Anksioznost

[back to black]

ciara,mislim da je ta reakcija negiranje problema,ravnodušje je simptom...potraži stručni savjet,porazgovaraj...malo uđi u problem,pa ga sabotiraj iznutra?mučiš se ovako...

[back to black]

Evo da se netko javi konačno, pričaj na kojim si lijekovima i zašto.
Nisam ni ja već tjedan dana dobro. Nije mi stalo do porodice ni ikoga, tjeram ljude od sebe, samo bi me razljutilo da mi netko ide dirati dijete.
ja imam noćne more od ovih antidepresiva:confused:(citalon)-piše i u uputama da izaziva poremećaje spavanja...
budim se,noćarim,ma ubitačno:flop:
nikad prije ovoliko intenzivnih,najčešće ružnih snova...tako da moram nešto poduzeti,predugo traje...:confused:
po danu okej,ali noći me ubiše:E
lijek ti ovamo da,onamo uzme,tako da je relativno koliko su zapravo korisni:flop:
ja ih sve više izbjegavam,ali sam previše ovisna,pa će potrajat to micanje...po meni linden ima veliko pravo,što se lijekova tiče.

[[Ciara]]

ciara,mislim da je ta reakcija negiranje problema,ravnodušje je simptom...potraži stručni savjet,porazgovaraj...malo uđi u problem,pa ga sabotiraj iznutra?mučiš se ovako...

Ne znam koliko je to ravnodušje, više takva razina psihičke i emocionalne preopterećenosti koja priječi da uspostaviš ikakvu koherentnu komunikaciju sa samim sobom. Jednostavno sam preslaba da se probijem kroz sve te barijere i osjećam se kao ja. I mislim da je to općenito problematika svega ovoga... u nesnalaženju s realnošću i traženju svakakvih isprika i razloga za to... Prije ovoga svega suočila sam se s tim koliko je moj život potencijalno mogao biti kvalitetniji, a ja samim time zadovoljnija osoba da nije bilo određenih odluka drugih ljudi. A radi se o mojoj obitelji. Tako da sam se našla u situaciji da osjećam bijes, tugu, ponekad agresiju, strah... a ne znam kako, prema kome da ih usmjerim. Tako da najveći teret krivnje pada na mene, a na druge tek posredno. Uz još neke druge okolnosti, meni je polako bivalo sve gore. I eto me ovdje. Ne mogu se ni sad koncentrirati, pogotovo s bratovim upadicama.

[cherryblossomgirl]

;10364373']Ne znam koliko je to ravnodušje, više takva razina psihičke i emocionalne preopterećenosti koja priječi da uspostaviš ikakvu koherentnu komunikaciju sa samim sobom. Jednostavno sam preslaba da se probijem kroz sve te barijere i osjećam se kao ja. I mislim da je to općenito problematika svega ovoga... u nesnalaženju s realnošću i traženju svakakvih isprika i razloga za to... Prije ovoga svega suočila sam se s tim koliko je moj život potencijalno mogao biti kvalitetniji, a ja samim time zadovoljnija osoba da nije bilo određenih odluka drugih ljudi. A radi se o mojoj obitelji. Tako da sam se našla u situaciji da osjećam bijes, tugu, ponekad agresiju, strah... a ne znam kako, prema kome da ih usmjerim. Tako da najveći teret krivnje pada na mene, a na druge tek posredno. Uz još neke druge okolnosti, meni je polako bivalo sve gore. I eto me ovdje. Ne mogu se ni sad koncentrirati, pogotovo s bratovim upadicama.

znaš da će biti bolje za par dana, samo se malo strpi :kiss:

a što se tiče tog osjećaja netrpeljivosti prema samoj sebi....eh.....dobro znam kako ti je.
gle, probaj ovako. meni je pomoglo.
radi u životu samo stvari za koje si sigurna da ti pašu i u kojima vidiš kakav-takav smisao.
dakle, sve aktivnosti u koje sumnjaš izbaci iz svog života.
što više vremena se bavi takvim stvarima i ne dopusti se puno slobodnog vremena za mozganje. jer u našem slučaju, ono prelazi sve granice dobrog ukusa ;)

a naravno, ako o nekim stvarima imaš potrebu pričati, neki dobar psih. će te sigurno saslušati i savjetovati.
pms, promjene vremena..... odmah se utješi ako skužiš da je u tome stvar..... mene izbezumljuje.....

[back to black]

ciara...mislim da ti za početak najbolje bude da olabaviš "uzde" racionaliziranja vlastite situacije,najgore se zapetljavat u krivnju,osudu,agresiju...to te samo može povući još dublje u crnilo...kao što ti je cherry b g rekla možda je to faza,svi imamo krivulje,dnevne,mjesečne,god.,...itd.,i sad si možda na dnu vala,normalno je i to(konkretno i sama prolazim gadniju epizodu u životu,i raspoloženje oscilira non-stop,i iscrpljuje...ali ne pada mi na pamet bavit se nekonstruktivnim mislima,a mogla bih tražit krivca,dat se bijesu,pesimizmu...i uzme me to na tren,al se autocenzurom prisilim razmišljat drugačije).nije me ni briga šta stvari nisu bajne,i neće bit najvjerojatnije:zubo:...bitno mi je samo da sam u miru sa sobom i okolinom,a to uspijevam koncentrirajući se na životne "krupnice"....i,odavno sam shvatila da me neće usrećit ničije mišljenje o meni,koliko vlastito ...znam da je iritirajuće kad si u k-cu čitat ovakve postove,ali treba se podsjećat:kiss:

[Maltretator]

ja imam noćne more od ovih antidepresiva:confused:(citalon)-piše i u uputama da izaziva poremećaje spavanja...
budim se,noćarim,ma ubitačno:flop:
nikad prije ovoliko intenzivnih,najčešće ružnih snova...tako da moram nešto poduzeti,predugo traje...:confused:
po danu okej,ali noći me ubiše:E
lijek ti ovamo da,onamo uzme,tako da je relativno koliko su zapravo korisni:flop:
ja ih sve više izbjegavam,ali sam previše ovisna,pa će potrajat to micanje...po meni linden ima veliko pravo,što se lijekova tiče.

Ja imam frustracije i anksioznost jer znam da neću moći zaspati i u začaranom sam krugu. I za nesanicu mi ne trebaju antidepresivi :) , sama dođe.

[Maltretator]

Znam da je offtopic ali ne znam što da radim s nesanicom, probao sam sa xanaxom, svim biljkama, sanvalom (koji me drugi dan baci u komatičnu depresiju), Cerson ne djeluje ništa, samo opusti muskulaturu.
Šta još ima a da me doktorica ne počne gađati čašicama i epruvetama kad ju pitam za to?
Padam u depresiju kad se sjetim da moram raditi onak nenaspavan, straše me rokovi, nisam nizašta.......

[back to black]

Znam da je offtopic ali ne znam što da radim s nesanicom, probao sam sa xanaxom, svim biljkama, sanvalom (koji me drugi dan baci u komatičnu depresiju), Cerson ne djeluje ništa, samo opusti muskulaturu.
Šta još ima a da me doktorica ne počne gađati čašicama i epruvetama kad ju pitam za to?
Padam u depresiju kad se sjetim da moram raditi onak nenaspavan, straše me rokovi, nisam nizašta.......
ja ti ne mogu preporučit ništa šta već sam ne znaš,tipa-mirisne kupke,kamilice,lavande,čaše mlijeka...to kod mene teško prolazi:mad:
činjenica je da lakše zaspiš ako si taj dan malo bio aktivniji,i uz opuštajuće štivo,ali meni je zbog nesanice(uf,i to je jedan od mojih najvećih strahova:s ,ima li nekog kojeg se nisam još sjetila?:E ),dr.prepisao fevarin uvečer,i stvarno bi lako zaspala...kasnije calixtu umjesto njega,ali,čisto me strah kako bi zaspala bez lijekova?ta me pomisao baca u očaj...:flop:

[Maltretator]

čisto me strah kako bi zaspala bez lijekova?ta me pomisao baca u očaj...:flop:

Ne bi od straha u prvo vrijeme, pa valja imati brdo pive kraj sebe :)

[back to black]

Ne bi od straha u prvo vrijeme, pa valja imati brdo pive kraj sebe :)

da,nije loša ideja:zubo: ...to je ionako jedino šta mogu pit,bogu hvala na njoj:top:

[wickedangel]

zasto ja imam normalan pritisak (uglavnom) a puls 95-130???

[[Ciara]]

Evo, bolje sam... Izbacila sam nešto od toga iz sebe. Mislim da se zbog depresije ne mogu riješiti tog osjećaja beznađa i da je za mene kasno. Možda previše očekujem od sebe. Kao što sam uvijek očekivala da sve moram znati i moći sama.
Neka ponavljamo stalno isto, ali potrebno je kad zagusti da te netko spusti na zemlju i rastrijezni... Bilo postanjem, razgovorom... Gotovo sam posegnula za Xanaxom... Ali nisam.
I hvala vam na potpori!
Zašto se pogoršalo? Ah, od svega pomalo... Najviše od te proklete opće izgubljenosti, usamljenosti, tuge...
No dobro, morat ću uskoro malo agresivnije... Stalno to odgađam, ali očito mi treba stručnog usmjeravanja da se barem svedu na minimum ti silazni periodi.

:top:

[back to black]

a,ja se već zabrinula za tebe;)...ma,pametna si cura,šta je razvidno iz tvojih postova...heh,a ko'nema problema,znam mrzim generalizirat,ali tako je...pogotovo ako mu mentalni sklop funkcionira tako što teško probavlja nesreću,nepravdu,emocionalno zatupljenje...mnogi se naviknu, nekako se nose s tim,oguglaju...ja znam da to neću nikad moći,niti želim na određeni način,možda sam mazohista,ali u dubini se ne mirim sa svojom dualnošću,skepsom,neodlučnošću...ima toga još(slabosti na vagone),a opet se ne osijećam ko' neka nakaza,dapače...mislim samo da trebam bit iskrenija sa sobom i drugima,pa korak po korak,ali vođen čistom vizijom,ispunjen iznutra...da,lako mi je pričat o tome,hm....

[back to black]

ciara,još samo da naglasim da ti tablete uvijek budu zadnja opcija(voljela bih reći-uopće neprihvatljiva opcija,ali nisam mjerodavna...)
znam samo da ćeš otupjeti,još ćeš više tonuti u depru...molim te,shvati ovo ozbiljno.one su začarani krug,pitaj mene koja ne funkcioniram bez njih...a,da me netko pita bil'sve bogatstvo ovog svijeta,ili na početak bez tableta-ovo drugo,vjeruj...zato im objavljujem rat,samo mi je strategija nešto loša:zubo:

[inikaaaaaa]

dragi moji forumaši .. ispričat ću vam svoju pričicu , u nadi da će nekome pomoći ili bar ohrabriti.Dolazim iz dobrostojeće obitelji , u kojoj nikad nije bilo nikakvih problema(da naglasim za početak)Moja pričica počinje prije 6 godina sa mojim prvim paničnim napadajima kad nisam imala pojma što mi se to događa.Od malih nogu sam bila PANIČAR i "preuveličavala" stvari, uvijek se nečeg plašila , strepila, opsesivno brojala od straha da se nešto loše ne desi.uuuužas!!!. Uglavnom ..imala dugogodišnju vezu(srednjoškolka) i prevarila dečka (na žvaljenje i pipanje) u nekoliko navrata.E tada počinje ona neka krivnja sa kojoj sam bila opsjednuta , a nebi mu priznala , ma da mi prste reže..e onda su počela od lupanja srca ,pa sve do uzaludnih odlazaka na hitnu , gdje ih uvjerevaš da imaš srčani udar , a oni ti nude apaurin:rofl: .. sad mi je smiješno , a nekad bih se usrala od straha , onda nakon mog "hipohondarskog " iskustva slijede oni famozni strahovi od ludila , od koji sam doista mislila da ću poludjeti .. glavom bi mi se vrtjele svakakve misli , a najgore su bile one o besmislu svega na svijetu , o besmislu življenja (kad se ionako samo mučimo na ovom svijetu) takve agonije nebih poželjela ni najgorem neprijatelju , taj užas ,tupilo koje me plašilo do panike , jad ,taj grozni osječaj koji me primio nemože se riječima opisat..ko da hočeš iskočit iz vlastite kože , pa onda strahovi da će me opet biti strah .. !!!. .. ma bila sam doista luda , kad sad o tome razmišljam :lol:nakon trećeg odlaska na hitnu zbog mog srčanog udara:cerek: , ipak sam odlučila posjetiti privatnu psihologinji(prije svega ovog navedenog,to se događalo sve za vrijeme psihoterapije) , koja ma je diagnosticirala anksiozno depresivni poremečaj .. e .. što dalje .. dobila helex i preporučeno mi da pijem aktivinH(uporno nisam htjela nikakve antidepresive, jer sam se opet bojala ovisnosti , iako znam da je ne izazivaju,nuspojava i sličnog,da će mi to promjeniti osobnost,ma svakakve bolesne sheme).uglavnom aktivin sam pila 3 godine , a helex samo kad bih imala navalu straha , panike ili svojih depresivnih opsesivnih misli...nakon cijele ove priče , ono što vam želim reći .. danas nema ni traga onoj ludari od prije.Svoju strašnu anksioznu opsesiju usmjerila sam na nešto korisno.Upisala sam ekonomski fakultet i zaokupila svoje lude misli i USMJERILA SVOJU OPSESIJU RAZMIŠLJANJA O BESMISLU U NEŠTO KORISNO:s . Danas sam ponosna vlasnica diplome ekonomskog fakulteta.I danas pijem aktivin H, a helex samo po potrebi kad zagusti.Evo moji paničari , od srca vam želim da vaša priča sa strahovima i depresijom završi dobro kao i moja..budite hrabri jer vi ste gazda svojoj glavi.Ne dopustite si da vas išta pokoleba , a krivnju zaboravite.Krivnja je kučka.potrebno je mnogo živaca da se uskladiš sa svojom glavom .. ali kad u tome uspiješ .. samo je nebo granica:p . Puno sreće .

[inikaaaaaa]

ciara,vidiš slično sam i sama memorirala djetinstvo...unatoč mojoj zaigranosti i veselju,bila sam jako zabrinuta...za sve i svakog,pa i za sebe.užasan mi je bio strah,kojeg se sijećam i danas,a tako "banalan"-ja sama u sobi,u krevetcu,moji roditelji i seka u kuhinji...nazirem sjene namještaja,i osijećam fizički nemir,jer ima nečeg "neprijateljskog" u sobi,neodređenog...tjeskoba je toliko jaka sa se ne mičem,nit idem po moje(možda su me otjerali,jer sam morala bit u krpama),ovo je bilo s možda moje 3-4 god :eek: sljedeći put,nešto starija 5 možda,nakon odlaska staraca iz kreveta(skupa smo tad spavali ponekad),ja u polumraku nazirem obrise "vuka",od zgužvanog prekrivača u dnu kreveta...opet isti paralizirajući strah...
uvijek me bilo strah samoće,vječito zahtijevala pažnju,potezala ljude za rukav u autobusu,drago dijete:vidiga:...a,i bila sam zanemarena,jer su moji radili,pa me čuvao ko'stigne...
pala sam i na glavu:zubo:-možda je i to razlog:misli:
uglavnom,svi bi našli poneku priču,jasno...ali,meni nije bistro odakle tolika zabrinutost u tako mala djeteta?može bit tkoznašta...uglavnom,ne želim duljit-meni je pomogao razgovor s najboljom frendicom,sličnog senzibiliteta,naravno:zubo:...samo što je više kul,he,he...a,došla sam spontano do zaključka da dr.& co često ne kuže koliko je taj strah dio tvoje osobnosti(pametno je rakao da nismo svi od istog materijala),pa zaljeću previše medikamentima,manje priči,pogotovo ako im se stalno vraćaš ko' bumerang,kao ja:E:...ali,možeš izvući nešto iz njih kad su od volje,a i to je površno...meni je bivša dr. rekla da bih svoj problem mogla riješit boravkom u nekakvoj "house of pain",u prirodi,daleko,za jedno pola god.,kad bih sebi to mogla priuštit :klap:...ono,intenzivni,potpuni pristup problemu...ono što celebriti pipl mogu...iako sumnjam i u to :moli:


nevjerojatno me podsječaš na mene u djetinjstvu , u svakom detalju.Ja sam se bojala duhova.Konstantno sam zbog nećeg bila zabrinuta , iako nikad nisam imala razlog i nikad nisam spavala bez upaljenog svijetla:D , pa ni danas:zubo: , uglavnom mogu u dlaku naći sebe u tvojim postovima.

[Dvojba]

Pozdrav svima!

Čitajući vas, primijetila sam da su mnogi protiv tableta. Kao anksiozna
osoba, s AD poremečajem s kojim se borim 30 godina, pitam se zašto?
Prije tableta probala sam sve kako bih si pomogla - psihoterapije, rad
na sebi, vježbe disanja, religija, joga, da ne nabrajam. I ništa, ama baš
ništa nije pomoglo. Iz straha od lijekova, odugovlačila sam odlazak psihijatru - strah da ću od lijekova otupaviti, izgubiti osobnost i slično, samo su bili odraz moga neznanja i neinformiranosti.

Nakon što sam zapala u duboku depresiju + panične atake koje su me učinile potpuno nesposobnom za ikakvo normalno funkcioniranje, odlučila sam se za tablete. I gle čuda - nisam otupavila - čak štoviše, popravila mi se
koncentracija, reguliralo spavanje. Nestali su oni čudni simptomi koji bi mi se javljali u jutarnjim satima - bol u leđima, grč u abdomenu, teškoće s disanje, vrtoglavica, glad, treskavica ( lučenje hormona stresa). Manje sam anksiozna, puno smirenija nego ikad prije. Depresija je puno manja i sad se s njom mogu nositi. Misar za smirenje
koristim jednom tjedno - za specijalnu situaciju u kojoj redovno doživim paničnu
ataku. Atake su manje iako još prisutne - srce mi lupa, ali ne više onako
luđački kao da hoće iskočit iz prsiju. MOžda se nikad neću do kraja izliječiti, a možda i hoću, sad je to nebitno. No činjenica je da nisam počela uzimati Ad
terapiju, pitanje je što bi danas bilo samnom. Učinila sam taj korak zadnjim naporom i zadnjim atomom svijesti. I nisam požalila. Zato mi je
jako čudno kada pojedinci na forumu, govore osobama koje su u teškom stanju ( vrlo depresivne) protiv tableta. A možda su im u danom trenutku upravo one spas da se izvuku iz toga mraka. Valja napraviti razliku između antidepresiva i anksiolitika. Depresiv ne izaziva pospanost, anksiolitik da. Također sam primijetila da mnogi odustaju od antidepresiva jer ne mogu podnijeti nuspojave. Ljudi, borite se za sebe, nemojte odustati. Na tržištu ima gomila depresiva - tražite da vam promijene lijek ako vam prvi, drugi ili treći ne odgovaraju. Ja sam za soluciju da se proba. Ne kažem da nikad više u životu neću biti depresivna ili da više nikad neću osjetiti strah, nesigurnost i neizvjesnost - to bi bilo kao da tražim dodir čarobnim štapićem. No vjerujem da ću se lakše nositi sa svakodnevnim problemima i imati više snage za njih.
Pročitala sam jedan odličan tekst koji jednostavnim rječnikom objašnjava
što su antidepresivi. Iako svi vi već to znate i imate u malom prstu, vrijedi pročitati zbog jednostavnosti opisa i jezgrovitog tumačenja.

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/1044/

Srdačan vam pozdrav i držite mi se!!!
Dvojba

[Natch]

antidepresivi lijece simptom, a uzrok. osim toga, jednom kad si prirodne procese pocnes regulirati kemijom, to je zacarani krug. antidepresivi ce te dignuti, vrlo lako i previse, pa ce ti trebati nesto da te spusti i tome nema kraja. slicno ko narkomani.
ja bih svima od srca preporucila jogu i opcenito samospoznaju, intenzivnu fizicku aktivnost te bilo koju aktivniju vrstu socijalizacije i korisnog rada.
vecina bolesti koje se javljaju u modernom drustvu su naprosto posljedica viska slobodnog vremena, otudjenosti i dosade.
i naravno, ako nam je zivot objektivno besmislen, tesko ce tu antidepresivi nesto rijesiti, osim sto cemo okolini izgledati cudno jer se blesavo smjeskamo dok smo u govnima do grla :D

(s tim da bih starima i tesko bolesnima bez beda dala antidepresiva koliko im srce pozeli, nek se barem na kraju zivota malo provesele :top:)

[Natch]

vjerujem da je ta kronicna nesigurnost i preplasenost jako neugodan osjecaj, ali morate biti svjesni da se to ne dogadja samo vama. osvijestimo kontekst u kojem zivimo: pola hrvatske je na nekim sedativima ili anksioliticima, sto znaci da postoji sira drustvena anksioznost. to nas, naravno, ne treba cuditi, ako pogledamo koliko je nezaposlenih i kolika je zapravo u zemlji besperspektivnost zbog nepostojanja osnovnih egzistencijalnih preduvjeta za normalan zivot. kad se to rijesi i kad se nekako saniraju posljedice rata, kad se stvore neki solidni temelji za normalan zivot, kad ljudi budu imali siguran posao i krov nad glavom, vjerujem da ce biti i puno manje anksioznih i depresivnih.

[zvjezdicaiz mora]

Natch, naravno da cjelokupna gospodarsko-politička:) situacija utječe na ljude. Npr. u Srbiji ima mnogo osoba kojima je dijagnosticirana depresija, ali
isto tako ne znači da u jednoj Švedskoj, Finskoj, SAD-u gdje nije bilo rata, gdje je standard života visok ima manje depresije.
Slažem se da je to posljedica današnjeg načina i tempa života koje sa sobom donosi otuđenost, prevelika očekivanja itd.
Jesi li ikad uzimala nekakav antidepresiv? Antidepresiv te ne "digne", nije to kokain ;)
Dobro je da se ljudi koji imaju dijagnosticiran anks-depr.poremećaj bave redovitom fizičkom aktivnošću, to je uostalom preporučljivo za svakog, da održava svoje tijelo i duh, ali je isto tako istina da im antidepresivi mogu pomoći, kad se nađu "pred zidom". Zašto to odbaciti kao pomoć?

[Natch]

covjek se nadje pred zidom jer ne rjesava konkretne probleme, pa mu se nagomilaju. logicno mi se namece odgovor da je, kad se nadjes pred zidom pametno:
1. okrenuti se i krenuti na drugu stranu,
2. poceti rjesavati probleme, jedan po jedan i
3. promijeniti pogresan nacin razmisljanja i pristupa zivotu.

[Dvojba]

antidepresivi lijece simptom, a uzrok. osim toga, jednom kad si prirodne procese pocnes regulirati kemijom, to je zacarani krug. antidepresivi ce te dignuti, vrlo lako i previse, pa ce ti trebati nesto da te spusti i tome nema kraja. slicno ko narkomani.
ja bih svima od srca preporucila jogu i opcenito samospoznaju, intenzivnu fizicku aktivnost te bilo koju aktivniju vrstu socijalizacije i korisnog rada.
vecina bolesti koje se javljaju u modernom drustvu su naprosto posljedica viska slobodnog vremena, otudjenosti i dosade.
i naravno, ako nam je zivot objektivno besmislen, tesko ce tu antidepresivi nesto rijesiti, osim sto cemo okolini izgledati cudno jer se blesavo smjeskamo dok smo u govnima do grla :D

(s tim da bih starima i tesko bolesnima bez beda dala antidepresiva koliko im srce pozeli, nek se barem na kraju zivota malo provesele :top:)

Pozdrav Natch:-)

Mislim da ljudima (osobito novima) saljes pogresnu poruku kada kažeš da bi starima i teško bolesnima dala antidepresive da se "malo provesele".

U onom linku kojeg sam poslala, lijepo piše: Antidepresivi ne uzrokuju ushićenje ili euforiju, inače bi ih prodavali dileri na ulici.
- Ni ja nisam osjetila nikakvu euforiju ili veselost na Cipralexu. Ono što sad osjećam je da sam manje anksiozna i manje depresivna.

Isto tako se ne slažem s tvojom izjavom da će nam nakon antidepresiva trebati nešto da nas "spusti", kao da smo narkomani. Ovo je pogrešno
shvaćanje stvari i pogrešna poruka drugima.
Što ima loše u reguliranju kemijske neravnoteže u mozgu? Prošla sam kognitvno - bihejvioralnu terapiju i nije mi pomogla da spriječim panične atake. Prvu anksioznost i ataku iskusila sam sa 10 godina, kao dijete. Živjela sam u sasvim normalnoj obitelji.
Također se ne slažem da AD poremečaj nastaje zbog "viška slobodnog vremena". Stvari se ne mogu generalizirati - svi smo mi individue, svatko sa svojom
životnom pričom. Mislim, iako ne moram biti u pravu, da se radi o nedovoljnoj otpornosti na stresne situacije i vanjske podražaje.

Joga je odlična stvar i slažem se ( radila sam je 2 godine). No kada je
osoba u dubokoj depresiji, njoj tada nije ni do joge, ni do trčanja niti do
socijalizacije. Dobro pogođen antidepresiv osobi može pomoći da se izvuće iz depresije - tek tada ona može imati snage za jogu, trčanje, rad i druženje.

Dvojba

[Dvojba]

Htjela bih još samo nadopuniti samu sebe.
Kad kažem da mi kognitivno- bihejvioralna terapija nije pomogla, to ne
znači da imam nešto protiv toga ili da je podcjenjujem. Ni slučajno! Znam nekoliko ljudi kojima je baš terapijski razgovor sa psihijatrom itekako pomogao. Nekima do te mjere
da više ne piju antidepresive. Samo sam htjela reći da ne bismo trebali generalizirati stvari. Različiti smo i svatko od nas treba individualni pristup. Ono što odgovara meni, ne znači da mora odgovarati i nekom drugom.

Pozdrav vam!

Dvojba

[zvjezdicaiz mora]

kad se nadjes pred zidom pametno:
1. okrenuti se i krenuti na drugu stranu,
2. poceti rjesavati probleme, jedan po jedan i
3. promijeniti pogresan nacin razmisljanja i pristupa zivotu.
Da. To mnogi od nas znaju. Ali kad se nađeš pred zidom (mogu doći takva razdoblja u životu zbog raznoraznih okolnosti) i ne vidiš gdje taj zid završava, i vidiš samo zid, zid, zid, znači nema naprijed, okolo, naokolo, na jednu, na drugu stranu, ... tada čovjek nažalost nije u stanju, nema fizičke ni psihičke snage realizirati gore navedeno pod točkama 1, 2 i 3. Da bi to mogao započeti, treba pomoć, i dobro je kada čovjek traži pomoć. Ima i slučajeva kada je ne traži.

[žena]

Pozdrav Natch:-)


Također se ne slažem da AD poremečaj nastaje zbog "viška slobodnog vremena". Stvari se ne mogu generalizirati

Potpisujem. Imala sam sve osim slobodnog vremena (zdravlje, obitelj, ljubav, posla preko glave, dovoljno novaca...) ..i tak sam "gurala" šest-sedam godina,
posao-obitelj-djeca-posao-posao-djeca-posao...u nedogled. Na godišnjem nisam bila tri godine - nisam imala vremena.
I onda sam pukla. Anksioznost i PA. Crno na bijelom. AD poremećaj nastaje zbog viška slobodnog vremena??? Da barem.

[Maltretator]

Potpisujem. Imala sam sve osim slobodnog vremena (zdravlje, obitelj, ljubav, posla preko glave, dovoljno novaca...) ..i tak sam "gurala" šest-sedam godina,
posao-obitelj-djeca-posao-posao-djeca-posao...u nedogled. Na godišnjem nisam bila tri godine - nisam imala vremena.
I onda sam pukla. Anksioznost i PA. Crno na bijelom. AD poremećaj nastaje zbog viška slobodnog vremena??? Da barem.


Potpisujem svoj slučaj :) samo još nisam bio kod doktora jer NEMAM VREMENA.:flop:

[femmelatin]

antidepresivi lijece simptom, a uzrok. osim toga, jednom kad si prirodne procese pocnes regulirati kemijom, to je zacarani krug. antidepresivi ce te dignuti, vrlo lako i previse, pa ce ti trebati nesto da te spusti i tome nema kraja. slicno ko narkomani.
ja bih svima od srca preporucila jogu i opcenito samospoznaju, intenzivnu fizicku aktivnost te bilo koju aktivniju vrstu socijalizacije i korisnog rada.
vecina bolesti koje se javljaju u modernom drustvu su naprosto posljedica viska slobodnog vremena, otudjenosti i dosade.
i naravno, ako nam je zivot objektivno besmislen, tesko ce tu antidepresivi nesto rijesiti, osim sto cemo okolini izgledati cudno jer se blesavo smjeskamo dok smo u govnima do grla :D



Nisam zagovornik rješavanja problema tabletama, pa se utoliko mogu načelno složiti. No kako mi je terapeut objasnio, kad je osoba npr. u stanju teške depresije, lijekovi služe za to da bi je podigli na određenu razinu na kojoj se može uopće početi s psihoterapijom.

Joga i sve drugo što ti preporučaš, psihoterapija - to je sve super i treba s tim početi dok je čovjek zdrav i normalan ili ima manih problema. No kad je problem otišao predaleko, trebaju lijekovi.

Nisu lijekovi ti koji će riješiti uzrok problema, ali će postaviti temelje da se na uzroku krene raditi.

Ono što mislim da je bezveze, da se svakome tko ode dr opće prakse i potuži se na nervozu, bezvoljnost i sl. prepisuju lijekovi šakom i kapom, a psihoterapija ništa. Pa onda pola Hrvatske živi na lijekovima za smirenje ili antidepresivima. Ili kao što se za svaku glupost dijele antibiotici šakom i kapom, pa nas je pola već rezistentno i na antibiotike.

Meni ne pada ni na kraj pameti uzimati lijekove (iako mi je terapeut u jednom trenutku predložio, no odbila sam) jer smatram da sama i kroz psihoterapiju mogu sve riješiti, a radim i joga vježbe, idem na shiatsu tretmane itd.

A što se vremena tiče... Prije desetak godina mi je bilo jako loše, sad kad gledam na to vjerojatno se radilo o depresiji, grozno sam se osjećala. To je bilo u vrijeme kad sam bila apsolventica, više nisam išla na predavanja, prorijedilo se i druženje s prijateljima, posla ni na vidiku, nisam znala što bi sa sobom i upala sam u to grozno stanje. Onda sam se upisala u auto školu i na aerobik, počela čitati sve i svašta, pa našla posao, pa počela trenirati ples, pa upisala tečaj jezika i svi problemi su nestaLI. Nisam imala vremena biti depresivna!

[[Ciara]]

...kad je osoba npr. u stanju teške depresije, lijekovi služe za to da bi je podigli na određenu razinu na kojoj se može uopće početi s psihoterapijom.

Joga i sve drugo što ti preporučaš, psihoterapija - to je sve super i treba s tim početi dok je čovjek zdrav i normalan ili ima manih problema. No kad je problem otišao predaleko, trebaju lijekovi.

Nisu lijekovi ti koji će riješiti uzrok problema, ali će postaviti temelje da se na uzroku krene raditi.



Slažem se...
Svaki je slučaj dovoljno individualan i poseban da je doista neoprostivo uvjeravati druge da znaš što je za njih dobro. Kad su meni propisani AD i anksiolitik, definitivno sam bila u tako lošem stanju da su mi u tome trenutku doista trebali... Cijeli je moj organizam bio u takvom sveopćem kaosu da to ne mogu nikako opisati riječima. Ali sam ubrzo nastavila samo a Xanaxom pa sam prije skoro godinu dana i od toga odustala. Možda to i nije bilo najpametnije s moje strane. Od tada su me prale grozomorne krize i dan danas ja svakodnevno patim, ali tek je razgovor doista napravio iskorak u mom poboljšanju. Tek prije nekoliko mjeseci je nestao 24-satni osjećaj mučnine i nesnosni bolovi u glavi... Da li bi s lijekovima to išlo brže ne znam... možda i bi, ali nikad ne bih bila sigurna napredujem li ja doista ili je to samo kemija koja se vrlo lako može ponovno izbaciti iz ravnoteže ako prestanem piti lijekove.
Nisam primjetila da se ovdje nekoga doslovno odgovaralo od lijekova. Ako je, onda to i nije baš konstruktivno, slažem se.
Ali ne vidim razloga niti da se nekome forsira farmakoterapija kao nešto neizbježno ili jedini spas i tome slično jer nije sve za svakoga i ono što nekome pomaže druge može uvuči još dublje u govna. Kao recimo one koji se javljaju i nabrajaju cijeli inventar ljekarni, a nimalo ne napreduju ili već godinama stagniraju.
Uskoro ću potražiti i stručnu pomoć (dosad sam samo dvaput bila kod psihijatra) jer trebam usmjeravanje. Mislim da bez lijekova mogu i ne bih ih htjela ponovno piti, ali još uvijek imam Xanax doma... za svaki slučaj.

[Dvojba]

Potpisujem. Imala sam sve osim slobodnog vremena (zdravlje, obitelj, ljubav, posla preko glave, dovoljno novaca...) ..i tak sam "gurala" šest-sedam godina,
posao-obitelj-djeca-posao-posao-djeca-posao...u nedogled. Na godišnjem nisam bila tri godine - nisam imala vremena.
I onda sam pukla. Anksioznost i PA. Crno na bijelom. AD poremećaj nastaje zbog viška slobodnog vremena??? Da barem.

Potpisujem i ja. Pukla sam u trenutku kada sam radila preko 10 sati dnevno, na godišnjem nisam bila godinama, a ako bih i išla, morala
sam ga unaprijed odraditi jer nije bio plačen. Plus posao, dijete, pa opet posao, briga za egzistenciju, neizvjesnost, gubljenje nekih poslova, rad
s djetetom koje ima teškoće s učenjem, padanje njegove godine unatoč
svim mojim nastojanjima, pa ovo, pa ono, i odoh ja lijepo pa- pa sa živcima.
Mislim da AD poremečaj može nastati u oba slučaja - kad je čovjek pod intenzivnim stresom i pritiskom, kao i u trenucima kada nastane zastoj u životu kako to opisuje femmelatin - odjednom više nije išla na predavanja, ostala bez posla, bez društva. Takav prijelaz iz intenzivnog tempa života u previše mirno razdoblje može rezultirati osjećajem nekorisnosti. No kad se čovjek opet vrati u normalu ( dobije posao, pa plaću, pa novo društvo) sve opet krene uzlaznom putanjom.

No to nije isto što i višak slobodnog vremena. Uopće se pitam, tko ga to
danas ima? Ako ga i ima, zdrava osoba ga zna iskoristiti. Šeće, ode u kino, trči, bavi se hobijem itd. Depresivnoj osobi to ništa ne znači, jer joj
je sve teško i sve joj predstavlja napor.

Lijekovi neće izliječiti uzrok kako kaže femmelatin i s time se slažem, ali meni ni spoznaja što je uzrok mojim problemima nije pomogla da smanjim svoje tegobe. Za njih sam znala i prije psihijatra. Svi se mi itekako bavimo sami sa sobom, priroda naše bolesti i jest takva da je naše prvo pitanje : Zašto, zašto mi se to događa?!

Srdačan vam pozdrav :kiss:
Dvojba

Dvojba

[[Ciara]]

a,ja se već zabrinula za tebe;)...ma,pametna si cura,šta je razvidno iz tvojih postova...heh,a ko'nema problema,znam mrzim generalizirat,ali tako je...pogotovo ako mu mentalni sklop funkcionira tako što teško probavlja nesreću,nepravdu,emocionalno zatupljenje...mnogi se naviknu, nekako se nose s tim,oguglaju...ja znam da to neću nikad moći,niti želim na određeni način,možda sam mazohista,ali u dubini se ne mirim sa svojom dualnošću,skepsom,neodlučnošću...ima toga još(slabosti na vagone),a opet se ne osijećam ko' neka nakaza,dapače...mislim samo da trebam bit iskrenija sa sobom i drugima,pa korak po korak,ali vođen čistom vizijom,ispunjen iznutra...da,lako mi je pričat o tome,hm....

Pratim ja thread, ali nekad nemam vremena, a nekad snage odgovarati. :zubo:
Nego, shvaćam što želiš reći. Mislim da smo većina ovdje ovako propatili baš zato jer smo se emocionalno suočavali s nepodnošljivim i pokušali ga razumijeti, prihvatiti, ispraviti, ali nam je u jednom trenutku ponestalo snage.
Mislila sam prije... OK, neurotična sam, melankolik i hipersenzibilac, pa šta sad, mogla sam završiti i puno gore. Za mene je ovo prekretnica... Barem se truditm to tako gledati... kao test zrelosti. Ili ću konačno naći svoj glas, zavoljeti i prihvatiti sebe barem malo i početi živjeti ili ću tonuti sve dublje u strah i preseliti se u noćnu moru dok se ne slomim do kraja.

[Astrice]

Natch i svima ostalima koji misle da ad nisu potrebni u lječenju
Kaže se da su tablete štake. Trebaju nam da prohodaju i na kraju ih odbacimo.
Natch da li bi ti da si slomila nogu pokušala hodati bez pmoći štaka? Sigurno da ne bi.Tablete nisu potrebne u svakom slučaju,al nekad budu najbolje rješenje .Recimo ja sam znala da neću moći izići iz svog stanja bez ad-a. Prestala bi ja snjima odmah al iz priča drugih znam da to nije poželjno.

[Dvojba]

Natch i svima ostalima koji misle da ad nisu potrebni u lječenju
Kaže se da su tablete štake. Trebaju nam da prohodaju i na kraju ih odbacimo.
Natch da li bi ti da si slomila nogu pokušala hodati bez pmoći štaka? Sigurno da ne bi.Tablete nisu potrebne u svakom slučaju,al nekad budu najbolje rješenje .Recimo ja sam znala da neću moći izići iz svog stanja bez ad-a. Prestala bi ja snjima odmah al iz priča drugih znam da to nije poželjno.

Potpisujem!!!
Savršeno rečeno.

Dvojba

[ciganka]

Znam da je offtopic ali ne znam što da radim s nesanicom, probao sam sa xanaxom, svim biljkama, sanvalom (koji me drugi dan baci u komatičnu depresiju), Cerson ne djeluje ništa, samo opusti muskulaturu.
Šta još ima a da me doktorica ne počne gađati čašicama i epruvetama kad ju pitam za to?
Padam u depresiju kad se sjetim da moram raditi onak nenaspavan, straše me rokovi, nisam nizašta.......

Jedna moja kolegica pila je Lunesta, neki sedativ za spavanje, kaze da je bilo super, cak nije ni nocne mora imala. Pila je jedno mjesec dana i lagano se skinula s njih.

[[Ciara]]

Natch, osim svojih gostujućih pojavljivanja, nema nikakve veze s ovim threadom - ne boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja niti je ikad korisitila AD (koliko znam) stoga ju osobno ne doživljavam kao posve ravnopravnog ili relevantnog sudionika ovog threada.
Ništa osobno... jednostavno ne razumijem šta ju uporno goni da ovdje posta.

[Dvojba]

;10467842']Natch, osim svojih gostujućih pojavljivanja, nema nikakve veze s ovim threadom - ne boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja niti je ikad korisitila AD (koliko znam) stoga ju osobno ne doživljavam kao posve ravnopravnog ili relevantnog sudionika ovog threada.
Ništa osobno... jednostavno ne razumijem šta ju uporno goni da ovdje posta.

A taman sam je htjela pitati je li ikad koristila AD terapiju. Odlični su mi oni koji nam ovdje dodju popovati, puni savjeta tipa:

1. okrenuti se i krenuti na drugu stranu,
2. poceti rjesavati probleme, jedan po jedan i
3. promijeniti pogresan nacin razmisljanja i pristupa zivotu.

Na ovo bih svašta mogla reći, ali mi se ne da gubit vrijeme i energiju na osobe koje o ovom području ne znaju ništa, a misle da znaju pa otkrivaju toplu vodu nama "neupućenima".
Osobito kad je Ciara rekla da Natch ne boluje od anksiozno - depresivnog
poremećaja i nikad nije pila lijekove.

Dvojba

[kisikana]

Samo da u prolazu pozdravim svoju anksioznu naciju...nisam jedno vrijeme pisala ovdje jer su neki pametnjakovići smatrali da je dobro provocirati na temu moje anksioznosti i proglašavati me ludom...

Anyway, htjedoh reći da sam došla do faze kad me više "nije briga" za napadaje (koje da kucnem od drvo nisam imala od lipnja), kad i osjetim da mi je teže disati i kao da ću se srušiti sve što napravim je skinem naočale ako ih nosim, dam ih dragome u ruke ili ih stavim u torbicu (ipak su malo previše koštale da se razbiju :rofl: ) i pomislim "a jebi ga sad, ako se srušim što ima veze". I pali, uopće nema više straha, paničarenja što ako se srušim a nitko mi ne pomogne i sl., funkcioniram kao totalno drugačija osoba :) , čak sam ugovorila zasad 3 putovanja preko bare u idućih 8 mjeseci i uopće se ne bojim ni puta, ni aviona, ni strane zemlje, ničega :cheer:

[[Ciara]]

A taman sam je htjela pitati je li ikad koristila AD terapiju. Odlični su mi oni koji nam ovdje dodju popovati, puni savjeta tipa:

1. okrenuti se i krenuti na drugu stranu,
2. poceti rjesavati probleme, jedan po jedan i
3. promijeniti pogresan nacin razmisljanja i pristupa zivotu.

Na ovo bih svašta mogla reći, ali mi se ne da gubit vrijeme i energiju na osobe koje o ovom području ne znaju ništa, a misle da znaju pa otkrivaju toplu vodu nama "neupućenima".
Osobito kad je Ciara rekla da Natch ne boluje od anksiozno - depresivnog
poremećaja i nikad nije pila lijekove.

Dvojba

Meni je najdraže kad nam Natch kaže da nam je sve to od nedostatka seksa... :cerek:

Stvarno nemam ništa protiv toga da svatko tko se osjeti pozvan komentirati naposljetku i komentira, ali ona uporno navraća (a ja pratim ovaj thread više od godinu dana) i digne ljudima živac... Ne shvaćam koji je njen interes ovdje. Da sam jako zločesta... nazvala bih ju trollom! Ups, pa sad sam ju nazvala trollom... A šta je, tu je.

[[Ciara]]

Samo da u prolazu pozdravim svoju anksioznu naciju...nisam jedno vrijeme pisala ovdje jer su neki pametnjakovići smatrali da je dobro provocirati na temu moje anksioznosti i proglašavati me ludom...

Gadno! I ja sam skoro odustala od foruma jer su me neki (ne ovaj thread) ubijali u pojam i osjećala sam se grozno.

Anyway, htjedoh reći da sam došla do faze kad me više "nije briga" za napadaje (koje da kucnem od drvo nisam imala od lipnja), kad i osjetim da mi je teže disati i kao da ću se srušiti sve što napravim je skinem naočale ako ih nosim, dam ih dragome u ruke ili ih stavim u torbicu (ipak su malo previše koštale da se razbiju :rofl: ) i pomislim "a jebi ga sad, ako se srušim što ima veze". I pali, uopće nema više straha, paničarenja što ako se srušim a nitko mi ne pomogne i sl., funkcioniram kao totalno drugačija osoba :) , čak sam ugovorila zasad 3 putovanja preko bare u idućih 8 mjeseci i uopće se ne bojim ni puta, ni aviona, ni strane zemlje, ničega :cheer:

Aaaaa... da, super je kad se tako osjećam. Baš se osjećam kao ja, snažno i da sam OK i da ću bit bolje! :top:

[maxxie]

covjek se nadje pred zidom jer ne rjesava konkretne probleme, pa mu se nagomilaju. logicno mi se namece odgovor da je, kad se nadjes pred zidom pametno:
1. okrenuti se i krenuti na drugu stranu,
2. poceti rjesavati probleme, jedan po jedan i
3. promijeniti pogresan nacin razmisljanja i pristupa zivotu.

rispekt tebi, ali ovo što pišeš, o temi koju osobno ne poznaš baj d vej, su gluposti..

[žena]

Samo da u prolazu pozdravim svoju anksioznu naciju...nisam jedno vrijeme pisala ovdje jer su neki pametnjakovići smatrali da je dobro provocirati na temu moje anksioznosti i proglašavati me ludom...

Anyway, htjedoh reći da sam došla do faze kad me više "nije briga" za napadaje

Srdačan pozdrav i tebi!:kiss: Jako mi je drago da si dobro i vjerujem da ćeš biti
, kako si krenula, još bolje. I ja sam negdje u istoj fazi kao i ti; sve manje marim za napadaje - mada se još uvijek liječim (AD + psihoterapija). Sve je manje "izbjegavanja" i sve se više "usuđujem" napraviti "normalne" stvari.:top:

[cherryblossomgirl]

zar netko ovdje još ne zna za dobru staru Natch i njezine dobre stare "savjete" :)?

[Maltretator]

Jedna moja kolegica pila je Lunesta, neki sedativ za spavanje, kaze da je bilo super, cak nije ni nocne mora imala. Pila je jedno mjesec dana i lagano se skinula s njih.

Hvala, progooglat ću. :top:

[inikaaaaaa]

;10355902']Grozno mi je ovih dana. Ovo je drugo ili treće veliko pogoršanje u zadnjih godinu dana i danas je, nadam se, kulminacija. Ovakve bih dana najradije prespavala da mogu. Uopće se ne prepoznajem, sve mi je čudno, sve je hladno... A opet plačem cijeli dan. Osjećala sam se cijeli dan užasno slabo, vukla se po kući i izbjegavala ikakve razgovore. To tupilo.... Nijedan osjećaj i nijedan intezitet osjaćaja me toliko ne ubija kao tupilo. Pokušala sam se trgnuti, uzela u ruke album sa slikama, pokušala istjerati nekakvu katarzu... samo suze i gušenje. Ne znam što i kako s ovakvim danima kad uopće ne razumijem niti tko sam niti što radim niti gdje sam. Kad ne osjećam niti najmanju povezanost sa samom sobom ili ljudima i prostorom oko sebe. Nikakva bol, ma ništa me ne uništava kao ovo.


imala sam i ja tih faza , ispočetka svaka 3 dana , pa svaki tjedan po 2 dana , pa 6 dana mjesečno , pa dvaput u 3 mjeseca .. samo strpljivo .. uvijek samo misli na to da će te proći , jer te prošlo već prije.samo hrabro naprijed.

[inikaaaaaa]

;10252805']Kad sam pila Xanax nisu se puno popravili simptomi za koje mislim da su psihosomatski... tipa mučnina, bolovi... To je vrijeme izliječilo. Prije oko 3 mjeseca mi se trajnije smirio osjećaj konstantne mučnine, odvratne svakodnevne glavobolje isto tako. Zanima me nekad kako bi bilo da sam nastavila piti Seroxat.
Za ovaj "prirodni" AD nikad nisam čula.
Nuspojave i njihov intezitet su sigurno neizbježne što se više na njih koncentriraš.

a što se tiče bolova , mene je konstantno nešto bolilo s desno strane (naravno ne jako), pa sam ja odmah zaključila da je u pitanju slijepo crijevo.digla sam mjesnu ambulantu na noge , potom cijelu hitnu u bolnici , tada kirurgiju - svi me uvjeravali da nije upaljeno , jer mi je krvna slika sasvim u redu.Ni to mi nije bilo dosta.Tada sam mobitelom zvala kirurga kojeg poznajem i rekla mu nek me izreže jer JA DOISTA IMAM UPALU SLIJEPOG CRIJEVA. NAKON 5 SATI NATEZANJA , 2 sata priprema za operaciju , nAPRAVILI SU OPERACIJU I IZVADILI MI FAMOZNO SLIJEPO CRIJEVO.Upale naravno nije bilo:cerek: .Ali mi je bilo lakše.A KAJ VELITE NA TO?:zubo: IMA LI LUĐIH OD MENE?HA?

[cherryblossomgirl]

inikaaaaaa,
i kažeš, danas si ko nova? nikakvih ludosti u glavi? iracionalanih strahova? osjećaja krivnje i sl.?

[mirko77]

5004 postova o anksioznosti, fakat ekstremno
nije vam palo na pamet da promjenite nacin zivota i
disciplinirate se da pocnete rjesavat stvarne probleme i to a?
ono sopate se sakom tableta 30 godina i jos vas puca feeling sta ce reci okolina,
filozofija zrtve, konformizam,opravdanja mala tona

e pa kad vam je sve bed, evo jos jedna losa vijest, kad sa 60 pogledate
unatrag bit ce vam veselo vidjet na sto ste potratili zivot

[MusicFan]

5004 postova o anksioznosti, fakat ekstremno
nije vam palo na pamet da promjenite nacin zivota i
disciplinirate se da pocnete rjesavat stvarne probleme i to a?
ono sopate se sakom tableta 30 godina i jos vas puca feeling sta ce reci okolina,
filozofija zrtve, konformizam,opravdanja mala tona

e pa kad vam je sve bed, evo jos jedna losa vijest, kad sa 60 pogledate
unatrag bit ce vam veselo vidjet na sto ste potratili zivot

pričaš iz vlastitog iskustva?

[MusicFan]

a što se tiče bolova , mene je konstantno nešto bolilo s desno strane (naravno ne jako), pa sam ja odmah zaključila da je u pitanju slijepo crijevo.digla sam mjesnu ambulantu na noge , potom cijelu hitnu u bolnici , tada kirurgiju - svi me uvjeravali da nije upaljeno , jer mi je krvna slika sasvim u redu.Ni to mi nije bilo dosta.Tada sam mobitelom zvala kirurga kojeg poznajem i rekla mu nek me izreže jer JA DOISTA IMAM UPALU SLIJEPOG CRIJEVA. NAKON 5 SATI NATEZANJA , 2 sata priprema za operaciju , nAPRAVILI SU OPERACIJU I IZVADILI MI FAMOZNO SLIJEPO CRIJEVO.Upale naravno nije bilo:cerek: .Ali mi je bilo lakše.A KAJ VELITE NA TO?:zubo: IMA LI LUĐIH OD MENE?HA?

hmm ne bi trebala s tim hvalit!!

[Astrice]

zar netko ovdje još ne zna za dobru staru Natch i njezine dobre stare "savjete" :)?
Itekako da je znam.Pa pogledaj otkad sam ovdje.Pozdrav Kisikani i Cheryblossomici!

[mirko77]

pričaš iz vlastitog iskustva?

dijelom iskustvo dijelom racionalno, kraj diskusije mene i tebe,
za veceras je bilo loseg pica i losih filozofa dovoljno

[Astrice]

Hej Mirko ti se foliraš. Nisi ti bio nikad anksiozan,samo loš period si imao.

[Dvojba]

zar netko ovdje još ne zna za dobru staru Natch i njezine dobre stare "savjete" :)?

Ja nisam znala, pa sam ispušila foru :zubo:
No vidim da je dobroj staroj Natch i Mirko 77 došao u pomoć:rofl:

Dvojba

[mirko77]

Hej Mirko ti se foliraš. Nisi ti bio nikad anksiozan,samo loš period si imao.

da, to je jedno lijepo opravdanje, ti si filozofski ok sad,a ja potrosio vrijeme
na forumu dok stigne frend, sve 5, kraj price

[žena]

:
nije vam palo na pamet da promjenite nacin zivota a?


:bonk: Je! A to se ne može u jednom danu.
, ali napredujem i mijenjam se - nabolje.:top: :top: :top:
Ustvari, primijetila sam da ovakva "antiterapija" a la Mirko jako dobro djeluje
na moju anksioznost i PA. Neki dan sam od biliske osobe dobila odgovor
na jednu moju ponudu doslovno "..ne znam jesi li ti sposobna za to...
Poludjela sam jer nisam očekivala takav odgovor. Šakom u glavu.:mljacko:
Ja da nisam sposobna???!!! Kaj got! Rođena sposobna!!!

[Dvojba]

:bonk: Je! A to se ne može u jednom danu.
, ali napredujem i mijenjam se - nabolje.:top: :top: :top:
Ustvari, primijetila sam da ovakva "antiterapija" a la Mirko jako dobro djeluje
na moju anksioznost i PA. Neki dan sam od biliske osobe dobila odgovor
na jednu moju ponudu doslovno "..ne znam jesi li ti sposobna za to...
Poludjela sam jer nisam očekivala takav odgovor. Šakom u glavu.:mljacko:
Ja da nisam sposobna???!!! Kaj got! Rođena sposobna!!!

Ljudi, dajte mi još ovakvih bisera kao što pišu Natch i Mirko 77 pa mi više
antidepresivi ne trebaju. Valjam se od smijeha i ni traga depresiji :rofl: :rofl: :rofl:
Fućkaš Cipralex, od danas prelazim na tablete Mirko 77 i antipsihotike Natch :rofl:

[kisikana]

5004 postova o anksioznosti, fakat ekstremno
nije vam palo na pamet da promjenite nacin zivota i
disciplinirate se da pocnete rjesavat stvarne probleme i to a?

Ne, čekamo da netko drugi riješi naše probleme, netko sa čarobnim štapićem. Konkretno mi nemamo ni RL ni ništa, mi samo sjedimo za kompom i kuckamo međusobno se sažalijevajući :cool:

e pa kad vam je sve bed, evo jos jedna losa vijest, kad sa 60 pogledate
unatrag bit ce vam veselo vidjet na sto ste potratili zivot

Ajme sad si me deprimirao, tek sad shvaćam kako život prolazi mimo mene, evo suza mi je kanula niz obraz od tuge, život mi ode u kurac :tuzni: :reže vene:

[Dvojba]

Ne, čekamo da netko drugi riješi naše probleme, netko sa čarobnim štapićem. Konkretno mi nemamo ni RL ni ništa, mi samo sjedimo za kompom i kuckamo međusobno se sažalijevajući :cool:



Ajme sad si me deprimirao, tek sad shvaćam kako život prolazi mimo mene, evo suza mi je kanula niz obraz od tuge, život mi ode u kurac :tuzni: :reže vene:

Ajme Kisikana i Žena, nasmijale ste me do suza :kiss: :rofl:
Dvojba

[inikaaaaaa]

inikaaaaaa,
i kažeš, danas si ko nova? nikakvih ludosti u glavi? iracionalanih strahova? osjećaja krivnje i sl.?

imam ponekad svojih loših dana ali samo ponekad , jednom mjesečno u vrijeme pms-a , kad se večinom zabrinjavam oko budućnosti , bezveze.Još uvijek je u ladici helex za svaki slučaj.Još uvijek pijem aktivin h i osječam se dobro.Nemaš pojma kakav je filin kad se sad sjetim kakva sam bila nekad , zahvaljujem bogu , nekoj sedmoj sili i neznam sve čemu što mi je dalo snagu za proživljavanje svega onog sranja kojeg sam preživljavala:zubo:

[zvjezdicaiz mora]

;10467842']Natch, osim svojih gostujućih pojavljivanja, nema nikakve veze s ovim threadom - ne boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja niti je ikad korisitila AD (koliko znam) stoga ju osobno ne doživljavam kao posve ravnopravnog ili relevantnog sudionika ovog threada.
Ništa osobno... jednostavno ne razumijem šta ju uporno goni da ovdje posta.
Premda je ovo upućeno Natch, ipak - zar na ovoj temi ne može postati onaj tko želi napisati nešto na temu ? A njegova je osobna stvar želi li napisati od čega boluje ili ne, uzima li antidepresive ili ne, sedative, antipsihotike, da li ždere tone čokolade, ima li OKP, PSTP, je li alkoholičar, hipohondar, liječnik, psiholog, itd.

[[Ciara]]

Premda je ovo upućeno Natch, ipak - zar na ovoj temi ne može postati onaj tko želi napisati nešto na temu ? A njegova je osobna stvar želi li napisati od čega boluje ili ne, uzima li antidepresive ili ne, sedative, antipsihotike, da li ždere tone čokolade, ima li OKP, PSTP, je li alkoholičar, hipohondar, liječnik, psiholog, itd.

Post nije upućen Natch nego je o Natch.
Kao što sam i napisala u slijedećem postu: uopće mi ne smeta da svatko tko želi posta ovdje pa makar postao nasumično ili nekoga kritizirao. Dok nikome ne prijeti smrću ja tu ionako ništa ne mogu osim ponuditi svoj stav. Ali Natch, naprimjer, se vječno ponavlja, uvjerava da zna uzrok svih naših problema (nedostatak seksa), ničime ne doprinosi raspravi i stoga je meni osobno opskurna i nebitna pojava. Ne znam s čime ima problema, mislim da je rekla jednom da se zna osjetiti tjeskobno kad se ne može izraziti ili kad se ne osjeća ugodno pa je nervozna... tako nešto :rolleyes: Dakle ničime ne da naslutiti svoj motiv da se ovdje pojavljuje i nudi dijagnoze i propisuje terapije...

[[Ciara]]

@ mirko77... Nadam se da ne misliš da si nam ubacio bubicu u uho ili prodrmao našu učmalu, pozersku depru... Subverzivan si koliko i Ivić Pašalić. A i nisi nam rekao ništa što vjerojatno gotovo svi mi sami nismo pomislili. Jer i ja si nekad govorim baš to što si ti napisao. I pogodi šta? Takav stav ne dere brege, morat ću te razočarat.
Samo ne znam što se toliko čudi broj postova... Pa ovaj thread je otvoren prije gotovo 4 godine: 20-01-2004

[[Ciara]]

imala sam i ja tih faza , ispočetka svaka 3 dana , pa svaki tjedan po 2 dana , pa 6 dana mjesečno , pa dvaput u 3 mjeseca .. samo strpljivo .. uvijek samo misli na to da će te proći , jer te prošlo već prije.samo hrabro naprijed.

Krize i krizice su svakodnevna (svakominutna, zapravo) stvar, ali ove velike...uf... No, ipak između njih ima i minimalno pristojan razmak tako da mislim da me ne mogu slomiti... Valjda. Imam tolike sreće da postoji osoba kojoj se povjeravam i koja me uvijek sasluša i poznaje me dovoljno dugo da me spusti natrag na zemlju kad odem preduboko u svoje neuroze. :top:

[Astrice]

da, to je jedno lijepo opravdanje, ti si filozofski ok sad,a ja potrosio vrijeme
na forumu dok stigne frend, sve 5, kraj price
A kolko vremena? Pet ili deset minuta?

[kisikana]

;10484380'] Ali Natch, naprimjer, se vječno ponavlja, uvjerava da zna uzrok svih naših problema (nedostatak seksa)

Imam sasvim dovoljno seksualnih aktivnosti, znači nije ni to problem :raspa:

[third eye]

loše mi je...užasno...dečko mi živi u nizozemskoj,jedini koji se prema meni odnosio tako predivnno i sad ga nema.baš sam se dobro osjećala a sad ko da me traktor zgazio..ili plačem ili sam tupa..i opet se prejedavam

[cherryblossomgirl]

loše mi je...užasno...dečko mi živi u nizozemskoj,jedini koji se prema meni odnosio tako predivnno i sad ga nema.baš sam se dobro osjećala a sad ko da me traktor zgazio..ili plačem ili sam tupa..i opet se prejedavam

koliko god imali ljude koji nas vole, jednog ili više njih, uvijek smo na kraju prepušteni sami sebi.
ovo ti je prilika da se razvijaš kao osoba, da radiš na sebi, svojim hobijima i aktivnostima.
a što se tiče dečka, ako ste se tako dogovorili i ako se volite, preboljet ćete i to teško razdoblje razdvojenosti.

ma bit će bolje :kiss:

[third eye]

vjerujem da oće jer ne znam kako ni zašto mu vjerujem,al znam da me jaaako voli.valjda sam to i zaslužila nakon puno patnji.idem valjda ove godine kod njega u am...dao bog.
joj hvala ti:)

[back to black]

nebi se trebalo poistovjećivati s iskustvima kroz koje prolazimo-tipa "depresivan sam",nego sugerirati sebi-"prolazim kroz iskustvo depresije"-jer je prolazno,kao svako stanje...lakše je tako razmišljati,ne uzimati svaku promjenu stanja zaozbiljno...ja sam do sad prošla cca 1.000>paničnih,500>depresivnih epizoda,s tim da sam paralelno gotovo stalno anksiozna:zubo:...šekspir je još rekao da je samo promjena stalna na ovom svijetu;-)...proći će...

[mirko77]

Ne, čekamo da netko drugi riješi naše probleme, netko sa čarobnim štapićem. Konkretno mi nemamo ni RL ni ništa, mi samo sjedimo za kompom i kuckamo međusobno se sažalijevajući :cool:


Ajme sad si me deprimirao, tek sad shvaćam kako život prolazi mimo mene, evo suza mi je kanula niz obraz od tuge, život mi ode u kurac :tuzni: :reže vene:



ja sam jebivjetar koji zajebava ljude koji imaju stvarne probleme a?
nista sorry ak sam koga uvrijedio nije namjerno...
vi nastavite sa svojim zivotom ja cu sa svojim
kraj diskusije

[Maltretator]

Ajme sad si me deprimirao, tek sad shvaćam kako život prolazi mimo mene, evo suza mi je kanula niz obraz od tuge, život mi ode u kurac :tuzni: :reže vene:

Slušaj sad dobro. Ludo ali istinito.
Život je dar, vrlo skup dar, nitko u to ne treba sumnjati, recimo ovako: Beskonačno mnogo nečeg nije dobilo priliku da iskusi život i svijest nasuprot nas kojih je konačni broj i živimo. Uživajte i gledajte oko sebe dokle god možete, zato ste tu. I kad ostarite i konačno vas nešto prisili da odete s ovoga svijeta vidjet ćete da je ovo što sam rekao istina i osjetit ćete svu slast filma koji ste prošli kroz život ma kako bizaran bio i isplamtit ćete u užitku tog filma. Jedino je pravilo da ne smijete sami odustati. Nema straha!

Samo gledaj :cool: onako kako kažu na N... TV .

[kisikana]

ja sam jebivjetar koji zajebava ljude koji imaju stvarne probleme a?
nista sorry ak sam koga uvrijedio nije namjerno...
vi nastavite sa svojim zivotom ja cu sa svojim
kraj diskusije

Jeblo te to tvoje "kraj diskusije" :rofl: , i da provokator si, što je sad u pitanju, opet čekaš prijatelja pa si baš odabrao ovu temu za prcanje? :raspa:

[Astrice]

Pa upućen je. Zar ne?

[Dvojba]

Slušaj sad dobro. Ludo ali istinito.
Život je dar, vrlo skup dar, nitko u to ne treba sumnjati, recimo ovako: Beskonačno mnogo nečeg nije dobilo priliku da iskusi život i svijest nasuprot nas kojih je konačni broj i živimo. Uživajte i gledajte oko sebe dokle god možete, zato ste tu. I kad ostarite i konačno vas nešto prisili da odete s ovoga svijeta vidjet ćete da je ovo što sam rekao istina i osjetit ćete svu slast filma koji ste prošli kroz život ma kako bizaran bio i isplamtit ćete u užitku tog filma. Jedino je pravilo da ne smijete sami odustati. Nema straha!

Samo gledaj :cool: onako kako kažu na N... TV .

Fala Maltretator što si nas izvukao iz mraka i u naše životu udahnuo
spoznaju :rofl: Jer da nisi ovo napisao ja osobno ne bih znala da je život dar.
Isto tako, napokon sam spoznala zašto sam na Zemlji. I hvala
ti što si mi otvorio oči pa ću zahvaljujući tebi znati što me čeka na smrtnoj postelji.
Od danas pa nadalje, svojom voljom odlučujem da više nikad neću biti u depresiji ( jer dosad sam "svojom voljom" bila u depri). Isto tako "svojom voljom" odlučujem da nikad više neću dobiti niti jednu
paničnu ataku, jer dosad sam je doživljavala isključivo svojom voljom. Jer kako to da dosad nisam kužila da je cijela kvaka u slobodnoj volji?:s
Kako mi je promaklo da samo trebam hodati svijetom, uživati i gledati oko
sebe, kako kaže autor gornjeg nam teksta? :D

Daj Bože što više takvih postova kao što pišu Maltertator i ini mu istomišljenici, i mojoj duševnoj agoniji dolazi kraj. Ma kakvi antidepresivi i
psihijatri, ovi postovi su lijek za sve moje tegobe :rofl: :rofl:
Od sada pa nadalje - samo gledam !!!:D

Dvojba

[Maltretator]

:) Drago mi je da se netko javio na moj post, uplašio sam se da je prelud :)

No jedna od mojih teorija smisla života je da svako živo biće uzme svoj dio svemirskog kaosa i prestrojava ga u neku razinu reda gdje god stigne i koliko god dugo stigne u ma kojem smislu, otuda nam znatiželja a i anksioznost jer to nije lak posao. Svi se bojimo ponora ničega i kaosa i nemojmo gledati u njega (preskupo nas to košta), dovoljno je samo živjeti i gledati svoj film. :top:
Isto tako svi imamo neki unutarnji glas koji nas vodi, nekad i urla :) treba ga i poslušati ako počne urlati.
Nadam se da sam razmrsio još jedan debeli čvor kaosa u svemirskoj zbrci :rofl: .

[back to black]

točno tako...jedino što mi slabi na svoje mane i osjećaj nemoći da ih promijenimo(ja pr.),često nekako ne volimo da nam se "otvaraju oči",jer smo,većinom svjesni ,zapravo bolno svjesni te prolaznosti...što najčešće izaziva ove konfliktne emocije straha,bezizlaznosti...itd
mislim,manje se možda brine oko svrhe svog postojanja netko tko inače nije sklon "promišljanju" o istom...

[Maltretator]

Lako da mi "slabi" malo bolje i dalje vidimo pa nam je u dosegu i dobar dio onog za čim većina ljudi ne može posegnuti (to su oni koji nam sole pamet i blago njima).
A van vidokruga prosječnog čovjeka ima puno VEEEELIKIH stvari koje i nisu same po sebi zastrašujuće, no njihova ogromnost izlazi daleko van gabarita naše percepcije.
Znamo dobro da se svi ponašamo ko nafurena djeca kad nas netko izaziva i eto konflikta u nama več zato što smo osjetili nešto što ne možemo pojmiti.
Lako je zalutati u te ogromnosti i dubine svijesti kad se čovjek koji je dovoljno senzualan zapita o smislu života i onda puknuti i zastraniti u furenju i anksioznosti. :trk:
U tom slučaju nikakav psihić ni tablete ne pomažu jer ono iz čeg je nastao problem je van poimanja znanosti !
E pazi sad trik! SKROMNOST! Treba biti svijestan da smo mi svi toliko mali i beznačajni da uopće nismo bitni. A svijest o tome bez furenja pali samo sa iskonskom skromnošću.
I kad shvatimo svoju nebitnost bez furenja onda možemo pobrati voće sreće koje nam se daje u izobilju svaki dan samo po sebi. To je veliki trik i nije lak u praksi.
I kad znamo koliko smo nebitni i da nam se sreća dijeli svaki dan čemu onda živjeti u strahu cijeli život i bojati se smrti i ko zna čega.
Mislim da smo svi živi i mrtvi dio svemirske vage i da naš doprinos ostaje kao opća radost zauvijek (od tog se sastojimo, neki bi to nazvali ljubav, ja bi to ostavio apstraktnim) i da dok smo živi u ovom materijalističkom svijetu živimo u jednom filmu koji shvaćamo preosobno.

Jedna beskonačna skromnost nam može poslužiti kao neprobojan štit od svih duševnih boli, pogotovo apstraktne anksioznosti, budimo svaki dan ponovo svjesni toga (evo mene propovjednika :blabla:).

:angel: Eh, da, hvala CONTE IvanoBAJAMONTI na potvrdi onog što sam i sam iskusio.

[Dvojba]

Lako da mi "slabi" malo bolje i dalje vidimo pa nam je u dosegu i dobar dio onog za čim većina ljudi ne može posegnuti (to su oni koji nam sole pamet i blago njima).
A van vidokruga prosječnog čovjeka ima puno VEEEELIKIH stvari koje i nisu same po sebi zastrašujuće, no njihova ogromnost izlazi daleko van gabarita naše percepcije.
Znamo dobro da se svi ponašamo ko nafurena djeca kad nas netko izaziva i eto konflikta u nama več zato što smo osjetili nešto što ne možemo pojmiti.
Lako je zalutati u te ogromnosti i dubine svijesti kad se čovjek koji je dovoljno senzualan zapita o smislu života i onda puknuti i zastraniti u furenju i anksioznosti. :trk:
U tom slučaju nikakav psihić ni tablete ne pomažu jer ono iz čeg je nastao problem je van poimanja znanosti !
E pazi sad trik! SKROMNOST! Treba biti svijestan da smo mi svi toliko mali i beznačajni da uopće nismo bitni. A svijest o tome bez furenja pali samo sa iskonskom skromnošću.
I kad shvatimo svoju nebitnost bez furenja onda možemo pobrati voće sreće koje nam se daje u izobilju svaki dan samo po sebi. To je veliki trik i nije lak u praksi.
I kad znamo koliko smo nebitni i da nam se sreća dijeli svaki dan čemu onda živjeti u strahu cijeli život i bojati se smrti i ko zna čega.
Mislim da smo svi živi i mrtvi dio svemirske vage i da naš doprinos ostaje kao opća radost zauvijek (od tog se sastojimo, neki bi to nazvali ljubav, ja bi to ostavio apstraktnim) i da dok smo živi u ovom materijalističkom svijetu živimo u jednom filmu koji shvaćamo preosobno.

Jedna beskonačna skromnost nam može poslužiti kao neprobojan štit od svih duševnih boli, pogotovo apstraktne anksioznosti, budimo svaki dan ponovo svjesni toga (evo mene propovjednika :blabla:).

:angel: Eh, da, hvala CONTE IvanoBAJAMONTI na potvrdi onog što sam i sam iskusio.

Kad već propagiraš beskonačnu skromnost, daj onda budi toliko beskonačno skroman i svoje litanije piši na forumu "duhovnost".

Dvojba

[astra0407]

Meni je doktor dijagnosticirao depresivnu epizodu ovo ljeto.....ali to je bila reakcija na događaje u zadnje 3 godine koji su zbilja bili traumatični....anksiozna sam od uvijek ali zato i u 30-ima imam super liniju....:lol: šala....uglavnom pijem mjesec i pol fevarine i mislim da djeluju....osječaj krivnje kao da je magično nestao....imala sam par manjih napadaja panike.... dosta neugodnih....popila sam helex da se smirim. Od nuspojava od fevarina mi se dosta spava i suha su mi usta.
Uglavnom malo sam si preorganizirala život, ostavila sam dečka jer me nije u potpunosti ispunjavao, upisala sam prekvalifikaciju i počela vježbati....najbitnija odluka odličila sam živjeti dan po dan....imam lošije i bolje trenutke...ali to je život.....

[zvjezdicaiz mora]

točno tako...jedino što mi slabi na svoje mane i osjećaj nemoći da ih promijenimo(ja pr.),često nekako ne volimo da nam se "otvaraju oči",jer smo,većinom svjesni ,zapravo bolno svjesni te prolaznosti...što najčešće izaziva ove konfliktne emocije straha,bezizlaznosti...itd
mislim,manje se možda brine oko svrhe svog postojanja netko tko inače nije sklon "promišljanju" o istom...
back to black, evo jedne misli J.Dučića: :mig:
Tko smisao života nije tražio, nije živio, ali onaj tko ga je tražio, nikad nije bio dovoljno sretan.

[Maltretator]

Kad već propagiraš beskonačnu skromnost, daj onda budi toliko beskonačno skroman i svoje litanije piši na forumu "duhovnost".

Dvojba

Ma baš me briga za duhovnost, a ako si ti ovo protumačio/la ko litaniju i nastupio/la agresivno me tjerajući odavde onda još puno moraš papati i riješiti puno toga sam/a sa sobom.

[back to black]

jako lijepo si to sročio,meni se sviđa;)

[back to black]

back to black, evo jedne misli J.Dučića: :mig:
Tko smisao života nije tražio, nije živio, ali onaj tko ga je tražio, nikad nije bio dovoljno sretan.
da...ali ja ne mogu utjecati na to,nije moj izbor...sretna sam,koliko i nesretna:)

[smemy]

Ma baš me briga za duhovnost, a ako si ti ovo protumačio/la ko litaniju i nastupio/la agresivno me tjerajući odavde onda još puno moraš papati i riješiti puno toga sam/a sa sobom.


:top: i ja se slazem fino si to srocio.

[Maltretator]

Hvala vam na podršci, nisam imao namjeru propovjedati, samo sam imao nalet inspiracije.
Ne propovjedam nikakvu vjeroispovjest ovdje, samo hoću pomoći sebi i drugima.
Nisam lako gradivo ispričao pa nije ni čudo da ne bude shvačeno.
Da se nadopunim, da ne bi bilo još povrijeđenih, skromnost ne znači i nedostatak samopouzdanja, skroman čovjek može biti pun samopouzdanja i priuštiti si što mu srce želi iz čista veselja.
Nasuprot tome bahat i neskroman čovjek često ima lažno samopouzdanje, ili samo takvu masku i ni u čem što si priušti ne nalazi sreće koliko bi trebao.

[Dvojba]

Lako je zalutati u te ogromnosti i dubine svijesti kad se čovjek koji je dovoljno senzualan zapita o smislu života i onda puknuti i zastraniti u furenju i anksioznosti. :trk:
U tom slučaju nikakav psihić ni tablete ne pomažu jer ono iz čeg je nastao problem je van poimanja znanosti !

- Kakva se poruka krije u ovoj rečenici za one koji će prvi put posjetiti ovaj forum?
Da nikakav psihić ni tablete ne pomažu, jer je njihov problem van poimanja znanosti?????
Što znači zastraniti u anksioznost???

I kad znamo koliko smo nebitni i da nam se sreća dijeli svaki dan čemu onda živjeti u strahu cijeli život i bojati se smrti i ko zna čega.

- Strah ne nastaje slobodnom voljom! Možemo mi biti svjesni sreće svoga postojanja svaki dan, ali to ne umanjuje depresiju i anksioznost. Nitko od nas nije svojom voljom odlučio biti depresivan ili anksiozan. Ne možemo sebi reći: E od danas odlučujem da više neću biti depresivan i isto tako odlučujem da danas čekajući u redu u banci, neću imati paničnu ataku - to nije u domeni slobodne volje!!


Jedna beskonačna skromnost nam može poslužiti kao neprobojan štit od svih duševnih boli, pogotovo apstraktne anksioznosti, budimo svaki dan ponovo svjesni toga (evo mene propovjednika :blabla:).

- Znači li to da se samo beskonačno skromni ljudi uspijevaju boriti protiv
duševnih boli??? Kakva je to apstraktna anksioznost?

:angel: Eh, da, hvala CONTE IvanoBAJAMONTI na potvrdi onog što sam i sam iskusio.

- A to što piše Conte Ivano BAJAMONTI kojeg hvališ ( nemam ništa protiv njega) spada u domenu duhovnosti. Evo linka na njegove tekstove:
http://www.forum.hr/showthread.php?t=182927

Dvojba

[Maltretator]

I u čem je bed sa Bajamontijem, loviš se za slamku samo da me potučeš, tamo sam našao neke stvari koje mogu bez očitog razloga dovesti u AD poremečaj. Pusti. Otkud ti toliki revolt?
Postovi mu spadaju u duhovnost no to ne znači da se nema što naučiti iz toga. Ali čak i nije na forumu pod "duhovnostima", nisam tamo ni zavirio.
Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Drugo si krivo protumačila, ja kažem jedno ti pričaš o drugome i vadiš iz konteksta.
Budem obrazložio kad nađem vremena :w .

Evo linkova koje preporučam ako se ne bojiš da češ se zaraziti duhovnošću (zanemari cifranje, prokuži što je htio reći):
http://www.forum.hr/showpost.php?p=6856477&postcount=3
http://www.forum.hr/showpost.php?p=7124218&postcount=15

[Maltretator]

Maltretator kaže: Pogledaj post
Lako je zalutati u te ogromnosti i dubine svijesti kad se čovjek koji je dovoljno senzualan zapita o smislu života i onda puknuti i zastraniti u furenju i anksioznosti.
U tom slučaju nikakav psihić ni tablete ne pomažu jer ono iz čeg je nastao problem je van poimanja znanosti !

- Kakva se poruka krije u ovoj rečenici za one koji će prvi put posjetiti ovaj forum?
Da nikakav psihić ni tablete ne pomažu, jer je njihov problem van poimanja znanosti?????
Što znači zastraniti u anksioznost???

To je samo dio ljudi koji boluju od tog poremećaja a moja poruka je da si mogu najviše sami pomoći. Ima ih koji cijeli život idu s tablete na drugu tabletu jer psihići kuže da stvari ne idu na bolje ili nije ni briga.
Napisao sam zastraniti u furenju a ne anksioznosti.

I kad znamo koliko smo nebitni i da nam se sreća dijeli svaki dan čemu onda živjeti u strahu cijeli život i bojati se smrti i ko zna čega.

- Strah ne nastaje slobodnom voljom! Možemo mi biti svjesni sreće svoga postojanja svaki dan, ali to ne umanjuje depresiju i anksioznost. Nitko od nas nije svojom voljom odlučio biti depresivan ili anksiozan. Ne možemo sebi reći: E od danas odlučujem da više neću biti depresivan i isto tako odlučujem da danas čekajući u redu u banci, neću imati paničnu ataku - to nije u domeni slobodne volje!!

Nisam napisao da strah nastaje slobodnom voljom nego sam išao kroz tekst prema tome da ekstremna skromnost eliminira strah. A postići to nije samo odluka nego puno rada na sebi.

Jedna beskonačna skromnost nam može poslužiti kao neprobojan štit od svih duševnih boli, pogotovo apstraktne anksioznosti, budimo svaki dan ponovo svjesni toga (evo mene propovjednika ).

- Znači li to da se samo beskonačno skromni ljudi uspijevaju boriti protiv
duševnih boli??? Kakva je to apstraktna anksioznost?

Kažem da takvi imaju najbolje šanse, pod apstraktnom anksioznozću mislim onu kojoj se ni nakon mnogo godina lijećenja ne nađe iz čeg se razvila

:angel: Eh, da, hvala CONTE IvanoBAJAMONTI na potvrdi onog što sam i sam iskusio.

Ovo je moja privatna stvar kako sam ja došao do dobrog dijela AD poremečaja


Dvojba

I shvati da ja ne mogu odgovoriti na sva tvoja pitanja i obrazložiti svoje rečenice u 5 stranica foruma tako da sigurno shvatiš. Pogotovo ne volim pitanja sa tri ili čak pet upitnika :) to je ko da se dereš na mene i šiziš.
A i izgubim se u ovom malom prozoru za Pisanje postova.

[cherryblossomgirl]

maltretator,

dobro si to napisao.
imam jednu takvu osobu, samo jednu od svih ljudi koje znam, koju mogu nazvati skromnom, a to je moj djed. čovjek koji je toliko skroman da od nikoga ne traži da ga zabavlja, koji nikad ne prigovara na hranu koja mu je skuhana, kojemu je dosta sjediti u dvorištu cijeli dan i promatrati prirodu, koji svoju ženu s 80 godina gleda zaljubljenim pogledom kao da im je 20, koji čita zbirke pjesama i kasnije ih citira nama unucima.

i takav čovjek, kao da je svjestan svih međuljudskih odnosa i koliko se oni shvaćaju osobno i onda kada ne bi trebali, čovjek koji ni s kim nije u svađi, čovjek koji ne razumije zašto se žene uređuju kad su lijepe po samoj svojoj prirodi :)

čovjek koji uglavnom šuti, a govori svojim djelima. i djeluje tako skromno i maleno, a u biti je tako velik!

nekad kad me uhvati panika, sjetim se njegove beskrajne strpljivosti i staloženosti i onda se zapitam "čemu sav taj nemir kad je život u biti tako jednostavan, a mi imamo slobodu djelovati u skladu sa svojom intuicijom i uvjerenjima?"...

[Maltretator]

Pa da :top:

[back to black]

da,takvi mali-veliki ljudi ti baš nekako daju poticaj da se poboljšaš i sam,inspiriraju...(ne moraju pritom bit ni pismeni)...a,nasreću takvih ljudi će uvijek bit;)

[Maltretator]

:kava: Tip što se tiće pismenosti: (nadam se da me nećeš sad zamrziti)
Poslije zareza i točke ide uvijek razmak :), to sam nekako naučio, nisam ni ja baš puno pismen, nikad neču upamtiti gdje ide č i ć i još puno stvari... no možda za desetak godina naučim.

[inikaaaaaa]

inikaaaaaa,
i kažeš, danas si ko nova? nikakvih ludosti u glavi? iracionalanih strahova? osjećaja krivnje i sl.?


povremeno , tu i tamo , ponekad u oms-u.Kad sam studirala i imala zaokupljenm mozak , nebih ni trenutka razmišljala o onakivim gluposti , o kakvim sam razmišljla u vrijeme mojih agonija. Nako diplome , kad sam imala vremena i mozak na pašu , tad su i se povremeno javljali strahovi,no počela sam natrag uzimati aktivin.Uzimam ga i danas.Kada sam imala krizu .. bilo čeka - panike , strahova , opsevsihnih misli , samo sam čekala da dan ili nekoloko dana prođa i sama sebe hrabirla da su se mi takve stvari događale i nestale i da sam ja gazda u svojoj glavi , povremeno sam uzela helex , ali uzela bih ga baš u nekoj jako krizi.Samo moraš biti hrabra , jer ništa ne traje vječno pa ni ti glupi bezvezni strahovi u našim glavam!!!!!!Jednog dana ćeš biti zahvalna svojoj snazi i nekoj sedmoj sili i biti užasno ponosna na sebe.Takvo iskustvo u životu me jako ojačalo i doista sam ponosna na sebe što sam ti izgurala:s

[inikaaaaaa]

hmm ne bi trebala s tim hvalit!!


ne hvalim se.nastojim drugima pokazati da ima i gorih(ja) od ljudi ovdje na forumu.Taj gaf mi je bio najjaći..Nije nešto čime se ponosim ali kad se danas sjetim , mislim.. dođe mi da puknem od smijeha na samu sebe :lol:

[inikaaaaaa]

Ne, čekamo da netko drugi riješi naše probleme, netko sa čarobnim štapićem. Konkretno mi nemamo ni RL ni ništa, mi samo sjedimo za kompom i kuckamo međusobno se sažalijevajući :cool:



Ajme sad si me deprimirao, tek sad shvaćam kako život prolazi mimo mene, evo suza mi je kanula niz obraz od tuge, život mi ode u kurac :tuzni: :reže vene:

uopče nemog neeeeeeeeeemogu vjerovati kaj taj ti piše!!!!!!:lol: nemogu!!.UPADAŠ KO PADOBRANAC!!nemogu vjerovati !BRIŠI!! :LOL:

;10484471']Krize i krizice su svakodnevna (svakominutna, zapravo) stvar, ali ove velike...uf... No, ipak između njih ima i minimalno pristojan razmak tako da mislim da me ne mogu slomiti... Valjda. Imam tolike sreće da postoji osoba kojoj se povjeravam i koja me uvijek sasluša i poznaje me dovoljno dugo da me spusti natrag na zemlju kad odem preduboko u svoje neuroze. :top:

Ja sam imala jednu .. moju psihologinju kojoj sam zahvalna 40% , drugih 60% bio je moj trud:)Doma nisam željela govoriti o tome.Skužili su ponekad sam sam nevjerojatno nervozna itd , pa onda ova operacija .. ali im nikad nisam govorila što mi se vrtilo glavom.Jednostavno mi je bilo bed:lol:

[inikaaaaaa]

:) Drago mi je da se netko javio na moj post, uplašio sam se da je prelud :)

No jedna od mojih teorija smisla života je da svako živo biće uzme svoj dio svemirskog kaosa i prestrojava ga u neku razinu reda gdje god stigne i koliko god dugo stigne u ma kojem smislu, otuda nam znatiželja a i anksioznost jer to nije lak posao. Svi se bojimo ponora ničega i kaosa i nemojmo gledati u njega (preskupo nas to košta), dovoljno je samo živjeti i gledati svoj film. :top:
Isto tako svi imamo neki unutarnji glas koji nas vodi, nekad i urla :) treba ga i poslušati ako počne urlati.
Nadam se da sam razmrsio još jedan debeli čvor kaosa u svemirskoj zbrci :rofl: .

gledaj , ja sam tražila u depresiji smisao života .NAŽALOST , NISAM GA NAŠLA .ali sam naučila otjerati takve misli iz glave.A urlala sam svaki dan u sebi:rofl:

[Maltretator]

A živi kako znaš i možeš, što ćeš drugo :) ko i ja. Samo sam uvijek protiv onih koji razmišljaju o suicidu ili su to pokušali, znam takvih, to je pušiona na kraju. Vrijedi život i dok si u depresiji. Možda se i od srca nasmiješ jednom kad pogledaš unazad na najgore trenutke života.

[back to black]

:kava: Tip što se tiće pismenosti: (nadam se da me nećeš sad zamrziti)
Poslije zareza i točke ide uvijek razmak :), to sam nekako naučio, nisam ni ja baš puno pismen, nikad neču upamtiti gdje ide č i ć i još puno stvari... no možda za desetak godina naučim.

mrzim interpunkciju,pa i pretjerujem s njom:confused:
č i ć su mi šala mala,audio tip sam:p
kao što si primjetio neda mi se ni veliko slovo naglasit,a za zarez, dobro je znati, hvala...možda se i naviknem.:top:

[kisikana]

A živi kako znaš i možeš, što ćeš drugo :) ko i ja. Samo sam uvijek protiv onih koji razmišljaju o suicidu ili su to pokušali, znam takvih, to je pušiona na kraju. Vrijedi život i dok si u depresiji. Možda se i od srca nasmiješ jednom kad pogledaš unazad na najgore trenutke života.

Tko ima suicidalne misli ne provodi vrijeme na forumu tražeći ljude koji imaju istu dijagnozu nego negdje skupljaju hrabrost da si prerežu vene.

[Maltretator]

Znaju ti ljudi se postaviti svugdje zadnih dana prije nego nešto naprave ne bi li si dali povoda za da ili ne! I onda neka sitnica bude okidač. No to je crnjak teški, nećemo o tome jelda više.

[Dvojba]

Tko ima suicidalne misli ne provodi vrijeme na forumu tražeći ljude koji imaju istu dijagnozu nego negdje skupljaju hrabrost da si prerežu vene.

Potpisujem !

Dvojba

[Golden2007]

[QUOTE=cherryblossomgirl;10512951]maltretator,

dobro si to napisao.
imam jednu takvu osobu, samo jednu od svih ljudi koje znam, koju mogu nazvati skromnom, a to je moj djed. čovjek koji je toliko skroman da od nikoga ne traži da ga zabavlja, koji nikad ne prigovara na hranu koja mu je skuhana, kojemu je dosta sjediti u dvorištu cijeli dan i promatrati prirodu, koji svoju ženu s 80 godina gleda zaljubljenim pogledom kao da im je 20, koji čita zbirke pjesama i kasnije ih citira nama unucima.

i takav čovjek, kao da je svjestan svih međuljudskih odnosa i koliko se oni shvaćaju osobno i onda kada ne bi trebali, čovjek koji ni s kim nije u svađi, čovjek koji ne razumije zašto se žene uređuju kad su lijepe po samoj svojoj prirodi :)

čovjek koji uglavnom šuti, a govori svojim djelima. i djeluje tako skromno i maleno, a u biti je tako velik!



Cherryblossomgirl,

Jedan ali vrijedan. :top:

[third eye]

ajme....moram svaki tjedan kod psihijatra...a valjda če bit bolje.mora.već mi se vratila motivacija:)

[Dvojba]

ajme....moram svaki tjedan kod psihijatra...a valjda če bit bolje.mora.već mi se vratila motivacija:)

I bit će sve bolje, samo budi ustrajna i ne prekidaj posjete
psihijatru :top: Očito je da ti njegov pristup odgovara, a to je
najbitnije. Sjeti se da nas je masa ovdje koja isto ide psihijatru :)
Vidiš da ti se već vratila motivacija.
Osim toga imaš nekog koga voliš i tko voli
tebe. A ljubav je najveća pokretačka energija,
zar ne? :)
Drži se i samo hrabro.

Dvojba

[[Ciara]]

Tko ima suicidalne misli ne provodi vrijeme na forumu tražeći ljude koji imaju istu dijagnozu nego negdje skupljaju hrabrost da si prerežu vene.

Slažem se... Kad mi je bilo najteže nisam mogla razmišljati o tome šta bi moja smrt značila mojoj obitelj, a kamoli da se povlačim po forumu... Ničija utjeha mi tad ništa ne bi značila, to je posve intiman i komoran proces zacijeljivanja.

A jedan od razloga što sam na neko vrijeme skroz prestala pratiti forum je kad se jedan lik (vidim na više ne posta) napio i otvorio thread da će se ubit, napisao par postova i nestao... :eek: Valjda se pijan srušio u krevet... Ja sam se USRALA od straha i strepila cijelu noć... Ujutro se lik javi, eh zaspao je i ah, kako lijepo što mu toliki pružaju potporu... :ne zna:

Jel CONTE IvanoBAJAMONTI nekakav forumski guru? :D

@ third eye... Javi kako je prošlo! :top: I ja se tjeram da odem na nekakve razgovore pa nikako!

[Maltretator]

;10580161']
Jel CONTE IvanoBAJAMONTI nekakav forumski guru? :D


Ne znam ali link do njegovih postova je tu na Anksioznosti u nečijem sigu :mig: (PUPA16 (http://www.forum.hr/showpost.php?p=1132960&postcount=7)). Tako sam i slučajno naletio na njega i baš se iznenadio. Mislim čovjek ne qenja nego kaže što je, a ako netko ne voli duhovnost nije bitno, nije zlo. Bed je kad se netko zavije u crnjak i neće vidjeti ništa pa ni ono što mu je pred nosom a izvadilo bi ga (nemojte me sjekirom sad, ne kažem da netko to ovdje radi :) ).
Najbolje da pitate PUPU16 o tome.

Inače ima zanimljivog starog štiva na temu pogleda na svijet i sveg i svačeg korisnog ako neko voli čitati i kopati po knjižnicama, samo me pitajte, ja vam neču sam predložiti, već sam Maltretator, neču još biti propagator. Moglo bi nekom pametnijem i svanuti privremeno od toga.

[[Ciara]]

:) Ma znam tko je, ali je rasprava o tome bila malo mučna, pa sam ju htjela razvedriti. :(

Nego... čitaš li ti to self-help ili si mislio na neko drugo štivo? Takva literatura mi dosta teško sjeda na želudac.

[Daliborkai]

Halo imali nekoga na chatu zelim nesto pitati.....

[[Ciara]]

Tu negdje postoji chat ili?

[Daliborkai]

Halo imali nekoga na chatu zelim nesto pitati.....

[Daliborkai]

Ciara prvi put sam tu i ne znam kako to ide..........
Zelim pitati da li je neko od vas koristio Cipralex i Rivotril tablete, posto terapija koju sada pijem ne daje bas neke rezultate. Drugi psiholog mi je prepisao Cipralex i Rivotril jer je dao dijagnozu: UMERENA DEPRESIJSKA EPIZODA sa atacima panike i agrofobijom. Kako se izvuci iz toga....

[[Ciara]]

Već sam mislila da postoji chat, ali da sam ga je uporno preskakala. Sasvim na mjestu, većina foruma ima i chatove... :D

Nego, ja sam upotrebljavala kratko Seroxat i duže Xanax, pa ti ne mogu pomoći, ali probaj potražiti po ovom podforumu, mislim da o Cipralexu ima cijela tema!
Ja bih ti savjetovala da sad kad si na lijekovima što prije kreneš s otvaranjem i razgovorima. Za početak neka to bude jedna osoba u koju imaš povjerenja, netko tko te dobro poznaje. I popričaj s nekom stručnom osobom, vidi koje su ti opcije što se terapije tiče. Ali obavezno što prije moraš biti iskrena prema sebi i spremna protresti sve probleme i uzroke epizode i s njima se suočavati.

[Maltretator]

;10600446']:) Ma znam tko je, ali je rasprava o tome bila malo mučna, pa sam ju htjela razvedriti. :(

Nego... čitaš li ti to self-help ili si mislio na neko drugo štivo? Takva literatura mi dosta teško sjeda na želudac.

Pročitao sam onih ne znam koliko 5-8 knjiga od Carlosa Castanede nekoliko puta kad mi je bilo mućno od Anksioznosti od Faxa. Radi se o pogledu na svijet meksičkih indijanaca sa gledišta jednog njihovog šamana..... i čovjeka od znanja kako se on voli zvati.
A od self-help-a mi se :rigo: .

[[Ciara]]

@ Daliborkai... Gore u lijevom kutu je tražilica. Klikni da pretražuje Forum.hr i upiši ime lijeka... Vidit ćeš, ima puno rezultata! Ako ne uspiješ, javi! :top:

@ Maltretator... Meni isto :bljak:

[Daliborkai]

mene je pustilo nakon 3 godine pakla,nema anksioznosti,nema straha,al nema ni emocija,samo jebena dosada...ako netko ima problema i u frci je i zainteresiran je za ovu temu mogu pisati,snaci cu volje a i u neku ruku mi nalaze savjest jer je i meni puno ljudi pomoglo,premda skoro i nemam vise savjesti!
pozdrav Ljutiki,zelim joj puno cvijeca i kolaca))


Pupa kako si se izvukao iz anksioznosti

[Daliborkai]

..dokle god mozes trpit i donekle funkcionirat,to je ok,u biti je sve ok u krajnjem slucaju..poanta je funkcionirat optimalno...bar je to moja teznja bila,ja sam se promijenio u velikoj mjeri,svoje stavove,misli,reakcije..itd


Ipanema imas PM


Sokole Zmaju:) NO123...ah ljubicaste faze;)
fali mi nekad anksioznost,ali jako malo,samo neki trenutci
Najvise sam se zasro kad je na starom toipicu neka doktorica rekla da je kronicno,uf:W

Pupa kako ja da se izvucem iz Anksioznosti............. nikako da mi daju prave lekove, znas li nesto o umerenoj depresijskoj eopizodi sa atacima panike i agrofobijom, meni je to drugi psiholog konstatovao..... sada mi je dao da krenem da pijem Cipralex i Rivotril jel to neko pio.... zato sto radim i sto mi treba da budem koliko toliko sposobna da radim.... Trenutno pijem englonil lorazepan i ksalol ali slaba vajda od toga.

Dacka

[nessa 123]

[QUOTE=cherryblossomgirl;10512951]maltretator,

dobro si to napisao.
imam jednu takvu osobu, samo jednu od svih ljudi koje znam, koju mogu nazvati skromnom, a to je moj djed. čovjek koji je toliko skroman da od nikoga ne traži da ga zabavlja, koji nikad ne prigovara na hranu koja mu je skuhana, kojemu je dosta sjediti u dvorištu cijeli dan i promatrati prirodu, koji svoju ženu s 80 godina gleda zaljubljenim pogledom kao da im je 20, koji čita zbirke pjesama i kasnije ih citira nama unucima.

i takav čovjek, kao da je svjestan svih međuljudskih odnosa i koliko se oni shvaćaju osobno i onda kada ne bi trebali, čovjek koji ni s kim nije u svađi, čovjek koji ne razumije zašto se žene uređuju kad su lijepe po samoj svojoj prirodi :)

čovjek koji uglavnom šuti, a govori svojim djelima. i djeluje tako skromno i maleno, a u biti je tako velik!



Cherryblossomgirl,

Jedan ali vrijedan. :top:

ajme predivno, suze mi dosle na oci. sve je manje takvih ljudi, a tko bi i uspio kad je svijet u k... sve se cini komplicirano. a u biti jednostavno.

[kata]

Dragi moji, malko sam prelistala naše stranice i vidjela da mnogi traže rješenje u lijekovima.Problem koji imamo (imam ga i ja) nastaje u našoj glavi pa ga tako treba i rješavati.Nema tog lijeka niti psihijatra koji će ga rješiti.MI smo sebi najbolji liječnici.Kako sam opsesivno razmišljala o gušenju i lupanju srca(tahikardija)tako mi je svakodnevnica,stvarni život izmicao pred očima.Zato sam odlučila svoj život uzeti u svoje ruke.Pročitala sam mnogo literature i primila se posla.Prisilila sam se misliti pozitivno a tijelo sam usmjerila na neku fizičku aktivnost koja se u početku sastojala od kućanskih poslova a danas trčanje šumom,rolanjem...Misliti stalno pozitivno u današnje vrijeme nije nimalo lak posao ali sam se itekako trudila jer sam znala da su pozitivne misli moj spas.Kad bih osjetila nadolazak nervoze ili uznemirenosti brzo bih se bacila na usisavanje,pranje prozora...a misli o nedostatku zraka sam rješavala već pripremljenom komedijom na DVD-u,nekom knjigom ili bih jednostavno nazvala neku frendicu i pricala o svemu osim o svom disanju.Moram vam reci da mi je vlastita upornost jako pomogla.Bilo je teško ali se isplatilo.I danas mi se ponekad još javi taj osjećaj no ja sam tad spremna sa svojim pozitivnim mislima i on jednostavno nema šanse da me svlada. Napadaju panike,strahu,gušenju mi sami u glavi pridajemo preveliku pažnju i zato nas muče.Na njih treba gledati kao još jedan izazov na našem životnom putu koji se mora i može svladati da bismo bili spremni za sljedeci izazov.Za kraj ću još samo reci da sve ono(i strah i panika i gušenje...)što nas ne može potpuno svladati može nas samo ojačati!

[Cruella]

Nijesam odavno dolazila na ovaj forumu jer sam se posvetila rjesavanju anksioznosti, i to bas temeljno. Naime, posjetila sam psihologa i idem vec neka tri, cetiri mjeseca. Dijagnosticirana mi je neuroza. Odlucila sam da ga posjetim jer sam pocela da razmisljam o samoubistvu i ludilu koje me sigirno ceka. Ali sam u vezi sa tim, odnosno posebno sa suicidom imala vrlo cudne misli, nijesam ja to bas zeljela da uradim, nego kao da sam namjerno mucila sebe takvim mislima i onda se nakon toga prepustala strahu. Seanse su mi donijele mnogo dobrih stavri, jer sam od jula do sada imala dva pokusaja napada panike, od kojih sam prvi poslije tri sekunde sprijecila a ya drugi mi je trebalo malo vise vremena, ali to nijesu ipak oni napadi koje sam ranije prozivljavala. Ono sto na osnovu prihoterapije mogu da zakljucim, jeste da je sustina problema naravno u djetinjstvu i nedostatku paznje, podrske, stalnog omalovazavanja i odbijanja. Sada dakle imam problem da uzivam u zivotnim situacijama koje drugima pricinjavaju zadovoljstvo, a sebi nikada nijesam dovoljna. Stalno se u meni javlja saboter koji mi govori nijesi ti sposobna da uradis to. POcela sam da radim stvari samo za sebe i da u njima uzivam ali mi je to vratilo strahove, posebno onaj od ludila. A ovoga puta mi je to mnogo jace nego ranije jer se u danima krize koja traje posljednjih 15 dana osjecam mnogo gore nego ranije. Kao da imam manje snage da se oduprem crnilu i teze nalazim izlazak iz toga. Psihilog mi je objasnio da je to takozvana regresivna faza, kada psiha pokusava da "samelje" sve ono sto sam prozivjela posljednja dva mjeseca i shavtila i da se ponekada moramo spustiti na dno kako bismo shvatili neke stavri. Najblje u cijeloj prici je da vise i u takvim situacijama nemam problema sa osjecajem gusenja i disem potpusno normalno. Ali veoma puno razmisljam o shizofreniji za koju sumnjam da ce me sacekati nakon svega. Cak sam i po net-u trazila simptome:) mada duboko u sebi ipak znam da je to nerealno. A zasto shizofrenija i kada je pocela da mi se mota po glavi - kada mi je kolega sa posla rekao da je njegov brat obolio od toga.

[Astrice]

Kata da ti kažem nešto,a to sam već rekla ovdje. Ljekovi su štake. Ako slomiš nogu koristiš štake zar ne? E i depresija kao i anksioznost slome na neki način tako da su potrebne tablete. Mada ne umanjujem mogućnost da se može i bez tableta ali to su uglavnom lakši slučajevi.

[kata]

Draga Astrice, ljekovi mogu biti štake ali dugoročnim korištenjem možeš zaboraviti samostalno hodati. Oni daju prividnu sigurnost ali problem može i dalje ostati. I ja sam ih prije koristila ali sam se stalno vrtjela u krug.Sve mi se polako vraćalo kad bih smanjila ili prestala s lijekovima.Zato sam jednostavno prestala s njima te se prepustila pozitivi i dubokoj vjeri u sebe.

[cherryblossomgirl]

ajde da i ja nešto napišem o terapiji lijekovima.

od početka sam bila nekako skeptična prema njima jer sam osjećala, kao što kata kaže, da je problem u mojoj glavi pa ga tamo treba i riješavati. danas sam sretna zbog toga jer su tablete i dalje u ladici, a ja sam puno bolje i znam da sam to učinila JA, a ne kemija.

s druge strane, ne mogu suditi ljudima koji uzimaju terapiju jer sam u svojoj anksiozno/paničnoj krizi imala nekoliko toliko loših dana, da sam bila spreman učiniti SVE kako bih se osjećala bolje pa sam se tih nekoliko dana i bila "počastila" anksioliticima. doživjela sam taj osjećaj kada sve izgubi smisao, kada me ništa ne može usrećiti, kada me boli i steže, a bez nekog konkretnog razloga i zato suosjećam s ljudima koji taj osjećaj nastoje otjerati tabletama.

naravno, ima i onih koji se šopaju tabletama i bez pretjerane potrebe, umjesto da se malo suoče sami sa sobom. al to je njihov problem.

[Astrice]

Draga Astrice, ljekovi mogu biti štake ali dugoročnim korištenjem možeš zaboraviti samostalno hodati. Oni daju prividnu sigurnost ali problem može i dalje ostati. I ja sam ih prije koristila ali sam se stalno vrtjela u krug.Sve mi se polako vraćalo kad bih smanjila ili prestala s lijekovima.Zato sam jednostavno prestala s njima te se prepustila pozitivi i dubokoj vjeri u sebe.

Zato jer si se vjerovatno oslanjala na ljekove ko na čarobni štapić. Od antidepresiva nema ovisnosti,ali ima od anksiolitika i sedativa.

[Cruella]

Ljudi hocete li mi reci da li ste nekada zapadali u takvu krizu da vas po tri ili vise dana drzi uzasna nervoza i od toga nevjerovatmo boli zeludac, a pri tome se osjecate lelujavo i nestvarno a strah je prisustan gotovo non stop. Uz to, svo vrijeme ste ubijedjeni da cete da poludite ili vec jeste, a nigdje nema onog tracka nade da ce biti bolje ili necega za sta se mozete uhvatiti da skrenete misli.

[[Ciara]]

Nijesam odavno dolazila na ovaj forumu jer sam se posvetila rjesavanju anksioznosti, i to bas temeljno. Naime, posjetila sam psihologa i idem vec neka tri, cetiri mjeseca. Dijagnosticirana mi je neuroza. Odlucila sam da ga posjetim jer sam pocela da razmisljam o samoubistvu i ludilu koje me sigirno ceka. Ali sam u vezi sa tim, odnosno posebno sa suicidom imala vrlo cudne misli, nijesam ja to bas zeljela da uradim, nego kao da sam namjerno mucila sebe takvim mislima i onda se nakon toga prepustala strahu. Seanse su mi donijele mnogo dobrih stavri, jer sam od jula do sada imala dva pokusaja napada panike, od kojih sam prvi poslije tri sekunde sprijecila a ya drugi mi je trebalo malo vise vremena, ali to nijesu ipak oni napadi koje sam ranije prozivljavala. Ono sto na osnovu prihoterapije mogu da zakljucim, jeste da je sustina problema naravno u djetinjstvu i nedostatku paznje, podrske, stalnog omalovazavanja i odbijanja. Sada dakle imam problem da uzivam u zivotnim situacijama koje drugima pricinjavaju zadovoljstvo, a sebi nikada nijesam dovoljna. Stalno se u meni javlja saboter koji mi govori nijesi ti sposobna da uradis to. POcela sam da radim stvari samo za sebe i da u njima uzivam ali mi je to vratilo strahove, posebno onaj od ludila. A ovoga puta mi je to mnogo jace nego ranije jer se u danima krize koja traje posljednjih 15 dana osjecam mnogo gore nego ranije. Kao da imam manje snage da se oduprem crnilu i teze nalazim izlazak iz toga. Psihilog mi je objasnio da je to takozvana regresivna faza, kada psiha pokusava da "samelje" sve ono sto sam prozivjela posljednja dva mjeseca i shavtila i da se ponekada moramo spustiti na dno kako bismo shvatili neke stavri. Najblje u cijeloj prici je da vise i u takvim situacijama nemam problema sa osjecajem gusenja i disem potpusno normalno. Ali veoma puno razmisljam o shizofreniji za koju sumnjam da ce me sacekati nakon svega. Cak sam i po net-u trazila simptome:) mada duboko u sebi ipak znam da je to nerealno. A zasto shizofrenija i kada je pocela da mi se mota po glavi - kada mi je kolega sa posla rekao da je njegov brat obolio od toga.

Ovo možda nije za hvaljenje, ali će tebi možda nešto značiti da znaš da nisi jedina takva, dapače, da smo jezivo slične.
Mene grozno zanima kako, zašto i kada sam postala sama sebi najgori neprijatelj i zašto si uporno podmećem nogu. Mislim da obje imamo šansu biti mnogo bolje kada razotkrijemo uzroke toga.
Što se tiče tvog drugog posta za krize, meni se naprimjer stegne grlo, gubim dah, dobim bolove u glavi (ne glavobolju, ovo je nešto drugo), ako sam u krevetu onda se trzam (mišići mi trzaju od nervoze i straha), okrećem, uvjerena da haluciniram i da samo što totalno ne poludim. Eto baš neku noć nešto me probudilo i odjednom kroz kišu čujem basove u čudnom ritmu... I čopi me panika, pa ja stvarno haluciniram ili mi bubnja u ušima. Pa sam se digla i otišla do prozora, kad stvarno negdje netko pušta techno. :rolleyes: Obično kad pokušavam nešto interpretirati kao znak svog ludila na kraju ispadnem normalna... U širem smislu riječi, naravno. :mig:

@ kata... meni uopće ne pada napamet čitat literaturu i ne mislim da ima smisla sve živo pokušati okrenuti na pozitivno. Neke stvari u životu nisu pozitivne niti bi se trebala pretvarati da jesu i zbog njih treba biti i ljut i tužan. Ne želim sebe zakinuti za emocije samo zato što ih se plašim jer tako bih samo još više zatirala sebe. Moramo i takve štake jednom odbacit, ne samo lijekove. Ali svatko ima svoju dinamiku ozdravljenja i nije sve za svakoga, tako da teško da tebi ili meni itko može nametnuti svoje viđenje ozdravljenja a da je to za nas dobro (ne da ti išta namećeš nekome, kažem općenito, da me krivo ne shvatiš). Takve stvari na forumu ja uopće više ne uzimam ozbiljno; ja sam ja, sebe ipak koliko toliko poznajem, a za druge se ne bih kladila da im mogu pomoći više od toga da kažem kako je meni.
Uglavnom, super da ti je bolje!!! :top:

[Dvojba]

Kata da ti kažem nešto,a to sam već rekla ovdje. Ljekovi su štake. Ako slomiš nogu koristiš štake zar ne? E i depresija kao i anksioznost slome na neki način tako da su potrebne tablete. Mada ne umanjujem mogućnost da se može i bez tableta ali to su uglavnom lakši slučajevi.

Ovo potpisujem u potpunosti.
Lakši slučajevi mogu bez tableta.

Za sebe mogu reći da sam pokušala sve. S anksioznošću i PA se borim 30
godina. Čak sam počela sumnjati da ti strahovi nadilaze ovozemaljsko, pa
iza mene stoji 15 godina rada na sebi, potpuno priklanjanje duhovnom životu koji mi je donio mnoga iskustva koja prelaze formu ovozemaljskoga. Nastojala sam živjeti uredan život, pozitivno razmišljati, išla psihionalitičaru da spoznam uzroke. Na kraju ništa nije pomoglo, ja sam i dalje
imala tešku anksioznost i PA. Na kraju je sve završilo s depresijom. Nakon 30 godina patnji odlučila sam se za tablete i tek sad živim kao normalan čovjek. Živo mi se fućka jesu li tablete ili nisu pomoćno sredstvo, potiskujem li ja uzroke problema ili ne. Ja sam samo umorna od svega, a čeka me još mnogo toga u životu. A tablete mi pomažu. I pit
ću ih do kraja života ako treba. Ovo je moje iskustvo i to ne znaći da je ono generalno. Ne odnosi se na druge nego samo na mene.

Dvojba

[[Ciara]]

Meni su tablete možda malo pomogle da dobijem neku sigurnost. Iako, na kraju krajeva, tek je vrijeme zacijelilo mnoge simptome, a ne tablete. Ali stvar je individualna, doista nema smisla za druge procijenjivati kakav je tko slučaj i da li mu trebaju tablete ili ne. Ja sam ih se dovoljno bojala da sam nakon nekoliko mjeseci prestala... oprala me kriza, preživjela sam ju i samu sebe dovela na razinu za koju mislim da može biti nekakav stabilan temelj zacijeljivanju. Opet, ja sam ionako prekasno reagirala na svoj problem, možda bi sve išlo brže i da sam na tabletama ostala, ali nije mi to sad uopće bitno. Želim gledati naprijed, a natrag samo kad se suočavam s problemima. Gotovo se cijeli život borim s tjeskobom i strahovima, valjda mogu i dalje.

[peta25]

hi,
ima li tko od vas probleme fizicke od anksioznosti tipa bol stalana u zelucu vrtnja ili nesto trece te kako izlazite na kraj s tim=?????

[Cruella]

:) hi,
ima li tko od vas probleme fizicke od anksioznosti tipa bol stalana u zelucu vrtnja ili nesto trece te kako izlazite na kraj s tim=?????

Imam ja upravo ovih dana takve osjecaje, sem vrtoglavice koja mi se ranije desavala. Sto se zeludca tice to rjesavam disanjem i activia jogurtom, mada moze bilo koji. On me stvarno smiruje odnosno moj zeludac. Drzi me po nekoliko dana i onda prodje, nije dugo na svu srecu. Ne znam kako ce na tebe uticati, ali sam probala nesto sto sam nedavno procitala i kod mene pali, a tp je da u takvoj situaciji i kada me strah obuzima, upalim klasicnu muziku i to Tschaikows-og. Mnogo me smiri, a uz to obavljam kucne poslove ili se necim zabavim.

[Cruella]

[QUOTE='[Ciara];10628818']Ovo možda nije za hvaljenje, ali će tebi možda nešto značiti da znaš da nisi jedina takva, dapače, da smo jezivo slične.
Mene grozno zanima kako, zašto i kada sam postala sama sebi najgori neprijatelj i zašto si uporno podmećem nogu. Mislim da obje imamo šansu biti mnogo bolje kada razotkrijemo uzroke toga.
Što se tiče tvog drugog posta za krize, meni se naprimjer stegne grlo, gubim dah, dobim bolove u glavi (ne glavobolju, ovo je nešto drugo), ako sam u krevetu onda se trzam (mišići mi trzaju od nervoze i straha), okrećem, uvjerena da haluciniram i da samo što totalno ne poludim. Eto baš neku noć nešto me probudilo i odjednom kroz kišu čujem basove u čudnom ritmu... I čopi me panika, pa ja stvarno haluciniram ili mi bubnja u ušima. Pa sam se digla i otišla do prozora, kad stvarno negdje netko pušta techno. :rolleyes: Obično kad pokušavam nešto interpretirati kao znak svog ludila na kraju ispadnem normalna... U širem smislu riječi, naravno. :mig:

Iste stvari mi se desavaju sa tim tripovima da haluciniram. Jutros sam oci otvorila i odmah pomislila kako sam vec poludjela i onda sebi stvorila haos u glavi. Sada sam se malo pribrala, i moram priznati da se bolje osjecam nego posljednjih dana, jer sam se konacno pomjerila. Nesto radim non stop i to me oraspolozilo. Ipak mi je jedan od najodvratnijih osjecaja onaj kada me strah obuzima, kada mi cijelo tijelo treperi, a noge i stomak ni ne osjecam.
Mislim da me ova posljednja kriza najvise pogodila kazem ti jer sam bas bila dobro posljednjih mjeseci i vjerovala sam da ih vise nece biti, mada me pshilog upozoravao da me to ceka. Nekako sam zaboravila na to. Uz to sam tih posljednjih mjeseci promijenila mnogo stosta u svom zivotu i rijesila neke probleme koji su mi vratili anksioznost nakon desetak godina, a i pocela sam polako da cinim stvari koje me zadovoljavaju. Upravo me to slomilo izgleda jer moja psiha sada pokusava izlgleda da sve to sabotira i vrati me na staro, ali vala nece:)

[Dvojba]

;10629048']Meni su tablete možda malo pomogle da dobijem neku sigurnost. Iako, na kraju krajeva, tek je vrijeme zacijelilo mnoge simptome, a ne tablete. Ali stvar je individualna, doista nema smisla za druge procijenjivati kakav je tko slučaj i da li mu trebaju tablete ili ne. Ja sam ih se dovoljno bojala da sam nakon nekoliko mjeseci prestala... oprala me kriza, preživjela sam ju i samu sebe dovela na razinu za koju mislim da može biti nekakav stabilan temelj zacijeljivanju. Opet, ja sam ionako prekasno reagirala na svoj problem, možda bi sve išlo brže i da sam na tabletama ostala, ali nije mi to sad uopće bitno. Želim gledati naprijed, a natrag samo kad se suočavam s problemima. Gotovo se cijeli život borim s tjeskobom i strahovima, valjda mogu i dalje.

Slažem se u potpunosti.
Ja sam se isto bojala tableta. No koliko su štete mom organizmu napravili
stresni hormoni, tek sada znam nakon liječničkih pretraga. Znam i da su
antidepresivi također štetni, pa sam od dva zla birala ono manje.

Naravno da se i dalje možeš boriti s tjeskobom i strahovima, to je tvoja
odluka. Ja sam po tom pitanju zastala, pala i skoro se sasvim slomila.
Krajnja, ali doista kranja nužda me natjerala na lijekove.

Odlučna si i imaš snage, samo naprijed, držim ti palčeve :top:

Dvojba

[Cruella]

E da Ciara, jos zaboravih nesto - ja sam skonala zasto sam toliko bijesna na sebe i zasto sebi ne vjerujem da mogu da postignem u zivotu i uradim kako treba. Naime, u djetinjstvu gotovo da nijesam imala nikakvu podrsku od svojih roditelja, a i za sve sto sam radila da bih zadovoljila i ispunila njihove standarde nazilazila sam samo na negodovanje i tvrdnje da sam mogla i bolje. E sada sam to shvatila ali sam negdje i ranije znala, pa je moj zadatak da naucim da postujm sebe i da naucim "svog odraslog" u sebi, kako bi rekao moj psihiolog, da argumentima ubijedi "mog roditelja" da sam stvarno sposobna da se suocim sa zivotom, sto sam inace i dokazala milion puta, ali mi ipak to nije doviljno:)

[Dvojba]

Ljudi hocete li mi reci da li ste nekada zapadali u takvu krizu da vas po tri ili vise dana drzi uzasna nervoza i od toga nevjerovatmo boli zeludac, a pri tome se osjecate lelujavo i nestvarno a strah je prisustan gotovo non stop. Uz to, svo vrijeme ste ubijedjeni da cete da poludite ili vec jeste, a nigdje nema onog tracka nade da ce biti bolje ili necega za sta se mozete uhvatiti da skrenete misli.

Pričaj mi malo o tome :D

Osjećaj nestvarnosti i lelujanja bio je takav da sam znala stopalom
lupit o pod da se uvjerim da postojim, da ne sanjam i da sam u
stvarnom životu. Nervoza u želucu zbog anksioznog stanja nije me
napuštala od jutra do večeri. A kada bi mi zazvonio telefon ili zvono
na vratima, istog trena bi mi se noge odsjekle, želudac pretvorio u
čvor, itd. Ma užas. Meni je sve bilo izvor stresa, čak obične svakodnevne
stvari.

Dvojba

[Astrice]

Ima nekih koji misle da će ako piju tablete biti zombiji.

[smemy]

ima nekih koji piju tablete i ne kuze da su zombiji

[cherryblossomgirl]

Ljudi hocete li mi reci da li ste nekada zapadali u takvu krizu da vas po tri ili vise dana drzi uzasna nervoza i od toga nevjerovatmo boli zeludac, a pri tome se osjecate lelujavo i nestvarno a strah je prisustan gotovo non stop. Uz to, svo vrijeme ste ubijedjeni da cete da poludite ili vec jeste, a nigdje nema onog tracka nade da ce biti bolje ili necega za sta se mozete uhvatiti da skrenete misli.

jesam....
najgori je strah od ludila :flop:

[[Ciara]]

Slažem se u potpunosti.
Ja sam se isto bojala tableta. No koliko su štete mom organizmu napravili
stresni hormoni, tek sada znam nakon liječničkih pretraga. Znam i da su
antidepresivi također štetni, pa sam od dva zla birala ono manje.

Naravno da se i dalje možeš boriti s tjeskobom i strahovima, to je tvoja
odluka. Ja sam po tom pitanju zastala, pala i skoro se sasvim slomila.
Krajnja, ali doista kranja nužda me natjerala na lijekove.

Odlučna si i imaš snage, samo naprijed, držim ti palčeve :top:

Dvojba


Nitko od nas ne može predvidjeti šta će ostaviti gore i trajnije posljedice: lijekovi ili stres. Ako lijekovi pomažu nekome tko se liječi da se osjeća sigurnije i da se koncentrira na rješavanje problema, onda je to svakako bolje nego da si otežava stanje i produžuje agoniju. Sama najbolje znaš zašto si odabrala lijekove, znaš da si osjećala da su ti nužni i vjerojatno si napravila najbolje za sebe. Na kraju najbitnije je kako se ti osjećaš, a ne što drugi misle. :mig:
Ja sam protiv lijekova onda kada su oni jedino na što se netko oslanja i uopće ne radi na sebi, godinama stagnira i muči se... Protiv u smislu da bih takvoj osobi savjetovala da što prije počne s nekim razgovarati o svom stanju i dopusti da joj se pomogne. Svi mi se često gubimo u svemu ovome, teško razlikujemo maštu od stvarnost - što je bolest a što smo mi - tako da sigurno svakome dobro dođe malo bubnut nazad na zemlju, pročistit i organizirat misli, a to je lakše kad te netko na to natjera jer sami smo često za to preslabi. OK, možda griješim što govorim u množini, ali čini mi se da to vrijedi za mnoge od nas ovdje. Ja sam jednoj osobi rekla vrlo jasno da mi je najvjerojatnije spasila život jer je prva osoba (osim doktora) kojoj sam progovorila o tome što me muči. Ta me osoba još uvijek sasluša svaki put kad joj tupim jedno te isto i stvarno se trudi pomoći mi. A meni nema ničega goreg od toga da priznam nekome da nešto ne mogu sama i da trebam pomoć. To je barijera koju osobi poput mene čak i u ovako ekstremnoj situaciji nije bilo lako probiti. Ali to je bio prvi i nužan korak da ja osjetim i naznaku nade u poboljšanje.

Malo sam se pogubila, danas mi je bio nekako čudan dan...

Eh da, hvala na potpori! :top: :)

[[Ciara]]

Pričaj mi malo o tome :D

Osjećaj nestvarnosti i lelujanja bio je takav da sam znala stopalom
lupit o pod da se uvjerim da postojim, da ne sanjam i da sam u
stvarnom životu. Nervoza u želucu zbog anksioznog stanja nije me
napuštala od jutra do večeri. A kada bi mi zazvonio telefon ili zvono
na vratima, istog trena bi mi se noge odsjekle, želudac pretvorio u
čvor, itd. Ma užas. Meni je sve bilo izvor stresa, čak obične svakodnevne
stvari.

Dvojba

Nažalost, i to posve razumijem... :(

[[Ciara]]

E da Ciara, jos zaboravih nesto - ja sam skonala zasto sam toliko bijesna na sebe i zasto sebi ne vjerujem da mogu da postignem u zivotu i uradim kako treba. Naime, u djetinjstvu gotovo da nijesam imala nikakvu podrsku od svojih roditelja, a i za sve sto sam radila da bih zadovoljila i ispunila njihove standarde nazilazila sam samo na negodovanje i tvrdnje da sam mogla i bolje. E sada sam to shvatila ali sam negdje i ranije znala, pa je moj zadatak da naucim da postujm sebe i da naucim "svog odraslog" u sebi, kako bi rekao moj psihiolog, da argumentima ubijedi "mog roditelja" da sam stvarno sposobna da se suocim sa zivotom, sto sam inace i dokazala milion puta, ali mi ipak to nije doviljno:)

Zajebano je kad ne dobivaš nikakvu potvrdu svoje vrijednosti od osoba od kojih ju najviše trebaš, pogotovo kad si dijete i ličnost ti se još formira. Roditelji užasno često ne shvaćaju ili ne žele znati koliko to boli dijete i stvara ogromnu nesigurnost i ubija samopoštovanje... Ti samim time što se boriš sa problemima umjesto da im se prepustiš dokazuješ da si sasvim sposobna suočavati se sa životom! I zato budi ponosna na sebe čak i kad drugima to nije dovoljno, pravi se da je i tako se i postavi.

Kod mene problem nije u tome da ja ne razumijem ili da se ne sjećam zašto sam takva kakva jesam, ja jednostavno ne znam šta bi s tim. Da se ljutim, ubijem sebe, druge, krivim sebe, krivim obitelj, krivim okolnosoti, oprostim, zaboravim, odem negdje zauvijek, zamjeram, istresem tim osobama sve u facu... Nemam pojma kako da se nosim sa svim tim.
Zato bi željela razgovarati sa stručnom osobom. Želim osvijestiti i razumijeti tu uzročno-posljedičnu vezu onoga što se događalo i kako se prema meni odnosilo sa tim tko ja danas jesam. Tad će mi valjda bit jasnije kako dalje.

[Maltretator]

Dvojbo jel se još ljutiš na mene?

[Dvojba]

Dvojbo jel se još ljutiš na mene?

Nisam ni bila ljuta :)

Dvojba

[Maltretator]

Onda dobro :bonk: :jumping:

[back to black]

alo ekipa...
eto, ja se priključujem dvojbi...probala s psihoterapijom,self-help štivom,bioenergijom,akupunkturom,radoholičarstvom, izležavanjem,boravkom u prirodi,treniranjem...ali-ne ide...jedno vrijeme, ali riješenje ni na vidiku...nalazim se na početku puta(samo što znam da je ukrug, rekao bi pjesnik)...jedino što mi pomaže spoznaja da se odobravam, uza sve slabosti koliko ih imam...ipak sam sebi najvažnija...

[Maltretator]

jedino što mi pomaže spoznaja da se odobravam, uza sve slabosti koliko ih imam...ipak sam sebi najvažnija...

Pa to je super, odobravaj se :kava: napunit češ se serotoninom (zadovoljstvom) čak i bez bombona i preskočiti štake. :top: Poklopite me ak sam rekao nešto krivo.

[smemy]

eto, ja se priključujem dvojbi...probala s psihoterapijom,self-help štivom,bioenergijom,akupunkturom,radoholičarstvom, izležavanjem,boravkom u prirodi,treniranjem...ali-ne ide...jedno vrijeme, ali rijesenje ni na vidiku...

sorry sto se ovako ubacujem ali kako dvojba zagovara antidepresive a mozda dosad nije citala tvoje postove, reci da ti ni oni nisu nes pomogli nakon tolikih godina.

[Dvojba]

alo ekipa...
eto, ja se priključujem dvojbi...probala s psihoterapijom,self-help štivom,bioenergijom,akupunkturom,radoholičarstvom, izležavanjem,boravkom u prirodi,treniranjem...ali-ne ide...jedno vrijeme, ali riješenje ni na vidiku...nalazim se na početku puta(samo što znam da je ukrug, rekao bi pjesnik)...jedino što mi pomaže spoznaja da se odobravam, uza sve slabosti koliko ih imam...ipak sam sebi najvažnija...

Odobravaj se i dalje, dobro ti kaže Maltretator. I trebaš biti sebi najvažnija. To je odličan put.

Meni su uvijek svi drugi bili važniji i to je otišlo predaleko - platila sam
previsoku cijenu. Tu ne mislim samo na AD - poremećaj. I nemoj svoje
stanje ili štogod već, nazivati slabost. Ja sebe nisam nikad smatrala slabom, čak štoviše,
bila sam i još se smatram jakom. A sasvim druga je stvar što je moj
nervni sistem preslab na stres.

Zato samo naprijed jer vjerujem da si zapravo vrlo jaka - netko je tu dobro rekao da se AD poremećaj i događa
onima koji na sebe preuzimaju previše životnoga tereta. A to, priznat ćeš,
ne rade oni koji su baš tako slabi:top:

I molim te pij B- vitamine. Oni su užasno važni za naš osjetljiv nervni sustav. Jesi li znala da manjak B - vitamina može biti podloga za AD- poremećaj?
Kupi si od proizvođača KAL B-100. Odličan je jer sadrži sve najbitnije vitamine iz
B- skupine u dosta visokim dozama, a za nas osjetljivce i one najbitnije ( B1, B9 i B12).
http://www.nihon.hr/hr/naslovna/vitamini-i-minerali/b-100-complex-2.html

Meni je psihijatar rekao ( a i čitala sam) da antidepresivi slabije ili nikako ne djeluju ako u organizmu nema dovoljno B- vitamina.
Dobro je piti i Folacin ( to je B9 vitamin) ali pola tablete jer su jake.
http://www.coolinarika.com/clanak/folna-kiselina

Potom pij i Omega - 3 nezasičene masne kiseline jer također odlično djeluju na živce.

Nabavi si i od Twinlaba Kolin i Inozitol jer obnavljaju živce.
http://www.agram89.com/?pz=81

Evo, možda sam otkrila toplu vodu, ali možda ima (iako sumnjam)
netko kome će dobro doći informacije o vitaminima :)

Dvojba

[Dvojba]

sorry sto se ovako ubacujem ali kako dvojba zagovara antidepresive a mozda dosad nije citala tvoje postove, reci da ti ni oni nisu nes pomogli nakon tolikih godina.

Ja sam od onih slučajeva kojima antidepresivi pomažu.
Točno, nisam čitala sve postove, pa vidi koliko ih ima.
Mnoge jesam, ali nemam tu sposobnost da pamtim što
je tko rekao:)

Dvojba

[smemy]

Točno, nisam čitala sve postove, pa vidi koliko ih ima.
Mnoge jesam, ali nemam tu sposobnost da pamtim što
je tko rekao:)

Dvojba

pa nisam se obratila tebi, nitko nije rekao da moras citati sve postove, nego curi koja je godinama na antidepresivima. ipak bi bilo zanimljivo da procitas njene postove i ona se koji put s antidepresivima osjecala dobro.

[Cruella]

;10636036']Zajebano je kad ne dobivaš nikakvu potvrdu svoje vrijednosti od osoba od kojih ju najviše trebaš, pogotovo kad si dijete i ličnost ti se još formira. Roditelji užasno često ne shvaćaju ili ne žele znati koliko to boli dijete i stvara ogromnu nesigurnost i ubija samopoštovanje... Ti samim time što se boriš sa problemima umjesto da im se prepustiš dokazuješ da si sasvim sposobna suočavati se sa životom! I zato budi ponosna na sebe čak i kad drugima to nije dovoljno, pravi se da je i tako se i postavi.

Kod mene problem nije u tome da ja ne razumijem ili da se ne sjećam zašto sam takva kakva jesam, ja jednostavno ne znam šta bi s tim. Da se ljutim, ubijem sebe, druge, krivim sebe, krivim obitelj, krivim okolnosoti, oprostim, zaboravim, odem negdje zauvijek, zamjeram, istresem tim osobama sve u facu... Nemam pojma kako da se nosim sa svim tim.
Zato bi željela razgovarati sa stručnom osobom. Želim osvijestiti i razumijeti tu uzročno-posljedičnu vezu onoga što se događalo i kako se prema meni odnosilo sa tim tko ja danas jesam. Tad će mi valjda bit jasnije kako dalje.

Obavezno potrazi pomoc jer ce ti psiholog ukazati odnosno navesti te da sama shvatis koji je najbolji nacin da to prihvatis i pokusas da prevazidjes. I ne ocekuj da ce ti odmah biti bolje, jer je meni u startu objasnjeno da ce mi narocito na pocetku biti uzasno lose nakon seansi i to onda kada pogodim sustinu jednog od problema. I bilo je tako, ali nijesam zeljela da odustanem kao sto mnogo ljudi radi upravo zbog toga sto se osjecaju kao shit nakon razgovora. Uporna sam zaista, iako na momente pomislim da necu izdrzati i izboriti se sa tim, ali se onda sjetim kako sam i do sada izdrzavala i ostvarilavala pomake, sto mi da dodatnu snagu. Da mi je neko rekao juce da cu danas biti super sigurno ne bih vjerovala ali jeste. Ipak svi mi i imamo mnogo vise snage i zelje da se oslobodimo crnih misli nego sto mozemo i pretpostaviti, jer naravno ne vjerujemo dovoljno u sebe pa stalno i sumnjamo u soptvene kapacitete.

[Cruella]

alo ekipa...
eto, ja se priključujem dvojbi...probala s psihoterapijom,self-help štivom,bioenergijom,akupunkturom,radoholičarstvom, izležavanjem,boravkom u prirodi,treniranjem...ali-ne ide...jedno vrijeme, ali riješenje ni na vidiku...nalazim se na početku puta(samo što znam da je ukrug, rekao bi pjesnik)...jedino što mi pomaže spoznaja da se odobravam, uza sve slabosti koliko ih imam...ipak sam sebi najvažnija...

A koliko si dugo isla na psihoterapiju, i je li ti barem u tom periodu bilo sto bolje.

[Dvojba]

pa nisam se obratila tebi, nitko nije rekao da moras citati sve postove, nego curi koja je godinama na antidepresivima. ipak bi bilo zanimljivo da procitas njene postove i ona se koji put s antidepresivima osjecala dobro.

Ajoj, ma znam da se nisi obratila izravno meni, ali si me spomenula kao osobu koja zagovara antidepresive. Ja iznosim svoje
iskustvo i meni antidepresivi pomažu da sam manje anksiozna i da mogu
lakše podnijeti panične atake. Tko zna što me tek čeka, i meni se može dogoditi da mi antidepresiv odjednom više ne djeluje i da se nađem na početku priče. Neki imaju i takvih iskustva pa prijeđu na drugi antidepresiv, pa na treći i na kraju odustanu. Može biti jako mnogo faktora u igri zašto lijek ne djeluje - nisu svi antidepresivi za svakoga i
nije lako naciljati onaj koji će baš nama pomoći. A i bitna je doza. Mnogi
ne izdrže nuspojave itd.
Procitat cu njezine postove, bas me zanima.

Dvojba

[back to black]

ej,da se javim u vezi teme o antidepresivima.imala sam periode iskušavanja raznoraznih ad-a,koje sam dobila nakon jedne teže depresivne epizode, koja je nastupila nakon dugogodišnjeg pijenja benzodijazepama.postala sam rezistentna na iste,i ad-i su me izvukli,uz zamjenu benzodijazepama(koje paralelno uzimam u terapiji).mislim da su ad-i od velike koristi na duže staze,naspram sedativa,jer teže izazivaju ovisnost(i otpornost).sigurno u jednoj mjeri izazivaju navikavanje,ali u manjoj količini više efekta daju(opet za razliku od sedativa-protiv kojih sam, pogotovo na duže staze).
nisam ljubitelj lijekova,i ne zagovaram ih uopće,ali znam kad ne funkcioniraš bez njih da ih je bolje trošiti.u smislu
izbjegavanja veće štete,bolje je pola,ili jedan ad, nego tabla apaurina...to sigurno...licemjerno je da dijelim ovakve savjete,kad ni sama nisam mjerodavna, pošto ovisim o lijekovima, ali iz ovoliko iskustva znam što ne bih napravila, a to je upravo biranje lijekova, dok ne razmotrim sve opcije, a njih ima...bitno je na vrijeme to shvatiti...

[back to black]

A koliko si dugo isla na psihoterapiju, i je li ti barem u tom periodu bilo sto bolje.

od svoje 17., sad mi je 35.:D
bilo je koristi,shvatila sam neke mehanizme djelovanja straha,ali ja sam tvrdokoran slučaj,uvjerila sam se da istina može biti baš onakva kakve se bojiš,pa sam uzmicala,i eto me i danas na lijekovima:ne zna:

[back to black]

dvojba,hvala na savjetima,njih nikad dosta:zubo: :kiss:
znam i za b-vitamine,ali bi mi redovito ten otišao u k,pa sam odustala...ali,vrijedi pokušati ponovo...

[Cruella]

od svoje 17., sad mi je 35.:D
bilo je koristi,shvatila sam neke mehanizme djelovanja straha,ali ja sam tvrdokoran slučaj,uvjerila sam se da istina može biti baš onakva kakve se bojiš,pa sam uzmicala,i eto me i danas na lijekovima:ne zna:

Upravo zato te i pitam, jer mi je psiholog objasnio da se to najcesce desava, odnosno da vecina ljudi uzmice kada se priblizi otkrivanju izvora straha i istine, jer su im onda simptomi i problemi najgoreg odnosno najjaceg intenziteta. Ja sam obecala sama sebi da cu ici do kraja i kad mi bude najgore, a sada sam u jednoj od tih faza. Ovih dana ucim kako da se izborim sa strahom tako sto cu logicno zakljucivati o tome da li sam nesto dobro uradila ili ne, a ne na osnovu od djetinjstva mi uguranog misljenja u glavu da nikada ne radim nista dobro i da uvijek mogu bolje. Koliko mi je pojasnjeno - to se bukvalno uci. Cak sam na jedan dan upala i u depresiju, sa kojom sam se prvi put suocila, sto me potpuno bilo slomilo, a o strahu od ludila da ne ne pricam. Uzasno mi je bilo tesko da u glavi u takvoj situaciji poslozim misli i razmisljam na logican i razuman nacin, ali sam ipak barem dijelom uspjela crtajuci bukvalno sebi i tjerajuci se na pisanje. Sjutra idem na novu seansu i uzasno me frka da me opet ovako ne poremeti, ali sta cu, prihvatila sam to i sada necu odustajati.

[Dvojba]

dvojba,hvala na savjetima,njih nikad dosta:zubo: :kiss:
znam i za b-vitamine,ali bi mi redovito ten otišao u k,pa sam odustala...ali,vrijedi pokušati ponovo...

Ma fućakš ten lica, to zakamufliraš puderom :D
Za naše živčeke su B - vitamini super:)
A strah, stres, depresija i nervoza prazne vitaminske
zalihe u tijelu.

Ala mi ide ovo otkrivanje tople vode.
Moram promijeniti nick u "Topla voda" :D

Dvojba

[back to black]

sorry sto se ovako ubacujem ali kako dvojba zagovara antidepresive a mozda dosad nije citala tvoje postove, reci da ti ni oni nisu nes pomogli nakon tolikih godina.

pomogli su mi da se donekle stabiliziram nakon kriznog perioda, čak sam samoinicijativno pokušala prestati uzimat, ali konstantna napetost koje se nikako nisam mogla riješit, udružena s ponovnim depresivnim epizodama me vratila k njima...
ne mislim da su oni riješenje, pogotovo mislim na psihološku ovisnost, a i imaju nuspojave koje često stvore extra problema:confused:
nisu čarobni štapić, ali pomažu kad ništa drugo neće, ne može...
stvar izbora...

[back to black]

vecina ljudi uzmice kada se priblizi otkrivanju izvora straha i istine, jer su im onda simptomi i problemi najgoreg odnosno najjaceg intenziteta. istina.neki ne mogu pogledati strahu u oči,i to je kukavičluk,priznajem.ja sam se suočavala cijeli svoj život,ali sam odlučila to zaustavit,makar na umjetan načinJa sam obecala sama sebi da cu ici do kraja i kad mi bude najgore, a sada sam u jednoj od tih faza. ali sam ipak barem ijelom uspjela crtajuci bukvalno sebi i tjerajuci se na pisanje. Sjutra idem na novu seansu i uzasno me frka da me opet ovako ne poremeti, ali sta cu, prihvatila sam to i sada necu odustajati.
najgore ti je kad prizivaš strah razmišljajuć o negativnom ishodu-zagarantirano se pojavi,to mu je ko' pozivnica...pisanje je navodno dobar način sagledavanja problema...i sama pokušala,ali sve što bi napisala sutra bi iskidala, gadila mi se moja patetika:rolleyes:

[back to black]

oprostite što sam vješta s uokvirivanjem texta;)

[back to black]

Pa to je super, odobravaj se :kava: napunit češ se serotoninom (zadovoljstvom) čak i bez bombona i preskočiti štake. :top: Poklopite me ak sam rekao nešto krivo.
mogu ti reć da mi dobro i ide, kako mi je sa samom sobom, ko' da živim s vampirom u simbiozi:eek:
kako ti?

[kata]

Žao mi što su se neki uvrijedili ili osjetili prozvanim zbog mog teksta o uzimanju lijekiva.No moja namjera nije bila ta već da vam skrenem malo pažnje na način koji sam ja primjenila na sebi.Mozete svi pokušati pa ako nekome upali meni će biti drago.Također ne osuđujem niti one koji su prihvatili tablete kao jedan od načina rješavanja problema.Svatko najbolje poznaje sebe i svoje mogućnosti.U svakom slučaju ,sretno svima !

[Maltretator]

@back to black
Mene danas boli uho, cuka, trga, došlo po eustahijevoj cijevi iz grla.
Drugo ok, samo vječiti problem da ne mogu zaspati bez kemije.

A tvoja simbioza sa samoodobravanjem, nije ti to vampir, prije šišmiš :), samo ti budi dobra sama sa sobom pa onda sve drugo po potrebi.
Već si ionako dovoljno izmučena pokušajima izlječenja da ćeš po njuhu naći pravi put ako ostaneš sebi svoja. Možeš svejedno psihiću onako da odobriš sama sebi da si sve odradila, ali nedaj da te okrene protiv sebe. A psihić će svejedno znati jesi li dobro ili ne ako je pravi. Negdje si napisala (možda i netko drugi) da nisi našla okidač svojoj tjeskobi. Možda zbilja trebaš samo ne raditi ono što ti tijelo ne želi. Možda si dugo bila u nečem što ne želiš pa se tijelo pobunilo.
Ja sam recimo takav da kad krenem u neke poduhvate cijelo tijelo mi vrišti NEEEMOOJ, a na druge pak šuti i prede.... i po tome i radim kad god mogu.

Kratko uputstvo kako otkriti da li nešto treba raditi ili ne.
1. Naći unutarnji mir na trenutak (to je ko da si uključila senzore).
2. Krenuti u to nešto što ispituješ.
3. Ako tijelo ostane opušteno i ok, slobodno to radi dalje, ako pak tijelo reagira nelagodom ili nedaj bože P. A. onda ne to raditi dalje.
4. Opet se skulirati i nađi unutarnji mir ako si ga narušila.

[back to black]

[QUOTE=Maltretator;10655634.
Već si ionako dovoljno izmučena pokušajima izlječenja da ćeš po njuhu naći pravi put ako ostaneš sebi svoja. Možeš svejedno psihiću onako da odobriš sama sebi da si sve odradila, ali nedaj da te okrene protiv sebe. A psihić će svejedno znati jesi li dobro ili ne ako je pravi. Negdje si napisala (možda i netko drugi) da nisi našla okidač svojoj tjeskobi. Možda zbilja trebaš samo ne raditi ono što ti tijelo ne želi. Možda si dugo bila u nečem što ne želiš pa se tijelo pobunilo.
Ja sam recimo takav da kad krenem u neke poduhvate cijelo tijelo mi vrišti NEEEMOOJ, a na druge pak šuti i prede.... i po tome i radim kad god mogu.

ajd,proći će...to je ipak samo fizička bol:D
to s njuhom stvarno stoji...oslanjam se i previše na njega,a malo racionaliziram, treba to malo dovest u ravnotežu:kava:
ja sam ti jedna velika kukavica, u meni nešto stalno vrišti, pa makar se radilo o donošenju odluke koji deterdžent kupit...hoću reć, neodlučna sam, i plašim se promjena, pogotovo ako ne mogu utjecati na njih...to je onaj temeljni strah od gubitka kontrole:confused: ...rušenje navika i ustaljenih obrazaca...
s druge strane, na momente sam neumjereno impulzivna, da samu sebe zaskočim i ostanem u čudu...sama sebi najveća zagonetka...nikad mi nije dosadno,nikad:p
nisam pronašla uzrok svojoj preosjetljivosti, i neću...ali znam što ne želim,i točno je da se u meni nešto buni kad moram djelovati u pravcu promjene,jer sam prekomodna, uglavnom...

eto, ima nas svakakvih:lol:
živila raznovrsnost!

[back to black]

Žao mi što su se neki uvrijedili ili osjetili prozvanim zbog mog teksta o uzimanju lijekiva.No moja namjera nije bila ta već da vam skrenem malo pažnje na način koji sam ja primjenila na sebi.Mozete svi pokušati pa ako nekome upali meni će biti drago.Također ne osuđujem niti one koji su prihvatili tablete kao jedan od načina rješavanja problema.Svatko najbolje poznaje sebe i svoje mogućnosti.U svakom slučaju ,sretno svima !
mislim da se nitko nije uvrijedio...
lijepo je svojim primjerom potvrditi da je moguće riješiti se ovisnosti o vanjskim pomagalima,i izboriti se snagom svojih "mišića":top:

[PUPA16]

Pupa kako si se izvukao iz anksioznosti

Nisam se izvukao iz "anksioznosti",ne jos.
Vezano sa ezoteriju i "okultno"-Juana Matusa i Castanedu,ne znam sta bi reko,Matus je po meni bio "realiziran bogocovjek" no kao ucitelj nije bio bogzna sto(to sam zakljucio nakon visegodisnjih proucavanja Karlosovih djela),on kao i hrpa glupavih ucitelja bio je slab u samopromatranju i lazan aspirant na Istinu(koje na koncu niti nema):o

Sumnjam da je izlaz i lijek u knjigama,Freud primjerice do kraja smrti nije znao sta je u stvari anksioznost,ne znaju ni moderni fiziolozi,biolozi,psihijatri,itd......znaci nasli ste se na nepoznatoj zemlji totalno,vec samo to je dovoljno da se usejete od jeze:)

:top:

[back to black]

znaci nasli ste se na nepoznatoj zemlji totalno,vec samo to je dovoljno da se usejete od jeze:)

:top:
reci mi nešto što već ne znam:mig:

[Maltretator]

@pupa
:) Sad si ih bacio iz tave u oganj :), ali slažem se, istina je nedokučiva i bolna. No ostaje nam radost života i svijesti koja je isto uvijek tu sama po sebi apstraktna i sveprisutna, ko je te sreće da je uspio ugrabiti tu nit :) i ko nije morao taj dan previše xanaxa popiti.
Nek nam je sa srećom.

PUPA nije na meni da pričam o tebi jer te i ne znam ali čini mi se da ti kotačići rade na prevelikom broju okretaja u glavi (i meni su tu i tamo), probaj se usporiti, možda i zaustaviti na trenutak (onaj beskonačni trenutak da sagledaš sve).
Može biti da sam u pravu, oprosti ako te to nekako uvrijedilo, samo hoću pomoći.

[back to black]

čitajte kurta vonneguta, tip je prezabavan.belu hamvasa, ako želite "nešto ezoteričnije"...

[Maltretator]

reci mi nešto što već ne znam:mig:

Ne brini se, tu smo i da kao što sam već napisao da upijemo sve znanje koje možemo i poberemo sve apstraktne radosti života koje propuštamo dok se brinemo.

Znaš ono: "Samo gledaj" :kokice:

[PUPA16]

@pupa
Sad si ih bacio iz tave u oganj ali slažem se, istina je nedokučiva i bolna. No ostaje nam radost života i svijesti koja je isto uvijek tu sama po sebi apstraktna i sveprisutna, ko je te sreće da je uspio ugrabiti tu niti ko nije morao taj dan previše xanaxa popiti.
Nek nam je sa srećom.

PUPA nije na meni da pričam o tebi jer te i ne znam ali čini mi se da ti kotačići rade na prevelikom broju okretaja u glavi (i meni su tu i tamo), probaj se usporiti, možda i zaustaviti na trenutak (onaj beskonačni trenutak da sagledaš sve).
Može biti da sam u pravu, oprosti ako te to nekako uvrijedilo, samo hoću pomoći.

meni je um poprilicno kristaliziran,miran,na rubu rasprsnuca,ove rijeci dolaze odnekud drugdje..
"Bog" ubrzava misli,bog ih usporava...ja cekam da "onaj beskonacni trenutak " postane Konačna Vjecnost,da drito iz tog sredista Nad-uma,sagledavam svijet i mozda svjetove,da "sagledavam sve i nista:rolleyes:
Ne brini dal ces nekog uvrijedit,prepažljiv si trenutno ali sumnjam da ti tu trenutno mozes ista,bar za sada:mig:
Put do Istine je bolan,ali izbor nije nas :rolleyes:
Eto,idem rucat Sv.Grah:)
Drz te se!!!!!:rolleyes: :( :eek: :lol: :top:

P.S. sorry Malt moro sam ti koji smajlic pobrisat:D

[Maltretator]

"Bog" ubrzava misli,bog ih usporava...


Dobar tek želim.
LOS VOLADORES? Prije nego bog, bojim se. Pitaj me ako ne znaš, nije za tema za Anksioznost, prestrašno je :eek: .

[Dvojba]

Dobar tek želim.
LOS VOLADORES? Prije nego bog, bojim se. Pitaj me ako ne znaš, nije za tema za Anksioznost, prestrašno je :eek: .

I ja sam čitala o voladoresima još prije 20 god. što me onako
prirodno anksioznu duplo opalilo po živcima :eek:

[Maltretator]

E pa nemoj :), zaboravi.

[[Ciara]]

Obavezno potrazi pomoc jer ce ti psiholog ukazati odnosno navesti te da sama shvatis koji je najbolji nacin da to prihvatis i pokusas da prevazidjes. I ne ocekuj da ce ti odmah biti bolje, jer je meni u startu objasnjeno da ce mi narocito na pocetku biti uzasno lose nakon seansi i to onda kada pogodim sustinu jednog od problema. I bilo je tako, ali nijesam zeljela da odustanem kao sto mnogo ljudi radi upravo zbog toga sto se osjecaju kao shit nakon razgovora. Uporna sam zaista, iako na momente pomislim da necu izdrzati i izboriti se sa tim, ali se onda sjetim kako sam i do sada izdrzavala i ostvarilavala pomake, sto mi da dodatnu snagu. Da mi je neko rekao juce da cu danas biti super sigurno ne bih vjerovala ali jeste. Ipak svi mi i imamo mnogo vise snage i zelje da se oslobodimo crnih misli nego sto mozemo i pretpostaviti, jer naravno ne vjerujemo dovoljno u sebe pa stalno i sumnjamo u soptvene kapacitete.

Drago mi je što si se ovako izrazila.
Svaka iskrena introspekcija je nužno bolna, spoznajni proces sebstva, bitka ne može i ne smije biti drugačiji. To i očekujem i mislim da sam se na to pripremila.
:top:

[[Ciara]]

meni je um poprilicno kristaliziran,miran,na rubu rasprsnuca,ove rijeci dolaze odnekud drugdje..
"Bog" ubrzava misli,bog ih usporava...ja cekam da "onaj beskonacni trenutak " postane Konačna Vjecnost,da drito iz tog sredista Nad-uma,sagledavam svijet i mozda svjetove,da "sagledavam sve i nista:rolleyes:


:misli:

[PUPA16]

;10666276']:misli:

:)

Tak mi je i samom.:misli: To je zato kaj jos uvijek umujem:p

[[Ciara]]

:)

Tak mi je i samom.:misli: To je zato kaj jos uvijek umujem:p

Prvo sam mislila da sam shvatila što hoćeš reći, a onda sam opet pročitala i shvatila da nemam pojma... Samo ti umuj, znaš onu: um caruje... :mig:

Čita li netko možda Alan Wattsa (http://en.wikipedia.org/wiki/Alan_Watts)?
Poznajem osobu koja se oduševila njime, ali ja nemam previše volje za to.

[Maltretator]

Um caruje, xanax smiruje :)
Nisam čitao Wattsa.

[back to black]

ja odustala od "traženja istine" idući putem "odabranih,pozvanih..."
nije to za svakoga, najmanje za mene:zubo:
počela prerano, lutala svugdje, ali bojim se da je "znatiželja ubila mačku" u mom slučaju...
najsretnija sam kad me ništ ne boli, i kad sam sita;) ,opuštena uz pogled na komad neba, jer ga iz nametnute perspektive, rijetko i viđam...čisti hedonizam,oplemenjen doziranom skromnošću:zubo:

[Maltretator]

Joj pogotovo nemoj ići na forum Duhovnosti, u pravu si, ništa ne diraj, živi kako možeš i SAMO GLEDAAAJ. :)
Mene sad razapinju tam, imaju 100 0000 0000 pitanja ( što nemogučih što glupih ) i nimalo odgovora na svoja pitanja. Ne znam što sam im uradio ali kad sam ima predstavio shemu iz Castanedinih knjiga svi su počeli 10 postova u minuti pisati.

[Maltretator]

Mrtvo nešto ovdje, da nisam ja nešto skrivio?

Ili je svima dobro?

[Dvojba]

Mrtvo nešto ovdje, da nisam ja nešto skrivio?

Ili je svima dobro?

Nisi ništa skrivio, nego smo izgleda u fazi preispitivanja
samih sebe. Znaš da su anksiotičari majstori za razmišljanje
i analiziranje svega - i onog što treba, i onog što ne treba :D

Dvojba

[back to black]

nema se vremena;)

[[Ciara]]

ja odustala od "traženja istine" idući putem "odabranih,pozvanih..."
nije to za svakoga, najmanje za mene:zubo:
počela prerano, lutala svugdje, ali bojim se da je "znatiželja ubila mačku" u mom slučaju...
najsretnija sam kad me ništ ne boli, i kad sam sita;) ,opuštena uz pogled na komad neba, jer ga iz nametnute perspektive, rijetko i viđam...čisti hedonizam,oplemenjen doziranom skromnošću:zubo:

Sve više shvaćam taj osjećaj... I poželim samo za početak da osjetim neki mir u sebi, a sve ostalo... mora se nekako posložiti onda. Nikakva bezumna djetinja idila, samo da se pomirim sa samom sobom. I da doživim da se najbolje šta mogu dati, taj mir odražava na drugima pa da nam svima bude nbarem malo lakše živjeti u ovom svijetu.

[Maltretator]

Točno, taj mir za početak mora biti polazište i referenca, inače sve poslije biva često jalovo i svima nejasno, čak i psihiću.

P.S. izbacili su me iz Velike Ivanove škole duhovnosti nakon tri dana :lol: to je dobar znak koliko vidim.

[back to black]

"duhovnjaka" raznih sorti sam upoznala u životu,neki su mi se svidjeli manje,neki više, ali u društvu niti jednoga nisam htjela bit dugo...ne iz "straha", nego zbog odbojnosti zbog njihove zaokupljenosti, da ne kažem opsjednutosti sobom, i svojim vizijama...pomislim kako bi sebi napravila golemu uslugu da se s istima nisam ni srela, jer su mi samo pomogli produbit vlastite dvojbe, i strahove...ono,manje jezivo odrastanje mi je bilo bolja opcija, nego se bakćat s nekakvim kvaziduhovnjacima:eek:
za mene je najveći duovnjak mali čovjek, koji uspijeva bit sretan uza svu današnju negativnu perspektivu oko sebe...:misli:
ljudi su rođeni s potrebom da se osijećaju "posebnima", teško se mire s vlastitom smrtnošću, i zato valjda toliki interes vlada za tu sferu...pogotovo danas, kad je sve dovedeno do apsurda, kad se sve čini samo stvar slobodne volje, ili izbora...koćegaznat...nisam ja expert:zubo:

[back to black]

vidiš, maltretatore kako napredujem s zarezima...;)

[back to black]

;10695822']Sve više shvaćam taj osjećaj... I poželim samo za početak da osjetim neki mir u sebi, a sve ostalo... mora se nekako posložiti onda. Nikakva bezumna djetinja idila, samo da se pomirim sa samom sobom. I da doživim da se najbolje šta mogu dati, taj mir odražava na drugima pa da nam svima bude nbarem malo lakše živjeti u ovom svijetu.
to i je umjetnost,jel'da?:ne zna:

[Maltretator]

Super su ti zarezi:top:

[Maltretator]

"duhovnjaka" raznih sorti sam upoznala u životu,neki su mi se svidjeli manje,neki više, ali u društvu niti jednoga nisam htjela bit dugo...ne iz "straha", nego zbog odbojnosti zbog njihove zaokupljenosti, da ne kažem opsjednutosti sobom, i svojim vizijama...pomislim kako bi sebi napravila golemu uslugu da se s istima nisam ni srela, jer su mi samo pomogli produbit vlastite dvojbe, i strahove...ono,manje jezivo odrastanje mi je bilo bolja opcija, nego se bakćat s nekakvim kvaziduhovnjacima:eek:
za mene je najveći duovnjak mali čovjek, koji uspijeva bit sretan uza svu današnju negativnu perspektivu oko sebe...:misli:
ljudi su rođeni s potrebom da se osijećaju "posebnima", teško se mire s vlastitom smrtnošću, i zato valjda toliki interes vlada za tu sferu...pogotovo danas, kad je sve dovedeno do apsurda, kad se sve čini samo stvar slobodne volje, ili izbora...koćegaznat...nisam ja expert:zubo:

Ma baš je šokantno da su me izbacili, primio sam hrpu uvreda , nikoga nisam uvrijedio i na kraju sam neuništivog i nesalomljivog Majstora Ivana nekako natjerao da mi da izgon iz njegove škole duhovnosti :). :ne zna:

[[Ciara]]

to i je umjetnost,jel'da?:ne zna:

Ja se pitam da li je to cilj ili sredstvo... Ne mogu se odlučiti. :(

[žacko]

za anksioznost mogu shvatiti da postoji koja i mene konstantno puca.Tako da se povlačim usvoj svijet.kod mene je stanje sklčno kao i depresiji :povlačim se od prijatelja,bezvoljnost,apstija,smisao života ,i najmanji napor ti predstavlj teškoću itd.

[[Ciara]]

za anksioznost mogu shvatiti da postoji koja i mene konstantno puca.Tako da se povlačim usvoj svijet.kod mene je stanje sklčno kao i depresiji :povlačim se od prijatelja,bezvoljnost,apstija,smisao života ,i najmanji napor ti predstavlj teškoću itd.

Anksioznost je ipak malo drugačija od depresije... Recimo, meni anksioznost ne da disat kad se uzrujam, prožimaju me tjeskoba, strahovi, panika... a onda iz nemogućnosti rješavanja toga proizlaze simptomi depresije koje si opisao...

[Dvojba]

;10715419']Anksioznost je ipak malo drugačija od depresije... Recimo, meni anksioznost ne da disat kad se uzrujam, prožimaju me tjeskoba, strahovi, panika... a onda iz nemogućnosti rješavanja toga proizlaze simptomi depresije koje si opisao...

Ista stvar i kod mene :(
Danas sam obavljala jednu situaciju koja je za mene stresna i može
mi izazvati PA, međutim, krknula sam si Xanax i Cipralex i sve je prošlo
dobro.
Međutim, moram uskoro na operaciju ( histeroktomija) i samo se pitam,
kako ću ja ovako teško anksiozna i s paničnim atakama to podnijeti?
Inače bježim od doktora i rijetko idem k njima, jer već u čekaonici proživljavam prave drame.
Jednom mi je doktorica mjerila tlak - čim sam
ugledala tlakomjer, meni srce počelo nabijati (PA). Ova mi izmjerila 170/ 90 i poslala me kardiologu. Tada sam bila mlada cura. Naravno da kardiologu nisam išla, niti sam njoj rekla da mi je to na psihičkoj bazi.

A da ne pričam o situacijama gdje me je PA doveo do javne blamaže.
I kad se sve to stavi na hrpu, jasno da čovjek upada u depru. Simptomi
te sprječavaju da se pokažeš i dokažeš kao čovjek sa svim svojim, talentima, potencijalima, sposobnostima i vrijednostima. Osjećaš se kao totalni promašaj i eto ti depresije na vrata. Ma, uh.

Dvojba

[Ira F.]

Simptomi te sprječavaju da se pokažeš i dokažeš kao čovjek sa svim svojim, talentima, potencijalima, sposobnostima i vrijednostima. Osjećaš se kao totalni promašaj i eto ti depresije na vrata. Ma, uh.
Ovo je najgore. A ipak, samo ti imaš ključ koji otvara bravu koju ne možeš pogoditi. Zbog čega čovjek sam sebe sabotira i čini da se osjeća manje vrijednim? Ideš kopati po prošlosti, znaš da si imao sasvim normalno djetinjstvo i odrastanje, ali što se to nešto krivo usadilo tijekom odgoja?
I sad se ti oslobodi svega što ti je usađivano, svih društvenih normi i pravila i očekivanja. Mislim da kad čovjek to uspije, kad se oslobodi, kad tu slobodu osjeti u sebi, da tada nema depresije više.

[Dvojba]

Ovo je najgore. A ipak, samo ti imaš ključ koji otvara bravu koju ne možeš pogoditi. Zbog čega čovjek sam sebe sabotira i čini da se osjeća manje vrijednim? Ideš kopati po prošlosti, znaš da si imao sasvim normalno djetinjstvo i odrastanje, ali što se to nešto krivo usadilo tijekom odgoja?
I sad se ti oslobodi svega što ti je usađivano, svih društvenih normi i pravila i očekivanja. Mislim da kad čovjek to uspije, kad se oslobodi, kad tu slobodu osjeti u sebi, da tada nema depresije više.

Slažem se. Ja sam kao 10 - godišnja djevojčica trpjela psihičko zlostavljanje pojedinaca u razredu, i to je trajalo 4 godine skoro svaki dan. Razrednica nije ništa poduzimala jer me nije simpatizirala - ja nisam bila iz komunističke obitelji, a ona je bila zadojena komunjara , a doma me bilo sram reći što se događa. Nakon
toga su počele PA i anksioznost i nikad se toga nisam riješila. Ni psihoanaliza tog slučaja nije umanjila štetu. Moj je nervni sustav jednostavno izgubio otpornost na stres.
No dobra je vijest da još ne moram na operaciju i da možda ima nade
da ni neću. Ako me posluži i malo sreća :)

Dvojba

[back to black]

;10715094']Ja se pitam da li je to cilj ili sredstvo... Ne mogu se odlučiti. :(
i ne moraš, jer postižeš cilj upravo tako...jedno i drugo su zapravo ista stvar:)
naravno, normalno se preispitivati, bar većini:rolleyes: ...i sama upadam u kontradikcije često, ali kad se malo saberem, onako spontano...vraćam se istome.

[back to black]

Ma baš je šokantno da su me izbacili, primio sam hrpu uvreda , nikoga nisam uvrijedio i na kraju sam neuništivog i nesalomljivog Majstora Ivana nekako natjerao da mi da izgon iz njegove škole duhovnosti :). :ne zna:

jezuškristoš:eek: ...niš'ti ja to ne razmem:confused:
ko'je majstor ivan?šta taj dijeli mjesečne plaće?
aha, i tamo vlada jednoumlje,čim se okome na nekog tko iskače iz okvira, kako tipično:s
šta oni uopće rade na forumu?smrdi na sektu:eek:
kloni se toga, samo ćeš čir zaradit...van u šetnju!u zdravom tijelu-zdrav duh:kava:

[cherryblossomgirl]

vidiš, maltretatore kako napredujem s zarezima...;)

joj, ne mogu odolijeti da i ja ne napravim jedan ispravak.......

vidiš, maltretatore, kako napredujem sa zarezima.....

sorry :mig:

[Maltretator]

Izvrsno :) :mirko: :zvrko:

[Maltretator]

jezuškristoš:eek: ...niš'ti ja to ne razmem:confused:
ko'je majstor ivan?šta taj dijeli mjesečne plaće?
aha, i tamo vlada jednoumlje,čim se okome na nekog tko iskače iz okvira, kako tipično:s
šta oni uopće rade na forumu?smrdi na sektu:eek:
kloni se toga, samo ćeš čir zaradit...van u šetnju!u zdravom tijelu-zdrav duh:kava:

Tamo vlada ne znam što, ali nije dobro. Neki kvazi Zen bla... :)
Prikovan sam za komp cijeli dan poslom pa sam se zaletio tam za odmor malo ko u neku raspravu ali :eek: zaradio psihosomatski poremečaj, faca mi pocrvenila jučer na nekim mjestima. E sad ih moram zahebavat do kraja :lol: .

Ostajte mi dobro.

[back to black]

ali ćemo ovde još i zareze brojat?

[back to black]

Tamo vlada ne znam što, ali nije dobro. Neki kvazi Zen bla... :)
Prikovan sam za komp cijeli dan poslom pa sam se zaletio tam za odmor malo ko u neku raspravu ali :eek: zaradio psihosomatski poremečaj, faca mi pocrvenila jučer na nekim mjestima. E sad ih moram zahebavat do kraja :lol: .

Ostajte mi dobro.
pa i nisi se baš odmorio tamo:kava:

[Maltretator]

pa i nisi se baš odmorio tamo:kava:

Nisam, ali bio sam ja i vani malo. Ali tak je neko teško vrijeme, taman za tjeskobu :) i traži pit puno kave a ne smijem :kava: .
Obečavam da ču se odsad sve manje kažnjavati na duhovnoj školi. :eek: Ne može se samo tako prekinut, ko i sa lošim tabletama, iako su loše treba postepeno ukidati.:kokice:

[Maltretator]

ali ćemo ovde još i zareze brojat?

Pa otkud su se sjetili zareza? :rolleyes: To je bilo auuuuu postova prije šala mala da poslije zareza i točke dolazi razmak i da ja ne znam č i ć :ne zna: .
Mislim da postoji neka manija brojanja svega, ne znam kako se zove.

[žacko]

kaj,ljudi nemate večih problema nego zareze brojati?-blago vama.

[Maltretator]

Pa to je umjesto vježbi disanja :), brojiš zareze da odvratiš misli.
I to je nešto.

[back to black]

aha,stvarno smo neozbiljni:rofl:
dobro dođe malo za promjenu.

[back to black]

ja sam osjetila pravu prazninu, u vrijeme jedne depresivne krize, i to mi dođe kao podsjetnik da pakao stvaraš jedino ti sam, jer to je bilo nešto najgadnije što sam iskusila u životu...gore od sartreove mučnine, puno gore...lišen ikakvog smisla postojanja, pun jeke, kao da sam postala vlastita kopija, ali beživotna:eek:
od tada ma kopanje u dubine baš i ne privlači...ostajem na površini(makar plivala s g******)...

[Maltretator]

ja sam osjetila pravu prazninu, u vrijeme jedne depresivne krize, i to mi dođe kao podsjetnik da pakao stvaraš jedino ti sam, jer to je bilo nešto najgadnije što sam iskusila u životu...gore od sartreove mučnine, puno gore...lišen ikakvog smisla postojanja, pun jeke, kao da sam postala vlastita kopija, ali beživotna:eek:
od tada ma kopanje u dubine baš i ne privlači...ostajem na površini(makar plivala s g******)...

Gadno zvuči. Spoznao sam to isto samo bez jeke i bezživotnosti pa je opet bilo strašno. Ali mogu reći da živim s tim nekako, nije super ali ide.
:kokice:

[Dvojba]

ja sam osjetila pravu prazninu, u vrijeme jedne depresivne krize, i to mi dođe kao podsjetnik da pakao stvaraš jedino ti sam, jer to je bilo nešto najgadnije što sam iskusila u životu...gore od sartreove mučnine, puno gore...lišen ikakvog smisla postojanja, pun jeke, kao da sam postala vlastita kopija, ali beživotna:eek:
od tada ma kopanje u dubine baš i ne privlači...ostajem na površini(makar plivala s g******)...


Draga black, možeš li mi objasniti što točno misliš kad kažeš da ti je to podsjetnik da pakao stvaraš jedino ti sam?

Lišenost ikakvog smisla za život meni je došlo kao reakcija na brojne
stresove na koje nisam mogla utjecati. Tada sam klonula. No nikako nisam imala osjećaj da ja to stvaram samoj sebi. Jednostavno me
pokosio umor života, određene uzaludne situacije u kojima sam trošila
goleme količine energije. Kada su mi došle suicidalne misli u glavu, svim
sam im silama pokušala prkositi, siliti sebe na što više rada, šetnje, druženja, ali sam sve više osjećala neku čudnu duševnu ravnodušnost.
Odjednom se više ničem nisam mogla smijati, radovati, sve je odjednom
postalo crno i bezizlazno. Došla mi je želja da se skutrim u najtamniji
kutak svoga stana i da me nitko ništa ne pita. Željela sam pobjeći od svega što je izvor bola. Kao što ranjen čovjek padne na tlo, pokuša se
dići, ali vidi da zbog boli ne može. I ostane ležati. Tako sam iskusila što
je to depresija. Užas.

Dvojba

[micamacazg]

Pozdrav svima.Dakle, problem je slijedeći. Moj prvi panični napadaj je bio prije 2 godine. Završila sam na hitnoj dobila inekciju i nakon toga godinu dana ništa. I tako za godinu dana opet. Unatrag pola godine to se učestalilo barem jedanput tjedno, ako ne i češće. Uz napadaj, pojavio mi se visoki tlak(inače sam bila niskotlakaš), a puls mi je u stanju mirovanja 120. Doktorica opće prakse mi je prepisala helex koji sam pila ujutro i navečer. Sad sam smanjila na jednu ujutro s time da mi i unatoč helexu se napadaji pojavljuju i onda popijem još jednu.A i najgore mi je od svega toga šta mi se napadaj u više navrata desio u kupaonici u kadi i sad se užasavam kade :confused: Idući tjedan idem kod psihijatrice prvi put pa ću vidjeti šta će mi reći. A druga stvar je da mi se unatrag 2 mjeseca pojavio gastritis i probadanje u srcu i konstantan strah od svega i sve me smeta i živcira ma svaka sitnica. Da li to sve može biti povezano i na koji način ili je sve to od stresa?

[micamacazg]

Zaboravila sam napomenuti da mi je doktorica na uputnicu za psihijatricu kao dijagnozu napisala opći anksiozni poremećaj.

[back to black]

draga dvojbo;)
mislim, odnosno znam da sam tako ustrojena, da gotovo sve loše što mi se dogodi izazovem isključivo, i baš zbog mogućnosti da sama isprovociram loš ishod...to se zove anticiprajući strah, ili strah od straha:eek:
teško mi je ne sabotirati sebe, jer mi je mozak odavno naučio ponavljati taj ustaljeni obrazac ponašanja:E:
sama sebi sam jedini pravi neprijatelj...
znam da to ne mora biti tako, ali naprosto mi je teško sebi sugerirati pozitivu, okrenula sam se protiv same sebe, možda se kažnjavam(?)...nastojim pobjeći ovom gubitaškom razmišljanju, ali mi teško uspijeva...:misli:
voljeti sebe, unatoč sebi,voljeti sebe unatoč sebi,voljeti sebe...............
ta depresivna epizoda je bila nešto što ne zaboravljaš, sjetim se koliko sam sebi pomogla da se dovedem u to stanje, upravo ovakvim razmišljanjem...
brrrr....idem pojest nešto slatko;)

[back to black]

micamaca
sve je povezano, tako suptilne veze postoje u nama, da se simptom teško povezuje s pravim uzrokom nastajanja...a, kažu da je 90% bolesti nastalo najprije na mentalnoj bazi...

[Dvojba]

draga dvojbo;)
mislim, odnosno znam da sam tako ustrojena, da gotovo sve loše što mi se dogodi izazovem isključivo, i baš zbog mogućnosti da sama isprovociram loš ishod...to se zove anticiprajući strah, ili strah od straha:eek:
teško mi je ne sabotirati sebe, jer mi je mozak odavno naučio ponavljati taj ustaljeni obrazac ponašanja:E:
sama sebi sam jedini pravi neprijatelj...
znam da to ne mora biti tako, ali naprosto mi je teško sebi sugerirati pozitivu, okrenula sam se protiv same sebe, možda se kažnjavam(?)...nastojim pobjeći ovom gubitaškom razmišljanju, ali mi teško uspijeva...:misli:
voljeti sebe, unatoč sebi,voljeti sebe unatoč sebi,voljeti sebe...............
ta depresivna epizoda je bila nešto što ne zaboravljaš, sjetim se koliko sam sebi pomogla da se dovedem u to stanje, upravo ovakvim razmišljanjem...
brrrr....idem pojest nešto slatko;)

Znam što je anticipirajući strah, "sretan" sam vlasnik istog:D
Ja i sad, iako pijem ljekove, ulazim u dućan sa prisilnom misli : Uh, hoće
li me maznuti strah? Onda se svađam sama sa sobom, pa kažem: Ajde,
mazni me, psmtr ti, ajde, udri :rolleyes:
Neki put se ni ne sjetim straha, a neki put počne već doma, dok se spremam u dućan.

Da, da, jedi čokoladu, zna se da ona podiže serotonin :p

[Dvojba]

Pozdrav svima.Dakle, problem je slijedeći. Moj prvi panični napadaj je bio prije 2 godine. Završila sam na hitnoj dobila inekciju i nakon toga godinu dana ništa. I tako za godinu dana opet. Unatrag pola godine to se učestalilo barem jedanput tjedno, ako ne i češće. Uz napadaj, pojavio mi se visoki tlak(inače sam bila niskotlakaš), a puls mi je u stanju mirovanja 120. Doktorica opće prakse mi je prepisala helex koji sam pila ujutro i navečer. Sad sam smanjila na jednu ujutro s time da mi i unatoč helexu se napadaji pojavljuju i onda popijem još jednu.A i najgore mi je od svega toga šta mi se napadaj u više navrata desio u kupaonici u kadi i sad se užasavam kade :confused: Idući tjedan idem kod psihijatrice prvi put pa ću vidjeti šta će mi reći. A druga stvar je da mi se unatrag 2 mjeseca pojavio gastritis i probadanje u srcu i konstantan strah od svega i sve me smeta i živcira ma svaka sitnica. Da li to sve može biti povezano i na koji način ili je sve to od stresa?

Psihijatar će ti sigurno mnogo pomoći :)
I ja se slažem s Black da je sve povezano.
Jesi li bila pod velikim stresom u posljednje vrijeme?
Iako nužno ne mora baš to biti okidaš za PA. Neki su
ovdje pisali da su PA dobili nakon što su si sve sredili u
životu ( brak, posao, djeca). I onda odjednom BUM.

Meni su se panične atake znale događati u liftu - zato što
sam se na tom mjestu osjetila kao da sam u klopci jer ne mogu
izaći van kad ja to želim, nego kad lift stane. Znači da je u igri potreba
da se kontrolira neka situacija. Barem je tako kod mene. Poslije
sam znala na 13 kat ići pješice - koja sam budaletina:D

Micamaca, sve će biti dobro, samo budi ustrajna u liječenju.
A tu smo i mi, da ti barem malo pružimo potporu.
Drž se curo !!!:top:

[cherryblossomgirl]

A i najgore mi je od svega toga šta mi se napadaj u više navrata desio u kupaonici u kadi i sad se užasavam kade :confused:

zanimljivo. meni je tuširanje bio jedan način relaksacije kad bi me uhvatila nervoza. odmah bih se bacala pod tuš :) i on bi me nekako smirio.....

a jesmo ludi, kakvi nas sve strahovi neće strefit! :rolleyes:

drži se, curo, bit će bolje. a svi ti simptomi su ti najvjerojatnije posljedica anksioznosti.

[micamacazg]

Hvala na podršci.
Meni je svaka situacija stresna ma od najmanje sitnice, sve me smeta, živcira, imam osjećaj da sam konstantno pod stresom. A najgori mi je osjećaj da ću se ugušiti... Ma moram nekako to rješiti jer me već u par navrata bilo strah da ću doživjet živčani slom... :(

[micamacazg]

Kako se uopće anksioznost liječi i da li se može izlječiti ili je to jednostavno nešto šta će me proganjati cjeli život?

[Dvojba]

Kako se uopće anksioznost liječi i da li se može izlječiti ili je to jednostavno nešto šta će me proganjati cjeli život?


Anksioznost se liječi psihoterapijom i antidepresivima te u početku i
anksioliticima.
I ja sam kao i ti mislila da ću dobiti nervni slom jer mi je svaka sitnica
bila izvor stresa. I tako od jutra do večeri. Nakon mjesec i pol dana
terapije, osjećam se mnogo bolje - smirena sam i nisam anksiozna kao
što sam bila. Prošvrljaj malo po forumu, čitaj postove i vidjet ćeš da
mnogi prolaze isto što i mi.

Evo jednog teksta koji je zgodan za pročitati:

http://www.lijekovi.com/casopisi/vase_zdravlje/psihijatrija/09_12_1999_doktore_dogodilo_mi_se_nesto_strasno.ht ml


Dvojba

[micamacazg]

Dvojba, imaš pravo. Puno mi je pomogao ovaj članak i to je točno to što se meni dešava. Nadam se da ću u utorak kod psihijatrice nešto riješiti pa vam se javim sa novostima. Hvala na savjetima :s :bicedobro:

[back to black]

Znam što je anticipirajući strah, "sretan" sam vlasnik istog:D
Ja i sad, iako pijem ljekove, ulazim u dućan sa prisilnom misli : Uh, hoće
li me maznuti strah? Onda se svađam sama sa sobom, pa kažem: Ajde,
mazni me, psmtr ti, ajde, udri :rolleyes:
Neki put se ni ne sjetim straha, a neki put počne već doma, dok se spremam u dućan.

Da, da, jedi čokoladu, zna se da ona podiže serotonin :p
uh, onda se dobro znamo:mig:
najgore mi je kad, nakon dugog harmoničnog peroda samu sebe "podsjetim" kako to nije realno, i onda lavina krene...:flop:
srećom, malo sam skuliranija što idem starija:cerek: , pa se ne uzimam za ozbiljno....to je najvažnije, mislim....:p

[Dvojba]

uh, onda se dobro znamo:mig:
najgore mi je kad, nakon dugog harmoničnog peroda samu sebe "podsjetim" kako to nije realno, i onda lavina krene...:flop:
srećom, malo sam skuliranija što idem starija:cerek: , pa se ne uzimam za ozbiljno....to je najvažnije, mislim....:p

Daaaaa, to je točno tako.:top:
Nije se lako riješiti prisilnih misli, s godinama to postane
navika, mehanizam ponašanja. Treba proći mnogo vremena
da čovjek "nauči" da sa psihoterapijom ili lijekovima paničnih
ataka više nema ili su blaže. Onda nam je to odjednom čudno.
Pa provjeravamo je li to doista tako. Pa onda krenu prisilne
misli: Hoće li me sad zgrabiti PA, možda neće, što ako hoće..:D

Da, odlična je stvar ako netko sebe ne uzima ozbiljno - duhovnjaci
kažu da se tako razbija ego i samovažnost :)

Dvojba

[Žulaj]

jedno pitanjce možda malo offtopic ali vidim da tu ima ljudi koji idu na terapiju pa...

ak tražim uputnicu jel ja sama mogu izabrati gdje ću ili mi to doktorica OP odredi?
i gdje ima netko normalan tko mi neće odmah uvaliti hrpetinu tableta?

[Astrice]

Doktorica opće prakse ti ne određuje kod kojeg ćeš psiha ić:ona je tu da napiše uputnicu. A za preporuku bi mogla reći odakle si.

[peta25]

evo opet vec par dana me pere to u glavi bilo je dobro par mjeseci i sad opet katastrofa neznam dali to netko ima od jutra do mraka konstantno neke lelujanja u glavi kao da ti se non stop vrti ali ne okrecu se stvari vec je nesto nestabilno cudno zanasanja u glavi koja te poticu da stalno nes radis jel kad sam smirena i mirna onda je to jos gore uzas nemrem tak vise funkcionirat

[Dvojba]

evo opet vec par dana me pere to u glavi bilo je dobro par mjeseci i sad opet katastrofa neznam dali to netko ima od jutra do mraka konstantno neke lelujanja u glavi kao da ti se non stop vrti ali ne okrecu se stvari vec je nesto nestabilno cudno zanasanja u glavi koja te poticu da stalno nes radis jel kad sam smirena i mirna onda je to jos gore uzas nemrem tak vise funkcionirat

Piješ kakve lijekove? Jel to stanje nešto novo ili si to već i prije
imala?

[Žulaj]

Doktorica opće prakse ti ne određuje kod kojeg ćeš psiha ić:ona je tu da napiše uputnicu. A za preporuku bi mogla reći odakle si.

iz zgba. čula sam da ima na rebru ok ljudi?

[Astrice]

Jesu. Ako misliš na "Kliniku za psihološku medicinu". Samo što je dr. Tocilj-Šimunković prenatrpana,a navodno je ona najbolja tamo.

[marla81]

Otkako znam za sebe borim se sa istim osjećajima. Muči me užasna tjeskoba, napetost i nesigurnost i to otkako se ujutro ustanem pa kroz cijeli dan. Već 25 godina ja se borim s tim, ali sad mi je već dosta i razmišljam da odem psihijatru. Mislite li da bi mi nekakvi antidepresivi ili tablete za smirenje pomogli?

[Žulaj]

možda bolje prvo probati samo razgovorom

[marla81]

Meni se ne da s nekim raspravljati o tome jer mi je već dosta. Želim neko brzinsko rješenje.

[TGCVugi]

Petokatnice imaju dobar pogled, jel'da?? :D

[dorotea4]

Petokatnice imaju dobar pogled, jel'da?? :D

Slučajno dođem tu i zatekoh OVO. :eek:
Doista sjajno. Dobar savjet zlata vrijedi. :mad:
I kaže se - peterokatnice.

[TGCVugi]

Slučajno dođem tu i zatekoh OVO. :eek:
Doista sjajno. Dobar savjet zlata vrijedi. :mad:
I kaže se - peterokatnice.

A da sjecam te se, obozavateljica :top: :top:

[Maltretator]

Meni se ne da s nekim raspravljati o tome jer mi je već dosta. Želim neko brzinsko rješenje.

Idi! Kreni doktoru što prije, bit će ti lakše čim kreneš. :cerek: :top:
Želim ti što brže i lakše ozdravljenje.

[kisikana]

A najgori mi je osjećaj da ću se ugušiti...

O kako mi je ovo poznato, ja sam zbog tog straha od gušenja izgubila ljetos 6kg, sad sam ih vratila ali taj period mi je bio jedan od gadnijih u životu... gladna a ne mogu gutati jer sam uvjerena da ću se udaviti, naravno, samim time potičem dodatno gušenje i tako u krug...

Inače za 2 tjedna putujem, ne bojim se aviona, ni sveukupno 10 sati leta, plaše me tih 15 dana u inozemstvu, ma jebe mi se hoću li imati napadaj, jebe mi se hoću li se gušiti ali znam da će me pratiti nelagoda i to me nervira :mad:

[jedan od]

bok svima vec nisam dugo pisao i bio na forumu..uglavnom poruka glasi za sve koji su u jacem bedu treba strpljenja i hrabrosti ali ovo sranje od anksioznosti neutemeljeni strahovi i puno simptoma sto ovdje citamo moguce je rjesiti.ja zivi primjer.

[Dvojba]

Otkako znam za sebe borim se sa istim osjećajima. Muči me užasna tjeskoba, napetost i nesigurnost i to otkako se ujutro ustanem pa kroz cijeli dan. Već 25 godina ja se borim s tim, ali sad mi je već dosta i razmišljam da odem psihijatru. Mislite li da bi mi nekakvi antidepresivi ili tablete za smirenje pomogli?

Svakako odi psihijatru. Koliko god da ti je puna kapa svega, ispričaj mu
sve što te muči i opiši sve simptome koje imaš. Na temelju toga znat će ti
odrediti terapiju i eventualno lijekove koji će ti olakšati patnje.
Ja se s time borim 30 godina i na kraju sam završila na antidepresivima
koji su mi pomogli da više nemam anksioznost ni depresiju. To je moj slučaj i ne govorim u ime drugih, da ne bi ispalo kako zagovaram antidepresive :)
Budi ustrajna i napravi taj prvi korak - uvijek
ima rješenja. Drži se :top:

[Dvojba]

O kako mi je ovo poznato, ja sam zbog tog straha od gušenja izgubila ljetos 6kg, sad sam ih vratila ali taj period mi je bio jedan od gadnijih u životu... gladna a ne mogu gutati jer sam uvjerena da ću se udaviti, naravno, samim time potičem dodatno gušenje i tako u krug...

Inače za 2 tjedna putujem, ne bojim se aviona, ni sveukupno 10 sati leta, plaše me tih 15 dana u inozemstvu, ma jebe mi se hoću li imati napadaj, jebe mi se hoću li se gušiti ali znam da će me pratiti nelagoda i to me nervira :mad:

Ja sam nekako sigurna da će te takva drastična promjena sredine "odvojiti" od tebe same, pa nećeš imati puno vremena misliti hoće li te ili neće gušiti.:)
Samoj sebi reci: Od tog gušenja ionako neću krepati, pa što onda, nek
me guši :D

Želim da ti to bude najljepše putovanje u životu, od srca :p

Dvojba

[kisikana]

Ja sam nekako sigurna da će te takva drastična promjena sredine "odvojiti" od tebe same, pa nećeš imati puno vremena misliti hoće li te ili neće gušiti.:)
Samoj sebi reci: Od tog gušenja ionako neću krepati, pa što onda, nek
me guši :D

Želim da ti to bude najljepše putovanje u životu, od srca :p

Dvojba

Hvala. Ne znam jesi li čitala moje prijašnje (davne) postove ali najveći napadaj sam imala upravo na Manhattanu tako da kod mene promjena okoline ne igra nikakvu ulogu :( . I da, neću krepati, a bome ni paničariti jer u krajnjem slučaju imam putno osiguranje - pa ako treba apaurin u dupe opleti! :rofl:

[Dvojba]

Hvala. Ne znam jesi li čitala moje prijašnje (davne) postove ali najveći napadaj sam imala upravo na Manhattanu tako da kod mene promjena okoline ne igra nikakvu ulogu :( . I da, neću krepati, a bome ni paničariti jer u krajnjem slučaju imam putno osiguranje - pa ako treba apaurin u dupe opleti! :rofl:

Ups, izvini, doista nisam znala da si najveći PA imala na Manhattanu:(
Umjesto Apaurina, još je bolji Xanax - opletem s njime samo u kriznim situacijama :top:

[marla81]

Svakako odi psihijatru. Koliko god da ti je puna kapa svega, ispričaj mu
sve što te muči i opiši sve simptome koje imaš. Na temelju toga znat će ti
odrediti terapiju i eventualno lijekove koji će ti olakšati patnje.
Ja se s time borim 30 godina i na kraju sam završila na antidepresivima
koji su mi pomogli da više nemam anksioznost ni depresiju. To je moj slučaj i ne govorim u ime drugih, da ne bi ispalo kako zagovaram antidepresive :)
Budi ustrajna i napravi taj prvi korak - uvijek
ima rješenja. Drži se :top:

Malo sam proučavala anksioznost na internetu i shvatila sam da od toga patim cijeli život. Ja nemam panične napade niti mi srce ubrzano kuca. Muči me tjeskoba kroz cijeli dan, nemir, slaba koncetracija, strah, niska tolerancija i često sam depresivna, nezadovoljna sama sa sobom što god napravila, a i u društvu novih ljudi također se nelagodno osjećam.
Koliko sam shvatila ovo je opći anksiozni poremečaj.

[Maltretator]

Fakat fuj, ta ansksioznost, mene ulovilo jučer navećer nakon dugo vremena (mislim da zbog ove viroze, prehlade, što mi je napala i mozak između ostalog) i ne možeš ništa nego čekat u očaju i napraviti sve da te ne ulovi PA ili popiti neku kemiju. Nemir, ludi scenariji u glavi, strah, nemogućnost da se odrade ikakve inaće lake radnje..... Meni Rivotril ubije anksioznost sat vremena nakon što ga popijem, a inaće nisam na nikavim lijekovima osim kad mi treba za nesanicu.

[cinober]

evo i mene. i ja sam milslila da idem prema van. ma idem da ne velim kam...opet nisam mogla spavat.opet sam kad sam zaspivala pomislila da umirem. čini mi se da se vrtim u krug. makar se mogu smijati, raditi, živjeti to svejedno uvijek čuči u ćošku da me sjeti makar kad zaspivam da ne bum bila na miru.

[micamacazg]

Eto bila ja kod psihijatrice jučer. Niš mi nije rekla kaj ja ne znam, da se ne živciram, prihvatim stvari kak jesu itd. Čak mi je rekla da gastritis koji mi je dijagnosticiran potiče od svega toga. Da sam se možda na vrijeme lječila ne bi ga ni imala.Prepisala mi je zoloft od 50 mg, prva 2 tjedna po pola tablete, kasnije po jednu, uz to helex 0,25. Naručila me je za mjesec dana na psihoterapiju...
Primjetila sam da kad se manje živciram i kad sam manje pod stresom da se bolje osjećam, ali evo danas su me baš isprovocirali na poslu i sad sam stalno žedna i napeta i živčana, čak me i glava boli. :ne zna:

[micamacazg]

Danas cijeli dan imam osjećaj da će me čopit PA baš sam sva nekakva ustreperena a nemogu utjecat na to... jedino da popijem još jedan helex?

[cinober]

nemoj unaprijed,tj. ja ne bi da sam ti. ak te ćopi lako strpaš tu tableticu u kljun. ali možda kad si svjesna da bi mogao doć - ne dođe.

[micamacazg]

Gotovo, već sam ga popila, naime treba mu da djeluje sat vremena pa bolje spriječiti nego se mučit čitavu noć. Meni PA znaju trajati po 2 sata i više i kad helex popijem. Samo što me nije čopio... tak mi je koma sad. znojne ruke i nekakav strah...još se nisam navikla na to da je to od živaca, još me taj strah muči :ne zna: al evo baš čitam uputstva od helexa, piše za panične smetnje 0,5 do 1 mg tri puta na dan, a za anksioznost 0,25 do 0,5 mg tri puta na dan. Možda je meni jedan helex od 0,25 mg premala doza s obzirom da mi se PA dešava svakih par dana a redovito pijem helex :confused:

[micamacazg]

Znam da sam dosadna, ali bolje da tipkam nego da razmišljam o PA koji me upravo drži. Primjetila sam da me prije svakog PA protjera na wc na dužu nuždu :D i da su mi strašno usta suha i strašno sam žedna...:( kaj da radim ubija me to :confused: