kisha
14.11.2003., 23:28
Leptir
Svo se vrijeme čudnovatom pojavnošću skrilo iza neočekivanosti nebeskog rasapa koje čeka da se osmjeli praskozorjem, da se zaigra svjetlosnim vjenčićima sunca, i da se zatim u vrtlogu cakljenja ptičijih očiju razbije u mozaike zemaljske slike; Da se razbije u ono što nazivamo stablom, morem, tragovima prašine na iščezlim listovima jeseni, procvjetalim proljećem i mnome koja se skrivam u oknima riječnih rukavaca, koja se tvore riječima, a ne smislom koji kao da nadolazi.
"Pruži ruku da ti ocrtam leptira. ", rekla mi je , a ni sama nisam znala za vrijeme, a ipak ljubičasti leptir svilenih krila na mome dlanu stajaše.
Malena kao riža zatvorila sam oči i u njima vidjela najdivniji osmijeh moga leptira, koji je lepršao u kosi zvonkih zvukova koji su nas tad okruživali i bili posuti medom .Kriomice otvorilo se moje lijevo oko , i u nevjerici gledalo leptira koji je jos uvijek stajao na dlanu.
«Što da radim s njime?» upitala sam je...sva ljubičasta, sva leptirasta od čuđenja, od sreće..
«Nasmješi mu se, ako želiš»,odgovori mi...
«A kojim osmijehom da mu se nasmiješim?»..,pitala sam, jer bila sam zbunjena.
«Postoji ih toliko puno, i kako bih ja malena kao riža znala koji bi baš od svih njih najviše odgovarao leptiru.»
Nasmješivši se reče mi : «Koji god da izabereš , sigurna sam leptiru će biti drag, jer leptiri samo u posebnim prigodama mare za vrstu osmijeha.»
Tek sad sam bila zabrinuta..
«A kako da znam da baš ova prigoda nije posebna, i što ako jest, a ja mu se nasmijem osmijehom pustinje, a on želi osmijeh kukuruznog polja, ili pak moj osmijeh rođenja?»
Ona je postala osmijeh vlastitog rođenja, i nikad prije je nisam vidjela toliko lijepu , jer to je osmijeh najljepši od osmijeha.
«Ma, da je i posebna prigoda leptiru neće smetati ako je neki drugi od onoga koji je htio.Leptirima je uvijek drago ,samo mislim da često vide veliko broj istih, pa žele nešto drugačije s vremena na vrijeme.»
Bila sam zadovoljna ovakvim odgovorom, i previše ne razmišljajući pružih leptiru osmijeh cvijeća...
Leptir na mome dlanu zaleprša, zaljulja i zabljesnu, i tad po prvi put u svom kratko bivanju malene kao riža vidjeh takvu čaroliju, a vidjela sam raznoraznih. Do tog trenutka mislila samkako su sve čarolije jednako lijepe, ali ova me uvjeri da je ona od sada na prvome mjestu...
Leptir zaljuljan, zabljeskan, zalepršan doleti s moga dlana na vrh mi nosa , namigne i ode....
"A, super, super!", govorila sam.
"Što je bilo?", upita me Ona....
"Leptir je stao na moj nos i namignuo mi», rekla sam, još bivajući val oceanski...
«Predivno!», odgovorila je Ona pljeskajući rukama.
«Znači strašno mu se svidjelo kad je to napravio.»
«Stvarno tako misliš?», upitala sam.
«Doista, nikad nisam srela nikoga kome je leptir namignuo. Leptir znaju napraviti raznorazne lepršavosti, ali da je nekome namignuo, e to je stvarno posebno.»
Sva ozarena, ocakljenja pretvorih se u vlastiti osmijeh rođenja pitajući se što bi to značilo, «Zašto mi je samo namignuo, da mi je znati?».
Ona se zagonetno namiješila i učini mi se da sam u njenom osmijehu prirode ugledala leptira koji je netom tren prije otišao, ali zaokupljena vlastitim cakljenjem ne obratih pažnju na to...
«Krećemo!», rekla mi je...
«Krećemo.», odgovorih ja..
«Pa, krenimo!», reče ona...
«Pa, krenimo!», ponovih ja...
I tako smo krenule....
Kretale smo se ovisno o tome koliko što nam je na putu privuklo pozornost smjelosti da stanemo...
Sjećam se kad sam ja stala na rub lipinog kraja kako bih pozdravim lipe, a Ona je do tada već bila u potrazi za sunčanom svjetlozornicom, i trebao nam je cijeli svežanj lisnate radosti za susretom kako bi se ponovno našle, kako je to bilo veselo....Ja se volim gubiti, ali Ona kaže da se vrijeme gubi zajedno s nama i da onda moramo biti oprezni s njegovim osjećajima.To baš i ne razumijem, jer vrijeme je sa mnom uvijek veselo, još nikad ga nisam vidjela u nekom drugom obliku...
«Čudnovato!»...,mislila sam.
Nastavile smo putovati iza sebe ostavljajući prostore skrivene u sjećanju...i ponekad ja i Ona prepustile bi se tom sjećanju života, gdje se ništa ne pita, gdje je samo sobom sve objašnjeno...
Nakon leptirova vremena stigle smo na sunčevu svjetlozornicu, bila je to najljepša svjetlozornica što sam je vidjela zapadno od istočnog vihora, još gore na sjeveru dok smo se igrali morem.
«Ovo je odista lijepo, zar ne?», upitah.
«Doista lijepo je, baš poput svilenkaste maglice sunca, ne bi li se složila?...uzvrati Ona.
«Da, da , baš tako.» , ushićeno sam odgovorila, optrčavši sve krajnosti na toj svjetlozornici. Toliko sam bila sretna, toliko osmijeh da sam poželjela prosuti se po cijelome svemiru....
A svemir me slušao i zapitao se tko sam...
Ovjenčana novošću prostora nisam mogla prestat sakupljati dojmove, nadolazili su mi kao što nadolaze kapi kiše u jutarnjoj noći, i napokon umorna od siline ljepote zaspah.
Kad sam se probudila nisam znala koliko vjenčića radosti je prošlo dok sam spavala, ali iznenađena ugledam oko sebe mnoštvo Nerija, malih zelenookih vjetroznanaca koje sam samo jednom dotad srela , i to u prolazima mahovine.
Bila su to ljupka bića skrojena od vjetra i sunčevih kapljica. Imala su zelene oči najzelenijih šuma, a imale su i tu predivnu osobinu da sve što prvi put ugledaju okruže i plešu, na taj način iskazujući radost susreta sa još jednom začudnošću.
Pozdravila sam ih pljeskanjem i mimikom poljupca, što im se svidjelo pa su me obljetale spuštajući na mene krijesnice sunca. Bila sam sretna.
Nakon igre s Nerijama sjetih se kako još nisam vidjela Onu. Oblijetala sam cijelu svjetlozornicu zavirujući ispod svih i svega, ali pronaći je nisam mogla.
˝ Usmjeri svoj osmijeh na mene i naći ćeš me! ˝, začuh glas , ali ne ugledah nikoga.Ovo me stavi u isti položaj premišljanja i pitanja koji osmijeh da nabacim.
Srećom sjetih se da to nije bitno
Okrenem se još jedanput oko sebe promatrajući ne bi li ugledala onoga tko je to rekao, ali ništa. Prostor je izgledao kao tren prije: razigran i veseo. Zažmirim, i prizovem u sjećanje Nerije, leptira, i lipe, tad, moje usne se lagano kao valovi oceanski razvuku u osmijeh. Imala sam osjećaj da još nikad prije nisam osjetila takvo nešto na svojim usnama .
˝ Napokon si uspjela.˝, reče Ona izlazeći ispod paprati, lijevo od svjetlozornice.
˝Što to?˝ ,upitah je još rastitrana od sjećanja koje nosih u sebi.
˝Pa to, upravo to što si sad napravila˝,odgovori mi ona.
˝Ma koje?Što sam napravila˝, gledala sam je,dok sam se svjetlosno pokušavala prisjetiti.
˝ Taj osmijeh.˝, reče Ona.
˝E?, I? Što s tim osmijehom?˝, već pomalo zbunjeno upitah je.
˝Pa ti još ne shvaćaš.Taj osmijeh je osmijeh sveukupnosti ili osmijeh sunca, i od sad ti si postala Pažnja.˝, rekavši mi to sretno Ona je počela preljevat dugu niz svoje poglede.
Tada, prvi put, u mome životu malene kao riža znala sam da se nešto važno dogodilo, ali nisam razumjela što.
II
Zvjezdana noć nad nama se prostirala, pružali smo dlanove da se i na njih otisne beskrajnost zvjezdane ljepote.Osjećaji sreće i zvonke ljubavi preljevali su naše poglede u noći, u danu.
« Kad si mi prišla tiho, prvi put, sav sam zagrmio.» ,rekao mi je.
«A Štoooo...?» , upitala sam smiješeći se.
« Ta tvoja svilenkastost pokreta podsjećala me na nešto što u meni je, eto, zagrmilo.», reče mi svijetlih, nebeskih očiju, plaho poput ljetnog vjetra.
Ležali smo šutke, upijajući udisaje jedno drugoga. Te večeri hvatali smo vršcima prstiju vlastite misli.Nebo prostrano , golemo bješe naš prešutni svjedok, pokrivač u igri između svemira.
«Ne znam je sam li TI doista TI ili samo odsanjani dio tebe nakon noći punog Mjeseca.», reče nakon nekoliko .
U svemirskoj igri, kad je u nama zagrmilo, zalomilo u čeznji jedno za drugim, prepoznali smo isti ocean koji natapa naše poglede.
«O, svjetlonošo moje svjetlozornice, dopusti da ti na usne spustim krijesnice neba.», rekoh i obli me osjećaj od osjećaja drugačiji, neznaniji.
Tren iza postadoh rijeka koja želi kao slap strovaliti se, tren iza šapata,nakon što riječi moje čuli su i zapisivači šumske tišine.
Uperih svoje poglede ka pozornosti zvijezda, ali ona nije se makla dalje od njega.Šutio je.U meni svijet jedan pokrenut nije se micao.
« Pruži mi ruku», rekao je , "Pokazat ću ti nešto."
I tad, sjetih se sna malene kao riža, kad leptir na mome dlanu ocrtan stajaše.
«Tko si ti?», upitah ga.
«A tko si ti?», uzvrati smješeći se.
«Zar se ne sjećaš ?»,upitao me, «Samo usmjeri svoje osmijehe i sjetit ćeš se.»
A ja jedino čega sam se sjećala bješe dlan, i zvjezdano nebo na mojoj kosi razasuto.
«Potrudi se, usmjeri osmijehe i sve ce se razbistriti u tren.»
Smijala sam se, uperivši poglede u njegova dva oceana, ali jedini događaj zbiven tada bješe moja zbunjenost.Osjećala sam leptira na dlanu, u utrobi,osjećala sam, ali nisam znala što.
Približio se tiho, plaho, kakav je ponekad i sam bio, i na moje usne spustio kišu.
Šume, potoci , mora i vjetar u meni zašume, zažubore, zavjetre i vrate me tamo gdje sam nekad bila.
Svo se vrijeme čudnovatom pojavnošću skrilo iza neočekivanosti nebeskog rasapa koje čeka da se osmjeli praskozorjem, da se zaigra svjetlosnim vjenčićima sunca, i da se zatim u vrtlogu cakljenja ptičijih očiju razbije u mozaike zemaljske slike; Da se razbije u ono što nazivamo stablom, morem, tragovima prašine na iščezlim listovima jeseni, procvjetalim proljećem i mnome koja se skrivam u oknima riječnih rukavaca, koja se tvore riječima, a ne smislom koji kao da nadolazi.
"Pruži ruku da ti ocrtam leptira. ", rekla mi je , a ni sama nisam znala za vrijeme, a ipak ljubičasti leptir svilenih krila na mome dlanu stajaše.
Malena kao riža zatvorila sam oči i u njima vidjela najdivniji osmijeh moga leptira, koji je lepršao u kosi zvonkih zvukova koji su nas tad okruživali i bili posuti medom .Kriomice otvorilo se moje lijevo oko , i u nevjerici gledalo leptira koji je jos uvijek stajao na dlanu.
«Što da radim s njime?» upitala sam je...sva ljubičasta, sva leptirasta od čuđenja, od sreće..
«Nasmješi mu se, ako želiš»,odgovori mi...
«A kojim osmijehom da mu se nasmiješim?»..,pitala sam, jer bila sam zbunjena.
«Postoji ih toliko puno, i kako bih ja malena kao riža znala koji bi baš od svih njih najviše odgovarao leptiru.»
Nasmješivši se reče mi : «Koji god da izabereš , sigurna sam leptiru će biti drag, jer leptiri samo u posebnim prigodama mare za vrstu osmijeha.»
Tek sad sam bila zabrinuta..
«A kako da znam da baš ova prigoda nije posebna, i što ako jest, a ja mu se nasmijem osmijehom pustinje, a on želi osmijeh kukuruznog polja, ili pak moj osmijeh rođenja?»
Ona je postala osmijeh vlastitog rođenja, i nikad prije je nisam vidjela toliko lijepu , jer to je osmijeh najljepši od osmijeha.
«Ma, da je i posebna prigoda leptiru neće smetati ako je neki drugi od onoga koji je htio.Leptirima je uvijek drago ,samo mislim da često vide veliko broj istih, pa žele nešto drugačije s vremena na vrijeme.»
Bila sam zadovoljna ovakvim odgovorom, i previše ne razmišljajući pružih leptiru osmijeh cvijeća...
Leptir na mome dlanu zaleprša, zaljulja i zabljesnu, i tad po prvi put u svom kratko bivanju malene kao riža vidjeh takvu čaroliju, a vidjela sam raznoraznih. Do tog trenutka mislila samkako su sve čarolije jednako lijepe, ali ova me uvjeri da je ona od sada na prvome mjestu...
Leptir zaljuljan, zabljeskan, zalepršan doleti s moga dlana na vrh mi nosa , namigne i ode....
"A, super, super!", govorila sam.
"Što je bilo?", upita me Ona....
"Leptir je stao na moj nos i namignuo mi», rekla sam, još bivajući val oceanski...
«Predivno!», odgovorila je Ona pljeskajući rukama.
«Znači strašno mu se svidjelo kad je to napravio.»
«Stvarno tako misliš?», upitala sam.
«Doista, nikad nisam srela nikoga kome je leptir namignuo. Leptir znaju napraviti raznorazne lepršavosti, ali da je nekome namignuo, e to je stvarno posebno.»
Sva ozarena, ocakljenja pretvorih se u vlastiti osmijeh rođenja pitajući se što bi to značilo, «Zašto mi je samo namignuo, da mi je znati?».
Ona se zagonetno namiješila i učini mi se da sam u njenom osmijehu prirode ugledala leptira koji je netom tren prije otišao, ali zaokupljena vlastitim cakljenjem ne obratih pažnju na to...
«Krećemo!», rekla mi je...
«Krećemo.», odgovorih ja..
«Pa, krenimo!», reče ona...
«Pa, krenimo!», ponovih ja...
I tako smo krenule....
Kretale smo se ovisno o tome koliko što nam je na putu privuklo pozornost smjelosti da stanemo...
Sjećam se kad sam ja stala na rub lipinog kraja kako bih pozdravim lipe, a Ona je do tada već bila u potrazi za sunčanom svjetlozornicom, i trebao nam je cijeli svežanj lisnate radosti za susretom kako bi se ponovno našle, kako je to bilo veselo....Ja se volim gubiti, ali Ona kaže da se vrijeme gubi zajedno s nama i da onda moramo biti oprezni s njegovim osjećajima.To baš i ne razumijem, jer vrijeme je sa mnom uvijek veselo, još nikad ga nisam vidjela u nekom drugom obliku...
«Čudnovato!»...,mislila sam.
Nastavile smo putovati iza sebe ostavljajući prostore skrivene u sjećanju...i ponekad ja i Ona prepustile bi se tom sjećanju života, gdje se ništa ne pita, gdje je samo sobom sve objašnjeno...
Nakon leptirova vremena stigle smo na sunčevu svjetlozornicu, bila je to najljepša svjetlozornica što sam je vidjela zapadno od istočnog vihora, još gore na sjeveru dok smo se igrali morem.
«Ovo je odista lijepo, zar ne?», upitah.
«Doista lijepo je, baš poput svilenkaste maglice sunca, ne bi li se složila?...uzvrati Ona.
«Da, da , baš tako.» , ushićeno sam odgovorila, optrčavši sve krajnosti na toj svjetlozornici. Toliko sam bila sretna, toliko osmijeh da sam poželjela prosuti se po cijelome svemiru....
A svemir me slušao i zapitao se tko sam...
Ovjenčana novošću prostora nisam mogla prestat sakupljati dojmove, nadolazili su mi kao što nadolaze kapi kiše u jutarnjoj noći, i napokon umorna od siline ljepote zaspah.
Kad sam se probudila nisam znala koliko vjenčića radosti je prošlo dok sam spavala, ali iznenađena ugledam oko sebe mnoštvo Nerija, malih zelenookih vjetroznanaca koje sam samo jednom dotad srela , i to u prolazima mahovine.
Bila su to ljupka bića skrojena od vjetra i sunčevih kapljica. Imala su zelene oči najzelenijih šuma, a imale su i tu predivnu osobinu da sve što prvi put ugledaju okruže i plešu, na taj način iskazujući radost susreta sa još jednom začudnošću.
Pozdravila sam ih pljeskanjem i mimikom poljupca, što im se svidjelo pa su me obljetale spuštajući na mene krijesnice sunca. Bila sam sretna.
Nakon igre s Nerijama sjetih se kako još nisam vidjela Onu. Oblijetala sam cijelu svjetlozornicu zavirujući ispod svih i svega, ali pronaći je nisam mogla.
˝ Usmjeri svoj osmijeh na mene i naći ćeš me! ˝, začuh glas , ali ne ugledah nikoga.Ovo me stavi u isti položaj premišljanja i pitanja koji osmijeh da nabacim.
Srećom sjetih se da to nije bitno
Okrenem se još jedanput oko sebe promatrajući ne bi li ugledala onoga tko je to rekao, ali ništa. Prostor je izgledao kao tren prije: razigran i veseo. Zažmirim, i prizovem u sjećanje Nerije, leptira, i lipe, tad, moje usne se lagano kao valovi oceanski razvuku u osmijeh. Imala sam osjećaj da još nikad prije nisam osjetila takvo nešto na svojim usnama .
˝ Napokon si uspjela.˝, reče Ona izlazeći ispod paprati, lijevo od svjetlozornice.
˝Što to?˝ ,upitah je još rastitrana od sjećanja koje nosih u sebi.
˝Pa to, upravo to što si sad napravila˝,odgovori mi ona.
˝Ma koje?Što sam napravila˝, gledala sam je,dok sam se svjetlosno pokušavala prisjetiti.
˝ Taj osmijeh.˝, reče Ona.
˝E?, I? Što s tim osmijehom?˝, već pomalo zbunjeno upitah je.
˝Pa ti još ne shvaćaš.Taj osmijeh je osmijeh sveukupnosti ili osmijeh sunca, i od sad ti si postala Pažnja.˝, rekavši mi to sretno Ona je počela preljevat dugu niz svoje poglede.
Tada, prvi put, u mome životu malene kao riža znala sam da se nešto važno dogodilo, ali nisam razumjela što.
II
Zvjezdana noć nad nama se prostirala, pružali smo dlanove da se i na njih otisne beskrajnost zvjezdane ljepote.Osjećaji sreće i zvonke ljubavi preljevali su naše poglede u noći, u danu.
« Kad si mi prišla tiho, prvi put, sav sam zagrmio.» ,rekao mi je.
«A Štoooo...?» , upitala sam smiješeći se.
« Ta tvoja svilenkastost pokreta podsjećala me na nešto što u meni je, eto, zagrmilo.», reče mi svijetlih, nebeskih očiju, plaho poput ljetnog vjetra.
Ležali smo šutke, upijajući udisaje jedno drugoga. Te večeri hvatali smo vršcima prstiju vlastite misli.Nebo prostrano , golemo bješe naš prešutni svjedok, pokrivač u igri između svemira.
«Ne znam je sam li TI doista TI ili samo odsanjani dio tebe nakon noći punog Mjeseca.», reče nakon nekoliko .
U svemirskoj igri, kad je u nama zagrmilo, zalomilo u čeznji jedno za drugim, prepoznali smo isti ocean koji natapa naše poglede.
«O, svjetlonošo moje svjetlozornice, dopusti da ti na usne spustim krijesnice neba.», rekoh i obli me osjećaj od osjećaja drugačiji, neznaniji.
Tren iza postadoh rijeka koja želi kao slap strovaliti se, tren iza šapata,nakon što riječi moje čuli su i zapisivači šumske tišine.
Uperih svoje poglede ka pozornosti zvijezda, ali ona nije se makla dalje od njega.Šutio je.U meni svijet jedan pokrenut nije se micao.
« Pruži mi ruku», rekao je , "Pokazat ću ti nešto."
I tad, sjetih se sna malene kao riža, kad leptir na mome dlanu ocrtan stajaše.
«Tko si ti?», upitah ga.
«A tko si ti?», uzvrati smješeći se.
«Zar se ne sjećaš ?»,upitao me, «Samo usmjeri svoje osmijehe i sjetit ćeš se.»
A ja jedino čega sam se sjećala bješe dlan, i zvjezdano nebo na mojoj kosi razasuto.
«Potrudi se, usmjeri osmijehe i sve ce se razbistriti u tren.»
Smijala sam se, uperivši poglede u njegova dva oceana, ali jedini događaj zbiven tada bješe moja zbunjenost.Osjećala sam leptira na dlanu, u utrobi,osjećala sam, ali nisam znala što.
Približio se tiho, plaho, kakav je ponekad i sam bio, i na moje usne spustio kišu.
Šume, potoci , mora i vjetar u meni zašume, zažubore, zavjetre i vrate me tamo gdje sam nekad bila.