Nemruth Dagi
29.09.2003., 09:49
On živi nadasve autentično. Po svome. Život mu je ispunjen, raznolik, bez podređivanja modi ili nekom trendu.
On nije trbušasti ljubitelj nogometa, inventar birtije sa staklenim očima, niti latino zavodnik. On je pasionirani kolekcionar vlastitih avantura. Živi akciju, akcija je njegov život.
Njegovi bližnji baš to i ne cijene. Imaju loše iskustvo s njegovim avanturama; lomovi, padovi, čudne situacije, nalazi i čekanje u bolničkim hodnicima. Njegovo tijelo pamti, sve te ogrebotine, usjeke, bore, i ožiljke. Oni pričaju umjesto njega.
Nakon što zaliže rane, kao ptica Feniks ponovo leti; njegova je svaka planina, njegova je svaka špilja. Nema mira. Ali živi autentično po svome. I dok ima adrenalina živi, jer je on njegov pokretač i gorivo.
Ipak, nešto se dogodilo.
"Došao sam do kraja"; brzo izgovara"ali nisam završio".
"Dok sam sve te godine, jurišao na vrhove, osvajao podzemlja, iscrpljivao se do granica izdržljivosti tijelo da bi živio autentično, zapravo zaboravio sam na sebe. Punio sam tijelo ožiljcima, a ispraznio duh".
"Ne razumijem"; odgovaram.
Kako se može isprazniti duh???
Svako iskustvo, ogrebotina, lom, pobjeda ili poraz, sve to utjeće na tebe, ne samo na fizičkoj razini?? Uostalom tijelo prati duh.
"Toliko sam se trudio da mi život ne potpadne pod sadržaj kojeg se lako imitira"; uzvraća mi avanturista, "da sam u svojem naporu i potrazi za originalnosti postao neoriginalan i smetnuo s uma na najbitnije da nisam hrpa mišića, stroj za disanje, robot za osvajanje. Postoji i drugo gorivo. Ono duhovno. I osvajanje tih ciljeva, sadrži u sebi autentičnost, samo zbog života na visokoj dozi adrenalina, nisam to shvatio."
Može li se živjeti autentično u svom vremenu, a da se ne koristi adrenalin??????
Ili autentičnost našeg života, stvara neki omjer imitacije i originalnosti, i sklađenost raznog pogonskog goriva kojeg uzimamo???:kava:
On nije trbušasti ljubitelj nogometa, inventar birtije sa staklenim očima, niti latino zavodnik. On je pasionirani kolekcionar vlastitih avantura. Živi akciju, akcija je njegov život.
Njegovi bližnji baš to i ne cijene. Imaju loše iskustvo s njegovim avanturama; lomovi, padovi, čudne situacije, nalazi i čekanje u bolničkim hodnicima. Njegovo tijelo pamti, sve te ogrebotine, usjeke, bore, i ožiljke. Oni pričaju umjesto njega.
Nakon što zaliže rane, kao ptica Feniks ponovo leti; njegova je svaka planina, njegova je svaka špilja. Nema mira. Ali živi autentično po svome. I dok ima adrenalina živi, jer je on njegov pokretač i gorivo.
Ipak, nešto se dogodilo.
"Došao sam do kraja"; brzo izgovara"ali nisam završio".
"Dok sam sve te godine, jurišao na vrhove, osvajao podzemlja, iscrpljivao se do granica izdržljivosti tijelo da bi živio autentično, zapravo zaboravio sam na sebe. Punio sam tijelo ožiljcima, a ispraznio duh".
"Ne razumijem"; odgovaram.
Kako se može isprazniti duh???
Svako iskustvo, ogrebotina, lom, pobjeda ili poraz, sve to utjeće na tebe, ne samo na fizičkoj razini?? Uostalom tijelo prati duh.
"Toliko sam se trudio da mi život ne potpadne pod sadržaj kojeg se lako imitira"; uzvraća mi avanturista, "da sam u svojem naporu i potrazi za originalnosti postao neoriginalan i smetnuo s uma na najbitnije da nisam hrpa mišića, stroj za disanje, robot za osvajanje. Postoji i drugo gorivo. Ono duhovno. I osvajanje tih ciljeva, sadrži u sebi autentičnost, samo zbog života na visokoj dozi adrenalina, nisam to shvatio."
Može li se živjeti autentično u svom vremenu, a da se ne koristi adrenalin??????
Ili autentičnost našeg života, stvara neki omjer imitacije i originalnosti, i sklađenost raznog pogonskog goriva kojeg uzimamo???:kava: