Sentimental
12.01.2003., 16:57
Radi se o njih dvoje. U jednom trenutku svoje veze dogovorili su zanimljivu taktiku. Našli su svijeću visoku dvanaest palaca, debljine palca. Na početku veze zapalili su je jednom tek toliko da vide koliko brzo gori i ustanovili da gori jedan palac na sat. Svijeće je ostalo još samo jedanaest palaca. Dogovorili su se kada neće moći riješiti neki problem, u trenutku kada će im ego biti bitniji od uzajamne ljubavi, ostavit će gorjeti svijeću dok oboje ne shvate kako se sa svijetlom njihove svijeće istapa i njihova veza. Za paljenje svijeće bila je potrebna prisutnost njih oboje jer nikome nije bilo u interesu da ju zapali sam. To bi značilo da namjerno minira njihovu ljubav. A voljeli su se jako.
Svijeća naravno nikad nije bila upaljena, jer kad god bi započeli svađu, vizualizirali bi svijeću kao simbol svoje veze kako polako izgara, nestaje, rastapa se. Nije gorjela sve dok...
Jedne večeri on se vratio iz grada. Ona je spavala. On je više i nije mogao pogledati. Upalio je svijeću na njenom noćnom ormariću i tiho se išuljao iz kuće. Iz njihova ljubavnog gnijezda. Jednom zauvijek. Ona se probudila ujutro i prvo na što joj je pao pogled bila je izgorjela svijeća. Znala je da je veza bespovratno izgubljena. On je otišao. Jednom zauvijek.
Vidjela ga je još samo jednom, pogled joj je slučajno odlutao kad je par godina kasnije išla na posao. Tada je već završila fakultet. Tramvaj je prolazio glavnom ulicom, a u njemu on sa nekom mlađom crnkom i dijetetom u rukama. Vizualizirala je izgorjelu svijeću. Zaželjela mu je da završi poput te svijeće.
Par tjedana kasnije gledala je Dnevnik. U strahovitoj eksploziji plina izginula je cijela mlada obitelj. Dvoje mladih ljudi i njihovo dijete. Na ekranu se pojavila njegova fotografija. I onda nestala. Još koji trenutak je ostao otisak u njenim očima, a onda je svakog traga nestalo. Kao što je i njega nestalo. Kao što je i ljubavi nestalo.
Ovu priču sam čuo neki dan od jedne cure koju sam upoznao preko Neta i par puta smo se našli na kavi. Malo sam je samo dramatizirao tek toliko da ne bude suhoparno prepričavanje.
Meni se samo jedna misao po glavi:
Be careful what you wish for...
Svijeća naravno nikad nije bila upaljena, jer kad god bi započeli svađu, vizualizirali bi svijeću kao simbol svoje veze kako polako izgara, nestaje, rastapa se. Nije gorjela sve dok...
Jedne večeri on se vratio iz grada. Ona je spavala. On je više i nije mogao pogledati. Upalio je svijeću na njenom noćnom ormariću i tiho se išuljao iz kuće. Iz njihova ljubavnog gnijezda. Jednom zauvijek. Ona se probudila ujutro i prvo na što joj je pao pogled bila je izgorjela svijeća. Znala je da je veza bespovratno izgubljena. On je otišao. Jednom zauvijek.
Vidjela ga je još samo jednom, pogled joj je slučajno odlutao kad je par godina kasnije išla na posao. Tada je već završila fakultet. Tramvaj je prolazio glavnom ulicom, a u njemu on sa nekom mlađom crnkom i dijetetom u rukama. Vizualizirala je izgorjelu svijeću. Zaželjela mu je da završi poput te svijeće.
Par tjedana kasnije gledala je Dnevnik. U strahovitoj eksploziji plina izginula je cijela mlada obitelj. Dvoje mladih ljudi i njihovo dijete. Na ekranu se pojavila njegova fotografija. I onda nestala. Još koji trenutak je ostao otisak u njenim očima, a onda je svakog traga nestalo. Kao što je i njega nestalo. Kao što je i ljubavi nestalo.
Ovu priču sam čuo neki dan od jedne cure koju sam upoznao preko Neta i par puta smo se našli na kavi. Malo sam je samo dramatizirao tek toliko da ne bude suhoparno prepričavanje.
Meni se samo jedna misao po glavi:
Be careful what you wish for...