Nemruth Dagi
27.08.2003., 08:50
"Đizus, a najvažnije ti nisam ni rekla", zadihano će Branka preko žice, "sljedeći tjedan dolazi g. B. na večeru kod nas".
"Da, da, znam što će onda biti"; pomislim automatski i to izgovorim u slušalicu, "na redu je još jedno u nizu stavljanje a kasnije i skidanje slike sa zida".
Osuda, presuda, sud; da li da je osuđujem za zločin stavljanja i skidanja slike
sa svojeg zida, da joj drastično presudim, izreknem svoj opaki sud, ili da šutim, i prihvatim činjenicu da ona ne trpi jednu, a tako prokleto važnu sliku.
Zapravo je li ta slika uopće bitna na naše prijateljstvo???;)
Nije to Berber, niti Murtić, niti približno Jordan, niti neko slavno ime, već autor čija je vizija svijeta diabolična, čmurna, i nadasve depresivna.
Slika koja kako ona kaže "izaziva djelomično povraćanje, a djelomično gađenje". A desetak puta godišnje ima zadatak da figurira na zidu i prikazuje se samo g. B. koji dolazi na večeru.
Gospodin B. je nadređen za Europu. Inače je simpatični čovječuljak sa intenzivno čudnim smislom za likovnu umjetnost, ali on je i šef Brankinom suprugu. Inače moćan i uvažen u svojoj djelatnosti.
Firma je mala i njeguje "obiteljske veze" unutar djelatnika, tako da su druženje u slobodno vrijeme česta. Firma je inostrana i jaka, a plaće i ostale privilegije su i više nego dobre i za samu Europu.
Brankin suprug je višestruko odan djelatnik svoje firme.
A gospodin B. voli poklanjati slike.
Da, sada vam je sve jasno. Slika se nikome ne sviđa, ali se to
"nesviđanje" prekida nekoliko puta godišnje pri posjetu šefa.
I onda visi na zidu.
Smiješno, ali životno. Tako biva kada čovjek mora izraziti svoje zadovoljstvo i primiti dar, koji je sve nego dar; zapravo je to čisto opterećenje.
Mogli bi reći da su oni licemjerni, smješni poltroni, "čuvari" svojih dupeta, koji nemaju petlje sukobiti se s moćnim čovječuljkom zvanim g. B.
Biti nekom prijatelj znači puno stvari. Isto tako očekuje se od prijatelja da ukaže na eventualne greške, i propuste.
"Boji se vlastitog prijatelja, ako ti stalno povlađuje"; kaže kineska, stara izreka. Takvo prijateljstvo lagano je kao vjetar.
Zajedno, razgovarali smo dosta o toj slici, a zapravo razgovarali smo o nama, našim manama i vrlinama, našem svijetu u koji prodire neki novi zvuci nama tako strani, našoj prilagodbi ili nestajanju istom, našem olakom izrečenom "da", koji zapravo znači "ne", našim strahovima i brizi da li bi odbijanje obične zidne mazarije utjecalo na njihovu obitelj.......
Razgovarali smo i razgovarali, ali ja osuđivati takav njihov postupak ne mogu. Ne zato što smo frendovi, već zato što inače osude ne vode ničemu. Njihova prosudba situacije, skidanje i stavljanje omražene slike, ide njima u korist, a ipak manje na štetu.
Korist je prisutna, ne samo zbog zadovoljnog lica g. B., već što su uvidjeli sami da to što čine, ne čine iz osobnog zadovoljstva, svjesni svojih dvostrukih mjerila, svjesni svoje "slabosti" koja je zapravo upakirani strah od gubitka položaja. Oni su svoju situaciju prihvatili, kao dio izgubljenje samostalnosti(što boli) ali i kao neophodnu nužnost.
Zato se u svakoj iznimnoj sočnoj jabuci nalazi i crv. Ne da bi smanjio užitak okusa, već da bi nagnao gladnog da pažljivije jede.
Slika i situacija oko nje, sve smo to već prebacili na šalu. Postoji obećanje da će dobiti neku gnjusnu mazariju-od koje će i sam zid bježati, a za koju će dolaziti "specijalna ekipa" prijatelja u provjeru da li visi na zidu, ili je na ormaru.
Ako ne, onda plaćaju večeru.
Zašto onda da ih osuđujem???:top:
"Da, da, znam što će onda biti"; pomislim automatski i to izgovorim u slušalicu, "na redu je još jedno u nizu stavljanje a kasnije i skidanje slike sa zida".
Osuda, presuda, sud; da li da je osuđujem za zločin stavljanja i skidanja slike
sa svojeg zida, da joj drastično presudim, izreknem svoj opaki sud, ili da šutim, i prihvatim činjenicu da ona ne trpi jednu, a tako prokleto važnu sliku.
Zapravo je li ta slika uopće bitna na naše prijateljstvo???;)
Nije to Berber, niti Murtić, niti približno Jordan, niti neko slavno ime, već autor čija je vizija svijeta diabolična, čmurna, i nadasve depresivna.
Slika koja kako ona kaže "izaziva djelomično povraćanje, a djelomično gađenje". A desetak puta godišnje ima zadatak da figurira na zidu i prikazuje se samo g. B. koji dolazi na večeru.
Gospodin B. je nadređen za Europu. Inače je simpatični čovječuljak sa intenzivno čudnim smislom za likovnu umjetnost, ali on je i šef Brankinom suprugu. Inače moćan i uvažen u svojoj djelatnosti.
Firma je mala i njeguje "obiteljske veze" unutar djelatnika, tako da su druženje u slobodno vrijeme česta. Firma je inostrana i jaka, a plaće i ostale privilegije su i više nego dobre i za samu Europu.
Brankin suprug je višestruko odan djelatnik svoje firme.
A gospodin B. voli poklanjati slike.
Da, sada vam je sve jasno. Slika se nikome ne sviđa, ali se to
"nesviđanje" prekida nekoliko puta godišnje pri posjetu šefa.
I onda visi na zidu.
Smiješno, ali životno. Tako biva kada čovjek mora izraziti svoje zadovoljstvo i primiti dar, koji je sve nego dar; zapravo je to čisto opterećenje.
Mogli bi reći da su oni licemjerni, smješni poltroni, "čuvari" svojih dupeta, koji nemaju petlje sukobiti se s moćnim čovječuljkom zvanim g. B.
Biti nekom prijatelj znači puno stvari. Isto tako očekuje se od prijatelja da ukaže na eventualne greške, i propuste.
"Boji se vlastitog prijatelja, ako ti stalno povlađuje"; kaže kineska, stara izreka. Takvo prijateljstvo lagano je kao vjetar.
Zajedno, razgovarali smo dosta o toj slici, a zapravo razgovarali smo o nama, našim manama i vrlinama, našem svijetu u koji prodire neki novi zvuci nama tako strani, našoj prilagodbi ili nestajanju istom, našem olakom izrečenom "da", koji zapravo znači "ne", našim strahovima i brizi da li bi odbijanje obične zidne mazarije utjecalo na njihovu obitelj.......
Razgovarali smo i razgovarali, ali ja osuđivati takav njihov postupak ne mogu. Ne zato što smo frendovi, već zato što inače osude ne vode ničemu. Njihova prosudba situacije, skidanje i stavljanje omražene slike, ide njima u korist, a ipak manje na štetu.
Korist je prisutna, ne samo zbog zadovoljnog lica g. B., već što su uvidjeli sami da to što čine, ne čine iz osobnog zadovoljstva, svjesni svojih dvostrukih mjerila, svjesni svoje "slabosti" koja je zapravo upakirani strah od gubitka položaja. Oni su svoju situaciju prihvatili, kao dio izgubljenje samostalnosti(što boli) ali i kao neophodnu nužnost.
Zato se u svakoj iznimnoj sočnoj jabuci nalazi i crv. Ne da bi smanjio užitak okusa, već da bi nagnao gladnog da pažljivije jede.
Slika i situacija oko nje, sve smo to već prebacili na šalu. Postoji obećanje da će dobiti neku gnjusnu mazariju-od koje će i sam zid bježati, a za koju će dolaziti "specijalna ekipa" prijatelja u provjeru da li visi na zidu, ili je na ormaru.
Ako ne, onda plaćaju večeru.
Zašto onda da ih osuđujem???:top: