PDA

View Full Version : Da li i Vas vaše dijete mrzi?


xanas
01.03.2007., 10:10
Dakle, imam kćer od 15,5 godina. Ja i njen otac razvedeni smo već 7 godina. Oboje smo u novim brakovima , ja nemam druge djece, a njen otac ima sina od 4 godine. Po razvodu ostala je živjeti sa mnom, i mogu bez lažne skromnosti reći da sam joj pružila život princeze. Putovanja, ljetovanja, skijanja, toplice, večere , krasna druženja. Ne samo to, nego sam joj uvijek bila na raspolaganju, satima pričala sa njom, slušala razredne tračeve, vodila je na druženja sa drugom djecom, uglavnom, radila sam sve što sam mogla da joj olakšam život, da ne osjeti da je zbog nečega zakinuta jer smo ja i njen otac razvedeni. Ja sam isto djete razvedenih roditelja i pokušala sam joj pružiti sve ono što sam mislila da bi joj u takvoj životnoj dobi moglo trebati i emocionalno i materijalno, pa čak i preko svojih mogućnosti, ali samo da njoj bude dobro. Sa ocem je imala čudan odnos,nikad se jako nije brinuo o njoj,ali kao mala ga je obožavala, on je bio zakon, poslije je bila ljuta nja njega naročito kad se ponovo oženio i dobio djete, uglavnom ga i voli i mrzi, ali ga osobito ne cijeni. Ona je prekrasna, inteligentna cura koja je osnovnu prošla sa 5 ko od šale, priča jezike, krasno slika, muzički talentirana. Samo, beskrajno lijena. Ništa neće. Ove godine je upisala odličnu gimnaziju u koju se teško upada, bila silno ponosna na to, i tu je puknuo grom. Ta gimnazija je u drugom mjestu od onoga u kojem živimo ( 30 km) , pa je ispočetka bila u domu. Odmah je upala u loše društvo, kafići, dečki, cigarete, alkohol - postali su joj način života. Gotovo iz svakog predmeta je imala jedinice i odjednom postala silno "jaka", bezobrazna i prepotentna. Pred polugodište je to ispravila, ali odmah po početku drugog nastavila je po starom. Dečke mijenja brzinom munje, ne stignem ni pratiti. Onda je moje "milo" djete zaključilo da me duboko i nepovratno mrzi, da joj je svejedno za mene, da ne želi sa mnom živjeti, izrekla mi brdo uvreda koji prelaze elokvenciju djeteta i ono što me je najviše zaprepastilo, sve je to rekla mrtva -hladna, gledajući me u zjenicu oka. Kaže da joj ništa u životu nisam pružila, sve ovo šta sam nabrojala je nebitno jer to nije ono što ona treba, a kad je pitam što treba, onda kaže : ne znam! Rekoh, a kako da ja onda znam?
I da završim, moje se djete odselilo ocu, zaboravilo da ima majku, ne zove, ne dolazi i ne javlja se. Moje pitanje je : šta se desilo? Gdje je greška? Kako netko od 15 godina može mrziti majku i to tako žestoko? Razumijem pubertet, pobunu protiv autoriteta i slične gluposti, ali ovako žestoko, hladnokrvno, zločesto mrziti jedinog roditelja koji se o životu brinuo o njoj???? Imate li vi sličnih iskustva i ako da kako su ona završila? Šta mi je raditi?

-benjo-
01.03.2007., 10:45
Ja sam tokođer u pubertetu i stalno se svađam s roditeljima makar odmah nakon svađe poželim da nisam to napravio ali uvijek se posvađam i nikad neću popustit. nema to veze s mojim egom već s odnosom prema roditeljima jer su oni uijek prije bili u pravu i sada, kako postajem stariji želim i ja biti. Kod oca se možda odselila jer joj on dopušta takav život, ne znam, ali ona sama mora shvatit da je to loše i oživjeti vlastitu savjest. nakon sto je probala ''zabavni zivot'' tesko da ce odmah prestati s time, mnogi moji vrsnjaci tako zive i roditelji to ne vide jer se ne brinu za njih. ovo vam samo pokazuje da imate jk odnos sa kceri i vrlo cijenim takav blizak odnos. mnogi moji prijatelji se napusavaju svakodnevno, cijeli su dan vani, nitko ne pita za nijih i starci ne znaju gdje su... nadam se da ce bit sve o.k. btw imam 16 godina :/

sretno

oona
01.03.2007., 10:59
Jednom je junior gadno nesto udesio, tata i ja smo slom zivaca skoro dobili....vikali smo na njega, objasnjavali, tata je bio malo i verbalno pregrub, junior se branio kako je znao i na kraju otisao pokunjen i jadan u svoju sobu!

Pa ja za njim.
Pa sam ga zagrlila i rekla: Nikada nemoj sumnjati u tatinu i moju ljubav, mi te obozavamo, volimo do neba! Ali da si za*rao, jesi brate do neba i vise!
I za to bih te mogla zagutiti. Ali Ljubav nije sporna!

Pa mi je odgovorio da on to zna!
Eto, ja mislim da je to bit svega.
Znati izreci, pa ako treba i direktnim rjecima tu svoju ljubav jer oni ne citaju izmedju redova....a kamoli da pocinju cijeniti ono sto se za njih ucini.
Ni u snu.
Jer oni misle da je to normalno jer tata ili mama tako cine!
Ako drugi to isto ne dobiju, mi smo samo za nijansu bolji od drugih jer drugi nisu bas 100% normalni...po njihovom vidjenju.
Dakle na kraju, mi to radimo jer je to normalno. Tocka. U njihovoj glavi.

Loryblue
01.03.2007., 11:05
ona je sad u najžešćoj fazi puberteta i taj odlazak kod oca joj je bijeg od autoriteta jer joj očito tata dozvoljava sve ono šta ti ne dozvoljavaš (ili makar ne odobravaš uz aplauz). ona će sad negirat i omalovažavat cijelu tvoju brigu za nju, sve protekle godine i sve pruženo. sve će to bit minorno u odnosu na trenutne lude provode, momke i izlaske.
prošla sam i ja (ko i velika većina drugih) tu pubertetsku fazu kad sam "mrzila roditelje iz dna duše". danas bi sebi kosu iščupala radi svakog krivog pogleda koji sam im uputila, a kamoli zbog nekih izgovorenih riječi. ali tribali su se smirit hormoni pa da shvatim kako su mi roditelji predivni ljudi i koliko su truda i ljubavi ulagali u mene, moj odgoj i učinili me osobom kakva jesam i na koju su oni ponosni.
nadam se kako će ti se vratit uskoro kući, ali neće se to dogodit preko noći. ipak triba proć i taj pubertet.
i ne virujem da te ona stvarno mrzi. jednostavno tako se ispoljava njen bunt zbog hormona i pubetreta koji je trenutno "drma".
shvatit će ona koliko joj je mama pružila i ljubavi i materijalnog.
sretno ti, ali imaj stpljenja beskrajno.:s

d@d@
01.03.2007., 11:19
Mislim da joj je grozno u toj školi, a i živi u domu - to je velika promjena, kako to prije nisi uočila. Loše društvo možda i nije tako loše, meni se čini da joj jako trebaju ljudi, samo očito ih traži na krivom mjestu, i djeluje jako frustrirano iz ove tvoje priče.

xanas
01.03.2007., 11:31
Hvala Vam svima na lijepim rječima. Tješi me kad vidim da i njezini vršnjaci mogu zrelo razmišljati ( benjo), pa se sve nadam da će komadić pameti doći i do njene glave. Ne znam šta joj otac dopušta, on kaže da joj ne dopušta svašta, ali poznavajući ga, slabo vjerujem. Ona je spretna u odnosu sa njim i obrlati ga kao od šale, a da on ni ne shvati da ga je smantala i napravila šta je htjela. Što se tiče moje ljubavi, ona je uvijek bila neupitna, i uvijek sam joj je pokazivala , ponekad ( sad mislim) i više nego što je trebalo. Moj novi muž i ja smo cijeli život prilagodili njoj, a pitam se da li je to tako trebalo? Čini mi se da su nekako bolja i zahvalnija ona djeca koja manje dobivaju od roditelja, nego ova koja su mažena i pažena.
Ono što mene prestravljuje je njen moralni kod, njeno nepoštivanje elementarnih ljudskih vrijednosti, glavno je da je njoj dobro. U tom cilju neće prezati povrijediti bilo koga, i napraviti bilo što. Nisam je tako odgajala ni učila, pa mi nije jasno kako to da ama baš ništa šta sam joj 15 godina govorila nije ostalo u njenoj glavi? Ili to radi meni u inat?

xanas
01.03.2007., 11:34
Dada, uvidjela sam i više nije u domu, putuje već od 11. mjeseca. Na polugodištu sam joj nudila da promjeni školu i prebaci se u naše mjesto, ali nije htjela ni čuti. Kaže, to je jedina škola koju je oduvijek željela i da bi joj prebacivanjem uništila život.

putnica
01.03.2007., 11:34
ne vjerujem nikako da te stvrno mrzi, ali da imate problem-bome imate :(

dijete kojem je priusteno da odraste kao princeza iz straha da joj ne bi nesto falilo se naslo u sredini, dobi i okolnostima u kojima se i sama tako ponasala, samo bez cenzure i nekoga tko bi bdio nad njom. od tebe je na to vjerojatno dobila zestoku kritiku, a ne ono na sto je naucila doma, paznju.

osim toga djeca imaju potrebu izraziti bunt, osobito superodlikasi, dogodi im se jedan razred u skolovanju u kojem "puknu" ali obicno se saberu nakon toga.

pusti sada ocjene, ovdje je najbitnije da se povezete emocionalno, da joj pokazes da je volis i ako padne razred, da joj vratis osjecaj sigurnosti koji je izgubila odlaskom od kuce i sad ga trazi u "funkcionalnoj" obitelji, kod tate. njega jos nije istestirala ;)

Zmijica
01.03.2007., 13:57
Tješi me kad vidim da i njezini vršnjaci mogu zrelo razmišljati ( benjo), pa se sve nadam da će komadić pameti doći i do njene glave.
da ne citiram cijleli post... ovo zvuci bas kao rijeci moje mame.
ja sam ih cula kao "grijesis jako i nemas pojma sto je dobro za tebe".
i onda inat, naravno.
isto me voljela do neba i prezasticivala. a ja bih radije da me pustala van po kvartu, da me ucila da peglam svoj ves i pospremim za sobom, umjesto sto bi rekla "pusti, ja cu" i onda ocekivala zahvalnost. itd.
tvoja kcer je sad u fazi preispitivanja, mora naci svoj moralni kod, svoja uvjerenja okusana na vlastitoj kozi a ne onom sto si joj ti govorila.

sto da ti radis?
razvij vlastiti zivot. uzivaj s muzem. reci joj istinu - da te boli sto je sad takva, ali da ti se moze obratiti kad god hoce i da je volis.
jadaj se muzu, najboljoj prijateljici, ovdje :kiss:, al se suzdrzi od prigovaranja i uvjeravanja da radi krivo.
reci joj da se ne slazes s onim sto radi, ali da je volis.
i kad ti ona kaze da te mrzi, reci: bas steta, ja tebe volim.
povuci se malo u pozadinu, ali ju nemoj ostaviti, ako me kuzis.
vratit ce ti se.
inace, ja imam 32 godine, svoju obitelj i ok odnos s mamom.
nisam tako lose ispala :mig:, vjerujem da ce i tvojoj kceri bit dobro.
posebno zato sto mi se iz tvog posta cini da je inteligentna i snalazljiva.
mozda nece biti kako si zamisljala, al bit ce dobro.
ako ju volis, to je najvaznije. :)

xanas
02.03.2007., 12:09
Beskrajno je volim. Kad je otišla mislila sam da ću umrijeti od tuge. Ali , moram iskreno priznati da me jako boli to što je napravila i da se loše nosim sa tim. Pri tome ne mislim na sam odlazak kod oca, roditelj joj je i uvijek sam poticala njihov odnos i to me ne smeta toliko. Mislim na način na koji je to napravila,tu hladnoću i netrpeljivost koju pokazuje, i onaj pakao koji nam je priuštavala u kući prije nego što je do toga došlo. Znam da majčino srce sve oprosti, ali iskreno rečeno, ne znam da li ću ovo moći zaboraviti?

oona
02.03.2007., 13:03
Ovo mene podsjeca na onu pricu o djetetu vrticke dobi koji dodje doma psovajuci na sav glas, roditeljima koji se psovke gnusaju!

Ili slucaj moje prijateljice, samohrane majke dviju vec velikih djevojcica - djevojki.
Nedugo je dobila stalni radni odnos nakon 13 godina potucavanja po razlicitim nepodobnim radnim sredinama, presretna do neba, radi puno i ne kuka previse....sjecam je se kada je polumrtva dolazila na posao samo da bi i opstala i ostala.
I sada njena starija kcerka nije uspjela upisati nastavak skolovanja koje je zeljela, pa je otisla raditi.
Majka se i za to jako potrudila, mala je dobila trajni radni odnos.
I nakon tjedan dana zovu majku na posao da pitaju kako je kcerka, sto je s njom!
Ukratko, mala nije tjedan dana dosla na posao, ostajala je kod kuce!
Uredno bi izlazila iz stana pred majcin dolazak sa posla, imititrajuci normalni radni tjedan!

I pita prijateljica mene: pa tko ju je to naucio, pa cijeli zivot gleda mene kako se trudim dobiti ovaj posao, koliko radim, kako bolesna "plazim" na posao, pa otkuda joj to? Pa nisam je ja to ucila!

I sto joj odgovoriti?

Obranila sam se genetskim kodom!
Ispravno ili ne, drugacije je nisam znala utjesiti....

hooray
02.03.2007., 14:45
xanas vidim svi te tjese da te kcer sigurno ne mrzi,
ali moram reci da je granica ljubavi i mrznje jako tanka, i da se ja sjecam da sam zbilja u jednom periodu u zivotu mrzila svog oca i majku, upravo iz razloga koje je ona tebi navela, nisu mi pruzali ono sto sam trebala u tom dijelu svog zivota,

moram napomenuti da evo deset godina kasnije od jednog zapravo nepostojeceg odnosa izmedju mog oca i mene pocinjemo komunikaciju i sad ga tek po malo razumijem, a sa majkom su mi jos uvijek zahladjeni odnosi

a vidim da jako idealizirano opisujes ulogu sebe kao majke i moram ti reci da se sigurno ne procjenjujes realno, jer da netko moju majku pita kakva je bila dala bi isti opis a ja sa svoje strane mogu reci da je radila mnoge greske
razmisli malo o tome kako se razgovaras sa svojom kcerkom:
da li joj izazivas osjecaj krivnje,
da li joj nekad dajes materijalne stvari kad nisi u mogucnosti emocionalno joj pomoci,
da li si posesivna
da li joj pokusavas zamijeniti oca,
da li ga kritiziras pred njom

jer moja majka je radila takve stvari i znam da mi je prva stvar bila pobjeci od doma i da kad sam bila u teen godinama da mi je najbitnije bilo napraviti sto vecu glupost, iako ja sam to uspijevala prikriti od roditelja i nije mi utjecalo na skolu, ali ipak nisam bila u domu gdje ona ima daleko vece mogucnosti i slobodu

nije materijalno bitno, vidim iz tvog posta da nekako stavljas naglasak na materijalno (putovanja, druzenja, stvari, nagasila si da si isla i preko materijalnih mogucnosti), ja sam cesto mrzila majku kad bi mi naglasavala da je eto ona odustala od neceg za sebe da bi meni priustila, radije bi da smo to podijelile na nesto i za nju i za mene (to njeno ocito nezadovoljstvo svojim zivotom me ubijalo)
budi uz nju emocionalno, na koji tocno nacin ne bih ti znala reci jer to ni ja od svoje nisam dobila, mozda ti zato ni ona nije znala reci sto joj to tocno treba, ali je svjesna da joj nesto fali

svojim primjerom i odgojem joj ocito nisi pokazala kako da postuje samu sebe jer upravo njen nedostatak samopostovanja je uzrok tom autodestruktivnom ponasanju i mijenjanju decki

takodjer znam da me jako smetalo kad se od mene ocekivao dobar uspjeh jer sam smatrala da to i nije toliko bitno da dobra volja mojih roditelja ne bi smjela ovisiti o mojim ocjenama, i ta ocekivanja su mi bila opterecujuca i samim nekim cudom sam povezala u sebi da cu dobrim uspjehom se ranije osamostaliti, to je jedino u meni krsilo otpor prema ucenju koji sam osjecala nakon maminih prodika o tome kako sam lijena, a nisam bila lijena samo nemotivirana

i znam da sto sam cesce slusala prodike i sto rjedje me netko pitao kako sam sto me muci i sto zelim od svog zivota to sam manje htjela imati posla s njima

oduzila sam ovaj post, ali nadam se da ce ti moje iskustvo pomoci

putnica
02.03.2007., 16:45
hooray, hvala ti na tvom iskustvu i iskrenom pogledu s "druge strane" :)

Zmijica
02.03.2007., 23:24
evo xanas, mozda ti bude lakse kad vidis da nisi jedina kojoj se to dogadja...
http://www.forum.hr/showthread.php?t=55706

cuca
03.03.2007., 01:30
Dakle, imam kćer od 15,5 godina. ....................Šta mi je raditi?


draga moja, znam o cemu pises i kako se osjecas.

kao prvo: Nista ne raditi vise! Dosta si se trudila!
pocni sad tvoj zivot zivjeti i uzivati!
ne brini o njoj jer ona ne brine o tebi!
najkasnije kad ce sama postati majka uvidjet ce kakvu bol ti je nanjela!
znam da ti nije lako, ta bol nikad ne prolazi.
svejedno, bilokad ce zakucati na tvoja vrata, otvori ih.....
ja sam cekala par godina, i docekala prosli vikend :top:
vazno je samo - pusti proslost da miruje!
sretno i drzi se, a kad ti neko potreba za razgovor, tu smo :)

xanas
04.03.2007., 18:40
Dragi moji, svima Vam puno hvala na podršci. I tebi horay, hvala na pogledu sa druge strane. Jučer sam pročitala tvoj post i dugo o njemu razmišljala. Da li sam radila greške koje nabrajaš? Vjerovatno jesam. Mislim da se ne idealiziram kao majka i da znam koje su mi greške. Ja sam samo jedna obična mama, koja jako puno radi, pa kad dođe kući onda kuha posebni meni za svoju princezu ( jer ona ne jede ono što jedu ostali za stolom!), pa je onda razvozi po engleskom, tenisu, likovnom, glazbenom i nemam ni ja sama pojma po čemu sve ne. Sve šta ju je ikada zanimalo i što je željela isprobati, bilo joj je dato, jer bože moj, možda se djete nađe u tome, pa bi bilo šteta joj to uskratiti.Nakon taksiranja slijedi pomaganje kod zadaće i učenja, pa razgovori o svemu i svačemu itd. Da li sam nekad bila umorna i prasnula, rekla i šta sam trebala i šta nisam? Vjerovatno da, ali bi voljela vidjeti roditelja koji to nikada nije? Oca joj nisam pokušavala zamijeniti, ali silom prilika morala sam raditi i svoje i njegovo , jer je on nikad u životu nije poveo doktoru, nikad sjeo uz nju sa zadaćom, nikad otišao na roditeljski sastanak, nikad otišao na njenu školsku priredbu, i da ne nabrajam dalje. Netko je to trebao obaviti. Tražila sam rezultat u školi jer joj je to bila jedina obaveza koju je u životu imala i smatrala sam da imam pravo tražiti barem da ocjene budu pozitivne.
Poanta cijele priče je ta da njen otac nakon samo mjesec dana vapi da je uzmem natrag pa makar samo na vikend. Njemu je već dosta njena laganja , lijenosti i manipuliranja. Imam za vas par pitanja:
1. kako dijete od 15 godina može osjećati mržnju? Ta emocija mi je toliko strana da mi nije jasno kako netko tko je tek počeo živjeti i tko još od života takoreći nije ništa probao, može biti zatrovan s njom?
2.kako tu bol koju mi je nanijela prevladati? kako oprostiti te gadosti koje mi je izrekla, i to ne jednom, gledajući me u oči i praviti se da ništa nije bilo?
3.kako prevladati tu blokadu u našem odnosu i krenuti naprijed ? Napominjem da smo do lani bile bliske i razgovarale o svemu, a sad me je u potpunosti isključila iz svog života.:confused:

d@d@
04.03.2007., 18:46
Zašo to deklariraš kao mržnju.

Ovako sa strane, meni se čini da ste imale jaču diskusiju. Ti si svoje rekla, njoj se nije svidjelo, a htjela je uzvratit napad i napala je sa onim za što je bila sigurna da će te zaboljeti. I čini se i predobro uspjela u tome.

Ja bi to preskočila, sad. Onda bi nakon nekog kina ili kupovine krpica, sasvim smireno rekla da me to i to (tu ide citat jedne od rečenica) jako zabolilo. I nastavila bi pričat o drugim stvarima. Vrlo je vjerojatno da će reagirati na tu rečenicu, možda ne odmah, ali sigurno vrlo brzo.

Zašto ne pokušaš smislit način na koji bi joj pomogla sa školom, možda instrukcije ili da joj ti pripremiš neke materijale, ali svakako probaj to timski s njom dogovarat. Meni se čini kao krasan početak popravljanja situacije.

xanas
04.03.2007., 18:53
sve je to, dada već isprobano. Uredila sam joj instrukcije, na koje ide teškom mukom, jer " je to samo za glupe, a ona to nije". Na moju veliku žalost, nije samo jača diskusija. To traje već mjesecima i iz susreta u susret sve je gore. Evo, danas je zvala da joj treba jakna koja je ostala kod mene. Donijela sam joj jaknu, ali krivu jer nije rekla koju želi. Napravila je takvu scenu, kao da sam joj pola obitelji pobila. Jednostavno joj idem na živce, ne može me podnijeti, što mi je vrlo otvoreno i rekla i to ne jednom, ne trpi me. Kako to prevladati? Ja jedino što u ovom trenu vidim je to da se odmaknem i da je pustim da dođe sebi, pa koliko trajalo , trajalo.

d@d@
04.03.2007., 19:02
I to je vjerojatno nekakvo rješenje.

Mislim ja sebe gledam u tvom djetetu iako imam samo malo mlađe doma. Moja obitelj nije imala probleme s razvodom ali ja sam imala probleme sa školovanjem (nisam bila loš đak nego moje ambicije su bile puno veće od onoga što sam u srednjoškolskom razdoblju postizala) i starašno me to frustriralo. Naravno da me utjehe tipa trebaš više učit nisu zadovoljavale. Sad kad na to dodaš pobunu protiv autoriteta (jer u mojoj kući se moralo doma vratit u 10, vikendom se radilo na vikendici - ja nisam ali morala sam tamo čubit). I da mojoj mami se i dan danas ne sviđaju moji kumovi :rofl:

I da vjerojatno sam bila isto tako grozna prema starcima ali prošlo je. Mi svi u familiji imamo dosta visok prag tolerancije na verbalne sukobe.

xanas
04.03.2007., 19:07
To je jedino što me tješi, ta nada da će ipak sazrijeti i da će proći. Moj prag tolerancije je ogroman, ali sad je polako prešla granicu podnošljivosti. Osjećam se glupo i jedno da me moje djete "dribla" kao zadnju.

labellina
04.03.2007., 21:58
To je jedino što me tješi, ta nada da će ipak sazrijeti i da će proći. Moj prag tolerancije je ogroman, ali sad je polako prešla granicu podnošljivosti. Osjećam se glupo i jedno da me moje djete "dribla" kao zadnju.
Prevelike su to promjene u ponašanju da bi okrivili samo pubertet

Niste posumnjali na drogu ?:confused:
Porazgovaraj s mužem i uzmite joj mokraću na analizu
( NENADANO:dobrovoljno,ucjenom il silom ako treba)
Morate biti mirni po tom pitanju i isključiti vjerojatnost ili sumnju,
što prije to bolje..
Takva nagla drskost i neempatičnost je karakteristična za povremene konzumente

cuca
04.03.2007., 22:20
sve je to, dada već isprobano. Uredila sam joj instrukcije, na koje ide teškom mukom, jer " je to samo za glupe, a ona to nije". Na moju veliku žalost, nije samo jača diskusija. To traje već mjesecima i iz susreta u susret sve je gore. Evo, danas je zvala da joj treba jakna koja je ostala kod mene. Donijela sam joj jaknu, ali krivu jer nije rekla koju želi. Napravila je takvu scenu, kao da sam joj pola obitelji pobila. Jednostavno joj idem na živce, ne može me podnijeti, što mi je vrlo otvoreno i rekla i to ne jednom, ne trpi me. Kako to prevladati? Ja jedino što u ovom trenu vidim je to da se odmaknem i da je pustim da dođe sebi, pa koliko trajalo , trajalo.

E draga moja tvoja slutnja da se oglusis na njezine pozive i prepusti ju ocu i nek radi sto hoce je valjda najbolji "ljek". da je to, sto je danas sa tobom napravila meni napravila, ja bi joj sve stvari lijepo spakirala postavila pred njen novi dom. tak da "jadnica" ima sve pri ruci sto joj je za zivot potrebno :mig:
Ona je prema tebi kruta pa nek osjeti malo i okrutnosti s tvoje strane. Mozda ju to malo potakne da ukljuci mozak i uvidi situaciju. Trajat ce neko vrijeme ali vjeruj mi, pomaze!
Mojem je isto pomoglo.

I jos nesto, nema savrsenih roditelja na svijetu, kao sto ne postoje savrsena djeca. ti si napravila sve najbolje po tvom misljenju i nemoras si nista predbacivati. Znam da boli, ali vrijeme nam pomaze.

ja_sanja
04.03.2007., 22:25
Dakle...


probaj zaboraviti šta si sve učinila za nju.
Možda tada krene na bolje.

zašto misliš da te mrzi "zločesto"? Kakva je to "zločesta" mržnja?
Misliš li da nije normalno da se deca odsele od roditelja?

Ajd probaj rekonstruisati taj razgovor dok te gledala u oči (zločesta je mržnja po meni podmukla, nikada ne gleda u oči), i to što preciznije.

kako je uopšte došlo do tog razgovora?

(hajd, probaj se setiti, pa da vidimo)

outoftheblue
04.03.2007., 22:56
Dakle...


Ja nisam voljela svoju mamu ali koliko se sjećam nije ni ona mene.
Umrla je kad mi je bilo 7 godina.

HappyWorm
05.03.2007., 00:13
Trebas svojoj kceri očitati bukvicu i zaljepit par šamarčina. Previše je objesna. Ja sam ih dobila kad sam trebala i sad sa 20 godina jako poštujem roditelje. Oni se ne mogu mrzit. Ne kažem da je sve u fizičkom nekom napastovanju ali da ti je bar rekla koji je konkretan razlog zašto ne želi živjet s tobom nego ništa...mislim da si joj previše toga dala. Možda je problem taj da ste vi pričale satima i da si je shvatila ali ne možda onako kako je ona htjela. Mislim da ovo nije stvar razvoda nego baš te objesnosti i sebičnosti tvoje kćeri, uopće se ne pita kako je tebi, a sa 15 godina već malo moraš shvaćat. Spominjes i to da si joj sve dala kao vrlinu, problem je baš taj što si joj sve dala. hoću reć jedan, a ona ti mora reć razlog zbog čega. Al znaj ona te ne mrzi. Očito joj je trebala promjena u životu. Kada shvati di je pogriješila vratit će se. Toliko od mene. Sretno

Cpatain Rbubish
05.03.2007., 00:51
(((xanas)))

Pubertet je orkanska oluja - što čovjek napravi do tad napravio je, kad pubertet dođe treba se čvrsto uhvatiti za nešto i čekati da prođe. Bez obzira na to koliko si dobar roditelj, gotovo je nemoguće izbjeći osjećaj bespomoćnosti kad pubertet lupi. Da stvar bude gora, što imaš prisniji odnos s djetetom prije puberteta to je veća vjerojatnost da će se on za vrijeme puberteta privremeno (a nekad i trajno) gotovo potpuno razoriti.

Ja ne bih rekao da te tvoja kćer mrzi makar ti to tako osjećaš. Djeca u tom periodu ne mrze roditelje, ali često strastveno mrze ideju koju roditelj predstavlja - za tinejdžera je ponekad sama činjenica da institucija roditelja postoji dovoljna da ga teško deprimira (a prema tvom opisu ti si daleko sadržajno bliža opisu te institucije od njenog oca pa je zato "mržnja" veća).

To je sve ipak dio njihovog prirodnog bunta kojim se bore za poštovanje i da ih se ne uzima zdravo za gotovo. Incident s jaknom je pravi primjer: ona više ne želi da pretpostavljaš za nju koju jaknu želi nego da ju pitaš, kao što bi pitala prijateljicu kojoj bi trebala donijeti jaknu, a u ormaru ih je nekoliko. Njena reakcija je iz perspektive odraslog čovjeka pretjerana, ali u njenom svijetu ona je itekako opravdana jer se zapravo ne radi o jakni - radi se o njoj kao osobi.

Ovo što se događa sa tvojom kćeri meni izgleda kao borba za moć u kojoj ona testira samu sebe (makar tebi izgleda kao da testira tebe, tvoju toleranciju i ljubav). Za nju je to zapravo eksperiment vlastite moći koji ne može provesti na prijateljima jer zna da će ju oni odbaciti, a ti nikad nećeš. Zato je tebi u stanju izreći svakojake gadosti koje se nikad ne bi usudila reći svojim vršnjacima.

Zvuči teško i gotovo nemoguće ali nemoj njen bijes shvaćati osobno. Nemoj ni kriviti sebe jer nema ništa pretjerano konstruktivno u preispitivanju prošlih postupaka kako bi se objasnili neizmjerno složeni procesi kroz koje tvoja kćer prolazi trenutno.

Povlačenje i zatvaranje vrata nisu rješenje, makar mogu biti sredstvo smirivanja strasti koje omogućava rješenje. Imaj na umu da jedan od najjačih utjecaja koji roditelj ima na dijete je upravo to što nikada ne odustaje.

Moj savjet je da o svemu ovome umjesto s anonimnim i ne baš kvalificiranim forumašima (od kojih neki vidim savjetuju "par šamarčina" :rolleyes:) popričaš sa stručnom osobom koja će ti dati konkretne savjete i objasniti detaljne strategije koje će ti pomoći da ne odustaneš i uspješno navigiraš dijete (i sebe) kroz oluju.

Na Plavom telefonu u Školi za uspješnije roditelje (http://www.plavi-telefon.hr/aa_site/06.html) ili Obiteljskom savjetovalištu (http://www.plavi-telefon.hr/aa_site/04.html) bi možda mogli dati ili savjet ili preporučiti gdje savjet pronaći.

Sretno. :)

oona
05.03.2007., 08:41
Nekako se priklanjam misljenju da je ovo period njenog odrastanja i borbe sa tobom i samom sobom.
Iako sam pristalica razgovora, razgovora, razgovora, ne moraju oni uvijek uroditi plodom!
Kod tvojeg ex-supruga, u krugu nove porodice ima priliku vidjeti kako bi porodica trebala funkcionirati, sto su joj i prava i obveze, a kod tebe je bila princeza na zrnu graska.
E pa sada je GOTOVO! Kraljevstvo je ukinuto!
Dakle, najmudrije bi bilo odvojiti se (fizicki!) iz njenog zivota na neko vrijeme, kada te pozove, NE trcati na prvi mig, izgovoriti se svojim novim obvezama, ukratko receno: prestati biti princezi na raspolaganju.
Izdrzi, znam da to puno kosta, ali se bojim da nemas izbora.
Zelim ti reci da se pozabavis svojim samopostovanjem, ugodi samoj sebi, nju ljubi i voli do neba, ali joj za neko vrijeme to ne pokazuj.
Izdrzi, nece biti lako, ali ce taj nje period mrznje i proci i splasnuti....jer mora shvatiti sto je majka, barem u onom trenu kada joj nije dostupna!

xanas
05.03.2007., 09:05
Jučer sam odlučila da je dosta. Nakon incidenta sa jaknom, spakirala sam joj stvari i odnijela ih njenom ocu,( kojemu je pozlilo kad je vidio što nosim!). Usput nije propustio mi nabit na nos da je nisam dobro odgojila i da sad on mora puno raditi sa njom. Povuči se moram radi svojeg i njenog zdravlja. Dovela me je na rub živaca, nakon njenih scena moram piti tablete za smirenje jer me tahikardija hoće ugušiti. Moram se odmaknuti i privesti sebi jer ovo nikamo ne vodi, emocije su prejake, a dok je čovjek pod emocijama ne može trezveno razmišljati. I ja mislim da moje greške nisu takve za ovakve njene reakcije. Što se tiče stručne pomoći, i to smo probali. Išla je najprije par mjeseci jednoj psihologici, ali ta nije baš uspijela doći do nje.Dapače, mislim da je i nju lagano veslala. Nakon toga odbila je svaki kontakt sa njom i više nije htjela odlaziti. Nakon jedne scene u kojoj je odglumila pokušaj samoubojstva, povela sam je jednoj renomiranoj pedo-psihijatrici jer sam se strašno prepala da to uistinu i ne pokuša. Nakon razgovora sa njom, rekla mi je da ona nije ni depresivna ni suicidalna, već samo " voli da mamu boli". Objasnila je to potrebom tinajdžera da nanose bol svojoj okolini i da šta je veća bol koju oni nanose roditeljima to manju bol oni sami osjećaju. Ukratko, kaže da mi se kćer "osvećuje" za neke prošle boli, da li razvod ili što, to nije ni ona znala. Pristala bi na to da sam ja uzrok njene boli, kad bi ona sada , kad više ne živi sa mnom, promjenila to loše u svom ponašanju i vratila se u normalu. Međutim, ni sada kad je kod oca i kad me ne vidi i ne čuje, ona ne mijenja svoje ponašanje. Lijena , neuredna, bezobrazna je i dalje, ocjene su joj i dalje katastrofa. Pitala sam njenog oca u čemu je sad problem, kad mene nema? Nije mi znao odgovoriti. Moj sadašnji muž kaže da mu ona sliči na svemirski brod koji je izgubio kontakt sa svojom matičnom bazom zbog nekakvog kratkog spoja, i sad bezglavo luta svemirom, ne znajući ni gdje ide, ni što hoće, a ni kako se vratiti.
Razmišljala sam i o drogi.Ono koliko znam o toj temi, pokazivala je sve simptome mladog ovisnika. No, njezin otac odbija i mogućnost na to, a ja nemam prilike provjeriti.
Sklona sam tvrdnji da sam je ipak previše razmazila i da je postala objesna. U prevelikoj želji da joj osiguram djetinjstvo kakvo ja nisam imala, otišla sam u drugu krajnost.

putnica
05.03.2007., 09:28
pricekaj neko vrijeme da se slegnu emocije i napisi joj sve to, sve propuste koje si uocila kod sebe, svu ljubav koju osjecas. papir traje i omogucava da neke stvari vise puta "cujemo" dok nam ne sjednu.

zelim vam svu srecu, da jednoga dana uspijete krenuti iznova :kiss:

oona
05.03.2007., 09:44
PONAVLJAM PONAVLJAM PONAVLJAM PONAVLJAM


Dakle, najmudrije bi bilo odvojiti se (fizicki!) iz njenog zivota na neko vrijeme, kada te pozove, NE trcati na prvi mig, izgovoriti se svojim novim obvezama, ukratko receno: prestati biti princezi na raspolaganju.
Izdrzi, znam da to puno kosta, ali se bojim da nemas izbora.

Zelim ti reci da se pozabavis svojim samopostovanjem, ugodi samoj sebi, nju ljubi i voli do neba, ali joj za neko vrijeme to ne pokazuj.

Izdrzi, nece biti lako, ali ce taj nje period mrznje i proci i splasnuti....jer mora shvatiti sto je majka, barem u onom trenu kada joj nije dostupna§

Da ne pisem dva puta isto.

xanas
05.03.2007., 09:49
Hvala Vam svima, puno mi znači da mogu sa nekim razgovarati o tome. Mom mužu je već dotužila sva ta gungula u kući i to što sam već mjesecima u komi, ili se živciram, ili se ljutimo ili plačem. On je inače velika duša i predobar čovjek, ali šta je previše nije ni sa medom slatko. Njega više nemam srca maltretirati sa tim, a moram sa nekim razgovarati. Hvala Vam!!!

Zmijica
05.03.2007., 10:00
xanas, samo ti pisi :kiss:
sve od cega ti je lakse je dobro.

Pristala bi na to da sam ja uzrok njene boli, kad bi ona sada , kad više ne živi sa mnom, promjenila to loše u svom ponašanju i vratila se u normalu.
ne ide to tako. ti si jos (i bit ces zauvijek) u njenoj glavi.
i dobro su ti rekli, pa necu ponavljati.
izdrzi.

ja_sanja
05.03.2007., 21:28
sad je neuredna?
A kako je bilo kod tebe u kući?
To sve što si činila za nju - to je velika stvar?
jesi li se žrtvovala za nju?

FFE
05.03.2007., 21:42
I da završim, moje se djete odselilo ocu, zaboravilo da ima majku, ne zove, ne dolazi i ne javlja se. Moje pitanje je : šta se desilo? Gdje je greška? Kako netko od 15 godina može mrziti majku i to tako žestoko? Razumijem pubertet, pobunu protiv autoriteta i slične gluposti, ali ovako žestoko, hladnokrvno, zločesto mrziti jedinog roditelja koji se o životu brinuo o njoj???? Imate li vi sličnih iskustva i ako da kako su ona završila? Šta mi je raditi?

nemam slicnih iskustava, ali kada sam ja bila u pubertetu isto mi je svasta padalo na pamet. :D doduse, moji staci nisu bili razvedeni i imala sam pristojan i normalan zivot, ali svejedno se tu morao probuditi kakav bunt. uglavnom, "vratiti" ce ti se, bez brige. kada joj dodje iz dupeta u glavu. a jednom ce doci. bez brige. ah, pubertet. :rolleyes: sada jos moram prezivjeti pubertet svojega sina, ali do toga ima jos. :D drzi se, prezivjeti ces, jednoga dana se budete samo smijale na tu epizodu.:kiss:

ja_sanja
05.03.2007., 22:40
A, stvarno, jel to neki običaj da deca silno i bespogovorno vole mame uvek i po svaku cenu? I onda se grdno iznenadimo u pubertetu?
ja mislim da sam fino pripremljena za to: Mom detetu (9 godina)s vremena na vreme dodje da se naduri (iz raznoraznih razloga) pa mi tada zalepi na vrata svoje sobe papirče na kome piše:

" Zabranjen ulaz za mamu. Danas te ne volim."
:D

I ja je ništa ne pitam. Ako moramo nešto da pričamo - onda strogo službeno. Bez upada na njenu teritoriju.
O tome zašto sam bila sankcionisana, pitam tek kad skine papir s vrata.
(a razlozi su recimo: nisam joj dala novac za neki ram(???) odmah kad je tražila, pa se rasprodao...ili, zato što sam je kaznila da ne ide kod Martine ((nakon što je dva puta prešišala vreme koje smo dogovorile))
..i tako.

nekad ona ima potrebu da dodje do mene i da se ljudski izviče.
Ja je saslušam, klimnem glavom u smislu:"Da, razumem da ti je naišla žuta minuta.", ona ode, zalupi vrata, i posle pola sata-sat, kad se izduva u svojoj sob- eto nje, kao da ničeg nije bilo.

tako da...navikla sam ja na te stvari. Nije strašno.

cuca
05.03.2007., 22:59
nekad ona ima potrebu da dodje do mene i da se ljudski izviče.
Ja je saslušam, klimnem glavom u smislu:"Da, razumem da ti je naišla žuta minuta.", ona ode, zalupi vrata, i posle pola sata-sat, kad se izduva u svojoj sob- eto nje, kao da ničeg nije bilo.

tako da...navikla sam ja na te stvari. Nije strašno.

aha... :raspa:
sto su njoj vrata kriva?
cekaj malo, "najbolja" dob je jos pred vama.. :hekla:
sa cime i o cemu ce lupati za par godina?

+Ivan
06.03.2007., 01:10
Dakle, imam kćer od 15,5 godina.....
Šta mi je raditi?

neznam kaj se uopće čudiš pogledaj svoj život i kak su te odgojili, ona je
sigurno zahvalna što si je rodila, ali su je neki postupci njezinih
roditelja povrijedili. Badava ti je materijalno ako prije toga nije duhovno.
Kad gledam to je tak(i ne samo to nego i ostala zla koja se događaju) u obiteljima gdje se zaboravilo na Boga, znam iz vlastitog iskustva.

ja_sanja
06.03.2007., 06:38
aha... :raspa:
sto su njoj vrata kriva?
cekaj malo, "najbolja" dob je jos pred vama.. :hekla:
sa cime i o cemu ce lupati za par godina?

a) demonstracija ljutnje (šta je loše u tome?)
b) u najboljoj dobi neće biti većih odstupanja (čak će se smiriti sa sazrevanjem)
c) najveća razočaranja roditeljima upravo priređuju ona deca koja u detinjstvu nemaju šansu da
-pokažu kada su ljuta
-smeju uvek i jedino da pokazuju kako vole i poštuju roditelje (bez šanse za zdrav bunt)
-se oslone na same sebe umesto uvek na roditelje


Normalno je da podivljaju kada odu u drugu sredinu, i, pogotovo u internat.
( meni, inače strašno ide na živce jedna stvar na ovom topicu: imate priliku da čujete samo jednu stranu, i uzimate stvar zdravo za gotovo? Majka je bila idealna a ćerka je tek tako flipnula? Jes, malo sutra. Kao prvo, ne postoji idealan roditelj. Svako ko se upire da bude takav, verovatno će se zajebati. kao drugo, niko ne beži odande gde mu je dobro. kao treće, merilo toga kakvi smo roditelji su naša deca - jedino oni imaju pravo na procenu. To što mi mislimo da smo bili sjajni potpuno je irelevantno. A još više gubi na značaju ako, pri prvom problemu s detetom, tražimo od okoline da nas tapše po ramenu i govori nam kako krivica nije u nama. Jes, nije malo sutra. Neki pominju narkomaniju. Pa narkomana uvek stvaraju roditelji. Tačka.)

xanas
06.03.2007., 09:22
Draga moja Sanja, da si malo pažljivije čitala, vidila bi da sam napisala da sam bila samo jedna obična mama kao i sve druge. Neke dane bolje, neke lošije. Radila sam što sam najbolje mogla i znala. Ona je isto bila samo jedno obično dijete. Vrlo pametno i bistro, živo, vrlo neposlušno. Svoj karakter je pokazivala od najranije dobi, jednostavno je sve moralo biti po njenom . Nije se nikad bojala izreći i do kraja isfurati svoj stav, i za to sam je cijenila jer je znala stati iza svojih postupaka šta je koštalo, koštalo. Nikad nije slagala do 13 godine.A kad ju je krenulo.... Neurednost je nešto s čime sam se borila otpočetka, ponekad bi bitka bila moja, a ponekad njena. Sve u svemu, niti sam ja bila idealna, niti je ona bila idealna, niti sam ja to tražila od nje da bude.
Ne slažem se sa tvojom tvrdnjom da je sve na roditeljima. To sam iskusila na vlastitoj koži i na koži mojih vrlo bliskih. Na svojoj u negativnom smislu, a na koži meni bliskog djeteta u pozitivnom smislu. Imamo u obitelji dečka od 15 godina čija majka ne mari za njega koliko je crnog pod noktom. Ona je u nekom vjerskom fanatizmu i nema ni želje ni vremena ni volje da se bavi svojom djecom. Dva su već odrasla, ali ovaj malac je takoreći sam od 10 godine, susjede se brinu za njega i mi koliko možemo i stignemo. Nisam još vidjela tako pametno, zrelo , odgovorno djete.Pristojan, pažljiv prema njoj, dobar u školi. A vidi je jednom mjesečno, tu i tamo. Puno je na roditeljima, ali je puno i na društvu u kojem se djeca kreću, kao i u urođenom karakteru.
Kad sam započinjala ovu temu, htjela sam iskustva roditelja koji su nešto slično prolazili, odnosno koji imaju iskustva sa svojim ili pubertetom svog djeteta. Tvom djetetu je tek 9 godina, i kao što neko reče " najbolje tek dolazi". Ako sada lupa vratima, strah me je i pomisliti šta će biti kasnije, a iluzija je misliti da će se kasnije smiriti. Daj Bože da Ti bude tako da se smiri.

oona
06.03.2007., 09:35
Cuj xanas nisam shvatila da imas i muza....jos jedan dobar pokazatelj da se mozes dovesti u situaciju da ga izgubis ako se previse prebacis na krivi kolosjek.
Okreni se njemu i sebi ponovno, okreni se vama kao paru!
Ne znam koliko ste u braku, ali moze biti da ti kcerka ne moze oprostiti novi brak s nekim tko nije "njen" otac!
To je strasna izdaja u njihovim glavama, pubertet to jos vise potencira!

Vrijeme ce i njoj donijeti dozu otreznjenja...
Budi strpljiva, svoja i opstani. Sretno!

xanas
06.03.2007., 10:01
Da, imam divnog muža, beskrajno strpljivog i tolerantnog. U braku smo 5 godina, i ona ga je ispočetka obožavala. Pružio joj je svu pažnju koju joj ni rođeni otac nije dao, i bili su baš prijatelji. Kako su počele naše razmirice, tako se je i od njega počela okretati. Ne oprašta mu što nije na njenoj strani. Sad nas oboje mrzi. On je tih čovjek i već se odavno povukao na stranu, ali mu je sve to jako teško gledati. Vjerujem da ima nešto u tome što Oona kaže, da je pubertet isforsirao idealiziranu sliku njenog oca i da mi zamjera drugi brak.
Ali , tu se ja sad pitam o kriterijima, ukoliko uopće kod pubertetlija možemo razgovarati o kriterijima. Njezin otac je doveo drugu ženu u kuću 2 mjeseca nakon što smo otišle, zašto zamjera samo meni?

oona
06.03.2007., 13:06
...Ali , tu se ja sad pitam o kriterijima, ukoliko uopće kod pubertetlija možemo razgovarati o kriterijima. Njezin otac je doveo drugu ženu u kuću 2 mjeseca nakon što smo otišle, zašto zamjera samo meni?


Hahahah, dobro pitanje, ali na zalost dobar odgovor ne mozes dobiti.
Zasto?
Zato jer je tata tata i ima pravo na svoj zivot, ali mama nije samo mama, ona je "moja mama" i ima samo ono pravo koje joj ja dozvolim!

Znas, kod cura pubertet ipak brze prolazi....srecom.

ja_sanja
06.03.2007., 13:30
Znam da nije poželjno kvotati ceo tekst, ali evo šta si zaista napisala u uvodnom postu:


Po razvodu ostala je živjeti sa mnom, i mogu bez lažne skromnosti reći da sam joj pružila život princeze. Putovanja, ljetovanja, skijanja, toplice, večere , krasna druženja. Ne samo to, nego sam joj uvijek bila na raspolaganju, satima pričala sa njom, slušala razredne tračeve, vodila je na druženja sa drugom djecom, uglavnom, radila sam sve što sam mogla da joj olakšam život, da ne osjeti da je zbog nečega zakinuta jer smo ja i njen otac razvedeni. Ja sam isto djete razvedenih roditelja i pokušala sam joj pružiti sve ono što sam mislila da bi joj u takvoj životnoj dobi moglo trebati i emocionalno i materijalno, pa čak i preko svojih mogućnosti, ali samo da njoj bude dobro.

gde ovde piše "obična mama kao i sve ostale neki dan bolje neki lošije"? ne, draga, ovde ti na početku svog izlaganja obaveštavaš publiku o veličanstvenosti svega što si činila...sad da vidimo za koga...

ali ovako žestoko, hladnokrvno, zločesto mrziti jedinog roditelja koji se o životu brinuo o njoj????

..ah...da..za nezahvalno zločesto derište koje ne ume ceniti tvoju žrtvu.
(davanje "preko" mogućnosti..ajd sad...kako se može dati preko mogućnosti? ..Može se dati ispod mogućnosti, ili maksimalno što je moguće, ali se nikako ne može dati preko toga...to što si rekla je čisto stilska figura kojom od sebe praviš žrtvu...opet za publiku..)



priča jezike, krasno slika, muzički talentirana. Samo, beskrajno lijena. Ništa neće. Ove godine je upisala odličnu gimnaziju u koju se teško upada, bila silno ponosna na to, i tu je puknuo grom. Ta gimnazija je u drugom mjestu od onoga u kojem živimo ( 30 km) , pa je ispočetka bila u domu. Odmah je upala u loše društvo, kafići, dečki, cigarete, alkohol - postali su joj način života. Gotovo iz svakog predmeta je imala jedinice i odjednom postala silno "jaka", bezobrazna i prepotentna. Pred polugodište je to ispravila, ali odmah po početku drugog nastavila je po starom. Dečke mijenja brzinom munje, ne stignem ni pratiti. Onda je moje "milo" djete zaključilo da me duboko i nepovratno mrzi, da joj je svejedno za mene, da ne želi sa mnom živjeti, izrekla mi brdo uvreda koji prelaze elokvenciju djeteta i ono što me je najviše zaprepastilo, sve je to rekla mrtva -hladna, gledajući me u zjenicu oka.


napominjem da u gornjem tekstu nigde ne piše da je detetov karakter od malena takav. Opisana je kao skoro savršena, sem toga što je "lijena".Lepo piše da je "odjednom" postala "jaka bezobrazna i prepotentna". Tri zalepljene etikete. Od toga svaka više označava tvoj lični odnos prema njoj, nego nju samu. Nigde nisi navela kako je taj ključni razgovor započeo i tekao, što bi moglo stvoriti bolji uvid u stanje stvari.

zanimljivo je da si reč "milo" stavila pod navodnike.


Sad odjednom, nakon ovog uvonog posta u kome je dete do 15. godine bilo savršeno, saznajemo da je ono od malena takvo. I to onda kada je u pitanje dovedena veličanstvenost svega što si činila.

zašto ti je dete neuredno od malena?
(pitala sam kakva si ti? Izuzetno neuredna su po pravilu deca majki kod kojih se kuća blista)

primer dečaka koji si dala nije dobar primer.
On samo govori da je manja šansa da se stvar zajebe kada roditelj ne vodi računa o detetu (kada ne pravi ni dobro ni loše), nego kada se upinje da napravi dobro, pa ispadne loše.
No, ne kažem ni ja da je sve na roditeljima. Niti da je najveći deo na roditeljima. Najveći deo je na onima koji dete odgajaju, na onima sa kojima provodi najveći deo vremena. U velikom broju slučajeva to su upravo roditelji. U slučaju tog dečaka - bio je to komšiluk - i to dobar, čim je mali ispao kako treba.
Naravno da ne nipodaštavm uticaj medija, škole, sredine u kojoj se dete kreće...ali temelji su temelji.

Nije stvar u tome.
Stvar je u tome šta je zaista tvoj problem.
A to šta je zaista tvoj problem može se videti jedino preko tvojih očekivanja vezanih uz dete.

Dakle,
šta si ti kao majka očekivala od nje?
koja tvoja očekivanja ona nije ispunila?
Šta je to što ti u ovoj situaciji očekuješ kao povoljno razrešenje?

Eto.
probaj odgovoriti na ova tri.

ja_sanja
06.03.2007., 13:42
vezano za moje dete.
ne gajim iluziju da će se kasnije smiriti u tom smislu u kome si ti pomislila.
Moje dete je dete koje viče i lupa vratima kada je besno.

ne guta to u sebi (pa pretpostavljam da je nikada neće zveknuti čir na želucu), niti pokazuje tendenciju da povređuje druge (zašto bi, kad se tako fino isprazni?)

Neko će je, verovatno, nekada "lupiti po ušima" zbog toga. Ako. Različiti ljudi postavljaju različite granice, to je jedna od stvari koje treba da nauči.

Nemam pojma da li je to dobro.
Za sada se držim toga da sam videla previše primera u kojima se "divna dečica" naglo razgoropade. I da metode sankcionisanja ne funkcionišu.Pod tim "divna" se uglavnom podrazumeva - poslušna. Onakva kakva nama ogovaraju.

Moje dete se ne uspeva uvek izboriti za to da bude po njenom. Stvari u svetu ne funkcionišu tako. Nikada je ne postavljam ispred sebe - niti sebe ispred nje. Jednako smo važne.

Vrlo jasno joj dajem do znanja koje su moje mogućnosti.
Ono lupanje vratima je obično onda kada zahteva nešto preko mojih mogućnosti.
Nema šanse da joj to prođe. Može jedino da dobije ventil da se izduva. Ali to funkcionisati neće.

E, sad,
logično je da se kod dece razvijaju i učvršćuju svrsishodna ponašanja.
Budući da lupanjem vratima (to joj je inače sveža faza, i verujem da znam iz koje je to serije pokupila) ne postiže ništa, verujem da su dobre šanse da je ta faza prođe.

Toliko o lupanju vratima.:top:

hooray
06.03.2007., 13:43
Dakle,
šta si ti kao majka očekivala od nje?
koja tvoja očekivanja ona nije ispunila?
Šta je to što ti u ovoj situaciji očekuješ kao povoljno razrešenje?


ovo i mene zanima, mozda lakse shvatim svoju majku
a inace ja-sanja je dobro napisala ono sto i ja mislim, ali je to bolje srocila nego sto bi ja to mogla

xanas
06.03.2007., 13:53
Šta sam očekivala? Da odraste u jedno sretno, mlado, pozitivno biće. Da bude pošten čovjek i da radom ostvari ono što želi. Sad imam lažljivo, lijeno i manipulatorno stvorenje. Ubio me Bog ako znam zašto. Da li će to tako ostati , ne znam, ali za sad je tako. Ne znam da li je to previše što sam očekivala, ali recite mi vi, šta vi očekujete od svoje djece?

Reni Gagob
06.03.2007., 14:04
Dakle, imam kćer od 15,5 godina. Ja i njen otac razvedeni smo već 7 godina. Oboje smo u novim brakovima (...)ono što me je najviše zaprepastilo, sve je to rekla mrtva -hladna, (...)I da završim, moje se djete odselilo ocu, zaboravilo da ima majku, ne zove, ne dolazi i ne javlja se.

nekako (pr)ocijenila da si ti kriva za razvod i njezino odrastanje bez oca. simple as that. jesi li? kakav je tvoj novi muž? možda ju je dirao, nabacivao se, a ti nisi htjela vidjeti? to bi bio logičan razlog da te odjednom zamrzi i okrene u bunt.

oona
06.03.2007., 14:36
.... to bi bio logičan razlog da te odjednom zamrzi i okrene u bunt.


Logican razlog u glavi pubertetlije?
Pa oni svoj identitet jos traze, daleko su od utvrdjivanja istog!


Trazis na krivom mjestu....;)

putnica
06.03.2007., 14:42
ja_sanja, jako si dobro procijenila situaciju i postavila problem kod xanas i kod mnogih drugih roditelja koji ocekuju da im se vrati sve ulozeno i to odmah i upravo onako kako oni (mi :o ) hoce - ma koliko sutjeli o tome.

primjer koji dajes o odgoju svog djeteta odrazava zrelu i stalozenu osobu i moze stajati kao uzor-model :)

zale
06.03.2007., 14:43
Ovo sve zvuci kao jedno razmazeno deriste koje nije imalo dovoljno discipline (i po potrebi batine) dok je odrastalo....

ja_sanja
06.03.2007., 17:00
Šta sam očekivala? Da odraste u jedno sretno, mlado, pozitivno biće. Da bude pošten čovjek i da radom ostvari ono što želi. Sad imam lažljivo, lijeno i manipulatorno stvorenje. Ubio me Bog ako znam zašto. Da li će to tako ostati , ne znam, ali za sad je tako. Ne znam da li je to previše što sam očekivala, ali recite mi vi, šta vi očekujete od svoje djece?

malo su ti zbrkana očekivanja.
Prvo, kako ti može biti očekivanje da izraste u mlado biće?
Ok, biće mlada jedno vreme, ali to prođe.

dosta toga ti je nedefinisano.

Šta to znači "sretno biće"?
Šta to znači "pozitivno biće"?

poštenog čoveka si lepo definisala (onaj koji radom dobija ono što želi - tu su očekivanja jasna, a ne neodređena). Hajde probaj isto to za ovo dvoje iznad.

obrati pažnju na termine koje koristiš.
da je dete ispunilo tvoja očekivanja, bilo bi biće.
Ovako je stvorenje.
Obe reči su jako obojene tvojim ličnim stavom.

Lenjost deteta je najlakše objasniti.
kako si je učila da ne bude lenja?

laže se onda kada ne postoji poverenje, to je jasno.
na koji si način izgrađivala vaš odnos poverenja?

Manipulacija je najzanimljivija stvar.
Odjednom manipuliše tobom?
Ili je to odmalena?
Imaš neku ideju kako je došlo do toga?

Neću da ti kažem šta očekujem od svog deteta za sada, niti kako ja (verujem da) rešavam te stvari.

mislim da bi te to omelo u samopreispitivanju.
kasnije ću reći.

Kada imamo problem sa decom, prvo što treba da uradimo je da preispitamo sebe. ne zato da bismo se prekorevali i osećali krivima. Nego da vidimo gde je greška. Ne možemo nešto popraviti ako ne znamo šta je prouzrokovalo "kvar". tek ako znaš uzrok tome, onda možeš razvijati strategiju šta i kako dalje.

(inače - radi pojašnjenja - razgovaraš sa osobom koja je u osnovnoj školi bila učenik generacije i dobitnik mnogih nagrada sa republičkih takmičenja, koja je bila savršeno poslušna devojčica, "za primer" i za pokazivanje. Čija bi majka mogla napisati sličan prvi pasus koji si i ti napisala. I koja je sa 15 godina napustila roditelje i otišla u drugi grad u školu. Ne zato što te škole nije bilo u mom mestu. Ne - nego zbog toga što sam zaključila da se od takve majke mora pobeći.)

cane_flu
07.03.2007., 05:14
ja bih želio da malo iznesem svoje mišljenje, po mom iskustvu, a to je da su velika većina roditelja klasični bolesnici i emotivno izgubljeni zombiji, koji pokusavaju da se preslikaju u svoju djecu i zive zivot kroz njih , ovo sto kaze ova gospodja sto je otvorila topik isto ovo sve pricaju i moji roditelji, iako znaju koliko me to smara, i godinama godinama samo me ubijaju u pojam, govore mi da sam lijen i ne priznavaju svoju krivicu nego kazu da sam se takav rodio!
Mi promasena djeca, lijena,neuspjesna, mi smo uglavnom djeca onih roditelja koji su cjeli zivot trcali za nama ,da nam sve prinesu i ugode ,ali normalno onda ocekuju da im se nesto vrati!
ja bih samo zelio jedan kratki savjest gospodji: pusti je, ostavi je na miru,zivi svoj zivot, ne trazi nista od nje, najgore je to sto kazes "samo sam trazila da dobro uci" - upravo to je problem, zasto je ogranicavati na to, sta ako je ona za nesto drugo u zivotu osim ucenja,da li ce onda biti za vas promaseni slucaj.
Pustite je! (kad vec mene moji roditelji nece)

xanas
07.03.2007., 09:29
Vidim da su se stavovi podjelili. Ovi zadnji postovi mi jako idealizirano zvuče. Prije par godina i ja sam se čudila ovakvim pričama živjeći u uvjerenju da se meni tako nešto ne bi moglo desiti jer imam i ja djete " koje ima svoje žute minute i ispušne ventile", s kojim sam bliska, koje mi sve ispriča, i sa kojim imam dobar kontakt.
Ja vam samo jedno mogu reći: pubertet dođe kao oluja, nenadano i preko noći. To nije samo moj stav, puno roditelja mi je to reklo. Navečer legne tvoje dijete, a ujutro se probudi stranac.
Neka djeca to:
- podnesu šutke i u sebi, ne opterečujući svoju okolinu. Njihovi roditelji su začuđeni zašto im se djete zatvorilo u sobu i ne želi razgovarati sa njima, ali su sretni da mogu i dalje mirno živjeti.
- neka djeca to podnose teško, reakcije su im burne, plaču, šize, mrze, bune se protiv cijelog svijeta i pri tom rade brdo gluposti. Njihovi roditelji su u šoku, kao npr. ja.
- neka djeca to podnesu mudro. Rade sve što rade i ovi gore nabrojani, ali da to roditelji ne vide ( pogledati temu: opilo mi se djete - ima interesentnih komentara mladih ljudi!), pa im roditelji žive sretno u blaženom ( svjesnom ili nesvjesnom) neznanju, zatvarajući oči, sa mantrom na usnama " ne, moje dijete? moje dijete to nikad nebi!"
- neka djeca, kao što vidimo, ne izađu nikad iz puberteta, pa cijeli život mrze roditelje jer ih nisu poticali u njihovim snovima, ma koliko neralni ti snovi bili. Život je ipak nešto drugo, i od snova rijetko kad što ostane. A i ne mogu se na kruh namazati, niti platiti režije sa njima.

Pored toga, život me je naučio da :
- nikad ne generaliziram ( "Narkomana stvaraju roditelji. Točka.") . Jedan period života radila sam posao koji je bio povezan sa ovisnicima. Upoznala sam ih brdo, kao i njihove roditelje. Bilo je tu svega i svačega. Međutim, većina tih roditelja su bili dobri, požrtvovni i pošteni ljudi koji su se do zadnje kapi krvi borili za svoje dijete, a koji bi pored tog problematičnog djeteta imali po jedno ili dvoje super djece. Kako onda su samo od toga stvorili narkomana, a od ostale djece ne? Mislim da je to vrlo nepravedna tvrdnja.
- nikad ne kažem: " Moje dijete to nebi nikad napravilo", jer to što bi dijete napravilo to nitko od nas ne zna.
-nikad ne osuđujem druge ljude, već ih pokušam razumijeti.

I da završim, kao što kaže jedan moj prijatelj sa sličnim iskustvom sa djecom
" to što mi nismo uspjeli, ne znači da manje volimo svoju djecu od onih koji su uspjeli".

oona
07.03.2007., 09:30
Problem ucenja i ocjena u skoli, mi smo sveli na nivo place, potrebne za svakodnevni zivot.
Tata i ja radimo i za to donosimo mjesecno novac u kucu, on ide u skolu, njegove su ocjene njegova placa, a na kraju godine imamo obracun.
I sve je jasno!
Zna se tko sto mora!
Jer se i jesti mora i placati racune za komunalije, gorivo kosta, izlasci kostaju....nema tu nikakve nepoznanice!
Svatko doprinosi na svoj nacin!

Djeca vole razgovor odraslih u smislu vlastitog ukljucivanja u isti.

xanas
07.03.2007., 09:35
Oona, u potpunosti se slažem sa tobom. I ja to tako doživljavam. Mislim da tražiti prolazne ocjene od djeteta koje je osnovnu školu, bez po muke i učenja prolazilo sa 4,9 nije previše. Da ne može, ne bi je ni upisivala u gimnaziju, već u neko strukovno zanimanje gdje bi na brzake dobila zanat i riješila se muke. Ali može, a neće!

ema1
07.03.2007., 10:25
Nemam djecu pa moje mišljenje možda nije "kako treba".
Međutim, ova rečenica mi je "upala" u oko:

Da ne može, ne bi je ni upisivala u gimnaziju, već u neko strukovno zanimanje gdje bi na brzake dobila zanat i riješila se muke.

:zubo: Rečenica mi je jako poznata. Izrekla ju je moja mama prije xy- godina, kada sam ja željela u jednu, a ona podigla moje dokumente i upisala me u drugu školu.

Ostatak topica:
Vjerujem da se osjećaš loše.
Mislim da si se iznenadila, jer nisi dobila "nagradu" za svoj trud... Iznenadila si se jer tvoja princeza, nije više princeza... a i ta njena smjena boyfrenda mi smrdi na manjak samopoštovanja. Pružila si joj život princeze - to nije život koji te odgaja za stvarni svijet.
Btw, to što ti je kćer u osnovnoj prolazila sa peticom - ne mora značiti ama baš ništa.... Jel učila ili naučila na pamet... Došla je u srednju, gdje je morala učiti, a ne "živjeti na staroj slavi" koju je imala u osnovnoj (primjer moje prijateljice, upisala je medicinsku - završila za frizera, jer nije znala učiti). To što ne želi sada "van iz te škole", možebitno je zbog društva koje je tamo pronašla, a ne same škole.
Koliko god razmjela tvoj jad i očaj - nemogu preći preko tvog "opisa" tvoje kćeri - stvorenje.

Ono što mi je isto zanimljivo, je tvoj predposljednji post u kojem si se na sve moguće načine pokušala odbraniti od nasrtaja - mišljenja drugih ljudi . Mišljenja koja nisu ista kao tvoja. Ljudi te ne napadaju ( kao uostalom ni ja), nego ti, netko direktno - netko zaobilazno, pokušavaju reći da se ta situacija nije dogodila odjednom i da sadašnje stanje stvari, rijetko može biti posljedica "akcije" samo jedne strane.
Tko zna što bi ona rekla na ovu temu.
nikad ne osuđujem druge ljude, već ih pokušam razumijeti
Nitko te ne osuđuje.

putnica
07.03.2007., 11:00
Ja vam samo jedno mogu reći: pubertet dođe kao oluja, nenadano i preko noći. To nije samo moj stav, puno roditelja mi je to reklo. Navečer legne tvoje dijete, a ujutro se probudi stranac.

pubertet nije izgovor za potpuno nepostivanje roditelja.

I da završim, kao što kaže jedan moj prijatelj sa sličnim iskustvom sa djecom
" to što mi nismo uspjeli, ne znači da manje volimo svoju djecu od onih koji su uspjeli".

ljubav je bezuvjetna i u to nitko ne sumnja, jediono sto pod ljubav cesto svodimo i ona sebicna ocekivanja koja zelimo da nam djeca ispune.

putnica
07.03.2007., 11:03
Mi promasena djeca, lijena,neuspjesna, mi smo uglavnom djeca onih roditelja koji su cjeli zivot trcali za nama ,da nam sve prinesu i ugode ,ali normalno onda ocekuju da im se nesto vrati!

evo iskustvo iz prve ruke :top:

cane_flu vjerujem da i ti znas da je vrijeme da samostalno doneses odluku o tome da nadogradis taj zastarjeli software :)

kisikana
07.03.2007., 11:31
Da ne može, ne bi je ni upisivala u gimnaziju, već u neko strukovno zanimanje gdje bi na brzake dobila zanat i riješila se muke. Ali može, a neće!

Da li je itko pitao to dijete što želi? Ovo je generalna pogreška svakog roditelja - odlučivanje koju će srednju školu dijete pohađati... To je i moja majka učinila, pokušala sestru ugurati u strukovnu (iz sebičnih razloga - da se sestra što prije zaposli i doprinosi financijski) ali kad je saznala neke stvari ipak je popustila (opet iz sebičnih razloga, da oca što dulje ucjenjuje po tipu "kćeri su u srednjim školama nakon koje nema zvanja nego treba i faks završiti" ne bi li on ostao s njom unatoč problemima i financirao naše školovanje). :flop:

xanas
07.03.2007., 11:46
Krivo ste shvatile. Ona je željela tu školu iz petnih žila, a ja sam obavila tehnički dio, ali po njenoj želji. Nisam joj nametala školu, dapače, više sam je puta probala nagovoriti u suprotno, tj. da se prebaci natrag u naše mjesto. Ne želi ni čuti, ne radi društva, jer ne može baš nešto značajno zadržati društvo, ljudi jako brzo prolaze kroz njen život, ne veže se za njih. Njoj je to više pitanje nekog elitizma jer je škola stvarno super, ima sistem američkih koledža, i u nju idu stvarno bistra djeca. U osnovnoj nije se mučila, skoro da ni nije učila. Od prosvjetnih radnika u prijašnjoj i sadašnjoj školi ,svi koji su s njom radili, jednoglasni su: vrlo je bistra, brzo kopča , i sa jako malo truda može postići super rezultate. Problem je što ona zbog nekog razloga tjera inat.
Ja sam se makla iz njenog života, ne zovem je i ne tražim, u potpunosti je slobodna od mene iako zna da sam tu ako me bude trebala, ali svejedno neće. Njen otac je očajan nakon samo mjesec i pol šta je kod njega. Ne možemo probiti se do nje, kao da je sagradila neki vanjski oklop i nikoga ne pušta do sebe, zatvorila se i isključila svih. Ne možemo shvatiti kako ne shvaća da najviše zla nanaša sama sebi.

ja_sanja
07.03.2007., 12:46
Pazi, xanas, nisam bila sto posto sigurna da li me prvi utisak o celoj priči vara, sve do tvoja poslednja dva posta.
sada sam sigurna da me utisak nije varao.


Postavljeno ti je nekoliko pitanja koja bi ti pomogla da rešiš situaciju.
međutim, ti na njih i ne pokušavaš odgovoriti, već - iako si u startu rekla da ne znaš kako je do toga došlo i ne znaš šta da radiš - ti počinješ deliti savete.

Život te naučio?
(omiljena rečenica moje mame, btw...za sve stvari u kojima se uopšte ne snalazi kaže - mene je život naučio.:zubo: )

Svesno zanemaruješ sledeće:

- Ja sam rekla da je moja majka slična tebi (što znači da bi mogla saznati o tome kako ti ćerka razmišlja od nekoga ko je razmišljao slično. Međutim, nisi pokazala nikakvo zanimanje za to mišljenje. Zauzela si gard. Zašto? )

- naš sitacija nije ista. Tačno je da moje dete ima tek devet godina. međutim, radim, i radila sam i sa starijom decom.
Brat i sestra od ujaka su 9 i 13 godina mlađi od mene, i svojoj ujni sam prilično pomogla da pregura njihove različite pubertete. Znaš li kako? Govorila sam joj gde su moji roditelj grešili. Oni to nisu umeli definisati u tom uzrastu, ali ja jesam. Njena prednost u odnosu na tebe je bila ta što je ona želela da shvati. Ti ne želiš da shvatiš. Ti ovde samo tražiš podršku. Tražiš da ti se kaže kako ti tu ništa nisi kriva i kako se tu ništa ne može učiniti. I ovih prvih nekolicina koji su ti se javili su učinili baš to - nisu napisali jedno slovo koje bi definisalo i rešilo problem - ali su te pomazili po glavi.


Nije stvar u tome da ti trebaš preuzeti krivicu za svoje eventualne propuste.
Ne.
Ne radi se o krivici.
Radi se o preuzimanju odgovornosti.

Uopšte nisi primetila onaj deo sa definisanjem problema da bi se isti mogao rešiti?
nisi ga primetila?
ne zanima te?

ja_sanja
07.03.2007., 12:56
Ne možemo shvatiti kako ne shvaća da najviše zla nanaša sama sebi.

Uviđaš li problem s ovom rečenicom?

Inače,
da ja izvučem suštinu svoje priče da bude jasnije:

Ne tvrdim da dete nema problem. Ima ga.
začkoljica je u tome što se ovde naglašava kako xanas ima problem s detetom.

Pitanje je kojim se problemom od ta dva trebamo baviti da bi se dete izvuklo.

Toliko.

happygoose
07.03.2007., 13:11
Problem ucenja i ocjena u skoli, mi smo sveli na nivo place, potrebne za svakodnevni zivot.
Tata i ja radimo i za to donosimo mjesecno novac u kucu, on ide u skolu, njegove su ocjene njegova placa, a na kraju godine imamo obracun.
I sve je jasno!
Zna se tko sto mora!
Jer se i jesti mora i placati racune za komunalije, gorivo kosta, izlasci kostaju....nema tu nikakve nepoznanice!
Svatko doprinosi na svoj nacin!

Djeca vole razgovor odraslih u smislu vlastitog ukljucivanja u isti.

ja mislim da je to sasvim ok stav..klinci moraju znati sa koliko se raspolaze i na sta odlazi...zbog vlastitih apetita i svih ostalih u kuci...:)

i ne samo da vole biti ukljuceni...nego im dize samopouzdanje cinjenica da mogu donositi odluke...

ja_sanja
07.03.2007., 13:16
Kakve to veze ima s temom?

Sem toga, uopšte se ne slažem s tim sistemom plaćanja za ocene.
No, o tome možda na drugoj temi.

happygoose
07.03.2007., 13:24
ja sam odgovarala na oonin post...ne vezano za temu...:)

ni ja ne placam za ocjene....ali se slazem da djeca trebaju znati...ovisno o njihovom uzrastu sa koliko novca obitelj raspolaze...

putnica
07.03.2007., 13:28
Kakve to veze ima s temom?

Sem toga, uopšte se ne slažem s tim sistemom plaćanja za ocene.
No, o tome možda na drugoj temi.

nije oona ni napisala da djetetu placaju ocjene u smislu "za peticu 100 kn", vec da su ocjene mjerilo jednog dijela odgovornosti djeteta, kao sto je placa roditeljima mjerilo ucinkovitosti na poslu, nevezanog za emocionalni segment odgoja.

happygoose
07.03.2007., 13:30
skola jest njihov posao i odgovornost.....moje misljenje....:)

ja se ne slazem ni sa onim, kad roditelji placaju za obavljene kucanske poslove....

hooray
07.03.2007., 13:30
ja sam dobivala novce za ocjene i pokloni su mi bili uvjetovani uspjehom
nisam bila sretna s tim

škola je njihova odgovornost, ali ne i posao, rade odrasli ljudi, klinci se jos uce

nagual
07.03.2007., 14:24
Evo savjeta nekadasnje problematicne teenagrke. Sigurno ce te veselit to sto mama i ja danas imamo divan odnos, iako je ona jos uvijek jednim malim dijelom jebena stranka. Al to joj je sudbina, i ja cu to zauvijek biti svom sinu. Neke stvari smo rijesile davnih dana, a neke sam ja uvidjela tek kad sam postala majka. Ispricat cu svoj primjer, mozda je blizu vase istine:
Ako je ikako moguce, pokusaj suradjivati sa njenim tatom. Ujedinite se oko te situacije, vjerovatno nije posljednja takva u vasim zivotima. Nek je on „izbaci“ iz kuce, ili sacekajte da se sama iseli jer ce njega „zamrziti“ isto kao i tebe. Kada do toga dodje, ti ces biti ta koja ce postaviti pravila. I naravno, gospodjica ne bi smjela vise birati gdje ce stanovati, jer joj mogu pasti na pamet raznorazne prijateljice ili decki. Ima 15 godina, oca i majku i nema vise mogucnost izbora.
U njenom preseljenju je jos jedna „mrzim te“ poruka, jer ipak joj je „bolje“ kod tate koji joj nikad nije poklanjao pravu roditeljsku brigu, nego kod tebe koja joj skidas zvijezdice s neba. Vjerovatno ti time govori koliko si joj mrska, sto je naravno uvjetovano necim sto se izmedju vas dvije se moralo desiti/desavati u proslosti. Vjerovatno je dugo bila na rubu preko kojeg ju je gurnula nova sredina, pomanjkanje tvog nadzora, gimnazijsko gradivo koje itekako zahtijeva trud i rad, za razliku od osnovnoskolskih programa. Meni je npr gimnazija bila ko saka u oko. Osnovna skola mi je bila smijesno lagana, pa me je prva dvojka u gimnaziji zaprepastila. Skuzila sam da zapravo moram UCITI ko ostali smrtnici! Koji sok za moj natprosjecnointeligentni ego!
Svojim ponasanjem kaznjava i tatu, jer on se sad mora svakodnevno nositi s onim sta je sam od nje napravio. Svejedno joj je sta vas dvoje/troje mislite o njenom ponasanju, jer vase ponasanje ionako ne smatra nekim idealom.
A „mrzim te“… gadno. Nikad nisam mami rekla tako nesto. Ali znam da je moja mama uvijek bila i ostala dio mene, kao neki moj ekstremitet. Sve sto sam ikada rekla njoj, odnosilo se na mene samu. „Mrzim te, mama“ u mom bi slucaju znacilo:“mrzim samu sebe“.
Nadam se da sam bar malo pomogla!

ja_sanja
07.03.2007., 14:34
Bravo!
Neka je izbaci iz kuće!:flop:
ja ne sumnjam da u svakom gradu postoji bar tuce narko-"utočišta" za decu čiji roditelji se upinju da reše svoj problem s detetom.

nagual
07.03.2007., 14:38
Smijesno. Rekla sam da je majka mora docekati i primiti k sebi da curi ne padaju druge opcije na pamet.

putnica
07.03.2007., 14:41
a kakvo je rjesenje da djevojka koja ima problem s majkom pobjegne k ocu u nerjesavanje istih tih problema, osim "brigo moja prijedji na drugoga"? nece tako problem rijesiti, samo ce prijeci na drugoga.

problem.

koji se zove kcer :)

nagual
07.03.2007., 14:54
Tako je. Ja sam za to da roditelji suradjuju i da je niposto ne ispustaju iz vida. I mislim da se cura mora cim prije vratit mami. I preporucam test na droge.

ja_sanja
07.03.2007., 14:54
Smijesno. Rekla sam da je majka mora docekati i primiti k sebi da curi ne padaju druge opcije na pamet.

nije smešno.
Curi neće pasti na pamet da se vrati majci kad je otac izbaci.
Upravo će joj pasti na pamet momak, drugarica...ili već...

putnice,
dakle dete je problem?
:flop:

nagual
07.03.2007., 14:57
Pa rekoh da roditelji trebaju suradjivat, bit u dogovoru! Znaci istog trena kad mala izadje kroz oceva vrata, majka nek je doceka i odvede kuci. Pa ima 15 godina, ona je jos uvijek njihova odgovornost! I to "izbacivanje" je samo jedna od opcija, recimo posljednja. Posljedice te opcije mogu biti manje nego dugotrajno ostajanje kod oca.

ja_sanja
07.03.2007., 15:17
Aha.
A onda ćemo nakon "mrzim te" dobiti i fizičke obračune. Ili autodestruktivnost, ili depresiju. Ili iskakanje kroz prozor (pretpostavljam da uzimaš u obzir zaključavanje u sobi kao metodu zadržavanja u kući?).

girlnextdoor
07.03.2007., 15:32
Sljedeći problematičan obrazac u odgoju jest onaj očekivanja roditeljske ljubavi od djeteta, pri čemu se roditelj nesvjesno nada da će u odnosu s djetetom doživjeti ljubav koja mu je oduvijek nedostajala. Roditelji koji su odrasli u vrlo nepodržavajućoj sredini mogu osjećati da je beba možda i jedino biće koje ih stvarno prihvaća i pokazuje im ljubav, s kojim mogu biti bliski.

Rezultat toga može biti da roditelj od djeteta treba i pokušava zaslužiti, pa i kupiti, odobravanje i ljubav, a očekivanje da dijete brine o osjećajima roditelja još je naglašenije. To je jedan od najuobičajenijih uzroka «razmaženosti» djece, koja na vrlo dubokoj razini osjećaju da nisu voljena istinski i na prikladan način, zbog onoga što jesu, a ne zbog onoga što se od njih očekuje, te pokušavaju taj nedostatak nadoknaditi na jedini način koji znaju – tražeći sve više i više, od roditelja, a zatim i od okoline općenito.

Popuštanje je dio tog obrasca, no to je samo jedan od uzroka razmaženog ponašanja, a ne osnovni, kao što se često tvrdi. Popuštanje razvija razmaženost onda kad je kombinirano s atmosferom u kojoj dijete ne može osjetiti i naučiti stvarnu ljubav i poštovanje zdravih granica svakog člana obitelji, kao što je slučaj u situaciji potrebite ljubavi roditelja.

Jednom sam čak u novinama pročitala članak u kojem se tvrdilo da djeca postaju razmažena jer se roditelji prema njima ponašaju s «previše ljubavi». Previše ljubavi nije moguće. Moguća je samo nezdrava ljubav pri kojoj roditelj ne zna voljeti sebe i voditi računa sam o sebi.

Djeca mogu odrasti u osobe koje se ponašaju razmaženo ako se disciplina provodila bez poštovanja; u tom slučaju ona će razviti otpor prema bilo kakvim zahtjevima, uključujući i one opravdane, te će im prkositi čim dovoljno odrastu da se za to osjete koliko – toliko sigurnima.

U radu s ljudima, ponekad se događa da je klijentima gotovo nemoguće dovesti u pitanje uvjerenja ili ponašanje roditelja, iz straha da bi to značilo nezahvalnost, nelojalnost ili sebičnost. Posebno osobama koje su odgajane uz mnogo krivnje, može biti teško osjećati da prepoznati pogreške u odgoju kojima su bile izložene ne znači nezahvalnost i nepoštovanje, već jednostavno prepoznavanje i prihvaćanje roditelja kao drugog ljudskog bića, nesavršenog i uvjetovanog vlastitim iskustvima.

nagual
07.03.2007., 15:39
Aha.
A onda ćemo nakon "mrzim te" dobiti i fizičke obračune. Ili autodestruktivnost, ili depresiju. Ili iskakanje kroz prozor (pretpostavljam da uzimaš u obzir zaključavanje u sobi kao metodu zadržavanja u kući?).

Sta cemo nakon "mrzim te" dobiti ovisi o masu stvari, tesko je o tome sad raspravljat. I btw, Stvarno mi se ne da natezat. Nego, radije reci sta ti predlazes kao metodu pomoci tim roditeljima i toj djevojci?

ja_sanja
07.03.2007., 15:53
Sta cemo nakon "mrzim te" dobiti ovisi o masu stvari, tesko je o tome sad raspravljat. I btw, Stvarno mi se ne da natezat. Nego, radije reci sta ti predlazes kao metodu pomoci tim roditeljima i toj djevojci?

Ja sam već rekla, ali xanas to ne želi pročitati i registrovati (a i ti nisi primetila)

ne može se dati apsolutno nikakav savet dok se ne utvrdi šta je uzrok takvom ponašanju deteta.


majka odbija da razgovara o eventualnim uzrocima, tako da joj se nikakav savet ne može ni dati.

Ali,
budući da ona o tome izbegava razgovarati, može se zaključiti da njoj takav savet i ne treba. Njoj treba da joj ovde kažemo kako ona nije odgovorna za detetovo ponašanje.

nagual
07.03.2007., 16:22
Naravno da je upravo ona odgovorna, odgovornija i od tog oca kod kojeg dijete stanuje. Upravo zato mislim da se dijete mora vratit mami.

U svakom slucaju, zelim im srecu.

ja_sanja
07.03.2007., 16:26
Naravno da je upravo ona odgovorna, odgovornija i od tog oca kod kojeg dijete stanuje. Upravo zato mislim da se dijete mora vratit mami.

U svakom slucaju, zelim im srecu.



Mi ne znamo koji problem dete ima.
Prema tome, ne možemo davati savete.

(ja sam otišla od kuće sa 15 i nisam se vraćala)

Lilit
07.03.2007., 17:16
krenula sam i ja citat ocekivajuc jedno ali topic se ispostavio kao nesto sasvim drugo. mislila sam dat osobno iskustvo ali kao sta rekoh topic otiso u drugom smjeru pa mislim da nije bas prikladno.
i ja sam bila ljuta na svoje, i to vise mamu nego tatu, i danas sam nekad ali tako neke stvari ko tvojoj kceri mi nikad nisu padala na pamet, ok moji nisu rastavljeni. za sve moje "greske" po misljenju mojih roditelja bila sam kaznjena. a vasu situaciju sam dozivjela ovako: ona se ponijela grozno a sta joj se desilo? nista, odeselila se kod tate gdje i dalje radi sta hoce i kako hoce. i nije ni cudo da to koristi naveliko.
mene zanimaju neke sitnice, ko joj sad kupuje robu, daje dzeparac, odreduje duzinu izlazaka?

putnica
07.03.2007., 18:11
putnice,
dakle dete je problem?
:flop:

ne, zao mi je sto se moze i tako shvatiti. htjela sam podvlacenjem toga "kcer" naglasiti vaznost rjesavanja nastale situacije i toga da xanas shvati da je to njezina kcer, zivo bice koje je jos jucer cesljala i kupala, a ne samo problem koji moze otac odraditi kao promijeniti zarulju.

putnica
07.03.2007., 18:17
tema je dobra, vazna i kvalitetna, drzimo je se

tjeskobna pastrva
07.03.2007., 21:15
Oona, u potpunosti se slažem sa tobom. I ja to tako doživljavam. Mislim da tražiti prolazne ocjene od djeteta koje je osnovnu školu, bez po muke i učenja prolazilo sa 4,9 nije previše. Da ne može, ne bi je ni upisivala u gimnaziju, već u neko strukovno zanimanje gdje bi na brzake dobila zanat i riješila se muke. Ali može, a neće!

mozda je ne zanima? i ja sam prolazila s pet, isto sam upisala gimnazijju, i bio je to gubitak vremena. bolje bi bilo da sam ucila za svelju.

Gorski
08.03.2007., 00:13
Sa osobitim interesom sam procitao tvoj uvodni topic Xanas, i sve kasnije postove.
Inace, ja sam muškarac 34 g., koji još nije uplovio u vezu a kamoli da imam djece. Ipak, želim ovdje iznesti svoje mišljenje u nadi da ce ti bar malo pomoci.

Žao mi je što imaš problem u odnosu sa svojom kcerkom, ali, odmah da natipkam, on se dešava i drugim roditeljima i drugoj djeci u medusobnom odnosu,i to, na žalost vrlo, vrlo cesto. Znam da te to ne tješi i da je tebi tvoj problem najteži.
I Lav Nikolajevic Tolstoj je napisao u Ani Karenjinoj: " Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj nacin."

Pod dojmom svega što sam procitao ne znam najjasnije od kuda da pocnem, no pokušati cu iznijeti svoje videnje što se dogada.

Vidim te kao ocajnu mamu koja želi naci rješenje za svoj "problem". To je važno i to je dobro!
Nema sumnje da ti ne znaš što ti se dogodilo ili se dogada, i da tebi, kada vec ne znaš sama, treba pomoc.
Moje je mišljenje da ste sada (i ti i tvoj muž- iako on ni do sada nije a niti od sada brine o razvoju vašega zajednickog djeteta) dakle da ste poceli, ili tocnije-da si ti pocela, jer si do sada ti odabrala ulogu brige za zajednicko dijete ( a pored takvog muža si i morala), da si pocela ubirati plodove svojega odnosa sa svojom kcerkom kroz sve godine njenoga djetinjstva i da su oni prije svega odraz tvojih postupaka prema svojoj kceri. Unatoc tome što si ti radila najbolje što si mogla i znala.
Premda se od nas ocekuje da zrelo i sa samopouzdanjem donosimo djecu, ne znaci da cemo uvijek i znati naci prave nacine odnosa. Ovime ne želim u tebi pobuditi osjecaj krivnje jer to naprosto ne vodi nicemu a niti smatram da si kriva što nisi znala.
To je jednako tako produktivno kao i reci kako je tvoja kcerka kriva.
Što je važno reci:
Ono što si i sama u jednom ranijem postu natipkala, "radila sam najbolje što sam mogla i znala".
Cime si ustvari rekla: "Nisam bila sigurna u sebe kada je u pitanju moj odnos sa kceri" -znaci, da nisi znala da li radiš dobro, u cemu ti je, sasvim sam siguran, mala kcerka željela pomoci i dati ti povratnu informaciju nekim svojim nacinom kojim ti je porucivala " mama, ti me ne razumiješ, meni trenutno treba tvoje razumjevanje a ne neka posebna hrana, tecaj, odjeca i sl." ali ti to nisi znala protumaciti.

Važno je znati,
jednako tako kako ti nisi znala kako se odnositi sa svojom kcerkom, isto tako ni malena nije znala kako se odnositi prema svojoj mami, odnosno "koje su granice koje je mama postavila i koje ne mogu prelaziti unatoc tome što to možda necu moci prihvatiti u odredenom trenutku".
Što znaci; da ni mi kao odrasli, premda se to od nas ocekuje, ne znamo uvijek na sva pitanja odgovore, a kamo li da bi to trebala znati djeca- djeca ovdje znaci mali ljudi koji nemaju iskustva u životu i koji trebaju pomoc odraslih ljudi da bi na svojem putu prema zrelosti naucili koje su prave vrijednosti, što je društveno prihvatljivo a što ne.

I što se dogodilo?

Dogodila se eksplozija bunta, nezadovoljstva, pozivanja na osobnu odgovornost da tvoja kcer sama preuzme odgovornost za svoj život jer vidi da njezina mama, vodena svojim uvjerenjem da cini dobro, ustvari svoju kcer NE VIDI, i nije svjesna njezinih potreba na pravo da bude shvacena i prihvacena onakva kakva je. Njezina frustriranost je tolika da je ona MORALA prekinuti svoj odnos sa mamom i pod hitno otici od nje ne bi li ju sprjecila da joj i dalje narušava integritet.
Što je napravila?
Napravila je najbolje što je mogla i pri tome pokazala odgovornost. (da joj je stalo do toga gdje ce živjeti i kako).
Unatoc cinjenici što oca "nije osjecala" i što ga nije voljela, ipak je otišla k'njemu, pokazavši i time da je, koliko god to tebi nevjerojatno zvucalo, zabrinuta za svoj opstanak i razvoj, i da, unatoc toj neljubavi sa njim, vjeruje da joj je to, za sada najbolji uzmak, tj. da time bar nece dovesti njezin fizicki integritet u pitanje. Da nije postupila tako vec da je otišla k' svojoj prijateljici, kakvome decku, u kakvo izbjeglištvo, da se potuca u nekoj grupi, k drogi i sl. znala bi i sama da bi tako i njezin fizicki integritet došao u pitanje.
Za sada to nije ucinila!

No, to ne znaci da nece. To ovisi o nekoliko stvari. Ovisi o tome koliki ce mir imati u ocevoj kuci (u smislu da joj ne drže prodike), u kakvom je društvu i pod kolikim utjecajima prijatelja i deckiju (ostala je sama i u fizickom smislu i i na taj nacin ce tražiti ljubav), te o tome što ceš ti poduzeti. Nužno je da ti (a dio je i na bivšem suprugu što bi i on trebao) preuzmeš odgovornost za vaše loše odnose, i da pocneš uciti gdje si grješila. Loptica je na tvojoj strani, i, smjeti ceš ju vratiti onda kada budeš spremna suociti se sa svojim lošim postupcima iz prošlosti.
Ne boj se Xanas! Ono što ti je za sada potrebno je želja da to želiš, a nju, sudeci i po tome da si i temu ovdje otvorila, vjerujem da imaš.
Ne sumnjam da ti i ona nece pomoci u tome. Možda ne na za sada tebi vidljiv nacin- da postane uredna, da ne mjenja dečke, da ti ne odgovara drsko, ali svakako mislim da hoce. Važno je da joj pokažeš da znaš da odgovornost za tvoje nerazumjevanje nje same ne leži u njezinoj "krivnji" vec da je uzrok njemu tvoje neznanje kako da se ponašaš. Takoder je bitno da joj pokažeš da ti je stalo da imaš dobre odnose sa njome, i to prije svega. Bez obzira na neurednu sobu, bez obzira na loše društvo, stalno mjenjanje decki... bez obzira na bilo što, na prvo mjesto uvijek trebaš stavljati svoju ljubav prema njoj kao osobi, prihvacajuci je takvom kakva je.
To nije lako, nimalo, dapace, vrlo je teško, ali, uzevši u obzir da je prisiljena biti kod oca kojega ne voli previše, da postoji mogucnost da krene stranputicama koje ce je na bolan nacin nauciti ono što si je mogla ti samo da si poštivala njezinu osobnost, i što je najvažnije, što ceš joj tako s vremenom pomoci da ponovno uspostavi vlastiti integritet sa samom sobom i u odnosu sa tobom i što cete poceti ravnopravno uživati jedna u drugoj, ne stavljajuci jedna potrebe one druge ispred svojih, ali niti ignorirajuci ih, vrijedi truda.
Uvjeren sam u to!

Još nešto želim natipkati. Od svojega sadašnjega supruga premalo ocekuješ, ne želim ga kritizirati, ali, nije dovoljno biti velika duša i predobar a bez invencije i želje za snalaženjem i traganjem za pomoci kada voljena osoba ima problem, koji je uostalom i njegov.
I ne može mu "dotužiti sva ta gungula u kuci" inace je samo podstanar i od male koristi dok se ti patiš, histerišeš i narušavaš zdravlje zbog svoje brige i ljubavi prema drugome. Znam da je ona tvoja kcer i da je to i prirodno, ali i ti si njegova odabranica, samim time, a pogotovo kada se radi o ovome problemu za ocekivati je od njega da uloži sav svoj trud.

Takoder, redom kako su davale postove, želim izraziti slaganje sa (iako mi se nick ne svida) "Zmijicom", "putnicom", "ema1" i osobito "ja_sanja"-om koja je ponekada možda oštra ali cije mišljenje vrijedi kao biser, a vjerujem i iskustvo, osobito što je prošla isto što i djevojka koja ti je kcer.

I još nešto, neizostavno, ukoliko imaš priliku iskreno ti preporucam da potražiš knjigu "Vaše kompetentno djete" autora Jespera Jula (danski obiteljski terapeut) cije djelo govori o odnosu roditelj-dijete. Pored te knjige tu je još i "Razgovori sa obitelji" takoder prevedenom na Hrvatski, te još jednom nedavno izašlom novom knjižicom. U razmišljanju, traganju, ucenju mislim da svakom roditelju ovaj autor može biti od neprocjenjive pomoci.
Na web stranicama postoji više info o Jesperu Julu a i o tim djelima, ako utipkaš na Google Jesper Jull naci ceš, i na hrvatskom i na engleskom.

Lijep ti pozdrav i hrabro, bori se na pravi nacin!


Radovan

P.S. Jednom možda i ja ispričam svoju priču!

talia
08.03.2007., 03:32
Dakle, imam kćer od 15,5 godina...

Bila si joj podanik, sluskinja, prijateljica... a ne majka.
Uloga majke nije da svom djetetu ispunjava svaku zelju i tretira je kao princezu, nego je uloga majke, da svoje dijete odgaja da bude cjelovito ljudsko bice, a ne princeza.

talia
08.03.2007., 03:39
Hvala Vam svima na lijepim rječima. Tješi me kad vidim da i njezini vršnjaci mogu zrelo razmišljati ( benjo), pa se sve nadam da će komadić pameti doći i do njene glave. Ne znam šta joj otac dopušta, on kaže da joj ne dopušta svašta, ali poznavajući ga, slabo vjerujem. Ona je spretna u odnosu sa njim i obrlati ga kao od šale, a da on ni ne shvati da ga je smantala i napravila šta je htjela. Što se tiče moje ljubavi, ona je uvijek bila neupitna, i uvijek sam joj je pokazivala , ponekad ( sad mislim) i više nego što je trebalo. Moj novi muž i ja smo cijeli život prilagodili njoj, a pitam se da li je to tako trebalo? Čini mi se da su nekako bolja i zahvalnija ona djeca koja manje dobivaju od roditelja, nego ova koja su mažena i pažena.
Ono što mene prestravljuje je njen moralni kod, njeno nepoštivanje elementarnih ljudskih vrijednosti, glavno je da je njoj dobro. U tom cilju neće prezati povrijediti bilo koga, i napraviti bilo što. Nisam je tako odgajala ni učila, pa mi nije jasno kako to da ama baš ništa šta sam joj 15 godina govorila nije ostalo u njenoj glavi? Ili to radi meni u inat?

Ali jesi! Napravila si od nje razmazenu princezu i ona se bas tako i ponasa.
Kao netko tko je navikao, da dobije sve sto pozeli.
Bitno je da uvidis svoje greske, a ne da cudis, kao da ti nemas nista s tim.
Dijete od 15 godina nema sta traziti samo u domu, bez obzira kako dobra skola, jer jednostavno nije psihicki doraslo tolikoj samostalnosti.
Zao mi je da si toliko izvan dodira sa stvarnoscu :tuzni:

talia
08.03.2007., 03:49
1. kako dijete od 15 godina može osjećati mržnju? Ta emocija mi je toliko strana da mi nije jasno kako netko tko je tek počeo živjeti i tko još od života takoreći nije ništa probao, može biti zatrovan s njom?
2.kako tu bol koju mi je nanijela prevladati? kako oprostiti te gadosti koje mi je izrekla, i to ne jednom, gledajući me u oči i praviti se da ništa nije bilo?
3.kako prevladati tu blokadu u našem odnosu i krenuti naprijed ? Napominjem da smo do lani bile bliske i razgovarale o svemu, a sad me je u potpunosti isključila iz svog života.:confused:


Ma ti si svetica od majke, nema ti ravne :rolleyes:
Kako si zasijala, tako i zanjes.
Os svog si djeteta umjesto neovisnog ljudskog bica, napravila bogalja.
Jadna mala.

talia
08.03.2007., 03:51
To traje već mjesecima i iz susreta u susret sve je gore. Evo, danas je zvala da joj treba jakna koja je ostala kod mene. Donijela sam joj jaknu, ali krivu jer nije rekla koju želi. Napravila je takvu scenu, kao da sam joj pola obitelji pobila.

Donijela si joj jaknu, jer je ona nepokretna, pa nije mogla sama doci po jaknu? ;)

talia
08.03.2007., 03:56
Sklona sam tvrdnji da sam je ipak previše razmazila i da je postala objesna. U prevelikoj želji da joj osiguram djetinjstvo kakvo ja nisam imala, otišla sam u drugu krajnost.


Je u pravu su, tvoje greska jesu uzrok svemu ovome.
Sto ona treba od tebe je da joj budes MAJKA, a ne prijateljica, podanica i sluskinja.

talia
08.03.2007., 04:00
Šta sam očekivala? Da odraste u jedno sretno, mlado, pozitivno biće. Da bude pošten čovjek i da radom ostvari ono što želi. Sad imam lažljivo, lijeno i manipulatorno stvorenje. Ubio me Bog ako znam zašto. Da li će to tako ostati , ne znam, ali za sad je tako. Ne znam da li je to previše što sam očekivala, ali recite mi vi, šta vi očekujete od svoje djece?

Kao sto sam vec spomenula, razmazila si je kao da je princeza, sad ramazenu princezu i imas.
Otkad je dobra stvar, da od svoje djece napravimo egocentricne narcise, koji misle da se cijeli svijet vrti oko njih?

Znam da sam gruba, ali je beskonacno iritantno kako ti odbijas preuzeti svaku odgovornost i stavljas sebe u ulogu zrtve, koja pije tablete za smirenje.:rollayes;

Ona je ljuta na tebe jer je nisi pripremila i OSPOSOBILA za stvaran zivot i svijet, nego si stvorila lazni svijet za nju u kojem je ona bila centar svijeta.
I sad je ona grubo tresnula na straznjicu, jer nema nikakvih sposobnosti, da se nosi sa stvarnim svijetom.
Dovoljno je pametna da to uvidja i naravno da krivi tebe jer ti i jesi za to kriva.

Ja sam radila kao dadilja 5 godina i vidjela sam takvih slucajeva.
Ti nisi bila majka i autoritet, nego je autoritet u vasoj kuci bila tvoja kcer.
To jednostavno nije prirodno, niti je ijedno dijete doraslo toj ulozi.

Skola nije sve, ona je pametna, ali su joj socijalne vjestine =0.

talia
08.03.2007., 04:19
Garantiram ti 1000 % da je ovo sto sam ti rekla istina, ti moras razmisliti i rijesiti neke stvari sama sa sobom, a onda iskreno popricati s njom i preuzeti svoj dio odgovornosti.
Napravila si jos jednu gresku, jer si joj pokusala pruziti, sve sto ti nisi imala.
Dakle si svoje nezaljecene komplekse isla lijeciti na njoj, a ne na sebi.
Greska je pokusati pruziti njoj ono sto si TI trebala, umjesto da joj pruzis ono sto je ONA trebala.

nagual
08.03.2007., 06:26
Mi ne znamo koji problem dete ima.
Prema tome, ne možemo davati savete.


Da pojasnim; dakle pokusaj vracanja djevojke kuci je vazan upravo zato da bi se ponovno postavila komunikacija i naravno, pokusalo odgonetnuti kakav problem dijete ima, pa zatim krenuti u njegovo rjesavanje. Mislila da se to dade skuziti iz mog prvog posta.

(ja sam otišla od kuće sa 15 i nisam se vraćala)

Naravno, metode moje mame ne moraju uvijek paliti. I nije svaka mama moja mama.

Gorski
08.03.2007., 08:54
Moram natipkati još nešto što je vrlo važno,
Prozivati sada Xanas da je KRIVA, nije nimalo ohrabrujuće, onosno, nije ništa drugačije od Xanasinog prozivanja njezine kćeri za postupke "drskosti" i čega već ne.
Ukoliko ćemo to činiti obraćajući se Xanas na takav način moramo biti sigurni da ćemo u njoj probuditi jedino osjećaj krivnje odašiljući joj poruku "ti nisi dobra mama, ti si kriva što se događa tvojoj kćerci, ti si kriva što ona pati".

Ono što je prije svega važno shvatiti i prihvatiti, i što ne smijemo zaboravljati da i Xanas, jednako kao i njezina kćerka, pati, samo duže od nje. I tu joj nikakove optužbe ne mogu pomoći.
Ono što joj može pomoći, ili pokazati put je VIDJETI JE, tj. prihvatiti njezinu zabrinutost za razvoj kćeri.
Kada je u pitanju jakna, nije važno što je Xanas jaknu odnjela, odnosno, važno je u tom smislu što je time kćerci pokazala da je spremna surađivati sa njom, da joj je spremna napraviti uslugu i pomoći.
Važnije je kako je to učinila. Zašto? Zato što svojim postupcima ustvari odaje ne neljubav, već nestrpljenje zbog osobne nesigurnosti u ispravnost onoga što radi a što kćer kao dijete ne može shvatiti već to čuje kao poruku "kćerko, ti si mi problem u životu jer se ne ponašaš ispravno, kriva si". Kćerka tada sasvim prirodno zauzima obrambreni stav jer je napadnut njezin inetegritet osobe. To je jednako tako kada mi Xanas prigovaramo na sličan način, samo otvorenije.
Što je trebala napraviti?
Lijepo je što joj je odnjela jaknu, no napad koji je doživjela pri tome, (trebala bi malo analizirati i prisjetiti se, vjerujem da je sama prouzročila nekim svojim održavanjem bukvice, pričom kako nije lijepo što je kćer napravila, nekim progovorom, ili sl. a moguće i samo pogrešnim pogledom koji ne odaje razumjevanje nego osudu).

Kada je saznala da joj kćer treba jaknu, bez obzira na koji način je to saznala, trebala je reći u sebi "aha, ona me treba, postavila je pred mene zahtjev, radi se o nečemu što je dio njezine potrebe kao dio njezne osobnosti, sada imam priliku pokazati joj da ju volim i ne želim ovu priliku propustiti",
- što ti je potrebno da to realiziraš: Trebaš znati što od tebe očekuje, ako je tražila jaknu (pogotovo ako ih ima više) nužno ti je znati koju želi, i ukoliko to ne znaš nećeš je povrijediti ako je pitaš koju želi, time ćeš joj pokazati da JU ČUJEŠ, i da si joj spremna pomoći na pravi način - DONJETI UPRAVO ONU JAKNU KOJU ONA ŽELI.
Ovo možda jesu sitnice koje izgledaju suviše kao podilaženje, ali vas uvjeravam da one to nisu. Ti imaš pravo izbora i ne odgvoriti joj na njezinu molbu da ti donese jaknu, ili to možeš odbiti zato što ti se ne da, što nemaš vremena ili sl. ALI TO NE SMIJEŠ UČINITI ZBOG PRKOSA, ZATO ŠTO JE ONA TVOJE DIJETE I ŠTO JE VIŠE NE ŽELIŠ SLUŽITIT.
To ne znači da je služiš ako joj pomažeš, ona to ustvari i treba, treba prije svega, a jakna je znak da tebe nije "prekrižila" već da ti daje šansu da pokažeš da li si se promjenila iz mame koja svoju kćer POKUŠAVA POPRAVITI u mamu koja svoju kćer VIDI.

Niti ona niti ti niste krive, i jednoj i drugoj treba pomoć u ostvarivanju komunikacije koja ne vrijeđa. Ona je dijete ti si odrasla i zbog toga ti snosiš odgovornost za vaše loše odnose. To nije isto što i biti kriva, ne.

xanas
08.03.2007., 09:41
Gorski, hvala ti na lijepim riječima, u pravu si u puno toga. I tebi Nagual, u puno toga slažem se s tobom, a donekle i sa Taliom. Ja - Sanja ,nije da ti ne želim odgovoritit na to pitanje, ja ne znam odgovor na to pitanje. Da ga znam, ne bi otvarala ovu temu. Girlnextdoor je dotakla dosta toga , na žalost istinitog. U principu sam shvatila.

ja_sanja
08.03.2007., 11:14
na koje pitanje?
(postavila sam nekoliko jasnih pitanja na koje se lako može odgovoriti jer su konkretna.

- Kako je započeo taj razgovor u kome je rekla da te mrzi?
- kako je otprilike tekao?
- ona je neuredna. Kakva si ti? (tvoj odnos prema urednosti. Šta pod tim podrazumevaš)

Pominjala si i dobrog, poštenog, sretnog čoveka.
Poštenje si definisala, dobrog i sretnog čoveka nisi.

Dakle, tu su bila još dva važna pitanja:
- šta je za tebe dobar čovek?
-šta je za tebe sreća?


Veoma mi se sviđa kako razmišlja Gorski (sviđa mi se nick!:) ).
Talija dobro uviđa stvari ali je netaktična :o)


Ponoviću ono što sam već dva tri puta ovde rekla - nije stvar u određivanju toga ko je kriv. Utvrđivanje krivice ima za cilj kažnjavanje.
Stvar je u uviđanju i otkrivanju grešaka. Uviđanje grešaka ima za cilj rešavanje problema. To je pitanje preuzimanja odgovornosti.


@ nagual:
da, nisu sve mame iste. Ali, jednako je važno da ni sva deca nisu ista. Jedna ista mama se mora različito postaviti prema svoja dva deteta ukoliko su bitno različita.

Lilit
08.03.2007., 11:58
Ali jesi! Napravila si od nje razmazenu princezu i ona se bas tako i ponasa.
Kao netko tko je navikao, da dobije sve sto pozeli.
Bitno je da uvidis svoje greske, a ne da cudis, kao da ti nemas nista s tim.
Dijete od 15 godina nema sta traziti samo u domu, bez obzira kako dobra skola, jer jednostavno nije psihicki doraslo tolikoj samostalnosti.
Zao mi je da si toliko izvan dodira sa stvarnoscu :tuzni:

mozda ju je razmazila ali nije istina da dijete od 15 god nemoze bit samo u domu i pritom odgovorno i doraslo situaciji a ako i nije doraslo cim se odseli onda silom prilike postane doraslo. jako je puno obitelji i djece koje ako se zele skolovat nemaju alternativu nego bit negdje u domu. a nisu svi kao kcer-cura o kojoj ovdje pricamo.

xanas
08.03.2007., 12:32
ja sanja, mislila sam da više neću odgovarati na tvoje postove zbog tvrdih stavova i ogorčenja koje izbija iz tebe ( pretpostavljam, vjerovatno u odnosu na svoju majku od koje si pobjegla sa 15 godina).Iskreno rečeno, plaši me pomisao da će mi dijete za 15 -ak godina biti i dalje tako ogorčeno kao ti.Međutim, da ne misliš da bježim od odgovora, pokušati ću odgovoriti. kako je sve počelo: lani ( u 8 razredu) bilo je pubertetskih mušica. Počele su prve ljubavi, počelo je nekakvo sitno laganje, ocjene su šarale gore - dole, ali sve je to bilo u garnicama normale. Brisala sam joj suze zbog nekakvih dečki, pomagala šta je trebalo i kažnjavala kad je trebalo. Došlo je ljeto, i moje dijete se pretvorilo u jednu samosvjesnu mladu osobu. Ljeto je prošlo ok, ona je izlazila, družila se, kući je bilo manje- više normalno. Onda je otišla u dom. Već nakon 3 dana objavila mi je da se je zaljubila. Rekoh: kud prije, nisi ni vidjela sve? Nakon dva tjedna zvali su me iz škole i rekli da se skuplja po kutevima sa dečkima i da oni na to ne gledaju rado te da je upozorim na ponašanje.To sam i učinila. Nakon toga, dolazila je kući vikendom i kad bi me vidjela, počela bi plakati ili raditi scene. Nije htjela reći zašto plače. U neki mah sam pomislila da joj je netko u domu učinio nešto na žao, ali ona je tvrdila da nije. Razgovor sa njom je postajao sve teži , ja sam odjednom postala zastarjela, konzervativna i primitivna, ništa više nisam razumijela. Počela je slagati jedinice, pa smo tako za mjesec dana bili na reprezentativnoj brojki od 13 jedinica. Počela je otvoreno pušiti, sjediti po kafićima i družiti se sa djecom koja su kako ona kaže " željeli živjeti život sad i odmah":Onda smo imali zajednički razgovor, ja, njen otac i ona. U tom razgovoru koji se trebao voditi na temu šta sa tom školom, treba li joj pomoć, instrukcije, hoće li se ispisati na polugodištu i preći u neku lakšu školu i sl. moja kćer je iz čista mira , pred svojim ocem zaključila da me ne trpi, da me ne može podnijeti, da joj idem na živce i da ne želi biti sa mnom već da želi ići ocu.Otišla je na tri vikenda k njemu i usput naslagala još par jedinica. Nakon ta tri vikenda došla je kući, zaključila da neće više biti u domu, da joj je potreban vlastiti dom i počela putovati, i da želi srediti situaciju. U 15 dana popravila je loše ocjene i na polugodištu prošla sa 3. Došle su ferije, gdje je po cijele dane izlazila ili se izležavala. Nisam željela potencirati situaciju pa sam je pustila da se odmori.Pri tom je svečano izjavila da je razumijela svoju pogrešku, da drugo polugodište neće dozvoliti takvu situaciju, da je to njoj ispod časti da je gledaju kao propalicu i da će biti sve drugačije.U prva dva tjedna drugog polugodišta ( dok još nitko ništa nije pitao) uspijela je dobiti ukor pred isključenje jer je tri dana pobjegla iz škole i gubila se pred kafićima.Na dan kad je zadnji dan izostala iz škole, rekla mi je da ona hoće živjeti svoj život, da ona hoće sama odlučivati za sebe i da joj ja tu ne mogu ništa.Rekla mi je da me ne voli,da će učiniti sve samo da ne bude slična meni, da želi ići ocu jer da je cijeli život željela biti sa ocem i još puno ružnih stvari. To je rekla mrtva-hladna, bez ikakvog afekta ili osjećaja, gledajući me u oči. Spakirala se i otišla. Slijedeći dan smo saznali za izostanak i bili u šoku.Do sada ima otprilike 8 jedinica i jedina ne ide na školski izlet jer škola ima svoj stav i ne vodi takve.
Što se tiče moje urednosti, tu sam manje- više prosječna. Ima dana kad očistim, ima dana kad mi se ništa ne da, niš posebno. Nisam neki pedantni freak, ako to pitaš. Neću živjeti u smeću, ali niti ne čekam prašinu da padne da bi je mogla pobrisati.
Što je za mene dobar čovjek? Čovjek koji živi po svojim načelima, pri tom ne nanašajući drugima zlo ili bol, koji poštuje druge kako bi i drugi poštovali njega.Sretan čovjek je po meni onaj koji zadovoljstvo nalazi i u malim stvarima, koji može naći unutarnji mir i biti zadovoljan sa onim što ima.
Nadam se da sam odgovorila na tvoja pitanja.

Marelina
08.03.2007., 13:07
Prvo jedan :grli: potpore.

Xanas, htjela bih ti prvo reci da mi se cini da si ja_sanju krivo procijenila. Ono sto iz njezinih postova izbija nije ogorcenost nego snaga i borbenost osobe koja se morala sama za sebe izboriti, sigurnost u vlastite stavove, i manjak tepanja.

Iako njen govor zvuci malo prepotentno (da ne bude zabune, definitivno mislim da to nije, samo lazni dojam) mislim da ti uistinu zeli pomoci. A s obzirom da je jako razumna i nevjerojatno logicna, i mogla bi. Mozda ti se cini da nastupa neprijateljski, a zapravo je to puno prijateljskije od svih onih koji su te potapsali i rekli: ma nista se ti ne nerviraj, ti si sve ucinila, ko sisa kcer, brini za sebe i sl.

Vjerujem da si ti ucinila za svoju kcer ono sto si mislila da je najbolje. Problem je u tome sto to nikako ne moar biti i ispravno. Ja sam sebe miliju puta ulovila u gresci na tom polju. Bilo bi dobro da promislis gdje su nastale greske. Ne zato da se grizes, nego da shvatis uzrok. Ne moras ti to nama ni reci, vazno je da sama shvatis.

Moj savjet je da potrazis pomoc dobrog psihologa koji ce ti pomoci "desifrirati" tvoj odgojni kod i ukazati ti gdje su greske. (moja je sveki recimo odgajala emotivnim kaznama tipa ako to ne napravis bit cu zalosna, necu pricat s tobom, otici cu od tebe i sl. To je rezultiralo time da mm vjeruje da se ljubav zaradi. Dugo je trebalo da shvati da moze biti drugacije. A da moju sveki pitas, ona je ucinila sve za svoju djecu i sl. Je, ne kazem da nije, sve je radila u najboljoj namjeri, ali ima gresaka kojih nije ni svjesna.)
Onda kad to shvatis, moci ces se posvetiti procesu pomaganja kcerki jer vjerujem da si joj jako potrebna.

I jos samo nesto, tinejderi vole govoriti u siframa. Nesto ti drugo zeli reci time mrzim te, tako da to ne shvacaj tako emotivno. Ne mislim da je to lako, ali vrijedanje ce ti samo odmoci.

Sretno!:)

Brazda
08.03.2007., 13:14
j...
Iskreno rečeno, plaši me pomisao da će mi dijete za 15 -ak godina biti i dalje tako ogorčeno kao ti. ...
kako je sve počelo: lani ( u 8 razredu) bilo je pubertetskih mušica. Počele su prve ljubavi, počelo je nekakvo sitno laganje, ocjene su šarale gore - dole, ali sve je to bilo u garnicama normale.
Brisala sam joj suze zbog nekakvih dečki, pomagala šta je trebalo i kažnjavala kad je trebalo. Došlo je ljeto, i moje dijete se pretvorilo u jednu samosvjesnu mladu osobu. ...Onda je otišla u dom. Već nakon 3 dana objavila mi je da se je zaljubila. Rekoh: kud prije, nisi ni vidjela sve? Nakon dva tjedna zvali su me iz škole i rekli da se skuplja po kutevima sa dečkima i da oni na to ne gledaju rado te da je upozorim na ponašanje.To sam i učinila. Nakon toga, dolazila je kući vikendom i kad bi me vidjela, počela bi plakati ili raditi scene. ... Razgovor sa njom je postajao sve teži , ja sam odjednom postala zastarjela, konzervativna i primitivna, ništa više nisam razumijela...
moja kćer je iz čista mira , pred svojim ocem zaključila da me ne trpi, da me ne može podnijeti, da joj idem na živce i da ne želi biti sa mnom već da želi ići ocu....
Rekla mi je da me ne voli,da će učiniti sve samo da ne bude slična meni, da želi ići ocu jer da je cijeli život željela biti sa ocem i još puno ružnih stvari. To je rekla mrtva-hladna, bez ikakvog afekta ili osjećaja, gledajući me u oči.
...

sada se stvari čine jasnijima. Još nedostaje to što ste vi njoj rekli prije tih njezinih izjava da vas ne voli, odseljenja ocu, kako ste reagirali na jedinice, kojim tekstom ste to poratili... To je bitno.

Svi se vrte, više-manje oko vašeg verbalnog odnosa i materijalnih stvari. Da ste griješili u nekim stvarima, jeste, ali to je samo bitno, kako su već i neki rekli, u smislu da se prečozna uzrok i može odabrati intervencija. Na temelju dobivnja materijalnih stvari i servisiranja može s ereći da je razmažena (?). Pubertet je faza u kojoj izbijaju na površinu neriješene situacije iz djetinjstva. U pubertetu ljudi počinju kritički vredovati ne samo sadašnje popstupke roditelja nego sve one kojih se sjećaju. Ja nisam bila svjesna da moja majka više pažnje posvećuje bratu sve dok nisam šla u pubertet. Danas je pubertet daleko iza mene, ali i sada znam da joj je brat (sin) na prvom mjestu. Hoću reći da djeca u pubertetu prevrednuju roditeljsko ponašanje. I stoga je možda važnije da se zapitate ne gdje sada griješite nego gdje ste griješili prije 15, 10 i pet godina jer duhovi prošlosti utječu na sadašnjost. Kažete da ste ju kažnjavali. Kako? Fizički? Tada ste si iskopali "vraga" i bit će ga teško zakopati. Ili neproporcionalno prekršaju... Pretjerano kažnjavanje (i nepretjerano fizičko) čest imaju za posljedicu laganje, i iživljavanje "slobode" čim se roditelj makne. Sve ono čega se dijete bojalo npraviti kad je roditelj bio pored, čini kad ga nema.
Ovo je samo pokušaj objašnjenja nekih stvari i ostavljam otvorenu mogućnost da je sasvim pogrešan. Na kraju, možda je sve pubertet. Neka djeca se lakše s njim nose, neka teže, kao i na koncu odrasli ljudi s klimakterijem. Neki završe na užetu, alkoholu, motorima, s 20godina mlađim ženama... reakcije su skroz individualne.

xanas
08.03.2007., 13:18
I mislila sam da će ta rečenica izazvati zabunu. Moje kazne su u tome da joj na tjedan dana zabranim izlaske ili uzmem mobitel, ili da je ne pustim negdje gdje želi ići. Kad je bila mala znala sam joj zabraniti Tv , ili poslije kompjuter.Ne tučem, ne ucjenjujem emotivno ( to kod nje nebi ni palilo).

Zmijica
08.03.2007., 13:27
xanas, oprosti sto cu ovo citirat :kiss:
mislim da je vazno za tvoj odnos sa svojom kceri vidjeti kako si ti odrastala.

citiram xanas s jednog drugog topika: "Ja sam imala i imam takvu mamu. Nikad ništa šta sam napravila nije valjalo, a ne valja ni dan danas kad imam duplo godina od tebe. Završila sam fakultet, radim težak i odgovoran posao, cijenjena sam, a ona dan danas kaže: " Koja budala ti je dala diplomu, nemaš pojma ni o čemu.". Kad mene nema, voli se hvaliti sa mojim uspijesima, ali predamnom ih uvijek omalovažava. Kad sam joj to rekla prije par godina, onda mi je rekla " U kritici se ljudi kale. Pohvale stvaraju slabiće."

meni je ovo strasno tuzno. :grli:
vjerujem da takav odnos nisi zeljela sa svojom kceri, i da su pogreske koje si radila nenamjerne. ipak, otisla si u drugu krajnost.
ima jedna dobra stvar: odgojila si otvorenu kcer, koja te se ne boji i koja otvoreno izrazava sto osjeca (ma koliko to boljelo).
ne kloni duhom. to je trenutno stanje, osjecaji se mijenjaju.
ta otvorenost vam daje sansu da se ponovo zblizite, na novim temeljima.
gorski, sanja i girl daju dobre smjernice.

kompetentno dijete procitaj obavezno.
tajna sretne djece je takodjer odlicna jer daje prakticne savjete.
i jedna uzasno bolna i korisna - zove se "otrovni roditelji". cini mi se da si ti imala jednog takvog :kiss:

xanas
08.03.2007., 13:32
Naručila sam već ovu "kompetentno dijete" Da li su ove druge od istog autora i ako nisu, da li znaš od koga su?

Zmijica
08.03.2007., 13:38
nisu.
jedna je Steve Biddulph (cita se bidalf) - The Secret of Happy Children, ili srpski prijevod u antikvarijatima jesenski i turk.
druga je prevedena - otrovni roditelji, zaboravila sam autora, imaju je u profilu.
slomi ti srce, al ti otvori oci.

hooray
08.03.2007., 14:00
vezano za otrovne roditelje evo link na skracenu verziju teksta iz te knjige

http://www.poliklinika-harni.hr/teme/stil/08otrovni.asp

ja_sanja
08.03.2007., 14:33
OK.
kao što reče Brazda, sad su stvari jasnije. Kako ste razgovarale o dečkima?

Napisaću ti, ako hoćeš, celu tu situaciju s mojom majkom i mojim pubertetom, možda ćeš izvući nešto što ti može biti korisno.

(Usput da dam više materijala "psihoanalitičarima" s foruma)

Moja mi je majka posvećivala veoma mnogo pažnje. redovno je napominjala kako je majka jedina koja te u životu zaista voli bezuslovno, i u koju možeš imati maksimalno poverenje. Svima je pričala kako se divno razumemo. Odličan učenik, nagrade na gomilama takmičenja. Da ne nabrajam.

gde je onda nastao problem?
Nakon jednog razgovora.
Ja se tog razgovora sećam kao da se juče desio.
Problem je bio moj brat - potpuno drugačiji od mene.
Slab učenik, svako malo je zovu u školu na razgovor zbog njega, par puta ga uhvatili u krađi, itd.
Tada je moja majka sela da sa mnom, kao sa drugaricom, porazgovara o svom "problemu". Eto kakav je život, od malena se trudila i žrtvovala za njega, a od njega će ispasti kriminalac i probisvet. Priča priča i priča, puna usta uzaludne žrtve i nezahvalnosti a ja sve više uviđam kako u toj priči nema ni lj od one bezuslovne majčinske ljubavi o kojoj je toliko bilo reči. Zaključim da ona brata počinje da mrzi, jer joj pravi probleme.

I zaključim da je ljubav prema meni čista trgovina. Ne voli ona mene jer je "normalno da majke vole decu". Ne. Ona mene voli zato što sam takva kakva ona očekuje da ću biti.

A znam li ja kakva ću biti?
Znam li ja šta još u životu mogu poželeti?
Predstoji mi upis u srednju školu - jesam li ja sigurna da ću uspeti održati isti tempo kao do sada?

Tu postavim jedno pitanje :
-Mama, šta će biti ako se ja promenim?
-Kako da se promeniš? - pita ona.
-Pa ne znam kako. Ali, recimo da se strašno promenim. da otkrijem da želim biti drugačija nego što sam sad.
-E, još mi samo to fali u životu, pa da se odmah ubijem! - kaže ona. Ja klimnem glavom i odćutim.
Tada sam donela odluku.
Užasnula me je pomisao da neko prebacuje odgovornost za svoj život na mene, a da se ja tu ništa ne pitam. I drugo, shvatila sam da je sve što je za mene "činjeno" - činjeno da bi bilo vraćeno s nekom kamatom. Nisu mi se dopale te bankarske varijante.

U srednjoj školi sam otkrila da me je majka lagala za mnoge stvari (to je bilo moje tadašnje mišljenje. Nije ona mene lagala, ona samo nije znala kako stoje stvari, a htela mi se postaviti kao jedino pravo merilo za sve. Ali pubertetlije se grdno razočaraju kada počnu otkrivati svet, i shvate da on nije onakav kakvim su ga roditelji predstavili)

Shvatila sam da:
-devojke koje imaju dečka i spavaju s njim nisu kurve (družila sam se s njima, i dok ja još nisam imala dečka)
- da neću popustiti u školi ako se družim s lošim đacima (više sam se družila s takvima. "Rabili" su me za kontrolne vežbe, lektire i sastave:D )
- da narkomani nisu nužno zli (družila se s par njih. Ovisni su. Opasni po sebe, nekad i po okolinu. Zli nisu)..i da ih treba pozatvarati (ne, treba im se pomoći...uspeli smo da "skinemo" s droge jednog prijatelja koji se navukao)
- da ne moraš postati narkoman ako si u dodiru s narkomanima (ne moraš. nikada nisam u to zagazila)
- svi dugokosi muškarci nisu narkomani (:zubo: ...ali, zbog ovoga sam imala problema kad sam se "spanđala" s jednim dugokosim:flop: )
- da ima divnih ljudi u koje možeš imati puno poverenje
-da ne mogu prihvatati nikakve majčine savete o sreći, jer je sama veoma nesrećna (ne, nisam joj nikada rekla da je mrzim, jer je ne mrzim - ali sam joj uvek na pridike koje govore o tome kako zbog toga i toga "neću biti srećna" odgovarala sa "Ti nisi kompetentna po pitanju sreće")

sada, kao majka sam shvatila još i da:
- je moja majka savršena protivteža mom načinu vaspitavanja deteta. Mala redovno provodi raspuste kod nje. Obožava baku, ali, čim dođe kući, prva rečenica joj je "Slobodaaaaa!":D
Mislim da ja sa svojom liberalnošću nisam pogodna da u njoj pobudim onu pozitivnu borbenost koju sam ja stekla upravo zahvaljujući tome što mi je majka bila takva kakva je. Osim toga, deca koja imaju pred sobom različite modele, biće prilagodljivija u životu (tako su me bar učili na studijama, a verujem i da jeste tako)


Vezano za tvoju definiciju sreće:
To nije definicija koju bi mogao da "živi" pubertetlija.
U životnom dobu kada hormoni divljaju, kada se od života traži i očekuje najviše, ne može se od deteta očekivati da "bude zadovoljno sitnicama".
Mislim da joj je preterano udovoljavanje povećalo nivo očekivanja. Biće malo teže da se navikne na zadovoljstvo malim.

Još jedna važna stvar - tvoja definicija sreće je TVOJA. Pitanje je šta ona podrazumeva pod srećom. recepta za sreću nema. Koliko ljudi toliko recepata.


Jedino što ti možeš učiniti po pitanju njene sreće je da joj pružiš model srećne osobe.
Model srećne osobe je toliko redak na svetu, da je to najviše što jedan roditelj može pružiti svom detetu.

Možda se posle pozabavimo time zašto je počela lagati.
(hah! Znam da zvučim kao učiteljica.:p Šta ću, profesionalna deformacija:D )

putnica
08.03.2007., 15:04
Jedino što ti možeš učiniti po pitanju njene sreće je da joj pružiš model srećne osobe.
Model srećne osobe je toliko redak na svetu, da je to najviše što jedan roditelj može pružiti svom detetu.



mala digresija: po mom misljenju ovakve teme su najbolje na forumu, kad rasprava ponudi odgovore onima koji citaju. ako mogu prepoznati.

ovaj je bio za mene.

hvala ti :)

talia
08.03.2007., 22:47
mozda ju je razmazila ali nije istina da dijete od 15 god nemoze bit samo u domu i pritom odgovorno i doraslo situaciji a ako i nije doraslo cim se odseli onda silom prilike postane doraslo. jako je puno obitelji i djece koje ako se zele skolovat nemaju alternativu nego bit negdje u domu. a nisu svi kao kcer-cura o kojoj ovdje pricamo.


Ja ti odgovorno tvrdim, da to nije dobro za tako mladu djecu.
Mozda nekad nema alternative i slicno, ali jednosavno nije dobro za tu djecu.
Petnaestogodisnje dijete ne bi trebalo imati brige odrasle osobe...

ja_sanja
08.03.2007., 23:11
Ja ti odgovrono tvrdim, da to nije dobro za tako mladu djecu.
Mozda nekad nema alternative i slicno, ali jednosavno nije dobro za tu djecu.


Odgovorna tvrdnja zahteva argumente.

Sa mnom u razredu bile njih četiri iz doma.
Jedna "problematična" (tačnije - dete sa problemom)
Tri "primerne", odlične učenice.

Jedna koja dečka nije imala do dvadesete ("Mene dok sam ovde zanima samo škola") a diplomirala je na pravnom fakultetu s prosekom 10.

Dakle, koji su ti argumenti?

talia
09.03.2007., 00:13
Odgovorna tvrdnja zahteva argumente.

Sa mnom u razredu bile njih četiri iz doma.
Jedna "problematična" (tačnije - dete sa problemom)
Tri "primerne", odlične učenice.

Jedna koja dečka nije imala do dvadesete ("Mene dok sam ovde zanima samo škola") a diplomirala je na pravnom fakultetu s prosekom 10.

Dakle, koji su ti argumenti?
Petanestogodisnje dijete ne bi trebalo imati brige odrasle osobe.
Ta djeca su prerano odrasla i izgubila dio djetinjstva.
Nismo u drugom svjetskom ratu, pa da je to neizbjezno...

xanas
09.03.2007., 09:27
Ja- Sanja, vidiš i ja sam isto pokušala odgajati djete sasvim suprotno odgoju moje majke. Ona je bila veoma hladna žena, koja je mislila ( i misli još uvijek) da se svijet i sunce i sve planete okreću samo i jedino radi nje i oko nje. Kao cura sam se zaklela da neću ponavljati greške moje majke i iz petnih žila sam se trudila biti drugačija. Isto tako kao Ti, školovala sam se sama, sama odradila fakultet, sama našla posao, i sve šta imam i znam stekla sama. Nikad mi nitko ništa nije dao ni pomogao ( do mog sadašnjeg muža).Ipak, iako nisam imala ni lako ni slatko djetinjstvo, nikad nisam mrzila majku. Kad sam odrasla bilo mi ju je žao jer je bila i ostala nesretna žena, ali mrzila je nisam ( a imala sam puno konkretnih razloga za to).Mom djetetu sam htjela biti uvijek na raspolaganju, slušati i uvažiti njene želje, pomoći joj, prihvatiti je takvu kakva je. Otišla sam u drugu krajnost i učinila neke sasvim druge greške. Mislim da recepta za uspješno roditeljstvo nema. Ili ti se posreći ili ne. Možeš dati sve od sebe i rezultat je nikakav, a možeš dati malo ili ništa, i ono ispadne sve ok.

xanas
09.03.2007., 09:29
Nadopuna: kad sam gore rekla sama odradila fakultet, onda sam mislila da sam si ga sama i financirala radeći usput.

ja_sanja
09.03.2007., 12:28
@ talia: to nisu argumenti. To su nepotkrepljeni lični stavovi.
@ xanas: iz tvog posta opet izbija ono "ja sam uradila sve kako sam najbolje znala! ja sam imala najbolje namere! Ja nisam ništa kriva!"
Još jednom: ne traživo krivca.
Tražimo uzroke problema.

No, nije bitno.
Malo sam se umorila od tupljenja u prazno, pa ću ti samo poželeti da se situacija razreši najbolje što je moguće.

Pozdrav.

xanas
09.03.2007., 12:42
Nisi me razumijela. ne pravdam se. Rekla sam da sam usprkos svemu tome napravila sasvim druge greške i otišla u drugu krajnost. Znam da sam pogriješila u njenom odgoju, a nakon svega ovoga pretpostavljam da sam pogriješila u tome šta sam joj pokušavala nadoknaditi svoje dijetinjstvo.A ona je sasvim drugačija osoba od mene i treba druge stvari.
U jednom se slažem sa tobom, mislim da je dovoljno rečeno na ovu temu. Pomogli ste mi i zato Vam se svima zahvaljujem!

ja_sanja
09.03.2007., 12:42
Al pošto sam nikakav karakter :zubo: dodaću još ovo:

nastojanje da se bude potpuno drugačiji (nešto ako negativ) od majke (ili bilo koga drugog) se, verovala ili ne, zove identifikacija.

Bilo da potpuno preuzmemo model ponašanja roditelja, ili da se formiramo sistem ponašanja suprotan njihovom - mi smo koristili kalup da se oblikujemo. Razlika je samo u tome da li smo otisnuli pozitiv ili negativ slike.

Nije stvar u tome da budemo drugačiji od naših roditelja onda kada uvidimo da su činili loše i pravili greške.
Stvar je u tome da izvažemo koliko smo zadovoljni sobom - i da zatim izmerimo šta je i kako uticalo na nas da postanemo baš takvi kakvi smo.

Ako smo zadovoljni onim što smo - ne možemo tek tako otići u potpunu suprotnost nečega što je uticalo na nas da postanemo baš takvi.

Dakle - ne treba se truditi da se na ovaj ili onaj način orijentišemo prema nametnutom modelu.
Treba da pronađemo ono kakvi smo zaista, i da to prosto budemo.

(ovo podrazumeva u stvari da se oko deteta ne trudiš preko mogućnosti...da se ne forsiraš tako da se uništavaš samo zato "što tako treba"...šta će detetu samouništavajuća majka? ..recepata za srećno dete svakako nema)

ja_sanja
09.03.2007., 12:44
Nisi me razumijela. ne pravdam se. Rekla sam da sam usprkos svemu tome napravila sasvim druge greške i otišla u drugu krajnost. Znam da sam pogriješila u njenom odgoju, a nakon svega ovoga pretpostavljam da sam pogriješila u tome šta sam joj pokušavala nadoknaditi svoje dijetinjstvo.A ona je sasvim drugačija osoba od mene i treba druge stvari.
U jednom se slažem sa tobom, mislim da je dovoljno rečeno na ovu temu. Pomogli ste mi i zato Vam se svima zahvaljujem!


OK.
Sad sebi daj malo odmora.
Pusa.;)

xanas
09.03.2007., 12:47
Postaješ mi simpatična. Nisi karakter kao ni ja. Izgleda da nećemo nikad završiti sa ovim.

tjeskobna pastrva
09.03.2007., 13:29
xanas, nadam se samo da se u vrticko doba i u nizim osnovne nisi "sama cuvala" i da nisi sa sedam godina znala sama ispec debelu palacinku. to jest ako slucajno jesi da nisi to djetetu nabijala na nos prosjecno svakih desetak dana jer moja majka to jest i to hoce bit dozlaboga izludjujuce. ja sam ovo, ja sam ono... pa dobro, gledala sam joj indeks, stvarno jest dala sve ispite u roku... ali ja imam ljepse ocjene (uz jednu promnjenu studija i jedan pad a onda sam to racuna :( )

xanas
09.03.2007., 13:59
Nisam. Moje dijete nema pojma o mom djetinjstvu . Želim da ima odnos sa bakom.

ja_sanja
09.03.2007., 14:06
Nisam. Moje dijete nema pojma o mom djetinjstvu . Želim da ima odnos sa bakom.

A zar ne može znati o tvom detinjstvu i imati odnos s bakom?

labellina
09.03.2007., 14:53
Al pošto sam nikakav karakter :zubo: dodaću još ovo:

nastojanje da se bude potpuno drugačiji (nešto ako negativ) od majke (ili bilo koga drugog) se, verovala ili ne, zove identifikacija.

Bilo da potpuno preuzmemo model ponašanja roditelja, ili da se formiramo sistem ponašanja suprotan njihovom - mi smo koristili kalup da se oblikujemo. Razlika je samo u tome da li smo otisnuli pozitiv ili negativ slike.

Nije stvar u tome da budemo drugačiji od naših roditelja onda kada uvidimo da su činili loše i pravili greške.
Stvar je u tome da izvažemo koliko smo zadovoljni sobom - i da zatim izmerimo šta je i kako uticalo na nas da postanemo baš takvi kakvi smo.

Ako smo zadovoljni onim što smo - ne možemo tek tako otići u potpunu suprotnost nečega što je uticalo na nas da postanemo baš takvi.

Dakle - ne treba se truditi da se na ovaj ili onaj način orijentišemo prema nametnutom modelu.
Treba da pronađemo ono kakvi smo zaista, i da to prosto budemo.

(ovo podrazumeva u stvari da se oko deteta ne trudiš preko mogućnosti...da se ne forsiraš tako da se uništavaš samo zato "što tako treba"...šta će detetu samouništavajuća majka? ..recepata za srećno dete svakako nema)
Kvotam te s razlogom
da se to još jednom pročita:) :top:
To i ja često govorim i pisala sam nekoliko puta o tome na forumu..

U ovom konkretnom slučaju mislim da i nije problem u xanasinom djetinjstvu..
Napravila je najklasičniju grešku, tipičnu za rastavljane parove:
bila je puna krivice zbog razvoda koji sigurno nije objasnila maloj na adekvatan način i mala je to doživjela samo kao "odvojila me od papija" :eek:
Podilazila je maloj od prvog dana rastave,udovoljavala joj,nije se usudila bit otvoreno i javno sretna,pustila je da je mala gazi i vrijeđa,nije bila dosljedna,zavaravala se da će se promjeniti kad poraste..tako rade skoro svi,
nije jedina, mnogi razvedeni ulete u taj začarani krug i djeca ih manipuliraju do beskraja dok im ne prekipi a to je trenutak kad pobjegnu od kuće il krenu eksperimentirati s drogom..tek tad zatraže stručnu pomoć,a tada treba raditi s cijelom obitelji i svi moraju mijenjati svoj obrazac ponašanja i strogo se pridržavati dogovora..
teško je ,al ima pomaka na bolje ..ta djeca su tako neempatična i izgubljena ne cijene i ne poštuju nikog,najmanje roditelje
i nema profesionalca koji može riješiti problem u par terapija što ste vi zasrali u 15-16 god.
Prvi korak sad vam je razgovor sa stručnjakom -al uz obostrano poštovanje i uvažavanje-da ne bacate lovu bezveze
dok to niste u stanju,oladite malo jedni od drugih
( i naravno,iskrenost..po "onom" pitanju,xanas )

talia
09.03.2007., 15:07
Nisi me razumijela. ne pravdam se. Rekla sam da sam usprkos svemu tome napravila sasvim druge greške i otišla u drugu krajnost. Znam da sam pogriješila u njenom odgoju, a nakon svega ovoga pretpostavljam da sam pogriješila u tome šta sam joj pokušavala nadoknaditi svoje dijetinjstvo.A ona je sasvim drugačija osoba od mene i treba druge stvari.
U jednom se slažem sa tobom, mislim da je dovoljno rečeno na ovu temu. Pomogli ste mi i zato Vam se svima zahvaljujem!
:kiss: :s
Mislim da si vec na pola puta da rijesis to situaciju.

hooray
09.03.2007., 17:10
samo jos jedan mali savjet, kad se smiris i oprostis sama sebi, popricaj iskreno sa svojom kceri, priznaj svoje greske i ispricaj joj se,
ja to 'oprosti' jos uvijek cekam od svoje majke (sta ces nada umire zadnja)
zelim vam obadvjema puno srece

ja_sanja
09.03.2007., 17:45
aaaaa, ne, ne ,ne!
Nema se razloga zaletati i izvinjavati. Mala bi to mogla shvatiti kao znak slabosti i zloupotrebiti.

Razgovor.
Uz uvažavanje i razumevanje. (ne nužno i popuštanje u nekim stvarima. treba ti izvagati)

Nego, mene sad strašno zanima ovo s bakom i zatajivanjem priče o svom detinjstvu.

Deca su inače baš radoznala po pitanju detinjstva svojih roditelja (naravno, ako im se naše tadašnje "savršenstvo" ne nabija na nos, kao što je neko pomenuo).

Zašto joj ne bi rekla to za baku?

Zar bake nemaju pravo na greške?

talia
09.03.2007., 22:46
@ talia: to nisu argumenti. To su nepotkrepljeni lični stavovi.


Stara moja, to ti je zdrav razum.
Sta je optimalnije za djete od 15 godina, da zivi zivot 15-godisnjeg djeteta, ili da ima probleme i obaveze odrasle osobe?

ja_sanja
10.03.2007., 08:18
A stara moja, da li ti znaš koliko je takav stav ograničen i oblikovan šablonima jedne uske društvene zajednice?

O kakvom detinjstvu pričaš - s petnaest godina, deca su zakoračila na granicu tog detinjstva. Fiziči, fiziološki i psihološki.

Neki od njih čak i preko granice.

"Zdrav rezon" je zdrav ako realno opisuje realno stanje. Tvoj zaključak nema veze s realnim stanjem.

Činjenica je da je među decom iz domova procentualno jednak broj dobrih/loših đaka kao među onima koji ostaju s roditeljima; procentualno jednak broj narkomana; procentualno jednak broj onih koji stvaraju porodice, itd, itd.
(doduše, činjenica je za sredinu u kojoj sam ja, ali ne verujem da bi se podaci mmogo razlikovali i tu)

Navela sam ti primere koji pobijaju tvoju tvrdnju - znači, od četiri iz mog odeljenja u srednjoj koje su bile u domu - tri su prošle sjajno.
Kako to objašnjavaš, ako je dom nešto tako pogubno za decu?

(jest, otišle smo off-topic, al svakako smo završile na prethodnu temu pa nam se može :D )

ja_sanja
10.03.2007., 08:20
ili, još bolje, ajmo definisati "život deteta" i "pobleme i obaveze" odraslog.

xanas
10.03.2007., 20:35
ljudi moji,uzaud mi ovdje napiasamno 6 stranica. labellina, bila si u pravu, na moju veliku žalost.Što sad?

ja_sanja
10.03.2007., 20:53
e, jebiga.
roditelj teško može učiniti mnogo po tom pitanju sam.

Ima li ona neko staro društvo za koje je bila vezana?

postoji li tu neka organizacija za odvikavanje od droge koju su osnovali bivši narkomani?
(kod nas to funkcioniše mnogo bolje nego zvanilne državne institucije)

Bivši narkomani su najuticajniji kada je skidanje s droge u pitanju.

(sad - što se tiče tvog angažovanja - kako stojiš s poslom? Možeš li uzeti nekakvo neplaćeno odsustvo ili tako nešto?)

Zmijica
10.03.2007., 22:12
bez panike.
koja je droga u pitanju?
nije isto jel trava ili heroin.
al treba djelovat, odmah i sad.

sanja ti dobro kaze, neka grupa za odvikavanje osnovana od strane bivsih narkomana.
al ne znam nis o tome. znam samo za sakomana u vinogradskoj.

talia
10.03.2007., 22:47
A stara moja, da li ti znaš koliko je takav stav ograničen i oblikovan šablonima jedne uske društvene zajednice?

O kakvom detinjstvu pričaš - s petnaest godina, deca su zakoračila na granicu tog detinjstva. Fiziči, fiziološki i psihološki.

Neki od njih čak i preko granice.

"Zdrav rezon" je zdrav ako realno opisuje realno stanje. Tvoj zaključak nema veze s realnim stanjem.

Činjenica je da je među decom iz domova procentualno jednak broj dobrih/loših đaka kao među onima koji ostaju s roditeljima; procentualno jednak broj narkomana; procentualno jednak broj onih koji stvaraju porodice, itd, itd.
(doduše, činjenica je za sredinu u kojoj sam ja, ali ne verujem da bi se podaci mmogo razlikovali i tu)

Navela sam ti primere koji pobijaju tvoju tvrdnju - znači, od četiri iz mog odeljenja u srednjoj koje su bile u domu - tri su prošle sjajno.
Kako to objašnjavaš, ako je dom nešto tako pogubno za decu?

(jest, otišle smo off-topic, al svakako smo završile na prethodnu temu pa nam se može :D )

Postoji razlog zasto djeca od 15 godina ne voze, ne idu u vojsku, ne glasaju uglavnom se ne zene i nemaju djecu, itd.

Isto tako mozes navesti petnaestogodisnjake koji su postali roditelji i uspjesno se brinuli o djetetu, skolovali se i zaposlili...ipak ce svakome s imalo zdravog razuma biti jasno da takve obaveze nisu za petnaestogodisnjake.

I sta dokazuje podatak, da su ta djeca bila dobra u skoli?
Ja ne govorim ovdje o uspjehu u skoli.
Otkud ti znas kakve je posljedice prerana samostalnost ostavila na njih.
Imas gospodina Vilka na dijaspori, pa ga mozes pitati, on pise o tome...

Gorski
10.03.2007., 22:54
Xanas,
Ono što ja mislim da je sada pravilno učiniti,
Prije svega mislim da sebi treba oprostiti greške i prihvatiti činjenicu da "ne znamo, ili nismo znali na najbolji način" razumjeti svoju kćer.
Mislim da je važno odustati od tradicionalnih i uvriježenih razmišljanja da djeca ne znaju cijeniti roditelje i ono što oni za njih učine.
Milsim da bi se prema djeci trebali početi odnositi sa uvažavanjem, poštujući ih, ali i ne odustajući od sebe da bi ih zadovoljili.
Mislim da bi bilo dobro kada bi ju pozvalala na razgovor, ali ravnopravan, bez umetanja tipa "mama te treba" ili "toliko mi možeš učiniti-odazvati se" i sl.
Zamoliti je prije svega kao čovjek čovjeka, ni u jednom trenutku ne zaboravljajući da je ona zasebna osoba sa svim pravima, i na svoje vrijeme, i na svoje razmišljanje i na svoje emocije... i da ispred toga ne treba gurati roditeljstvo, odnos mama-kćer, dužnost poštivanja roditelja i sl.
U tom razgovoru mislim da je važno reći ono što osjećamo u smislu "da vidimo i sami da se ne razumijemo najbolje i da boli to što više ne živimo zajedno, ali da ne smatramo kako je ona za to kriva",također "kako znamo da smo u odnosu prema njoj griješili", ako i ne znamo u čemu smo griješili, to nije strašno, ali je važno to joj reći, da preuzimamo odgovrnost, zato jer smo odrasli i zato jer bi trebali znati svoje osjećaje ljubavi pretvarati u postupke pune ljubavi, ali da nismo sigurni da li smo to na najbolji način radili. Ako nismo sigurni u sebe važno je da to kažemo drugoj strane, ali istovremeno i da želimo ulagati u to, zato što nam je stalo, (ne da bi netko izašao na pravi put, to pravo nemamo određivati na koji će put izaći i koji je pravi a koji je krivi) to će svatko odrediti za sebe, uz našu pomoć ili bez nje.
Ona ti neće zamjeriti to što ne znaš, ali će ti jako zamjeriti ako to ne priznaš i ako joj namećeš nešto u što ni sama nisi sigurna.
Dakako da i ona ne zna, dakako da će te se i dalje konfrontirati, ali najbitnije je naučiti komunicirati na osobnom jeziku.
Što to znači?
Ako primjerice ona kaže "Mrzim te!" , na to NE treba odgovarati "Zašto me mrziš, zar nakon svega što sam učinila za tebe, mučila sam se za tebe..." i sl.
Ono jedino što se u tom trenutku može i treba reći je osobno iskazati svoje trenutno raspoloženje i doživljaj toga što smo čuli u smislu "Ne znam zašto me mrziš ali mi je jako žao što je to tako (Ne treba reći "ako je to istina jako mi je žao što je to tako" - jer time "ako" pokazujemo da dovodimo u pitanje njezin stav -makar je riječ i o takvoj vrsti stava) Dakle, prenijeti joj svoje razmišljanje koje mora biti očišćeno od predbacivanja i bilo čega što bi moglo ukazati da mislimo kako njezin stav da nas "Mrzi" nije pošten. Da li je pošten ili ne to ostaje na njoj, i vjeruj mi, ako na to ne odreagiramo onako kako si ti do sada, ona će vrlo brzo ublažiti svoj nastup prema tebi što je put za dalji napredak u učenju komunikacije.
Ona ne želi urediti sobu, ok! Za nas to nije ok, ali, ne treba govoriti da je ona svinja, neuredna, da ne brine za ništa nego sve prepušta tebi i sl.
Možda je za takve stvari pomalo kasno očekivati da ih se može mijenjati svojim nastojanjem ili primjeromm, no.
Ono što se u tom pogledu može napraviti je postaviti nekakve granice u smislu da poštuje pravila ne zato što nam je ona kćer, što je mlađa, ili što bi se već trebala brinuti zato jer ima toliko godina koliko ima ili zato što bi to bilo pristojno, već te granice ili pravila treba postaviti iz osobnog razloga koji ne može biti recimo zato što nam se "nešto ne sviđa" (jer je to onda naš problem) nego zato što recimo: ne želimo da po hodniku ostavlja čarape jer je to prostor po kojemu hodamo i gdje dolaze i naši prijatelji i ne želimo izgledati neuredni (time ne prigovaramo njezinoj prirodi- ako je takva neuredna) nego postavljamo granice ponašanja da ne bi zadirala u nešto što je dio naših stavova i normi.
Nije lako, osobito nije lako suočavati se sa stavovima i navikama ljudi sa kojima imamo zajedničke emotivne, rodbinske, poslovne ili bilo kakve druge poveznice, a osobito ne kada su one ove prve i druge. To je dugotrajan proces i o želji dvoje ljudi i količini ljubavi među njima ali i o nekim drugim stvarima ovisi koliko će zajednički život biti snošljiv.
Neke navike jednostavno treba prihvatiti kada na njih nismo mogli ili nismo znali utjecati.

Dakle, mislim da joj treba dati do znanja da ti nedostaje, ne zato da bi se svađali nego kao osoba, kao kćerka do koje ti je stalo da sa njome imaš dobre odnose. Reći joj da odnos želimo temeljiti na uvažavanju i ravnopravnoj odgovornosti, reći ako nismo sigurni da će to uspjeti, ali joj također reći da je više nikada nećemo pokušavati ispravljati, ne zato što smo odustali nego zato što ne mislimo da je ona kriva. Zajednički treba prolaziti kroz školu života učeći komunicirati osobnim jezikom ne zadirući u kvalificiranje onoga drugoga i njegovih sposobnosti, želja, namjera, pretpostavki, pogrešaka.... Nego izjavljujući izjave koje se zasnivaju na temeljima što volim što ne volim, što mi se sviđa što ne sviđa, što mislim da je za mene primjereno a što nije... Svojim primjerima prije svega moramo pokazati ono što i govorimo.
I razgovarajmo o iskustvima, pitajmo ako nas interesira, ali bez osude, bez procjene u smislu "baš si blesava, baš si neuredna, baš ne mariš za mene i moje osjećaje, baš ne mariš za školu...", također razgovarajmo i o svojim iskustvima otvoreno, iako imamo pravo ne željeti razgovarati o onome o čemu ne želimo, iz bilo kojega svojega razloga. No, pri tom je dobro imati u vidu da li naš razlog prešućivanja vrijedi onoga eventualnoga životnoga primjera koji bi ona dobila da joj kažemo nešto što prešućujemo i što bi joj u kasnijem životu, ili za formiranje njezinog stava eventualno moglo pomoći.

Sretno! :)

ja_sanja
10.03.2007., 23:19
gorski je zakon.

xanas
11.03.2007., 19:06
gorski,hvala ti. upravo danas sam imala takav razgovor s njom.Ne znam da li joj je došlo do mozga, ali kao da sam te citirala. Postigle smo nekakav kontakt, dvaput se popodne javila telefonom. Čak je i reagirala na neke moje preporuke u vezi spašavanja situacije u školi. u školi je pred izbacivanjem ima vrlo konkretnu prijavu protiv sebe. U prvi mah me uhvatiloa panika, živimo u malom mjestu, i tu nema ničega skoro. onda sam se sabrala i poduzela neke korake. Ona ne priznaje ništa, ali optužbe su jake. Nije bitno, samo da se izvuče.

xanas
11.03.2007., 19:13
ja sanja, mislim da za sada nije dramatično, trava ili (i) tabletice.nema nikakve organizacije,ima ambulanta i neki ljudi sa mog bivšeg posla koji mi mogu pomoći. Privatnik sam, i jako zauzeta, ali mogu si organizirati dan. nema staro društvo, ima neke besprizorne s kojima kontaktira, ali ne znam koliko ih doživljava kao društvo. Ima vrlo površne odnose sa ljudima,ne ulaže previše emocija, i kako mi je danas rekla "voli da je se društvo boji, jer ako je se boji onda je nitko neće povrijediti". Šta to nije prestrašno? Srce mi se steglo kad sam to čula.

kayla
11.03.2007., 19:22
ja imam 22 godine i ja mrzim svoju majku..sve uvrede koje joj kazem stvarno mislim i nemogu docekat dan da se odselim a to ce biti ubrzo na srecu jer ne zelim vise trosit svoje zivce...nazalost ja nemam oca kojem bi odselila, mama mi je udovica.....mislim da neki ljudi jednostavno neznaju biti roditelji i ima jako puno stvari koje joj necu nikad oprostit....mislim da postoje slucajevi kada je za dijete jednostvano bolje da se makne od svojih roditelja i svoj zivotni put potrazi drugdje......nadam se da to kod vas nije slucaj, prije ce to biti pubertet

Tija
11.03.2007., 20:27
ja sanja, mislim da za sada nije dramatično, trava ili (i) tabletice.

a ja ti od srca savjetujem da se postaviš kao da je dramatično. Najdramatičnije na svijetu.
Moja najbolja prija je mislila da nije dramatično. I njena mama. Danas joj plačem na grobu. Fuck it. Dramatično je :(

tjeskobna pastrva
11.03.2007., 21:03
a kakvo joj je drustvo, novo i staro, jesu li je zezali u skoli ili nesto? cini se da jako malo vjeruje ljudima...

placebo
11.03.2007., 21:46
ja sanja, mislim da za sada nije dramatično, trava ili (i) tabletice.nema nikakve organizacije,ima ambulanta i neki ljudi sa mog bivšeg posla koji mi mogu pomoći. Privatnik sam, i jako zauzeta, ali mogu si organizirati dan. nema staro društvo, ima neke besprizorne s kojima kontaktira, ali ne znam koliko ih doživljava kao društvo. Ima vrlo površne odnose sa ljudima,ne ulaže previše emocija, i kako mi je danas rekla "voli da je se društvo boji, jer ako je se boji onda je nitko neće povrijediti". Šta to nije prestrašno? Srce mi se steglo kad sam to čula.


xanas, dovedi kćer doma. Odmah. Kod oca očito nema dovoljno kontrole. Ako uspije ovu školsku godinu privesti kraju -super. Ako ne uspije - opet super. To je samo jedna izgubljena školska godina. Neće je se ni sjećati u životu. Ali ono što nikada neće zaboraviti, to je da si propustila svoje dijete dovući k sebi onda kad je bila u nevolji. Ona može govoriti sasvim suprotne stvari, hvaliti oca i školu, vikati da si joj upropastila život. Ne slušaj je dok to priča i nemoj misliti da je dovoljno da ti njoj nešto lijepo kažeš preko telefona. Nešto se shebalo, nije važno što, ali onoga koga voliš želiš pokraj sebe. Kamo sreće da te ni prvi put nije uspješno umorila "mržnjom", nemoj i drugi put pasti na njezinom testu. Iz nekog razloga, ona je u ispitivanju tvoje ljubavi okrutna: želi od tebe da gineš. Pobijedi umornog muža, neangažiranog bivšeg, poslovne obveze, svoje neostvarene vizije, ponos, susjede, njezine uvrede.. sve pobijedi i dokaži joj svoju ljubav. Ne gubi sad vrijeme razmišljajući zašto joj tako puno ljubavi treba, o tome ćeš razmišljati poslije kad ovo sranje prođe. Sad samo radi.

I, ne, nije normalno da cura od 15 i po godina ima jedinice, mijenja momke ko na traci, pije kavu, alkohol i puši travu. Ne, nikako nije normalno, ali se u pubertetu ponekad događa. Još uvijek postoji mogućnost da se tome za 10 godina nasmijete. Ali nikada i nikako nije normalno da mama u toj situaciji kćer ne dovede k sebi DOMA. Ni za 100 godina ni jedna ni druga nećete se tome moći nasmijati, jer za to jednostavno nema opravdanja. Bi li ti oprostila roditelju koji to nije napravio? Jer je mislio.. jer je sama rekla.. jer je mama bila umorna... ? Stavi se u tu kožu i bit će ti jasnije što točno trebaš napraviti.

Brazda
11.03.2007., 22:10
ja sanja, mislim da za sada nije dramatično, trava ili (i) tabletice...

Žao mi je, ali jako je dramatično. Moja frendica je počela s travom, završila na heroinu, pa u zatvoru, pa na liječenju, pa na heroinu, zatvor, heroin , komuna, izlječenje. A sve je počelo s travom i stavom roditelja da je to "samo trava". Tabletice su uslijedile nakon trave. Osim toga, tabletice o kojima je riječ nisu tabletice nego droga koja uništava mozak (vjerojatno ekstazi), dakle kad bi tvoja kćer došla "k pameti" možda joj od te 1-3tbl jednostavno više ne bude "pameti". Nadam se da ovo nije ispalo zastrašivanje, ali, jebi ga, istina je. Droga je droga, a po čitavoj situaciji koju si opisala ona neće prestati sama od sebe nego će ići dalje, iz dva razloga: ima materijalne mogućnosti i emotivno je u kur...
Moj savjet: zamrznuti školovanje (to se može) i uputit je na liječenje od ovisnosti i obiteljska psihoterapija. Radiklano i najsigurnije. Čirubu-čiriba s kvalitetnom komunikacijom teško da će vama pomoći. Dobra komunikacija je uvjet da se vaša situacije ne dogodi, ali kad se dogodi tada treba nastupiti terapija a ne samo dobra komunikacija.
Sretno!

nagual
11.03.2007., 22:14
xanas, dovedi kćer doma.

Ma toooo! Slazem se sa svakom rijeci! Svidjelo se to njoj ili ne, bilo lako ili ne, ma kakav bio uzrok njenom ponasanju, ma kakav problem tvoja kcer ili ti imale, ma sta se god u njenom ili tvom zivotu dogadjalo, ona treba bit kod tebe! Dovedi je doma pod bilo koju cijenu i onda krenite ispocetka. I onda saznaj o cemu se radi. I onda saznaj zasto te mrzi. I onda se pocnite mijenjati, obje. Ona je jos uvijek dijete, a ti si joj majka.

Ful mi je drago sto ste imale konstruktivan razgovor, nadam se da ces nam javiti jos koju lijepu novost!

xanas
12.03.2007., 09:18
Ja je želim dovesti doma, ali sad imam problem s njenim ocem. Zatvara oči i daje joj podršku. Poduzela sam mjere, našla terapeuta, on koči. Nema veze, ako bude moralo, napraviti ću to i na silu. I da znate, ne doživljavam to ne dramatičnim, panika me trese da jedva funkcioniram. Previše sam toga vidjela da ne bi znala kako to može završiti.

mladac
12.03.2007., 15:16
Ja je želim dovesti doma, ali sad imam problem s njenim ocem. Zatvara oči i daje joj podršku. Poduzela sam mjere, našla terapeuta, on koči. Nema veze, ako bude moralo, napraviti ću to i na silu. I da znate, ne doživljavam to ne dramatičnim, panika me trese da jedva funkcioniram. Previše sam toga vidjela da ne bi znala kako to može završiti.

ako imaš skrbništvo ne može ti zabraniti da ju odvedeš doma. mislim da sad kad su neke karte pale na stol da će puno lakše komunicirati i doprijeti do nje. sad će shvatiti ne može bez tebe i da je sve to što je pokušala sakrit sad itekako vidljivo i da joj samo ti možeš pomoć.

talia
12.03.2007., 16:44
ja sanja, mislim da za sada nije dramatično, trava ili (i) tabletice.nema nikakve organizacije,ima ambulanta i neki ljudi sa mog bivšeg posla koji mi mogu pomoći. Privatnik sam, i jako zauzeta, ali mogu si organizirati dan. nema staro društvo, ima neke besprizorne s kojima kontaktira, ali ne znam koliko ih doživljava kao društvo. Ima vrlo površne odnose sa ljudima,ne ulaže previše emocija, i kako mi je danas rekla "voli da je se društvo boji, jer ako je se boji onda je nitko neće povrijediti". Šta to nije prestrašno? Srce mi se steglo kad sam to čula.

Xanax, ja bih ti samo napomenula da i ti pijes tablete...
Mozda biste trebale zajedno u ambulantu? :)

Salu na stranu...samo moje razmisljanje...mislim da za time posezu ljudi, koji nisu dovoljno emocionalno snazni, da se nose s bolom, koji nose zivotni problemi.

Trebate obje raditi na tome...mozda ste slicnije nego sto mislis...

putnica
13.03.2007., 09:43
topic je krenuo u drugom pravcu, hvala svima na korisnim iskustvima i savjetima.