Nemruth Dagi
19.09.2003., 09:32
U civilizaciji gdje se zrelost osobe potvrđuje polaskom u auto-školi ili davanjem ključeva automobila, sve je moguće, ili možda nije???
Dostizanjem zrelosti, dobivaš neka prava. Pravo ne moraju pratiti osobni stupanj zrelosti, ono samo daje zakonski okvir za djelovanjem, regulira odnos tebe i zakona, tebe i društva.
Pravno punoljetan postaješ sa osamnaest, negdje sa dvadesetijednom, a negdje nikad (to je pripremljeno samo za ljepši spol, bez obzirom na svoju zrelost nikad nećeš imati prava.
Sve ovisi o kulturi ili običajenom pravu, koje je dominatno u društvu i po kojem se povodi pravo neke zemlje. Jedva čekaš svoju punoljetnost, a onda ma što ona tebi značila, uvidiš da dan nakon njenog stjecanja da je još sve po starom. Zrelost je ipak dugotrajni proces.
Literatura navodi mnoge procese gdje se razvijaju zrelosti; tjelesnu, motoričku, psihološku, socijalnu, emotivnu i moralnu.
Rijetki su oni koji su u svojim razmišljanima spomenuli i obratili pažnju da je potrebno naglasiti postojanje duhovne zrelosti i njeno značenje za svakog pojednca.
Bez obzira jesmo li u životnom naporu da postanemo svetac, ili prorok, ili se trudimo da uobičajene staze duhovnosti ne koristimo, već krećemo da dostignemo cilj, sami na svojem putu; neminovno će se u jednom trenutku dogoditi da postanemo svjesni onih ispunjenja što čini od nas duhovno zrelim osobama.
Koliko je sam pojam neke opće zrelosti koju želimo ispuniti, nestabilan i labav, što je stvar prioriteta i postavljenog cilja, to je i samo nastojanje da ga dosegnemo prepuno različitih mogućnosti.
Ipak zrelost je zrelost, bez obzira na načine na koje je dostižemo.
Jedan od prvih činjenica koja pokazuje da smo postigli duhovnu zrelosti znači stalno i vječno propitivanje istine. No, kako svatko od nas ima svoju viziju stvarnosti, tako je potrebno da naša percepcija stvarnosti izbaci svaku emotivnu reakciju na nju (ljutnja, mržnja, strah).
Kada postanemo neovisni od svojih prenaglašenih reakcija, i uspijemo svesti emocije na nižem stupnju reakcije, te im ne davati značenje ushićenosti pri tom, prošli smo jednu stepenicu dalje. Usto, dodajmo i strpljivost kao nužnost da bi sve odigralo u svojem prirodnom ritmu postizanja zrelosti.
Otvorenost je jedan od faktora postizanja zrelosti da bi se učilo i da bi se prihvaćalo nove stvari (koje se dakako kritički prosijavaju). Okamenjenje naših nadzora stvara udoban osjećaj sigurnosti, ali sprečava prirodnu fleksibilnost. Osobna sloboda (koju si često sami uskraćujemo) sačinjava i slobodu prihvaćanja novih načina i ideja djelovanja. Promjena okolnosti su prirodni tijek stvari, "panta rei" samo čovjek želi zadržati stari naučeni i uhodani poredak, te negira podložnost vječnoj mnijenji svijeta.
Stvaranje osjećaja odgovornost i samoodgvornosti je korak čiji rast prati naša svijest da sve što činimo sebi ili drugima imati će odraza i na nas same i na druge i na okolinu što nas okružuje.
Isto tako sam čovjek snosi odgovornost za svoju duhovnu praksu.
Za sve ono što si učinio ili što u datom trenutku nisi učinio, a mogao si. Duhovno zrela osoba neće se ni dovesti u situaciju da na njega djeluju autoriteti, koji ga tjeraju da nekome čini zlo.
Takva osoba radije sama snosi posljedicu svojeg nedjelovanja pred autoritetima, nego da ga povode "u i za" ciljeve koje su njemu strani, a koji vladaju u toj specifičnoj situaciji. Usto takva osoba poštuje visoko moralne zakone kao poštivanje svakog života.
Običnost i jednostavnost života je način kako se duhovno zrela osoba prikazuje i kakva zapravo jeste, bez glume, maske, i varanja. Cijeli osobni život zrele osobe prožet je duhovnošću i tom praksom, on se intregira u društvo kroz svoja vlastita djela, ali isto prihvaća i svjetovne zadatke da bi kroz njih i sam rastao.
Svi imamo svoje sklonosti prema nekim slabostima, samo im treba dati ime koje zaslužuju, inače se samoobmanjujemo i ne prihvaćamo to kao manu koju je dakako moguće naporom smanjiti na najmanju moguću mjeru.
Težiti perfekcionizmu ne znači dobivati poene sa strane u težnji da postanemo zreli, kako u običnim svakodnevnim stvarima tako i u području duhovnosti. Perfekcionizam može posve zaokupiti pažnju, da se glavni sadržaj raspline u imaginarnoj težnji za savršenstvu.
Dostizanjem duhovne zrelosti, stavljamo najveći i najsjajniji dragulj u kruni našeg rasta i dostizanja zrelosti kao ljudskog bića.
Nije samo mir i blagost u nama, rezultat našeg nastojanja da postignemo zrelost, već i ono što ispoljavamo u eter, ono što nudimo drugima, ono što se iz nas odražava na sva ostala bića.
Dakle; što ste napravili sami sa sobom da bi i u vašoj kruni zrelosti zablistao takav dragulj ???:cool:
Dostizanjem zrelosti, dobivaš neka prava. Pravo ne moraju pratiti osobni stupanj zrelosti, ono samo daje zakonski okvir za djelovanjem, regulira odnos tebe i zakona, tebe i društva.
Pravno punoljetan postaješ sa osamnaest, negdje sa dvadesetijednom, a negdje nikad (to je pripremljeno samo za ljepši spol, bez obzirom na svoju zrelost nikad nećeš imati prava.
Sve ovisi o kulturi ili običajenom pravu, koje je dominatno u društvu i po kojem se povodi pravo neke zemlje. Jedva čekaš svoju punoljetnost, a onda ma što ona tebi značila, uvidiš da dan nakon njenog stjecanja da je još sve po starom. Zrelost je ipak dugotrajni proces.
Literatura navodi mnoge procese gdje se razvijaju zrelosti; tjelesnu, motoričku, psihološku, socijalnu, emotivnu i moralnu.
Rijetki su oni koji su u svojim razmišljanima spomenuli i obratili pažnju da je potrebno naglasiti postojanje duhovne zrelosti i njeno značenje za svakog pojednca.
Bez obzira jesmo li u životnom naporu da postanemo svetac, ili prorok, ili se trudimo da uobičajene staze duhovnosti ne koristimo, već krećemo da dostignemo cilj, sami na svojem putu; neminovno će se u jednom trenutku dogoditi da postanemo svjesni onih ispunjenja što čini od nas duhovno zrelim osobama.
Koliko je sam pojam neke opće zrelosti koju želimo ispuniti, nestabilan i labav, što je stvar prioriteta i postavljenog cilja, to je i samo nastojanje da ga dosegnemo prepuno različitih mogućnosti.
Ipak zrelost je zrelost, bez obzira na načine na koje je dostižemo.
Jedan od prvih činjenica koja pokazuje da smo postigli duhovnu zrelosti znači stalno i vječno propitivanje istine. No, kako svatko od nas ima svoju viziju stvarnosti, tako je potrebno da naša percepcija stvarnosti izbaci svaku emotivnu reakciju na nju (ljutnja, mržnja, strah).
Kada postanemo neovisni od svojih prenaglašenih reakcija, i uspijemo svesti emocije na nižem stupnju reakcije, te im ne davati značenje ushićenosti pri tom, prošli smo jednu stepenicu dalje. Usto, dodajmo i strpljivost kao nužnost da bi sve odigralo u svojem prirodnom ritmu postizanja zrelosti.
Otvorenost je jedan od faktora postizanja zrelosti da bi se učilo i da bi se prihvaćalo nove stvari (koje se dakako kritički prosijavaju). Okamenjenje naših nadzora stvara udoban osjećaj sigurnosti, ali sprečava prirodnu fleksibilnost. Osobna sloboda (koju si često sami uskraćujemo) sačinjava i slobodu prihvaćanja novih načina i ideja djelovanja. Promjena okolnosti su prirodni tijek stvari, "panta rei" samo čovjek želi zadržati stari naučeni i uhodani poredak, te negira podložnost vječnoj mnijenji svijeta.
Stvaranje osjećaja odgovornost i samoodgvornosti je korak čiji rast prati naša svijest da sve što činimo sebi ili drugima imati će odraza i na nas same i na druge i na okolinu što nas okružuje.
Isto tako sam čovjek snosi odgovornost za svoju duhovnu praksu.
Za sve ono što si učinio ili što u datom trenutku nisi učinio, a mogao si. Duhovno zrela osoba neće se ni dovesti u situaciju da na njega djeluju autoriteti, koji ga tjeraju da nekome čini zlo.
Takva osoba radije sama snosi posljedicu svojeg nedjelovanja pred autoritetima, nego da ga povode "u i za" ciljeve koje su njemu strani, a koji vladaju u toj specifičnoj situaciji. Usto takva osoba poštuje visoko moralne zakone kao poštivanje svakog života.
Običnost i jednostavnost života je način kako se duhovno zrela osoba prikazuje i kakva zapravo jeste, bez glume, maske, i varanja. Cijeli osobni život zrele osobe prožet je duhovnošću i tom praksom, on se intregira u društvo kroz svoja vlastita djela, ali isto prihvaća i svjetovne zadatke da bi kroz njih i sam rastao.
Svi imamo svoje sklonosti prema nekim slabostima, samo im treba dati ime koje zaslužuju, inače se samoobmanjujemo i ne prihvaćamo to kao manu koju je dakako moguće naporom smanjiti na najmanju moguću mjeru.
Težiti perfekcionizmu ne znači dobivati poene sa strane u težnji da postanemo zreli, kako u običnim svakodnevnim stvarima tako i u području duhovnosti. Perfekcionizam može posve zaokupiti pažnju, da se glavni sadržaj raspline u imaginarnoj težnji za savršenstvu.
Dostizanjem duhovne zrelosti, stavljamo najveći i najsjajniji dragulj u kruni našeg rasta i dostizanja zrelosti kao ljudskog bića.
Nije samo mir i blagost u nama, rezultat našeg nastojanja da postignemo zrelost, već i ono što ispoljavamo u eter, ono što nudimo drugima, ono što se iz nas odražava na sva ostala bića.
Dakle; što ste napravili sami sa sobom da bi i u vašoj kruni zrelosti zablistao takav dragulj ???:cool: