Memento mori?

[Secundo]

Susjed mojih roditelja je obolio od raka pankreasa, prognoza je losa, bolest vrlo agresivna. Zahvaljujuci modernoj medicini se ne muci previse, ali zna za svoj bliski kraj. Od tada se bitno promjenio. Dok je prije bio pomalo stur (onako kao predrasude o Svicarcima), sada je vesel, mozes ga dobiti za svaku zezanciju (a moj stari je majstor u tome). Kao da zeli nadoknaditi propusteno veselje i radost u zivotu prije nego sto odstupi sa ovog svijeta.

Zato ja vas pitam: Dali ste svjestni vlastite smrtnosti? Dali vase zivotne odluke donosite razmisljajuci i o tome da vas sutra mozda vise nece biti, ili vam je kraj zivota nesto skroz apstraktno, ili barem toliko daleko da ne vrijedi o tome razmisljati?

Smatram da je svijesnost vlastite smrtnosti vazna, i da bi nju trebali uzeti u obzir. Dok su mi planovi dugorocni (prema statistici imam jos vijek od nekoliko desetlijeca), ipak si tu i tamo nesto priustim (ne samo materijalno), tako da se ne bih morao kajati za propustenu priliku ukoliko mi dodje prerani kraj.

[Idijot]

Ja mislim da ću živjeti vječno, kad si mlad nije normalno razmišljati o smrti. Kako čovvjek postaje stariji sve više postaje svjestan svoje prolaznosti, to ga plaši, ali to je sve normalno.
Treba prihvatiti smrt kao dio života i pomiriti se njezinom neminovnošću!

[Morskaya]

Naravno da sam svjesna svoje smrtnosti...ali što bih trebala učiniti po tom pitanju.....maltretirat se svaki dan s tim. Preživi koliko god možeš duže i proživi što god možeš više....
I btw. vjerojatno se nećeš moći kajati kad umreš.

[illegale]

Biti svjestan smrti citav zivot je sranje. Jer smrt postane stvarna tek na kraju. Do tada je to obicna rijec sa 4 slova povezana sa placem, crninom i sprovodima.

[Idijot]

Pa tako je i normalno inače čovjek nebi mogao svakodnevno normalno funkcionirati.

Smrti zapravo postajemo svijesni pri starosti i pri bolesti. Upravo zbog ovog zadnjeg dogma o liječnicima jako sporo nestaje u ljudima. Zbog toga ih ljudi gledaju kao bogove, a to nije u redu ni za liječnika, ni za pacijenta. Liječniku ego skoči na 150 a pacijent se jako često nađe razočaran.
Pardon na kratkom skretanju s teme.

[adriatic]

Idijot kaže:
Smrti zapravo postajemo svijesni pri starosti i pri bolesti.

Smrti postajemo svjesni prilikom zrelosti. Nažalost većina ljudi to nikad ne dosegne ili možda u posljednjim trenucima života. ;)

[el_mariachi]

adriatic kaže:
Smrti postajemo svjesni prilikom zrelosti. Nažalost većina ljudi to nikad ne dosegne ili možda u posljednjim trenucima života. ;)
Svidja mi se ova gore misao.

To je mozda jedina stvar koja je ista za sve. Znas da si se rodii da ces umrijeti, bez obzira na spol, boju koze, vjeroispovijest ili kolicinu love u novcaniku. Kad je se mladje ne razmislja se o tome osim ako se cuje u nekoj pjesmi ili vidi na filmu pa se zaboravi poslije nekoliko trenutaka. One stvari sto izgledaju razumno kad si 18g star izgledaju nerazumno kada napunis 10-15g vise. Tzv. living on the edge je "kul" jer se ne razmislja da bi se nesto "ne daj Boze " moglo desiti.
Ipak i pored duzeg zivotnog vijeka znamo da cemo doci tamo. Sto je tamo, to je za jednu drugu pricu i svi imamo neku svoju vreziju koja odrazava nas nacin razmisljenja i norme prema kojima zivimo. Mislim da nisam u krivu kad kazem da ce svako od nas bar 1x zamisliti i osjecati nelagodno razmisljajuci da nas za recimo 60g nece biti.
Prosle godine sam sjedio kod jednog prijatelja i cugali smo cijelo vece razgovarajuci o svemu i svacemu. I onda smo dosli do razgovora o nasim roditeljima koji su eto relativno dobro ali svakim danom su stariji i jednog dana ce eto doci i taj dan. Taj prijatelj mi je onda ispricao pricu kako njegov otac nikad nije htio spomenuti smrt kad je bio mladji a danas je u nekoj sasvim drugoj dimenziji i prica o tome kao da se ne radi o njemu. Prije nekih mjesec dana razgovarao sam sa ocem na telefon i on je nagovjestio ono od Z Pvlovica " Kad budem mrtav i beo" s drugim rijecima naravno saleci se na svoj racun i svjestan je da ce to doci. Svjesni smo i mi ali opet ne kao ovi spomenuti. Mi mislimo da je to daleko i da ce se desiti drugima prvo a mi necemo tek tako brzo doci na red.
Kad si mladji mislis da mora sve probati da bi vidio kako stvari funkcioniraju a onda skuzis da lijecnik ne mora spasti s kuce i slomiti nogu da bi izlijecio nekog ko je to napravio.
Interesantno je i to da su ljudi jedina ziva bica koja mogu da razmisljaju a neki od nas svjesno izazivaju smrt dok to nijedna zivotinja ne radi.

[preatorian]

"Mortem effugere nemo potest" , kako bi Cezarovi podanici ustvrdili ili "Smrti izbjeći ne može nitko".

Kao što je već netko na topicu ustvrdio, smrti ne možemo pobjeći bez obzira na naš materijalni status, našu vjeroispovjest ili bilo šta drugo. Ona je tu, vreba nas na svakom koraku i čeka.
Kada ovaj moj post istipkam i stisnem enter, možda će naići i povesti me sa sobom u Had.
A možda i neće. Strpiti će se još koju godinu ili deceniju.
Svijesnost osobne smrtnosti ima veliki uticaj na čovjeka. Malo tko ju prihvaća hladnokrvno, mnogi sa strahom, a poneki sa paranojom.
Mnogi maštaju i o besmrtnosti, raduju se kada pročitaju na Net-u kako postoji preko 16.000 Japanaca koji su stariji od 100 godina, te se nadaju naći u jednoj takvoj skupini na koje "smrt" strpljivije čeka nego na neke druge.
Ali ipak čeka.

Kada se čovjek prestane bojati smrti, a da je prije toga postao svjestan svoje smrtnosti počima osjećati vlastitu slobodu.

[Essenca]

preatorian kaže:

"Mortem effugere nemo potest" , kako bi Cezarovi podanici ustvrdili ili "Smrti izbjeći ne može nitko".

Kada se čovjek prestane bojati smrti, a da je prije toga postao svjestan svoje smrtnosti počima osjećati vlastitu slobodu.


Ali čovjek ne može znati kako prestati bojati se smrti, dok se ne susretne sa smrti.
Jer u protivnom ne može znati čega se prestaje bojati.
Jer na nepoznato, odgovaraš registriranjem nepoznatoga.
A da bi upoznao
moraš ući "u".


To bi značilo da se čovjek koji nije sreo smrt, pribojava zapravo, predodzbe smrti svoje. A to nije prava smrt.

Znači da čovjek živi u laži svojoj dok se pribojava nečeg što "vidio" nije.
Da li bi to čovjek trebao da shvati?
Da se bori s vjetrenjačama svoga uma?

Jer mi se to čini kao jedinim suvislim načinom "borbe" s predodzbama smrti i sa smrti samoj?
Ovdje pretenciozno zvučim sama sebi.
Ali idemo dalje..

....
Stvarna smrt se nikada ne može sresti.
Jer ne bi kasnije mogli pričati o svom susretu.
Jer smo mrtvi.

Možemo se susresti ipak, osim s predodzbom o smrti,
i sa smrti u potencijalnom početku njenog procesuiranja(nastajanja)
Ali ni tada ona nije ona prava.

Smrt dakle,
kakvu ju poznamo,
može biti samo iskustvo od drugog čovjeka.
Nikako naše.
I možemo se zato prestati bojati jedino iluzija svoga uma
jer smrt kao ono što se događa nama, ne poznamo.

..

..

[el_mariachi]

Ovo moram podijeliti sa vama...
-----------------------------------------------------------------------------------
U jednoj berlinskoj galeriji je objesena slika koja se zove Pobjeda Smrti.
Smrt kao i obicno nosi crni plast i u jednoj ruci kosu a u drugoj zvonce. I kad god pozvoni tim zvoncetom ko cuje to zvonce staje u povorku koja je slijedi. U toj povorci je jedan vojnik koji nosi pusku. Mozda je to bilo njegova prva bitka, mozda ju je njegova strana dobila , mozda izgubila. Njemu je jedino bilo bitno da slijedi onu ruku koja je pozvonila zvoncetom. Tu je i dvoje djece koje jos uvije drze cvijece u rukama. Kako su poginuli ne znam. Nije to ni bitno. Bitno je da su culi zvonce. U povorci se moze vidjeti i jedna zena u bijeloj haljini. Vjencanica. Mozda je to trebao biti najradosniji dan u njenom zivotu. NO ona je cula zvonce i stala u beskrajnu povorku.
Pored ceste kojom koraca Smrt i njeni sledbenici lezi jedna starica ispruzene ruke koja preklinje Smrt da pozvoni zvoncetom ali Smrt je ignorira i samo prolazi pokraj nje.
----------------------------------------------------------------------------
Sliku nisam vidio ali namjeravam. Opisao ju je covjek koji je cuo zvonce.

[ssnjoff]

adriatic kaže:
Smrti postajemo svjesni prilikom zrelosti. Nažalost većina ljudi to nikad ne dosegne ili možda u posljednjim trenucima života.

:top:

[preatorian]

Većina ljudi se boji smrti.
Taj strah pred smrću je ciljni simptom u psihoanalitičkim tehnikama koje počivaju na egzistencijalizmu Sartrea i Binswangera. S druge strane nova psihijatrijska istraživanja umiranja pokazuju da su zadnje minute života pune sreće. Jedno ispitivanje na 500 osoba koje su klinički bile mrtve pokazalo je da je njih 420, kod kojih je klinička smrt bila posljedica nesreće, zadnje trenutke doživjelo kao neobičnu sreću, kao nevjerovatno svijetlo i nevjerovatno proširenu svijest.

Essenca:
Ali čovjek ne može znati kako prestati bojati se smrti, dok se ne susretne sa smrti.
Jer u protivnom ne može znati čega se prestaje bojati.
Jer na nepoznato, odgovaraš registriranjem nepoznatoga.


Sve osobe koje su doživile kliničku smrt imale su direktan kontakt sa smrću.
Znači, čuli su Zvonce kako Mariachi kaže. Smrt ih je na kratko pokupila te ih nakon nekog puta ipak vratila.
Sloboda
Bit nije samo u trenutku koji se naziva smrt, već o svim uzrocima i posljedicama koje ista donosi.

Efekt Anastatice hierochuntce ili kako ju domaći zovu jerihonske ruže. Kada ju osušenu ovlažiš sa vodom ona opet oživi.

Najbolji živući primjer nam je Lance Armstrong, čovjek koji je pobjedio rak i nakon toga pet puta za redom osvojio "Tour de France"- možda najteži sportski pohvat uopće.

[ljetopisac]

ma nije vazno kako covjek umire, vazno je kako zivi.

pa je onda i svijest o vlastitoj smrtnosti zapravo poticaj. covjek mora razumjeti da mu je vrijeme ograniceno, i da u tom vremenu mora od svog zivota napraviti zaokruzenu, smislenu cjelinu. da jednom kad dodje do kraja moze pogledati unatrag i reci, 'hej, pa bas je bilo dobro'.

dok nije svjesan smrtnosti, covjek nema osjecaj za stvari koje u zivotu imaju stvarnu vrijednost pa gubi vrijeme na gluposti - novac, slavu, vlast i tome slicno. tek kad shvati koliko mu je vrijeme kratko moze se prestati zivcirati i poceti uzivati u zivotu.

kazem ja: treba planirati kao da cemo vjecno zivjeti, ali biti spreman otici u svakom trenutku.

eto.


:cool:

[luca]

Secundo kaže:
Zato ja vas pitam: Dali ste svjestni vlastite smrtnosti?

mislim da sam svjesna.
mislim da problem nije ako je netko svjestan, problem je ako je netko opterecen do te mjere da ga to sputava u zivotu.

ono sto ja cesce vidim je da su njudi nesvjesni svoje prolaznosti. baka mi je priznala da je ostala iznenadjena kad je shvatila da je stara, da joj zdravlje vise nikad nece biti bolje i da moze ocekivati smrt. vidim po drugim bliskim ljudima, da odbijaju prirodno stanje stvari. i to im otezava starost jer se jako neugodno iznenade i to ih deprimira.

ne razmisljam o starenju i smrti, ali znam da ce nekad doci. i to ocekujem kao i sve druge prirodne stvari. nadam se da onda u staristi necu biti toliko iznenadjena kad shvaim sto mi je...

Paul Erdos je s 4 godine postao svjestan da ce umrijeti (s tri godine je vec mnozio troznamenkaste brojeve i otkrio negativne brojeve. bio je napredan ;) ). shvatio je to dok je bio s mamom u ducanu. rasplakao se. cijeli zivot poslije se zazao na temu "njegova smrt".
to ga ipak nije sprijecilo da bude jedan od najjacih matematicara ikad :)

svijest da smo smrtni ne mora biti inhibirajuca. dapace, moze biti oslobadjajuca, jer ti stavi stvari u perspektivu. shvatis sto je vazno a sto nije...

[Secundo]

luca kaže:
svijest da smo smrtni ne mora biti inhibirajuca. dapace, moze biti oslobadjajuca, jer ti stavi stvari u perspektivu. shvatis sto je vazno a sto nije... To i mislim. Nisam razmisljao o nekim opsesijama, vec o tome da bi svijest vlastite smrtnosti (takodjer i starenja) poboljsala zivot:
- Postavljas prioritete jer znas da neces sve stici
- Ne gubis vrijeme jer znas da je ograniceno
- Ne odgadjas neke stvari jer si svjestan da nisu "za kasnije"

U konacnici to dovodi do spoznanja da je vazan nekakav balans u zivotu, i da je taj balans dinamican, kao na biciklu. Da bi se taj balans pronasao, treba najprije postaviti osobni vrijednosni sistem.

Dakle, svrha tog "memento mori" bi bila svijesniji zivot, smanjenje nekih automatizama, nadjacanje zivotne inercije.

[luca]

Secundo kaže:
To i mislim. Nisam razmisljao o nekim opsesijama, vec o tome da bi svijest vlastite smrtnosti (takodjer i starenja) poboljsala zivot:


meni je sudar (susret je preblaga rijec) sa smrcu izmedju ostalog, poravnao ljestvicu prioriteta.
bilo mi je uzasno godinama, ali na kraju svega jedino dobro iz cijele price je da sam realnija i slobodnija. mislim da ce mi to biti korisno.

[Meta12]

luca kaže:
meni je sudar (susret je preblaga rijec) sa smrcu izmedju ostalog, poravnao ljestvicu prioriteta.
bilo mi je uzasno godinama, ali na kraju svega jedino dobro iz cijele price je da sam realnija i slobodnija. mislim da ce mi to biti korisno.

Hi luce,:)
ne vjerujem svojim ocima! Da li si ti to stvarno ?:)
Mislim dozivila, "koliziju" sa smrcu ?
I sto sada ?;)

Daj mi ispricaj taj sudar ! Mene to jako zanima, jer sam zauzet upravo takvim susretima van trece dimenzije.
E. Kübler-Ross me je fascinirala svojim izvjestajima o smrti i leptiru.

A sada malo OT. Kako si se provela na odmoru?
Da li je bilo afera i dozivlljaja? Glupo pitanje, je l' da ?
Ja sam nedavno dosao iz Bola. Bilo je vrlo vrlo "vruce".
Sad se odmaram kod kuce od urlauba=dopusta.
Pozdrav!
M.

[luca]

Meta12 kaže:
Hi luce,:)
ne vjerujem svojim ocima! Da li si ti to stvarno ?:)
Mislim dozivila, "koliziju" sa smrcu ?
I sto sada ?;)

Daj mi ispricaj taj sudar ! Mene to jako zanima, jer sam zauzet upravo takvim susretima van trece dimenzije.
E. Kübler-Ross me je fascinirala svojim izvjestajima o smrti i leptiru.

A sada malo OT. Kako si se provela na odmoru?
Da li je bilo afera i dozivlljaja? Glupo pitanje, je l' da ?
Ja sam nedavno dosao iz Bola. Bilo je vrlo vrlo "vruce".
Sad se odmaram kod kuce od urlauba=dopusta.
Pozdrav!
M.

najdrazi Aganore :)
necu javno raspravljati o svom dozivljaju smrti, nekako mi je to preosobno... mozda kad se nadjemo da popijemo sok ;)

kako je tebi na odmoru? ja sam bila jako kratko jer moram dovrsiti tezu. nije se desilo nista zanimljivo i socno ;) ipak sam ja udana matrona :D

lijepi pozdrav,
luca

[Meta12]

luca kaže:
najdrazi Aganore :)
necu javno raspravljati o svom dozivljaju smrti, nekako mi je to preosobno... mozda kad se nadjemo da popijemo sok ;)
kako je tebi na odmoru? ja sam bila jako kratko jer moram dovrsiti tezu. nije se desilo nista zanimljivo i socno ;) ipak sam ja udana matrona :D
lijepi pozdrav,
luca

Ljepotice moja,
znao sam ja to vec unaprijed, pa sam te i provocirao ovako javno, u "nadi" da mi to tako neces priopciti.
A ti nisi samo jedna udana matrona, nego jedna vrlo lijepa, sarmantna i vrlo inteligentna matrona.:) I tu je onda ta razlika!

Samo se crveni sada !;)
Sve ja to vidim, ne pitaj me kako, a ne bih ti niti odao !:cool:
Nadam se da ces uskoro biti ono sto si uvjek zelila biti !
Od srca ti zelim sve najbolje, iako ne spada pod temu, ali ipak ne mogu, a da to ne upisem.
Pozdrav!
M.

[Essenca]

preatorian kaže:

Većina ljudi se boji smrti.
Taj strah pred smrću je ciljni simptom u psihoanalitičkim tehnikama koje počivaju na egzistencijalizmu Sartrea i Binswangera. S druge strane nova psihijatrijska istraživanja umiranja pokazuju da su zadnje minute života pune sreće. Jedno ispitivanje na 500 osoba koje su klinički bile mrtve pokazalo je da je njih 420, kod kojih je klinička smrt bila posljedica nesreće, zadnje trenutke doživjelo kao neobičnu sreću, kao nevjerovatno svijetlo i nevjerovatno proširenu svijest.


Sve osobe koje su doživile kliničku smrt imale su direktan kontakt sa smrću.
Znači, čuli su Zvonce kako Mariachi kaže. Smrt ih je na kratko pokupila te ih nakon nekog puta ipak vratila.
Sloboda
Bit nije samo u trenutku koji se naziva smrt, već o svim uzrocima i posljedicama koje ista donosi.

Efekt Anastatice hierochuntce ili kako ju domaći zovu jerihonske ruže. Kada ju osušenu ovlažiš sa vodom ona opet oživi.

Najbolji živući primjer nam je Lance Armstrong, čovjek koji je pobjedio rak i nakon toga pet puta za redom osvojio "Tour de France"- možda najteži sportski pohvat uopće.


preatorian,

Svjesna sam iskustava tih drugih ljudi ili možda da to malo bolje kažem....čula sam za to.
No ipak ne bih mogla reći za njih da ih je smrt na kratko pokupila, da bi ih onda pustila.

Jer onda bi morali prethodno točno reći...što je smrt
Da li je ona točka na i?
Faza u ciklusu?

Jer ako je ovo prvo, onda smrt ne uzima na malo pa pusti.
Već uzima sve da bi ispunila samu sebe. Pod smrt ne mogu utrpat ništa što je živo, pa iz tih razloga, okolnosti koje se vežu uz smrt, ne mogu dovesti s ničim u vezi doli s -životom.

Ako je pak ovo potonje, smrt kao faza, onda bi smrt i mogla uzeti sebi nekog u goste pa ga otpustit.
Onda bi pod smrt mogli podrazumijevati svaku promjenu.
Dolazi novo, a staro umrijeti mora da bi ustupilo mjesto novome.

Kužiš što želim reći?
Možemo li izbjeći stereotipe i pristupiti ovome na način koji će istovremeno sadržavati u sebi i dozu prihvaćanja da ništa ne znaš uz predstavljanja što bi moglo biti?

Uzmimo za primjer ta iskustva umirućih o svjetlosti i tunelima.

Ne možeš isključiti činjenicu da se iskustva ostalih 9 ljudi(iz skupine od 10 ljudi)ne baziraju na čistoj kopiji iskustva preostalog čovjeka iz skupine, koji je svojim iskustvom susreta sa smrću, prethodio iskustvu ostalih iz skupine.

Smrt je dovoljno snažna emocija da ja npr. kopiram u svom mozgu informaciju o tunelu i svjetlu, kako bi to isto eventualno! primjenila i u svom slučaju(naprimjer)

Da svatko od članova skupine, nije čuo za onoga drugoga, da li bi rezultat njihovog iskustva bio isti?


.......

[luca]

Meta12 kaže:
Ljepotice moja,
znao sam ja to vec unaprijed, pa sam te i provocirao ovako javno, u "nadi" da mi to tako neces priopciti.
A ti nisi samo jedna udana matrona, nego jedna vrlo lijepa, sarmantna i vrlo inteligentna matrona.:) I tu je onda ta razlika!

Samo se crveni sada !;)
Sve ja to vidim, ne pitaj me kako, a ne bih ti niti odao !:cool:
Nadam se da ces uskoro biti ono sto si uvjek zelila biti !
Od srca ti zelim sve najbolje, iako ne spada pod temu, ali ipak ne mogu, a da to ne upisem.
Pozdrav!
M.

najljepse zahvaljujem. i ja tebi i svima tvojima zelim sve najbolje :)
:kiss:

[Idijot]

Ajde zamislite si malo. Umrijeti ćete recimo za pet minuta i to znate. Kako bi se tada osjećali. Kroz koje bi sve strahove prolazili. Probajte se baš uživiti u tu misao tako da najbolje shvatite što zapravo znači smrt. Nije uopće ugodno. :)

[luca]

Idijot kaže:
Ajde zamislite si malo. Umrijeti ćete recimo za pet minuta i to znate. Kako bi se tada osjećali. Kroz koje bi sve strahove prolazili. Probajte se baš uživiti u tu misao tako da najbolje shvatite što zapravo znači smrt. Nije uopće ugodno. :)

nije ugodno. ali nije ni dramaticno. ja osjecam samo rezigniranost kad o tome pokusam misliti na taj nacin. najneugodniji su mi trenuci kad pomislim "da li ce boljeti, koliko ce trajati...?". ali kako ne mogu na to odgovoriti, ponovo osjetim rezigniranost. a ne strah.
konkretno da znam da sad imam jos 5 minuta:
sjala bih i napisala par mailova nekim dragim ljudima (da ih idem zvati telefonom, ne bih stigla, a ne mogu ih niti vidjeti jer su posvuda po svijetu...) u kojima bih im rekla nesto lijepo.
onda bih sjela i cekala (vjerojatno citajuci forum jer danas nemam nikakvu knjigu sa sobom...). smrt je dio zivota.

[Pandora10]

Obzirom da smo svi više manje na ovaj ili onaj način svjesni smrtnosti i svog privremenog boravka "u svijetu" trebali bi tu činjenicu doživljavati ravnodušno kao i bilo koju drugu nužnost ili prirodni zakon?Zašto glede i unatoč ipak tome nije tako?
Zašto "zakon" smrti držimo nečim što je usmjereno "protiv" nas dok recimo zakon o padanju jabuka držimo povoljnim "za nas"?
Svi "prirodni" zakoni koje poznajemo i upravo takvi kakvi jesu stvaraju-omogućavaju život...dakle i nas same.
U tom smislu "zakon" smrti bio bi jednako "potreban" i "povoljan" za život kao i svaki drugi "zakon",zar ne?
U čemu je dakle "greška"?U "samoj" smrti nije,jer je očito da ona ne samo da nije "pogreška" već je nužna za sam život i njegov "rast" i "raznolikost"!Bez sumnje "greška" je u nama,odnosno u našoj nemogućnosti da egzistenciju-život-svijest sagledamo kao "cjelinu " ili "jedninu" ,kojoj su pojedinačna -individualna postojanja samo razni "modeli" u kojima se manifestira jedan te isti život,jedna te ista svijest,jedna te ista egzistencija.Ukoliko smo u stanju to doživjeti kao istinu utoliko postajemo svjesni da smrti zapravo nema i da postoji samo "vječni život".Ukoliko smo u stanju to doživjeti kao istinu u toliko to znači da smo se "oslobodili" ega i njegovih "okova" koji "proizvode" iluziju(lažno viđenje)odvojenosti.Ukoliko smo u stanju to doživjeti kao istinu,utoliko postajemo slobodni od smrti odnosno od "zakona".Ukoliko smo u stanju doživjeti slobodu od "zakona" smrti utoliko smo u stanju doživjeti da je ljubav jedina koja nas (zakona)oslobađa.Time postaje jasno da smrt "pogađa" samo ego i u tom smislu samo za njega "zakon" i postoji,a tamo gdje vlada "zakon" ljubavi prestaje vrijediti "zakon" smrti,čime,u suštini,smrti nigdje i ni za koga zapravo i nema.
U tome je bit i suština svih religija,u tome je "vrijednost" odricanja,u tome je poruka "spasenja".

Na jednom mjestu u Bibliji piše da je bolji smrtni čas od časa rođenja.Nekad mi je to bila takva besmislica i apsurd i nikako nisam shvaćala "što je pisac time htio reći"....međutizin...eh...

Ovaj post posvećujem Luci.... :)

[luca]

Pandora10 kaže:
Ovaj post posvećujem Luci.... :)

zahvaljujem! :)

[Largo]

Ovih sam dana bio na jednom pogrebu, pa mi je topic aktualan, a zapravo bi trebao biti aktualan uvijek.
Tek kada se i sami nadjemo u blizini smrti (nesreće, bolesti, pogrebi) možemo vidjeti koliko sva naša nagađanja, uvjerenja i koncepti 'drže vodu'.
Na temu smrti i umiranja napisana je ogromna količina knjiga, spisa itd. Ja bih preporučio vrlo dobru knjigu 14. Dalai Lame: SLEAPING, DREAMING AND DYING. Knjiga nije napisana sa isključivo religioznog već i znanstvenog diskursa. Napisana na jednostavnom engleskom, mogla bi kao ishodište poslužiti svakom forumašu zainteresiranom za ovaj topic.

[Starfish&Coffee]

Smrt, rak i ja se dodirujemo u prolazu zadnjih godinu i pol. Mogu reci da sam postala svjesna prolaznosti zivota i neminovnosti smrti. Mislim da sam jos u blagom shoku zbog ove spoznaje, ali cini mi se da polako izlazim iz njega. Cudan je to osjecaj. Cini me definitivno puno manje bahatom, vise cijenim obicne svakodnevne trenutke, cesce dajem do znanja ljudima koliko mi znace... eh.. zivot i njegovi izazovi...

[magic_tree]

Secundo kaže:

Zato ja vas pitam: Dali ste svjestni vlastite smrtnosti?

U svakoj sekundi.

Ta svjesnost čini ovaj život ljepšim i vrijednijim. A i ja sam zbog toga bolji (prema drugima i sebi) nego što bi bio da nisam svjestan :o :) .

[illegale]

magic_tree kaže:
U svakoj sekundi.

Ta svjesnost čini ovaj život ljepšim i vrijednijim. A i ja sam zbog toga bolji (prema drugima i sebi) nego što bi bio da nisam svjestan :o :) . A kako izgleda ta svjesnost da ces odapet? Jel je postujes? Vecina ljudi brzo isprostituizira svaki jaci pojam zbog sklonosti entropiji. Kako je drzis na nivou?

BTW, vecina ljudi, ogromna vecina ljudi sklona je jakim rijecima. I to je to. Zasto mislis da nisi jedan od takvih?

[magic_tree]

Na racionalnom i emocionalnom nivou. Istovremeno. U svakom trenutku u naizgled jednostavnim situacijama pomislim kako je pravo čudo što sam tu, pričam s tim i tim, radim to i to, jer već u idućem djeliću sekunde može me ne biti tu i u ovoj formi. Teško mi je to objasniti jer ljudski je jezik pomalo skučen kako bi se vjerodostojno prenijelo to iskustvo.

Al to ti je ono, otprilike: zašto se sad svađati s ženom (ili punicom :D ) oko gluposti, jer život je vrijedan, smrt sve briše, i nema poslije više popravljanja. Dajem sad, dok mogu i koliko molgu jer ne želim da mi se dogodi da mi poslije bude žao a previše sam se naslušao priča u stilu: da mogu, da mi je živ taj i taj bio bih drugačiji i pokazao bi mu da ga volim i sl. Ne gledam na smrt kao na nešto negativno, ne bojim se, samo sam je svjestan i nastojim živjeti sad, u ovom trenutku, a ne u prošlosti ili u nekoj hipotetičnoj budućnosti koja se, najvjerojatnije, neće nikada dogoditi.

[magic_tree]

illegale kaže:

BTW, vecina ljudi, ogromna vecina ljudi sklona je jakim rijecima. I to je to. Zasto mislis da nisi jedan od takvih?

Zato što moje riječi nisu ni po čemu jake i velike. Male su, i sasvim obične.

[illegale]

magic_tree kaže:
Zato što moje riječi nisu ni po čemu jake i velike. Male su, i sasvim obične. Biti svjestan svoje smrtnosti su jako velike rijeci.

[magic_tree]

illegale kaže:
Biti svjestan svoje smrtnosti su jako velike rijeci.

Možda tebi. Meni ne. Meni je to nešto sasvim obično. Kao glad ili puni mjehur. Vremenom sve prijeđe u naviku, pa tako i to. I zbog toga nije veliko. Veliko je samo onima kojima je to iskustvo još uvijek neuhvatljivo. Kao i meni hodanje po vodi :D .

[Solaris]

illegale kaže:
Biti svjestan svoje smrtnosti su jako velike rijeci.

Ne za onoga tko je imao bliski susret s njom ;)


iz vlastitog iskustva znam da ta SVJESNOST smrti može uljepšati sadašnji život, ohrabriti nas da radimo stvari koje želimo, ali se inače ne bi usudili, da otvoreno pokazujemo što osjećamo, da obraćamo pažnju na bitne stvari, da svakodnevno pokazujemo dragim osobama koliko ih volimo, da ne ispuštamo život iz ruku, i da iskorištavamo ljepotu svakog trenutka. Da uživamo, barem i u najmanjim sitnicama, čak i onda kada nam je život težak. :)


Još da iskoristim ovaj post da dam do znanja svima na ovom forumu s kojima kontaktiram (ili sam kontaktirala), da ih volim :) :) :) :)

[Solaris]

Idijot kaže:
Ajde zamislite si malo. Umrijeti ćete recimo za pet minuta i to znate. Kako bi se tada osjećali. Kroz koje bi sve strahove prolazili. Probajte se baš uživiti u tu misao tako da najbolje shvatite što zapravo znači smrt. Nije uopće ugodno. :)

izmjenjujući osjećaji uzbuđenja i mira
a onda......

[magic_tree]

Solaris kaže:
izmjenjujući osjećaji uzbuđenja i mira
a onda......

...vatromet i ekstaza :five:


Slično najboljem orgazmu, možda čak i bolje :D

[illegale]

Solaris kaže:
iz vlastitog iskustva znam da ta SVJESNOST smrti može uljepšati sadašnji život, ohrabriti nas da radimo stvari koje želimo, ali se inače ne bi usudili, da otvoreno pokazujemo što osjećamo, da obraćamo pažnju na bitne stvari, da svakodnevno pokazujemo dragim osobama koliko ih volimo, da ne ispuštamo život iz ruku, i da iskorištavamo ljepotu svakog trenutka. Da uživamo, barem i u najmanjim sitnicama, čak i onda kada nam je život težak. :) Po vlastitom iskustvu, nista nije trajno. Pa ni svjesnost o vlastitoj smrti. U sve moras ulagati energiju, kako se stvar ne bi raspala. Pa i u taj filing. Moras ici protiv entropije. Idete li ti i magic tree protiv entropije? Tetosite li taj osjecaj? Ako ne, uvjeren sam da ce stvar otici u ispraznost.
Još da iskoristim ovaj post da dam do znanja svima na ovom forumu s kojima kontaktiram (ili sam kontaktirala), da ih volim :) :) :) :) Teske rijeci ;).

[Solaris]

Ma ništa nije teško :kiss:

A što se tvog prvog odgovora tiče, ne znam što da ti odgovorim, jer tu logika nije dovoljna, Svjesnost je puno veća od fizikalnih zakona ;) , zato ne podlaže entropiji



Svjesnost nije psihička emocija u koju bi se morala ulagati energija. Znam da nisam jasna, ali ja ti drukčije ne znam (još) objasniti



P.S. the point is; živi, ne zamaraj se smrću ;) :lux:

[illegale]

Solaris kaže:
Ma ništa nije teško :kiss:

A što se tvog prvog odgovora tiče, ne znam što da ti odgovorim, jer tu logika nije dovoljna, Svjesnost je puno veća od fizikalnih zakona ;) , zato ne podlaže entropiji Hm, dakle. Radi se o samoj spoznaji/prosvjetljenju. Jel i kod tebe to isto magic tree? Solaris, kako si se osvjestila? Ili je to previse "osobno"? Ako je previse "osobno", onda mi reci cisto na apstraktnom nivou.

Jer ona shema zivi zivot tako da si stalno svjestan svoje smrtnosti se brzo izlize. Jer radi se o rijecima bez pravog znacenja.

[Solaris]

Sve ću ti objasniti samo pod jednim uvjetom, - oči u oči ;)

[magic_tree]

illegale kaže:
Po vlastitom iskustvu, nista nije trajno. Pa ni svjesnost o vlastitoj smrti.

Istina.
No, što se češće sjetiš, tim bolje ;) :D .