PDA

View Full Version : Blowup, 1966. (Michelangelo Antonioni)


Dante
11.12.2002., 18:41
Sasvim sigurno jedan s moje osobne Top 10 liste. Jel tko gledao i jel je raspoložen za priču? Naravno, odmah ide i druga tema koliko vrijeme koje prolazi šteti filmu. Čisti umjetnički film sa krimi zapletom koji ti ostavlja dovoljno prostora za slobodna tumačenja.

Npr. scena u kojoj fotograf pokazuje slike za svoj album svom uredniku i slože se da će zaključiti zbirku prilično grubih slika jednom smirujućom iz parka. Na toj istoj umirujućoj slici se zapravo krije, u sitnom zrnu, podlo ubojstvo. Ono što ti se čini da vidiš nije nužno to. Ima iza. A i ono što ne vidiš može postati stvarno, kao igra tenisa pantomimičara na kraju filma. Ako prihvatiš igru čut ćeš zvuk loptice...

drukqz bunny
11.12.2002., 20:34
Veliki film! Sa sve ranim dovođenjem u pitanje smisla rokenrola - na URNEBESAN način razvaljena gitara sa svirke Yardbirdsa završava na ulici, prolaznik je zagleda i gotovo gadljivo odbacuje...

Pale Blue Eyes
12.12.2002., 01:19
Dante, da ga gledala pitas...:o

Ma glumila...:o tj ne ja nego moj avatar :D se sjecas onog menage a trois ;)

Obozavam taj film :))) ste citali istoimenu kratku pricu od Cortazara po kojoj je i radjen film?

Dante
12.12.2002., 16:57
Ha, dakle, ipak je to Jane Birkin. Definitivno najbolji avatar na forumu. Malo prevelik doduše. ;)
Nisam čitao priču, da li preporučuješ?

Pale Blue Eyes
13.12.2002., 00:21
Kaj se tice velicine... iskoristila sam onaj dan kad ste dopustili size 70 ;)

Cortazara uvijek preporucujem...;) :)

Ulis
18.06.2004., 19:54
Dakle,Uvecanje Mikelandjela Antonionija.

Prvi put, gledao sam ga ranih osamdesetih,na zagrebackoj televiziji, gde ga je Dr.Ante Peterlic znacajno stisnuvsi usne i napravivsi trougao prstima obe ruke najavio recima “ Štovani gledatelji, veceras cemo gledati antologijsko ostvarenje Mikelandjela Antonionija Blow up – Uvecanje”. I zbilja, ne samo te noci, nego i mnogo puta kasnije setio bih se njegovih reci i morao mu priznati da je bio u pravu.

Film je radjen na osnovu price Hulia Kortasara “Djavolje bale” koju sam godinama trazio i najzad pronasavsi je bio iznenadjen da je Antonioni dosta odstupio od duha price. Ne mislim tako samo ja, stavise, tako je mislio i sam Hulio sto ga je nagnalo da napise novu pricu - Apokalipsa u Solentinameu - gde se, pomalo cinicno, osvrnuo na Antonionijevu obradu njegove price.Kortasar se i pojavljuje u filmu na jednoj od fotografija koje Hemings pokazuje uredniku na rucku u restoranu.Tada Hemings izgovara recenicu (posle fotosa izmorenih i razocaranih radnika) – “I got something fab for the end, very peaceful, very still. Rest of the book is pretty violent, so it's better to end it like that."

To sto Hemings naziva smirujucim je u stvari ubistvo.Nesvesno zabelezeno i zatim, sledom dogadjaja, rekonstruisano uvecanjem delova fotografija.Kada se rekonstruise onda i nestaje.Istina je varljiva i najasnije se otkriva u krupnom zrnu fotografije a opet bespovratno se gubi.Cinicno je sto Hemingsu na kraju, kada shvati da se desilo ubistvo i kada je pronasao les, u studiju ostaje slika najkrupnijeg uvecanja, kojom nista ne moze dokazati, a najvise sebi da se dogodilo ono sto se dogodilo..Kada je otkrio ubistvo ono je jednostavno nestalo.Realnost nije nesto sto je opipljivo i dokazivo.I obratno.
Na kraju gledajuci “partiju” tenisa pantomimicara i “let” nepostojece loptice Hemings pristaje na igru,”hvata je” i…….. cuje je kako odskace.

Kod Kortasara objektiv fotografskog aparata ne samo da belezi, nego i menja stvarnost. A pitanje koje Kortasar stalno postavlja jeste ima li umetnost moc nad stvarnoscu.Kortasarov junak nikada nije sa sigurnoscu saznao da li je njegovo delo imalo ikakvog efekta vec je ona uzasna i mracna strana svakodnevnice razjapila svoje celjusti da i njega proguta.Kod Antonionija, Dejvid Hemings sa izvesnoscu saznaje da nije postigao nista i pred njim se ukazuje drugacija vizija fantazije ukljucene u svakodnevnicu. Umetnost i zivot, realno i fantazija, sve je to jedno te isto, nijedno od to dvoje nema prednost kazu nam i Kortasar i Antonioni.

Danas, skoro trideset godina posle snimanja, na cisto vizelnom planu, Uvecanje je pomalo simpaticno staromodno u prikazivanju swinging Londona.Uz muziku Herbija Henkoka vidimo Yardbirds-e kao i onog tipa, Jimmu Page-a, koji ce koju godinu kasnije stvoriti Cepeline.Dejvid Hemings je prvi put na filmu pored Vanese Redgrejv.Film je dobio Zlatnu palmu 67-me i zbog njega je ustanovljena nagrada zirija koja je otisla filmu Sase Petrovica Skupljaci perja. Posle serije filmova o dehumanizovanim modernim drustvima poput Avanture,Noci,Pomracenja,Crvene pustinje, Antonioni je dostigao svoj vrh Uvecanjem.Sledio je manje –vise neuspeli pokusaj kritike americkog drustva - Kota Zabriski i nesto vise-manje uspeli film sa Dzekom Nikolsonom - Profesija : Reporter, sa onim carobnim kadrom kada kamera izlazi i ulazi kroz prozor sa resetkama hotelske sobe.

Na tragu Uvecanja, Kopola je snimio jedan od svoja cetiri najbolja filma – Prisluskivanje a Brajan De Palma Blow out sa Dzon Travoltom.

I na kraju, (last but not least) postoji i zemunska verzija Dejvida Hemingsa.Šeta sa aparatom u ruci, poducava prijatelje u ispijanju espresa, zove se Herr i ne znam da li je i on dosao do zakljucka da u trci umetnosti i zivota niko nema prednost.

Flemming
20.06.2004., 05:07
Dobro, ovo je lijepo i mogu se i složiti. (Jedino ne "kupujem" da je Coppola imao na umu ovaj film kada je pravio "Prisluškivanje"...On je imao na umu paranoju koja je tada vladala američkim društvom i sarkastičnu pouku da i lovac može postati lovina... A de Palma jeste dao tribbute, ali ironijski...djelomično se poigravajućči sa vlastitimom profesijom i suštinom filma...)

Ja bih dodao nešto drugo, da ne ponavljam ovo što je uglavnom dobro rečeno o filmu. Neke moje teorije...

Prvo, mislim da Antonioniju i nije bilo na pameti da preslika Cortazarov tekst.
Već da očajnički pokuša razumjeti mladu generaciju, s kojom je tada već gubio kontakt.
I neopozivo mi se nameće paralela sa današnjim Bertoluccijem, koji od "Ukradene ljepote" pa do "The Dreamersa", pokazuje da se jebanjem lijepih glumica ne mre i razumjet "bit te generacije"...

Drugo, ne samo Hemmings, već je i Jane Birkin tada ostvarila prodor.
Vidjeli smo je golu...I taj je skandal bio mnogo važniji svima od propitivanja koliko je "točno" preslikana priča. Što i jest nepravda prema autoru, mislim valjda jedinom latinoameročkom piscu kojeg podnosim...

Flemming
20.06.2004., 05:14
Još da dodam da angažman Sare Miles i Veruschke von Lehndorff pokazuje da je Antonioni promišljeno nastojao izazvati skandal...

dmj
20.06.2004., 11:15
Bit ce da cu morati dati novu priliku ovom filmu, jednom od vrlo rijetkih Antonionievih djela koja me nisu odusevila na prvo gledanje. Mada, osobno mislim da ce mi glavni problem ostati isti kao i prigodom prvog susreta s filmom: zvuk, odnosno glazba.
Ono sto me najvise fascinira kod ranijih Antonionievih filmova, poglavito u Avanturi, nije ta fascinantna vizualna ljepota o kojoj svi uvijek pricaju, koliko jos fascinantnija zvucna. Ti su filmovi puni konkretnih, dominantnih zvukova, brodskih sirena u magli, brujanja industrijskih postrojenja, prometa... U toj sam mjeri fasciniran tim zvukovljem da vec neko vrijeme razmisljam o prebacivanju tih filmova na audio kazete, kako bih ih mogao samo cuti, izolirati od slike i vidjeti funkcioniraju li tako.
Pocevsi od Uvecanja, Antonioni sve intenzivnije koristi glazbu, gubeci pritom nazalost velik dio tog jedinstvenog osjecaja za zvuk (iako ga je, sto ping-pong loptica dokazuje, i dalje u stanju reaktivirati za mozda i najsnazniji, najdomljiviji trenutak filma). E sad, ako netko koristi glazbu na filmu, tada u nasu percepciju istog nuzno ulazi i prosudba svidja li nam se ona ili ne. Hanckockova glazba nije losa, daleko od toga, ali ne uspijeva me unijeti u film na nacin na koji ce to u Zabriskie Pointu uciniti Pink Floyd ili Jerry Garcia. Iako me ni taj film nije fascinirao, u njega sam se auditivno mnogo vise uzivio.
No, pravi ce povratak sinergije zvuka i slike, po meni, Antonioni napraviti tek u jednom osporavanom i malo cijenjenom filmu, Identifikaciji jedne zene. Tek ce ondje, u Tangerine Dream i Johnu Foxxu (i Davidu Sylvianu, ako se dobro sjecam) naici na glazbenike koji ce uspjeti zvucno obojati emocionalna stanja likova na nacin kako su to pocetkom sezdesetih radili konkretni zvukovi i sumovi. Ne znam, mozda takav sklad postoji i u Blow Upu, samo se ja nisam bio u stanju dotaci ga - i zato cu pokusati u dogledno vrijeme ponovo pogledati taj film.

Flemming
21.06.2004., 02:29
Eh, kada bi administracija posvuda u svijetu bila ovako učinkovita i munjevita kao filmski moderatori, ne bismo je zvali - birokracija...
:rolleyes:

Grejp
21.06.2004., 10:46
Ako netko ima na cedeju film neka mi se javi na PM.

Rajka
20.06.2005., 01:09
dmj kaže:
Ono sto me najvise fascinira kod ranijih Antonionievih filmova, poglavito u Avanturi, nije ta fascinantna vizualna ljepota o kojoj svi uvijek pricaju, koliko jos fascinantnija zvucna. Ti su filmovi puni konkretnih, dominantnih zvukova, brodskih sirena u magli, brujanja industrijskih postrojenja, prometa...

Moram se sloziti s ovim. Avantura je izuzetno zvucan film, vrlo organicki. U Crvenoj Pustinji zvuk je, kao i fotografija, koristen mnogo artificijelnije i sugestivnije, ali je i glazba prilicno dominantna.
(Za ovo izmedju ne znam, pracenje ciklusa je u tijeku. :D )
U Blow Upu mi je mozda jos i dojmljivija scena kad Hemmings snima Redgrave u parku. Sum lisca, kao neki cudesni kontrast ekscesivnoj vizualnosti i plosnosti Hemmingsova zivota, ostavlja scenu kao jedini istinski culni trenutak filma.

Anderlon
20.06.2005., 09:27
Pored spomenutog šuma lišća u parku kojeg i sad mogu čuti, postoje još barem dvije legendarne "zvučne" scene. Koncert Yardbirdsa! :top: I završno poentiranje kad se zvuk odjednom pojavljuje u imaginarnoj igri tenisa.

milk
20.06.2005., 09:37
blow up je jedan od filmova koje mozete pogledat bezbroj puta i isto toliko minuta o njemu diskutirati...osim ukoliko vi i sugovornik odmah jednoglasno zakljucite da je genijalan...a mozete i onda ustvari...

le coq sportif
21.06.2005., 14:55
Blow Up nije samo jedan od prvih filmova gde neku glumicu pokazuju spreda potpuno golu (makar i na delic sekunde), nego i jedan od prvih gde je koriscenje psihoaktivnih supstanci prikazano onako otvoreno (kad ona manekenka kaze: "I AM in Paris").

Film jeste malo ironican osvrt na swinging London, ali ne mislim da je Antonioni isao tako daleko da dovodi u pitanje smisao rokenrola. Mislim da scena svirke vise govori o vaznosti konteksta: gitara na koncertu je vredan predmet, blago o koje se svi otimaju. Na ulici se ona pak Hemmingsu ucini potpuno bezvrednom (zato je i onako razvaljena), pa je on i baca.

Rajka
21.06.2005., 17:16
Meni se taj nastup Yardbirdsa cinio prilicno tragicnim. Nisam znala tko je bend u pitanju i djelovao mi je otprilike uvjerljivo i cool kao onaj zenski bend u 'Beyond the Valley of the Dolls' kad se igraju psihodelije. Doduse, bilo je simpaticno kad se Page unervozio, iako se doimalo kao ustogljeno skidanje Townsenda. Tko je bubuljicavi pjevac?
Ispricavam se na elementarnom nepoznavanju macho rock panteona, ako sam pobrkala kronologiju i protagoniste.

Scena hrvanja sa Jane Birkin je za nijansu preduga i predrvena, po mom skromnom misljenju. Svi uvijek citiraju Birkin iz filma, no Veruschka je u stvari bila utjelovljenje swinging sixties. Iako, moram priznati, Birkin je svoju ulogu naivne ali entuzijasticne nimfete vrlo simpaticno izvela.

Ne znam koliko je prikaz swinging Londona ironican, cini mi se vise da je u pitanju Antonioni kao stranac i promatrac cijele scene. Gluma, cak i Hemmingsova, je poprilicno drvena i nekoliko linija stvarno tesko padaju i izazvale su drugaciji smijeh u kinu nego onaj originalno planiran.

A sto se tice filozofskih implikacija... mislim da je Antonioni prvenstveno stilist. U ovom filmu se navodno udaljuje od egzistencijalne tematike i pocinje preispitivati prirodu realnosti kao takve. Navodno. Moguce. Cini mi se da su mnogo indikativnije rijeci njegovog prijatelja slikara kad govori o interpretacijama i znacenju svojih platna (koja su sva redom pastisi raznih historijskih pravaca). Da se znacenje namece na osnovu nekog detalja, tek u retrospektivi. Ali, kao sto se kasnije dogodi sa jedinom preostalom fotografijom, kad se detalj predimenzionira i izvuce iz konteksta, gubi svako znacenje. Vrlo uspjesna apriori obrana, cini mi se, sa Antonionijeve strane. Kao i ta sto se ovaj put sakrio iza fotografskog objektiva u svom besramnom voajerizmu i eksploatiranju zenske forme.

zhabotinsky
21.06.2005., 19:29
Rajka kaže:
....Scena hrvanja sa Jane Birkin je za nijansu preduga i predrvena, po mom skromnom misljenju. ....

Za nijansu? Monumentalno gubljenje (filmskog) vremena. Kao uostalom i cijeli taj film. Po mom skromnom misljenju of kors.

Rajka
22.06.2005., 14:57
Elaboriraj. Antonioni opcenito ili ovaj populisticki i smisljeno kultni film?
Po mom skromnom misljenju, Crvena Pustinja je bila gubljenje dragocjenih par sati zivota i zivaca.

zhabotinsky
22.06.2005., 20:16
Taj film i bas ta scena. Elaboracija? Ne znam odakle poceti... ako budem imao vremena, mozda i elaboriram. U guzvi sam.

ivtau
14.08.2007., 21:52
Dobro, ovo je lijepo i mogu se i složiti. (Jedino ne "kupujem" da je Coppola imao na umu ovaj film kada je pravio "Prisluškivanje"...)

iako je post dosta star morat ću potpisati. iako nalik na Blow-Up, The Conversation teži nečem potpuno drugom.

Ris
19.08.2007., 09:49
I više nego odličan film.
Definitivno zbog kraja i bolji od Scarfacea.
ALi lošiji od Traffica jer je Traffic sveobuhvatniji film.

LNP20
27.09.2007., 20:10
Nedavno sam si dao ponešto truda s perspektive društveno-
humanističke teorije napraviti podrobniju analizu u naslovu
navedenog filma, pa ako je netko voljan baciti pogled te pružiti
kritiku/komentar ili vlastitom interpretacijom otvoriti diskusiju
o ovom svojevrsnom klasiku, bilo bi mi drago.

Rad se može skinuti sa sljedećeg linka:

http://www.sendspace.com/file/qjrf6x

auqybért
28.09.2007., 12:49
I više nego odličan film.
Definitivno zbog kraja i bolji od Scarfacea.
ALi lošiji od Traffica jer je Traffic sveobuhvatniji film.

a je ti usporedba... baš si našao dva filma koja se daju uspoređivati...

@xavierkat, ma ništ' strašno. samo sam vidio topic u ''upozorenjima'' a vidim da nitko ni riječi na ovaj topic a momak vjerojatno čeka i čudi se da nitko nema ništa reći za ovaj predivan, možda najbolji, Antonionijev film...

njuškalo
28.09.2007., 15:23
Zna li itko gdje mogu nabaviti originalni dvd sa hrvatskim podnaslovima (takovo izdanje postoji) jerbo svugdje stoji da je rasprodan...??

Anamnesis
02.10.2007., 21:21
Nedavno sam si dao ponešto truda s perspektive društveno-
humanističke teorije napraviti podrobniju analizu u naslovu
navedenog filma, pa ako je netko voljan baciti pogled te pružiti
kritiku/komentar ili vlastitom interpretacijom otvoriti diskusiju
o ovom svojevrsnom klasiku, bilo bi mi drago.

Rad se može skinuti sa sljedećeg linka:

http://www.sendspace.com/file/qjrf6x

Nedavno sam opet gledala Blow-Up i jucer skinula tvoju analizu filma.
Na brzinu sam preletila po njoj, ima tu dosta materijala za citanje,
svakako cu je detaljnije prouciti, pa ako si jos uvijek za diskusiju....:)
U grubom citanju mi se cini da nisi u svojoj analizi naveo neke bitne detalje
vezane uz taj film. Ali tvoje povecanje samoga filma je vrlo interesantno.
Pogotovo analiza koju si dao o pronalazenja Hemmingsove adrese.

Anamnesis
02.10.2007., 21:51
Nedavno sam si dao ponešto truda s perspektive društveno-
humanističke teorije napraviti podrobniju analizu u naslovu
navedenog filma, pa ako je netko voljan baciti pogled te pružiti
kritiku/komentar ili vlastitom interpretacijom otvoriti diskusiju
o ovom svojevrsnom klasiku, bilo bi mi drago.

Rad se može skinuti sa sljedećeg linka:

http://www.sendspace.com/file/qjrf6x

Za pocetak:
Osobno mislim da si u svojoj analizi zanemario jedan detalj sa kojim
Antonioni otvara film.
Anarhizam mladih ljudi koji se suprotstavljaju svemu.
Vidljiv je u scenu gdje prolaze pokraj uniformiranih ljudi,
prvo casnih sestara, zatim kraljicinog gardiste.

Anamnesis
02.10.2007., 22:20
Nedavno sam si dao ponešto truda s perspektive društveno-
humanističke teorije napraviti podrobniju analizu u naslovu
navedenog filma, pa ako je netko voljan baciti pogled te pružiti
kritiku/komentar ili vlastitom interpretacijom otvoriti diskusiju
o ovom svojevrsnom klasiku, bilo bi mi drago.

Rad se može skinuti sa sljedećeg linka:

http://www.sendspace.com/file/qjrf6x

U sceni u antikvarijatu, koliko me sjecanje sluzi,
vlasnica spominje zelju za odlaskom u Nepal (ti si naveo Tibet).
Za razliku od tvoje analize, kako se mladi zele otisnuti u hrabri novi svijet,
moj dojam je da nas redatelj podsjeca o staroj ljudskoj zabludi:
uvijek je bolje negdje drugdje i tudja trava je uvijek zelenija :) .

Anamnesis
02.10.2007., 23:49
Zna li itko gdje mogu nabaviti originalni dvd sa hrvatskim podnaslovima (takovo izdanje postoji) jerbo svugdje stoji da je rasprodan...??

Imas ga kupiti u ALGORITMU (sa hr titlom).

LNP20
03.10.2007., 04:54
Za pocetak:
Osobno mislim da si u svojoj analizi zanemario jedan detalj sa kojim
Antonioni otvara film.
Anarhizam mladih ljudi koji se suprotstavljaju svemu.
Vidljiv je u scenu gdje prolaze pokraj uniformiranih ljudi,
prvo casnih sestara, zatim kraljicinog gardiste.


Kao prvo, hvala za bivanje sugovornicom =)

Ako pročitaš ponovo zadnji paragraf uvoda, vidjeti ćeš dvije stvari iznesene u
pogledu filma:


1. "osjećam se dužnim napomenuti da nipošto ne pretendiram iscrpiti sva
njegova značenja a niti problematizirati svaki zamijećeni moment."

Rad je prvo trebao biti oblikovan čisto kao analiza percepcije s maksimalno
10 stranica, te je ujedno postojao vremenski rok u kojemu je trebao biti
zgotovljen. Kako sam krenuo analizu raditi, zamjećivao sam sve više i više
stvari, no ne imavši vremena da ih apsolutno sve uvrstim, određene stvari su
nažalost ostale izvan interpretativnog spektra. Stoga, rad ne valja gledati kao
apsolutnu analizu koja ne ostavlja da išta bude rečeno, već koji čini upravo
ono ša navodi u uvodu.. i još ponešto više, s obzirom koliko mi je dopustilo
vrijeme.


2. Tako npr., iako bih cijeli rad mogao ustrojiti kao analizu
muško-ženskih odnosa prema načinu na koji se glavni lik odnosi prema svojim
modelima i ostalim ženskim sudionicama u filmu, istoj temi neće biti pridodan
prioritetan status već će biti obrađena u mjeri potrebnoj za ocrtavanje
karaktera središnjega lika i mijena koje isti prolazi od početka do kraja filma


Ovaj paragraf možeš čitati tako da analizu "muško-ženskih odnosa" zamjeniš
zasebnom analizom "anarhizma mladih ljudi". Naime, kako i kažem u nastavku,
prvenstveno mi je bio cilj ukazati na ljude i događaje u mjeri u kojoj oni imaju
utjecaj na Hemmingsov karakter. Slijedno tome, ako se na ovoj točki obratim
na kritiku, ne mislim da je ona toliko opravdana. Zašto?

S jedne strane, mlade pantomimičare ne interpretiram kroz termin anarhizma,
no impliciram takvu karakternu crtu opisujući ih kao "skupinu raskalašenih,
neobuzdanih mladića i djevojaka obučenih u pantomimičarska odijela s licima
premazanim bijelom bojom , koji po izlasku iz džipa nastavljaju ulicom
dijonizijskim trkom, ispuštajući neartikulirane zvuke". Također, posvećujem im
ključnu ulogu pri kraju samoga rada, kao onih koji se uvelike odbijaju prikloniti
isključivo materijalističkoj paradigmi svijeta, kao takvi vršeći presudan utjecaj
na Hemmingsa:

"[..], ugledavši pantomimičare kako nalaze zadovoljstvo u bivanju u
trenutku, minimalno oviseći o materijalnim stvarima koje im na
raspolaganju stoje, rekao bih da od prvoga puta što je pri početku filma
pantomimičare vidio pa do sadašnje točke u kojoj ih nanovo susreće - njegov
mentalni sklop zapravo čini odisejevsko putovanje od kapitalističko-
mizantropskog do onog napokon prosvijetljenog, onog što se spoznao da se
nema što spoznati, raskrinkavajući i odbacujući time lažan sjaj kapitalističkog
društva pred zadovoljstvom koje dolazi s bivanjem u trenutku."

No namjerno je iskorištena boldana riječ (minimalno), jer ako se sjetiš
početka filma, oni ipak trče s ciljem skupljanja novca od prolaznika. Stoga,
iako u jednu ruku subverziraju društveni poredak svojim neobuzdanim
nastupom, s druge strane ipak ne odbijaju uzeti novac onih koji su toga
poretka dobro uglavljeni dio. Zbog navedenog mislim da nije u toj točki
toliko bio Antonioniju cilj istaknuti njihov anarhizam koliko činjenicu da
nije moguće isključivo uživati i buniti se protiv sistema bez nekoga tko
će toga sistema itekako biti dio i opskrbljivati te sredstvima. Na tome sam
tragu i povezao sljedeću scenu gdje iz oronulog prihvatilišta izlazi
egzistencijalno ugroženi proletarijat. Također, zato sam i tu skupinu mladih
ljudi nazvao snagama buržujske avangarde, jer oni zbilja unose novine u
društveno tkivo, no pri tome ovise o tuđim sredstvima i ne mare za
egzistencijalnu ugroženost drugoga. Ipak, velika je razlika u tom dijelu
filma između njih i Hemmingsa: dok mladi pantomimičari skupljaju financije
da bi mogli ša opuštenije i društvom neograničenije živjeti, Hemmings
prvenstveno živi da bi skupljao financije.

U vidu kraljičinog gardiste i časnih sestara, taj moment sam primijetio no
nisam ga smatrao nešto povezanim s ocrtavanjem Hemmingsova karaktera, tj.
spomenutim kriterijom za kojim se vodih pri analizi događaja izvan glavnog
toka radnje. Ujedno, trčanje časnih sestara i marginalizaciju kraljičinog
gardiste pročitao sam kao razrahljivanje religijsko-monarhijskih vrednota pred
promjenama cjelokupne društvene strukture Londona u šezdesetima, no kako
sam iste problematizirao kasnije kroz drugi set primjera, analiza toga dijela
je radi jezgrovitosti izostala.



[..] vidimo Hemmingsa kako se vozi Londonom uhvaćenim u vrevu
urbanizacije, implicirane nizom novoniklih zgradi/gradilišta koje u vožnji
susreće, a pri kraju vožnje primijeti dva feminizirana homoseksualca s
pudlicama u pogledu čega kasnije prokomentira da «što je sa svim tim
zgradama koje niču okolo? Već se tamo nalaze pederi i pudlice». Ako tome
pridodamo u filmu nešto kasnije scene protesta protiv nuklerarnog naoružanja
te skupinu crnaca u nošnjama vlastite kulture koji se nonšalantno šeću
londonskim ulicama prije nego ih Hemmings trubeći im zamalo pregazi, mogli bi
pretpostaviti da je Antonioni htio sve navedeno prikazao kao simptome
novo-pridošlih vremena


U sceni u antikvarijatu, koliko me sjecanje sluzi,
vlasnica spominje zelju za odlaskom u Nepal (ti si naveo Tibet).
Za razliku od tvoje analize, kako se mladi zele otisnuti u hrabri novi svijet,
moj dojam je da nas redatelj podsjeca o staroj ljudskoj zabludi:
uvijek je bolje negdje drugdje i tudja trava je uvijek zelenija


Imaš pravo za Nepal, moja greška (teritorijalna bliskost te noćno pisanje,
ah =) ). A u vezi konstantacije..Imamo starog zaposlenika staretinarnice
koji ne želi mijenjati ama baš ništa i dobro mu je gdje se nalazi, bijući sasvim
zadovoljan zelenilom vlastite trave =) S druge strane, mlada vlasnica
staretinarnice jest ta koja sve želi rasprodati, kako bi krenula put zemlje
gdje neće sresti ikakve stare stvari. Znači, nailazimo na opreke "mladost/
starost" te "želja za antikvitetima/želja za novitetima". Ako
sagledamo kako se to uklapa u tvoj dojam, dolazimo zaključku da ipak
nije svima bolje negdje drugdje - jer starome zaposleniku je dobro baš
tamo gdje jest, a niti je svačija trava uvijek zelenija - pošto djevojka
ne želi otići bilo gdje, već isključivo tamo gdje neće biti starina.

Anamnesis
04.10.2007., 04:10
Molim, zadovoljstvo mi je biti sugovornicom. :)

Ostala sam ugodno iznenadjena citajuci tvoju analizu, pretpostavljajuci koje vrijeme i trud zahtijeva.

Slazem se da jedino preko ljudi oko Hemmingsa mi i mozemo donjeti neki sud
o njegovom karakteru. Jer osim cinjenica da je imucan, fotograf,
mi o njemu ne znamo nista.
Upoznajemo ga kroz njegove energicne pokrete kao skakanje po stepenicama
u parku, bacanje na telefom. Odnosu prema zenama, koji je izrazito dominantan: npr. scena kada vrlo grubo pomice nogu modelu,
kada se rijesi djevojaka koje su malo prije toga posluzile svrsi i za mene
najdominantnijoj sceni musko zenskih odnosa u filmu: kada Vanessa Redgrave
grizuci Hemmingsovu ruku pokusava dobiti film, klecuci pri tome u uskoj suknji i cipelama sa potpeticama, dok on u ruci ima predmet koji mu omogucuje takvu dominaciju.
Jedini zenski lik izvan dominantnog konteksta je Sarah Miles i on nam pokazuje
i neko drugo Hemmingsovo lice.

Zanimljiva mi je i scena kada sa Ronom u pub-u komentira svoj photo book,
ne znam da li je Antonioni zelio naglasiti kontrast izmedju socijalnih slojeva,
ljudi iz prihvatilista s jedne i Hemmingsa i Rona sa druge strane, kao predstavnika tih skupina ili nam je zelio sugerirati da je Hemmings ozbiljan umjetnik ako smo ga kroz snimanje modela dozivjeli drugacije.

Voznje Hemmingsa u autu kroz London, mislim da imaju i jos jedan smisao.
Skupi auto, brza voznja u korelaciji su sa musko zenskim odnosima,
sugerirajuci nam da je kao takav, vrlo privlacan zenama.

Mozda sam scenu u antikvarijatu krivo dozivjela, citajuci sada tvoj komentar,
mogla bih se sloziti u potpunosti sa njime.

Scena teniskog meca na samom kraju filma kao kljucan utjecaj pantomimicara na Hemmingsovu spoznaju. Spoznaju realnosti.
Tragao je za njom kroz fotografije, u prvi tren imajuci dojam da je nekome spasio zivot, uvecanjem detalja spoznao je svoju zabludu, ovjekovjecio je ubistvo. Vidio je i truplo u parku, ali samo ta fotografija nakon kradje preostalih, nema vise nikakav smisao. Trazi od Rona potvrdu realnosti trupla,
makar bi njegovo svjedocanstvo pod utjecajem trave bilo upitno.
Vracajuci se ujutro u park i ne zatecuci ni truplo, niti ikakav drugi dokaz ubistva, nije vise ni sam siguran sta je vidio. Da li je vidio nista ili je vidio sve?
U sceni teniskog meca spoznaje - Grupa oblikuje realnost.

Meni osobno je vrlo interesantno u Blow-Up, Antonionievo prisustvo u filmu.
Ono nije bitno za tvoju analizu, ali nam daje drugi kut gledanja dogadjaja od onog kroz koji ih vidi Hemmings, mozda drugu realnost.
Mi u parku pratimo par iz druge perspektive od one glavnog glumca,
fotografije koje je razvio ne odgovaraju kutu iz kojeg ih je snimio.
On od njih stvara film razvoja dogadjaja. Trazeci truplo ujutro u parku, opet gleda realnost (drvo) iz razlicite perspektive od nas, da bi na samom kraju filma iscezao, utopio se u travi. Ima jos scena u kojima se osjeca prisustvo samog redatelja u filmu.

Nastavit cu sa detaljnim citanjem tvoje analize, gdje sam jucer stala,
pa mozemo nastaviti diskusiju i opet je nikada necemo moci zavrsiti.
Po tome ovaj film i spada u najintrigantnija ostvarenja filmske umjetnosti.