PDA

View Full Version : ZABRANJENO ZA MLAĐE ISPOD 21. GODINE


Robert Roklicer
23.03.2007., 05:27
RIBIČIJA

Oduševio sam se Ninovim prijedlogom
Da vikend provedemo na ribičiji
Rekao sam ženi, vraćam se u ponedjeljak
A ona je rekla, idi gdje hoćeš i ne moraš se više
Ni vratiti!
Uzeo sam štapove, mrežu, mamce, dvije boce
Konjaka, desetak piva, sombrero, čizme,
Kuhinjski nož, motornu pilu za samoobranu,
Šatorsko krilo i vreću za spavanje

U ribarnici sam kupio šarana, smuđa, soma,
Malog morskog psa i smrznute filete oslića,
Jer nisam se mogao sjetiti idemo li pecati
Na jezero ili more

Nino je našao zaklon od sunca i postavio
Štapove u sjeni jablanova
Njegova je žena pila moje pivo, a ja sam
Crtao zeleni krastavac

Nakon nekoliko sati sve mi je dosadilo
I vratio sam se doma...
A na hladnjaku zatekoh poruku
Na kojoj je pisalo:
- Podgrij večeru i dođi u krevet

A ispod toga malim slovima:
- Muž mi je na ribičiji čitav vikend, a
Glupan uopće ne zna pecati

PODMORNICA

To što tonu podmornice i nije neka stvar
Za one koji su potonuli u kontejnere u potrazi
Za nečim jestivim
Iz ruke vadim komadić stakla razbijenog prozora
I pitam se s pravom
Za koji kurac uopće postoje podmornice i zašto
Sam, dovraga, razbio prozor na njezinim vratima
Kad onaj njen još nije otišao na posao


MIRIS

Moj stari je uvijek govorio da je sreća pišljiva vreća
Iz koje svatko vadi osim njega
I da je zato oženio moju mamu i dobio mene
Za sina
I takav posao, i takav auto, i takvog psa, i usrane
Ruže u vrtu koje nikada da procvatu, i takve susjede
U čije dvorište pljucka i baca smeće...
....
I moj stari je uvijek govorio da je sreća prolazna stvar
Koja njega mimoilazi
Kao da ima jebenu kugu, ušljive gljivice, samo jedan
Bubreg i jedan testis, mogoloidsko lice i začaranu čakru
Iz koje vire sva govna ovoga svijeta.
….
I moj stari je uvijek govorio da samo pederi sjede na nečemu
Da je sreća naklonjena budalama, kloniranim
Klaunovima, sisatim ženama, patuljcima bez muda,
Grbavim snjegovićima, Afroamerikancima, i
Mojoj mami i meni

Jer
Govna uvijek pronalaze put
Samo ih treba usmjeriti

A on je zato tu


NESKRIVENE AMBICIJE

Davno sam raščistio stvari oko sebe
Pomirio se s većinom prijatelja & neprijatelja
Upisao fakultet s neskrivenim ambicijama
Odveo ženu po prvi put na večeru
Djeci dao džeparac
Priznao sina maloljetne ljubavnice
Vratio dugove
Pomogao susjedu unijeti klavir
Nabavio psa
I prestao piti

Sada još samo čekam da se i probudim
Iz ovog jebeno
Opakog sna

PARADOKS

Ljudi su u stanju vjerovati
Bajki o sedam patuljaka
Filmu
O sedam godina na Tibetu
Priči
O sedam smrtnih grijeha
Ali

Nitko, baš nitko ne vjeruje
Da ja
Sedam dana ne pijem

Jebiga,
Takav je život
Bez imalo mašte


BUTLEROVA KUHARICA

Popeo sam se na krošnju i gledao
Vlastiti sprovod
Svećenik je drobio o tome
Kako sam - negdje duboko u sebi -
Ipak bio dobar
I to me do suza nasmijalo

Obje su žene stajale jedna
Uz drugu
I prepričavale recepte iz
Butlerove kuharice, a ona druga je
Ustvrdila da nisam imao pojma
O kuhanju
I da je sada sretna što je
Štednjak napokon čist

Djeca su kamenčićima gađala
Poklopac mog lijesa
I bila zaigrana, sve dok jedan
Nije pao preko lopate
I razbio nos
Na drveni križ

Sve u svemu i nije izgledalo tako loše,
Kako sam u prvi mah očekivao

SOK OD BOROVNICE

Nužna je promjena, rekla je, i kupila mi
Odijelo, kravatu i cipele broj četrdesetdva
Odvela me kod svoje majke i rekla: to je to,
A ja sam bio smrtno ozbiljan i pio samo
Sok od borovnice

Nakon nekog vremena ponovno je rekla,
Nužna je promjena i poslala me na liječenje
U Vinogradsku
Bio samo tamo mjesec ili dva, i smrtno ozbiljan
Pio samo sok od borovnice

Vrativši se kući, zatekao sam mačku po imenu
Prudy, papigu Karla, zlatnu ribicu i
U spavaćoj sobi muškarca atletu koji je
Sportski iskočio kroz prozor

Rekao sam smrtno ozbiljan:
Nužne su promijene
I po tepihu povratio sok od borovnice

MEDVJEDI

Svako ima svoju zvijezdu, rekla je i pokazala na jednu,
Koja i nije izgledala bog zna kako
Ako si dobar čovjek, rekla je, možeš uživati i u malim
Stvarima,
Veseliti se, primjerice, bijelim medvjedima

Šutio sam i razmišljao:
Ako su medvjedi male stvari,
Što će onda reći kada se skinem pred njom?


BEZNAĐE

Netko je u mom dvorištu ostavio strojnicu
I poruku:
Ubij se, da te ja ne moram ubiti
Kraj poruke streljivo, dvije granate
I nešto sitnog novca
Za ukop i misu zadušnicu
Napravio sam popis onih koji me
Žele ubiti i suzio broj osumnjičenih
Na šezdeset i dvije stranice:
Otac, majka, bivše žene, ljubavnice i njihovi
Muževi, prijatelji & neprijatelji, konobari,
Kurve, makroi, dileri, policajci, zelenaši,
Pederi, narkomani, i vlast
Vlast, vlast, vlast, vlast....
Valjda sam postao beznadan slučaj
Samo što toga još nisam svjestan
ŠKOLA

U školi sam najviše mrzio matematiku,
Kemiju, fiziku i sat likovnog odgoja
A volio sam mladu učiteljicu engleskog jezika
Koja je ostala u drugom stanju
S profesorom biologije

Ja sam pobacio u sedmom razredu,
Ona u drugom mjesecu

MENE PITA

Rasplinula se poput kisika u zaglavljenom liftu
Pretvorila oči u vijak zgloba
I mene, mislim, mene pita
Gdje sam sinoć bio
Nakon poklona pougljenih bubrega
Natečene jetre i, vidi vraga,
Muškosti do kosti slomljenih bedara
Mene, mislim, mene pita
Gdje sam sinoć bio

Kako da znam
Kad sam bio pijan


IDI

Crvljiva je ovo ljubav, draga moja
I gliste imaju više sreće
Ako ne završe kao mamac
Za ribe
Puklo je nešto davno
I zaudara
Puklo je u tebi
I u meni
Donesi mi još jedno pivo
Iz hladnjaka
Očisti pepeljaru
I dodaj novine
A onda idi
Muž ti je postao odveć
Sumnjičav


LOV NA KITOVE

Počela je sezona lova na kitove
A ti i ja sjedimo u sobi
I ispijamo wisky
Kojega smo jutros kupili
Na buvljaku
Ne ulazim u rasprave o kitovima
Jer bilo bi uzaludno razgovarati s nekim
Tko je do jučer tvrdio
Da su delfini nimfomanke
I da moja mama nosi najlonke
Kako bi prekrila kovrče
Na nogama
Tužan sam,
Ali ću se večeras ipak napiti
I možda već sutra kupim pravog kita
Pa makar i prepariranoga


DRVO U ŠUMI
(dječja pjesma)

Sinoć me je posrao jelen lopatar
Pred svima, da me vide,
Stidio sam se, odrvenio
I u kasnu jesen pozelenio
A onda je došao lovočuvar
Sa ženom vjeroučitelja
Da sam imao oči zažmirio bih
I ne bih više nikada progledao
Na kraju tu je i drvosječa
Šljem, rukavice i motorna pila
Kasno sam shvatio da sam najebao
Tek kad sam čuo:
Brr, brrrr, brrrrrrrrrrrrrrrr


DOBRI MIKE

Poznavajući Mikea znam da će zakrenuti
Vrat ženinom ljubavniku
A zatim će ženu nježno baciti
Kroz prozor s trećeg kata
I, na kraju,
Uzeti hašiš
Da ponovno postane
Pacifistom

Dobri, stari Mike
Uvijek je bio cool
Samo mu treba
Poticaja


NAKON

Pitala si me, jesam li oženjen
Šutio sam
Pitala si me, imam li djece
Šutio sam
Pitala si me, kakav sam to čovjek
Šutio sam

I nastavio pušiti cigaretu
Jer poslije seksa s tobom
Svaki je razgovor besmislen

RJEŠENJE

Neki su rekli da je frigidna,
Drugi da je uobražena,
Treći da to naplaćuje po satu
A ja sam samo slegnuo ramenima
I otišao u zahod
Maštati o njoj


POLOVNI FORD

Iza mene je bio drugi razvod, troje klinaca,
Neotplaćena hipoteka na ruševnu kuću
I polovni Ford Taunus iz 1967.
Žene sam uglavnom prepustio dojučerašnjim
Prijateljima, djecu njihovim majkama
A hipoteka i polovni Ford prešli su u
Moje vlasništvo. Posebno me je veselio
Ford iz '67.

Ford Taunus s pet vrata, prelakiran
Bezbroj puta, posljednja boja tamnozelena
S kričavim flekama korozije
Ima li što ljepše od auspuha pričvršćenog žicom,
Rasklimanih sjedala, napukle šajbe
I dopirućih zvukova s jeftinog zvučnika?
Nema.

Jer kada te žene ostave, djeca odu
Neistraženim putovima i vrate se tek sa slomljenim
Vratovima, a hipoteke propadnu zajedno s ruševnim
Kućama, ostaje Ford koji trune zajedno s
Tobom.

I uvijek stigneš, gotovo uvijek, ubaciti u
Četvrtu brzinu prije slijetanja s mosta.

GODIŠNJICA

Dogovorili smo se točno u osam, u restoranu gdje cijene
Lete (al' tko mari za takve stvari kada se slavi
Godišnjica braka). Bio sam uzbuđen k'o malo dijete
I cijeli sam dan pio samo vodu.

Naručio sam se kod frizera odmah nakon posla
U dućanu kupio bolju kravatu
Nazvao ljubavnicu, otkazao termin. Rekla je:
- Nema problema, postoje sprave, al' ti si nađi
Neku drugu drolju

Od Alana sam posudio nešto za džeparac, oprao
Kola, izvana - iznutra, iz novčarke izvadio fotografiju
Bivše, i stavio njenu u koloru.

Točno u osam, na minutu, zakoračih u restoran hrabro.
Debeli konobar, uz naklon, mi kaže:
- Jebemti mali, budi samo dobar!
Taman kad htjedoh mu opsovati mater, shvatih
Da čovjek odrađuje smjenu. Pustio sam da s mene
Svuče jaknu što, priznajem, vonja po dimu.

Kraj tanjura vaza i buket umjetnih ruža
A za stolom ubrzo shvatih da nema žene
Samo koverta kričavo ružna na kojoj piše
Moje ime

- Ne mogu više, život je kratak da s tobom patim
Čitavo vrijeme, piješ i jebeš što god stigneš
A ja sam ipak još dosta mlada
Odlazim stoga kod svoje mame i, molim te, ne
Dosađuj, znaš da mi je otac bivši boksač
I bilo bi šteta da te zgrabi
Voli te tvoja, sada već bivša i, zaboravih skoro,
Nahrani mačku!


SUĆUT

Čitav sam dan tražio zamjenu
Za ženu koja me ostavila
I lagano me svladavao umor
Kad ugledah pekara iz ulice
Rekao je, imam posao i dobru
Plaću, jutrom donesem topli kruh
I krafne, radim za kredit i
Otkup stana
A žena me vara s jebenim
Frizerom

Slegnuo sam ramenima, i uzdahnuo:
Danas je teško biti pekar

Robert Roklicer
24.03.2007., 05:58
PRIRODA I DRUŠTVO

Nisam od onih koji plaču za svaki kurac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedesetdrugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako ništa drugo trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar.

Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima.

Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak što je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace.

Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još par godina., govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u tridesetsedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu. Možda bi je to spasilo od tramvaja.

Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati.

Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, kurac je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban štednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje.

- Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao.

- Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja.

- Onda se nemamo čega bojati., zaključio je u svojoj naivnosti.

Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka.

Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju.

Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca.

Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako:

- Bok, kaže on.

- Bok, kažem ja.

A onda dramatska pauza od cirka dvije - tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha.

- Čuj, imam ti nešto važno za reći.

E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc, pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti.

Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojniku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram sljedećeg sadržaja:

- Umro ti je stari STOP, neki mu je kurac bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP.

Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima.

S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći:

- Druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta – hrvatske književnosti - imala najmanje trojku.

Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz tog predmeta, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima.

Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo.

- Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas.

- Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam.

- A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif.

- Ma jebeš to.

- Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije,

- A imaš li još nekoga koga tako puno voliš?

- Nemam, imam samo tatu.

- Znači, imaš samo tatu?

- Da.

- E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri!

Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto:

- U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš?

- Ne volim sprovode.

- Trebao bi se pojaviti.

- Zašto? Od čega je umro?

- Prirodnom smrću.

- Jebeš ga, to više nije popularno.

- Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti.

- Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao.

- Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplaćemo nad grobom?

I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan.

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:15
1. Ženske sise postoje da bi se u njih buljilo! Nemojte to, pobogu, pokušati promijeniti! Toga su svjesne i druge žene, pa nose kratke majice, dekolteiće i dekoltelčine, često su bez grudnjaka, lamataju sa sisama kao Carla Del Ponte vratnim kralježnicom kad dođe u posjet nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Da, kojim slučajem, Bog nije želio dati ženama sise, vjerojatno ih one ne bi ni imale. A mi, muškarci, gledali bi ženama u oči, recimo. Samo, recimo. Drugo, drage žene, a to je još uvijek pod točkom jedan, muškarac koji gleda u tuđe ženske sise ista ga ta slika neodoljivo podsjeća na rano djetinjstvo, dakle dok je još kao dijete sisao kako bi preživio. Znači, s druge strane tu su i rane uspomene iz mladosti. Stoga vodite računa da si ne nabacimo neki kompleks iz tog doba. Netko je jednom rekao, sigurno ženski šovinst, da se u malim ženskim grudima nalazi veliko srce. Ja pak tvrdim da svaka ima veliko srce, samo je treba ljubazno pitati.

2. Naučite se pravilima ponašanja s wc školjkom! Ta odrasle ste osobe i tvrdite da smo ravnopravni u svemu! Ako je daska dole, dignite ju gore. Za potrebe školjke nama je potrebno da daska bude gore, a vama dole. Mi vama nikada ne prigovaramo kad ostavite dasku dole, zar ne? Jednostavno je dignemo. Nismo ludi zalijevati pločice, dasku, kadu… i poslije s wc papirom brisati popišano. Vama je puno lakše jer vi u sjedećem položaju obavite sve nužne radnje. Mi stojimo i ciljamo na jedno oko. S drugim zažmirimo a kroz ono otvoreno nišanimo. Ako je daska gore, onda je meta u koju gađamo šira i puno preglednija. Tako imamo manje zajebancije s uklanjanjem tragova.

3. Subota - sport i sportska kladionica, druženje s prijateljima uz pivo ili gemišt, ili jednostavno u vertikalnom položaju razmišljati zašto smo se, dođavola, morali oženiti; zašto mi nismo žene (nosili bi zavezani madrac na leđima); je li ona mala s posla udana ili me samo zajebava... Dakle, promijeniti tu našu naviku je kao da promijenite zakon plime i oseke. Zapitajte se samo čemu tražite druženja subotom? Zar se ne družimo i previše ostalim danima? Bog se odmarao u nedjelju, mi jadnici tražimo barem subotu. Dovoljno je što nedjeljom idemo na ručak kod naših punica ili one dođu kod nas. Zar to nije već dovoljna božja kazna? Zato vas molimo, ne budite toliki sadisti prema nama. Dajte nam taj jedan dan da uživamo bez vas.

4. Šoping NIJE sport. I ne, mi nikada to nećemo misliti drugačije. Možda vama obilazak dućana stvara zadovoljstvo, ali nama muškarcima ne. Osim ako ne kupujemo sportsku opremu, pornografske časopise i slične, muškarcima neophodne, stvari. Ali mi onda ne tjeramo vas da idete s nama, jesmo u pravu? Zar niste naučile u onim španjolskim sapunicama kako muškarci ne vole odijevati haljine; eventualno ih mogu skidati – ali ne sa sebe. Najbolje niti s vlastitih supruga. Draže ste nam ovako odjevene. Puno draže. Ionako trošite našu lovu, zar ne? Onda nas barem ostavite na miru. Zamislite, grozomoran primjer, gori od horora: u obližnjem dućanu ja guram ona aluminijska kolica, ona ide ispred mene, za jedno, pola koraka. Onda mi prvo u kolica ubaci deterdžent, pa dvije vrećice tjestenine i na kraju higijenske uloške. «Ove su dobre, ne propuštaju», obraća se meni na sav glas kao da ih meni kupuje.

5. Plakanje i cmizdrenje je isto što i ucjena ! Kad vidimo ženske suze bolje da nas pregazi kamion gradske čistoće. Prije bi se oporavili. Znate li na kojem dijelu tijela postoji najviše mišića? Jeziku. Koje je najjače oružje žena? Opet jezik. E, ali kad nas ne uspijete razjebati s glupostima, onda udarate u plač. «Ti mene ne razumiješ», «Ti ne znaš kako je meni»… ma dajte to pretočite u neku narodnu pjesmu a ne da kroz vaše plakanje moramo to slušati. Najgore u čitavom tom dijelu je to što vi žene možete plakati za svaki kurac. Kad god vam jezik ne pomogne, suzama rješavate probleme. To je ucjena! I prema važećim zakonima bilo koje države - kažnjivo djelo. Zato se ide u zatvor!

6. Kada nešto trebate - pitajte. Da to malo pojasnimo:
- mi ne razumijemo vaše diskretne znakove!
- mi ne razumijemo kada okolišate!
- mi ne razumijemo kad nam nešto pokušavate reći!
- JEDNOSTAVNO TO RECITE! Znakovima i simbolima služe se gluhonijeme osobe. Čim smo u braku, znači da je diskrecija u potpunosti zajamčena. Tko je lud hvaliti se da je u braku? Pogotovo pred drugim ženama. Onda čemu plaženje po nama kad nešto imate za reći. Okolišanje tipa: «znaš onu susjedu kojoj je muž kupio za godišnjicu braka auto, pa vidiš, i nama je uskoro godišnjica». Treba vam auto? Recite! Odgovor ionako znate unaprijed: postoji gradski prijevoz, jeftiniji je. Nemojte nam tri sata pričati o kojekakvim glupostima kad sve to možete sročiti u dvije rečenice. Ionako znate što ćemo vam odgovoriti. Da pojasnim: naš odgovor uvije glasi: ne. Jer da glasi «da»,vi nas ne vi ni pitale. Kad nešto pokušavate reći zaboravite da razgovarate na telefonu s najboljom prijateljicom. Pristajemo plaćati ogromne račune za vaše jadikovke, ogovaranja, tračeve i slično na telefonu, ali nemojte nas još i psihički lomiti. Interaktivnim sučeljavanjem, ili licem u lice.

7. "Da" i "ne" su sasvim normalni i uobičajeni odgovori na pitanja koja postavljate. Zašto pobogu moramo poslije da, obvezno davati obrazloženje. Pitanje: - «Ideš li na piće»; odgovor: - «Da»; pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Boli te kurac.» Mislim, stvarno ne razumijem, «zašto» svako mora imati svoje «zato». Ili recimo «ne». Pitanje: - «Idemo li večeras van?»; odgovor: - «Ne.» pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Zato.» Jednostavno, kratko i jezgrovito. Pokušajte vježbati nasamo pred ogledalom. Olakšajte nam malo život. I glumci vježbaju pred ogledalom, i političari, i prostitutke (ups, one ne, osim u iznimnim situacijama), pa zašto i vi ne pokušate?

8. Nemojte nas mučiti sa svojim problemima, osim ako stvarno ne želite da ih riješimo. Jer mi to radimo, rješavamo probleme. Za sažaljenje imate svoje prijateljice!
Kad god sjednete preko puta nas s facom kao da vas je Pablo Picaso portretirao, znamo da smo najebali. Prvo počnete od Adama i Eve, pa se priča rastegne kroz rani vijek, srednji vijek, pa sve do prije nekoliko godina. Tu onda stavite sebe kao žrtvu koja je, unatoč vanjskim i unutarnjim neprijateljima, uspjela izdržati sve napade na vaš (i naš!) suverenitet. Tek se onda prebacite na suštinski problem koji otprilike ovako glasi: «Jutros dok sam prostirala rublje, susjeda me nije ni pozdravila. Kurva, što si ona zamišlja?!». E, onda bi mi trebali uzeti raketni bacač i ispaliti ga susjedi u ćelo. Ali, toliko smo već izmućeni historijom vaših problema, da bi na kraju sami progutali aktiviranu bombu.

9. Glavobolja koja traje 3 mjeseca je veliki problem. Idite posjetiti doktora! Smjesta. I mi imamo svoje potrebe, bez obzira što ste nam zakonite žene. Možda ljubavnica ima menstruaciju ili je na putu… Uzmite u obzir da vas ne jebemo u glavu nego u ono mjesto koje niste depilirali od prošlog ljeta. Žrtvujte se malo, znate i same koliko se mi s vama, i na vama, žrtvujemo! I mi imamo svoje fiziološke potrebe, makar ste nam žene. Čovjek kad je gladan ne pita je li za ručak grah ili fino pečeni odresci. Svejedno mu je, samo da napuni želudac. Tako je i s vama. I da ste fino pečeni odresci, ako ih jedemo svakodnevno, mi se katkad zaželimo i graha.


10. Sve ono što je muškarac rekao prije 7 dana više ne vrijedi. Zato ne pitajte zašto ne održavamo obećanja. Na nama je da mijenjamo odluke. To je odredila viša sila od pamtivijeka. Kad god je muškarac nešto zajebao u povijesti to je zato što je bio dosljedan svome cilju, tj. odlukama. A zato su žene najviše krive. U vama je, drage moje i tuđe žene, usađen neki nevidljivi procesor koji jednostavno mora upravljati s nama muškarcima. Mi smo stvoreni za to da mijenjamo odluke. One traju od dva dana do jedan tjedan. Nakon toga ako ostane – ostane. Ako ne, stjeramo sve u fini kurac i donesemo novu odluku.

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:32
OSTAVKA

Rekla je, ostajem pri svome
I ne želim te, zaista ne želim,
Više nikada vidjeti
U dječji ruksag "Save The Earth"
Spakirao sam majice, gaće
I čarape, i tada rekoh:
Zbogom, idem ja, umjesto
Pozdrava - Do viđenja.
Okrenula je glavu na stranu
I promrmljala:
Crkni, gade
Kao da samo gadovi
Crkavaju

Na ulici se ništa neobično
Nije događalo,
Kao da svijet nije znao
Za još jednoga beskućnika

Ipak, spremala se kiša
I ja otrčah u prvu birtiju
Na konjak
I topli sendvič
























NASLJEĐE

Nisam dovoljno pijan, ljubavi, za jutarnje rasprave
Razumjet ćeš to jednom (ili nikada, svejedno je)
Neke stvari valja prešutjeti
Iskrenost je samo utopija za naivne
Kad si me pitala, volim li te dovoljno da
Prestanem piti, smatrao sam da si previše mlada
Kako bi razumjela čari mamurluka
I jasno sam rekao da te volim
Iako si znala da sam lažov
Ogrezao u biću
Djeda i oca
Ili nekoga od njih


































SEOSKI AMBIJENT

Netko mi je pričao o tebi
Da si se udala za seljaka
Da imaš retardirano dijete
Da si mu dala moje ime
I da stravično sliči na mene

Draga moja, ponavljam opet,
Ne odgovara
Svakome
Seoski zrak


































RUDARSKA

Parafrazirajući nekoga za koga nisam čuo
Dobio si bod kod mene, ćelavi čovječuljče
S malog ekrana, i bio bih kompletan idiot
Da na idućim izborima ne glasujem baš za tebe
Tvoju ću fotografiju dva put uvećati i
Možda te stavim na zid dnevne sobe
A onu malu fotku sa štanda već sam
Pohranio u novčanik s iskaznicom socijale
Na radiju sam čuo da ćeš gostovati
Širom naše brdovite zemlje i već sam
U rudniku uzeo godišnji odmor da
Nosim transparente u stopu za tobom
A ako te slučajno atentatori upucaju
Plakat ću, groba mi, ko jesenja kiša
Jer nakon tebe ništa neće biti isto
Ni zemlja, ni nebo, ni usne moje drage
Kontraobavještajca Sadamove garde




























O, DA

Zovem se...
Zoveš se...
Kako si...
Hvala na pitanju...
Još jedno piće...
Lijepa večer...
O, da...
I zvijezde...
O, da...
Još jedno piće...
Ne, hvala...
Onda...
Kod tebe ili kod mene...
Kod mene, muž mi je na putu...
O, daaaaaaaa....?

Jebote, do sad najbolja
Komunikacija



























BEVERLY SHIT

Čak je i Clinton prevario ženu
A on je jebeni saksofonist
U Bijeloj kući
Bio je predsjednik, jebiga
A tko sam ja
Da ne griješim
Tko sam ja ?
Stoga, idemo dalje
Treba platiti račun za struju
I ispratiti klinca u školu
A večeras te vodim na ćevape
U somunu
S duplom porcijom luka

































ZRAKE

Bez žiga žigosani žiguju
Klinčevano klinče klitiče
Pramac hirovitog vira piči
O hride
O more
Razbijene krhotine kršim

I možda odležim
Još ovaj tjedan
Ne volim pjeskovite plaže





































POGLED

Priznajem
Ateistički
Anarhistički
I
Pomalo bogobojažljivo
Veselim se Nietscheovom bogu
Jer
Mrtvi ne vide dobro





































RAPSORD

Ne trebam te
I ne trebam te
A opet mi nedostaješ
Glupačo moja i
Moja
Kao i njegova
Osobnost je tu najmanje
Bitna i
Bitna si ti
Jer
Ne trebam te
I ne trebam te
A nedjelja je
I petak trinaesti
I pun je mjesec
I pun je zvijezda
I pun je kurac

Ali to je već
Druga priča



























BIVŠA

Bivše su bivše
A moja još diše
I jezikom radi kao nekad davno
Nema pomirenja, ni duboka razočarenja
Jer i ja sam, jebiga,
Ostao isti







































GENUG

Pišanje u Wordu
Nedostaje jedan zarez
Idemo dalje
Das ist normal
Tko radi taj i griješi
Ispočetka
Genug

Fuck You Tamara
Zbog tebe sam zajebao
Još jedno svitanje
Odreži mi maloga
I spremi u hladnjak

Jer
Sljedeće svitanje je
Moje
























POSLJEDICA

Džino je naručio pivo i pelin
Sasha samo votku
Ona deci crnog vina
A ja sok od borovnice

U jednom je trenutku
Nastao tajac
Konobar je doživio
Moždani udar
Muha se mrtva ispružila
Preko stola
Uragan se nadvio nad
Gradom
A komunisti su došli na
Vlast

Jebiga,
Znao sam da ne smijem
Prestati piti
Uvijek se dogodi
Neko sranje

























BUREK

U ovitku bureka napisala je poruku:
Kupi mlijeko, jogurt, cigarete i novine
Zatim na placu kilu krumpira i salatu
A kad to završiš ravno doma,
Ni za Boga miloga u birtiju!

Dakle, jebeš burek
I tko ga izmisli

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:36
OPCIJE

Nisam za vojsku, monahe, žigole, ekstreme, umjerenjake,
Menadžere, pedere, trezvenjake, naturiste,
Radnike, lijenčine, kilavce i supermane

Ja sam za razne opcije
Uglavnom bez truna ambicije


FILOZOFIJA

Život je ispunjen detaljima,
Rekla je i povukla dim cigarete
Znalački se pokrila do brade
I nastavila:
Rodila sam troje djece i svi su,
Bogu hvala, živi i zdravi
I da me leđa tako ne bole
Radila bih sve do smrti

Platio sam joj obavljeni posao
I zamolio da napusti stan
Jer mrzim kurve koje filozofiraju
Na sat


KRAJ

Neki mi put dođe da zajebem sve
I ostavim sve
I odem
Otputujem
I odem
Negdje
Gdje me ne znaju
Okrenem stranicu
I kažem
To je nov početak
Ovo ću jutro
Oprati zube
Staviti kravatu
Popiti kavu
Potražiti posao
Koji traje do pet
Oženiti se – ne oženiti
U svakom slučaju
Prestati piti
Naučiti govoriti
Naučiti hodati
Naučiti plesati
A to nije mala stvar
Prestati piti
Igrati tenis
Biti human
Slušati vijesti
Ići na more
Kupiti odijelo
Prestati piti

Jebiga, to sam već rekao,
A tako mi teško neke stvari
Leže

BILA JE

Bila sam silovana u petnaestoj,
Dečko me je napustio u trećem mjesecu trudnoće,
Ovisna sam o drogi, uglavnom lakšoj,
I sad me ti jebeš u polovnoj Škodi
Rekla je
I dodala:
Nikada nisam tako nisko pala

Dao sam joj nešto kovanica
Da kupi pivo i cigarete
I dugo u noć pričao o štetnosti droge
I sigurnom seksu
U polovnoj Škodi









































I BOLI ME

Ako imaš nešto
- reci
Ili se skloni u stranu
Dosta mi je tvojih
Praznih riječi
I uzdaha za vrijeme
Jutarnje kave
Posoljene
Mediteranskom travom

Boli me dupe za
Gladne i siromašne
Za tvoje starce
I krastavce
Za umjetnost,
Pravdu,
Zubare,
Koncerte,
I sve tvoje bivše
Koji su
Uspjeli u životu

Jebiga, draga, ja nisam
Kirurg,
Niti glumac,
Pilot,
Odvjetnik
Ni mesar
Al ima nešto valjda u meni
Što ću otkriti
Jednom
Kad – tad
Kad – tad

Il’ nikad

Jer,
boli me, stvarno boli,
Dupe
Za to






BUDA

Kažu da vrana donosi
Smrt
I sova
I vađenje zuba
I rak
I infarkt
I ti
Mala moja
Koja me već tjednima ždereš
Kad pijan dođem
Doma

Al’ ko ga jebe…

I Buda je jednom imao
Muda
I bio ponosan
Na njih
A danas se gruda
U obliku soba
Il’ tuljana
Il’ ružnog
Pingvina
Negdje na
Sjevernom polu






















VISOKA ŽENA

Viša od mene za dvadeset centi'
S ogromnim stopalima veličine
Dječjeg groba
Rekla je, poljubi me sroljo
Ko da je to jednostavno
S obzirom na moju visinu

A ne volim, stvarno ne volim
Visoke žene

Uzdigao sam se na prste
Poput balerine
I poljubio je u vrat
A ona mi je uzvratila nježnost
S dva kratka poljupca
U tjeme

A ne volim, stvarno ne volim
Visoke žene

Zatim smo se pohrvali kao
Profesionalci
I ja sam srećom pao na nju
Nakon nekoliko trzaja
Bilo je jedan nula za mene
Pa,
Jedan nula za nju
I na kraju
Neriješeno
Bez produžetaka
I
Bez pucanja penala

Jer,
Ne volim, stvarno ne volim
Visoke žene










POSAO

Još jedan posao, nakon
Agencije osiguravajućeg društva, vojske,
Policije, trgovine, novinarstva i pisanja knjiga.
Uglavnom male stvari na prohibiciji
Ambicija i žigolo s tetoviranom metom
Na čelu
Aloha s Havaja i komadom psećeg
Govna na cipeli
(Siguran sam u uspjeh crva u grobu,
U svoju se sigurnost ne kladim)
Maleni je ovo grad za luzere, kad
Gubiš - gubi na veliko,
I bivše i buduće su mrtve, spremne
Na kompromis s vragom,
A onda lopata ognja i želja za mužem,
Koji, ako već pije, neka onda i radi,
Ili krade, ili dobije na lutriji, ili u čelo
Ako je osiguran
Glavno je imati zdravstveno, mirovinsko,
Nešto novca za račune, novi auto, cipele
S visokim petama, uloške, šminku,
Kino, vrtić,
Srati ujutro točno u sedam, biti
Nasmijan, trijezan, imati smisla za
Humor, prihvatiti kritiku, slagati
Se u svemu, umrijeti prije nje
I po mogućnosti unaprijed platiti
Sprovod

Eto,
Zato mi treba još jedan posao
















KIŠA

Jedan od onih dana
Kada je na ruci gips,
Žena ima glavobolju,
Ljubavnica menstruaciju,
Kada su džepovi prazni,
Mamurluk razbija lubanju,
Birtija ne daje kredit,
A vani pada kiša
Praćena tučom

I poslije svega toga,
Kako ne bih bio depresivan
Kako?

































KONDUKTER

Ja - pijan, on - pijan,
Ali on je glavni
Sa službenom kapom
I kožnom torbicom
Iz koje nesigurno
Vadi bocu
Domaće brlje

Jebiga, sine, šverc se
Ne isplati, kazne su
Velike, sramota je
Velika, a - osim toga -
Koji si ti uopće kurac
Da se besplatno
Voziš državnim vlakom,
Kaže i dodaje mi bocu

Nagnem brlju da se ne
Uvrijedi i ispijem deci - dva,
Iz znatiželje
A onda mi sine da se
Vozim u pogrešnu smjeru
I stanem rigati ispod znaka
Na kojem lijepo piše:
U slučaju nužde povucite ručicu





















MALA SVAĐA

Divljački me napala škarama, psujući mi
Majku, oca, djeda, babu, užu i širu
Rodbinu, razbila je televizor, posuđe, keramičkog
Psa i mačku
I pojela grah iz lonca da se smiri

Zatim je legla na počinak,
A ja sam ostao proboden ležati






































RUPA

Kada se more
Uškropi
I tvoja rupa
Jednom za svagda
Začepi

Pronađi me
Na nultoj stranici
Telefonskog imenika
I nazovi me,
Bit ću samo tvoj



































NEMOJ SE CERITI

Sudba je uljudbena, brate moj,
Samo je treba pritegnuti
Ne varaj sebe, ako varaš ženu
Ostavi nešto i za kasnije
Poput bezdušnika bezdušno diši
Diši i diši ranjena zvijeri
I konobari već znaju jasnije
Da si uginuo u prljavoj čaši

Svi smo mi dio nečijeg plana
A plan je analno-logičan, brate moj,
U nekom geometrijskom liku
Prepoznaj sebe, i sebe, i dušu,
Jer duša je Černobil, i Krško,
I Tomahawk,
Smrdi kad ustaje poput ribe
S Dolca, poput ribe tvoje žene
Poput onoga psa kojega si s prozora
Ubio pištoljem svoje kćeri

A onda opet, jebiga, brate moj,
I Smrt je svirepa starica depiliranih nogu
Nemoj se ceriti kada je vidiš, nego joj
Pucaj u rožnjaču oka
Ubij je kao onoga psa, ubij je i ne sanjaj
Jedino tako možeš prevariti smrt
Ako
Ciljaš visoko


















ZA GUZICU UBIJAM

Juda je rekao da su stvari promjenjive
Ali da on ostaje isti
I ne da guzicu za publiku ma kakvi
Šupci oni bili
Uzeo je gitaru i izišao na ulicu
Svirajući baladu o Petrici Kerempuhu
Ja sam ga čekao uz izlog birtije
Lagano srčući svoje pivo
Nakon što ga je iscipelario pijani vatrogasac
I razbio mu gitaru o kontejner za smeće
Juda se vratio za stol krvav
I ponosno rekao, da ga gosti čuju:
Život dajem, ali za guzicu ubijam

A ja sam naručio novu rundu































PETKOM

Ne volim petkom psovati
Izbjegavam to
Jer petkom se jede riba
I petkom se posti
Krulećem želucu kažem
...em ti mater ludu
Danas si fin ko pas
Evo ti riblje kosti
I udavi se






































DOMAĆE

S tvojim volumenom
I nekakvom kemijom u zraku
Mi se već tjednima svađamo
Kao da smo, ne dao bog, u braku
I ako je fakat tvom starom ko lakat
Zažmiri kad pogasim svjetla
Ne želim da se uplašiš kad zgrabiš
Kažiprst umjesto domaćeg pijetla





































SLONOVI

Sinoć sam gledao dokumentarac o lavovima
Kada su lijepo rekli
Da se lavovi pare po potrebi,
Kad im dođe
Između obroka antilope i, recimo,
Vlastite mladunčadi koja su
Nastala kada se slonovi
Napuše afričke trave

Slonice se prečesto vade na migrenu
Jer najlakši način je reći slonu:
- Ne večeras, dragi
Sutra ćemo, obećajem


































PECANJE

Joe je rekao, 'ajmo na pecanje
Ove je godine riba glupa
Moći ćemo loviti na paštetu,
Džem, margarin ili juhu
Joe je rekao, 'ajmo na pecanje
Nećemo ni nositi štapove
Dovoljno je da nas ribe vide
Svaka će zagristi udicu
Joe je rekao, 'ajmo na pecanje
Obuci odijelo i stavi kravatu,
Lažni Rollex i jeftini parfem
Ove je godine riba glupa

Joe je rekao
I ja sam se složio
Ali Joe je retardiran
A ja...
Volim ribu

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:37
ŽIVJELI SU SRETNO

Kada je Žare sreo Saru
Bio je kronični alkos, dva puta rastavljen
I tri puta liječen
Neuspješno
Iz usta mu je izbijao smrad, gori od onog
S nogu
(a i taj nije bio bezazlen)
Imao je kredit za auto kojeg je prokockao,
Triper, hepatitis i
Drvenu nogu

Kada je Žare sreo Saru
Ona je bila narkomanka, jeftina drolja s ulične
Štajge, nimfomanka zečjih usta
I djetetom
Sumnjivog podrijetla
(Nije imala kredit za auto, ali je dileru dugovala lovu)

Kada je Žare sreo Saru
Umjesto cvijeća poklonio joj je
Triper i drvenu nogu
Ona je njemu prepisala dijete i besplatno dala
U predvorju hotela

Vjenčali su se skromno, kako i priliči,
I živjeli dugo, sretni i kreposni


ZAŠTO TI PONAVLJAM

Poput Sinatre sereš o mafiji, o uhu Van Gogha,
Wiskeyu W. Churchilla, Mannovom pederluku, govoriš
o Tolstoju, Vivaldiju, Jongu i Shakespeareu kao
O susjedima, listaš Times i National Geographic,
Zbunjuje te moje umijeće budale i glasno prdenje
Za stolom, nisu ti jasne moje knjige i sumnjivi
Kupci istih
I zašto ti, zaboga, zašto stalno ponavljam:
Budi svoj i ostani glup


KONSTRUKCIJA BROJ 5

Neke sam stvari namjerno prešutio
Veliki sam dio izmislio, preoblikovao i dopunio
Izbacio sam ono od – do, i uglavnom glumio
Nevinašce u pokajničkom grču

Ali nije mi povjerovala...

Znala je da sam spavao s njezinom tajnicom
Zato što nosi grudnjak broj 5


S POTPISOM

Upoznao sam je na čitanju poezije, iako sam bio odveć pijan,
A ona odveć lijepa, nisam se izrigao na pod već u pisoar
I dijelom na čizmu, pušio sam švercani Marlboro s falsifikat
Markicom, a ona Ronhil s plaćenim porezom, i ja sam čitao
I nitko nije pljeskao, nije ni ona, ali je gledala mršavog tipa
Za šankom koji je kupio moju knjigu i platio mi dupli konjak,
Gazda lokala ponudio mi je svoju šogoricu, rekao je: stara je,
Ali još radi sve, ali nisam mogao jebati, gledao sam njezin Ronhil
I mislio na njezino srcoliko dupe, i studira li književnost ili veterinu
Jer o oboje znam ponešto, i dao bih svoja jetra za samo pet minuta
Na njoj i prestao bih razmišljati o smaku svijeta kojega ću ionako
Dočekati pijan i bio bih optimist do prvog slijetanja i ne bih više pisao
Loše stvari, možda bih prestao piti, mada u to čisto sumnjam, i sve
Bih dao na ovom jebenom svijetu za samo pet minuta na njoj

A onda je ona prišla za moj stol, sjela i kurvinski se nasmijala
Pitala je za koliko prodajem knjigu i može li je dobiti
Besplatno, s potpisom
S gnušanjem sam odbio takvu ponudu
I pitao gazdu lokala za šogoricu

I zaista, bio je u pravu...
Stara je, ali još radi sve


POKER PONEDJELJKOM

Stigao je red na mene
Zatražio sam dvije karte
I dobio poker kraljeva
Tada je Joe prdnuo
A Chris srknuo gutljaj Wiskeya
Iako sunce još nije izišlo
Nešto je zabljesnulo u kutu sobe
Bila je to Margita
Mikeova prva žena
Koja je zaspala na stolcu
I nehotice pokazala
Glazirane gaće s ljubičastim cvjetićima
Na kojima je pisalo
Petak
Iako je bio
Ponedjeljak

Siguran sam da je bio ponedjeljak
Jer ponedjeljkom uvijek kartamo
Poker
Mada postoji pretpostavka i da
Sam se zajebao
(Ili Margita ipak nosi već četiri dana
Glazirane gaće?)
Kako god bilo
Taj dan sam digao dosta love
Dovoljno da odem na jug zemlje
I posjetim Margitinu sestru
Koja uopće ne nosi gaće
I nikada, baš nikada,
Ne igra poker
Ponedjeljkom


TORPEDO

Jednom sam bio na selu i tamo upoznao seljaka
Po imenu Jurek
Sva moja stremljenja postadoše usmjerena
Na njegovu malodobnu kćer i traktor marke Torpedo
Jurek, rekao sam, posudi mi traktor da skoknem do
Grada, kupit ću gajbicu piva i lilihop za tvoju kćer
Ako hoćeš prijatelju, kćer ti odmah dam, ionako je
Za kurac i ne znam što ću s njom, al' traktor ne dam
Neznancu u ruke, previše je dragocjen
I prirastao srcu

Bacio sam opušak kraj štale
(Koja se istu večer zapalila)
I odveo sedamnaestogodišnjakinju na sladoled
Gdje je dugo u noć lizala dvije kuglice sladoleda
Od vanilije

Torpedo nikada više nisam vidio
I to me žalosti


PRAVILO

Kada je moj otac doveo ljubavnicu bio sam dijete
Da bih shvatio zašto moja majka plače i jadnoj
Djevojci urla: - kurvo!
Kao mali nisam razumio stenjanje iz tatine sobe i
Djevojkin uzvik: - Nemoj stati, matori!
Kada je soba bila mala i tata nije imao gdje trčati

Od onda sam mnogo naučio i svojoj sam djeci
Rano objasnio
Da žena koja urla na supruga:
- Nemoj stati!
Nikada drugoj ne govori:
Kurvo!

To je pravilo
I treba ga zapamtiti


ROGER

Roger je jedan od onih
Koji svake subote pere svoj automobil
A poslije usisava prašinu iz dnevnog boravka
I iznosi smeće iz stana
Spada u onu kategoriju roditelja koji djecu
Izvode u zoološki vrt, izlete, kazališta ili kina,
Daju kakav – takav džeparac
I redovito odlaze na roditeljske sastanke

On nema osobnih problema i često govori
U množini
Srijedom i petkom se seksa, osim kad je spriječen
Višom silom
Od osiguranja ima sve što mu treba
I štedi na svakom koraku

Roger je moj omiljeni lik iz stripa
I ja ga kao takvog obožavam

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:38
ONA MRZI PEDERE

Kada sam ga pustio u sobu
Da prespava svađu sa ženom
Alen je priznao da je peder

- Ti si fin čovjek, rekao je plačno,
Ali si grub i iz usta ti smrdi
Osim toga, stalno si bez novca,
Jer sve što imaš ostaviš za šankom

Složio sam se s Alanom i dao mu posljednju
Bocu piva

- Iako sam peder, kladim se da sam imao
Više žena od tebe, jer seks je tehnika u
Kojoj uživaju oba partnera
Poznavajući tebe, previše si sebičan
Da tako misliš.,
Rekao je
A ja sam ga onesvjestio
Bocom u glavu i otišao do
Njegove žene
Koja u principu mrzi
Pedere


ŽRTVA

Na božićnom domjenku
(jednoj od onih ceremonija gdje se
Puno jede i pije)
Praznio sam drugu bocu vina kada je
Gare rekao da je kupio snajper
S kojim će ubiti
Ženinog ljubavnika

Božićni blagdani, rekao bih, izvrsni su
Za razgovore o savršenu ubojstvu
Posebno ako je žrtva
Ženin ljubavnik
Iako nisam imao ništa s tim, pomno
Sam ga slušao
(Čak mu i dao nekoliko korisnih uputa)
A onda pao u duboku
Depresiju

Dok sam govorio Gari o važnosti drugog hica
Netko mi je odnio bocu vina sa šanka
I netragom nestao


DA LJUBAV POSTOJI

Da ljubav postoji
Ti ne bi imala jezik
Bila bi nijema, a ja bih
Te razumio
Ne bi imala ni bore
Iznad ćela, kad bi ljubav
Postojala, već možda
Tragove oko usana
Od smijanja i
Pijančevanja


STVARANJE

Kada je Bog stvorio ženu
Napravio je fatalnu pogrešku
Dopustio joj je da rađa
I stari
I tako stvorio
Pakao


IDEALIST

Znam da se neke stvari ne mogu promijeniti
Ali još uvijek sam notorni idealist
(Ma što drugi mislili o idealima)
Jer ujutro kad popijem prvo pivo za šankom
Čvrsto vjerujem da ću se uvečer vratiti doma
Trijezan

MLIJEKO

Već sedmi put ovaj mjesec prestajem piti
Jer mi se nos izbrazdao poput oranice
Jer mi je jetra natečena kao goveđi odrezak
I druga žena odlučno rekla:
Zbogom budalo, vraćam se mami

Ujutro sam iz hladnjaka, umjesto konjaka,
Izvadio mlijeko iz tetrapaka
Ulio punu čašu
Sjeo za stol
I prekrižio noge

Satima sam čekao odgovor;
- I što sad?
- I što sad, kada sam trijezan?


POETESA

Rekla je, ja sam poetesa i pišem jednako dobro
Kao i vi, mada su moje pjesme posvećene ljubavi
Rekao sam, ja sam alkos i jednako strastveno pijem
Kao i prije, mada o ljubavi možemo raspraviti
U mojoj sobi

Pristala je, i
Više ne piše o ljubavi


SVETKOVINA

Noć je bila protkana svetkovinom
(blagdanom nekog zaslužnog sveca)
Ljudi su molili nad mirisnim svijećama
Puricu, sarmu, pršut i vino
A onda gong na zvoniku crkve
Križanje, režanje, cviljenje i trans
Netko je u krivi čas
Zajebao vjernike preranim gongom

Skrušeno priznajem svoj mali grijeh:
Pokušao sam se objesiti ispod crkvenog
Zvona,
Ali nisam uspio
Štrik me nije izdržao


PROBUDILA SE UZ TIHI PRDAC

I rekla:
Sanjala sam Mickeya Mousa u obliku penisa
I bio je tako sladak da sam ga pojela

Ispraznio sam pepeljaru punu opušaka
I duboko udahnuo plin iz štednjaka
Na hladnjaku je stajalo nešto vina od sinoć
Koje sam istresao u suho grlo

Mislim da sam tada donio odluku:
Neću više petljati sa ženama
Koje sanjaju
Jebene Mickey Mouse


ROMEO I BALKON

Ni najbolji remont ovoga svijeta
Ne bi popravio moje tijelo i ponos
Kada sam se pijan penjao na tvoj balkon
I pao na glavu u ružičnjak

A za sve je kriv Shakespeare i onaj
Idiot Romeo
Mogao se ubiti prije Giulietine prve menstruacije,
Mogao je platiti kurvi za seks,
Mogao je drkati u parku,
Mogao se kastrirati

Toliko je imao mogućnosti da stvarno ne razumijem
Za koji se kurac penjao na balkon


ODMAH IZA UGLA

Bilo je to vrlo važno...
Čak sam i potrčao za tramvajem
(što nikada ne činim)
Ali nisam stigao, preduhitrila me trudnica
(udarcem u prepone)
I vrata su napravila flok
I tramvaj je otišao
A ja sam popio posljednju limenku piva
I pišalo mi se, strašno pišalo,
Pao sam u deliričnu komu i pričinilo mi se
Da trudnici razbijam glavu
A onda je netko od prolaznika povikao:
Odmah iza ugla, gospodine,
Požurite se, do podne je besplatno
Poslije je dvije kune
Odmah iza ugla
Ne možete promašiti, na vratima piše
WC
A ispod je grafit:
- U tuđoj je ruci uvijek veći komad!

Pa ti sad 'ajde

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:39
DOBRI MIKE

Poznavajući Mikea znam da će zakrenuti
Vrat ženinom ljubavniku
A zatim će ženu nježno baciti
Kroz prozor s trećeg kata
I, na kraju,
Uzeti hašiš
Da ponovno postane
Pacifistom

Dobri, stari Mike
Uvijek je bio cool
Samo mu treba
Poticaja

































NAKON

Pitala si me, jesam li oženjen
Šutio sam
Pitala si me, imam li djece
Šutio sam
Pitala si me, kakav sam to čovjek
Šutio sam

I nastavio pušiti cigaretu
Jer poslije seksa s tobom
Svaki je razgovor besmislen




































RJEŠENJE

Neki su rekli da je frigidna,
Drugi da je uobražena,
Treći da to naplaćuje po satu
A ja sam samo slegnuo ramenima
I otišao u zahod
Maštati o njoj









































POLOVNI FORD

Iza mene je bio drugi razvod, troje klinaca,
Neotplaćena hipoteka na ruševnu kuću
I polovni Ford Taunus iz 1967.
Žene sam uglavnom prepustio dojučerašnjim
Prijateljima, djecu njihovim majkama
A hipoteka i polovni Ford prešli su u
Moje vlasništvo. Posebno me je veselio
Ford iz '67.

Ford Taunus s pet vrata, prelakiran
Bezbroj puta, posljednja boja tamnozelena
S kričavim flekama korozije
Ima li što ljepše od auspuha pričvršćenog žicom,
Rasklimanih sjedala, napukle šajbe
I dopirućih zvukova s jeftinog zvučnika?
Nema.

Jer kada te žene ostave, djeca odu
Neistraženim putovima i vrate se tek sa slomljenim
Vratovima, a hipoteke propadnu zajedno s ruševnim
Kućama, ostaje Ford koji trune zajedno s
Tobom.

I uvijek stigneš, gotovo uvijek, ubaciti u
Četvrtu brzinu prije slijetanja s mosta.




















GODIŠNJICA

Dogovorili smo se točno u osam, u restoranu gdje cijene
Lete (al' tko mari za takve stvari kada se slavi
Godišnjica braka). Bio sam uzbuđen k'o malo dijete
I cijeli sam dan pio samo vodu.

Naručio sam se kod frizera odmah nakon posla
U dućanu kupio bolju kravatu
Nazvao ljubavnicu, otkazao termin. Rekla je:
- Nema problema, postoje sprave, al' ti si nađi
Neku drugu drolju

Od Alana sam posudio nešto za džeparac, oprao
Kola, izvana - iznutra, iz novčarke izvadio fotografiju
Bivše, i stavio njenu u koloru.

Točno u osam, na minutu, zakoračih u restoran hrabro.
Debeli konobar, uz naklon, mi kaže:
- Jebemti mali, budi samo dobar!
Taman kad htjedoh mu opsovati mater, shvatih
Da čovjek odrađuje smjenu. Pustio sam da s mene
Svuče jaknu što, priznajem, vonja po dimu.

Kraj tanjura vaza i buket umjetnih ruža
A za stolom ubrzo shvatih da nema žene
Samo koverta kričavo ružna na kojoj piše
Moje ime

- Ne mogu više, život je kratak da s tobom patim
Čitavo vrijeme, piješ i jebeš što god stigneš
A ja sam ipak još dosta mlada
Odlazim stoga kod svoje mame i, molim te, ne
Dosađuj, znaš da mi je otac bivši boksač
I bilo bi šteta da te zgrabi
Voli te tvoja, sada već bivša i, zaboravih skoro,
Nahrani mačku!












SUĆUT

Čitav sam dan tražio zamjenu
Za ženu koja me ostavila
I lagano me svladavao umor
Kad ugledah pekara iz ulice
Rekao je, imam posao i dobru
Plaću, jutrom donesem topli kruh
I krafne, radim za kredit i
Otkup stana
A žena me vara s jebenim
Frizerom

Slegnuo sam ramenima, i uzdahnuo:
Danas je teško biti pekar
































BRIGA

Rekla je, jebemtisuncegdjesicijelunoć
A onda polako, brinula sam se
I nisam spavala
I nisam jela
I nisam na zahod išla
Ali
Popila sam
Onaj tvoj konjak
Kojeg si krio
Pod krevetom

Rekao sam, jebemtisunceibrigama
A onda polako,
Idem u dućan
Po novu bocu
A ti se ni za živu glavu nemoj
Ponovo
Brinuti




























NEKOLIKO DOBRIH RAZLOGA

Imam
Da me proglase ludim,
Oslobode svih optužbi,
Sudskih taksi,
Vojske,
Braka,
Alimentacija,
Da mi uruče
Žuti karton
I dozvole
Zabiti penal
Onoj maloj
Preko puta

Imam…
Ali se ne mogu sjetiti
Niti jednog

Evo, i to je jedan od onih
Nekoliko
Dobrih razloga

























PARANOJA

Još jedna noć i tupa
Bol u leđima
U zrcalu gledam nepoznata
Starca
Koji se kolje starim žiletom

I vičem:
Nemoj stati, taman dolaziš
Do rješenja
Umri, umri, umri, seronjo
Još samo danas plačem
Za tobom

I tad čujem poznati glas:
Ne znam trebam li se prije zaklati
Ili posrati

U dilemi sam od rođenja




























NA VRIJEME

Stvarnost je bizarna i lako je samoubojicama
Koji su platili stanarinu, račun za struju, telefon,
Plin i toplo grijanje, koji su petnaestog poslali
Alimentaciju, sredili dug za šankom i uplatili
Dječji vrtić do lipnja

Lako je njima
I ja bih se ubio da sam sve to platio
Na vrijeme





































LJUBAV U LJUDOŽDERA

Sinoć smo pojeli tortu od ruma
I popili sve vino
Poslije smo prešli na ostatke
Konjaka i njemačkog piva
Pijano je legla na krevet
I rekla je hajde lezi kraj mene
Rekla je svuci se
I rekla je dotakni mi bedra
Rekla je poljubi me kao nekad
I rekla je
Voli me strastveno barem ovu noć

Pogladio sam je po licu
Onako nježnu i lijepu
I okrenuo se na drugu stranu
Rekao sam glasom dovoljno nježnim:
- Pobogu, ljubavi, pa nema smisla
Ti si mi ipak samo
Žena



























KONTROLA

Nekontrolirano sam urlao nakon petnaeste pive
Kada je konobarica rekla da sam pijan
I da im je zabranjeno točiti pijanim gostima
Pozvali su kordon policije s gumenim pendrecima
Koji su nekontrolirano urlali na mene
I vježbali borilačke vještine kao da sam jebena
Vreća.

Smlavljen vratio sam se doma
I zatekao na stolu hrpu
Neplaćenih računa, poštara Mikea,
Muža moje bivše koji mi je uručio
Neposlanu alimentaciju,
Dok je sa sadašnjom gledao pornjavu
I pio moje vino

Krvav, sjeo sam u fotelju
I razmišljao o tome
Da se upišem na neki borilački sport
Poput karatea i sličnog sranja
A onda sam uzeo iz Mikeove ruke bocu vina
I popio ostatak
Jer, jebiga, život je ionako kratak da bih se
Znojio bez valjanog razloga


MISLIM DA MI NEDOSTAJE

Nosila je debele čarape za vene
I crne cipele svoje babe
Učinilo mi se da šepa, ali nisam
Shvatio je li to zbog preboljene
Dječje paralize ili kurjeg oka
Na palcu lijeve noge

Imala je naočale s povećom dioptrijom
I bluzu s laticama uvenulog kaktusa
Na ruci istetovirani lik Mickey Mousa
I suknju poput vreće za spavanje

Bila je starija od mene dvanaest godina
I zvala se Vesna
Prva je koja mi je rekla:
Ljubav je izmislila sirotinja,
Da bi mogla badava jebati
Navuci gumicu i lezi na mene
Poslije ću ti ispričati bajku
O Crvenkapici i pohotnom vuku

Iako je umrla već jako davno
Ja sam ipak preživio























SKICE JEDNE SKITNICE U DELIRIJU

Bolja da kasnim ja,
Nego da kasni NJOJ
Rekao sam
I ugledao Faraona
Tita
Kako u obližnjem
Supermarketu
Kupuje nogu
Za svoju dragu

Nisam rasist
Ali ne podnosim
Crnce,
Arape,
Žute,
Crvene
I sve one koji nisu
Bijeli
A ne smrdi im iz
Usta

Ja sam zvijer
U krevetu
Rekao sam joj
Ali neću te
Uvjeravati
Uvjeri se sama
Rekao sam joj
I svršio
Sat vremena
Prije nje
A potom
Otišao na pivo
Dok je ona
Listala neki časopis
O modi

S mislima
Kako je ubiti
A nekažnjeno se izvući
Učini mi se
Da je prdnula
Ali sam prešutio
Jer možda sam
To – zapravo –
Bio ja
LAVINA

Odmor na snijegu idealna je prilika
Da zamrznemo naše odnose i po tiho,
U sebi, kažemo:
Kad proljeće dođe sve otopli
Pa zašto ne bi onda i naše svađe
Kupit ćemo tebi skije, a meni nekoliko
Boca konjaka (znaš da sam nespretan na
nogama) i otići ćemo u Austriju
(jebeš naša skijališta)
Gdje ćemo provesti najljepši
Tjedan bračnog Titanica

Ma koliko se mi trudili govna obilaziti
Ona su u nama
(evo ja ih i sada spremno nosim do
sljedećeg istovara)
I ne možeš poreći da nam jednom
Nije bilo lijepo
(ili sam te možda zamijenio s nekom drugom?)
Mada je kratko trajalo
Taman toliko koliko i tvoje uvjerenje
Da me možeš promijeniti

Kažem ti, odmor na snijegu idealna je
Prilika da zamrznemo naše odnose
A ako se to i ne dogodi
Popit ćemo konjak
I pobiti se
Kako već priliči
Civiliziranim ljudima

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:41
NEDJELJNO POPODNE

Pojeo sam juhu, krumpir, dva komada
Piletine, kolač od banane, popio kavu, ispušio
Cigaretu i zadovoljan se vratio u sobu
Gdje sam s telefona nazvao bivšu
I vrijeđao je
Poslije sam pogledao dokumentarac o
Vijetnamskom ratu, napisao ovu pjesmu,
Istuširao se, odrezao nokte i iščupao
Dlake iz nosa

Tada mi sine:
- Dobro je, sutra je ponedjeljak



























PODMORNICA

To što tonu podmornice i nije neka stvar
Za one koji su potonuli u kontejnere u potrazi
Za nečim jestivim
Iz ruke vadim komadić stakla razbijenog prozora
I pitam se s pravom
Za koji kurac uopće postoje podmornice i zašto
Sam, dovraga, razbio prozor na njezinim vratima
Kad onaj njen još nije otišao na posao






































MIRIS

Moj stari je uvijek govorio da je sreća pišljiva vreća
Iz koje svatko vadi osim njega
I da je zato oženio moju mamu i dobio mene
Za sina
I takav posao, i takav auto, i takvog psa, i usrane
Ruže u vrtu koje nikada da procvatu, i takve susjede
U čije dvorište pljucka i baca smeće...
....
I moj stari je uvijek govorio da je sreća prolazna stvar
Koja njega mimoilazi
Kao da ima jebenu kugu, ušljive gljivice, samo jedan
Bubreg i jedan testis, mogoloidsko lice i začaranu čakru
Iz koje vire sva govna ovoga svijeta.
….
I moj stari je uvijek govorio da samo pederi sjede na nečemu
Da je sreća naklonjena budalama, kloniranim
Klaunovima, sisatim ženama, patuljcima bez muda,
Grbavim snjegovićima, Afroamerikancima, i
Mojoj mami i meni

Jer
Govna uvijek pronalaze put
Samo ih treba usmjeriti

A on je zato tu





















NESKRIVENE AMBICIJE

Davno sam raščistio stvari oko sebe
Pomirio se s većinom prijatelja & neprijatelja
Upisao fakultet s neskrivenim ambicijama
Odveo ženu po prvi put na večeru
Djeci dao džeparac
Priznao sina maloljetne ljubavnice
Vratio dugove
Pomogao susjedu unijeti klavir
Nabavio psa
I prestao piti

Sada još samo čekam da se i probudim
Iz ovog jebeno
Opakog sna
































PARADOKS

Ljudi su u stanju vjerovati
Bajki o sedam patuljaka
Filmu
O sedam godina na Tibetu
Priči
O sedam smrtnih grijeha
Ali

Nitko, baš nitko ne vjeruje
Da ja
Sedam dana ne pijem

Jebiga,
Takav je život
Bez imalo mašte





















NEKU VEČER

Netko je rekao (a nisam ja, znam da nisam ja)
Kako smo se neku večer hrvali na zadnjem
Sjedalu tvog novoga auta i još je rekao,
Kako je, pobogu, pristala na seks s njim, kada je
Lijepa i bogata i ima stan u centru, a on zgužvano lice
Alkosa, natečen nos i garsonijeru u pripizdini

Netko je rekao (a nisam ja, znam da nisam ja)
Kako sam pijan urlao na policajca koji nas je
Omeo, i da sam muški podnio udarac pendreka
U glavu, a ti si me, iako gola, branila
Kao gorila

Netko je sve to ispričao, a nisam ja,
Znaš vrlo dobro da ja o takvim stvarima ne pričam































NAJGORE STVARI

Najgori su vječni studenti, propali policajci,
Bivše žene i bivši svećenici, revolucionari,
Loše vino, filatelisti, skupe kurve, udavače, pederi,
Televizijske reklame, pokvareni zubi, apstinencije,
Ambicije…

I onaj tvoj kreten što mi je polomio rebra
Kad nas je zatekao
Na svom
Šugavom trosjedu





































SAMO JEDAN DAN

Nisam nikakav romantičar, ali
Volim osjećaj da ću, kada odeš od mene,
Promatrati prirodu i smijati se
Stijenama
Koje bi jednostavno
Nestale, propile se, ubile
Da su s tobom bile u braku
Samo jedan dan






































DO LUDILA

Još jedan sjeban dan
I sjebana ti
I sjeban ja
I sjeban
Onaj
Što je naručio cappuccino
Do nas
Sjeban konobar
Sjeban poštar
Sjeban policajac
Koji nas privodi
Zbog grama ili dva
A za sve je kriv
Pun mjesec
Sjeban do ludila
































RAZLOG

Antilamentacijske lamentacije i zen budizam
I napušenost robom s juga
I vinjak, i wiskey, i pivo poslije gemišta
I, onda, ona tvoja plava kosa, frčkava do balčaka
I srcolika guzica bez Amorove strijele
I onaj gad od tvog brata, boksač teže klase
I stari moj, alkos bez premca
I sve je to krivo, i krivo je, jebiga
Što sam ovu večer
Impotentan, draga




































BUTLEROVA KUHARICA

Popeo sam se na krošnju i gledao
Vlastiti sprovod
Svećenik je drobio o tome
Kako sam - negdje duboko u sebi -
Ipak bio dobar
I to me do suza nasmijalo

Obje su žene stajale jedna
Uz drugu
I prepričavale recepte iz
Butlerove kuharice, a ona druga je
Ustvrdila da nisam imao pojma
O kuhanju
I da je sada sretna što je
Štednjak napokon čist

Djeca su kamenčićima gađala
Poklopac mog lijesa
I bila zaigrana, sve dok jedan
Nije pao preko lopate
I razbio nos
Na drveni križ

Sve u svemu i nije izgledalo tako loše,
Kako sam u prvi mah očekivao





















SOK OD BOROVNICE

Nužna je promjena, rekla je, i kupila mi
Odijelo, kravatu i cipele broj četrdesetdva
Odvela me kod svoje majke i rekla: to je to,
A ja sam bio smrtno ozbiljan i pio samo
Sok od borovnice

Nakon nekog vremena ponovno je rekla,
Nužna je promjena i poslala me na liječenje
U Vinogradsku
Bio samo tamo mjesec ili dva, i smrtno ozbiljan
Pio samo sok od borovnice

Vrativši se kući, zatekao sam mačku po imenu
Prudy, papigu Karla, zlatnu ribicu i
U spavaćoj sobi muškarca atletu koji je
Sportski iskočio kroz prozor

Rekao sam smrtno ozbiljan:
Nužne su promijene
I po tepihu povratio sok od borovnice


























MEDVJEDI

Svako ima svoju zvijezdu, rekla je i pokazala na jednu,
Koja i nije izgledala bog zna kako
Ako si dobar čovjek, rekla je, možeš uživati i u malim
Stvarima,
Veseliti se, primjerice, bijelim medvjedima

Šutio sam i razmišljao:
Ako su medvjedi male stvari,
Što će onda reći kada se skinem pred njom?





































BEZNAĐE

Netko je u mom dvorištu ostavio strojnicu
I poruku:
Ubij se, da te ja ne moram ubiti
Kraj poruke streljivo, dvije granate
I nešto sitnog novca
Za ukop i misu zadušnicu
Napravio sam popis onih koji me
Žele ubiti i suzio broj osumnjičenih
Na šezdeset i dvije stranice:
Otac, majka, bivše žene, ljubavnice i njihovi
Muževi, prijatelji & neprijatelji, konobari,
Kurve, makroi, dileri, policajci, zelenaši,
Pederi, narkomani, i vlast
Vlast, vlast, vlast, vlast....
Valjda sam postao beznadan slučaj
Samo što toga još nisam svjestan






























ŠKOLA

U školi sam najviše mrzio matematiku,
Kemiju, fiziku i sat likovnog odgoja
A volio sam mladu učiteljicu engleskog jezika
Koja je ostala u drugom stanju
S profesorom biologije

Ja sam pobacio u sedmom razredu,
Ona u drugom mjesecu




































ČETRDEST MINUTA

Ona je
Prekrila tragove na svojoj ruci
Žiletom
Odjenula vojničke hlače
Zapasala ih
Remenom od svinjske kože
Udahnula
Miris nikotina i kalcija
Šumeće tablete
Otvorila prozor
Što gleda prema sjeveru
I pljunula

Bio je to znak da je
Otišao

Na redu je mojih četrdeset
Minuta



























MENE PITA

Rasplinula se poput kisika u zaglavljenom liftu
Pretvorila oči u vijak zgloba
I mene, mislim, mene pita
Gdje sam sinoć bio
Nakon poklona pougljenih bubrega
Natečene jetre i, vidi vraga,
Muškosti do kosti slomljenih bedara
Mene, mislim, mene pita
Gdje sam sinoć bio

Kako da znam
Kad sam bio pijan


































IDI

Crvljiva je ovo ljubav, draga moja
I gliste imaju više sreće
Ako ne završe kao mamac
Za ribe
Puklo je nešto davno
I zaudara
Puklo je u tebi
I u meni
Donesi mi još jedno pivo
Iz hladnjaka
Očisti pepeljaru
I dodaj novine
A onda idi
Muž ti je postao odveć
Sumnjičav































LOV NA KITOVE

Počela je sezona lova na kitove
A ti i ja sjedimo u sobi
I ispijamo wisky
Kojega smo jutros kupili
Na buvljaku
Ne ulazim u rasprave o kitovima
Jer bilo bi uzaludno razgovarati s nekim
Tko je do jučer tvrdio
Da su delfini nimfomanke
I da moja mama nosi najlonke
Kako bi prekrila kovrče
Na nogama
Tužan sam,
Ali ću se večeras ipak napiti
I možda već sutra kupim pravog kita
Pa makar i prepariranoga






























DRVO U ŠUMI
(dječja pjesma)

Sinoć me je posrao jelen lopatar
Pred svima, da me vide,
Stidio sam se, odrvenio
I u kasnu jesen pozelenio
A onda je došao lovočuvar
Sa ženom vjeroučitelja
Da sam imao oči zažmirio bih
I ne bih više nikada progledao
Na kraju tu je i drvosječa
Šljem, rukavice i motorna pila
Kasno sam shvatio da sam najebao
Tek kad sam čuo:
Brr, brrrr, brrrrrrrrrrrrrrrr

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:55
KAKO SE UBITI
Nakladnik moje prve knjige Sasha W. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od kojekakvih ovisnosti. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o raznim, svemogućim, načinima samoubojstva. Jebeš vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš završiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda se zapizdiš u kantu sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom gradu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu ***** na nekoj ljuljački pa ga daju nekom olinjalom šugavom psu za doručak!?
A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da pronade rješenje.
I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni usere u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! Govno. Usereš se. A ljudi se prije vješanja okupaju, nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to ***** kad plivaju u vlastitim govnima!? Jebiga, ne misle valja na to?
Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način. Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar. Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Zar ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz patologije izrežu. Izvade ti crijeva, mozak i sve to važu, mjere. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronadu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa.
Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja.
Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš.
Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam.
2.
Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda godina dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila drugo po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mići. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac veća propalica od mene. Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa K., pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog gradanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da pedere ***** samo u mozak. Ne zato što se oni jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge nego se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi.
Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten? Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao.
Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš?
Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao, trebalo značiti da mu se beskrajno divim. Bila je i televizija, znaš?, oni iz Kulturnog programa.
Ajde?
Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca...
Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao.
Nije shvatio, ili se pravio:
Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine. Vjerojatno bih ga udario i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo: Srećom da više nemamo onog izdavača Sashu W. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni ***** držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao... Kako to misliš? Šta mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje. Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Sasha ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja.
Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam i bez pozdrava, bogobojažljivo, držeći se za jaja, produžio svojim putem.

Kako će žene najbolje razumjeti muškarce (opet pravila):

Muškarac se umoran rodi i žene ga moraju ostaviti da se za života odmori.
Muškarac će uvijek reći da vas voli, ali će nakon 15 minuta to zaboraviti.
Muškarac ljubi televizor svoj, kao sebe samoga.
Muškarac se odmara danju, da bi mogao noću spavati.
Muškarac ne spava, on duboko razmišlja o vašoj budućnosti.
Muškarac kad je pijan, iskoristite ga. Ujutro se neće sjećati.
Muškarac nikada ne uradi danas, ono što može ostaviti za sutra.
Muškarac radi što manje, a i ono malo prebaci na drugoga.
Muškarac misli da je rad bolest. Zašto bi umro mlad?
Muškarac kad pomisli raditi, pričeka malo da ga ta ideja prođe.
Muškarac nikada ne vara ženu, on samo troši kalorije s nekom drugom.

Robert Roklicer
24.03.2007., 06:58
Ženske bolesti i druga veselja

Jeste se ikada upitali zašto se aktualne bolesti nazivaju ženskim imenom? Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova- sida. Problem je kad lav urlikne cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. On kad se izdere sve životinje popadaju u nesvijest. I sad, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Znači pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kad bi krave letjele i kenjale po zraku padale bi kasetne bombe. Što znači još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo.
Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je što sam oženjen. Da me sada ne bi krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja u biti obožavam žene samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Momentalno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka ista ta antena im služi samo zato da imaju duboki glas.
Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosijeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz sveg raspoloživog arsenala. Da nadoknadimo. Moja žena i ja smo proslavili 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan.
Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – hiljadu kuna. Pun pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je kojim se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rep glazbu. Pa zna nešto engleski. Po cijele dane pjevuši; mader faker, bum – bum! Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa je prijevoz. Nije joj jasno zašto se mora voziti u otvorenom kamionu. Nikad zadovoljna.
Kad malo bolje razmislim matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca sam dobio neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala šta mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni, gdje ćemo na more ili u planine. Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: gdje god hoćeš samo odjebi iz stana. Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom.
Znate li da po našem zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kad se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru.
I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je, zete da sam te svijećom tražila ne bi te našla. A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, mada mislim da me i dalje voli. Negdje duboko u duši. Recimo kad je prošle godine imala infarkt tražila je od doktora da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh da vam draga punice kupim neku knjigu. A ona će meni, šta ćeš kupovati knjigu kad doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala. Tako sam došao praznih ruku. Što će te, moja punica štedi na svakom koraku. Toliko štedi da je od milja zovem: punica- štedionica. Kad sam je vidio smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama, samo jezikom može. Ko na prijemnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja da bi je utješio rekao sam: punice kakav god da je infarkt, glavno da je od srca.
Kad sam kod punice moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo. On ima dvije dlake na glavi koje nosi raščupano. Tako izgleda mladenačko. Ko fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afro frizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske farmerice. U farmerice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Od onda nosi jabuku. I jabuka se s vremenom smežura, ali traje bar jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna da je on dijete krastavaca.
Da ne bi vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: neuspjeli moj spontani pobačaju. A i pričala mi je priče prije spavanja, Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersona. Ne onog Andersona, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika na sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica sa rupicama i druge.
Kad sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina, pa je vrijeme i da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu tako da me nije bilo strah. Mislim ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača. Pomno sam se pripremao za ispit i pao četrnaest puta. Petnaesti put sam položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne burekđinice. Jebeš ga, odem pišati a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:03
Povijest moje bolesti

Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13...Sranje je ako to u stvarnosti funkcionira.
Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja.
Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali.
Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan.
Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me ***** za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik.
Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala. Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je. Po ženu, rekao sam. Kaj je zbrisala?, pitala je. Je., rekao sam. Jeste za jabuku?, opet je pitala. Ne., rekao sam. A za domaću šljivovicu?, pitala je opet. To može., rekao sam.
Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, ***** im *****, a kupuju sve vanjsko.
Dobra je., rekao sam. Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i nagnuo. Išla mi je kao voda. Baba je samo klimala glavom. Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar. To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent. Jebeš ga, rekao sam, i to je život.
Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još jednu litru šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je, to ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan.
Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam.
O bože, rekla je, poševio si staru Baru?
Kako znaš?
Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom.
Bio sam pijan. Oprosti.
Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj.
Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan.
Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica…
Zatvorila je vrata.
S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare.
I nisi čuo za Đuru?, pitala me je.
Ne.
Ni za Đurin bar?
Ne.
Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on.
Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije?

Broj devet

Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan ***** on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na *****. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku.
Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj.
Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život.
S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak?
Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala.
Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija.
Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita.
Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete».
Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet.
No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati.
Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije...?
Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:13
Depra
Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš.
O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava.
Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre.
Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Jebao bih je bez skrupula da ima bar periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti.
Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Dok priča, oblizuje usne. Da je ne poznajem mislio bih da je prokleta lezbača ili, još gore, feministkinja. Ja sam u depri i boli me ***** za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam.
Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstossedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim.
Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju.
Do vraga, mislim, kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog glasovira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli.
Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i masturbiranju uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem.
Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka.
- Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš?
- Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda.
- Nitko te ne pita za konjak, već za sise.
- A to?! Sve se dobre.
- Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave.
Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice.
- Pošto lutka?, pitam.
- Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda.
- Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom.
Odlazimo kupiti cipele. A depra i dalje caruje s visine.
Djevica
Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje.
Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima.
Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici.
Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za *****, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku.
Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom.
Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku.
Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene.
Pristala je. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Ustvari, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku.
Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju pamtim bio je bicikli u čije sam žice uspio nabiti glavu. Ležao sam kao Janica onomad na austrijskom skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvjestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutno sam se otrijeznio.
U stan sam uletio urlajući:
- Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!!
Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam se doteturao do kupaone. Otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat koji je najviše stradao. Na ćelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više izgledalo na Luciferov rog.
Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam ga uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se lik koji me promatra iz zrcala.
Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije – tri sekunde. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve.
Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu.
Eto, toliko o black-outu.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:18
Apstinencija

Najgore su apstinencije. Smrt u obitelji, bolest, zubobolja, rastava, zatvor…sve to ima svoj svršetak. Apstinencije imaju samo početak. Boriti se s nečim pouzdanim, svagdanjim, opće – normalnim, nečim u što si uživljen, što ima tvoju kožu, tvoj osmjeh, suze… sve je to strašno.
Ali došla je korizma. Svako, baš svako živo stvorenje koje poznajem na ovom planetu odbacilo je barem jednu stvar koju voli. Pa bio to Musliman, Pravoslavac, Budist ili Jehovin svjedok. Četrdeset dana bez cigarete, ili kave, ili seksa, ili čokolade, ili televizora, ili alkohola...
Ja sam pred korizmu rekao da ću se u narednih šest tjedana odreći baleta i plaćanja računa za struju. Nitko to u redakciji nije shvatio kao zajebanciju, već kao bogohuljenje. Prozvali su me Antikristom i skoro razapeli. Zato sam mrtav ozbiljan izjavio da ću se odreći alkohola. Nitko mi nije povjerovao, ali kad su vidjeli moju smrtno ozbiljnu facu situacija se promijenila.
Urednik mi je obećao povišicu, novinari su osnovali kladionicu, tajnica mi je obećala provod (iako sam znao da od toga nema ništa!), i odjednom sam postao novinar godine. Novinar koji drži do svojih načela, etike, i bogtepitačega sve ne.
Ponedjeljak
Ujutro sam umjesto male duplog konjaka na prazan želudac, s cigaretom u ustima, kuhao tursku kavu. Uzeo sam «Lolitu» Vladimira Nabokova i pročitao posljednjih dvadesetak stranica srčući vrelu kavu i pušeći cigarete, jednu za drugom. Otišao sam na posao neprestano gledajući na sat. Devedeset i dvije minute apstinencije. Pa nije ni tako teško kao što sam mislio.
Utorak
Rođendan, fucking rođendan! Joža je slavio trideset i pet godina svog usranog života. Oženjen je s debelom kravom koja ga, unatoč svojoj ružnoći i masom nepreglednog sala, vara s jednim albina tipom. Joža pije i nije se odrekao alkohola za korizmu, već seksa sa ženom (kud se ja toga nisam sjetio!). Tri spojena stola, hrpa jeftine salame, kiseli krastavci, uvozne masline, i piće, piće, piće…hoćeš pivo, konjak, vino, vinjak – svega u izobilju. I svi piju. Ja sam popio gazirani sok i sve mrzio.
Srijeda
Intervju s Japom iz «Mrtve prirode» u restoranu «Gulaš». Ušlagiran kao nizozemski makro došao je u pratnji dvije pijane djevojke. Rekao je da su to novi prateći vokali. Dok sam mu postavljao idiotska pitanja, on je trusio wiskey. Jedan od «pratećih vokala» držao ga je za rasporak na hlačama. Drugi «prateći vokal» se pijano hihotao i popravljao sise pod grudnjakom. Žedno sam gledao Japu kako loče wiskey. Nakon što sam popio čaj, žurno sam otišao. Poslije sam napisao tekst na tri kartice. Počinjao je ovim riječima: «Za sve one koji kakvim čudom vole glazbu Mrtve prirode i gnjusno podilaženje novom valu trendovskog punka, informacija o impotentnom i slabašnom Japi...
Četvrtak
Teta u kiosku nije imala sitnog novca za uzvratiti. Počeo sam vrištati kao kakva baba u klimakteriju. Zgrabio sam uredno poslagane novine i bacio u zrak. Prodavačici sam se zaprijetio da ću je ubiti kad padne prvi mrak. Rekao sam da ću je zaklati žličicom za sladoled. Uzeo sam svoje cigarete i otišao. Kutija me je koštala sto kuna.
Petak
Neki drkaroš, onanoljubac, nekrofil, majkojebac, pizda i peder, vozio se lijevom trakom autoputa šezdeset na sat. Pa tko mu normalan ne bi jebao majku, i oca, i svu živu i mrtvu familiju. Stavio sam dlan na trubu i nisam je ispuštao nekoliko kilometara. Drugi su se vozači okretali, neki se sklanjali, a ona jebena pizda ispred mene – ništa. Nije skretao pogled s ceste. Nije pogledao moje izbezumljeno lice na svom šugavom retrovizoru. Samo je vozio svojim putem i živo ga je bolio ***** za mene.
Subota
Tjedna kupovina. Upaljeni hemoroidi. Datum alimentacije. Sve isto, sve u pički materini. U dućanu sam napunio kolica jabukama, ananasom, bananama, kruškama, kikirikijem i orasima. Platio sam i zaboravio uzeti račun. Uniformirani kontrolor s nekakvom smiješnom značkom zaustavio me je na vratima. Zatražio je račun. Rekao sam da ga nemam. Pozvao je na glupi tolki –voki pojačanje. Počeli smo se svađati i naguravati. Udario sam ga svom snagom u veliku glavu. Nije se ni pomaknuo. Samo me je u čudu gledao. A onda je počeo plakati.
Nedjelja
Sreo sam Anitu. Stajala je i promatrala me. Rekla je da odvratno izgledam. Ja sam rekao da ne pijem već sedmi dan. Upitala je zašto. Ustvari, rekla je, zašto, pobogu? Zbog korizme rekao sam. U čudu me je gledala. Korizma ne traje četrdeset dana, to ovisi koliko misliš da si griješio. Ako si manje griješio, rekla je, dovoljno je da se odrekneš nečega što voliš i samo tjedan dana. I to je dovoljno, rekla je.
Ponedjeljak
Uz kavu sam popio konjak. Ovaj put dupli. Sve je bilo po starom. Opet sam postao dobar kao jaganjce božje. Kao anđeo. I svi ljudi na svijetu postali su divni...

NATJECANJE U PROZI ILI DOBRO JE PRODATI GUZICU

Danas sam s nestrpljenjem čekao rezultate natječaja za najbolju prozu godine. Radilo se o pozamašnoj svoti love koja bi mi oraspoložila budžet. Istinabog, nadao sam se nagradi kao gladan klistiru, ali nada je nada.
Miroslav Krezubić je jednoć izjavio da nikada ne očekuje pobjedu, da se nikada ne nada nekom od prva tri mjesta. To je izjavio kad je dobio nagradu u vrijednosti od dvadeset hiljadarki. Pokupio je lovu i nije platio ceh na šanku.
Dok sam tako čekao rezultate, sjetio sam se događaja od prije dvije godine.
Bilo je to u jednom noćnom klubu, u kojoj se ocjenjivala najbolja poezija avangardnih pjesnika. Kao i obično, došao sam pijan, u crnom, dugom kaputu, i gotovo ćelavo ošišan s pogledom psihotične ubojice. Da malo pojasnim, kad god se napijem, recimo iznad dva promila, oči mi se zacrvene a usta i podočnjaci spuste. Onaj majkojebac u Psihu izgleda kao goli ***** za mene.
Bio sam jedan od desetorice koji je ušao u finale. Ne spadam u onu kategoriju pisaca koji pod svaku cijenu glume boeme, neshvaćene genijalce, luzere s pedigreom osvještenih jeboljuba ili izbjeglica finih kikirikija. Mana koju imam od rođenja je da se ne prodajem za kikiriki. Prodat ću se za pivo, konjak, vino… ali ne i za kikiriki. Prodat ću se, ali ne prodajem svoja uvjerenja, stavove i principe. Iako ću s tobom sjediti za stolom (jer mi plaćaš rundu) i dalje ću misliti jednako kao i dok se nisi mašio za novčanik.
I tako su za šankom stajala dva boema. Uzeo sam pivo i stao do njih. A onda sam čuo:
- Suzana Galović je objavila drugu zbirku pjesama. Jesi je čitao?
- Ne.
- Užas. Mislim da ju jebe onaj…kako se zove?
- A misliš na onog povjesničara umjetnosti…onog s bradom?
- Da, mora da mu puši starački kurčić kad joj objavljuje onakve gluposti.
- Kurva. Jebo te, koja smo mi država…!
Okrenuo sam se s punom bocom piva i ugledao dva neshvaćena genijalca. Nisam ih poznavao. Nisam to ni želio.
- Jebo ja vas obojicu! Koja ste vi zavidna stoka?!, rekao sam prilično glasno iako to u prvi mah nisam želio.
- A tko si ti uopće? I što si zamišljaš!, rekao je jedan od boema.
- Ja ***** Suzanu Galović!!!, odgovorio sam ponosno.
- Ti?
- Da, ja. I ako se ne pokupite s ovog šanka za deset sekundi, razbit ću vas ko pičke!
Pogledali su se i za tri sekunde uzeli svoje čaše sa šanka i nestali u gužvi. Sreća moja, jer bih vjerojatno ja dobio po pički.
- Roberte, dođi do bine, čitaš za deset minuta., rekao je jedan od suorganizatora tribine.
Popio sam svoje pivo na eks i suvereno, ko Iran, krenuo do mjesta čitanja. Zaustavio me je jedan od izvođača.
- Ovo su naši domaćini. Oni ocjenjuju nastup, pazi se da budeš što bolji., rekao je i pokazao rukom negdje iza mene.
Okrenuo sam se i ugledao istu dvojicu koju sam maloprije otjerao sa šanka. Imali su ledeni osmjeh. Ali…iskreno…jebalo mi se živo. Znao sam da u ovoj usranoj državi možeš uspjeti jedino ako si negdje duboko u nečijem šupku, ili ako si totalno kontra svega. Sve je ovisilo o osjećaju trenutka i galami koju dižeš. Ja je nemam. I zato sam izgubio na natjecanju.
A na tom jebenom natječaju, skoro zaboravih, pobijedila je Sanja Galović. I istina je, jebe se s nekim bradonjom koji je povjesničar umjetnosti. I, vjerujem, da ima mali *****. Rekla mi je to kad sam tražio njen broj telefona.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:19
ZMIJA

Ivana je dvadeset i trogodišnja tajnica u našoj redakciji. Ima veliko dupe i male sise. Dok hoda poskakuje u pravilnom ritmu. Na taj način plijeni pozornost nas običnih smrtnika. Jebozovno se smije. Kad god mi je dosadno, u novinarskom toaletu onanišem misleći na nju. To me opušta poput dobro zrolanog.
Pričalo se da je spavala samo s urednicima i direktorom marketinga. Oni su guzonje i voze dobre aute. Piju samo viski i martini. Rijetko zapale joint, a s nama novinarima druže se samo četvrtkom. Uglavnom da nam seru o tome kako smo tekstove prepisivali iz dnevnih novina. Tada se obično napijemo jeftinog vina i vrijeđamo jedni druge. Četvrtak nam je bio poput team – buildinga menadžerima ili nedjeljni ručak nekoj pristojnoj obitelji.
Nekolicinu novinara, u koje se i ja ubrajam, Ivana je izbjegavala poput kuge. Znala nam je povremeno na hodnicima redakcije, da drugi ne čuju, došapnuti: «Gdje ste jebači? Jel' vam se sinoć posrećilo?»
Mislim da je to zbog toga što u trenucima pijanstva svašta pričamo. Tako bi mi vjerojatno nekad nekom odali da smo je guzili u recimo jeftinoj, polovnoj Škodi. A kako je Ivana ipak udana i daje samo perspektivnim igračima, glupo bi bilo da se nešto loše prosere o njoj. Dakle, držala je do svoje reputacije.
Imala je istetoviranu zmiju na desnom zglobu i bila udana, kao što sam već rekao, za ostarjelog pankera. Panker je bio perspektivan taman toliko koliko je trajao i njezin prvi orgazam. U pravilu manje od deset sekundi. Ali, jebi ga, ona je žena koja se ne želi dva puta udavati.
Srijeda je za nas novinare D. L. To znači Dead Linea. Svi tekstovi idu na lekturu, zatim na desk, pa na prijelom, pa u tisak i tako izlazi kurčevi časopis od kojeg živimo. Ja sam plaćen po objavljenom tekstu. Malo za popizditi, ali čovjeka veseli.
U srijedu sam došao u sedam. Drugi novinari dolaze u devet. Razlog tomu je bio što još nisam napisao tekst. U utorak sam bio pijan. U ponedjeljak sam se trijeznio od pijančevanja preko vikenda. A u petak ionako nitko živ ne radi. Zato sam došao u srijedu u sedam.
Ivana je već bila u redakciji. Sama je čistila stolove, jer je spremačicu pregazio neki pijani maloljetnik Tomosovim motorom. Stao sam pored nje i zagledao se u tetovažu: zmiju koja je nalikovala na mješanca kobre i poljskog guštera.
- Jel to boli?, pitao sam je.
- Šta?
- Pa to, tetoviranje.
- Malo, rekla je, zašto, hoćeš se i ti tetovirati?
- Da.
Skinula je važno svoj sako i odložila ga na stolicu. Zatim se okrenula po redakciji i potvrdivši činjenicu da smo sami, otkopčala hlače i svukla ih. Ostala je samo u prozirno ljubičastim gaćicama. Okrenula se i povukla ih.
- Vidiš ovo?, rekla je i pokazala srce na svojoj guzici, e to boli.
Srce je izgledalo groteskno ali, jebi ga, ipak je bilo srce. U njemu je pisalo neko ime. A tu je bilo i njeno dupe, veliko, bijelo, sočno s tek malim, jedva primjetnim, naznakama celulita.
- Šta, na guzici više boli?
- Ma ne, budalo, rekla je, vidiš šta piše?
Zagledao sam se pozorno.
- Zoki?
- Da, jebo te, Zoki!! U srcu je Zoki.
- I?
- A muž mi se zove Nino! Jesi zaboravio, idiote!?
Ostao sam bez teksta. Stari panker je zaista bio Nino.
- Otkud Zoki?
- Frajer me naguzio kad sam imala šesnaest, a ja ga na dupe istetovirala. Glupača. Poslije upoznam Nina, i udam se. Sad me neće s guza. Samo misionarski. Kaže da ga pseći položaj podsjeća da sam se karala i s drugima frajerima. A pseći mi je najdraži.
Nagnuo sam je nad stolicu i raširio noge.
- Šta radiš, jebo te?, zajauknula je.
- Reci vau - vau, rekao sam, meni Zoki ne smeta.
- Ajd dobro, rekla je, samo požuri. Znaš dobro da urednici dolaze u osam.
- Do osam, moja Ivana, stignem ja napisati i tekst.
Ipak u tom broju časopisa ni jedan moj tekst nije tiskan. Ali sam, makar samo jednom u svom kurčevom životu, radio ono što i urednici. Istina, sa Zokijem ispred sebe. Al ne smeta.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:21
BOŽIĆ, RAMAZAN I BUDA LABUDOVA

U vrijeme mira ratnik napada sam sebe.
Nietsche
Šampo se drogirao otkad zna za sebe, snobovi su i dalje bili samo snobovi, a vrijeme je letjelo u pičku lijepe materine. Odavno sam prešao tridesetu i pun mi je ***** bio podstanarstva, posla, bivših i sadašnjih žena, djece, jebenog auta, smrada... Živio sam od pisanja, uglavnom loše. Šampo je govorio da mi je takav habitus, ma šta god to značilo. Volio je isticati da smo mi posljednji luzeri na ovom svijetu, posvemašno se svrstavajući u nepopularne gubitaše, marginalce, izrode, nihiliste, kretene, autsajdere i smradove. Bio je književni kritičar i objavio je dvije knjige osvrta na postmodernističku prozu. Da nije znao tako kvalitetno srati, ja bih ga ubio. Ovako je umro od predoziranja u mom veceu. Murja mi je htjela natovariti dilanje, ali nije išlo. Shvatili su da sam dosta lud i bez droge. Šampa su iznijeli u nekakvoj crnoj vreći, a moja žena, koja ga inače uopće nije podnosila, gotovo se ugušila od suza i naricanja. Rekla je, kad čovjek umre treba ga žaliti, ma kakav on bio za života. Nisam je shvatio, ko i prije što je nisam shvaćao. Klinci su bili u školi, a ja sam jedini žalio što propuštaju ovako dobru predstavu. Umalo sam se upišao. Inspektori su snimali moju zahodsku školjku ko da je jebena Pamela Anderson. Jedan od murjaka je zaključio da tvrdo serem, jer je školjka bila popucala u podnožju. Nisam mu zamjerio; da je pametniji ne bi bio policajac. Kada su otišli, svratio sam u omiljenu birtiju na konjak. Ubrzo sam zaboravio Šampa i špricu od koje je riknuo.
Šampo je umro pred sam Božić. Nisam vjernik, jebi ga, ali me ljutilo što je Šampo riknuo baš pred praznike u mom zahodu. Dobro je rekla moja žena da me ne poštuje. Inače ne bi srao u mom veceu. Mogao se, recimo, posrati i na nekom drugom mjestu, a ne da meni zasere Božić. Shvatio sam da je dobro što nikome nisam kupio dar. Tko zna koliko će ih još umrijeti do Božića.
U birtiji sam naletio na Hassa. Hass je musliman i nema pojma što su božićni praznici. Čestitao sam mu Ramazan, a on je naručio dva dupla konjaka.
- A šta je s muslimanskim postom?, pitao sam ga.
- Jebeš ga, grijeh dolazi iz usta a ne u usta., rekao je.
- Zašto si onda obrezao *****?, zanimalo me.
- Nisam ja, nego neki mesar iz sela. Preko dana je radio u mesnici, a uvečer je u fušu rezao kurčiće. Taj je poskido kožica da je bez pol frke mog'o sašiti kolekciju kaputa za jesen & zimu., uzdahnuo je zavidno.
Konobarica je donijela dva dupljaka i mi smo nazdravili. Zatim je Hass stao čeprkati po svojoj torbi, od koje se ne odvaja već desetak godina. Ja sam u međuvremenu naručio još jednu rundu.
- A ti opet piješ., rekao je Hass ne vadeći glavu iz torbe.
- Ma kakvi.
- Samo se zajebavaj, znaš dobro šta je bilo prošli put.
Hass je mislio na ono kada sam umalo zviznuo od cuge i da nije bilo svih onih aparata, cjevčica, infuzija i jedne medicinske sestre koja mi je obečala fuk ako ozdravim, vjerojatno bih se danas hladio na gradskom groblju.
- Znaš da je umro Šampo?, rekao sam da popunim prazninu.
- Koji Šampo?
- Šampo, jebo mu ti *****, onaj narkić.
- Evo, našo sam., rekao je vadeći glavu i neke papire iz torbe. Nastavio je pružajući mi jedan letak: - A onaj narkić!? Šta je riknuo? Nek' je, ionako si govorio da ćeš ga ubiti.
- E jebiga.
Na letku je pisalo da promoviram knjigu poezije. Pisalo je:
„Gost književne tribine... Poeziju čita...Glavnu riječ i osvrt vodi Miroslav Šambić – Šampo.“
Dakle, Šampo vodi glavnu riječ, pomislih. Okrenio sam se gnjevno prema Hassu.
- Šampo je umro u mom veceu, debilu jedan!!!
Ma ko mu jebe *****. To nije razlog da si mi ne popijemo još jednu., rekao je i galantno pozvao konobaricu.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:24
VIKEND U PLANINAMA

Ženi sam tjedan dana unaprijed rekao za konferenciju u Ljubljani. Traje dva dana, rekao sam, i nemoj me zvati na mobitel. Nikad ne znaš, rekao sam, hoće li mobitel zazvoniti baš kada sam u nekoj gužvi, a s druge strane i impulsi trostruko više koštaju. Zvat ću ja tebe, dodao sam, na račun Novinarskog društva i to, rekao sam, nekoliko puta. Tek toliko da ne brineš.
U redakciji sam samo dvojici prijatelja rekao za izmišljenu Konferenciju europskih novinara u Ljubljani koji su mi trebali dati alibi ako žena što sazna. Ako bi takva konferencija i postojala, rekli su, ti vjerojatno ne bi tamo ni bio pozvan. Sigurno ideš negdje nešto jebati, pitali su. Morao sam potvrditi. Trebao sam saveznike za slučaj da ne daj bože nešto pođe po zlu. Pristali su samo zato što i oni varaju svoje žene.
Ines je nabavila rezervacije i pobrinula se za smještaj. Ines je moja nova ljubavnica, dvanaest godina mlađa od mene s izvrsnom guzicom i fantastičnim kapacitetom u ispijanju alkohola. Bila je apsolvent novinarstva i jedina, uz mene, koja je ušla u sobu gdje je samo nekoliko sati ranije gluhonijemi muškarac izrešetao svoju ženu, punicu i dvoje malodobne djece. Krvi i ostataka ljudskog mesa bilo je na svakom kvadratnom centimetru sobe. Dok mi je policajac u uniformi govorio u diktafon o načinu izvršavanja četverostrukog ubojstva, ušla je u sobu i detaljno fotografirala mjesto zločina. Policajcu smo dali dvjesto eura za ekskluzivu, a desetak novinara, uključujući i televizijsku ekipu, zadovoljili su se ostacima priče, čekajući pred ulazom trošne kuće. Mi smo prvi saznali i motiv (gluhonijemi muškarac je dobio triper od vlastite, gluhonijeme žene, iako on nikada nije jebao sa strane).
Ines i ja smo nakon reportaže otišli u obližnji kafić i popili osam litara bijelog vina. U to je vrijeme, priznala je, hodala sa svojim profesorom s fakulteta. On ju je tu večer zvao nekoliko puta, a ona je samo prekidala pozive. Više mi ne treba, rekla je, na jesen ću diplomirati. Otišli smo u njezin stan i popili još dvije litre vina. Predložio sam da prespavam kod nje, a ona je predložila da uopće ne spavamo.
- Ajmo se jebati cijelu noć, rekla je, bojim se da ću imati noćne more.
Pred jutro smo potrošili sve zalihe kurtona koje smo imali, pa smo ipak nešto odspavali.
Iako nisam nikakav romantičar, ja sam predložio vikend na planinama. Kao prvo, pretpostavljao sam, u nekoj vukojebini ne postoji šansa da naletim na poznato lice. Kao dva, opet sam pretpostavljao, moći su se opijati do besvijesti. I kao tri, i posljednje, Ines i ja ćemo bez žurbe iskušati sve seksualne fantazije za koje smo samo načuli da postoje.
Problem je izbio već na putu. Autobus – oldtimer s tridesetak klimajućih mjesta bio je vlasništvo novootvorene turističke agencije gdje smo uplatili «romantični vikend u planinama». Sigurno su ga jebeno jeftino dobili, jer je brujanje motora i zvižduk vjetra, koji je probijao sa svih strana trulog autobusa, posve zaglušilo zvuk Severine sa zvučnika. Osim propuha, sladunjavog smrada nafte i brujanja mašine, bilo je tu još dvadesetak unezvijerenih putnika mahom parova sa histeričnom djecom.
Vikend u planinama, kažem, bila je moja ideja. To mi je davalo ekskluzivno pravo da šutim kao pička, da se ne žalim i ne serem nikome, pa čak ni samom sebi. I vjerojatno ne bih ni napisao ovu priču da se vikend u planinama nije odvijao po istoj, započetoj, putanji.
Kad su nas iskrcali iz horor autobusa u neku vukojebinu iz koje možeš pobjeći jedino ako te progone vukovi i bijeli medvjedi, pokazali su nam dvije drvene zgrade, brvnare, u jednako lošem stanju kao i naš vrli autobus.
- Ovo je restoran, a ovo prenoćište, rekao je vozač i odmah nestao.
Ušli smo u ono za što je rekao da je restoran.
Olinjala konobarica s venama na nogama, poput kablova trofazne struje, točila je domaće vino. Nekoliko dječaka i djevojčica uputilo se na sanjkanje, žene u provjeru soba, a muškarci su se uglavnom nagurali uz šank.
Odmah sam primijetio markantnog muškarca u Nike trenirci, Nike tenisicama i Nike kapi. Rekao je jakim bosanskim akcentom;
- Mujo paz' sestru, a ti Dijo, sine, slušaj brata. Nemo' da ja mora intervenisat.
Mujo je bio dječačić od sedam – osam godina, a Dija djevojčica od svojih pet. Poslušno su klimnuli glavama i nestali. Otac, za kojeg sam kasnije saznao da se također zove Mujo, ispratio ih je pogledom a zatim se, svom svojom Nike širinom okrenuo za susjedni stol za kojim je sjedila napadno našminkana plavuša. Tiho, ali očito nedovoljno tiho, rekao je:
- Jebali ***** svoju, valjda će izdržat sat vremena.
Pokupio je pivo sa šanka i prišao stolu.
- Pa đe s' ba? Ša ima?
Poljubili su se, a ja sam zatražio Tuborg. Konobarica s kablovima na nogama nagnula se i dodavši mi pivo, prošaptala je:
- To mu je ljubavnica. Dolaze svaki vikend, a djecu vodi ko alibi, pred ženom. Tako ona ništa ne sumnja.
Nije loša ideja, pomislio sam, i iskapio pivo. Piva je brzo nestalo, pa sam zajedno s još nekoliko razočaranih posjednika testisa prešao na vino. Ines je za divno čudo popila samo litru bijelog i izišla van.
- Nije mi dobro, rekla je, idem malo prošetati.
- To je od sumpora u vinu. Ima ga previše., rekao sam tek tako.
Nestala je iza neke vijugave stazice.
Večer je brzo došla, a ja sam ostao sam s još jednim, klinički mrtvim, pijancem. Platio sam račun i izišao. Snijeg je lagano bijelio cestu kojom smo došli.
Pronašao sam sobu 205 i otvorio vrata. Čuo sam šumove u kupaoni i otvorio vrata. Ines je sjedila na školjci, zgrčenog lica i još rasturenijeg tijela.
- Koji ti je *****?, pitao sam što suosjećajnije.
- Dobila sam tetku. Baš danas, ***** ti. Tjedan dana ranije, valjda od stresa, koji *****.
- Šta si dobila?
- Tetku, idiote, tetku!
- Ne shvaćam.
- Pa dobro, oženjen si, hvališ se da si pojeb'o pol grada, a ne znaš što je tetka!?…MENSTRUACIJA, MENGA, RUSI…
- A toooo.
Zatvorio sam vrata. Soba je imala veliki krevet, ormar i uokvireni karton umjesto slike koji je na krivo visio iznad kreveta. Skinuo sam se i legao. Bar je toplo, mislio sam.
Jebeš ga, nisam pijan; očito neću ni jebati; pa bar ću se naspavati, mislio sam. U to sam začuo lagano podrhtavanje zida iza sebe. Slika - karton se srušila. Zatim su počeli dopirati sve glasniji zvukovi iz susjedne sobe. Seks, mislio sam i skoro zaplakao, neko žestoko jebe, dok ja polupijan čekam ljubavnicu s tetkom.
Ines se uskoro vratila iz kupaone. Izgledala je odvratno.
- Boli me, u božju *****. A nemam tablete. Da samo zaspim što prije…
- A…? Bar malo, onoga…?
- Koji si ti bolesnik!!??… Ma marš u pičku materinu, idi spavati.
- Daj mi bar popuši, čuješ one tamo… Digo mi se, ***** mu…
- Nemaš šanse., rekla je, - Jebi ga, stari, nemaš sreće…RUSI ! RUSI SU DOŠLI!
Legla je do mene i pomirljivo me poljubila u obraz.
- Ajd spavaj, bit će još seksa. Ne mogu ti pušiti jer ne bi bilo fer da samo ti uživaš. Znaš da se napalim i na samo ljubljenje…a što ću onda? Krvarim ko svinja…, rekla je i okrenula se na drugu stranu.
- Laku noć.
- Laku noć.
Zaspala je za dvije minute. Hrkati je počela za pet. Pregradni zidovi između soba su bili tako tanki, kao da se od kartona građeni. Osluškivao sam ne bih li još što čuo iz susjedne sobe. Sve je utihnulo, kao u paklu. Osim hrkanja.
Negdje u noći probudilo me je tiho jecanje. Prvo sam pomislio da je Ines. Ali Ines je samo hrkala. Zatim se vratilo lagano podrhtavanje zida i čudan zvuk škripanja kreveta. ***** ti, pomislio sam, ovi se jebu ko zečevi. Ovaj put je trajalo desetak minuta. A onda sam začuo dobro poznati glas:
- Joooj, jebo te, bona, svršio sam iz gujsce. Sve me trnci prošli niz krsta.
Zatim je uslijedilo neko meškoljenje, pa tihi glasovi, i na kraju otvaranje vrata. Koraci, njih pet – šest, zaustavili su se uz zid nasuprot onoga do kojega je Mujo maločas svršio iz guzice. Kvaka je učinila tap – tap. Zaključano. Tiho kucanje. Glasno kucanje. A onda tihi Mujin glas:
- Mujo sine, otvori, babo je…Mujo, probudi se, Mujce, sine…babo je došo…
A onda nešto glasnije:
- Mujo, Dijo, jebali ***** svoju, šta ste se zaključali? Jesam lijepo reko da idem samo na pivo? Otvorte ta vrata da ih glavom ne razbijem…
Nastala je pauza od tridesetak sekundi. A onda je uslijedio tihi Mujin monolog kojega nisam u potpunosti čuo:
- Pa da, djeca se umorila, izvuko ih zrak…A šta su se zaključali, lijepo sam reko, Mujo pazi na Diju, operite se i lezite spavat, nemojte zaključat vrata…A oni *****, jebo djecu, glupi na ***** svoju…
Nakon nekoliko sekundi, Mujo je pokucao na druga vrata, ona iza kojih ga je čekala ljubavnica. Ovaj put su se vrata otvorila, i začuo se dobro poznati naglasak:
- Ajd skini se i vrati u krevet. Ponovit ćemo ono. Ne mogu djecu probudit.
Ne znam koliko je još ostalo do zore, ali u cik zore sam se probudio. Probudilo me je ugodno iznenađenje jer sam vidio Inesinu kosu između svojih nogu. Usisavala ga je s velikim entuzijazmom.
- Samo ti svrši matori, rekla je, ja ću ispljunuti u maramicu. Sanjala sam da vodimo ljubav, čak sam i zvukove čula, što mi se nikada ne događa… Moram ti popušiti jer ću osjećati grižnju savjesti.
Mujo, hvala ti kao bratu, pomislio sam i zatvorio oči. Pretvarao sam se da spavam. Čak mi se u jednom trenutku vikend u planinama učinio i romantičnim. I nek mi još neko kaže da nisam romantičar!

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:28
ŽENA JOSEFA

Probudio sam se negdje u noći. Zatrčao sam se u zahod, jedva stigao podići zahodsku dasku, i rigao nekoliko minuta. Kad sam se vratio u sobu primijetio sam da su me Josef i Lidy svukli do gaća, namjestili mi krevet u dnevnom boravku, a oni se sami povukli u spavaću sobu.
Kako sam se našao u, gotovo nepoznatom, stanu slikara Josefa K. i njegove supruge Lidye K.?
Josef je akademski slikar, pomalo lunaran tip (svi akademci su takvi), koji je u jednom trenutku pomislio da može svijet prikazati i kroz svoje stihove, a ne samo kroz akvarele koje prodaje na tržnici za 15 dolara.
Večer smo proveli zajedno, on, njegova žena Lidy i ja. Slušao sam Josefove stihove. I napio se. Što od muke zbog patetičnih stihova, što od besplatnih rundi.
Poslije sam mu, dakako s predumišljajem, rekao da su mu stihovi prekrasni, da je talentiran (rekao sam, da budem precizniji; talentiran si u pičku materinu!), i da samo nastavi dalje s pisanjem.
Daleko ćeš dogurati, rekao sam. (U stvari, samo sam želio da mi plati još koje pivo, što je razumljivo na moj status nezaposlenog alkoholičara.)
Nakon petnaestak besplatnih rundi, pao sam u komu. Josef i Lidy nisu. (Bili su trijezni zbog kava koje su pili).
I eto me, našao sam se u njihovom stanu. Svučen do gaća. Više nisam mogao zaspati. Upalio sam televizor i stao okretati programe na daljinskom upravljaću.
Naletio sam na jedan njemački kanal gdje se prikazivao porno film. Scena se odvijala u motelskoj sobi negdje u Teksasu, a osim debele crnkinje u filmu su igrale i dvije zgodne plavuše i jedan prištićavi klinac. Bože moj, kako sam mu zavidio. Toliko sam se unio u radnju filma (zapravo se radilo o čistoj jebačini), da sam umjesto prištićavog idiota (s osrednjim kurcem) vidio sebe u glavnoj roli.
Odgegao sam se u kuhinju i uzeo limenku piva. Nakon nekoliko gutljaja i još jedne scene, ovaj put lezbijske - i to u hangaru kraj olinjalih konja - odlučio sam proviriti u spavaću sobu mojih domaćina. Stajao sam kraj otvorenih vrata sobe i zurio u njih. Čvrsto su spavali. Iako su bili do grla pokriveni, Lidy je preko svog pokrivaća prebacila nogu. Gledao sam u njezinu nogu i slinio. Uzdahnuo sam, onako kako samo ja uzdahnuti mogu, i zatvorio vrata.
Tik do njihove sobe sjeo sam na parket i zapalio cigaretu.
Lidy je rasna žena, mislio sam, sa svojih tridesetak godina iz koje, u svakom trenu, izbija čisti seks. Josef, možda koju godina stariji od nje, kršni je Mediteranac, nasljednik manje garsonjere u središtu Grada, i titulom akademskog slikara. Iz njegovih ofucanih pjesama razabrao sam nekakvu tugaljivost, prije svega za jalovošću vlastitog tijela.
Znao sam (zapravo sam pretpostavljao) da je impotentnan. Čemu mu onda, pitao sam se, služi tako rasna žena, kao što je Lidy?
Kad sam se digao s parketa, odlučivši se za nastavak porno filma, kriknuo sam. Iza mene je stajala ona, Lidy. Bila je samo u maijci kratkih rukava koja joj je sezala do koljena. Poledala me je krmeljivo. Zijevnula je i protrljala oči.
Oprosti, jesam te splašila?
Skoro sam se usrao.
Nasmijala se.
Čula sam da si otvorio vrata naše sobe. Jesi li trebao nešto?
Krenuo sam prema sobi. Pratila me je.
Ne, fulao sam zahod., lagao sam kao pas.
Sjeli smo na krevet. Na televiziji je igrao drugi film. Novi pornić. Gledali smo ga jedno vrijeme. A onda se ona okrenula prema meni.
Jesi za jedan joint?
Kimnuo sam glavom. Ustala je i došla do regala s knjigama. Između Kurana i Biblije izvukla je Religije svijeta, otvorila jednu stranicu i uzela malu vrećicu s travom. Vratila se do kreveta, sjela i zafrkala joint. Vješto ga je zalizala, i zapalila.
Imaš dobre noge., rekao sam nakon prvog dima.
Aha.
Kad sam se onesvjestio?, pitao sam, pružajući joj joint.
Uvukla je dim, progutala ga i začepila nos. Krv joj se slila u lice.
Nakon trinaeste pive, naručio si votku. Ta te je kombinacija ukomirala., rekla je i ispustila zrak. Dodala je;
Mogu uzeti malo tvog piva?
Ne možeš, odgovorio sam kratko, a ona je samo uzdahnula.
Tko me je skinuo?
Nasmješila se.
Ja sam te htjela svući, ali mi Josef nije dao. Ljubomoran je, staro pseto., nasmijala se.
Seljačina., prokomentirao sam na njezino zaprepaštenje. No, nije mi ništa odgovorila na uvredu. Uskoro je joint bio pri kraju. Oblizala je usne.
Žedna sam, jebiga. Ne da mi se do kuhinje hodati.
Pogledala je u moje pivo. Ustao sam i donio joj limenku iz hladnjaka. Hvala. Baš si drag., rekla je.
Sjeo sam bliže njezinim nogama, i prstima ruke, kao nehotice, dodirivao je.
Činilo se da to nije ni primjećivala. Joint ju je razvalio. Samo je buljila u pornjavu. Ja nisam ni osjećao učinak pušenja. Kao i uvijek, imao sam zakašnjelu reakciju. Njena otupljenost mi je davala hrabrost, pa sam s radom prstiju nastavio nešto smjelije. Na ekranu se sisata brineta derala s dva klipana. Dahtala je uspaljeno, a klipani su, kako i priliči, nonšalantno odrađivali svoje. Valjda sam u tom trenutku zavukao ruku u Lidyne gaćice. Shvatio sam to kada sam čuo blop - blop. Pogledao sam je. Glavu je zabacila unatrag i tiho jecala. Noge je raširila kao gimnastičarka. A ja sam i dalje činio blop - blop.
Ajmo se jebati., rekao sam i izvukao prste.
Ne, ne, još, još..., stenjala je.
Skini se da i ja umočim., odlučno sam rekao.
Trgla se. Bijesno je povukla maijcu na koljena.
A Josef? Što ako se probudi? Ubit će nas obadvoje!
Ma kakav Josef! Vidiš da spava.
Neću.
Šta nećeš?
Neću se s tobom jebati!, derala se.
Šuti kurvo, probudit ćeš ga! Dobro, ako nećeš, nemoj!, sad sam se i ja derao uvrjeđeno. Uzeo sam pivo i stao ga natezati. Uskoro je limenka bila prazna, pa sam otišao po drugu. Lidy je samo sjedila i gledala u pornić. Više nije bila ljuta. Bila je ponižena. Nakon nekog vremena se javila. Glas joj je bio pomirljiviji.
Jesi za još jedan? Da smotam?
Kimnuo sam:
Može, samo ga jače zasoli, onaj prvi je bio slab.
Zasolila ga je pošteno. Neprestano smo se izmjenjivali, od ruke do ruke, od usana do usana. Spržili smo ga na brzinu. Taj me je pukao. Zavalio sam se na kauču i meditirao. Onda mi je želudac zakrulio. Gladan sam, imaš što za pojesti?, pitao sam je. Nije odgovorila. Okrenuo sam se s teškom mukom i pogledao je. U polulezećem položaju, naslonjena leđima na jastuk, raširenih je nogu masturbirala. Ustao sam i otišao u kuhinju. Našao sam sasušeni komad salame i malo sira. Sve sam to ubacio u usta i nesažvakano progutao. Vratio sam se u sobu. Lidy je još okretala prstom po pičkici. Sjeo sam do nje, maknuo joj ruku, svukao gaćice i blago razmaknuo noge. Nije me primjećivala. Svoje sam gaće samo malo spustio, tek toliko da mogu izvaditi malj. Ugurao sam joj ga. Ciknula je i otvorila oči.
***** ti *****, silazi s mene!
Šuti! Spavaj dalje., rekao sam dok su mi se bokovi jednakomjerno pokretali.
Zatvorila je oči, dišući sve dublje. U jednom me trenutku noktima zaderala po debelom mesu. Suze su mi krenule na oči. Ali nisam prestajao. I dalje sam radio klip - klap, klip - klap. A onda je ispustila cijuk: ijjjjjjjj....aaaaa. Bolno je svršila. Ja, međutim, ne samo što nisam prestajao, nego sam i ubrzao pokrete. Udarao sam sve silovitije, a prasci su se zatomnjavali u tekućini koju je ispuštala. Radio sam kao radnik na pruzi, kao rudar u iskopini. Ona je uvijek ponovo ispuštala cijuke, svaki put drugačije. Jednom je sličilo na cviljenje automobilskih guma, drugi put na otvaranje vrata u autobusu, treći put na frontalni sudar cisterni... Bio sam sav mokar od vlastitog znoja i njezine mokraće. Ali nisam mogao svršiti. Nešto mi je nedostajalo. Nešto što mogu osjetiti. Zadigao sam joj maijcu i krenuo rukama prema grudima. Ustuknuo sam.
Malj je ispao iz rudlavog otvora. Ustao sam i šokirano gledao u prizor ispred sebe. Lidy je nedostajala jedna sisa! Lijeva. Na tom su mjestu bili samo ožiljci.
Šta je ovo? Gdje ti je sisa, pička ti materina?, tiho sam opsovao, plašeći se valjda i sam pitanja.
Trgnula se. Shvatila je gdje je. Shvatila je da sam otkrio njezinu tajnu. Brzo je povukla maijcu. Ožiljci su nestali.
Nigdje., nerazgovjetno je odgovorila.
Strovalio sam se do nje, na kauč. Lagano se vraćao život u sobu. Lagano, ali postojano. Nestalo je čari. Ostao sam samo ja i Lidy, žena bez lijeve sise.
Imala sam rak na dojki. Operirali su me s dvadeset i dvije. A onda još jednom. Na kraju su je odrezali., napokon je izustila.
Jebote, oprosti, nisam znao.
Nakon operacije sam doživjela psihički slom. Bila sam skoro godinu dana u bolnici. Kljukali su me sa svim mogućim pilulama. Bila sam luda. Josef me je spasio. Tko bi se drugi oženio sa mnom.. sa mnom... Nakon zračenja više nisam sposobna ni roditi.
Zatulila je. Prišao sam joj i zagrlio je.
Jebiga, život nije milostiv.
Jedino me Josef razumije, auuuu, auuuuu....
Stavila je glavu na moje rame i plakala. Niz leđa su mi se cjedile njezine suze. Ridala je i ridala, i ridala, a ja sam samo šutio. Tu i tamo sam procijedio neku glupost, kao: život ide dalje, ništa ti ne fali ni sad, ili uopće se ne primijeti da nemaš tu drugu sisu, jebeš djecu, tko još treba balavce...
Valjda ju je to utješilo, jer me je ubrzo počela ljubiti po ramenu. Ispočetka se činilo da me samo briše od slina i suza, a zatim je jezikom oblizivala sve veći dio mog tijela. Krv mi je počela kolati čak i u ono mjesto u kojemu je maloprije nestalo života.
Vratio sam se u formu. Malj je stajao uspravno, oslobodivši se spona uskih gaća. Nježno sam je dohvatio za kosu i povukao na malj. Usta su se širom otvorila i začas ga je progutala. Malj je nestao, baš kao i njezina dojka.
Probudio sam se sam. Lidy se nakon, reklo bi se ipak kakvog - takvog, seksa povukla u spavaću sobu, kod Josefa. Oprao sam zube s kaladontom, bez četkice i puno grgljanja. Potražio sam žilete, ali ih nisam našao. Zadovoljio sam se s dužim umivanjem.
Bilo je pola deset. Provirio sam u njihovu sobu. Spavali su. Bili su zaljubljeni, i to mi se sviđalo. Nisam poznavao puno zaljubljenih parova.
Odjenuo sam se i tiho izišao. Žurio sam na tramvaj.
Ipak me je žena čekala s večerom od sinoć i sigurno se do sad već zabrinula.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:30
OKLADA

Isuse bože možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem, da me jebeš u guzicu, koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na moru?!!, rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa.
Možda si čitala nekog našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen.
Ma je *****, ovaj je bio dobar., rekla je Sanja.
A šta sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad ***** mamu!, rekao sam mirnim tonom makedonske marihuane.
Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji…
Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama.
Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni, jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?!
Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić., rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku.
Ajmo se kladiti da ne možeš., rekao sam poprilično siguran u sebe. Ajde da se kladimo da ću ja naći prije bolju pičku nego ti frajera!
Oklada je pala.
Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse:
Čao mala, ja sam filmski glumac, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje?
Zdravo mačak, si sam? Znaš šta, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam odmah zamijetila na ulazu.
Slatka mala, jesi za cugu?
Hej, jel' se mi poznamo s faksa?
Ja sam poznati pisac, a ti si…?
Dečko, jel' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš?
Nakon sat vremena:
Čuj dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, jel može?
Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…?
Dva sata kasnije u njezinom stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja.
Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to…
Ma marš u pizdu materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj dobre jebačine!

PRIPREME

Isključivši se od vanjskih zvukova, posljednji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevog plućnog krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga, jer ***** nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić, i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše.
Kako mi Bog nije namijenio veliki *****, svu pažnju usmjeravam da Malom izlijećim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitom pimpeku. Poznato je da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim džonom, ili, u slobodno vrijeme, glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru.
Važno je jedino izliječiti komplekse.
Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo, i sam sebi u oči reči - umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada, bila je praćena istim ritualom. Besprijekorni izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Posljednji, ali zato ništa manje važan dio rituala - pogledati se u oči - zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao.
Od silnih obveza u zahodu umao sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji u dodiru s kaladontom projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled kod zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svom novom Jeep Chirokiju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom, kojoj je, uzgred budi rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Munchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No, ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezubave ljubavnice.
Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin - Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti, ukratko Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu pri čemu se instiktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljene, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa - Seal of Quality - 100% provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskog tornja visokog 267 metara.
Osnove predigre sam svladao onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnom gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlaćama, prezarvativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željeni smjer. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za kojega moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitom sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti.
Istina, uvijek sam imao mogućnosti nazvati neku od bivših, pitati je što radi eto - baš - večeras i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svjetlo - roze grudnjaku i tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi na harmonici odsvirala i neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali doma i drkali. Mada se i meni zna desiti da imam depresivnih trenutaka u životu, takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanog jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenog. Vlastita žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok.
Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen, i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam i po čemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnog kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sam zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se svakako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, friška krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li nešto više što muškarac može poželjeti?
Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne strane su tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge noćni barovi, discoteke i partiji.
Bez obzira što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjeti koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojem su tu večer puštali jezz. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom, pa se opijanje wiskeyijem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira koliki ja gospodin bio.
Napokon sam izašao, odlučan u svojoj namjeri.
Kad netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima. Inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu, jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je krio u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam.
Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnom.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:35
TRAVESTIT

Poeziju sam čitao u Berkovu, jednoj od šminkerskih birtija gdje pivo poslužuju u malim bocama. Gazda je bio seljačina, ali je imao zgodnu ženu. Već sam došao pijan, tako da sam samo održavao kondiciju s wiskeyjem. Voditelj tribine, neki Musliman, također se klatio od cuge. Sve u svemu, čitanje je bilo OK. Muslič je pozvao glazbenu pratnju, nekog ostarjelog rockera koji je svirao hitove iz šesdesetih. Bilo je dobro dok nije počeo pjevati. Do stola za kojim sam sjedio u društvu rockera i balije, bila je mršava ženska koja je glasno pljeskala na moje pjesme. Usporio sam sa cugom jer mi se činila sve zgodnija. Što sam više pio, ocjena nekoj ženskoj bila je sve veća. Ova je od dvojke skoro probila plafon. Poslije čitanja dobio sam petsto kuna i anuliran račun za pijaču. Gazda se želio napraviti faca pa je kupio moju knjigu s posvetom. Odrao sam ga dvadeset posto skuplje od uobičajne cijene. Teatralno je izjavio da nikada nije upoznao pisaca i da mu je drago što sam nastupio u njegovoj rupi. Za to me je, rekao sam mu, iskreno bolio *****.
Mala s promocije zvala se Vesna i bila je glupa kao noć. Prodao sam joj patetičnu priču o somoubojstvu koje ću uskoro učiniti. Mislosrđe još uvijek pali kod žena. Sve žene imaju istu karakternu crtu: vole spašavati živote. Srećom to sam skužio još kao klinac tako da sam s godinama razradio savršenu taktiku. Što više sereš o bogaljom životu, prije dobiješ pičku. Izveo sam je u jednu rupu gdje pivo poslužuju u velikim bocama, a cijena je prihvatljiva čak i za loše plaćene pisce. Ondje smo ostali dva sata, a zatim sam je pozvao u motel. Odmah je prihvatila. Izgovor joj je bio da me mora čuvati od sranja. Držala je da čini dobro djelo i da će stoga u raj. Spasiti dobrog pisca od vlastite ruke, rekla je, isto je što i spasiti talentirano dijete. Pičke mi neće dati, nastavila je, ali će me tješiti, ako treba čitavu noć. Primio sam je za dupe. Bilo je tvrdo.
U taxiju sam razvio verziju o ženi koja mi je slomila srce. Ovaj put se zvala Marija. Marija je, dakle, bila bogata, lijepa i pametna, sve što ja nisam. Ali mi smo se voljeli, sve dok je njezin otac, neki naftaš, nije na silu odveo u Englesku. Jedno vrijeme mi je pisala podugačka pisma, ali se na kraju udala za crnca, dakako, protiv svoje volje. Taman kad sam skupio dovoljno love za avionsku kartu saznao sam da je pala pod onaj crveni autobus na kat (onaj bus s razglednica i dosadnih dokumentaraca o Londonu), ispod samog Big Bena. U džepu su joj našli pismo za mene tako da se u svakom slučaju radilo o samoubojstvu. Pisalo je samo: Voljet ću te i na nebu, tvoja Marija. Ja sam ipak otišao u Englesku na njezin pokop, jer je stari odlučio da je tamo pokopa. Poslije pogreba sam neko vrijeme prao zahode po restoranima da skupim lovu za nazad. Od viška funti koje sam zaradio kupio sam ogromni buket crvenih ruža koje sam prije ukrcaja u avion stavio na njezin grob. Vrativši se u žalosnu Hrvatsku, momentalno sam doživio živčani slom. I, eto me, sad se mislim ubiti.
Nakon tih izgovorenih bljuvotina Vesna mi je uvalila jezik u grlo. Taksist je, a ne ja, gutao sline i namještao rasporak. Bilo je cool. Izgledao sam poput američkih makroa, samo puno siromašniji. Taksist je pitao u koji motel idemo, a ja sam odgovorio u najjeftiniji. Onda je Vesna pitala zašto ne idemo kod mene u stan, a ja nisam ništa odgovorio. Bilo je glupo da joj spominjem ženu. Dovezli smo se u predgrađe Zagreba i taksi se zaustavio na jednom parkiralištu prepunom kamiona. Motel "Orhideja" bio je svratište kamionđija i kurvi. U potpunosti je odgovarao mom ukusu, ali ne i Vesninom. Počela je srati o tome da je čeka zaručnik i kako mora uskoro otići. Hitno mi je trebalo piće.
U hotelu je jedino radio nočni bar, gdje papreno poslužuju razvodnjena pića. Svejedno sam popio nekoliko duplih vinjaka i pozvao piće jednoj kurvi za stolom.
To je muškarac, odjeven u žensko., rekao je konobar. Transvestit.
Jebi ga, rekao sam, nitko nije savršen.
Vesna je naručila mineralnu i zaključila da transvestit bolje izgleda nego većina njezinih prijateljica.
Ali ima muda, rekao sam ja.
Tim bolje., rekla je ona.
Upustio sam se u razgovor s konobarom. Tvrdio je da transvestiti imaju više posla nego neke kurve u Zagrebu.
Mi smo nastran narod, ko fol katolici, konzervativni do jaja, a više volimo jebati isti spol nego stari Grci., rekao je filozofski.
To je zato, rekao sam, što lovatori vole eksperimentirati, jebu muškarce da se dokažu. A mi koji bi jebali prave kurve, dakle žene, nemamo lovu za to.
Donekle se složio i dao mi vinjak na račun kuće.
Nisam ni primijetio kada je Vesna otišla za stol transvestitu. Nešto mu je govorila, a on se smješkao i lakiranim noktima dodirivao vrhove perike. Pokazao joj je prazan stolac i ona je sjela. Nisam bio ljut, jer je prizor djelovao groteskno. U nekoj bi drugoj prilici išao braniti svoju čast. Ovako, transvestita sam vidio kao ženu s kurcem. Okrenuo sam se konobaru i započeo priču o kurvama.
Nakon nekoliko minuta, Vesna se vratila za šank.
Čuj, imam dvjesto, fali mi još sto kuna., rekla je. Posudiš mi do sutra?, pitala je.
Zašto?
Traži tristo kuna za seks. A tako bih ga pojebala…, rekla je.
Ostao sam šokiran.
Platit ćeš tristo kuna za seks s transvestitom?, još uvijek šokirano sam izustio.
Ne bilo s kakvim…Ma pogledaj ga samo kako je sladak. Osim toga, rekao mi je da ću mu biti prva žena. Zato je cijena veća, inače je dvjesto kuna.
Bez riječi sam izvadio novčanik i dao joj sto kuna. Ako mu je zaista prva, mislio sam, jebeš onda cijenu.
Izišao sam iz motela i sjeo u prvi taksi. Ostalo mi je dovoljno da platim put do doma.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:38
KAKO SAM KALIO ČELIK

Pomisao da moram putovati HŽ-om toliko me fascinirala da sam momentalno dobio proljev. Moja žena je tvrdila da je to od toplog piva kojeg sam popio na prazan želudac, ali ja sam znao da je to od HŽ-a. Dok sam brojao pauke na zahodskom zidu, zamolio sam je da nazove putničke informacije. Molim vas, čuo sam, kad ide vlak? Jel' kasni? Hvala.
Vlak koji ide u 15,10 na peron je došao u 15,25. Ušao sam u prvi kupe. Do prozora su sjedile dvije žene s putnim torbama. Objema je menopauza bila stvar daleke prošlosti. Jedna je imala brkove, druga maramu. Sjeo sam i čekao. Vlak nije kretao.
Onda je ušao njihov vršnjak. Gromada koja je nalikovala santi leda, onoj istoj koja je potopila Titanic a zbog koje je Leonardo De Caprio potonuo u ledeno more. Nosio je traperice i mirisao na rakiju. Ogromnim šakama pozdravio nas je kao na mitingu socijaldemokrata. Dok je sjedao do mene pitao je jel' slobodno. Obje su odgovorile da je. Ja nisam. Šutio sam i mislio o tri sata vožnje vlakom. Osjećao sam se kao pašteta u dućanu suhomesnatih proizvoda.
Prvo je žena s brkovima zaključila kako kasnimo s polaskom pola sata. Onda je zaključila kako njena snaha – kurva – nema pojma o djeci, jer njezini unuci uvijek gladni idu u školu. I neuredni. Jer ona, snaha – kurva, jebe vodoinstalatera, prvog susjeda u njezinom selu, dok Stipo radi k'o konj u Njemačkoj. A Stipo je šef bauštele, cijenjeni zidar i njen sin. Žena u marami je uzdahnula i prokomentirala: kurva, a onda iz jedne od dvije torbe izvadila pileće batake.
Dok je gurala prvi batak u usta, vlak je krenuo. Zaključila je da ni bataci nisu ko što su bili. Ove je, rekla je, osobno sama zaklala. Prvo ih je kupila dok su još bili mali pilići. Za tri kune komad u veterinarskoj stanici. Onda ih je hranila. Kukuruz je, rekla je, poskupio pun *****. Koncentrat za piliće da ne govori. Ali barem zna da ne jede ona industrijska govna. Koji su kancerogeni jer se to vidi na kostima. Demonstrirala je na svom bataku. Usisala je ostatak mesa a onda košću lupila po prozoru. Ponosno je pokazala da kost nije pukla. Zatim je zgrabila kost u zube i umalo ispustila gebis. Grizla ga je, lomila, lupala po svim tvrdim predmetima u kupeu, ali kost je ostala čitava.
Daj je meni, rekao je čovjek – Titanic. Žena u marami je s nelagodom pružila kost. Krc, začulo se. Evo ti kost, jebala te ona, rekao je. A ona je samo šutjela. I mi smo ostali šutjeli. Zamišljao sam ga kako lomi vratove. Gorostas se digao i protegnuo. Kao da Samsonovom snagom razbija nevidljive neprijatelje.
A čime se vi bavite, pitala je žena s brkovima. Ja sam pisac., rekao sam. A što je to?, pitala je žena s maramom. To su pijanci koji žive na račun države., rekao je gorostas. Što pišete?, pitala je žena s maramom. Pjesme, pjesme i priče., rekao sam. Jebo pjesme., zaključio je gorostas i nastavio ponosno: i ja sam pisao pjesme, ali prave. Za gange. A onda je iznenada zapjevao:
Imam pištolj ko teleću noguuu
Aliiii žene pronaći ne moguuu
Mala moja nemoj da je štediiiiš
Ja je željan a ti na njoj sjedišššš
Mala moja jede karameleeee
A u školi glupava ko teleeee
Jebo žene i ovakvu krizuuuu
Dignu noge a ne daju blizuuu
Eto, to su pjesme, a ne ono što ovi pišu., rekao je pomalo prijeteći pokazujući glavom na mene. Obje žene su potvrdno klimnule glavama. Umalo je nedostajalo da i ja počnem klimati. Umjesto toga sam se ustao i izišao iz kupea. Zapalio sam cigaretu.
Zabranjeno je pušenje!, čuo sam konduktera.
U kojem je vagonu restoran?
Dolje., rekao je odrješito.
Služite alkohol?
Pivo i konjak.
Odlično. Jeste li i vi za piće?
Ne, ne pijem dok radim
Tko vam je kriv., rekao sam i nestao u smjeru restorana.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:41
ZELENE OČI

Stojanka je krasna djevojka, što bi u mom selu rekli, rasna kobila. Mogao ju je zajahati svako tko je bio vješt u preskakivanju prepona. Ja sam, na žalost, već imao kobilu kod kuće, koja nije bila rasna, ali me zato čvrsto držala za prepone. Zato sam vjerojatno i bio drag Stojanki. Ona je voljela jahače koji se nisu okolo hvalili da dobro jašu. Nije znala, da bih se i ja hvalio da sam smio od one svoje kobile. Mislila je da imam veliki bič i da mogu satima jahati do cilja. Da sam, u suštini, samo skroman. Nije znala da sam pizda koja se stravično boji svog konja. Poslala mi je čak i ljubavno pismo preko jednog poštara koji ju je s vremena na vrijeme zajahao. Njegova kobila je odavno otišla na privremeni rad u Italiju i to povremeno traje već 12 godina. Sad poštar vozi njezin Fiat, kupljen dijelom na leasing, dijelom na pushing. I dobro mu je. Bolje nego meni.
Moja kobila neće nigdje da ide bez mene. Našao sam joj posao u Njemačkoj na jednom vojnom poligonu. Trebala bi samo da kopa bunkere. Poslije bi je unaprijedili i dobila bi čin. Tako bi brzo napredovala. Sa činom bi mogla raditi kao pokretna meta na poligonu. Mladi rezervisti bi vježbali gađanje u nju dok bi ona trčala po livadi. Za svaki metak koji bi dobila u noge ili ruke, imala bi bonus od 100 eura. Od kukova do glave 150. Pogodak u glavu 300 eura. Izračunao sam napamet da je pogode samo 16 puta mjesečno, bonus bi na osnovnu plaću iznosio najmanje 3000 eura. S tom lovom mogli bi da sagradimo svinjac, koji toliko želimo. Jest da bi ona imala jedno 40 rupa više na tijelu nego ove tri, ali smo mogli uzgajati praščiće. A prasetinu oboje obožavamo. Ona najviše voli rebra i šunku, a meni pripadnu bijeli bubrezi, ili, kako mi to na selu jednostavno kažemo, svinjska jaja.
Da se ja vratim na ljubavno pismo moje Stojanke, rasne kobile. Na vece papiru, zarolano kako spada i priliči, kao u doba Sulejman paše, pisalo je lijepim ukrasnim slovima: šta se praviš takav peder pa nećeš da jebeš ženske? Lijepo sam te zvala u kukuruzište a ti si praviš kao da ti nije stalo kako ti izgleda klip kukuruza. Sram te bilo, pizdo jedna! I samo da znaš, ja sam u tvojoj ulici, sedam kuća niže, s lijeve strane. Kucaj tri puta, jer zvono ne radi. Ako se slučajno bojiš žene, reci joj da si otišao do mene jer sam te zamolila da mi popraviš utičnicu. Pošto ona vjerojatno ne zna što je utičnica, ti joj lijepo kaži da je to ona stvar u koju se utače nešto da s lampica upali. Hajde dođi i ne boj se ništa. Pola sela će ti reći da ne grizem. Skuhat ću ti kavu i dati rakiju da popiješ. Na glasu si da voliš puno piti i prditi za stolom. Al ne bilo kako prditi, nego da možeš otprditi cijelu pjesmu «Zelene oči, bile su moje». To je svakako pohvalno jer znači da možeš održati ritam kroz onu stvar što se književni zove šupak, a narodno - govnovod.
Nakon što mi je poštar predao to pismo, ponosno sam ga pročitao devet puta. Zatim sam ga cijelog sažvakao i progutao da ga ona moja kobila ne pronađe. Što ako sazna da imam sluha za otprditi «Zelene oči»? Morao bih joj svako malo prditi na uho, kad god je uhvati sevdah.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:44
Gotova stvar

Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio u prosincu.
Fenomenalno, rekao je izdavač iz San Franciska, ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…!
Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa od sto tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko dvjesto tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog…
U ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga.
Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao, niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasični primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednaki napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za frizure.
Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mom rječniku – peder. Kad bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom, kojega su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere, žene, samoga sebe za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu.
I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love.
Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko - američkom jeziku: Fuck you, što mi je moja prevoditeljica prevela: Gotova stvar!

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:45
Kakva jebena gripa

Probudio sam se kada je na zvoniku naše crkve otkucalo podne. Bio sam bolestan. Svaki trenutak sam se spremao izrigati. A onda telefon. E jebiga, pomislih, gore ne može. Digao sam slušalicu, suzdržavajući bljuvotinu negdje u grlu. Nekako mi je uspjevalo. Barem mi se tako učinilo. Na telefonu je bio moj šef, urednik Marković. Maks, ti si?
A?
Oprostite, jesam li dobio stan Maksa Horvata?
Sjetio sam se da sam to ja; - Aha, ja sam. Bok, Markoviću
Čuj, nema te na poslu već tjedan dana... Zovem da provjerim jesi li živ.
Nema frke, sve štima. Malo me gripa jebe...
Trebao bih te ovdje. Možeš doći?
A onda je krenulo. Počeo sam rigati. Trudio sam se ne zasrati cijelu sobu. Zato sam rigao isključivo u imaginarni krug na tepihu. Nakon nekog vremena osjetio sam olakšanje. Vratio sam se razgovoru s Markovićem.
Ej, šta smo ono pričali...?
Jel možeš doći, jer ako si bolestan...?
A to, ma mogu. Stižem za pola sata.
Došao sam za dva sata.
Crni Maks, šta si to od sebe napravio?, zacvilio je Marković ugledavši me. Bio sam blijed, mršaviji za nekoliko kilograma, s očima kao u mrtva pingvina. Ma gripa neka, jebiga.
Kakva jebena gripa? Izgledaš ko sidaš.
Australska gripa, zar nisi čuo da drma Hrvatskom?., htio sam skratiti priču. Ako je to gripa, ja sam onda idiot!, uzdisao je.
Ma jebe ti se šta drugi misle o tebi., rekao sam, i nastavio: Kaj ima novoga? Novoga?!! Pa ti ovdje radiš ako se ne varam!, popizdio je.
Dobro, samo nemoj galamiti, puca mi glava., očajno sam ga zamolio. Bio sam spreman otići. Bio sam spreman pozvati se i na suosjećanje. Ipak sam bolestan, jebiga. Malo se zaustavio. Odvagnuo me je jednim rengenološkim pogledom. A onda, gotovo suosječajno;
Kaj doktori vele?
Koji doktori?
Opet sam zasrao. Marković se izbezumio. Počeo je gubiti kontrolu nad sobom. Tvoji doktori! Valjda si bio kod doktora?! Ne izgledam ja kao leš, već ti!!
Digao sam obrve i pogledao u strop. Onako kako to čine ljudi kad razmišljaju. A tooo... Nemaju pojma.
Zastao je na trenutak. Ništa mu nije bilo jasno. Meni još manje. Nisam kužio zbog čega ga toliko zanima moje zdravlje. Mene nije zanimalo.
E jebiga, ti si stvarno retardiran. Ne znam zašto uopće trpim ta tvoja sranja. To što ti radiš ne bi niko toleriralo. Kad bolje razmislim...
Uzdahnuo sam;
Nemoj razmišljati, molim te. Bolje mi reći kakva je tema, i koliko kartica. Ljutito mi je gurnuo nekakav dopis iz MUP-a u ruke.
Istraži to., rekao je i pokazao mi prstom prema vratima.
Za čas sam nestao. U džepovima sam pronašao dovoljno kovanica za kavu. Dovukao sam se do aparata gdje me je čekala Željka.
Onaj me moj skoro nije ubio kad sam se vratila od tebe., rekla je.
Sram ga bilo. Jel sumnja na mene?
Još ne.
Onda dobro.
Uzeo sam kavu i otišao u novinarsku sobu. Nitko se nije previše trudio da me zamijeti. Odgovaralo mi je to.
Jebeš uostalom takav posao kad moraš drugima tumačiti da si bolestan zbog mamurluka.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:48
O kiselom grahu i kralju popa

Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Firma je prodana, radnici otpušteni, neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe.
Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna a konjak tri. Ispočetka je sjedio sam. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu.
Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: «grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam». Probao je grah. Koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiselog graha mu je dugo bio u ustima.
Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, Knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konc–logore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s tim da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali kurac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konc-logorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji.
Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije. Dozlogrdila mu je Sašina povijest i jednom mu je prilikom, u žaru opisivanja Hitlerovog kurca, razbio pepeljaru u ćelo. Saša je odspavao desetak minuta, a Bigi je zaključio da ne pamti ovakav mir kod Drageca. Stvari su se zakomplicirale kad se Saša probudio. Stao je buncati o Rimu i samom Cezaru. Znali smo da je svršeno s našim prijateljstvom. Kako Bigi zarađuje više od Sašine socijalne pomoći, što znači da češće časti, stali smo na njegovu stranu. Saša je po treći put postao nepoželjan.
Ideju da se ubije možda je donio i prije susreta s pepeljarom. Ideju da to napravi kako treba nije nikada donio. Jednu je večer pustio plin iz štednjaka. Plin je curio, a on je pijuckao posljednju limenku piva i listao prošlogodišnji Playboy. Rekonstrukcijom događaja utvrđeno je da mu se digao kurac i da ga je, razumljivo, uzeo obrađivati. Negdje na pola puta do uspjeha, počelo mu se spavati. Zapalio je cigaretu kako bi otklonio drijemež. Vatrogasci su ga spasili u krevetu gdje gori s upaljačem u jednoj i kurcem u drugoj ruci.
Ostao je živ. Izgleda kao Michael Jackson. Samo dosta siromašnije. Umjesto kurca ima kateter. Možda ga ima i Jackson. Nisam dijete da nagađam.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:50
Ne bu mene niko jebal

Na jednoj od onih dosadnih književnih tribina pojavila se Sanja. Pojavila se sa smiješnim ćelavim čovječuljkom koji je nosio cvikere barem dva broja veće od zgvužanog lica.
To ti je pravnica, rekao je Haski, radila je na sudu, al' počela piti, pa je izbacili.
Dobra pička, odgovorio sam.
Je, rekao je i kratko suknuo pivo, sad je našla onog idiota koji je financira. Izgleda k'o kreten, ali ima para k'o dreka.
Jebiga, život je često nepravedan, zaključio sam.
Voditelj tribine pitao je želi li netko pročitati svoju pjesmu. Javila se Sanja. Ćelavi čovječuljak džentlmenski se ustao, pomaknuo stolicu i ispratio je do podija. U najmanju ruku scena je izgledala groteskno. Niži od nje za glavu, sa onim smiješnim cvikerima, bez sisa i dupeta, izgledao je kao patuljak iz bajke o Snjeguljici. Ona je bila na konjaku, on na čaju i, vjerojatno, ribljem ulju. Sanja je pijano izvukla jednu bilježnicu i počela listati. Napokon se odlučila za jednu:
Nedjeljno jutro
Jutros sam dobila menstruaciju
A ti si me htio lizati
Ljudi su bili u crkvi
Meni se priredio zajebanciju
Ne mogu sve stizati
I kuhati i lizati
Zar nisi čuo za emancipaciju
Jebo te bog ludi…

Teatralno se naklonila. Čuo se moj usamljeni pljesak. Pogledala me je i značajno napustila podij. Konobar je donio pivo.
Na račun onog gospodina, rekao je, i pokazao na čovječuljka. Cvikeraš je digao šalicu čaja u znak nazdravljanja, ona konjak, ja pivo. Haski je tužno pogledao u svoju praznu čašu.
Idem ja do njih, rekao sam.
Idi, tko te jebe, rekao je on.
Upoznali smo se i službeno. Ona Sanja, on Marko, producent na HTV-u. Kako god je nenormalno izgledao, tako je normalno pričao. Ali nisam ga puno slušao. Pokušavao sam se ubaciti kod Sanje. Ona je pijano hihotala na svaku moju riječ. Marko je pristojno uzvraćao. Ja sam briljirao. Malo po malo, dogovorili smo se da odemo u njezin stan. Kupili smo pivo, konjak i čips. Marko je sve financirao, pa i moje cigarete. Nije se dao otjerati. Morali smo ga povesti u ljubavno gnijezdo. Sanja se nije bunila.
Nismo popili previše. Marko se složio da mi ona pokaže spavaću sobu. Uhvatila me za ruku i odvela do francuskog kreveta. Rukom je zbacila nekakve časopise i kekse s jastuka. Skinuli smo se i legli. Mehanički se pokrenuli. Odjednom sam osjetio zadah za vratom. Marko je bio gol i spreman. Ona ga je pomilovala po vratu. Bilo je odvratno, ali sam šutio. Grupnjak u troje?, ajd dobro, pomislio sam. A onda odjednom nešto osjetih. Zaurlao sam iz petnih žila:
- Miči kurac, jebem ti mater, to je moje dupe. Mamu ti jebem pedersku!
Šutnuo sam ga nogom da je odletio do vrata. Plačljivo me je pogledao.
Mislio sam da to voliš, rekao je.
I voli, rekla je ona, samo se pravi fin.
Raširio sam joj guzicu i kroz crvenu rupicu silovito ugurao kurac. Evo, to volim, rekao sam. Ne bu mene niko jebo…To samo ja radim.
A oni su oboje cviljeli k'o psi. Pravi, pravcati, seoski psi.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:52
O guzici i latenciji

Njezin je muž vozač cisterne i uglavnom nije doma. Za visoke dnevnice vozi gorivo iz Italije, Mađarske i Austrije u Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Govori kajkavski i glupo izgleda. Dobro zarađuje, što je jako bitno u uspješnom braku. Ima lijepu, mladu ženu koju sam upoznao na izložbi G. Denivera. Za nju je dobro što je on stalno na putu i što dobro zarađuje.
Rekla je da je čula da sam oženjen, ali da joj to ne smeta. Onda sam ja rekao kako sam čuo da je ona Muslimanka, ali da ni meni to ne smeta. Kad smo se složili kako nikome ništa ne smeta, htjela je da odemo kod nje. Muž mi je u Austriji, rekla je, vraća se u ponedjeljak. Primamljivo, rekao sam, ali ja ne mogu jebati dok ne popijem barem desetak piva. Onda ću te jebati, rekao sam, ako hoćeš do ponedjeljka.
Pazi što obećavaš, rekla je, jer te sad vodim na pivo.
Naručili smo pivo i ja sam ga eksao. Ona je pila neki sok, čini mi se od jabuke. Naručila je još jedno pivo za mene, sebi ništa.
Ajd popij i ti nešto, rekao sam.
Ja se volim trijezna jebati, rekla je, možda koji joint, ali ništa više od toga.
Imam ja, rekao sam, neku travu s Brača, ako želiš smotaj je.
Zar ovdje, rekla je i pogledom pretražila birtiju, neće me netko vidjeti?
Gazda lokala je propali liječeni narkić, boli ga kurac za tvoj joint, rekao sam i dodao joj smotuljak. Zafrkala ga je i pripalila.
Ona se naduvala, ja napio. Počeli smo pričati o seksu.
Moj muž me jebe samo subotom, i to ako nije na putu, rekla je. Seks traje petnaest minuta, a voli kad mu govorim prostote, rekla je.
Kakve prostote, pitao sam. Jebi me, jebi, ja sam tvoja kučka, i tako to, rekla je.
Pa i nisu neke prostote, zaključio sam.
Da, a to što moram brijati picu, a on bi kurac samo u šupak gurao?!!!, zaderala se, i dodala; ako me pak ne jebe u guzicu onda bar stavi prst unutra i rovari. Jebote, rekla je tužno, serem samo reciklirana govna.
Muškarci su pritajeni pederi, rekao je gazda lokala dok je plaćala račun za šankom. Zato vole guzicu, rekao je.
Ne bih se složio, rekao je penzioner s travaricom. Muškarci vole mijenjati rupe, u guzici je ipak nešto drugačiji raspored.
Nije samo to, dodao je poštar koji je srkao capuchino, u svakom muškarcu postoji barem sićušna crta sadizma, žene uglavnom cvile kad ih ubodeš u dupe. U pički ipak moraš raditi neko vrijeme da dobiješ ton.
Kako kod koje, nastavio je gazda lokala, ja mojoj Reziki kad uguram, oči joj aman ispadaju. Ihhhh, što se praviš, majke ti, ko da samo ti imaš kurac?!, uzdahnuo je penzić s travaricom.
U usporedbi s tobom, ja sam Mike Tayson, cinično je dobacio gazda.
Kad sam bio tvojih godina svoju sam staru, pokoj joj duši, dva puta dnevno, u jutro i na večer, rekao je penzić.
Eh, da si je jebo dva puta dnevno ne bi umrla u pedesetoj, zaključio je gazda.
Dok smo zatvarali vrata birtije filozofska rasprava je poprimila ratne pokliče.
To je sve kriva tvoja guzica, rekao sam joj. Ovi su ljudi bili ko sretna familija dok ti nisi spomenula jebanje u šupak. Sad će biti mrtvih glava…, tužno sam dodao.
Jebiga, rekla je, nisam znala da guzica može prouzročiti rat. Može, može, rekao sam, zbog šupaka se vodilo podosta ratova. Čitaj povijest, rekao sam joj i uhvatio je za dupe.
A veliš, reciklirano sereš? Zanimljivo.

Robert Roklicer
24.03.2007., 07:54
U hotelskoj sobi

Konobaru sam rekao da pozove taksi. Sjedili smo uz pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima.
U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara. Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni. Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen.
Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga našao. Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno.
Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije. To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu. Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno.
Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva. Koji ti je kurac, pitao sam. Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća. Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu. Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako. Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako.
U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Dvadeset godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest.
Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Onda je povratila. Prvo meni u lice, a onda po jastuku. Rekla je, oprosti, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila.
Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor.
Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:00
Za sve su žene krive

Od prve birtije do mog stana ima jedno dvjesto metara. Pješačim brzo, jer tako mi ne ostaje puno vremena za razmišljanje. Ne volim razmišljati. Što više razmišljam gluplji sam. Osim toga, vrijeme je moj najveći neprijatelj. Kao i svim budalama.
Hesse je jednom napisao: Jesi li ikad iglom za pletenje čačkao po zidnom satu koji je stao? Ja sam to jednom uradio i doživio da je namah vrag ušao u mehanizam, pa je čitavo raspoloživo vrijeme naprosto odzveketalo, kazaljke su se utrkivale oko brojčanika, okretale se sumanuto uz nekakav stravični zvuk, prestissimo, sve dok isto tako naglo nije nešto škljocnulo, stalo, i sat je ispustio dušu.
Živjeti u vremenu, sanjati ga, podsjećati, množiti, dijeliti, oduzimati i stalno mu se vraćati iznova i iznova, isto je što i čačkati iglom za pletenje po utrobi. Jebeš to. Život je prekratak da bih ga svaki čas mjerio mislima.
Drugi razlog (ili je to isti!) mog brzog pješačenja je što se sve birtije u Gradu zatvaraju najkasnije do 23 sata. A sada je, pogledam na ručni sat, nešto preko 20. Stignem popiti pet - šest piva. Doktor Breitenfeld, neuropsihijatar, kod kojega sam se nedavno liječio od alkoholizma, rekao je da sam neizliječiv slučaj. Da vrijeme mjerim po popijenim čašama alkohola. Digao je ruke u znak predaje. Bio sam mu zahvalan. Supruga, koja je preko nekih mutnih veza sredila moje liječenje, nije digla ruke. Ali nije dizala ni noge. Morao sam se snalaziti kako sam znao. Tek kada sam otrpio dvanaest penicilina zbog zarađenog tripera, spustila je ruke, a podigla noge. Ponovo se volimo. Ovaj put bez penicilina i doktora Breitenfelda.
U Gradu su sve birtije jednake. Sve rade do 23 sata. Vlast se potrudila da izjednači prava bogatih i siromašnih, trezvenih i onih drugih. Zato smo socijalna država. Tako piše u Ustavu. A onaj tko ne vjeruje u Ustav, kaže Fritz, neka jede govna.
Jedan moj poznanik, narkić, uporno tvrdi da se birtije poznaju po zahodima. Kako izgledaju zahodska školjka, pisoari i lavabo takva je birtija. Ako je u školjci govno, a lavabo začepljen, vjerojatno je i ugođaj u birtiji ravan katastrofi. Čaše su prljave, a cuga razvodnjena. Na plastičnom kasetofonu cijelo vrijeme puštaju glazbu s Narodnog radia. Konobar će sigurno i promišljeno zajebati na završnom računu. Naravno, u svoju korist. Osjećat ćeš se kao uljez, jer drugačije ne možeš. Molit ćeš boga da što dalje odeš od te birtije. Molit ćeš boga da se više nikada tamo ne vratiš. Paranoja će te gristi još nekoliko dana. Priviđat će ti se prljave čaše, razvodnjeno piće, Narodni radio, podmukli konobar... A sve počne od govna u školjci. Žalosno. Tako misli moj poznanik. Narkić.
Ja mislim drugačije. U birtiji Night, kamo sad idem, ne nedostaju govna. A opet je sve u redu. Postoji neka povezanost izmedu mene i tog prostora. Atmosfera. Neka ljubav. Stol u kutu je uvijek prazan. Čeka samo na mene. Pivo je uvijek hladno. Posluga brza i nenametljiva. Ondje mi je otvoren i račun. Nema reciprociteta nalijevanja. Pijem do fajeramta. Onda gledam u džep i platim. Ako ne, vraćam se. Kao i večeras.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:07
KAŽE KLOŠAR...

Na ulazu u Night ugledam konobara. Svađa se s nekim klošarom. Koliko čujem, klošar se želi ugrijati u birtiji.
Pravila kuće stalno ponavlja konobar, dok klošar replicira sa jebe mi se.
Sjedam za svoj stol i čekam.
Zar nisi čuo za socijalni nauk crkve?, dere se klošar.
Nije ti ovo crkva!!, vrišti konobar.
Gdje ti je humanost?, nastavlja bradonja.
Otišla u pičku materinu!! Van iz moje birtije!!!
Klošar se međutim ne da van. Konobar ga odmjerava od vrha glave do pete, procjenjujući je li dovoljno jak da ga nokautira. Klošar se samo smješka. Napetost je narasla toliko da je mogu osjetiti u zraku. Ustajem. Ne smijem si dozvoliti nepotrebno gubljenje vremena. Prvi put u Nightu toliko dugo čekam na pivo. To me žalosti.
Prilazim im u stilu jabatćuvammater. Da sve bude još zanimljivije, stisnem prste koji zapucketaju. Izgledam zajebano.
U čemu je problem?, upitam obojicu.
Konobar se nadlakti na moje rame. Sličimo štemerima kojima je sifilis pojeo sve moždane stanice.
Znaš šta stari, jedva se suzdržavam da ga ne rastepem tu po stepenicama., počne konobar; Mora van! Nije ovo Caritas, jebem ti!!!
Klošar šuti. Prazno pogleda konobara. Onda mene. Kao da misli; Boli me kurac, radite sa mnom što hoćete, ali ja ne idem odavdje dok se ne ugrijem. Okrenem se prema konobaru.
Zašto ne smije biti ovdje? Što ti smeta?
Konobar se trgne;
Kao prvo, zato što nije ništa naručio. A kao drugo...
Prekinem ga;
Okej, daj mu pivo, ja častim.
Okrenem se i laganim koracima uputim za svoj stol. Konobar ostaje cvrčiti, klošar se uputi za prvi prazan stol. Skine kaput i prebaci na stolicu. Osjeti se smrad truleži. Konobaru je trebalo nešto duže nego inaće da mi donese pivo. Pogledam u kriglu, sumnjajući da je pljunuo unutra.
Ti si stvarno glup. Fakat drkaš bez veze., ustvrdi dok sam zavirivao u kriglu.
Ovdje dolazim već četiri godine, a to još nisi skužio. Znači da ni ti nisi puno pametniji., pomirljivije kažem, i dodam;
Nego, kad si spomenuo drkanje, znaš li ti šta je uopće to? Drkanje? Pa nisam glup. To ti je… Bože, koji je to idiot, zaključim slušajući njegovo objašnjenje. Kad je završio teoriju masturbacije, odmahnem glavom u znak netočnog odgovora. Ne, stari, to je previše znanstveno... Laički gledano, drkanje je kad od ruke praviš pičku, a od kurca budalu.
Ne kuži, ali odlazi nešto smekšaniji. Klošar me prijateljski pogleda, digne bocu u zrak i halapljivo ispije nekoliko gutljaja. Isto učinim. Tu je gestu valjda shvatio kao uljudan poziv za moj stol. Uzima svoj kaput i sjeda do mene. Ja sam Marko., kaže.
Maks.
Na sreću, ne rukujemo se. Odmah shvatim da se nije okupao barem šest mjeseci. Ima čudne plikove po rukama, a na neobrijanom licu nekoliko hematoma. Podulja mu kosa zamršeno strši u čvorovima punih smeća. Oličenje je primjera kakvim majke plaše djecu da će postati ako ne budu dobro učili u školi. Meni ne smeta. Još sam trijezan. Takav sve trpim.
Vidio sam te nekoliko puta na televiziji. Ti si novinar, zar ne? Tako mi kažu., odgovorim.
Znaš li da novinari žive kratko, nekih pedesetak godina. Ubija ih stres., nastavlja bradonja. I alkohol., nadopunim ga.
Ni jedan lijek nije dobro konzumirati u većim količinama. Ma koliko on bio dobar., baci se u filozofiranje klošar.
Nasmijem se.
Da ti sad dam pedeset dolara, što bi napravio?
Pogleda me zbunjeno.
Popio bi ih.
Eto vidiš.
Ja bi ih popio, ali ne kažem da je to pametno. Naprotiv. Morao sam otpiti par gutljaja piva da bih nastavio:
Nije stvar u tome što je pametno a što ne, već u postupcima. Ne možeš nekome davati savjete, a sam ih kršiti. Jebi ga, zato je čitav svijet u kurcu., žalosno konstatiram. Primjetio sam da su novinari nedojebani ljudi. Ti potvrduješ tu tezu., kaže uvrijeđeno. Nije problem u novinarima, kažem; već u okolini. Ponašaš se onako kako se drugi ponašaju. Ja ne slavim alkohol, ja ga pijem. Zašto je to tako? Ne znam. Mogu li bez njega? Vjerojatno da - ne, nemam pojma. No, pitam te, kakva je razlika u tome pijem li ovdje kavu ili pivo? Nisam te još vidio uz kavu.
I bolje. Jer da si me večeras upoznao uz kavu, ne bi ti sad pio pivo. Zašto? Jer bih sad mislio o tome kako nazvati Vladu i dobiti nekog političkog degenerika za interview. Ili, zašto je novinar Gradske rubrike bolje plaćen od mene. Ili, ima li moja žena ljubavnika, kao što ja imam ljubavnicu. Kužiš? Ne bih te ni pogledao. Jebalo bi mi se za tvoje pravo na pivo. Ili humanost, kako god hoćeš.
Slegne ramenima.
Svjedno - možda sad riskiram da mi nećeš platiti još jedno pivo - ali ionako moraš razmišljati o onome što si govorio. Danas ili sutra, isti ti je kurac. Problemi ostaju, koliko god se ti napijao., kaže oprezno.
Možda. Pitanje je koliko ja mogu utjecati na to u trezvenom stanju. S mogučnošću, ima li moja žena ljubavnika ili ne, ne mogu ništa u kakvom god da sam stanju… osim da ga ubijem. To što je neki šalabajzer u Gradskoj bolje plaćen od mene, ne znači da ću izboriti veću plaću za sebe ako ne pijem. A interview sam uvijek radio bolje kada sam bio pod gasom. Što pijaniji, to luđi prilog. Znači, kad stavimo sve pluseve i minuse, bolje je da sam pijan. Ajd bok!
Živio.
Kucnemo se. Kao dobri, stari prijatelji.
Ne znam, možda si i u pravu. Samo, ne mogu se nikako oteti dojmu da sam čitav svoj život utopio u alkoholu., kaže, obrisavši se po bradi. Zatim nastavi: A ti si još mlad. Koliko imaš godina? Tridesetak? Kažeš da si i oženjen. Ne misliš li da je u tvojoj dobi ipak malo prerano odreči se svih problema? Tko bi se, jebem ti, odrekao pizdarija kad trče kao psi. Stvar je u tome da ih se što više onemogući u upravljaju životom, da ne budu prioriteti buđenja i ležanja u krevet. Samo u tome je stvar. I ništa više od toga., kažem nešto smirenijim glasom. Iako ni sam ne vjerujem u izrečeno, klimnem glavom kao da dajem zapovjed.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:10
I KLOŠAR DODA...

Mnogi bi se složili s tobom. A mnogi bi te i osudili zbog toga.
Uvijek te osude oni koji se u pravilu slažu s tobom.
Ispili smo rundu, što je znak da pozovem još jednu. Klošar me zaljubljeno gleda. Osjećam se močno. Vladam situacijom. Kupio sam ljudsko biće, ma kakvo ono bilo, jednim jedinim pivom. Osim toga, malo mi je nedostajalo da se počnem diviti svojoj filozofiji života u koju, ruku na srce, ni sam ne vjerujem. Ipak, svaki je alibi dobar. Ma kakav on bio. (Izgleda da me je alkohol uzeo pod svoje. Sutra definitivno prestajem piti. Odlučio sam.)
Vrijeme je da promijenio temu.
Kako to da se ne kupaš? Zar u Gradu nema javnih kupatila? Pogleda me zbunjeno. Nema odgovora.
Uvijek me zanimalo, nastavljam; kako čovjek postaje klošarom. Rođenjem, opredjeljenjem, ili, recimo, gubitkom posla, stana....
Najčešće zbog žene., kaže nekako nostalgično.
Za sve su žene krive. potvrdim.
Istina je, složi se i klošar: one su krive za sva sranja na ovom svijetu. Povodi za ratove bili su kojekakvi, a uzrok je uvijek bio jedan - žena. Da je Hitler kojim slučajem u mladosti jebao, ne bi u poodmakloj dobi započinjao Drugi svjetski rat. Sva ona sranja o Rasnom zakonu, o nekakvim Arijevcima, sve je to izmislio samo da njegovi vojnici ne bi jebali. Ljubomora, eto to je.
Uzdahnem.
Pusti Hitlera... Osim toga, kak' ti možeš znati da Hitler nije jebao? Otkud ti tako nešto?, kažem gotovo i sam uvrijeđen.
Sve upućuje na to. Bio je impotentan.
E sad si ga pretjerao.
Kad ti kažem. Poznato je da se u Beču često družio s kurvama samo zato da njegove puno uspješnije kolege, slikari, ne bi shvatili taj turoban problem koji je nosio u gaćama. Medutim, jedna ga je kurva ucjenjivala, a on joj je plaćao za šutnju sve dok je imao novca. Kad ga više nije imao, kurva je sve to ispričala slikarima i zato se mladi Adolf nije uspio upisati na umjetničku Akademiju.
Uh, jebo te, nije ni čudo da je započeo Drugi svjetski rat. Da, za sve je kriv komad pičke.
A ti? Zar si i ti impotentnan?
Trgne se. Nije očekivao ovo pitanje. Gordo se nasmije. Ja? Ma kakvi. Moj se još uvijek diže kao u najboljim danima.
Znači nisi postao klošar... zbog komada pičke?, pokušam shvatiti. Počne odgovarati jedva čujnim glasom;
Dijelom, da. Za sve su žene krive, moj prijatelju. Ja sam doktor veterine, imao sam kuću na sjeveru. Bio sam oženjen, djeca su mi sada već odrasla. Stariji sin je postao inženjer. I danas bih bio s njima da se prije deset godina nisam ranije vratio s posla. Ne pušim tu priču, iako gorim od želje za nastavkom. Brzo smo popili piće, a onda stigne novo. Ovaj put od konobara. Mahne mi stidljivo iz prikrajka birtije. Valjda je čuo da je Marko doktor, pa makar i za životinje.
Okej, da čujem dalje., kažem između dva gutljaja.
Počne oklijevati kao da nije očekivao moju znatiželju. Ipak odluči nastaviti priču, ni na trenutke ne ispuštajući bocu iz ruke;
Nema se tu što puno dodati... Zatekao sam ženu s jednim tehničarom iz druge smjene. Jebali su se ko zečevi na mom krevetu. Iako sam to civilizirano podnio, nešto je puklo u meni. Počeo sam piti, ona je podnijela zahtjev za razvod, i tako, malo po malo, evo me ovdje gdje jesam.
E jebiga., prokomentiram priču; Očekivao sam bolji zaplet. Ono s Hitlerom je bilo puno bolje.
Snuždeno slegne ramenima, kao da se ispričava. Jednostavno ne odolijevam: na sav glas se stanem smijati. Konobar me zbunjeno gleda iz prikrajka. Klošar John uvredljivo gleda negdje u kut birtije. A ja se samo smijem. U meduvremenu stižu nove runde pića. Neke sam ja naručio, većinu nisam.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:14
Jebeš Shakespearea

Alan je cigaretu ugasio u prašnjavi zid ambulante. Još jednom je pogledao na autobusno stajalište ne bi li vidio Mary, a onda se teškim koracima uputio niz ulicu. Negdje u želucu je osjećao kako više ne može čekati. Odluka koju su sinoć donijeli on i Mary bila je definitivna. Danas, točno u podne, njih će dvoje popiti smrtonosnu dozu lijekova i time dokazati svojim roditeljima da su jedini pravi gospodari svojih života. Pokazati će im za inat, neka vide bijednici što zapravo znači biti nemilosrdan. Pa što ako je njemu tek šesnaest godina, a njoj nepunih petnaest? Alan je znao toliko sličnih primjera iz književnosti da bi ih sad mogao sve nabrojati. Samo iz školskih lektira čitao je barem o pet, šest slučajeva gdje su postojali i nešto mlađi ljubavnici nego što su Mary i on. Uostalom, zar Giulietti nije bilo tek 12 godina kada se zaljubila u Romea? Pa ako se Romeo ubio zbog Giuliette, čemu da onda on sačuva svoj život? Zar je manje vrijedniji od Romea? To nikako. Mary je uostalom i sama inzistirala da se zajedno otruju. On je ispočetka, istina, želio samo da pobjegnu od kuće, ali je ta ideja brzo pala u vodu. Radilo se zapravo o tome da nisu mogli skupiti dovoljno novca niti za najobičniji prijevoz iz Grada, a kamoli za nekakvu sobicu gdje bi se ispočetka smjestili. A jednako su tako znali da hrana ne raste u krošnjama borova. Stoga je Alan predložio da orobe gradsku poštu, ustvari to će on sam učiniti, samo treba dobro razraditi plan pljačke, a u tome mu Mary može pomoći. Uvjeren je da bi s tim novcima bezbrižno mogli živjeti do njihove punoljetnosti, a onda će se već nekako zaposliti i vjenčati. No, Mary je bila protiv tog plana. Kao prvo, rekla mu je, postoji realna mogućnost da ga uhvate i osude jer, zaboga, statistički gledano policija otkriva 75 posto počinitelja takvih kaznenih djela. Zašto bi on, pitala se, bio srećković koji spada u grupu od onih 25 posto? Kao drugo, nastavila mu je tumačiti, pljačka pošte je ipak zločin, a on, uvjerena je, ne želi njihovu vezu učiniti prokletom već na samome početku? Jer, poznato je, Bog ne blagoslivlja ljude koji svjesno počine zločin zbog materijalne koristi. Ne, zaista im ne treba ta pljačka. Treba pronaći neki drugi izlaz.
Ali osim odlaska iz Grada, dakle pljačke pošte, nije postojala niti jedna druga mogućnost za čvrstim održanjem njihove rasplamsale ljubavi.
Alan je zbog slabih ocjena dobivenih posljednjih mjeseci u školi sve češće morao ostajati doma, čak i vikendom kada je najviše vremena provodio s Mary. Takvu su mu beskrupuloznu zabranu nametnuli vlastiti roditelji, koji su, prema Alanovom mišljenju, već odavno prešli granice dobrog odgoja.
Maryn tata, pogrbljeni činovnik poznatog državnog odvjetnika, zabranio je, pak, svojim kćerima, a ima ih tri, ljubovanje s mladićima dokle god ne završe fakultete i ne pronađu kakav stalni posao. Ne pada mu na pamet, kategorično je ponavljao pred djevojkama, da pod svojim krovom hrani još i kakvo kopile.
I kako su onda Mary i on uopće mogli održati vezu koja, ruku na srce, i nije bila baš posve potpuna? No, u ovom ga času nije toliko zabrinjavalo što do sada nisu vodili ljubav, iako ljubavnici koji odlaze skupa u smrt ipak moraju biti ljubavnici, u punom značenju te riječi. Nije ga zabrinjavalo ni to što neće doživjeti 18 rođendan, mada je toliko puta pred prijateljima govorio da će se napiti kao svinja na dan svoje punoljetnosti. Posebno ga nije brinula ni činjenica što do sada nije imao niti jednu drugu djevojku, osim Mary, pa zapravo i ne zna kakav je osjećaj zaljubljivati se svakog proljeća iznova. Ne, sigurno neće umrijeti kao Casanova, odabrao je Shakespeareovu dramaturgiju, znao je to. I tu nema dileme.
Ipak jedna ga je stvar i te kako mučila. Brinulo ga je što Mary nije došla u dogovoreno vrijeme. Trebali su se naći u deset, zajedno kupiti lijekove i otići, posljednji put onako zagrljeni, u njegov stan. Dogovorili su se da će zajedno napisati oproštajno pismo, možda kakve stihove, i onda umrijeti.
Pogledao je na sat. Sada je već pola dvanaest, a njegove ljubljene još nema. Naposlijetku je odlučio, lijekove će sam podići. Mary se vjerojatno zadržala opraštajući se sa svojim sestricama, a možda i s ocem kojega nije osobito cijenila... Ma doći će ona, vjerovao je, taman kad podigne lijekove.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:16
JEBEŠ ŠEKSPIRA DRUGI PUT

Recept koji je na prijevaru dobio od kućnog liječnika njegove bake trebao je biti dostatan za dvostruku dozu antidepresiva. Sada je još trebalo uvjeriti magistricu Helgu da mu ih izda. Ni to neće biti teško, mislio je, pa Helga ga zna od malih nogu. Ohrabren time u ljekarnu je zakoračio odlučno, ni najmanje ne želeći otkriti tremu koju je osjećao duž čitavih nogu. Helgi je, doduše, pomalo mucajući rekao kako je baka bolesna, pa je stoga on morao doći po njezine lijekove, što je u suštini bila ista laž koju je izrekao i bakinom liječniku kada je za nju molio recept. Dodao je kako baka po čitave dane leži u postelji, te da bi joj antidepresivi, koje i inače povremeno koristi, uvelike pomogli da prebrodi ovo mirovanje.
Uostalom, sa sobom je ponio i praznu kutiju tih lijekova kao i, govorio je, bakine srdačne pozdrave magistrici. Helga je samo letimično bacila pogled na recept i već je otvarala tamnosmeđu drvenu ladicu na kojoj su čvrsto sljepljeno stajala slova T - U. Na dvjema kutijama Trazodonuma od 100 miligrama tamnoplavom je olovkom upisala 1/1, što je, pojasnila mu je uz osmjeh, značilo da baka smije uzeti najviše jednu tabletu dnevno, nikako dvije. Svaka tabletica više, rekla je i dalje se osmjehujući, za baku može biti smrtonosna. Alan je kimnuo glavom, obećavši joj da će svakako baki prenijeti uputstvo. U trenutku kada se namjeravao zauvijek oprostiti s Helgom, brižno trpajući kutijice antidepresiva u džep, zapazio je da je u ljekarnu ušla Sandra, djevojka koja se nedavno doselila u njegovo susjedstvo. Pomalo ga je iznenadilo kad mu je, s vidljivo nervoznim osmjehom ali ipak odlučnim korakom prišla. U ruke mu je tutnula ljubičastu kuvertu naslovljenu na njegovo ime, šapnuvši mu, tako da Helga ne čuje, kako ga je pratila još od ambulante. Zamolila ga je, opet tiho da Helga ne čuje, da njeno pismo pročita tek kada ona ode. Na brzinu je kupila kutijicu Andola i odmah potom odjurila iz ljekarne kao da je, u namjanju ruku, gone sve propalice ovoga Grada. Alan je čitao Sandrino pismo, ukrašeno srcima i Kupidonovim strelicama, posve svjestan Helginog znatiželjnog pogleda. Bože moj, mislio je, nisam ni sanjao da se jedna od najljepših djevojaka ovog Grada zaljubila u mene. I zaista, u pismu je pisalo o njezinoj, zamislite, famoznoj zaljubljenosti u Alana, ali i, ni manje ni više, molbi da joj što prije odgovori na njene tegobne vapaje, pa makar i pismom. Uzgred, spomenula je i skori mogući susret, recimo zajednički izlazak u kino, ali to može samo Alan odlučiti, dakako, ako dijeli iste osjećaje kao i ona. Nije shvaćao zašto mu je srce iznenada počelo tako glasno tuči. Iz ljekarne je izišao zaboravivši pozdraviti Helgu. Sretnica, mislio je o Sandri, da je stigla samo koju minutu kasnije ljubav njenog života bila bi tek punjeni puran bakinih tableta. Ovako, računao je, ne isplati se brzopleto ubiti, posebno ne danas. Uvijek za to postoji vremena. Uostalom, ni Mary se nije pojavila. A ako njoj nije stalo da zajedno otputuju s ovoga svijeta, zašto bi on sam morao umrijeti?
Tko zna o čemu bi Alan još sve razmišljao da ga u tom trenutku, nije zaustavila pogrbljena žena od dvadeset – dvadeset pet godina.
- Dečko, hej dečko, imaš pet kuna?
Alan je posegnuo za džep hlaća i pronašao nekoliko kovanica. Uz svježanj kljućeva bila je tu i novčanica od sto kuna koja mu je ostala od mjesečnog džeparca. Pružio je pogrbljenoj ženi kovanice, a ostalo je vratio u džep.
- Ej, dečko, daš mi i tih sto kuna?
- Ne., rekao je odsječno.
- Daj mi, molim teeeee..., gotovo plačno je prozborila.
Alan je odmahnuo rukom kao da tjera muhu.
- Stani, jebo te bog!, vikala je žena za njim, - Stani! Dat ću ti nešto što do danas još nisi doživio!
Alana je ovo zaintrigiralo. Okrenio se prema ženi i gotovo je mucajući upitao:
- A što bi to bilo?
- Pušenje…Jel ti itko popušio kurac do sada? Ja to radim najbolje, majke mi.
Alan je ustuknuo. Najmanje što je očekivao bilo je da mu neka žena ponudi pušenje. I to za samo sto kuna, polovice njegovog mjesečnog džeparca.
- Jel dosta pedeset, da mi se nađe ostatak do kraja mjeseca…?
- Koji si ti Židov,majku ti!? Ajd osamdeset, samo zato što mi treba. Dođi, idemo iza apoteke. Odi, jebo te, što si se uplašio, pa neću ga pojesti.
Alan je krenio za ženom, koja ga je u jednom trenutku povukla za rukav preko nekakvih cigli, do grma i malih stepenica koje vode do ograđenog skladišta ljekarne. Spustili su se niz dvije stepenice i ona je klekla, smjestivši se direktno do njegovog rasporaka. Otkopčala mu je šlic i izvadila već ukručenog malog. Povukla ga je kroz dlan dva puta, kao da ga provjerava, a onda ga halapljivo strpala u usta. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali dovoljno da Alanu izmami, po prvi put taj dan, osmijeh na licu. Žena kojoj nije ni zahvalio nestala je u sekundi sa sto kuna, potpuno zaboravivši vratiti ostatak od ugovorene cijene.
Ali Alan je toliko bio sretan da ga je, zakoračivši neoprezno s pločnika, udario autobus broj 106. Nakon silovitog udarca, Alan je odletio na drugu stranu pločnika, dok su kutijice Trazodonuma ostale ležati na cesti. U zgrčenoj šaci Sandrino je ljubičasto pismo halapljivo gutalo tamnocrveni potok krvi iz poluotvorenih usta. Za to je vrijeme Mary sjedila u stražnjem dijelu autobusa broj 106, pitajući se zašto, zaboga, autobus ponovo stoji, i to na cesti bez ikakve signalizacije. Bila je pomalo nervozna. Nikada si neće oprostiti, tužno je mislila, što je Alanu tako olako dala obećanje da će zajedno s njim poći u smrt. Zaboga, pa njoj je tek petnaest godina! Osim toga, prema Alanu je, istina, osjećala određene simpatije, ali ljubav...? Što ona zapravo zna što je ljubav? Njoj se uostalom već neko vrijeme sviđa i Leo iz 2 b. razreda, a i prema Marku, onom štreberu iz prve klupe, gaji nekakve osjećaje... Kako da onda s Alanom pođe u smrt, kada ni sama nije sigurna da je on onaj pravi? I što si Alan uopće zamišlja, pa on je još nije ni pošteno poljubio!? U tom se trenutku sjetila svog dobrog i požrtvovanog oca, posebno njegovih brižnih riječi da dobro razmisli kakav je taj Alan. Istina je, govorila je sebi u bradu, što će joj dečko koji bi se samo zbog ljubavi ubio. Zar vrijeme Shakespearea i tragičnih ljubavi nije već odavo prošlo? I kakve, uostalom, veze ima Giulietta s njom? Tko joj može jamčiti da čitava ta stvar nije izmišljena? Čvrsto je donijela plan, reći će mu da si izbije iz glave takve misli i neka je radije jednom pošteno poljubi, a, mislila je, ako on to bude želio, mogla bi još danas spavati s njim. Pa ipak joj je već, do vraga, petnaest, a njemu šesnaest. Samo, strepila je, da ne stigne prekasno. Da bar jutros nije pisala tu prokletu zadaću iz matematike.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:19
Ružičnjak

Jučer sam ubio tridesetosmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimmija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnom haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mogo pije. Pretpostavljam da je tomu razlog sićušni tumor kojega su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Smatrala je da će whiskey Four Rouses ubiti ionako sićušni tumor. No, nije ga ubio. Sada krvari. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino negodovonje o maminom ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njena majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant kave, zamolila da okopam vrt kraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute.
Preskočili smo doručak, a ona se nabrzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Ja sam joj doviknuo da pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našem novom Jaguaru, metalik-zelene boje. Okrenula je ključ i mašina od 1450 kubika je zabrujala. Ostao sam sam. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11 posto, pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240 tisuća USD-a. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin.
Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mog starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No, Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati.
Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam preko 276 tisuća, a sveukupna se zarada popela na 411 tisuća USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potrebit alat; motiku, lopatu i sjekiru. Sjekira mi je trebala zbog visokih korijenja kojima obiluje naš vrt.
Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati Edenski sjaj našem omanjem vrtu. Elsa je uvijek znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam da li bih uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća kojega sam otkupio i ubrzo parceliziranog prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380 tisuća dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i vjenčali. Bilo je to prije devet godina.
Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom i da je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinom korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Benjamin je naprotiv i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednom humanitarnom koncertu u Helsinkiju gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografija mene i moje supruge vrlo je često na bussines stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se u javnosti mislilo o njemu. To sam mu naposljetku i rekao, na šta je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao. Primjetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35 posto brutto imutka te neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme.
Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, čitav život pronicljivo podredio materijalno - egzistencijalnom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika.
Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u ćelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primjeto sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi puta sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75 posto njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak. Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton kojega je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je čitav dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog.
Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Zanimalo ju je jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio.
Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11 posto. Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novce ona troši, meni su pune 92 godine života, pa na što bi ih uopće ja mogao i potrošiti? Osim na nju.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:22
UNUTARNJI MONOLOG

Još su stari ljudi govorili da i Bog loče u nekoj birtiji. Kad vidi šta je napravio na ovoj našoj planeti, koje pizdarije i debilane, ne odvaja se od šanka ni bagerom. Ameri su svojevremeno pokušali s prohibicijom i stvorili još više ljubitelja alkohola, prostitucije i kriminala. Namjerno sam na kraju rekao kriminal, jer alkohol i prostitucija su sportske aktivnosti kao što je to tenis i plivanje. Kriminal je, suprotno od toga, kad zabraniš alkohol i prostituciju. Ne daš ljudima da se opuste. Uhh, al ti je fora kažnjavati pijane ljude u nekom bordelu. Zatvarati ga na robiju, dati u novine, pljuvati po njemu... Licemjerstvo do beskraja. Dragi naši popovi i još draži političari (koji nam propisuju kako da se ponašamo) više loču i jebu nego mi obični smrtnici. Ali njih štiti imunitet. Nas bi trebao štiti jedino Bog. Al on je već odavno pijan i spava pored neke jeftine kurve. I živo ga boli kurac za nas. Odavno je poručio: - Jebite se, kako god znate! Ionako sam zasrao stvar kad sam vas stvorio!

Dobro, a tko je taj jebeni Roklicer? Plod koji nastane kada se majka na vrijeme ne posavjetuje s ginekologom

Kad je bog stvorio prvog čovjeka, nije znao da će za nekoliko milijuna godina ispasti ovakvo čudovište kao ja. Pokajao se i napio. Htio je smjesta uništiti svijet, ali se toliko nalokao zagorskog vina da je pijan zaspao za šankom.
Kad se probudio umislio je da je samo sanjao moju sliku i smjesta popio kutijicu normabella od 5 mg. Kako je on ipak Bog nije mu bilo ništa, osim što je malo duže spavao. Danas je, kažu neki, ovisan o raznim tabletama za smirenje. Ljudi su se zato dogovorili, da bi spasili svijet, kako će moju sliku postaviti na sva glavna vrata zooloških vrtova na svijetu, a najviše (one najveće) na kaveze pored slika čimpanza, slonova i nilskih konjeva.
No, kako to obično biva, ni to nije uspelo, jer su životinje, jadne, brzo pocrkale...

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:27
Delirij

Jedan moj prijatelj tvrdi da sam krivo formatiran. Kaže, poznaje me dovoljno dugo i zna da trijezan ne funkcioniram. Uvjeren je da glumim. Loše. Izigravam finog, dobro odgojenog tipa. Ustvari sam negativac. Po svome odgoju, karakteru, fiziološki i filozofski.
Alkohol mi treba, kaže taj moj prijatelj, da postanem ono što suštinski jesam. Negativac. Ako je tako, najebao sam. Biti bad fallow ne bi možda ni bilo tako loše, da nema posljedica. Da se tu i tamo ne otrijeznim i slušam pogrde. Kao bad fallow napisao sam najbolje tekstove za novine, objavio knjigu pjesama i, na kraju krajeva, ostao živ svih ovih godina.
Zato nisam zvao nekoga tko normalno razmišlja. Značilo bi to otići u kurac. Iako sam znao da ću tamo kada tad i stići, htio sam da to bude na moj način. U mom stilu. Kako nikada nisam znao što znači moj stil, prepustio sam se koracima. Put me je uvijek doveo do stila. Mog stila. Ovaj me je put doveo u Osmicu, jednu od rijetkih birtija u kojima nisam ostavio svoj osobni pečat. Naručio sam pivo i konjak. Trebalo mi je piće za normalno razmišljanje. Nakon nekoliko istih runda primakao sam se rješenju.
Nazvao sam Franca. Koji me je odjebao.
Ne može mi oprostiti, rekao je, što sam spavao s njegovom ženom.
Rubina, njegova debela žena, nimfomanka, spavala je sa svim njegovim prijateljima, uključujući i mene. Franc se zbog toga sa svim svojim prijateljima posvađao, ali na kraju i pomirio. Za mene je još smatrao da smo posvađani. Ja sam mu to oprostio, on meni nije. Pokušao sam ga uvjeriti da nikada ne bi saznao za ženinu nevjeru da mu ona to sama nije rekla.
Ona je, odgovorio je, kao i on, ništa ne kriju jedno od drugoga.
Jebiga, rekao sam, sama je digla noge.
Bože moj, zaključio je, i ja sam mogao dići noge pa me ne bi pojebao.
Nisam mu na to mogao odgovoriti. Razočarao me je. Spustio sam slušalicu i nazvao Džina. Nazvao sam ga kod Melite, njegove ljubavnice. Pokazalo se da nisam fulao. Javio se:
- Kak si znao da sam tu?
- Gdje bi drugdje bio u subotu popodne? Dodeš u Osmicu?
- Šta ima tamo?
- Paukovi.
- Opet si pijan?
- Blizu.
- Imaš love za još koju rundu?
- Naći će se.
- Evo me stižem.
Vratio sam se u Osmicu. Za mojim je stolom sjedila starica od nekih sedamdesetak godina. Pila je lozu. Kraj stola su bile dvije vrećice sa zeljem. U pepeljari se još pušila moja cigareta. Sjeo sam. Pogledala me je dobročudno.
- Smetam li?
- Taman posla.
- Jeste li čuli da se u Trnavi ubio bračni par? Jutros sam čula na radiju. Strašno. U moje se vrijeme nisu događala takva sranja. Ljudi se nisu ubijali, borili su se da prežive. A ovo danas...
- Druga su vremena, bako., uzdahnuo sam.

Počela je govoriti o svojim vremenima. Izabrala je 1945. godinu i zaustavila se na '62. Naručio sam rundu. I jednu lozu za baku. Skoro se rasplakala. - Vidi se da ste fin muškarac, takvih je danas malo.
- Ubio sam čovjeka, bako.
- Nek si! Sigurno je to i zaslužio.
Slegnuo sam ramenima.
- Šteta što niste malo mlađi., rekao sam gotovo zaljubljeno.
- Šteta što si ti tako izbirljiv., odgovorila je.
Nazdravili smo. Počela mi je pričati o svojim muževima. Četiri ih je sahranila, jedan je preživio. Ali ni taj nije s njom. Kaže, pobjegao je s nekom vješticom, mlađom od nje. Al' neka, tješila se, vratit će se on. Samo, dobit će figu, rekla je i pokazala grbavi prst. Složio sam se. Zagrlio sam je i poljubio u obraz. Zarumenila se i odmah naručila novu rundu.
- Ovaj put ja plaćam, zacvrkutala je, iako još nije stigla mirovina.
Odbio sam takav prijedlog. Ja sam platio.
A onda je došao Džin u društvu ljubavnice. Melita je sjela do mene i poljubila me u obraz. Prijateljski. Baka ju je ljubomorno pogledala. Objasnio sam joj da je to ljubavnica mog prijatelja. A meni samo prijateljica. Nije pomoglo. Baka se pretvarala u raspuštenicu. A takve su najgore. Srećom, shvatila je da si ne može pomoći. Pokupila je svoje zelje i otišla. Nije platila ni lozu koju si je sama naručila. Osjetio sam se usamljenim.
- I? Kaj ima novoga?, prekinuo je moje tugovanje Džin.
- Ubio sam čovjeka., rekao sam melankolično.
- Baš ubio?, nasmijao sam ga.
- Baš.
- Kada?, pitala je Melita.
- Sinoć.
- Koga?, zanimalo je Džina.
- Nekog klošara.
- Uhhh., uzdahnula je Melita.
Nisam razumio jel to zbog toga što žali klošara, ili mene. Džin je naglo skočio. Otprilike kao da se nečega sjetio. Nečeg spasonosnog.
- Jesi bio pijan?
Potvrdno sam klimnuo glavom:
- Ko bukva.
- A kako onda znaš da si ga ubio? Ti se inače ničega ne sjećaš u tom stanju. Možda si sve to umislio..., govorio je kao na traci.
- Indicije.
- Jebo indicije!, nastavljao je Džin i dodao: - Nikad ne vjeruj naprečac!
- Možda se nečega i sjeća. Možda ga je neko vidio pa mu rekao., govorila je Melita u moje ime.
- Ti šuti, kurvo!, sasjekao ju je Džin.
- Ima pravo., branio sam je: - Previše se toga uklapa u priču.
- Jel ti to on napravio?, pokazao je Džin na moje lice.
- Ne, pao sam u nekakvo jebeno grmlje.
- Sinoć?, pitala je Melita.
Klimnuo sam očajnićki.
- Prije ili poslije ubojstva?, nastavila je.
Džin ju je htio pljusnuti, ali sam to zaustavio jednim pokretom ruke. Kao da tjeram muhu od čaše.
- Poslije., odgovorio sam.
- Pa kako se onda toga sjećaš?
Sad sam je ja htio ošamariti. Ipak sam se suzdržao. Objasnio sam joj da se toga sjećam jer sam ležao u jebenom grmlju, među trnjem. Da me krv oblijevala, da me sve boljelo, da sam se bojao kako ću krepati podno smrdljivog cvijeća. Nije shvaćala. Džin je. Obojica nismo trpjeli bolove. Obojica smo željeli umrijeti muški. Za stolom u birtiji. Nikako kao samoubojice zaglavljenje medu trnjem grmlja. Džin me je pogledao sažaljivo, nekako očinski.
- Ko ga jebe., rekao je.
- Koga?, bio sam zbunjen.
- Pa klošara.
- Da, složila se Melita: Ko ga jebe. Ionako ih ima previše. Samo se kote, jebem im mater. Na šta će ovaj grad izgledati, ako ih ne počnemo ubijati.
Pozvao sam rundu za naš stol. Bio sam sretan što nisam sam. Lijepo je imati prave prijatelje.

Robert Roklicer
24.03.2007., 08:36
ZAŠTO JE MASTURBACIJA VAŽNA

Imam dvanaest godina. Javila mi se mama iz Njemačke i rekla, alo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio. Baka mi je rekla, za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu. Otišao sam u zahod i izdrko. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.
Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je reko da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je neko reko da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišo sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drko. Izdrko sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.
Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja šetam kraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezo sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišo na drugi kraj potoka i izdrko. Rutinski i profesionalno.
Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je reko da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digo jaja. Onda je reko da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, jel mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi reko da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržo. Izdrko sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.
Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživit ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju.
Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

foka
24.03.2007., 11:22
zapravo mi se neke pjesme skroz sviđaju. :misli: da.
i sviđaju mi se stopala veličine dječjeg groba.

Robert Roklicer
24.03.2007., 19:54
zapravo mi se neke pjesme skroz sviđaju. :misli: da.
i sviđaju mi se stopala veličine dječjeg groba.

Milane Fošneru - Foka, stari, kud uze nick Alkoličarka??? Kad ćemo na slam poeziju u Čakovec? Pozdravi mi Marija Kovača, nemam tvoj broj, negdje sam ga izgubio zajedno s mobitelom kad sam se napio na Danima hrvatskog filma. Ali mejl mi je osto isti, pa mi se javi da popijemo koju. Vozdra, stari!

foka
25.03.2007., 17:16
:D mislim da si me zamijenio s nekim. ja sam poprilično žensko i imam 21. ali hvala na srdačnosti, da sam milan fošner sigurno bih bila sretna.

Robert Roklicer
25.03.2007., 18:03
Sorry, mislio sam da me on podjebava... A znaš Foku (Fošnera)?

untitled
25.03.2007., 18:14
ovo je jako lose..otvori blog i ne smetaj po forumu :top:

ezra
25.03.2007., 21:28
PRIRODA I DRUŠTVO

Nisam od onih koji...


fina jedna prica, ovako

Robert Roklicer
26.03.2007., 14:05
ovo je jako lose..otvori blog i ne smetaj po forumu :top:


Untitled, stari, baš jučer sam otvorio svoj blog i taman kad sam pomislio prestati pisati na forumima pojavi mi se tvoje predivno lice koje se krije iza nicka. Tako da, jebiga sam si kriv, i dalje ću te morati podučavati o stilovima pisanja na forumu - mada znam da od tog truda neće biti ništa. To se vidi već iz tvoje poruke koju kao da je napisao dječarac od 7-8 godina. Ah, jebeš ga, vježbaj dalje...:flop:

annerri
27.03.2007., 14:02
. Ah, jebeš ga, vježbaj dalje...:flop:

U kakvoj su vezi mama iz Nemčije-mama na Remizi, Folnegovićevo do Ljubljane?

S tim da su ove puuuno životnije i idu do dna. :top:

manitusha
28.03.2007., 12:18
meni je sve što je ovaj manijak napisao dobro. Jel nešto nije u redu samnom?
(retoričko)

annerri
28.03.2007., 13:34
meni je sve što je ovaj manijak napisao dobro. Jel nešto nije u redu samnom?
(retoričko)

:misli: Pa tek nakon 10-ak sec. :rofl: :rofl:

Više nego dobro, samo se bojim kad iziđe zbirka priča-da ne prepravi nešto.Ili pjesama,svejedno. Sa mnom nije ništa u redu (konstatacija). :zubo:

manitusha
28.03.2007., 13:36
[/B]

:misli: Pa tek nakon 10-ak sec. :rofl: :rofl:

Više nego dobro, samo se bojim kad iziđe zbirka priča-da ne prepravi nešto.Ili pjesama,svejedno. Sa mnom nije ništa u redu (konstatacija). :zubo:

uf, aj dobro, sad mi je lakše:kiss:

annerri
28.03.2007., 13:44
uf, aj dobro, sad mi je lakše:kiss:

Valjda će staviti još koju priču, na neke ne da sam se valjala, nego skoro umrla. Mogle bi mu neku pjesmu staviti,npr. "Pijem da je zaboravim" ili neku udarničku -"Ja noćas plaćam". :cerek: i naravno :kiss:

manitusha
28.03.2007., 13:49
Valjda će staviti još koju priču, na neke ne da sam se valjala, nego skoro umrla. Mogle bi mu neku pjesmu staviti,npr. "Pijem da je zaboravim" ili neku udarničku -"Ja noćas plaćam". :cerek: i naravno :kiss:

ja ga guštan čitat, stvarno:)
see you:) :kiss:

annerri
28.03.2007., 14:06
Odoh nešto pojesti, glad je opak osjećaj.:kava: :Pivo:

Samo da još tablu okrenem .(S obadvije strane piše:Vraćam se odmah :zubo:: :w ).

annerri
29.03.2007., 18:43
Moram ja ovdje uredovat'? Samo za mahnitu-3.(baby, ovu ne smiješ preskočiti, a mogla bi i pjesma pasti-nakon svega). :glumim okretušu, jedna leća zelena na podu: Ideeeš :cheer: :cheer:

http://www.youtube.com/watch?v=cbZTPUcnjZU

manitusha
30.03.2007., 10:27
Moram ja ovdje uredovat'? Samo za mahnitu-3.(baby, ovu ne smiješ preskočiti, a mogla bi i pjesma pasti-nakon svega). :glumim okretušu, jedna leća zelena na podu: Ideeeš :cheer: :cheer:

http://www.youtube.com/watch?v=cbZTPUcnjZU

:rofl: :kiss:

Robert Roklicer
03.04.2007., 06:53
kiss, baby! :kiss:


Imam dvanaest godina. Telefonom mi se javila mama iz Njemačke i rekla: «alo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio». Baka mi je rekla: «za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu». Otišao sam u zahod i izdrko. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.
Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je rekao da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je neko rekao da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišao sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drkao. Izdrkao sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.
Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja moram prošetati pokraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezao sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišao na drugi kraj potoka i izdrko. Rutinski i profesionalno.
Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je rekao da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digao jaja. Onda je rekao da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, je l' mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi rekao da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržao. Izdrko sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.
Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživjet ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio više nikakav doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju. Opet se tješim da i muškarcima nedostaju jaja nakon deset godina s istom ženom.
Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

Robert Roklicer
03.04.2007., 06:56
UNUTARNJI MONOLOG

Još su stari ljudi govorili da i Bog loče u nekoj birtiji. Kad vidi šta je napravio na ovoj našoj planeti, koje pizdarije i debilane, ne odvaja se od šanka ni bagerom. Prvo je htio na zemlji stvoriti samo zoološki vrt. U njemu bi vladali dinosauri, slonovi i Japanci. Japanci stoga što su tehnološki nadmočniji od životina i mogu sve sve te zvijeri držati pod kontrolom. Predomislio se iz nekog razloga i počeo piti. A onda su ga Amerikanci pokušali zajebati I uveli zanon o prohibiciji. Na taj način su stvorili još više ljubitelja alkohola, prostitucije i kriminala. Namjerno sam na kraju rekao kriminal, jer alkohol i prostitucija su sportske aktivnosti kao što je to tenis i plivanje. Kriminal je, suprotno od toga, kad zabraniš alkohol i prostituciju. Ne daš ljudima da se opuste. Uhh, al ti je fora kažnjavati pijane ljude u nekom bordelu. Zatvarati ga na robiju, dati u novine, pljuvati po njemu... Licemjerstvo do beskraja. Dragi naši svečenici i još draži političari (koji nam propisuju kako da se ponašamo) više loču i jebu nego mi obični smrtnici. Ali njih štiti imunitet. Nas bi trebao štiti jedino Bog. Al on je već odavno pijan i spava pored neke jeftine kurve. I živo ga boli kurac za nas. Odavno je poručio: - Jebite se, kako god znate! Ionako sam zasrao stvar kad sam vas stvorio!

A kako se ja uklapam u tu priču, s dinosaurima, slonovima, Japancima i prohibicijom? Ima nekih poveznica, mada naoko slabo vidljivih. Naime ja sam neuspjeli abortus jer se moja draga mamica nije na vrijeme konzultirala s ginekologom.

Kad je Bog stvorio prvog čovjeka, nije znao da će za nekoliko milijuna godina ispasti ovakvo čudovište kao ja. Pokajao se i napio. Htio je smjesta uništiti svijet, ali se toliko nalokao zagorskog vina da je pijan zaspao za šankom. Sumpor u vinu ga je gotovo oslijepio.
Kad se probudio umislio je da je samo sanjao moju sliku i smjesta popio kutijicu normabella od 5 mg. Kako je on ipak Bog nije mu bilo ništa, osim što je malo duže spavao. Danas je, kažu neki, ovisan o raznim tabletama za smirenje. Ljudi su se zato dogovorili, da bi spasili svijet, kako će moju sliku postaviti na sva glavna vrata zooloških vrtova na svijetu, a najviše (one najveće) na kaveze pored slika čimpanza, slonova i nilskih konjeva. Pored njihovih fotografija i nekoliko biografskih podataka, visjela bi i moja slika s nekoliko riječi upozorenja.
No, kako to obično biva, ni to nije uspelo, jer su životinje, jadne, brzo pocrkale od stida.

Robert Roklicer
03.04.2007., 06:58
DELIRIJ

Jedan moj prijatelj tvrdi da sam krivo formatiran. Kaže, poznaje me dovoljno dugo i zna da trijezan ne funkcioniram. Uvjeren je da glumim. Loše. Izigravam finog, dobro odgojenog tipa. Ustvari sam negativac. Po svome odgoju, karakteru, fiziološki i filozofski.
Alkohol mi treba, kaže taj moj prijatelj, da postanem ono što suštinski jesam. Negativac. Ako je tako, najebao sam. Biti bad fallow ne bi možda ni bilo tako loše, da nema posljedica. Da se tu i tamo ne otrijeznim i slušam pogrde. Kao bad fallow napisao sam najbolje tekstove za novine, objavio knjigu pjesama i, na kraju krajeva, ostao živ svih ovih godina.
Zato nisam zvao nekoga tko normalno razmišlja. Značilo bi to otići u kurac. Iako sam znao da ću tamo kada tad i stići, htio sam da to bude na moj način. U mom stilu. Kako nikada nisam znao što znači moj stil, prepustio sam se koracima. Put me je uvijek doveo do stila. Mog stila. Ovaj me je put doveo u kafić Osmicu u Zagrebu, iz kojeg mi još nisu izbacili i zabranili ulazak do kraja života. Naručio sam pivo i konjak. Trebalo mi je piće za normalno razmišljanje. Nakon nekoliko istih runda primakao sam se rješenju.
Nazvao sam Franca. Koji me je odjebao.
Ne može mi oprostiti, rekao je, što sam spavao s njegovom ženom.
Rubina, njegova debela žena, nimfomanka, spavala je sa svim njegovim prijateljima, uključujući i mene. Franc se zbog toga sa svim svojim prijateljima posvađao, ali na kraju i pomirio. Za mene je još smatrao da smo posvađani. Ja sam mu to oprostio, on meni nije. Pokušao sam ga uvjeriti da nikada ne bi saznao za ženinu nevjeru da mu ona to sama nije rekla.
- Ona je, odgovorio je, kao i on, ništa ne kriju jedno od drugoga.
- Jebiga, rekao sam, sama je digla noge.
- Bože moj, zaključio je, i ja sam mogao dići noge pa me ne bi pojebao.
Nisam mu na to mogao odgovoriti. Razočarao me je. Spustio sam slušalicu i nazvao Hasana Džinića, zvanog Džino. Nazvao sam ga kod Melite, njegove ljubavnice. Pokazalo se da nisam pogriješio. Javio se:
- Kak si znao da sam tu?
- Gdje bi drugdje bio u subotu popodne? Dodeš u Osmicu?
- Šta ima tamo?
- Paukovi.
- Opet si pijan?
- Blizu.
- Imaš love za još koju rundu?
- Naći će se.
- Evo me stižem.
Vratio sam se u Osmicu. Za mojim je stolom sjedila starica od nekih sedamdesetak godina. Pila je lozu. Kraj stola su bile dvije vrećice sa zeljem. U pepeljari se još pušila moja cigareta. Sjeo sam. Pogledala me je dobrohotno.
- Smetam li?
- Taman posla.
- Jeste li čuli da se u Trnavi ubio bračni par? Jutros sam čula na radiju. Strašno. U moje se vrijeme nisu događala takva sranja. Ljudi se nisu ubijali, borili su se da prežive. A ovo danas...
- Druga su vremena, bako., uzdahnuo sam.
Počela je govoriti o svojim vremenima. Izabrala je 1945. godinu i zaustavila se na '62. Naručio sam rundu. I jednu lozu za baku. Skoro se rasplakala. - Vidi se da ste fin muškarac, takvih je danas malo.
- Ubio sam čovjeka, bako., rekao sam melankolično.
- Neka si! Sigurno je to i zaslužio., rekla je odlučno kao Hitler 1935. na Kongresu u Nurnubergu.
Slegnuo sam ramenima.
- Šteta što niste malo mlađi., rekao sam gotovo zaljubljeno.
- Šteta što si ti tako izbirljiv., odgovorila je.
Nazdravili smo. Počela mi je pričati o svojim muževima. Četiri ih je sahranila, jedan je preživio. Ali ni taj nije s njom. Kaže, pobjegao je s nekom vješticom, mlađom od nje.
- Al' neka, tješila se, vratit će se on. Samo, dobit će figu, rekla je i pokazala grbavi prst. Složio sam se. Zagrlio sam je i poljubio u obraz. Zarumenila se i odmah naručila novu rundu.
- Ovaj put ja plaćam, zacvrkutala je, iako još nije stigla mirovina.
Odbio sam takav prijedlog. Ja sam platio.
A onda je došao Džino u društvu ljubavnice. Melita je sjela do mene i poljubila me u obraz. Prijateljski. Baka ju je ljubomorno pogledala. Objasnio sam joj da je to ljubavnica mog prijatelja. A meni samo prijateljica. Nije pomoglo. Baka se pretvarala u raspuštenicu. A takve su najgore. Srećom, shvatila je da si ne može pomoći. Pokupila je svoje zelje i otišla. Nije platila ni lozu koju si je sama naručila. Osjetio sam se usamljenim.
- I? Kaj ima novoga?, prekinuo je moje tugovanje Džino.
- Ubio sam čovjeka., rekao sam u svom dramatičnom stilu.
- Baš ubio?, nasmijao sam ga.
- Baš., prekinuo sam njegov blesavi smjeh.
- Kada?, pitala je Melita.
- Sinoć., ispalio sam kao iz topa.
- Koga?, zanimalo je Džinu.
- Nekog klošara.
- Uhhh., uzdahnula je Melita.
Nisam razumio jel to zbog toga što žali klošara, ili mene. Džino je naglo skočio. Otprilike kao da se nečega sjetio. Nečeg spasonosnog.
- Jesi bio pijan?
Potvrdno sam klimnuo glavom:
- Ko bukva., htio sam slikovito to pojasniti.
- A kako onda znaš da si ga ubio? Ti se inače ničega ne sjećaš u tom stanju. Možda si sve to umislio..., govorio je kao na traci.
- Indicije.
- Jebao indicije!, nastavljao je Džino i dodao: - Nikad ne vjeruj naprečac!
- Možda se nečega i sjeća. Možda ga je neko vidio pa mu rekao., govorila je Melita u moje ime.
- Ti šuti, kurvo!, sasjekao ju je Džino.
- Ima pravo., branio sam je: - Previše se toga uklapa u priču.
- Je l' ti to on napravio?, pokazao je Džino na moje lice.
- Ne, pao sam u nekakvo jebeno grmlje.
- Sinoć?, pitala je Melita.
Klimnuo sam očajnićki.
- Prije ili poslije ubojstva?, nastavila je.
Džino ju je htio pljusnuti, ali sam to zaustavio jednim pokretom ruke. Kao da tjeram muhu od čaše.
- Poslije., odgovorio sam.
- Pa kako se onda toga sjećaš?
Sad sam je ja htio ošamariti. Ipak sam se suzdržao. Objasnio sam joj da se toga sjećam jer sam ležao u jebenom grmlju, među trnjem. Da me krv oblijevala, da me sve boljelo, da sam se bojao kako ću krepati podno smrdljivog cvijeća. Nije shvaćala. Džino je. Obojica nismo trpjeli bolove. Obojica smo željeli umrijeti muški. Za stolom u birtiji. Nikako kao samoubojice zaglavljenje medu trnjem grmlja. Džino me je pogledao sažaljivo, nekako očinski.
- Ko ga jebe., rekao je.
- Koga?, bio sam zbunjen.
- Pa klošara.
- Da, složila se Melita: Ko ga jebe. Ionako ih ima previše. Samo se kote, jebem im mater. Na šta će ovaj grad izgledati, ako ih ne počnemo ubijati.
Pozvao sam rundu za naš stol. Bio sam sretan što nisam sam. Lijepo je imati prave prijatelje.

Robert Roklicer
03.04.2007., 07:00
SJEKIRA ZVANA TRAMONTINA

Jučer sam ubio trideset i osmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mog pokojnog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom Tramontina. Zato sam danas malo umoran jer sam ga morao dobro zakucati da na proljeće, kojim slučajem, ne nikne u mom vrtu. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimmija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnom haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mogo pije. Pretpostavljam da je tomu razlog sićušni tumor kojega su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Nije željela da netko nepoznat čačka po njezinoj pički u tim godinama. Druga stvar bi bila da je mlađa jedno pedeset godina. Onda bi joj bilo svejedno, ali ovako... Ne dolazi u obzir, ipak mora držati do svoje teško stečene reputacije. Smatrala je da će whiskey Four Rouses ubiti ionako sićušni tumor. No, nije ga ubio. Sada krvari ko svinja. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino trabunjanje o maminom ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njena majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant kave, zamolila da okopam vrt kraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute.
Preskočili smo doručak, a ona se nabrzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Možda se bojala da ne navalim na nju po kuhinji i tako uklonim tragove parfema. Taj Carier u meni budi životinjske nagone. Uspio sam joj samo doviknuti da pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našem novom Jaguaru, metalik-zelene boje. Okrenula je ključ i mašina od 1450 kubika je zabrujala. Ostao sam sam. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11 posto, pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240 tisuća USD-a. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin.
Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mog starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No, Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati. Njegov brat, sada pokojni Adalbert Klein, tvrdio je za Benjamina da je pederčina židovska. Znao mi je govoriti, moj dobri prijatelj s Oxforda, da su Židovi normalni ljudi i da samo izuzetci poput njegovog brata rade kojekakva sranja. I da, znao bi dodati pokojni Adalbert, takvi kao Benjamin vole jedino umakati u tuđe guzice.
Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam preko 276 tisuća, a sveukupna se zarada popela na 411 tisuća USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potrebit alat; motiku, lopatu i sjekiru Tramontina. Sjekira mi je trebala zbog visokih korijenja kojima obiluje naš vrt.
Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati Edenski sjaj našem omanjem vrtu. Elsa, ljepotica moja, voljela se ljeti posve gola sunčati na prostranom ručniku. Zato sam i obožavao naš vrt. Uvijek je znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam da li bih uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća kojega sam otkupio i ubrzo parceliziranog prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380 tisuća dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i vjenčali. Bilo je to prije devet godina. Dragi Bože, kao da je jučer bilo kad sam joj prvi puta uvalio mlohavog pišonju u usta… Kako vrijeme brzo prolazi.
Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom i da je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinom korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Sjetio sam se Adalbertovih riječi kako Benjamin voli umakati u tuđe guzice. No, Benjamin je i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednom humanitarnom koncertu u Helsinkiju gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografija mene i moje supruge vrlo je često na bussines stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se dijelom u javnosti predstavljao. To sam mu naposljetku i rekao, na što je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao.
Primijetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35 posto brutto imutka te neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme.
Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, čitav život pronicljivo podredio materijalno - egzistencijalnom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika.
Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u ćelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primijetio sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi puta sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75 posto njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio hvale vrijednu dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak i negdje pokopati Benjamina gdje neće narušivati estetski sklad našega vrta.
Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton kojega je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je čitav dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog.
Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Rekao sam joj da mi se njegov grob estetski nigdje ne uklapa u našem vrtu. Možda ću ga sutra odnijeti do naše vikendice i tamo negdje zakopati. Ionako kratko boravimo u vikendici tijekom godine pa će njegov grob možda dobro doći pokraj one vrbe koju sam posadio prije dvije godine.
Samo je otresla glavom kao da je ta priča uopće ne zanima. Zanimalo ju je samo jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio.
- Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11 posto.
Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novce ona troši, meni su pune 92 godine života, a njoj ni četrdeset. Pa na što bi ih uopće ja mogao i potrošiti sav taj imetak? Osim na nju.
- Da, rekao sam joj prije nego što sam ruku stavio ispod njezine haljine, podsjeti me molim te da sutra kupim još dionica brazilske tvtke Tramontina.
- Zašto?, zanimalo ju je: – Pa sam si rekao da nose slabu dividendu.
- Mislim, rekao sam, da će im cijena skočiti. Stvarno su kvalitetne i zato ih treba podržati u proizvodnji.

Robert Roklicer
03.04.2007., 07:06
:E

Konobaru sam rekao da hitno pozove taksi. Sjedili smo uz još uvijek pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Bili smo oboje narajcani kao mačke u veljači. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Istina, nisam već dugo, ali… Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima.
Napokon je stigao taksi. Ona je ostavila svoje piće, a ja sam pivo eksao. U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara.
- Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni.
- Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen.
Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u njezine hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga pronašao. Jebeš najlonke ispod hlača! Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno.
Kad smo stigli taksisti sam dao napojnicu, dovoljno veliku da može pojesti ćevape i popiti pivo. Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije.
- To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu.
Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno.
Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva.
- Koji ti je kurac, pitao sam što nježnije.
- Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća.
- Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu.
- Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako.
- Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako.
U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Petnaestak godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest.
Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Taman kad sam mislio da ću ispaliti metak, ona je stala povraćati. Prvo meni u lice, a onda po jastuku.
- Oprosti, rekla je, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila.
Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor.
Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put. Ali više nisam mogao. Ipak izgleda više ne mogu jebati čitavu noć kad popijem. Sustigle su me godine.

annerri
03.04.2007., 14:05
R.R. Ne bi li bi bilo znakovitije da si boldao "Delirij" umjesto "Masturbacije" u "Hotelskoj sobi". Em si se rasuo na sve strane, em ponavljaš, a ja nemam namjeru ponavljati gradivo.:mad:
Jel' tako mahnitusha? :cerek: :ljuta, ljuća, najljuća:

manitusha
04.04.2007., 07:09
R.R. Ne bi li bi bilo znakovitije da si boldao "Delirij" umjesto "Masturbacije" u "Hotelskoj sobi". Em si se rasuo na sve strane, em ponavljaš, a ja nemam namjeru ponavljati gradivo.:mad:
Jel' tako mahnitusha? :cerek: :ljuta, ljuća, najljuća:

mhm...u određenom momentu mi ipak bude malo much too much određenih izraza....:cool:

Robert Roklicer
05.04.2007., 10:45
SUMNJAM U…

Je li to zbog ultra-ultraljubičastih zraka, Černobila ili odbačenih američkih bombi punjenim osiromašenim uranom u Jadransko more, ne znam. Je li to zbog toga što imam gotovo četiri banke, dvadeset i kusur kilograma više nego prije dvadeset i kusur godina manje, bivšu ženu, sadašnju ženu, hemoroide, djecu kojoj ne mogu upamtiti rođendane, ne znam. Je li to zbog toga što pijem pivo, gemišt, konjak, vinjak, pelinkovac, rum i Whisky ponedjeljkom, a ostalim danima samo žešća alkoholna pića, ili zbog toga što pušim četiri kutije dnevno bijeli Marloboro, opet ne znam. Ili je sve zbog kronične nejebice, loših vijesti (uvijek isti glumci, jebi ga), asocijalnih kurvi, impotentnih političara i Severinine «Štikle»? Ne znam.
Meršinjak kada se konačno propio napisao je jedan stih za šankom: «Sve bolesti mojih živaca, potiču zbog primitivaca!».A onda naručio još jednu rundu, koju sam ja platio. Poslije su došli primitivci po njega i odveli ga na odvikavanje od alkohola. Nakon nekoliko dana u novinama sam pročitao da su se u Jankomiru liječnici, sestre i administrativno osoblje jebeno propili. Proširili su kapacitete ležajeva za trideset i pet posto. Doveli nove, friške doktore, direktno s Medicinskog fakulteta. Premijer je digao kredit kod Svjetske banke za obnovu i razvoj. Ovi su nam odmah nepovratno odobrili. Na otvaranju je bio i sam ministar zdravstva kao izaslanik i opunomoćenik Vlade. Ostao je nekoliko dana na odvikavanju. Onda je dobio otpusno pismo, preko nekih veza u Vladi. Nije bilo drugog izbora doli poslati hitno-preporučeno predsjednika Sabora da izvidi u čemu je problem. Pokušao je održati svečanu sjednicu i odmah na početku pročitao dnevni red napisan na vinskoj karti. Stigli su do druge točke, jer je netko na kasetofonu preglasno puštao pjesme Vesne Zmijanac i tako zajebao nastavak sjednice. Predsjednik Sabora se popeo na stol i skinuo bijelu košulju čiji se rukavi kopčaju na leđima. Zapjevao je zajedno s Vesnom. U jednoj je ruci držao plastičnu žlicu koja mu je bila mikrofon, a u drugoj ruci je držao Ožujsko pivo. Pjevao je tako nježno, da mi se čitavo lice orosilo suzama.
Ne znam, kao što rekoh, tko je kriv svem sranju što nam se događa. Da jedan predsjednik Sabora pjeva bolje od Vesne Zmijanac? Da se zbog ultraljubičastih zraka usred ljeta moram odijevati u kožni kaput i stavljati na glavu rusku šubaru? Da pijem tablete za mršavljenje, iako pičke ne mogu dobiti ni od vlastite žene. Čak iako joj platim kao da radi noćnu, punih dvanaest sati, bez čik pauze i gableca. Da neka djeca, balavci, slave baš svake godine rođendane? Da se kurve fukaju samo za lovu? I da Severina pjeva o štikli iako je snimila odličan film u kojem odlično glumi bez cipela? Svijet je stvarno otišao u kurac. Primijetio sam to, ali šutim. Ne želim da me netko proglasi luđakom.

annerri
06.04.2007., 00:18
SUMNJAM U…. Da neka djeca, balavci, slave baš svake godine rođendane? Da se kurve fukaju samo za lovu? I da Severina pjeva o štikli iako je snimila odličan film u kojem odlično glumi bez cipela? Svijet je stvarno otišao u kurac. Primijetio sam to, ali šutim. Ne želim da me netko proglasi luđakom.

I sad ćeš reći da su drugi mahom krivi zbog tvojih neispunjenh snova? Bivša supruga:ajde.-de, Seve zato jer nisi bio u filmu,balavci su tvoji-što si tražio,to i dobio.Prostitke za lovu-kurve radi vlastitog veselja.Možda jednom pogledam film.Kao da virim kroz ključanicu, a to mi izgleda jako,jako nisko.
Sve je procvjetalo, magnolije čitavom Petrovom, a oko HNK fantazija. I oko DŽamije divlje trešnje. I tratinčice svugdje. Kad to primjetiš-penzija ti je zagarantirana.Dvoumim se,evo ti obadva-:mad: Pa ideeeeš! Jašta :kiss:

manitusha
06.04.2007., 09:00
Jes ti stvarno Robert R?
Vidila jučer u jednoj tiskovini tvoje ime kao autora priloga. Hm.

p.s. sa svakom tiskovinom u ovoj zemlji bi te mogla povezat, ma i sa Glasom Koncila, samo ne sa ovom u kojoj ugledah tvoje ime.

manitusha
06.04.2007., 09:03
Annerri, a gdje nam Wall nestade?:confused:

annerri
06.04.2007., 15:35
Annerri, a gdje nam Wall nestade?:confused:

Misliš u literarnom smislu? Ovisnici književni,pogotovu internetski promijene nickove, a s godinama im se i stil mijenja.Muškarci k'o muškarci. Uvijek bi nešto novo, nestalni. A možeš ovdje imati i više nickova.Muškarci su djeca do posljednjeg daha.;) :kiss:

Robert Roklicer
07.04.2007., 12:24
Misliš u literarnom smislu? Ovisnici književni,pogotovu internetski promijene nickove, a s godinama im se i stil mijenja.Muškarci k'o muškarci. Uvijek bi nešto novo, nestalni. A možeš ovdje imati i više nickova.Muškarci su djeca do posljednjeg daha.;) :kiss:

Misliš na Poslovni savjetnik, ili na Lider, ili na Večernji list? Ili na http://www.net.hr/novac/page/2007/04/06/0549006.html (samo što to nije "tiskovina" - samo za tvoju informaciju, molim te nemoj nikome reći).. Daaaa, nickovi su strašni :E , kud se ja nisam sjetio :eek: pa stavio neki nick poput annerri? Muškarci - nestalni? Hmmm. I ja muški - šovinist? I meni na račun za "balavce"? :top: U svakom slučaju ako si čitala "tiskovinu", znači nešto ipak čitaš :s . U tom slučaju :kiss: .

Robert Roklicer
07.04.2007., 14:20
U TRAŽENJU POSLA

Jutros sam se digao ranije. U petnaest do šest. Tome je kriv budilnik kojega sam sinoć navio da zvoni. Odvalio sam mu šamarčinu da je odmah prestao zvrndati. Lagano sam se ustao iz kreveta i po tisuću i sedamsto pedeset puta stao u punu pepeljaru koju držim uz noćni ormarić. Vukao sam je do zahoda jer se prokletnica zaglavila na mome stopalu. Otresao sam je s noge tek pred vratima kupaone. Zveknula je u vrata i opušci cigareta prostrli su se po čitavom hodniku. Tko ga jebe, pomislio sam, ionako nisam očistio stan od… od…. od… jebi ga, pa nisam ga ni jednom očistio od kad sam se uselio, sjetio sam se na kraju. Ušao sam u kupaonu. I uvijek ta prokleta navika da se pogledam u ogledalo i ispustim dvije suze u umivaonik. Bože moj, mislio sam, tko će tebe zaposliti, pogledaj se na što izgledaš. Zar si i jučer morao požderati gotovo čitavu gajbu piva, razmišljao sam na glas. Zar nije dovoljno što si ovako ružan, raščupan, kao da te je krava otelila prije deset minuta, već, na sve to, moraš još na kilometre bazditi po pivu? Jebi ga, takav je život, zaključio sam pomirljivo kao i uvijek.
Ima jedno dvije minute kako sam razmišljao da se istuširam. Onda me je prošla volja za tim. Pustio sam da curi hladan mlaz vode nad umivaonikom. S dva kažiprsta zgrabio sam vodu taman koliko je stalo da nabacim na krmeljive trepavice. Protrljao sam muški i krmelje se zasule umivaonik. Kalodont sam opet zaboravio kupiti, a od prošlog Božića stalno imam na pameti da ga uzmem. Natrljao sam četkicu za zube sapunom i dva puta energično njome povukao po prednjim zubima. Ovi drugi zubi, iza, ionako se ne vide. Podrignuo sam balončić. Valjda od sapuna. Ili jučerašnjeg piva, ne znam. Našao sam neki sprej. Potegnuo sam špric po čitavom tijelu, od ćela do koljena. Učinilo mi se da dosta čudno mirišem. Pa da, uvijek prvo nešto idem uraditi, a onda se čudom čudim što sam to, glupan, napravio. Na boćici je pisalo: «Sprej protiv žohara i drugih nametljivaca». Dobro, mislio sam, bar me neće muhe napadati dok budem na intervju za posao.
Počešljao sam se uobičajeno, kao i svaki dan kako to radim. Od kada mi je pukao češalj, ima tome jedno dvije godine, češljam se tako da namočim prste u hladnu vodu i zaližem sve satelitske antene koje mi strše na kosi. One s vremenom opet iskoče, a ja ih onda lupim i pritisnem dlanovima tjeme tako da me zaboli i sam mozak. Ako sam negdje vani, gdje ne mogu doći do vode, onda samo pljunem u dlan i ponovim isti princip. Prvo prođem kroz kosu prstima, lagano, nježno, kao pičkica, a kad naletim na neku antenu, izvučem prste iz kose, i bombardiram pljunutim dlanom po njoj dok je ne izravnam s ostatkom kose.
Nakon što sam obavio osobnu higijenu sjeo sam na WC školjku i posrao se. Išlo je glatko kao da sam šupak namazao vazelinom. Od piva, pomislio sam, ima i neke koristi. Kada sam školjku napunio skoro do polovice svojih kapaciteta, prdnuo sam što je bio znak da je kenjanje završeno. Otkinuo sam stranicu Playboya i obrisao dupe. Naravno da ni WC papir nisam kupio od posljednjeg Božića. Playboy jesam, mada mu već nedostaje polovica stranica, uglavnom onih gdje su dosadne reportaže i intervjui. Slike su još uvijek nedirnute, istinabog, umrljane i slinave, ali još su na mjestu. Krenuo sam oprati ruke, ali sam se na vrijeme sjetio da sam već močio dlanove. Čemu dva puta puštati vodu, pomislio sam.
Čistih gaća i čarapa više nisam imao u pričuvi, pa sam prevrnuo krcatu korpu s prljavim rubljem u potrazi za što manje zasranim gaćama i što manje smrdljivim čarapama. Izgubio sam na to jedno desetak minuta. Napokon sam našao jedne gaće koje nisam nosio ni dva tjedna, a već sam ih bio presvukao i stavio u korpu s prljavim rubljem. Kreten, pomislio sam, vjerojatno sam bio pijan pa nisam znao što radim. Samo sam ih okrenuo na drugu stranu i obukao. Sa čarapama sam imao puno više problema. Sve su se bile ukiselile. Pokupile su neki čudan smrad poput svježeg kiselog kupusa. Nakon nekoliko sekundi mozganja, našao sam rješenje. Izabrao sam jednu crnu i jednu plavu čarapu koje su najmanje smrdjele. Nema veze što su različitih boja, kao da će mi poslodavac gledati u noge? Njih sam dobrano namirisao s onim sprejem protiv žohara i drugih nametljivaca. Tako, sad mirišem po cijelom tijelu isto.
Taman kad sam uvlačio trbuh kako bih zakopčao hlače, zazvonio je telefon. Pogledao sam na sat. Sedam i petnaest. U osam moram biti na intervjuu za posao. Tko me sad zove, pomislio sam. Hrabro sam digao slušalicu, moleći Boga da nije vlasnik stana kojem nisam platio kiriju unazad dva mjeseca.
- Ghrprghjki, jes' ti?, čuo sam glas kao iz pakla.
- Jok, ti si. Tko je to?
- Mladen, ghrpjkihjlh, šta radišhhh?
- Pizda ti materina, već si pijan!, rekao sam mu dobrohotno.
- Nisam se, ghprsadjje, ni trijeznio, joughoehd, od sinoć., ti čudni zvukovi koje je ispuštao između redova bila su konstantna pojava u njegovom rječniku kad se napije.
- Kako nisi? Pa zajedno smo krenuli iz birtije, ravno svatko svome domu…
- Jeeeeeeeee, gkgljh, al me ona moja krava, kjjghghghjkl, nije pustila u stan. Gkjhjk, ubio bih je, ghklhl, da sam jači od nje.
- I šta sad hoćeš?
- Idemo zajedno, ghksdjh, da je maznemo. Ti je samo drži, kghlčbdg, a ja ću je mlatiti.
- Ma marš u pičku materinu, debilu jedan., rekao sam mu to suosjećajno.
- Dobroooo, ghkliehdsks, šta se odmakhhh ljutiš, ghgjeidn? Jel mogu do tebe, jkhglsh?
- Ne možeš! Idem na razgovor za posao.
- Pa ja ću, ghdjshlč, te odfurati. Poslije možemo na piće, gjhgčkjhj…
- Ajd dobro, samo požuri., rekao sam i poklopio slušalicu.
Nakon pola sata sam čuo škripu kočnica, tupi udarac u kontejner za smeće, cviljenje guma i ispadanje nešto iz nečega. Pogledao sam kroz prozor. Dobro je, pomislio sam, to je samo Mladen. Opizdio je sa šezdesetak kilometara na sat u veliki kontejner, razbio samo auto i ispao na cestu iz vozila. Ništa strašno. Idem ga ubiti dok još leži na cesti.
Zaključao sam stan i brižno pospremio ključeve u džep hlača. Mladen je već bio na nogama.
- Ughkgdhj, kad su stavili ovaj kontejner ovdje?, pitao se začuđeno kao Alisa u Zemlji čudesa.
- Ima nekoliko godina., odgovorio sam.
- Jebi ga, ghkrtzuu, sjebao mi je auto…, konstatirao je. Auto mu je zaista izgledao kao otvorena limenka gulaša.
- A ti meni razgovor za posao., rekao sam ljutito.
- I šta sad, ghgkjčn?, pitanje.
- Jebi ga, nije mi suđen ovaj posao., zaključio sam
- Imaš ideju, ghlkgj?, opet glupo pitanje.
- Idemo na cugu, kafić je sto metara odavde. Taman se otvorio. Osam je., rekao sam ni sam ne znajući što drugo napraviti.
- Važi, ghjkd, kako se ja toga nisam sjetio? Hjkhčftfb, jel' osjetiš ti neki čudan smrad, jhlhgh, kao da je netko pošpricao ulicu protiv kukaca, ghkkgui? Smrdi za popizdit! Valjda su vam se naselili, ghkghkl, ušljivi žohari….Samo, što su koji kurac, ghkgdghj, toliko pošpricali tog otrova?

annerri
07.04.2007., 16:38
Misliš na Poslovni savjetnik, ili na Lider, ili na Večernji list? Ili na http://www.net.hr/novac/page/2007/04/06/0549006.html (samo što to nije "tiskovina" - samo za tvoju informaciju, molim te nemoj nikome reći).. Hmmm. I ja muški - šovinist? I meni na račun za "balavce"? :top: U svakom slučaju ako si čitala "tiskovinu", znači nešto ipak čitaš :s . U tom slučaju :kiss: .

Od sveg upućenog meni samo ovo boldano sam spomenula.Ostatak mogu proslijediti mahnitushi.A i pročitala je do sad vjerovatno.Neću nikome reći, ne brini.Ne misliš da mi je toliko loše da sam kliknula jedina na tvoje postove par stotina puta?Sa sigurnošću mogu navesti još 3 osobe koje su ti se obratile.Dokazi su ti ispred nosa:mig: Nešto čitam, ali s obzirom da ionako nije taj dio upućen meni, ne odgovaram na taj dio. A dio o nicku je nestao, a ticalo se mene.
To ide ovako-napišeš svoje ime na papir, zažmiriš i gađaš onoliko puta koliko ime ima slova.Na dobiveno dodaš još bar dva gdje želiš i to je to. Npr.može ispasti Berrbott. :hekla:

Robert Roklicer
07.04.2007., 19:31
Od sveg upućenog meni samo ovo boldano sam spomenula.Ostatak mogu proslijediti mahnitushi.A i pročitala je do sad vjerovatno.Neću nikome reći, ne brini.Ne misliš da mi je toliko loše da sam kliknula jedina na tvoje postove par stotina puta?Sa sigurnošću mogu navesti još 3 osobe koje su ti se obratile.Dokazi su ti ispred nosa:mig: Nešto čitam, ali s obzirom da ionako nije taj dio upućen meni, ne odgovaram na taj dio. A dio o nicku je nestao, a ticalo se mene.
To ide ovako-napišeš svoje ime na papir, zažmiriš i gađaš onoliko puta koliko ime ima slova.Na dobiveno dodaš još bar dva gdje želiš i to je to. Npr.može ispasti Berrbott. :hekla:

:top: Sorry, sav sam gnjev ispucao na tebi... Dešava se to i pametnim ljudima, kud neće meni. :confused:

annerri
07.04.2007., 19:44
[QUOTE=Robert Roklicer;8032217]

:kava:

manitusha
10.04.2007., 06:25
Misliš u literarnom smislu? Ovisnici književni,pogotovu internetski promijene nickove, a s godinama im se i stil mijenja.Muškarci k'o muškarci. Uvijek bi nešto novo, nestalni. A možeš ovdje imati i više nickova.Muškarci su djeca do posljednjeg daha.;) :kiss:

Meni je nekako lipo da do posljednjeg daha izdrže i ostanu muškarci, a poslije mogu slobodno nastaviti biti djeca...:cerek:

annerri
12.04.2007., 02:41
Meni je nekako lipo da do posljednjeg daha izdrže i ostanu muškarci, a poslije mogu slobodno nastaviti biti djeca...:cerek:

:s samo 9,5 tjedana. Poslije i kavu dobiju.Ili kakao. Po želji :rofl: A jest mrgud ovaj R.R. I baš neće ništa napisati. Kao- ne znamo mi ništa.A piše, piše...
I čitam, iz inata. Sad će on barem 3 slatke pričice odjednom. Kad budeš čitala, kraj sebe flašicu Absinta i polako guštaj,dok se ne onesvijestiš :cerek:

manitusha
12.04.2007., 06:31
:s samo 9,5 tjedana. Poslije i kavu dobiju.Ili kakao. Po želji :rofl: A jest mrgud ovaj R.R. I baš neće ništa napisati. Kao- ne znamo mi ništa.A piše, piše...
I čitam, iz inata. Sad će on barem 3 slatke pričice odjednom. Kad budeš čitala, kraj sebe flašicu Absinta i polako guštaj,dok se ne onesvijestiš :cerek:

:kiss:
Ne brini, izdržala sam ja i luđe od njega...:zubo:

Wall
12.04.2007., 10:08
Annerri, a gdje nam Wall nestade?:confused:

nama, vama i njima? svaka čast, nekome nedostajem:top:
izgubio sam sugovornike, pa se potpuno preselio na
http://wall.blog.hr

tako to ide s nama muškarcima-dječacima, djecom s kolodvora Zoo, pardon- zvijerima iz zoo-a Kolodvor
:cerek: :zivili:

manitusha
12.04.2007., 10:38
nama, vama i njima? svaka čast, nekome nedostajem:top:
izgubio sam sugovornike, pa se potpuno preselio na
http://wall.blog.hr

tako to ide s nama muškarcima-dječacima, djecom s kolodvora Zoo, pardon- zvijerima iz zoo-a Kolodvor
:cerek: :zivili:

:kiss:

nemam šta dodat:)

Wall
12.04.2007., 13:06
:kiss:

nemam šta dodat:)

a sad adioo, a sad adioo
i tko zna kad i tko zna gdje:w :grli:

Robert Roklicer
31.05.2007., 11:22
NOVA KNJIGA "KAKO SE UBITI", AUTORA ROBERTA ROKLICERA, U PRETPRODAJI SVEGA 54 KUNE. http://www.superknjizara.hr/index.php?content=1&page=knjiga&id_knjiga=21441&naslov=KAKO+SE+UBITI


http://img363.imageshack.us/img363/8239/kakoseubitiet9.jpg (http://imageshack.us)

walter
07.06.2007., 16:59
NOVA KNJIGA "KAKO SE UBITI", AUTORA ROBERTA ROKLICERA, U PRETPRODAJI SVEGA 54 KUNE. http://www.superknjizara.hr/index.php?content=1&page=knjiga&id_knjiga=21441&naslov=KAKO+SE+UBITI


http://img363.imageshack.us/img363/8239/kakoseubitiet9.jpg (http://imageshack.us)

Samo naprijed. :top:

-mrazomor-
07.10.2007., 12:33
boga ti jebem!

konačno!

KONAČNO!

konačno nešto zanimljivo i vrijedno čitanja na forumima (ne samo ovom).

konačno nešto što zvuči kao deranje papira a ne kao brisanje guzice svilom

meni je ovo baš dobro.

Ivy21
13.10.2007., 10:49
Skidam kapu..

sita
05.11.2008., 17:50
delirium tremens se javlja kod alkoholičara u apstinenciji a "bijele miševe" vide također alkići koji NE piju.

annerri
05.11.2008., 19:30
delirium tremens se javlja kod alkoholičara u apstinenciji a "bijele miševe" vide također alkići koji NE piju.

Točno, ali ljudi u delirijimu ne vide prikaze bivše na čudan način, zapravo, kao bivšu neugodu. Žensku. Slažem se s njim u potpunosti za one male, sitne, neugodne, a u jutro -magla od njih. Hehe.Pogotovu spisateljice.:rolleyes::D