jajce, a 23. 10. 1992. u blizini sela Dobrašin iz zasjede su ubili četiri pripadnika HVO-a i onemogućili prolaz snagama HVO-a iz Prozora prema Jajcu koje je doživljavalo vrhunac oružanih napada srpskih snaga, nakon čega su hrvatski branitelji Jajca, zbog nemogućnosti istovremenog ratovanja i protiv Srba i protiv Muslimana, bili primorani na povlačenje s položaja i izbjeglištvo. Jajce je zadnji veći grad koji su Srbi zauzeli u toku 1992, nakon čega su prešli u defenzivu i čekanje na međusobno iscrpljivanje Hrvata i Muslimana.
Dana 20. 10. 1992. dr. Tuđman je u Ženevi u nazočnosti C. Vancea i R. Owena pregovarao s D. Ćosićem o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Taj je sporazum dr. Tuđmanu bio bitan jer je očekivao sukobe s Muslimanima dolinom Neretve na pravcu prema Pločama.
Dana 25. 10. 1992. u operaciji Tigar oslobođeno je šire područje oko Dubrovnika, do Prevlake, čime je smanjen pritisak na ovaj grad. Nakon ove operacija izvršena je demobilizacija oko 40.000 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga zbog velikih troškova rata, kako bi ta sredstva mogla biti upotrijebljena u očekivanim sukobima s muslimanima.
Dan 27. 10. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku rada Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj SFRJ, u nazočnosti glavnog tajnika UN-a B. B. Ghalija te supredsjedatelja C. Vancea i lorda D. Owena sudjelovao u razgovorima s D. Ćosićem i A. Izetbegovićem.
Krajem 1992, kada je došlo do prvih ozbiljnijih oružanih sukoba HVO-a i ABiH, počelo je naoružavanje Muslimana sa Zapada. Naoružavanje III. Zeničkog i IV. Konjičko-jablaničkog korpusa na sebe je preuzela britanska postrojba Unprofora. Naime, islamske zemlje su od Britanaca kupovale oružje i slale ga ABiH, a britanski su vojnici oružje transportirali preko teritorija koje su kontrolirali lokalni Hrvati do muslimanskih jedinica, pri čemu je dio oružja po dogovoru pripadao Hrvatskoj i HVO-u preko čijeg teritorija je oružje transportirano, i to je bio najvažniji izvor streljiva i granata za Dalmaciju i Hercegovinu. Samo Iran je kupio oružja, streljiva i granata u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Amerikanci su preko Tuzlanskog aerodroma naoružavali Tuzlanski korpus AbiH s ciljem sprječavanja proširenja srpskog brčanskog koridora i otvaranja još jednog koridora kod Tuzle. U to vrijeme Mitterand je podržao osnivanje Muslimanske države kako Nijemci ne bi na brzinu preko Hrvata smirili Bosnu i Srbe, koji su tradicionalna zapreka Nijemcima za prodor prema Bliskom istoku bogatom naftom. Zbog toga su Britanci i Francuzi od Prvoga svjetskog rata podržavali što veću Srbiju, dok su Nijemci nastojali spriječiti ostvarivanje Velike Srbije. I Francuzi i Englezi poslali su svoje “snage” u Bosnu, a smirivanje Bosne im nije odgovaralo jer bi time oslabili položaj Srba, a Nijemci i Amerikanci bi bili pobjednici. Lord Owen tada javno govori: “Mi trebamo nametnuti prekid vatre (…) Od vitalnog je značaja ne dozvoliti aneksiju Bosne i protjerivanje muslimanske populacije iz svojih središta. Mi moramo imati jako europsko vojno prisustvo i SAD moraju biti uključene, ali samo u manjem obimu. Prava snaga je NATO.” Malo nakon preuzimanja dužnosti kopredsjednika je izjavio: »Shvatio sam da nema nevinih među političkim i vojnim rukovodiocima na sve tri strane u Bosni i Hercegovini«. Time je želio relativizirati krivce za rat u BiH te smanjiti ulogu Amerikanaca u ovom sukobu.
Na kontrolnim punktovima lokalne jedinice HVO-a zadržavale su konvoje Unprofora s oružjem, opremom i naftom te su dio uzimali za sebe, pa je prelaskom preko više kontrolnih točki Muslimanima ostajao manji dio oružja. Isto tako su postupali i Muslimani s konvojima upućenim jedinicama HVO-a u Tuzli, Sarajevu i Zenici. Naoružavanje samoga Sarajeva vršeno je preko hrvatskih prigradskih naselja Stupa i Otesa.
Koncem listopada postaje sve jasnije kako će doći do većih sukoba između Hrvata i Muslimana te Hrvati napuštaju pojedine enklave koje nisu mogli braniti ili koje po VO planu nisu pripadale Hrvatima. Iz BiH je do tada već nestalo 150.000 Hrvata iz Posavine i oko 130.000 iz banjalučke regije. Prvi veliki sukob između ABiH i HVO-a dogodio se 25. listopada 1992, kada su postrojbe HVO-a uspjele preuzeti Prozor koji je do tada bio pod nadzorom ABiH.

U jesen 1992. u okviru Trećeg korpusa ABiH sa sjedištem u Zenici je započelo formiranje 17. krajiške i 7. muslimanske brigade. 17. krajiška brigada nastala je okupljanjem Muslimana protjeranih od Srba, a opremljena je i naoružana u Hrvatskoj s namjerom da bude udarna postrojba za ponovno preuzimanje područja koje su osvojili Srbi. Brigada se popunjava s muslimanima prognanim od strane Srba i vrlo brzo postaje udarna postrojba za protjerivanje Hrvata. Trend “islamizacije” 7. krajiške brigade je svjesno vršen od vodstva SDA tako što su u nju upućivani islamski dobrovoljci - mudžahedini koji su iz arapskih zemalja stizali u BiH pod krinkom humanitarnih djelatnika ili novinara. Muslimansko vodstvo u Sarajevu, pod vodstvom Sefera Halilovića donosi odluku o prekidu strateškog saveza s Hrvatima, te počinju kreirati planove za preseljenje muslimanskih izbjeglica iz Posavine i istočne Bosne u Lašvansku dolinu, te preuzimanje kontrole nad tvornicama za proizvodnju oružja u Konjicu, Busovači, Vitezu, i Novom Travniku. U Sarajevu je sve više prevladava stav da se Hrvate lako može poraziti jer su brojčano višestruko slabiji, a Hrvatska im neće moći pomoći jer ima mnogo problema i sa Srbima u Hrvatskoj. Na taj način su namjeravali zauzeti središnju Bosnu, te u daljnjem napredovanju prema jugu, izbiti na more.
Dana 17. 11. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a pooštrilo je sankcije protiv SRJ, a 22. 11. počeo je strogi pomorski embargo NATO-a u Jadranu protiv SRJ.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:24
5.3.8. VANCE-OWENOV PLAN
(Podjela na tri provincije)
Dana 30. 11. 1992. pripadnici Vojne policije ABiH u Maglaju prijete kako će pobiti sve Hrvate od Maglaja do Zenice iako su Hrvati obranili Maglaj od Srba.
U prosincu 1992. tijekom izvanredne sjednice Organizacije islamske konferencije (OIC) u Jeddi, u Saudijskoj Arabiji, sastali su se tadašnji ministar vanjskih poslova Zdenko škrabalo i Alija Izedbegović. Škrabalo je tražio od Alije da prihvati ponudu dr. Franje Tuđmana o uspostavi zajedničkog vojnog zapovjedništva u Zagrebu ili Bugojnu, radi zajedničke borbe protiv Srba. Sa Škrabalom je bio i zagrebački muftija Šefko Omerbašić koji je potvrdio Tuđmanovu iskrenost. Pošto je Halilovićeva strategija zauzimanja središnje Bosne i izbijanja prema jugu već bila aktivirana, a broj Muslimanskih vojnika je već bio deset puta veći od broja vojnika HVO-a na tom području, Alija je Tuđmanov plan odbio.
U prosincu 1992. / siječanj 1993. u Ženevi su Vance i Owen Hrvatima, Srbima i Muslimanima izložili svoj plan i karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine na 10 provincija. Svakom narodu pripadaju tri provincije, a Sarajevo dobiva poseban status. Hrvatima bi pripale 3. odžačka, 8. mostarska i 10. travnička provincija, Srbima 2 .banjalučka, 4. bijeljinska i 6. nevesinjska, a Muslimanima 1. bihaćka, 5. tuzlanska i 9. zenička. Karta Bosne i Hercegovine je tako podijeljena na 10 provincija. U skladu s tim, ministar obrane u Vladi Bosne i Hercegovine donosi zapovijed da se obrambene snage u provincijama 1, 5 i 9 stave pod vodstvo Štaba Armije BiH, a obrambene snage u provincijama 3, 8 i l0 pod nadzor HVO-a. Lord Owen je o ovome jednom prilikom rekao: “Preuzeli smo tada dostignuti nivo podjele Bosne”. VO planom u suštini je legalizirano odcjepljenje Srba od BiH i pretvoreno u dobrovoljno odcjepljenje “muslimansko-hrvatske federacije” od BiH.
Od 2. do 3. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ.
Dana 4. siječnja 1993. Vance-Owenov sporazum o miru u Bosni i Hercegovini potpisan je u Ženevi. Nakon toga je Alija Izetbegović izjavio: “Ako potpišemo, imat ćemo mir a ako ne potpišemo, imat ćemo rat”.
U siječnju 1993. u Bistrincima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, pripadnici ABiH ubili su tri civila u Kaćunima, u općini Busovača su iz zasjede smrtno stradala četiri vojnika HVO-a, u Dusini, općina Zenica, pobijeno je 10 civila, a u Gustom Grabu, općina Busovača, ubijeno je i masakrirano pet civila u dobi između 70 i 80 godina života.
Od 11. do 12. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ.
Dana 12. siječnja 1993. u Lužanima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, ABiH je ubila i masakrirala veći broj hrvatskih civila.
Dana 15. 1. 1993. u Zagrebu, u okviru Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, dr. Tuđman je sudjelovao u razgovorima s D. Owenom, C. Vanceom te A. Izetbegovićem i M. Bobanom.
Čim su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, opozicijske stranke SDP i HSLS (Tomac i Budiša) napale su predsjednika Tuđmana uvjerene kako je riječ o dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Nesposobni za shvaćanje tadašnje realne vojnopolitičke situacije u kojoj se Hrvatska nalazila, bez imalo su razmišljanja nasjeli na novinske informacije plasirane iz britanskih obavještajnih službi i projugoslavenske, titoističke frakcije KOS-a. Tuđmanu je ovo odgovaralo jer je to bio još jedan dokaz pred Miloševićem kako misli ozbiljno i kako »Srpsku Krajinu« neće dirati. Da je Tuđman iznio Budiši i Tomcu tadašnju stvarnu situaciju na terenu i svoje dugoročne planove, oni bi mogli i drugačije reagirati. Tada bi se Milošević mogao zapitati o tomu blefira li Tuđman?
Da se Karadžić u to doba držao dogovora s Izetbegovićem i britansko-francuskim obavještajcima, sarajevski Muslimani dobili bi dovoljno pješačkog oružja te bi mogli izvršiti masovnu mobilizaciju i nitko ih ne bi zaustavio do mora (pod uvjetom da ih je Alija uspio motivirati za osvajanje hrvatskih etničkih teritorija, umjesto povratka izgubljenog vlastitog etničkog teritorija), a granica između hrvatske i muslimanske Bosne bila bi između Ploča i Makarske. Hrvatska bi ostala bez okupiranih dijelova vlastita teritorija, s malim dijelom zapadne Hercegovine, bez doline Neretve. Zahvaljujući Tuđmanovim pregovorima s Miloševićem, dogovor Karadžić - Izetbegović je miniran te je takav rasplet situacije spriječen. Da bi udobrovoljio Miloševića, Tuđman ga je uspio uvjeriti kako je dugoročno spreman dati Srbima sve što su osvojili u Hrvatskoj. Da bi mu to dokazao, kasnije, nakon mnogo političkih pritisaka, čak je dopustio francuskom “prijatelju” Hrvoju Šariniću potpisivanje Plana Z4, koji je značio federalizaciju Hrvatske i dugoročno moguće odcjepljenje osvojenih dijelova Hrvatske. Ovaj je plan značio kapitulaciju Hrvatske kao cjelovite države iz avnojskih granica, a sve u cilju spašavanja južne Dalmacije, područja previše plitkog za organiziranje učinkovite obrane s vlastitog teritorija. Šaljući Šarinića na potpisivanje toga sporazuma, Tuđman je izbjegao osobno potpisivanje, što mu je ostavilo mogućnost kasnijeg kršenja. Na sreću Hrvatske, političko i vojno nepismeni kninski vlastodršci nisu prihvatili ovaj plan zbog tada već neostvarive težnje da dobiju odmah sve do Šešeljeve linije. Amerikanci su vršili pritisak i na Tuđmana i na Miloševića kako bi se potpisao ovaj plan, ali je Milošević izbjegavao susret s njima i jači pritisak na lokalne Srbe. Nije ih želio prisiljavati na potpisivanje jer bi to značilo priznavanje poraza projekta »Velika Srbija«, a i Albanci s Kosova bi mogli tražiti isti status za Kosovo. Kako bi održao trenutačno dobre odnose s Miloševićem, predsjednik Tuđman mu je slao čak i signale da bi mogli pregovarati o istočnoj Hrvatskoj.

U to su vrijeme lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor projugoslavenske frakcije KOS-a i britansko-francuskih obavještajaca koji su željeli razvući Hrvatsku vojsku, pojačali oružane provokacije na zadarskom području. Željeli su vezati što veće snage HV-a za ovo područje i smanjiti pažnju s ratišta u srednjoj Bosni, gdje su Muslimani završili logističke i kadrovske pripreme za prve veće organizirane napade na Hrvatske enklave. Srbi granatiraju Zadar i okolicu, te prijete rušenjem brane Peruča, traže proširenje izlaska na Jadransko more kod Karina i t.d. Zahvaljujući takvim oružanim provokacijama pojedinci iz projugoslavenske frakcije KOS-a, infiltrirani u HDZ, te britanski i francuski obavještajci iz Tuđmanova okruženja uspjeli su ga, dezinformacijama o neophodnosti oslobađanja šireg prostora oko Masleničkog mosta, navesti na akciju Maslenica. Zbog tog su 22. 1. 1993. Hrvatske oružane snage krenule u oslobađanje Maslenice, Novskog ždrila, Zračne luke Zemunik i brane Peruče, s ciljem ovladati Velebitom te zauzeti miniranu i polusrušenu branu Peruča. U tri je dana izvedena akcija oslobađanja šireg područja Maslenice, prostora na kojemu je Hrvatska bila razdvojena na dva dijela. Srbi su u kolovozu 1990. balvanima presjekli putove na tom dijelu Hrvatske, a 1991. srušili Maslenički most. U okruženju je jedina komunikacija oko toga područja vodila preko Paga trajektima. Jadranska je magistrala od Novskog ždrila do Zadra oslobođena, četnici su odbačeni na dovoljnu udaljenost. Zadru je vraćen mir, hrvatska sela u zaleđu Zadra su oslobođena, kao i aerodrom Zemunik, te su ostvareni uvjeti za povratak prognanih stanovnika. Akcijom je zapovijedao general Janko Bobetko uz pomoć Norca, Gotovine i Markača. U njoj su sudjelovale postrojbe HV-a iz raznih krajeva Hrvatske, među njima i one sa zadarskog područja, te specijalne jedinice MUP-a. Predsjednik je Tuđman taj zadatak odobrio pet dana prije početka operacije, sve je trebalo ići brzo i biti potpuno iznenađenje. S užim tijelom zapovjedništva koje je odredio general Bobetko, u Zadru je, u potpunoj tajnosti, planirao akciju koja je 22. siječnja istodobno krenula s četiriju odvojenih pravaca djelovanja i izvedena u dvije etape. Treća etapa koja je bila razrađena, a trebala je završiti oslobađanjem Benkovca i Obrovca, zaustavljena je zbog snažnih intervencija iz svijeta.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:25
Francuzi i Englezi su žurno poslali jedan nosač aviona u Jadran i prijetili vojnom intervencijom, a Milošević je prijetio prekidom primirja i na drugim dijelovima ratišta. Zbog toga je predsjednik Tuđman zapovjedio djelomično povlačenje, a agenti KOS-a i zapadne krtice u Hrvatskoj vojsci (uglavnom bivši hrvatski udbaši) nastojale su pri tom navesti razočarane hrvatske vojnike na uništavanje i onih objekata koji nemaju vojno značenje. Hrvatski Srbi su sve do ožujka pokušavali vratiti izgubljeno područje. Mobilizirali su sve svoje potencijale, tj. oko 70.000 ljudi i oko 5.000 dobrovoljaca iz Srbije. Srpski zapovjednik Mile Novaković nije bio siguran u namjere Hrvatske vojske, bojao se presijecanja »Krajine« na više dijelova, te nije mogao koncentrirati sve snage za napadne operacije prema izgubljenim terenima. Nakon ove operacije lokalnim je Srbima postalo jasno kako izgubljeno ne mogu vratiti, te da ne mogu očekivati veću pomoć od Karađića i Miloševića jer su oni čuvali dostignute položaje u BiH. Počinje period dezertiranja i napuštanja »Republike Srpske krajine«. Iako je akcija «Maslenica» u britanskim strateškim institutima zamišljena kao sredstvo za razvlačenja Hrvatskih snaga na dva fronta i skrivanja prve Muslimanske ofenzive na prostoru srednja Bosne, zahvaljujući njenoj brzini i uspješnosti ona je označila prekretnicu u čitavom ratu. Počeo je period Hrvatskih pobjeda.

Kad su srbi počeli izazivati nove sukobe na Hrvatskom ratištu i prijetiti rušenjem Peruče, u BiH je ministar obrane Republie BiH Božo Rajić, prema Vence Owenovu mirovnom planu izdao zapovjed: “Sve postrojbe HVO-a koje se trenutno nalaze u prostorima provincija 1, 5 i 9, a koje po Vence Ownovom planu pripadaju Muslimanima, podčinjavaju se Glavnom stožeru ABiH, a sve jedinice ABiH koje se nalaze na prostoru provincija 3, 8 i 10. a koje po Vence Ownovom planu pripadaju Hrvatima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a. ” Odmah nakon ove zapovjedi ministra obrane Predsjedništvo RBiH 19.1.1991. poništava ovu zapovjedsobrazloženjem da: “ministar obrane nije potpisao svečanu izjavu –zakletvu, pa nije imao ovlasti izdavati zapovjedi.” Ovime su Muslimani još jednom pokazali kako suradnjusHrvatima prihvaćaju samo kao trenutnu taktiku, a nikako i kao vojnu i političku strategiju.


Dana 20. 1. 1993. Clinton je postao predsjednik SAD, nakon čega se i američka politika prema BiH mijenja u korist Muslimana i Hrvata.

Dana 23. 1. 1993. godine dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku mirovnih pregovora o BiH u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ zajedno s D. Ćosićem, S. Miloševićem, C. Wanceom i D. Owenom. Ženevska konferencija je zvanično sazvana na principima poštivanja Ustava RBiH, nepovredivosti granica i cjelovite BiH. Međutim, kada je delegacija došla na konferenciju, na stolu je bio gotov projekt podjele RBiH, praćen Owenovom strategijom u izjavi: “Princip ove konferencije je - UZMI ILI OSTAVI”. Izetbegović se nije suprotstavio izmjeni dnevnoga reda i principa konferencije. Diplomatska delegacija RBiH odbila je rad i tako zaustavila Izetbegovića u potpisivanju pristanka na nove međunarodno priznate države unutar BiH. Ovaj plan na kojemu je inzistirao lord David Owen predviđao je rekonstrukcije BiH u 10 provincija podijeljenih po etničkoj osnovi, što je odgovaralo i Hrvatima i Srbima, a i Aliji Izetbegoviću. Suprotstavljali su mu se jedino bošnjački unitaristi koji su željeli opstanak unitarne države. Poslije rata lord Owen je više puta rekao kako je Republiku Srpsku trebalo pripojiti Jugoslaviji. Nakon ovoga, na područjima koja su trebala pripasti Muslimanima (koji su se tada prozvali Bošnjaci) ABiH je preuzela zapovjedništvo nad lokalnim jedinicama HVO-a, a na područjima koja su trebala pripasti Herceg Bosni, tj. Hrvatima, HVO je preuzeo zapovjedništvo nad jedinicama ABiH. Pri tome je bilo i oružanih sukoba te razoružavanja vojnika s jedne i druge strane.
Tijekom 1991. u hrvatske se postrojbe dobrovoljno prijavilo više od 500 francuskih i engleskih dragovoljaca, koji su se često predstavljali kao bivši legionari. Godine 1992. su gotovo svi prešli u Bosnu i Hercegovinu u hrvatske i muslimanske postrojbe. Dio ih se iskreno borio za Hrvatsku, ali ih je dobar dio došao po zadatku. Po dvojica ili trojica javljali su se u jednu postrojbu te su bili dobro raspoređeni na cijelom teritoriju. Ti “bivši legionari” imali su običaj noću odlaziti u izviđanja s kojih su se često vraćali s odsječenim ušima. To im je bio dokaz kako su nešto napravili. Manje postrojbe u kojima su boravili podučavali su istim ratnim običajima. Hrvatska vojska u Bosni (HVO) bila je podijeljena na brojne općinske postrojbe i samostalne postrojbe koje su vodili lokalni “šerifi”. Između tih postrojba povremeno bi dolazilo i do oružanih sukoba u kojima su obično najviše sudjelovale jedinice koje su imale strane “instruktore” i koje se nisu pridržavale nikakvih ratnih običaja, nisu poštovale nikakva prava civila ni protivničkih, pa čak ni vlastitih. Na mnogim su mjestima strani instruktori poticali sukobe Muslimana i Hrvata te se počeo događati niz zločina i s hrvatske i s muslimanske strane. Ti strani instruktori vrlo su rado primani od pojedinih lokalnih i hrvatskih i Muslimanskih zapovjednika, bivših KOS-ovaca koji su i sami pokušavali napraviti nered. KOS-ovci srbi, muslimani i hrvati stalno su međusobno tajno komunicirali i povremeno jedni drugima pravili ustupke kako bi dokazali svoju sposobnost, te tako ishodili unapređenja. Na sprječavanju pokolja civila nisu ništa činili, a kad bi se neki pokolj dogodio nisu ga ozbiljno ni pokušavali sankcionirati, pa čak ni sakriti.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:26
5.3.9. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA

Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj etničkog čišćenja Lašvanske doline i naseljavanja raseljenih Muslimana iz drugih dijelova BiH započeo je početkom 1993. Prvi masakr civilnoga stanovništva učinila je Muslimanska vojska u mjestima Dusina i Laštva, u zeničkoj općini, u siječnju 1993, kako bi odsjekli Kiseljak od Lašvanske doline (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača). Cilj im je bio ispresijecati hrvatska područja i spojiti III. korpus ABiH (Zenica) s IV. korpusom (Konjic-Jablanica). Ovaj prvi veći napad na Lašvansku dolinu poslužio je kao proba za ispitivanje obrambene spremnosti HVO-a na ovim prostorima, a odvijao se u pozadini Masleničke operacije koja je potpuno ispunila Hrvatske medije i tako skrenula pažnju Hrvatske javnosti s rata u BiH. Muslimanska ABIH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote iznad hrvatskih sela srednje Bosne, i pojedine manje hrvatske zaseoke, dok su se jedinice HVO-a bile raspoređene po rubnom dijelovima zaseoka hrvatskih enklava. Time je ABIH stekla taktičku prednost u kasnijim sukobima. Lokalni čelnici HVO-a su prijašnje muslimanske napade tretirali kao ispade pojedinih muslimanskih vojnih zapovjednika, te su muslimane još uvijek gledali kao saveznike, iako su oni u to vrijeme već postali strateški neprijatelji, a samo ponegdje taktički saveznici. U ovom prvom većem napadu HVO se pokazao kao nespreman pošto nisu očekivali veći napad s muslimanske strane, što je u suštini bila greška hrvatske državotvorne politike i uspjeh ubačenih hrvatskih jugounitarista. Nakon ove prve ozbiljne muslimanske ofenzive lokalni HVO je počeo obavještajno pratiti pokrete ABiH kako bi spriječio kasnija iznenađenja. Muslimani su s planinskih vrhova kontrolirali sve što se događa u hrvatskim enklavama, te zbog toga hrvati ni sahrane nisu mogli obavljati po danu. Dostava oružja iz Hrvatske, u periodima sukoba mogla se vršiti samo noću helikopterima, a i to je bilo vrlo rizično, pošto je područje pod nadzorom HVO-a bilo previše usko. Dostava oružja, hrane i medicinske opreme ovim enklavama bio je i jedan od razloga zbog kojeg je Šušak dozvolio nastavak dostave oružja Muslimanima i rad logističkih centara ABIH u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Mnogim zapadnim medijskim promatračima i neupućenim diplomatima nije bilo jasno tko se tu protiv koga bori, pa su nizom pregovora nastojali smiriti situaciju i tako smanjiti sve veću rijeku izbjeglica prema Zapadu, koje su postale prevelik ekonomski trošak. Francuzi su pomagali uglavnom Srbe, Britanci Muslimane, a Hrvatska Hrvate. Kada su počeli sukobi između Muslimana i Hrvata, državotvorni mediji su nastojali, u početku, zataškati navedene sukobe. Državotvorni hrvatski mediji pisali su o borbama između Srba i Hrvata te o pokoljima nad Muslimanima od strane Srba. U prvo vrijeme izbjegavali su pisati o pokoljima hrvatskog stanovništva od strane ABiH kako ne bi u Hrvatskoj raspirivali mržnju prema Muslimanima koji su kao izbjeglice boravili u Hrvatskoj, a bilo ih je u Zagrebu, Splitu i Rijeci oko 300.000. Istovremeno, pojedini Manolićevi novinari već polovicom 1992. vrlo uvredljivo pišu o Muslimanima i muslimanskim izbjeglicama. Svojim člancima raspirivali su mržnju između Hrvata i Muslimana, a godinu dana kasnije za sukobe su počeli optuživati predsjednika Tuđmana, Šuška i Bobana. Čitajući te projugoslavenske medije nakon polovice 1993., mnogi su u Hrvatskoj stjecali dojam kako su Hrvati krivi za sukobe.

Muslimanske izbjeglice bile su za Hrvatsku velik ekonomski trošak, što je odgovaralo Miloševiću, a i njegovim zapadnim pomagačima. Borbe između Hrvata i Muslimana veliki su uspjeh MI-6 i lorda Owena, a Amerikanci su bili toliko bijesni na Engleze da su im čak i nekoliko operativaca u Zenici i Tuzli ubili te time poručili kako ovi sukobi moraju prestati. Zapadni diplomati su tada sve češće javno izjavljivali kako Hrvatska treba Muslimanima ustupi luku Ploče, a potajno su činili sve kako bi naoružavanjem Muslimana borbom dobili znatno više. Hrvatska je tada bila gotovo razbijena u četiri dijela, kod Podravske Slatine prema Mađarskoj, kod Karlovca prema Sloveniji i kod Gospića i Masleničkog mosta prema moru, te izgledi za njezin opstanak nisu bili naročiti. Crta obrane bila je vrlo krivudava i dugačka i vezala je uza se velike hrvatske snage. Da su kninski Srbi u to vrijeme otvorili široka ratišta u Hrvatskoj, hrvatska ne bi mogla pomagati HVO, te bi Muslimanska ABiH imala gotovo otvoren prostor za uništenje hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH, i nitko ih ne bi mogao zaustaviti na prema moru. HVO u takvoj situaciji ne bi mogao zaustaviti prodor ABiH unatoč mobilizaciji hrvatskog biološkog maksimuma u Hercegovini, što je kratkotrajno uspio izvršiti Tuta.

Tuđman je u to vrijeme potpisivao razne međunarodne ugovore kako bi dokazao svoju kooperativnost te poboljšao hrvatske šanse za opstanak. Istovremeno je pregovarao i s Miloševićem kako bi dobio na vremenu i izbjegao borbu na više ratišta istovremeno. Lord Owen je istovremeno tajno nastojao intenzivirati sukobe između Hrvata i Muslimana, a kako bi to Muslimani bili u mogućnosti, nagovarao je Karadžića na obustavu operacija protiv Muslimana. Karadžiću je obećavao općinu Dubrovnik, a Aliji općinu Ploče te zaleđe. U području Brčkog Srbi bi dobili koridor prema zapadu širine 20 km, a nakon toga bi Zapad zamrznuo stanje na terenu. Međunarodna zajednica bi nakon tog priznala nove, ratom uspostavljene granice. Alija je na taj novi tajni plan pristao pod uvjetom da Zapad jamči mir između Srba i Muslimana. U to vrijeme Armija BiH je uspjela povezati resurse vlastite proizvodnje oružja i municije te je prijetila opasnost od naglog jačanja Muslimana ukoliko uspiju integrirati teritorij. Paralelno s akcijama invazije iz Srbije, zapovjednik Unprofora Morillon iznio je zamisao o prstenima oko više bosanskih gradova i nazvao ih “sigurnosnim zonama”. Alija Izetbegović je tu ideju podržao te se i samim Amerikancima suprotstavio u njihovoj tvrdnji kako sigurnosni rezervati nisu za ljude.

Dana 8. veljače u Nadiocima, općina Vitez, ABiH ubija tri civila Hrvata, a 7. i 22. veljače u Bojski, općina Bugojno, smrtno su stradala četiri civila.
Dana 12. veljače predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman uputio je pismo predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću u kojem mu zahvaljuje jer je suglasan s njegovim stavovima o uspostavi ekonomske i druge suradnje.
Od 20. do 21. veljače 1992. dr. Tuđman je u službeni posjet Hrvatskoj primio predsjednika Republike Turske Turguta Ozala preko kojega je pokušao utjecati na Muslimane kako bi odustali od napada na hrvatske enklave u srednjoj Bosni.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:26
5.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFENZIVA

Početkom trećeg mjeseca 1993. Sefer Halilović pripremio je plan za drugu muslimansku ofenzivu pod nazivom «Neretva 93» koja se protegnula na više mjeseci. Plan, razrađen s projugoslavenskom frakcijom KOS-a, uz asistenciju Engleza i Francuza, podrazumijevao je primirje između Srba i Muslimana, te izazivanje sukoba između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, kako se HV ne bi mogla umiješati u borbe između ABiH i HVO-a. U prvoj fazi trebalo je potpuno opkoliti i ispresjecati Hrvatske enklave u srednjoj Bosni, kako bi lakše zauzeli Lašvansku dolinu i etnički je očistiti od Hrvata skroz do Mostara, da bi na tom prostoru naselili Muslimane protjerane iz drugih dijelova BiH. Ostvarenjem tih zadataka zauzeli bi tvornicu eksploziva u Vitezu, te tvornice u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu i Hadžićima kako bi se ABiH naoružala. U drugoj fazi je trebalo preko Bugojna i Mostara dolinom Neretve prodrijeti prema moru. Prije početka ove ofenzive muslimani su u istočnom Mostaru organizirali vlastitu bolnicu, iako su se do tada potpuno slobodno liječili u zapadnom Mostaru, pa čak i u Splitu.
U okviru priprema za opću ofenzivu 8. 3. 1993. u sklopu Trećeg korpusa ABiH formirane su četiri operativne grupe: Lašva sa Zapovjedništvom u Kaknju, Zapad sa Zapovjedništvom u Bugojnu, Bosna sa Zapovjedništvom u Zavidovićima i Bosanska Krajina sa Zapovjedništvom u Travniku. 7. muslimanska brigada se od polovine travnja 1993. izravno podčinila Zapovjedništvu Trećeg korpusa.
U ožujku 1993. još nema izravnih ratnih sukoba HVO-a i ABiH na području Travnika, ali u su Gučoj Gori (Travnik) iz zasjede ubijena dva vojnika HVO-a. U konjičkom kraju 23. ožujka postrojbe ABiH su ubile četiri uhićena vojnika HVO-a (Gostovići) i četiri civila između 70 i 80 godina života (Orlište). Istoga dana pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli blokadu svih ulaza u grad Konjic. Na području lokacije Ivan - Sedlo bez ikakve su najave uhitili oko 20 pripadnika HVO-a. O sudbini ove skupine pripadnika HVO-a se od tada ništa više nije doznalo. Pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli i blokadu svih ulaza u selo Goransko Polje. Manji broj Hrvata, mještana toga sela, uspio se izvući iz okruženja i smjestiti na područje sela Kostajnice. Zapovjednik 45. parsovačke brigade zvane “Neretvica” (jedna od postrojbi IV. korpusa ABiH) Hasan Hakalović izdao je zapovijed podčinjenima: “Sve Hrvate razoružati, a ako ne predaju oružje, ubiti!”
Dana 23./24. 3. 1993. pripadnici ABiH su prvi put izvršili napad na područje općine Kiseljak koje se nalazi pod kontrolom pripadnika kiseljačke brigade HVO-a “Ban Jelačić”. Pripadnici ABiH napadaju HVO-a u selu Bilalovac.
Dana 25. 3. 1993. otpočeo je otvoreni oružani napad ABiH na Hrvate i HVO grada Busovače iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice. Sam grad je napalo oko 8.500 pripadnika ABiH i dolazi do totalnog okruženja i blokade grada. Pripadnici HVO-a (njih oko 1.400) uspijevaju odoljeti napadima. Kako bi rasteretili HVO od borbi na dva bojišta, i spasili stanovništvo koje se nije moglo obraniti, 8. travnja 1993. održan je na Vlašiću sastanak delegacija SDS-a i HDZ-a predvođenih Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom. Ovaj sastanak su projugoslavenski mediji pokušavali prikazati kao dogovor o etničkom čišćenju Muslimana. Stvarno je dogovoreno samo propuštanje opkoljenog hrvatskog stanovništva srednje Bosne preko teritorija vojske bosanskih Srba. Male hrvatske enklave koje se nisu mogle obraniti od prodora Muslimana na taj su način spašene od pokolja.
U travnju 1993. ABiH počinila je mnogo zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Uništavana su čitava sela, rušeni su sakralni objekti, val izbjeglica zahvatio je hrvatsko pučanstvo s područja općina Zenica, Konjic, Vitez, Busovača, Kiseljak, Jablanica, Fojnica i Travnik. U Trusini (Konjic) ubijene su i masakrirane 22 osobe, u Putišu (Busovača) oko 60 osoba, u Sušnju (Zenica) preko 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Miletićima (Travnik) je masakrirano pet civila. Nakon ovoga je u Zenici došlo do velike napetosti između III. korpusa ABiH i Zeničke brigade HVO-a.
Dana 13. 4. 1993. u Jablanici dolazi do prometne blokade, čime ABiH onemogućuju ulazak Hrvata u grad ili iz njega. Na području grada Jablanice isključeni su telefoni osobama hrvatske nacionalnosti.
Dana 15. 4. 1993. ABiH poduzela je operaciju širokih razmjera na području Konjica i Jablanice, a prilaze hrvatskim enklavama srednje Bosne iz pravca Prozora i Bugojna je već od prije potpuno kontrolirala. Operacijama u Konjicu dovršen je plan potpunog izoliranja HVO-a u male, vojnički teško obranjive džepove, i stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi mogla doći pomoć.
Arapi iz mudžahedinske postrojbe 3. korpusa ABiH su 15. travnja 1993. oteli zapovjednika te brigade HVO-a Živka Totića, a na licu mjesta ubili četvoricu ljudi iz njegove pratnje, nakon čega je idućega dana došlo do borbi i obostranih pokolja u cijeloj Lašvanskoj dolini, a mnoga hrvatska i muslimanska sela su spaljena. U okviru ovog su se dogodili i medijski najobrađeniji Ahmići. Ahmići, kao pretežno muslimansko selo, presijecaju komunikaciju Vitez - Busovača, a Muslimani su prvi put presjekli tu komunikaciju 20. 10. 1992. Hrvatske su snage idući dan očistile barikade, pri čemu je bilo žrtava i s jedne i s druge strane. Nakon otmice zapovjednika Zeničke brigade HVO-a vojna se situacija u Lašvanskoj dolini značajno pogoršala. Obavještajni podatci HVO-a upućivali su na gomilanje snaga ABiH iz pravca Zenice oko Ahmića. Zapovjedništvo 3. korpusa izdalo je zapovijed za napad i presijecanje ceste između Viteza i Busovaće smjerom Ahmića 16. 4. 1993. Zbog toga je glavni lokalni zapovjednik Blaškić izdao zapovijed za proširenje i učvršćenje ovog koridora. Prostor koji je kontrolirao HVO bio je mjestimice širok jedva 2 km, a odnos snaga je bio 1:6 u korist Muslimana, a u trenutcima najjačih sukoba čak i 1:12. U Ahmićima je bila stacionirana muslimanska postrojba TO u školi i džamiji, a zbog strateške važnosti Ahmića bila je pod izravnim zapovjedništvom 325 brigade ABiH. Borbe su trajale dva dana: prvi dan artiljerija, drugi dan upad u selo, a sve su promatrali Britanci koji su imali bazu samo 900 metara dalje. Čak su i u toku najžešćih sukoba pripadnici BRITBAT-a nekoliko puta oklopnim transporterima prolazili kroz selo. Ubijeno je stotinjak Muslimana, većinom u civilnoj odjeći, a 70% - 80 % ubijenih civila bilo je naoružano lakim pješačkim oružjem. U napadu je sudjelovalo oko 80 vojnika HVO-a, a broj muslimanskih branilaca bio je otprilike isti. Za napad na naseljeno mjesto potreban je omjer napadača 1/3 do 1/6 da bi napad uspio. Neriješeno je ostalo pitanje kako je napad uspio s omjerom 1/1. Uz Ahmiće postoji uzvisina koju su držali Muslimani i prije i za vrijeme borbe, ali i poslije. Upravo na prilazu toj uzvisini bilo je najviše mrtvih. I sami vojnici HVO-a koji su osvojili Ahmiće bili su iznenađeni količinom mrtvih muslimana te su poprište napustili i ne pokušavajući ukloniti leševe. Ostalo je otvoreno pitanje je li vodstvo muslimanske ABiH zapovjedilo blokadu Ahmića bez osiguranog streljiva, ili su možda u napadu sudjelovale i neke prikrivene snage za koje HVO nije znao.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:27
U napadu su mogli sudjelovati i neki prikriveni snajperisti koji su mogli djelovati i s udaljenosti od pola do jednog kilometra, sa strane ili odostrag. Naime, obučeni snajperist s puškom na koju je stavljen prigušivač korištenjem streljiva s ispodzvučnom brzinom zrna može u toku jačeg sukoba ostati neprimijećen vojnicima udaljenima nekoliko desetaka metara. Moguće je da su snajperisti gađali civile i iz samih muslimanskih rovova koji su se nalazili na uzvisini iznad Ahmića, a prisutnim mudžahedinima, vojnicima ABiH, reći kako gađaju vojnike HVO-a koji napadaju Ahmiće. Moguće je, također, da su snajperisti djelovali i iz oklopnih transportera koji su se nekoliko puta provezli kroz selo u jeku najžešćih sukoba. Leševi se nisu ni ohladili, a strani novinari su sve snimili. Ni potpuni vojni amateri ne bi leševe ostavili po dvorištima, osim ako se radi o žurnom povlačenju, a pogotovo ne bi ostavili leševe žena i djece 900 metara od Britanske vojne baze, osim ako to nekom nije odgovaralo. Iako su mediji za ovo odmah pokušali optužiti predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, činjenica je kako je to upravo njemu najmanje odgovaralo, a dobro je došlo premijeru Velike Britanije. Naime, sve se dogodilo četiri dana prije nego je bivša britanska premijerka Margaret Tacher trebala posjetiti Zagreb. Ona je zastupala drugačije stavove o sukobu na Balkanu od tadašnjeg britanskog premijera Jona Mayora i vojno-obavještajnog establišmenta te se zalagala za suradnju između Hrvata i Muslimana. Nakon Ahmića, sastanak u Zagrebu između M. Tacher i Tuđmana je otkazan, a Hrvati koji su do tada u zapadnim medijima tretirani kao žrtva, sve su češće opisivani kao zločinci. Čak je i prosrpski orijentirani profesor dr. Muhamed Filipović 18. travnja 1997. izjavio u Vjesniku kako je »napad na Ahmiće organizirala britanska tajna služba MI6, kako bi se dokazalo da u Bosni nije srpska agresija, već da se vodi građanski rat!« Što je u ovom slučaju istina, vjerojatno neće biti otkriveno dok se ne otvore arhivi britanskih tajnih službi i SAS-a koji su djelovali na ovom području.
Sličnih zločina bilo je posvuda duž bivše zajedničke borbene crte, a mnogi su se dogodili pred očima britanskih vojnika koji nisu željeli pomoći čak ni djeci ni progonjenim civilima koji su se pokušavali skloniti u njihove baze.
Dana 17. 4. 1993 pripadnici ABiH otpočeli su napad na sela Bilivode i Kuber, a 18. 4. na ostali dio općine gdje su živjeli Hrvati: Podbriježje, Stranjani, Tanjac, Borda, Konjevići, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, G. Zenica, Drivuša, Grn i Zelje. Najveći dio izbjegloga pučanstva je izbjegao u selo Čajdraš, a drugi, manji dio, u sela Crkvice, Perin Han i Raspotočje gdje su se našli u okruženju ABiH, nakon čega je uslijedila predaja.
U ovoj drugoj muslimanskoj ofenzivi ABIH je postigla polovične uspjehe. Lokalni Hrvati su se puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve ofenzive pošto muslimane više nisu smatrali za saveznike, iako su u Zagrebu muslimani još uvijek tretirani kao saveznici, te im je redovito isporučivano oružje i streljivo.

Od 29. 4. do 2. 5. 1993. dr. Franjo Tuđman boravio je u Turskoj. Tu je dogovoreno osnivanje zajedničke tursko-hrvatske misije dobre volje kako bi se ocijenilo stanje među hrvatskim i muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini te obnovilo međusobno povjerenje. Preko Turske je Tuđman želio uvjeriti Aliju kako neće dopustiti etničko čišćenje srednje Bosne od Hrvata i prodor ABiH prema Jadranskom moru makar morao upotrijebiti i Hrvatsku vojsku. Alija na to nije obraćao veliku pozornost jer ga je lord Owen uvjeravao kako će to spriječiti sankcijama.
Dana 6. 5. 1993. bosanski Srbi su odbili Vance-Owenov plan, nakon čega su Amerikanci i Nijemci uspjeli preko UN-a progurati sankcije prema Srbiji.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:27
5.3.11. ZAŠTIĆENE ZONE

Dana 7. 5. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je zaštićene zone Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog generala Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje glavnine snaga na front prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije treće strateške ofenzive na HVO. Vijeće sigurnosti UN-a na brzinu je proglasilo zaštićene zone, a nije se pobrinulo za stvarnu zaštitu. Alija je jamstvo UN-a prihvatio kao dovoljno jamstvo, nakon čega je naredio Seferu Haliloviću frontalne napade na svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Cijela muslimansko-hrvatska crta obrane tada se raspala. Nekoliko mjeseci trajala je anarhija. Muslimani su imali početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom Neretve prema moru. Morillon i Izetbegović uvođenjem sigurnosnih zona zaustavljaju velik pritisak svjetske javnosti u korist RBiH te dolazi do prestanka bombardiranja srpskih linija snabdijevanja iz pravca Srbije. Istovremeno, zahvaljujući prebacivanju muslimanskih jedinica iz Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva. Englezi i Francuzi su vjerovali kako će Mladić jedinice oko zaštićenih zona prebaciti na dubrovačko ratište, ali su previdjeli činjenicu da Karadžić i Mladić više mrze Muslimane nego što žele Dubrovnik, koji su ionako mislili osvojiti sami, nakon što se Hrvati i Muslimani iscrpe u međusobnim borbama.
Dana 10. 5. 1993. dr. Tuđman je uputio poruke Aliji Izetbegoviću i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne mr. Mati Bobanu u kojima je najoštrije osudio hrvatsko-muslimanske sukobe u Bosni i Hercegovini, s pozivom da sukobi odmah prestanu te se osigura suradnja hrvatskih i muslimanskih oružanih snaga u borbi protiv srpskog agresora i stvore preduvjeti “da mirotvorna akcija svjetske zajednice bude moguća i uspješna”.
U svibnju 1993. ratni sukob između ABiH i HVO-a se razbuktava, a ratnih žrtava i žrtava genocida je sve više. Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine Kiseljak, Busovača, Konjic, a u Kazagićima je ubijeno 14 civila (Kiseljak), u Pazićima (Busovača) pet civila, u Zaslivlju (Konjic) su masakrirane tri osobe. U to vrijeme zapadne države počinju Hrvate optuživati za agresiju na srednju Bosnu iako su postrojbe HVO-a vodile samo obrambene operacije. Snage ABiH na području srednje Bosne u tom trenutku bile su šest puta brojnije od snaga HVO-a. Gradovi Vitez, Busovača i Kiseljak opkoljeni su od siječnja 1993. U Travniku, Novom Travniku, Bugojnu i Gornjem Vakufu na jednu brigadu HVO-a dolazilo je tri brigade ABiH. Na području Konjica i Jablanice na 700 boraca HVO-a napadalo je 10.000 boraca ABiH. Na ovom području ABiH je držala višestruko veći broj vojnika nego na linijama prema Srbima u istočnoj Bosni. Cijelo to vrijeme Hrvatska je slala oružje i streljivo Muslimanima plašeći se mogućnosti naglih srpskih prodora na prostore koji je držala ABiH, ako bi ostali bez streljiva. U tom bi slučaju milijun i sedamsto tisuća muslimanskih izbjeglica završilo u Hrvatskoj, što Hrvatska ni ekonomski ni sigurnosno ne bi mogla izdržati. Istovremeno, porastom sukoba između Muslimana i Hrvata projugoslavenska, titoistička frakcija KOS-a kroz hrvatske medije sve intenzivnije plasira tezu kako su sukobi između Muslimana i Hrvata posljedica Tuđmanovog i Miloševićevog, navodnog dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH. Ova teza bi mogla držati vodu kada bi postojala država spremna prihvatiti 1.700.000 muslimanskih izbjeglica.
U svibnju je Alija Izetbegović otišao u New York, gdje je Silajdžić vodio pregovore. Tu je praktično isti dan potpisao njujoršku verziju ženevskog dokumenta o podjeli BiH. Ovaj potpis je poznat po tomu što ga je Izetbegović pravdao kao uvjetni potpis gdje su uvjeti o prestanku artiljerijskih napada na civile i sl. trebali biti ispunjeni u “razumnom roku”.
Dana 2. svibnja 1993. u Ateni je održan sastanak na vrhu, a na njemu je sklopljen “konačan sporazum” o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu. Dva dokumenta mirovnoga plana potpisuje vođa Srba Radovan Karadžić uz uvjet da to prihvati samoproglašeni “parlament Srba u Bosni i Hercegovini” sazvan za 5. svibnja. Sudionici toga sastanka su grčki premijer C. Mitsotakis, lord Owen i Cyrus Vance, supredsjedatelji Međunarodne konferencije, glavni čelnici iz Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović i Mate Boban, ruski izaslanik Vitalij Čurkin i američki izaslanik R. Bartholomew, predsjednici dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Miomir Bulatović i Dobrica Ćosić. Nakon toga lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor britansko-francuskih obavještajaca, obnavljaju sukobe. Dana 11. 5. ispalili su 12 topovskih granata na Zadar, a 17. 5. četiri. Na području Brčkog Srbi 13. 5. 1993. pokušavaju ponovnim snažnim napadima proširiti koridor.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:28
5.3.12. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT
(Treća muslimanska ofenziva)

Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora (akcija kojom je Mostar oslobođen od četnika), muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora gdje su bili u izbjeglištvu. Po gradu se sve češće pojavljuju »ljiljani« na uniformama pripadnika HOS-a i ABiH. ABiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema četnicima), Muslimani su tiho zauzimali grad. U zgradi Vranica (u zapadnom Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa ABiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala muslimanska vojska ABiH. Nakon što je to otkriveno HVO se potajno oprema za obranu. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Muslimanima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Muslimane na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje komande nad jedinicama i teritorijem.
Dana 9. 5. 1993. muslimanski predstavnici na sjednici Vlade, koja se održavala u bolnici na Bijelom Brijegu, dali su kolektivnu ostavku na svoju funkciju u Vladi Mostara. Već sutra nakon povratka sa smjene, koju su Muslimani i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Kad se doznalo kako ABiH planira pokrenuti veliku ofenzivu 12. 5. 1993. na području Mostara, Zapovjedništvo HVO-a donosi odluku za pokretanje svoje ofenzive. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Muslimane te ih smjestiti u zarobljeničke logore.
Odmah po izbijanju veliki sukoba u Mostaru Predsjednik Tuđman je sazvao sjednicu VONS-a, zajedno sa zapovjednicima HV-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. Na višesatnom sastanku svi prisutni, uključujući i pristigle časnike HVO-a iznosili su svoje stajalište, a tek pri kraju za riječ se javio Manolić. Rekao je: «Predsjedniče što zauzme vojnička čizma to je naše». Godinu dana kasnije Predsjednika Tuđmana je optuživao za sukob s Muslimanima gdje god je dobio priliku.

Dana 18. 5. 1993. u Međugorju su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, na inzistiranje međunarodnih posrednika, potpisali sporazum o uspostavi mira. Alija se odrekao Mostara koji je po ovom dogovoru pripao Zapadnohercegovačkoj županiji. Ovaj Alijin potez bio je pokušaj ratne varke kojom je htio umanjiti opreznost mostarskih branitelja, a već je izdao zapovijed za novi pokušaj osvajanja Mostara. Idućeg dana, 19. 5. 1993. godine, jedinice ABiH smještene u zapadnom Mostaru u objektima Vranice pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Oko 200 civila je snajperskim hicima pogođeno iz različitih smjerova, a oko 5.000 minobacačkih projektila palo je na grad. Vode se žestoke borbe u kojima Muslimani pokušavaju zauzeti cijeli Mostar. Borbe se vode po principu kuća za kuću, a mnoge zgrade na liniji sukoba su do temelja srušene. Borbe su trajale dva dana, nakon čega su svi sumnjivi civili i vojnici zatvoreni u zarobljeničke logore. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika ABiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. U čitavoj BIH, među Hrvatima počeo se javljati psihološki efekt poznat pod nazivom «zakon recipročnog ponašanja». Ovaj zakon kaže: ako čovjeka napadne neprijatelj on se ne će iznenaditi i razočarati, ali ako ga napadne prijatelj razočaranje će biti vrlo veliko, te će se javiti i velika mržnja. Upravo to se dogodilo u BiH, hrvati su u vrlo kratkom vremenu shvatili kako sukobi između Muslimana i Hrvata nisu posljedica samovolje pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o muslimanskom strateškom neprijateljstvu. Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve muslimanske vojnike i civile. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa. Sve muslimanske izbjeglice koje su došle na teritorij pod kontrolom HVO-a također su zatvorene u zarobljeničke logore ili su protjerane u Hrvatsku. Većina upravitelja tih logora bili su bivši milicajci i UDB-aši iz doba socijalizma, koji su po uputama projugoslavenske frakcije HDZ-a počeli s kršenjem prava zarobljenika, kako bi mržnju između Muslimana i Hrvata što više produbili, a ugled Hrvata u međunarodnoj zajednici što više srozali. Projugoslovenska frakcija HDZ-a koja je predlagala i organizirala ove logore s objašnjenjem kako se drugačije ne može kasnije je za to optužila Bobana i Šuška.
HVO-u je u pomoć došlo oko 2.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema spriječen. Predsjednik Predsjedništva BiH i stranke SDA Alija Izetbegović prijeti «ako humanitarne organizacije ne uđu u Mostar, on neće sudjelovati u bilateralnim pregovorima s delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata». Prijetnja Alije Izetbegovića je bila sadržana u njegovu pismu posrednicima Europske zajednice i UN-a, lordu Owenu i Stoltenbergu, a predočena je i novinarima nakon ponovnog nastavka Ženevskih pregovora. “Zahtijevamo da UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se stanovništvu dostavila neophodna pomoć”, stajalo je u pismu. U zapadnoj Hercegovini, gdje su Muslimani bili izrazita manjina, dolazi do razbuktavanja mržnje prema Muslimanima te njihova razoružavanja, zatvaranja i protjerivanja u Hrvatsku. U tom trenutku muslimani su imali oko 200.000 vojnika, naoružanih uglavnom pješačkim oružjem, dok su srbi imali oko 80.000 vojnika naoružanih tenkovima i teškim topništvom. Hrvati su morali držati položaje i prema Srbima i prema Muslimanima.
Muslimani su u napadima oko Mostara koristili taktiku ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici ABiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Čim netko iz prvoga reda pogine, priskače netko iz drugoga reda i uzima oružje. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi. Ovu su taktiku Muslimani ranije koristili samo kod Brčanskog koridora 1992. i početkom 1993, kada su u suradnji s HVO-om i uz topničku potporu HV-a nekoliko puta uspjeli presjeći Brčanski koridor. Brčanski je koridor imao stratešku važnost za cijeli zapadni dio »Velike Srbije« i branjen je najjačim tenkovskim i topničkim jedinicama te su pri sva tri presijecanja snage ABiH i HVO-a unutar 24 sata vraćene na početne položaje.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:29
Najjača i najbolje pripremljena treća muslimanska ofenziva nije uspjela zahvaljujući Tuti koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Obrani je pridonijelo i oko 2.000 dragovoljaca iz Hrvatske.

Pri ovoj trećoj muslimanskoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski politički vrh je odlučio konačno prekinuti opskrbu postrojbi ABiH oružjem i streljivom iz Hrvatske. Humanitarna pomoć muslimanskim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000 DEM, dok je za vojnu i humanitarnu pomoć Hrvatima u BiH dnevno trošeno tek 1.000.000 DEM. Ovu pomoć Hrvatima lijevi mediji u Hrvatskoj su već tada javno kritizirali dok su o troškovima zbrinjavanja Muslimana u Hrvatskoj šutjeli. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe. Tako su spriječeni veći sukobi između pojedinih općinskih hrvatskih postrojbi koje su izazivali lokalni niži zapovjednici, bivši kriminalci ili suradnici Udbe. Viši lokalni zapovjednici nisu imali nikakav autoritet nad pojedinim jedinicama. Niži su zapovjednici izvršavali dijelove zapovijedi koje su im se sviđale, a ostalo su ignorirali, ili otvoreno odbijali. Nitko od nižih zapovjednika nije mogao biti smijenjen ako su vojnici bili za njega. Zapovijedi viših, vojno obrazovanih časnika, shvaćali su više kao savjete. Mnogi niži zapovjednici nastojali su ponešto i zaraditi naplaćujući “porez” na svu robu koja je prolazila Muslimanima, a s vremenom sve su više trgovali i sa Srbima, osobito naftom. Zbog toga je dolazilo i do oružanih sukoba između Ljubuškog i Gruda, Širokog Brijega i Rame, Praljka i Tute itd. U pregovorima sa zapadnim pregovaračima o etničkim razgraničenjima na kantone glavnu riječ kod crtanja granica su vodili zapovjednici iz Hrvatske jer većina lokalnih generala nije ni znala čitati topografske karte.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:30
5.3.13. ČETVRTA MUSLIMANSKA OFENZIVA

Nakon propale muslimanske ofenzive na Mostar Šušak je zabranio propuštanje oružja i streljiva ABIH. To je odmah u Hrvatskim lijevim medijima ocijenjeno kao dokaz o zajedničkom Hrvatsko Srpskom planu podjele bosne, odnosno kao još jedan dokaz o istinitosti dogovora iz Karađorđeva.

Budući da nisu uspjeli osvojiti Mostar na putu prema Pločama, Muslimani su se odlučili na novu, puzajuću ofenzivu u kojoj će postepeno etnički očistiti, jednu po jednu hrvatsku enklavu u srednjoj Bosni i zauzeti industrijska postrojenja. Ova zadnja ofenziva rastegnula se od početka lipnja do prosinca 1993. kad je splasnula zbog nedostatka streljiva i potpisanih Woshingtonskih sporazuma. Hrvati srednje bosne su postupno gubili dio po dio teritorija pri čemu su muslimani imali vrlo jaku obavještajnu i medijsku pomoć Britanaca, Francuza i Nijemaca. Britanci i Francuzi su Muslimanima pomagali taktički kako bi u međusobnim borbama iscrpili i jedne i druge, vjerujući kako Srbi žele obnoviti Jugoslaviju, dok su Nijemci bili jedini iskreni Muslimanski pomagači u Europu. Kao što su 1991. zbog svojih interesa pomagali Hrvatsku, tako su u Bosni Nijemci pomagali Muslimane zbog svojih interesa, tj., što boljih odnosa sa Arapskim državama iz kojih su uvozili naftu.

Na području Travnika 3. 6. 1993. ABiH je otpočela s masovnim uhićenjima i odvođenjima muškaraca Hrvata.
Dana 5. lipnja Bruno Stojić, predstojnik Odjela obrane HVO-a HZ-a HB-a, uputio je pismo lordu Davidu Owenu, Phillipu Morillonu, Aliji Izetbegoviću i Seferu Haliloviću u kojemu ih upozorava na težak položaj Hrvata u Travniku.
Dana 7. lipnja 1993. zbog teškog stanja u Travniku Mate Boban piše supredsjedateljima Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Unproforu, State Departmentu, Aliji Izetbegoviću i Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.
Dana 8. 6. 1993. u selu Maljine (općina Travnik), u predjelu sela zvanom Bikoši, pripadnici ABiH strijeljali su 30 Hrvata. Istoga dana general Sefer Halilović smijenjen je s položaja zapovjednika ABiH (provaljen mu je poziv Muslimanima iz HVO-a, te zbog toga nije uspio izvršiti zapovijed) i na njegovo mjesto imenovan je tada pukovnik Rasim Delić koji je nastavio započete vojne operacije.
Dana 9. 6. 1993. ABiH je napala sva sela općine Kakanj nastanjena Hrvatima. Napadnut je i prostor grada Kaknja.
Do 10. 6. 1993. godine s područja općine Travnik protjerano je oko 19.000 Hrvata. Najveći dio protjeranih Hrvata je prihvaćen na području slobodnih dijelova općine Novi Travnik (njih oko 12.000) i Vitez (oko 4.000). Na slobodnom dijelu općine Travnik, na području mjesta Nova Bila, ostalo je oko 2.000 Hrvata.
Ranim jutrom, 13. 6. 1993, oko 10.000 pripadnika Armije BiH napalo je iz sveg raspoloživog oružja i oruđa na crte obrane HVO Kaknja te u toj akciji uspjelo probiti linije obrane HVO-a na nekoliko mjesta, a branitelji su se u kolonama dugim i do 10 km uputili k Varešu. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000, pod stalnom topničkom i pješačkom vatrom probilo se planinskim vrletima, noću, u Vareš. Istoga dana Predsjedništvo BiH u Ženevi donijelo je naredbu za prekid sukoba između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni.
Dana 16. 6. u Ženevi se održavaju pregovori na Mirovnoj konferenciji o području bivše SFRJ o političkim prilikama u Hrvatskoj i stanju u BiH. Sudjeluju dr. F. Tuđman, D. Owen, T. Stoltenberg, A. Izetbegović, S. Milošević, M. Bulatović, M. Boban i R. Karadžić. Slijedećeg dana 17. 6. 1993. godine u izvještaju za međunarodne posrednike je zapisano (referenca: CO93F17.PAR bilješke COREAU http://sca. lib.liv.ac.uk/collections/Owen/lists/owencd3.html).
Na sastanku supredsjedavatelja lord Owen je optužio Srbe i Hrvate da prikazuju karte pobjednika. Nastojao se predstaviti kao onaj kome je neprihvatljivo da glavno muslimansko područje ne ide duž istočne strane Neretve, do Mostara i niže, kao dokaz spremnosti da se realnim učini pristup moru kod Ploča. Lord Owen smatra da bi države članice zajedno trebale iskoristiti svoj utjecaj na Hrvatsku, kako bi ju uvjerile da to prihvati. Međunarodna zajednica ne bi prihvatila sadašnje prijedloge. Ako se i nadalje budu držali istog, vjerojatan odgovor bi bio povlačenje snaga UN, ukidanje embarga na oružje, a SAD bi započele zračne napade u svrhu potpore Muslimanima, dok bi se oružje bacalo iz zraka. Tisuće bi poginule. Rat bi se nastavio. Ako bi Jugoslavija intervenirala, bila bi bombardirana, i sve to kao rezultat Karadžićeve nerealnosti. Bila bi to njegova groteskna slaboumnost da odbije Vance-Owenov plan. Nakon Atene i u tjednima od tada još je na stotine osoba poginulo, a još na tisuće osoba je izgubilo domove. Stoltenberg je naglasio koliko se situacija na terenu dramatično pogoršala tijekom poslijednjih šest tjedana, od trenutka kad je on preuzeo posao. Karadžić je rekao da će, ako se ukine embargo na oružje i ako bi Muslimani nastavili s borbom, Srbi zauzeti Sarajevo, Travnik, Tuzlu i Zenicu.
Dana 19. 6. 1993. napadi muslimanskih snaga na područje općine Kreševo odvijaju se iz pravca Tarčina u hadžičkoj općini i s planine Igman. U dva dana borbi poginulo je 13, ranjeno 20, a nestalo 12 pripadnika HVO-a.

Dana 19. lipnja 1993. (http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm /chap5/ chap5.htm) Le Monde piše o Owen-Stoltenbergovovom planu:
Doista, oni su smatrali neprihvatljivim teritorijalno krojenje i zahtijevali su određene modifikacije. Hrvati su pristali da im daju pristup na more, iznajmljujući im luku Ploče na razdoblje od 99 godina. A Srbi su dozvolili utemeljenje istinskog teritorijalnog kontinuiteta između enklava istočne Bosne: Goražđe, Žepa i Srebrenica. Osim toga, u toj fazi multilateralnih koncesija, Srbi su dobili od međunarodnih posrednika supstancijalno uređenje, pravo za svaki entitet Bosne, da poduzmu eventualno odcjepljenje bez suglasnosti drugih entiteta. Budući da je to sada bilo izričito, Owen-Stoltenbergov plan činio je teritorijalni integritet bosanske države fikcijom. Lord Owen branio je taj dodatak govoreći: ¨Mir će se vratiti, bosansko stanovništvo izabralo je zajednički ostanak¨.

Dana 22. lipnja 1993. godine (Služba radioemisije za strane informacije FBIS http://www.bbc.co.uk/otr/intext92-93/Owen20.6.93. html):
Dnevno izvješće lorda Owena:
Dimbleby: Ako Muslimani nastave borbu, na primjer oko Mostara, bit će neizbježan pokret Hrvata kao i, možda Srba. Ne možemo pretpostaviti da će granice koje su predložili ili pet djelića teritorija o kojima ste govorili, ostati bez sukoba, osim ako se sada borba ne bi prekinula.?
Lord Owen: Ne, smatram da je to nevolja. Razderali su kartu pretendirane pokrajine koju smo osobito predočavali tijekom posljednjih pet do šest tjedana, zbog borbe između Muslimana i Hrvata. Priroda građanskog rata je ostala potpuno očigledna. U pravu ste kad kažete da se sada bore na primjer za Mostar. Postoji vrlo jak razlog za ma koju muslimansku Republiku da ode dolje, do Mostara. Time su bliže moru i tada bi imali međunarodno garantirani pristup luci Ploče koja se nalazi na dalmatinskoj obali, ali, zapravo je u Hrvatskoj. I, slično, smatram da je vrlo važno da dobiju pristup na sjever, do rijeke Save, koja se ulijeva u Dunav i koja je plovna.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:30
Dana 23. 6. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku Međunarodne konferencije mirovnih pregovora o bivšoj Jugoslaviji, razgovarao s D. Owenom, T. Stoltenbergom, S. Miloševićem.

Dana 24. 6. 1993. pripadnici ABiH napali su Hrvate žepačke općine. Tako se oružani sukob proširio i na ovo područje. Sve je počelo jakim vojnim udarom ABiH na grad Žepće i Hrvatima nastanjena sela iz pravca Zenice i Željeznog Polja. Hrvati pobjeđuju i čitava 319. te dio 201. brigade ABiH se predaje. Za vrijeme kasnijih sukoba s Muslimanima, od 10. 9. 1993. do 13. 2. 1994. HVO ovoga područja opskrbljivao se preko srpskog teritorija (vršene su zamjene za naftu koja je Srbima nedostajala).

U lipnju 1993. sukob ABiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini doživljava vrhunac. Tehnički nadmoćnije i brojčano jače snage ABiH sve čine kako bi zauzele prostore tamošnjih Hrvata, etnički čiste hrvatska sela te ubijaju zarobljene vojnike HVO-a i civile. U Lašvanskoj enklavi, tridesetak kilometara dugoj i nekoliko kilometara širokoj dolini, u ratu s Muslimanima poginulo je ukupno blizu dvije tisuće Hrvata, ranjeno je više od pet tisuća pripadnika HVO-a, a preko 1.500 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja.
Mnogi zločini su počinjeni i nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima u općini Travnik i Zenica, pa je tako u Šušnju ubijeno 17 civila, u Bikošima 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Čuklama 9 nenaoružanih i 10 naoružanih civila, a u Vitezu je granata pokosila 8 djece u igri. Strahovito stradavaju Hrvati u općini Kakanj, Novom Travniku, Rami/Prozoru, Busovači, Kiseljaku.

Dana 2. srpnja 1993. Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u svom priopćenju upućuje apel Predsjedništvu i Vladi Bosne i Hercegovine da odmah obustave napade ABiH protiv HVO-a i nezaštićenog hrvatskog civilnog pučanstva. Dana 10. srpnja 1993. hrvatsko i bosanskohercegovačko izaslanstvo sastaju se u Makarskoj i potpisuju Sporazum o slobodnoj dostavi humanitarne pomoći za cijelo područje Bosne i Hercegovine, koje kontroliraju ABiH i HVO uz nazočnost svih međunarodnih humanitarnih organizacija.
Početkom srpnja 1993. godine u Unproforovu transporteru u Maglaj je došao dr. Ejup Ganić i dao nalog muslimanskim političkim i vojnim vođama za napade ABiH na HVO i hrvatsko pučanstvo. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine i u prvom naletu sravnjeno je 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica. U ovom sukobu Hrvati su imali 24 žrtve, tj. osam zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, jedno dijete i 15 odraslih civila.
Dana 16. 7. 1993. pred silovitim napadima AbiH sa Malkoća (zadnje linije obrane Fojnice) povlače se pripadnici HVO-a. Zajedno s njima Fojnicu napušta i većina hrvatskog pučanstva. Više od 6.000 Hrvata nalazi se u zbjegu i kreću se prema općinama Kiseljak i Kreševo.
U srpnju svoj egzodus i tragediju doživjeli su bugojanski i jablanički Hrvati. Postrojbe ABiH na području općine Bugojno, osobito u samom gradu, počinile su mnoge zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Tada je ubijen i 21 ugledni bugojanski Hrvat. Mnogi su zatvoreni u nekoliko bugojanskih zatvora i logora, a 16.000 bugojanskih civila je krenulo u izbjeglištvo. Stratišta Hrvata bila su u Vrbanji, Glavici, Odžaku, Goruši, Vučipolju, Gračanici u kojoj je ubijeno 17 civila, sve u bugojanskoj općini. U općini Jablanica, u selu Doljani, ubijeno je 8 civila i 29 vojnika HVO-a.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:31
5.3.14. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN
Projekt unije triju republika

Dana 17. 7. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku novoga kruga ženevskih pregovora o političko-teritorijalnom ustroju BiH.
Dana 25. 7. u Ženevi je u mirovnim pregovorima o BiH predložen Owen-Stoltenbergov plan o okončanju rata.
Dana 27. srpnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg, supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, započeli su u Ženevi seriju bilateralnih razgovora o Bosni i Hercegovini. Dana 28. srpnja 1993. u Ženevi su se dogovorili čelnici triju strana u Bosni i Hercegovini kako će svojim snagama narediti hitan prekid vatre. To je izjavio glasnogovornik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji John Mills. Dogovor su postigli Alija Izetbegović, Mate Boban i Radovan Karadžić.
Dana 28. 7. čelnici srpske, hrvatske i bošnjačke strane u Ženevi donijeli su sporazum o hitnom prekidu borbenih djelovanja na cijelom području BiH.
Dana 3. 8. 1993. HVO je deportirao 1.500 Muslimana iz općine Stolac prema crtama ABiH u Blagaju. Istoga je dana u Ženevi započeo četvrti zajednički sastanak šestorice vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini. Na sastanku su bili dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Miomir Bulatović, Radovan Karadžić i Mate Boban. Pregovori su prekinuti 10. kolovoza zbog srpskih napada na Sarajevo.
U Zenici je 21. i 22. kolovoza 1993. održano savjetovanje vojnog vrha AbiH gdje je raspravljeno kako nastaviti plan «Neretva 93». Zaključak je: «Zadatak je izboriti opstanak države i bošnjačko muslimanskog naroda na ovim prostorima. To su naši strateški ciljevi… Neka oni idu u Ženevu, neka razgovaraju, neka pregovaraju. Jedan dan će opet doći i kazati: bogami od ovoga nema ništa. Mi moramo ratovati i gotovo». Prema zapovjednicima ciljevi su: «Glavne tri tačke su Kiseljak, Prozor i Žepće, što život znače za državu BiH i Armiju.» Načelnik glavnog stožera ABiH Sefer Halilović je rekao: «Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na koji način velike kapacitete staviti u funkciju namjenske industriju. Kako uzeti Vitez. I kako uzeti Žunovicu. Jer to su 2 strategijska objekta za našu armiju.» U istom mjesecu formirana je brigada El-mudžahid u Zenici.
Dana 22. kolovoza 1993. Hrvati su na temelju Owen-Stoltenbergova plana osnovali Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu (HR HB).
Dana 27. 8. 1993. godine (Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX-07.htm#head II.Q).
Parlament BiH se sastao u Sarajevu u hotelu Holidey Inn, kako bi raspravljao o mirovnom planu koji je uz pomoć posrednika pripremljen u Ženevi. S vremena na vrijeme, za trajanja sjednice, nestajalo je struje te je sala ostajala u mraku crnom poput ugljena. Nekoliko stotina akademika, pisaca, časnika i drugih javnih osoba se pridružilo debati. Mirovni plan zbog kojeg se sastao muslimanski dio parlamenta BiH, prepustio bi 12 milja BiH obale bosanskoj hrvatskoj državi i opskrbio bi BiH pristupom na more i to putem ceste koja povezuje njihovu Republiku sa hrvatskim gradom Ploče. Dužnosnici vlade BiH se, navodno, boje kako međunarodne granice slobodnog pristupa luci, preko Hrvatskog teritorija, ne bi spriječile Hrvate od presijecanja pristupa po slobodnoj voli. Muslimanski zastupnik Muhamed Filipović, član delegacije u ženevskim pregovorima, rekao je »Želimo izlaz na more«. Predsjednik BiH, Izetbegović, pozvao je posrednike mirovnih razgovora da odobre predloženoj, većinskoj muslimanskoj, republici izlaz na Jadran, u blizini grada Neuma. Također je zatražio garancije, uključujući rezoluciju Ujedinjenih Naroda i pokazivanje potpore od strane Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a, da će predložena UNIJA Bosne i Hercegovine ostati međunarodno priznata država i član UN-a.

Europski plan UNIJE težio je trodijelnoj podjeli BiH i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane A. Izetbegovića izjavom: “Nije ovo 1939. i neće se Bosna dijeliti na dva dijela”. Bošnjačku ideju pokušao je Alija iskoristiti za zaobilazno stvaranje i trećeg nacionalnog, muslimanskog parlamenta, (bošnjačkog sabora) i za ukidanje ustava RBiH.

Tijekom 1993. politički analitičari američkih agencija za vođenje specijalnog rata zaključili su kako je uz pomoć lokalnih nacionalnih vođa uspješno srušen komunizam, te su počeli intenzivnije raditi na smirivanju stanja i obnovi Jugoslavije. Mir im je trebao kako bi mogli politički osvajati politički prostor nastao raspadom Varšavskog pakta. Cilj im je bio pod svoju kontrolu staviti sve države koji okružuju Rusiju osobito one oko Kaspijskog jezera, zbog naftnog bogatstva. Britanski i Francuski interesi su bili obnoviti Jugoslaviju dok su Njemački interesi bili pomoći Muslimanima u formiranju vlastite države kako bi sklopili što bolje odnose sa Arapskim državama bogatih naftom. U odnosu na Ameriku svim Europskim državama bio je interes spriječiti Američki prodor na istok, te vlastitim kapitalom osvojite tržište bivšeg Sovjetskog lagera i Kaspijskog prostora. Zbog toga su Europljani inzistirali na planu «Unije» kojem je formalno cilj bio formirati trodijelnu državu, a stvarno samo otezati sukobe, kako bi Američku pozornost vezali za ovo područje, dok su Amerikanci željeli stvarni mir kako bi mogli u svom osvajanju krenuti dalje na istok, pa su inzistirali na svom planu kasnije poznatom pod nazivom «Washingtonski plan». Počele su obavještajne igre o tome koji će se plan prihvatiti.

U to vrijeme Britanske i Njemačke obavještajne službe, angažirali su Paragu za svoje planove. Paragu su progurali do Američkog Kongresa, kako bi u njihovom interesu, kao bivši dugogodišnji komunistički politički zatvorenik s velikim ugledom na zapadu, za njihove ciljeve izlobirao i američke kongresmene. Paraga je uspio uz pomoć Britanskih obavještajnih službi čak i bivšeg pukovnika komunističke tajne policije Udbe, Manolića, dovesti do Američkog kongresa i predstaviti ga kao borca za demokraciju. (Nakon Paraginih budalastih izjava pred Američkim kongresom 1993., štetnih za hrvatske nacionalne interese, izašao sam iz HSP-a, ljut na sebe što sam bio tako naivan da se učlanim u stranku koju je on vodio.)

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:31
Britanske obavještajne službe, a i pojedini američki lobiji su već tada pokrenuli operaciju kažnjavanja svih koji su skrivili raspad Jugoslavije. Iskoristili su prijedlog naivnih Hrvatskih političara koji su predložili osnivanje međunarodnog suda za kažnjavanje ratnih zločinaca. Taj prijedlog su Britanci najprije odbijali, ali kad su vidjeli kako to ide odlučili su taj sud upotrijebiti protiv Hrvatske. U ovom su imali i pomoć projugoslavenskih političara titoista iz Hrvatske i BiH. Preko UN-a osnovali su Haaški tribunal, organizaciju kojoj je osnovni cilj kazniti krivce za raspad Jugoslavije, zataškati ulogu zapadnih država u sukobu, izjednačiti krivce i žrtve te metodama pravosudnog terorizma ukloniti i zastrašiti sve koji bi se u budućnosti mogli suprotstaviti obnovi Jugoslavije. Među Hrvatima su kao najveći protivnici obnove Jugoslavije identificirani Hercegovci, poduzetnici, dragovoljci, HDZ i Katolička crkva te su polako, uz pomoć suradnika u Hrvatskoj, protiv tih skupina pokrenuli medijsku kampanju koja je s vremenom sve više jačala. Amerikanci su lokalne Hrvate pokušali natjerati da ABiH priznaju kao vlastitu vojsku, a Hrvatsku su raznim prijetnjama pokušali natjerati na suradnju s ABiH. Istovremeno su Englezi i Francuzi, tajno, lokalnim Hrvatima i Muslimanima obećavali sve što su željeli poštujući princip – zavadi pa vladaj. U isto su vrijeme Tuđmanu prijetili sankcijama, te su pokušavali prisiliti Hrvatsku da obustavi pomoć HVO-u ne bi li na taj način omogućiti ABiH prodor prema moru.

Krajem kolovoza ABiH ponovno pokušava nastaviti prodore preko Mostara dolinom Neretve. Sefer halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. 8. kad je po zapovijedi zapovjednika ABiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka «Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande IKM» sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Odmah je počeo nastavak plana operacije kodnog imena «Neretva 93.». Jedinice pristigle iz okolice Sarajeva raspoređuju se u borbeni poredak, te 6. 9. počinje napad na HVO na pravcu Vrda, sjeverno od Mostara. Da su Vrda pala obrana Mostara bila bi gotovo nemoguća. Opći napad počeo je 12. 9., a 13. 9. samostalni prozorski bataljun ulazi u uzdol, odakle je nakon jakih borbi potisnut. HVO brani položaje i hrvatsko pučanstvo, a postrojbe ABiH u tijeku operacije izvršila je više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te uništavanjem hrvatske imovine. Teške zločine počinile su postrojbe Armije BiH u Grabovici (Mostar) su masakrirana 32 civila, u Uzdolu (Rama/Prozor) 29 civila i 12 vojnika HVO-a, u Brdu - Zabilju (Vitez), gdje je ubijeno devet zarobljenih vojnika HVO-a i četiri civila, a u Vrbicama (Zavidovići) je poginulo šest civila.
U ovom općem napadu ABiH je uspjela uzeti HVO-u oko 450 kilometara četvornih.

Usporedno s ovom razvučenom četvrtom muslimanskom ofenzivu Britansko-francuske službe, u nastojanju onemogućavanja slanja hrvatskih dragovoljaca u BiH početkom rujna uspjele su navesti lokalne Srbe oko Gospića na oružane provokacije. Dana 9. rujna 1993. Hrvatska poduzima razmjerno malu akciju “ispravljanja” crte bojišta oko Gospića i u kratkom napadu osvaja nekoliko naselja južno od Gospića te zauzima bolje položaje na Velebitu. Srbi su brzo razbijeni i povlače se zajedno s civilnim stanovništvom. Planirana akcija završava istoga dana, ali se borbe nastavljaju i narednih dana te se zaustavljaju pred mjestom Medakom, dvadesetak kilometara jugoistočno od Gospića. Cijela je bojišnica od Dalmacije do Karlovca oživjela i Srbi počinju s granatiranjem velikog broja hrvatskih gradova i naselja, pri čemu je osobito teško gađan Karlovac u kojem ima na desetine mrtvih. Na jedno predgrađe Zagreba pao je veliki projektil Zemlja-zemlja luna-17. Medačka akcija imala je nominalno vrlo ograničeni cilj uklanjanja srpskog “džepa” te olakšavanje situacije u Gospiću, koji je godinama bio pod stalnim topničkim udarima. Iako je “džep” likvidiran, Gospić je i dalje bio na meti topništva s istoka gdje je linija bila udaljena svega nekoliko kilometara. Nakon operacije britansko-francuski obavještajni propagandisti su putem medija ovu operaciju prikazali kao zločinačku akciju s ciljem etničkog čišćenja.

Dana 14. rujna dr. Tuđman je u Ženevi s predsjednikom Izetbegovićem potpisao sporazum o prekidu borbi između Hrvata i Muslimana u BiH. Vođeni su razgovori o rješavanju sukoba u BiH. Isti dan dali su zajedničku izjavu o prekidu neprijateljstava.
Dana 18. 9. 1993. godine supredsjedatelji razgovora o bivšoj Jugoslaviji, koji se odvijaju pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, David Owen i Thorvald Stoltenberg posjetili su obalne gradove Ploče i Neum gdje su razmotrili mogućnosti za potpisivanje plana koji bi podijelio Republiku BiH u tri mini države povezane labavom središnjom vladom. Ploče i Neum su razgledali kako bi utvrdili gdje bi bio povoljniji izlaz na otvoreno more za muslimansku državu.

Dana 20. 9. dr. Tuđman je na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” u Jadranskom moru u okviru Mirovne konferencije o BiH sudjelovao u razgovorima o BiH. Nakon povratka sa“Invinciblea” Alija Izetbegović je bio uvjeren kako BiH više ne postoji i izložio je to na Bošnjačkom saboru. Na Bošnjačkom saboru nije prošla ideja o podjeli BiH. Postojala je ideja o raspuštanju Skupštine RBiH i proglašavanju Bošnjačke skupštine. Vrh SDA bio je u panici kada je Bošnjački sabor odbio ideju o podjeli. Veliki broj Muslimana je bio spreman prihvatiti sve što se nudilo i bili su uvjereni kako će Bosna i Hercegovina biti svedena na tri države, te će se Srbi priključiti Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a Muslimani će dobiti ostatak BiH bez izlaza na more. “BiH neće biti onakva kakvom smo je zamišljali”, izjavio je Alija Izetbegović. Svoju zamisao o maloj muslimanskoj Bosni nudio je Muslimanima kao jedinu realnost. Dok je na glasanje o UNIJI mnogim delegatima pristup bio nemoguć, Izetbegovićevi ljudi su uskakali na njihova mjesta. Međutim, sami protagonisti, na čelu sa književnikom Alijom Isakovićem, i muslimanski intelektualci reagirali su sa tezom: “Ovo (tj. Bošnjački sabor) je samo kulturna ustanova”.

Nakon propasti plana UNIJE u krnjem BiH Parlamentu, Lord Kinkel uz Juppeovu pomoć prelazi preko volje ovog bošnjačkog sabora (tzv. Parlamenta BiH) i iznosi “novi” prijedlog kojim prvi put od Europe otvoreno traži da se kod Bosanaca inzistira na UNIJI. Problem je bio kako Aliju izvući iz Sarajeva nakon što je u RBiH uzdrman propašću ideje o “muslimanskom” parlamentu i vraćanjem legalnih predstavnika u Vrhu BiH Kljujića, Komšića i Durakovića. Izetbegović je uspio postići šutnju o tom kako je njegov predsjednički mandat završen.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:32
Dana 21. 9. 1993. godine, Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike. (UPI, RFE/RL http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-08.htm#II.R.21). Kratke vijesti.
Razgovori su završili paketom modifikacija i promjena za koje je predsjednik Izetbegović odlučio, da će ih u ponedjeljak predočiti svojoj skupštini u Sarajevu« rekao je lord Owen BBC-u iz Zagreba, Hrvatska, opisujući rezultat razgovora na brodu HMS Invicible. »Samo se nadam i doslovno se molim, da se odluče za njegovo prihvaćanje, kako bismo kraju mogli provesti ovaj krvavi užasni rat.« Glavno pitanje bila je bosanska želja za neospornim pristupom na Jadran. Prema Owenu, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman se suglasio s time da Muslimanima da u 99- godišnji najam korištenje luke Ploče, u koju mogu ući brodovi dubokog gaza, te da uključi riječnu luku, u koju mogu ući riječni-morski teglenjaci. »Bit će kritike od strane skupštine u Sarajevu... ali, smatram da će se ljudi koncentrirati na ono što je predsjednik Izetbegović mogao ostvariti,« rekao je Owen. » Sada možemo pošteno reći da imaju pristup moru... Ne možete isključiti mogućnost njenog nefunkcioniranja i to da se bosanski Muslimani neće odlučiti kako ne mogu živjeti s tim paketom, ali nadam se da će (prihvatiti)... Vraćajući se zrakoplovom (s Izetbegovićem nakon razgovora), mislim da je bilo drugačije raspoloženje. Nitko ne vjeruje da se radi o idealnom (planu), ali, vrijeme je za mir.

U listopadu 1993. sve je manje izravnih ratnih sukoba između ABiH i HVO-a, pošto Muslimanima ponestaje streljiva, ali su incidenti česti. Mnoge pojave nagoviještaju napadaje postrojbi Armije BiH na vareško područje, posljednju oazu mira između dviju vojski. Oko vareškog sela Duboštica 18. listopada masakrirano je više civila, a selo Kopijari, u vareškoj općini i župi Kraljeve Sutjeske, istoga dana doživjelo je tragediju. Selo je opljačkano i spaljeno, a masakrirano je više hrvatskih civila. Nekoliko dana kasnije u Rastovcima, općina Novi Travnik, ubijeno je sedam civila, a u Gorici, općina Bugojno, također sedam civila.
Dana 7. 10. 1993. godine održan je sastanak o provedbi deklaracije Tuđman – Izetbegović u Zagrebu, nakon čega su ministri vanjskih poslova Mate Granić i Haris Silajdžić dogovorili puštanje svih zarobljenika, slobodno kretanje humanitarnih konvoja i prijevoz ranjenika.
Dana 8. i 9. listopada u Beču je dr. Tuđman sudjelovao u radu sastanka na vrhu Vijeća Europe i vodio razgovore sa kancelarom Savezne Republike Njemačke H. Kohlom, sa predsjednikom Republike Bugarske Ž. Želevom, sa austrijskim predsjednikom T. Klestilom i austrijskim kancelarom F. Vranitzkyim.
Krajem listopada 1993. Alija Izetbegović je prvi put javno izjavio: “Tražit ćemo izlaz na more za Bosansku Republiku”. Umjesto otvorenog priznavanja svoga cilja, etnički čiste muslimanske države, prije odlaska na ženevske pregovore tvrdio je kako mu je cilj borba za humanitarnu pomoć, ali je već prvih dana prihvatio “osnovna načela” ponuđene podjele Republike BiH.
Dana 27. 10. 1993. godine u Luxemburgu lord Owen predviđa raspad BiH na 2-3 države i kao krivca za to optužuje Hrvatsku.
Dana 2. 11. 1993. dr. Franjo Tuđman je predložio Međunarodnoj zajednici i svim relevantnim svjetskim čimbenicima “mirovnu inicijativu, kojom bi se zaustavio rat, otvorio put prema miru i razumijevanju, te rješavanju političkih i gospodarskih problema na području bivše Jugoslavije”.

Pred kraj 1993. lokalni zapovjednici HVO-a organiziraju niz napada na muslimanske položaje, ali svi oni završavaju porazima. Zapovjednici koji su vodili ove napade, umjesto degradacije doživljavaju unapređenja. Projugoslavenske krtice ubačene u vrh HVO-a počele su razgradnja HVO-a iznutra. Sva sporna unapređenja poturali su Šušku kako bi ih on odobrio, te kako bi tako krivnju prebacili na njega. Šušku i Tuđmanu ovo je trenutno bilo izvan žiže interesa pošto su nastojali poboljšati međunarodni položaj hrvatske, a glavna trenutna aktivnost im je bila nabava oružja za buduće oslobodilačke akcije u samoj Hrvatskoj. Razaranje HVO-a iznutra imalo je za cilj oslabiti položaj BiH Hrvata, te krivnju za to baciti na Šuška i Tuđmana. Manolić se već tada pripremao za rušenje predsjednika Tuđmana. Ugled Predsjednika Tuđmana među Zagrepčanima bio je na minimumu zahvaljujući vrlo jakoj medijskoj kampanji, među Posavljacima također, pošto su medijski uvjereni kako je prodao Posavinu, Vukovarci su uvjereni kako je prodao Vukovar, a pravaši kako je kriv za sukobe s muslimanima. Zadnje Tuđmanovo kadrovsko uporište bili su Hercegovci, te je i njih trebalo okrenuti protiv Predsjednika Tuđmana.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:33
U studenom 1993. jake snage ABiH osvajaju područje vareške općine. Vareški Hrvati doživljavaju svoj najveći tragični egzodus u povijesti. Time je pala posljednja Hrvatska enklava pod nadzor muslimanske vojne i civilne vlasti. S prostora općine Vareš protjerano je više od 10.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 10.000 Hrvata prognanih iz Kaknja. Branitelji Kaknja i Vareša bili su vrlo loše organizirani, najviše su švercali sa svima i nisu pokazali gotovo nikakvu želju za obranom. Na ovom području pobjedu na izborima je odnio SDP, iako su Hrvati bili većina, što se dogodilo još jedino u Konjicu. Postrojbe ABiH okupirale su teritorij veći od 5.000 četvornih km, koji je bio pod nadzorom HVO-a. Sada muslimanka većina naseljava većinu industrijskih gradova - Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio Mostara. Muslimani drže u svojim rukama najveći dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u Vitezu. Veći dio srednje Bosne očišćen je od Hrvata, ukupno izbjeglo i prognano oko 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil i 644 zarobljena vojnika HVO-a. Muslimani su uspjeli zauzeti sjeverni dio desete provincije i dio osme provincije koja je po Vence Owenovom planu pripadala Hrvatima, što je pravac dug oko 150 kilometara zračne linije na potezu između Bugojna i Mostara, dok se na drugim djelovima BiH sukobi između Hrvata i Muslimana nisu ni događali. Veliki broj Muslimana, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne, naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju i kuće te ih progone u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora u punom je zamahu, na tom području uspostavlja se muslimanska civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugoga reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada. ABiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji Vakuf-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno-strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ovih triju strateško-operativnih pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-Tuzla, ali joj prodor dolinom Neretve prema moru nije uspio. Da Hrvatska nije slala pomoć HVO-u, i u tomu bi uspjeli.
U studenom 1993. godine ABiH je Vareško selo Borovica sravnila sa zemljom. Sve kuće, crkva i župni dvor su opljačkani i spaljeni, a sedam je ljudi ubijeno, šest civila i jedan ranjeni vojnik HVO-a. Kasnije je sarajevski tisak pisao kako su taj zločin Hrvati počinili sami sebi. U Fojnici su ubijena dva bosanska franjevca.
Dana 12. 11. potpisana je zajednička Deklaracija o neodgodivom prekidu vatre između ABiH i HVO-a. Potpisali su je Granić, Silajdžić i Hikmet Cetin u Sarajevu. Muslimani pristaju na smirenje sukoba zadovoljni s onim što su uzeli Hrvatima i zahvaljujući sve većem pomanjkanju streljiva zbog prekinutih putova dobave preko hrvatske.

Četvrta muslimanska ofenziva je došla do svog kraja, a za Hrvate srednje Bosne ona je bila najteže razdoblje u čitavom ratu. Iako su mnoga područja izgubljena, i mnogi ljudski životi uništeni, Hrvati ipak nisu izgubili sve zahvaljujući nadljudskim naporima svih vojnika i civila, te zahvaljujući logističkim helikopterskim naporima pri dobavi neophodnog streljiva, lijekova i hrane.

Dana 12. studenoga 1993. general-pukovnik Ante Roso imenovan je novim zapovjednikom glavnog stožera HVO-a umjesto generala-bojnika Slobodana Praljka. To je učinjeno na temelju zapovijedi Mate Bobana i nakon imenovanja u Vladi HR Herceg-Bosne. Boban je ovu odluku donio na osnovu Tuđmanova naloga koji je, dovodeći generala Rosu želio smiriti situaciju na terenu i sačuvati srednju Bosnu. Manolić je sudjelovao u donošenju ove odluke tako što je političke i vojne vođe Hrvata srednje Bosne uvjeravao kako im je najveći protivnik Mate Boban koji želi braniti samo Hercegovinu, kako bi što više raspirio neprijateljstvo između bosanskih i heregovačkih Hrvata. Istoga dana u Sarajevu Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i turski ministar Hikmet Cetin potpisuju zajedničku Deklaraciju o neodgodivom prekidu vatre između Armije BiH i HVO-a, te o povratku povjerenja između dvaju naroda u Bosni i Hercegovini. Muslimani, zbog nedostatka streljiva pristaju na primirje, svjesni kako bi Srbi mogli pokrenuti novu ofenzivu čim doznaju kako se ABiH nema čime braniti. Deklaracija je potpisana u Sarajevu i dr. Mate Granić bio je prvi hrvatski ministar koji je posjetio Bosnu i Hercegovinu od početka neprijateljstava u travnju 1992. godine.
Dana 18. studenoga 1993. tri zaraćene strane sastale su se u Ženevi na poziv Sadako Ogate s namjerom dobivanja jamstva za nesmetan pristup i sigurnost humanitarnih konvoja i ukupne aktivnosti UNHCR-a u Bosni i Hercegovini. Potpisana je zajednička deklaracija. Dana 24. studenoga 1993. potpisan je Sporazum o slobodnom prolazu humanitarnih konvoja između ABiH i HVO-a.
Na Konferenciji o BiH Alija je u dnevni red uveo podjelu Sarajeva, na iznenađenje cijelog svijeta, osim Karadžića. Rekao je: “Rješenje za Sarajevo mora se hitno naći (...) nikada se nećemo povući s onih dijelova grada koje držimo”. Tvrdio je kako to nije podjela grada, nego se radi o dva paralelna grada i kako se “njemu taj Karadžićev prijedlog u osnovi sviđa”. Tih dana u Zenici Izetbegović je izjavio: “Banju Luku ne možemo osloboditi jer nemamo snage”. “BiH s Hrvatima i Srbima u Predsjedništvu nije moguća”, rekao je nakon poraza svojih ideja o UNIJI na Bošnjačkom saboru u Parlamentu - i u Predsjedništvu, kojemu je vraćena ustavnost uvođenjem Kljujića, Komšića i Durakovića.
Dana 29. i 30. 11. dr. Tuđman je u Ženevi, u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH i UNPA-područjima.
Od 30. studenoga do 1. prosinca 1993. godine, nakon razgovora u Ženevi lord Owen je poslao izvještaj za ministre vanjskih poslova. (Ref: CO93L01.PAR http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-09.htm#II.T.30):
Za dvosatnog sastanka supredsjedatelja sa Silajdžićem i Šarinićem, kasno navečer u petak, u Beču, došlo je do malog napretka. Silajdžić nakon detaljiranja svojih primjedbi glede opcije Prevlaka i ponovno potvrđujući svoj zahtjev za suverenim teritorijem na prevlaci Klek, nasuprot Neumu, suglasio se s ponovnim ispitivanjem Prevlake. Ali, lord Owen smatra, da neće biti uvjeren – ako već ne zbog drugih razloga, onda zbog toga jer nije spreman Tuđmanu prepustiti Neum. Ali, čini se da je Silajdžić shvatio kako mu je kontradiktorna politika. Još jednom je priznao da je vrlo nevjerojatno da će ikada sagraditi luku na Kleku. Odbijanjem luke u Molunatu, efektivno je rekao da luka, uz luku Ploče, nije vitalna. Također se čini da je razumio stanovište, kako je suverenost dodijeljena uniji tri Republike, a ne individualnim Republikama te je jasno privučen sredstvom za zastrašivanje – pridruživanjem Herceg-Bosne Hrvatskoj, a koje je ugrađeno u ustav od strane općine Neum koja je dodijeljena uniji.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:33
Supredsjedatelji su otvoreno govorili kako Šariniću, tako i Silajdžiću, o mogućem putu kroz krš. Njihov prijedlog je da izbrišu sve deskriptivne reference glede teritorija u revidiranoj ispravi i da se samo nacrta cesta od Stoca do prevlake Klek, te da se prevlaka nacrta kao dio muslimanske Republike, dok se neriješenim ostavlja problem o kojem se dogovorilo na brodu Invicible o »držanju zemljišnog koridora.« Pitanje na koje se sada ne može odgovoriti je, da li muslimanski vođe žele sporazum i jesu li spremni oduprijeti se krilatici koja se odnosi na izostavljanje teksta o suverenom teritoriju. Jasno je da mogu blokirati sporazum ako inzistiraju na riječi suverenitet, ali ako to ispuste, sporazum se može izraditi.
Dana 14. prosinca 1993. dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, upućuje pismo dr. Harisu Silajdžiću, predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine, i generalu Jeanu Cotu, zapovjedniku Unprofora, kojim moli omogućavanje slobodnog prolaza humanitarnom konvoju »Bijeli put« za Novu Bilu i Maglaj u skladu sa Sporazumom iz Ženeve i potpisanom Zajedničkom izjavom.
Dana 15. prosinca 1993. nastavljeni su pregovori u Ženevi između sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini. Istoga dana Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ukinulo je samostalnost HVO. Postrojbe HVO-a koje su se još borile zajedno sa ABiH ubuduće će biti dio ABiH bez samostalnog zapovjedništva. Na konferenciji u Ženevi Izetbegović je nastavio projekt UNIJE koji je BiH Parlament odbio tri mjeseca prije. Ono što nisu bili u stanju Owen i Stoltenberg, učinio je Izetbegović, tj. projekt UNIJE je iz Ženeve prenio u Savjet sigurnosti, Bijelu kuću i islamske metropole. Europski plan UNIJE iz jeseni 1993. sve do prve polovine 1994. težio je trodijelnoj podjeli BiH, i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane Alije Izetbegovića. Budući da mu je mandat prestao prije godinu dana, novi posrednici mu učvršćuju položaj pozivom na novu konferenciju na osnovi Kinkel-Juppe prijedloga. Hrvatski predstavnici u BiH parlamentu iz Sarajeva i sjevernih dijelova BiH bili su za održanje ustavnosti BiH, dok je Hrvatima iz srednje Bosne i zapadne Hercegovine, gdje su bili većina, više odgovarala podjela BiH na tri entiteta.
Dana 22. 12. 1993. Muslimani su pobili hrvatske civile i zarobljene vojnike u Križančevu Selu, općina Vitez. Tada su ubijene 74 osobe u jednoj noći.
Dana 21. 12. 1993. dr. Tuđman je u Ženevi, a 22. 12. u Bruxellesu, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH. Koncem 1993. predsjednici Tuđman i Izetbegović su pozvani na pregovore u Njemačku. Pregovori su održani od 8. do 10. siječnja 1994. u Petersbergu kraj Bonna. Alija Izetbegović je na tom sastanku ponudio predsjedniku Tuđmanu obnovu pune suradnje HV-a, HVO-a i ABIH te zajedničku borbu protiv bosanskih Srba u cilju ovladavanja čitave BiH, s tim da takva BiH uđe u konfederativni savez sa Hrvatskom. Tuđman je bio svjestan kako Alija ovo može predložiti iz dva razloga:
a) U svojoj vojnoj nepismenosti nije znao kako Hrvatska i Muslimanska vojska nemaju dovoljno snage za pobjedu nad Srbima. Istina, pješadijske snage su bile dovoljne, pod uvjetom da se ne umiješaju srpske snage preko Drine, ali količina topničkih granata u posjedu HV-a i ABiH bila je još uvijek nedovoljna za uspješno organiziranje napada širokih razmjera. A svoje streljivo i granate ABiH je istrošila, te bi im ga Hrvatska morala pribaviti.
b) Drugi mogući Alijin razlog za ovakav prijedlog je moguća ratna varka. Pristankom na Alijin prijedlog došlo bi do obustave primirja između hrvatskih i srpskih snaga i u Hrvatskoj i u BiH, te bi Hrvatska morala ratovati na dva fronta. Tada bi dragovoljci iz Hrvatske, koji su u Hercegovini sprječavali prodor Muslimana prema moru, bili povučeni u Hrvatsku kako bi onemogućili napredovanje Srba, a snage HVO-a koje su se borile protiv Muslimana, morale bi ojačati položaje prema bosanskim Srbima. To bi Alija mogao iskoristiti te brzim prodorom kroz dolinu Neretve, bez ikakvog jačeg otpora, izbiti na jadransku obalu.

U oba slučaja Hrvatska bi bila na gubitku te je Tuđman ovaj Alijin prijedlog odbio. Alija je tada, vidjevši kako se njegovi planovi nikako ne mogu ostvariti, ponudio Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, ali bez dijelova srednje Bosne, Mostara i Stoca, koje su obranile jedinice HVO-a i u kojima su Hrvati pred rat, u većini mjesta, bili većina. Predsjednik Tuđman tu ponudu također nije prihvatio, ali je predsjedniku BiH Izetbegoviću predao Ugovorni sporazum kojim se predviđa savez Republike Hrvatske i Bošnjačko-muslimanske Republike, te gospodarski i obrambeni sporazum.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:38
5.3.15. WASHINGTONSKI PLAN

U siječnju 1994. nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju jer muslimanska ABiH polako troši posljednje zalihe streljiva. Opskrba iz Hrvatske im je prekinuta prije pola godine i Alija se, nakon uspješnih hrvatskih protunapada na području Prozora i Fojnice, počinje plašiti protunapada HVO-a na području srednje Bosne. Prodor HVO-a do prometno i vojno odsječenih hrvatskih enklava značio bi potpuni poraz ABiH. Zbog toga Alija Izedbegović počinje prihvaćati pomoć u posredovanju od svojih pokrovitelja u Washingtonu. Pojedine postrojbe ABiH i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići. Najteži zločin je počinjen 9. 1. 1994. u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici ABiH ubili 26 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, što je bio zadnji pokušaj osvajanja Hrvatskih enklava od strane ABiH, nakon čega je Muslimanima ponestalo streljiva.

Početkom 1994. Alija Izetbegović je izjavio: “Borit ćemo se dok ne oslobodimo sve dijelove BOSANSKE REPUBLIKE (u BiH)”. Time se izravno suprotstavio stavovima muslimanskog dijela Parlamenta i praktično oglasio podjelu Bosne. Tome su prethodili Izetbegovićevi pristanci na demilitarizaciju kao prvi uvjet svih planova za povlačenje Srba sa dostignutih na dogovorene granice. To je priznao i lord Owen u intervjuu na CNN riječima: “Muslimansko vodstvo je također suglasno sa podjelom te zemlje (...) dizanje embarga ili zračni udari samo bi vodili eskalaciji sukoba”. Lord je zaobilazio sve druge inicijative za okončanje rata ili barem prekid vatre ako bi uvidio kako ugrožavaju njegov »mirovni plan«. Na početku 1994, kada je akcija NATO-a “visila u zraku” zbog masakra na Markalama, Owen je to pokušao sabotirati. Prvo je odbacio kao tehnički nekorektan govor francuskog ministra Alaina Juppea o okončanju opsade. (Zbog pritiska francuske javnosti Francuska je tada već promijenila javnu politiku prema Srbima, a i Mitterand je bio bolestan). Potom je pokušao smanjiti zonu zabrane koju su zahtijevali Francuzi iznoseći prognoze kako će Srbi uzvratiti govoreći kako prijetnja akcije NATO-a ugrožava mirovni plan koji je još jednom pred samim ostvarenjem. Owen je bio blizak sa Miloševićem i to je opravdavao ratom u Bosni za čije je rješenje držao Miloševića ključnom figurom. Zbog takva se stava Lord našao pod velikim pritiskom i napadima Europskog parlamenta. Hans van den Broek javno je optužio Owena za “strategiju kapitulacije” i “legaliziranje agresije”. Članovi Europskog parlamenta dali su 160 glasova za smjenu Owena i 90 protiv.

Dana 4. veljače 1994. Vijeće sigurnosti UN-a na svojoj formalnoj sjednici usvojilo je predsjedničku izjavu o prisustvu Hrvatske vojske u središnjim i južnim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Dana 15. veljače 1994. u vijeću UN-a počela je javna rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine. Zapadne zemlje su zajednički spriječile Rusiju u ponovnom otvaranju rasprave o prijetnjama zračnim napadima NATO-a, tj. o legitimnosti odluke i ultimatumu upućenom bosanskim Srbima. Veleposlanik Republike Hrvatske pri UN-u, dr. Mario Nobilo, u svom izlaganju pred Vijećem sigurnosti istaknuo je kako Hrvatska podržava akciju oko Sarajeva, europski plan za rješenje bosanske krize i traži zaštitu hrvatskih enklava. Ovime se Nobilo svrstao uz Europski plan suprotstavljen Američkom planu.
Dana 19. siječnja 1994. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u novim mirovnim pregovorima.

Dana 23. veljače 1994. u Zagrebu sporazum o prekidu vatre potpisuju zapovjednik HVO-a general Ante Roso i zapovjednik ABiH general Rasim Delić. Najveću zaslugu za potpisivanje ovog sporazuma imaju Amerikanci koji su inzistirali na miru. Za uspostavu mira najvažnije je bilo pomiriti Hrvate i Muslimane pa su pritisnuli i jednu i drugu stranu, a to je značilo da Muslimani moraju odustati od vojnog izlaza na more. Kako bi i Srbe prisilili na mir 28. 2. 1994. NATO je srušio četiri srpska zrakoplova oko Banjaluke zbog kršenja odluke o zoni zabrane leta. Amerikancima su dosadile Europske igre podmetanja pa su odlučile koristiti sva sredstva za uspostavu mira, uključujući i vojna.

U ožujku 1994. bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani su u Washingtonu potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koji će omogućiti konfederaciju sa Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak.

Dana 12. ožujka 1994. između zapovjednika HVO-a i ABiH, generala Ante Rose i Rasima Delića, u Splitu je potpisan sporazum koji je proizašao iz političkih odluka koje se već na neki način pretvaraju u ustavna rješenja Federacije BiH, a također i nastavak Sporazuma potpisanog 23. veljače u Zagrebu.

Dana 18. ožujka 1994. predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Washingtonu »Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«. Premijer Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta Ustava Federacije BiH. Amerikanci su ovim željeli Muslimane vezati uz Hrvatsku, dok su pojedini predstavnici EU, na zahtjev muslimanskih zemalja, prihvatili nastanak male muslimanske države u Europi. Neki su ovo prihvatili iskreno, a neki samo kao privremenu taktiku.

Dana 22. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi koji su u suštini bili američki projekt, suprotstavljen europskom projektu »UNIJE«. Odmah po potpisivanju Washingtonskog plana Britanci su aktivirali svoj plan sabotiranja mira, kojeg su u najvećoj tajnosti pripremali više mjesece. Slično kao što su u prvom svjetskom ratu iskoristili Njemce za Rušenje Rusije tako su sada u planu angažirali njemačke službe kako bi ljutnja Amerikanaca pala na Njemačku, a ne na Britaniju. Njemačkim obavještajnim službama su stavili na raspolaganje sve svoje obavještajne suradnike iz svih Hrvatskih političkih stranaka, a same su sa strane promatrale plan rušenja Washingtonskog sporazuma. Britancima su dobri odnosi sa Amerikancima trebali kako bi mogli sudjelovati u podjeli novog plijena na istoku, Kaspijske nafte. Njemačke službe su odmah krenule u realizaciju Britanskog plana, pa je dva dana nakon potpisivanja Woshingtonskih sporazuma, 24. ožujka 1994, došlo je do raskola u HDZ-u. Nakon što je Josip Manolić udaljen sa dužnosti u HDZ-u zbog “opetovanog javno izražavanog neslaganja sa politikom stranke”. HDZ zadržava većinu u oba doma Hrvatskoga sabora unatoč gubitku dvojice zastupnika u Županijskom i desetak u Zastupničkom domu.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:39
Ovaj je raskol postajao sve otvoreniji još od polovice 1993, kada je Šušak prekinuo Manolićevu prodaju oružja Muslimana iz skladišta MUP-a Hrvatske. Manolić i Mesić su se javno zalagali za suradnju sa dijelom muslimanskog vodstva koje se zalagalo za unitarnu BiH, a stvarno su se zalagali za produbljenje sukoba sa Muslimanima kako bi se međusobno iscrpili. Pomagali su Muslimanima i oružano i obavještajno, te su preko novinara na vezi širili dezinformacije o hrvatskoj krivnji za sukobe sa Muslimanima. Smatrali su kako je održanje BiH, bilo kao unitarne države bilo kao »UNIJE«, nužno za zadržavanje avnojevskih granica, a takva BiH je jedino jamstvo kasnije obnove Jugoslavije. Britanci su preko Manolića, Nobila, Šarinića i drugih nastojali progurati svoj plan UNIJE koji je trebao biti još jedan neostvarivi plan u nizu sličnih, i nikako im nije odgovaralo miješanje Amerikanaca i njihov Washingtonski plan. Sukob Šuška s Mesićem i Manolićem vremenom je sve više rastao dok Manolić i Mesić nisu procijenili kako metodom kupovine i ucjena mogu pridobiti dovoljno zastupnika HDZ-a na svoju stranu, te uz pomoć opozicije izazvati parlamentarnu i ustavnu krizu. Podršku su imali od svih europskih zemalja koje su gurale projekt »UNIJE«, a suprotstavljali su se američkim Washingtonskim sporazumima. Akciju je operativno i financijski vodila Njemačka obavještajan služba. Američke obavještajne službe su ocijenile kako je Josip Manolić sposoban sabotirati Washingtonski plan te su zatražili od predsjednika Tuđmana njegovu smjenu (iako su pojedini američki lobiji pod Britanskim utjecajem nastojali Manolića prikazati kao borca protiv Tuđmanove «diktature»). Dostavili su mu podatke o svim bivšim udbašima i kosovcima, te podatke o njihovim tadašnjim aktivnostima i dogovorima sa Britanskim lordovima i Njemačkom obavještajnom službom. Predsjednik Tuđman je tek tada uvidio kako ne može potpuno vjerovati gotovo nikome od svojih dugogodišnjih suradnika te je stao na Šuškovu stranu. Tuđman je znao kako u hrvatskoj vlasti ima onih koji sabotiraju stvaranje Hrvatske države, ali nikad nije shvatio dijaboličnost Manolićeve politike, tj. kako je upravo Josip Manolić njihov glavni koordinator. Na smjenu je pristao nevoljko kako bi Amerikanci uspostavili mir u BiH. Manolić je bio uvjeren kako ima većinu zastupnika u Saboru te je uz pomoć Njemačke službe odlučio konačno krenuti u otvoreni protunapad. Počeo se predstavljati kao Njemački igrač, te je pod kontrolu stavio i političare vezane uz Njemačke službe. Imao je pod punom kontrolom MUP i SZUP, a svojim je kadrovima sudjelovao u izgrađivanju službi kao što su SIS, IPD, PPU, PPA te je mogao ucjenjivati mnoge zastupnike HDZ-a koji su sudjelovali u ilegalnim nabavama oružja, a pri tom su obilato punili i vlastite džepove. Preko tih je službi znao sve što se događa u vojsci, dok je njegov glavni protivnik Šušak vrlo malo znao što se događa u policiji, a i nije znao kako mu je Manolić ne samo politički protivnik već i neprijatelj koji ne želi samostalnu Hrvatsku. SZUP je imao i svoga tajnog doušnika u svakoj vojnoj postrojbi veličine satnije i više, dok je SIS samo djelomično znao o radu civilnih struktura i to tako što je nadzirao osobe koje su dolazile u doticaj sa pojedinim vojnim osobama i osobama povezanima s nabavom oružja. Tek nakon ovoga sukoba s Manolićem Šušak je počeo smjenjivati pojedine službenike iz vrha HV-a i Ministarstva obrane koje je tu postavio Manolić i Špegelj 1990. prije dolaska Šuška na čelo ovog ministarstva, a koje Šušak nije sklanjao vjerujući u iskrenost parole o nacionalnom pomirenju, ne shvaćajući kako se u dobrom djelu radi o potencijalnim saboterima. Tek nakon odlaska Manolića Hrvatski zapovjednici s ratnim iskustvom iz stranih vojski dobili su značajnije zapovjedne funkcije u vrhu HV-a, ali je dobar dio Manolićevih ljudi ostao u Ministarstvu obrane, uključujući Josipa Perkovića koji je uspio Šuška uvjeriti kako je on pravi profesionalac. Šušak se do tada nije puno miješao u kadrovsku politiku, a kao svoj glavni zadatak vidio je ilegalno naoružavanje HV-a. U ilegalnim nabavama oružja sudjelovale su dvije organizacije, jedna pod nadzorom vojske, a druga policije. Ove dvije organizacije su međusobno konkurirale, pa čak i sabotirale posao jedna drugoj. Sve operacije odobravao je samo jedan čovjek, predsjednik Tuđman, koliko je to bilo u njegovoj moći, a ugovaranje nabava obavljao je po jedan iz svake organizacije. Tijekom 1994. organizirana je i kontrolna služba koja je sve podatke koje je imala dostavljala predsjedniku Tuđmanu. Zahvaljujući tome, predsjednik Tuđman je imao dosta podataka o zloupotrebama u tom poslu, te je Manolićevim kadrovima preko Gojka Šuška, koji je imao punu zapovjednu kontrolu nad vojskom, zaprijetio kako će ih uhititi ako prijeđu na Manolićevu i Mesićevu stranu. Šušak je u ovom imao podršku i Američke CIA-e koja mu je pomagala obavještajno.

Sve do ovoga sukoba glavnu su riječ u procesu pretvorbe i privatizacije imali bivši komunistički kadrovi pod Manolićevim utjecajem. Njima je glavni cilj pretvorbe bio domoći se što više imovine, a nabava oružja bila je samo način dodvoravanja predsjedniku Tuđmanu.

Zakon o privatizaciji donijela je 1991. Vlada Franje Gregorića, a 16. 12. 1991. Ekonomski institut iz Zagreba donio je studiju pod nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992.saprogramom mjera«. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. Ovi su dokumenti predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi, a postupno, jačanjem Gojka Šuška u popis podobnih ulazili su i pojedinci iz državotvorne frakcije HDZ-a koji su odmah prozvani tajkunima i kriminalcima. Kupivši najčešće već uništena poduzeća, a bez rukovodećeg iskustva u velikim proizvodnim sustavima, pokazali su se često nesposobnima u usklađivanju osobnih interesa sa interesima poduzeća i države. Većina kompromitiranih hadezeovaca je shvatila kako je vojska jača od policije, pa su odustali od promjene stranačkoga dresa.

Padom Manolića i Mesića najveći utjecaj na privatizaciju dobio je Gojko Šušak te je osnovni cilj privatizacije od tada postalo pranje novca za nabavu oružja. Tuđman je pokušao čak i Mesića pridobiti na svoju stranu nudeći mu najprije mjesto veleposlanika u Belgiji, a potom u Parizu. No, Mesić se nije dao ni u Belgiju ni u Pariz zato što su mu ambicije bile znatno veće. Htio je ostati predsjednik Sabora, ili ako Tuđman zbog promjena snaga odstupi, i predsjednik države. Kada je smijenjen sa dužnosti predsjednika Sabora, nije htio odstupiti pa je saborska straža morala provaliti u njegov ured i zamijeniti brave. Čim su Manolić i Mesić smijenjeni Predsjednik Tuđman je unutar HDZ-a ojačao položaj ljevicu digavši Šarinića za najbližeg suradnika, te Penića i Jarnjaka u MUP-u i obavještajnim službama. Previše jakog Šuška, kojeg su mediji opisivali kao opasnog desničara se bojao pa je uvijek nastojao MUP i obavještajne službe držati pod nadzorom ljevičara, te u njima držati približno jednak broj ljudi kao što ih ima i HV. Iako zadatak policije nigdje u svijetu nije vođenje rata, najbolje diverzantske postrojbe su bile specijalna policija, a pričuvna policija je uvijek svojom brojnošću bila izjednačena s vojnim pješačkim postrojbama (osim kratkotrajno za vrijeme kasnijih oslobodilačkih akcija). Ovo plansko balansiranje između desnice i ljevice Tuđman je pažljivo vodio tijekom čitave svoje vlasti, iz čega se vidi kako u suštini nije nikome vjerovao.

Juda Iškariot
06.01.2007., 19:39
Dana 7. 4. 1994. projugoslavenska frakcija HDZ-a izvršila je sabotažu u vojnom skladištu Duboki Jarak, pri čemu je bilo poginulih i ranjenih. Time su htjeli natjerati Gojka Šuška na ostavku, nakon čega bi svoje ljude instalirali u vojni vrh. Budući da im to nije uspjelo, pojačali su operaciju širenja glasina o tome kako je Šušak glavni zaštitnik narkomafije. Takve su informacije širili i zapadni mediji pod kontrolom svih država kojima nije odgovarao Washingtonski plan. Kriminalci koji su se bavili ovim poslom najčešće su bili u sastavu pričuvne policije do drugoga mjeseca 1992, kada su prešli u HV, ali su se i dalje povremeno susretali sa bivšim zapovjednicima iz policije koji su ih štitili. Pojedini uhvaćeni kriminalci i dileri puštani su iz pritvora, a oni koji su ih pustili najčešće su to opravdavali riječima »Nazvao me Šušak«, što nitko nije provjeravao. Pojedini policijski istražitelji, koji su se istaknuli u hvatanju narkodilera, vrlo su brzo smjenjivani i prebacivani na dužnosti pozornika, a za sve to optuživan je Šušak, iako on nikad nije imao utjecaja na policijsku kadrovsku politiku.

Dana 26. svibnja 1994. godine predsjednik Tuđman je izjavio kako je prevladana parlamentarna kriza koju su izazvali predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma, Mesić i Manolić. Na njihovo mjesto izabrani su 24. svibnja dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Katica Ivanišević. Nakon takvog raspleta događaja 17. 5. Ivan Zvonimir Čičak i Stipe Mesić, u organizaciji Njemačke obavještajne službe, pojavili su se na Drugom programu Njemačke televizije (ZDF), u vrlo gledanom terminu, kao sugovornici u emisiji o ratnim zločinima učinjenima na tlu bivše Jugoslavije. Stipe je Mesić u toj emisiji predstavljen kao političar koji tvrdi kako u Hrvatskoj ne postoji pravna država, kako sudstvo ne funkcionira, te je on zbog toga “raščistio” sa predsjednikom Tuđmanom i vladajućom strankom. Optuživali su ga kao glavnog krivca za sukobe s muslimanima, iako su tek tada stvoreni uvjeti za iskrenu suradnju s muslimanima, barem što se tiče hrvatske strane. Dotadašnju suradnju uvijek su sabotirali Manolićevi provokatori iz HVO-a, te kosovci i udbaši iz ABIH i stranke SDA.

Nakon ovih događanja Predsjednik Tuđman je uvidio kako ne zna kom bi mogao vjerovati pa je na čelo obavještajnih službi stavio svoga sina Miroslava. Miroslav Tuđman je bio sveučilišni profesor koji nije imao iskustva u terenskom obavještajnom radu, a jedino iskustvo mu je bilo u osnivanju vojne službe za psihološki rad IPD-a, te analitičke službe HIS-a. Miroslav Tuđman dobio je zadatak da reorganizira službe i očisti ih od nesposobnih i nepouzdanih pojedinaca, ali je on to samo djelomično uspio. Nije uspio prepoznati sve one bivše UDB-aše i KOS-ovce koji su spretno glumili veliku privrženost hrvatskoj državi, a stvarno su ostali uvjereni jugoslaveni. Zbog tog je i nadalje dobivao veliki broj informacija izmiješanih s vješto planiranim dezinformacijama, zbog čega i njegove obavještajne analize nisu mogle postići nužnu kvalitetu. Čak ni tada nije shvaćena dijaboličnost Manolićevih poteza koji se kasnije, uz pomoć svojih ostavljenih kadrova, za vrijeme takozvane zagrebačke krize, odglumivši svađu s Mesićem pokušao vratiti u HDZ, ali je to HDZ-ova desnica spriječila.

Blaise
06.01.2007., 20:06
Isuse! :eek: :eek:

Čitajte, downloadajte, citirajte, diskutirajte! (http://gau.psp.efos.hr/DesktopModules/DistanceLearning/images/GAU/materijali/rat-nova%20verzija.doc)

Unaprijed si upozoren:
Evo Juda, ja ću ti se očitovati, budući da sam moš uvijek mod ovdje, iako sam odlučio malo štedjeti vlastite živce. Daklem, mislim da mnoge zanima to što posjeduješ, pa objavi.
Nadalje, računaj da je ovo forum, a ne blog...


:closed: