"psihicko" kaznjavanje djece

[diadora]

S obzirom da imamo temu o fizickom kaznjavanju djece, mozda da progovorimo o onom drugom - psihickom. Kad ovu iscrpimo onda mozemo prijeci na "Najefikasnije metode kaznavanja potomaka":rolleyes:
U svakom slucaju , puno ljudi kaze da im je lakse bilo istrpiti fizicku kaznu ( koja nikada po njihovim rijecima nije bila zlostavljanje) nego ovu drugu.
Kakva su vas iskustva? Je li vam npr. zabrana citanja ili gledanja TV tesko padala? Zabrana telefoniranja , izlaska s prijateljicom? Sto ste cinili ako niste smjeli vanka ili telefonirati?
Jeste li imali neugodnih i mucnih iskustava sa verbalnim kaznama tipa- stoko i glupaco jedna!! Budalo, pa gdje ti je bio mozak ??!!!
Kozo!!! Majmune!!! Koliko su vam tesko padali izreceni "udarci" ?
Govorite li takve rijeci svojoj djeci?
Ja sam jednom u nastupu totalne frustracije u ocaju zaviknula , ne sjecam se vise da li je bilo "Jesi li ti uopce normalan? ili "Budalo jedna!!" i dobila sam takav pogled od svoga djecaka da me nesto steglo oko srca. Kad smo se smirili i poceli pricati , ja sam mu se izvinila i obecala i sebi i njemu da se to vise nikada nece ponoviti. I nije:)

[Soleiol]

Pa vidiš,ja se ne sjećam udaraca,ni fizičkih ni verbalnih iz svog djetinjstva,bilo ih je,ali ih se ne sjećam jer nisu bili tako strašni,ali se sjećam njihovih svađa,to mi je najteže padalo kao djetetu.
Dakle,oni se svađaju a ja i seka nemamo pojma di ćemo i šta ćemo od sebe,definitivno mi je to najgore iskustvo iz djetinjstva.

[Agirl]

upravo sam htjela napisati kako smo si majka i ja u svađi bile u stanju svašta izgovoriti ali da takve stvari nikad nismo uzimali zaozbiljno jer oboje znamo da su bile izrečene u afektu.

međutim, sjećam se naše najgore svađe u kojoj mi je ona rekla da nisam normalna i da bih trebala ići psihijatru. Iako joj nisam ostala dužna to me užasno povrijedilo, skužila je i ona poslije da mi to nije smjela reći.

Svoje roditelje volim najviše na svijetu i mislim da imam rijetku sreću da s svojima mogu popričati o ama baš svemu, da će me podržati u bilo kojoj odluci i uvijek mi, ako treba, čuvati leđa da ne ljosnem negdje po putu.
Dobila sam i ja koji šamar (moram priznati 100 % zasluženo) i ružnu riječ ali nemam traume od toga, vjerojanto zato jer su mi moji pokazali da ta povremena strogoća nije iz mržnje ili iživljavanja već iz ljubavi u trenucima kad bi moja glupa tvrdoglavost prešla sve granice razgovora..

[Blueberry]

Mislim da je vrijeđanje mnogo gore od fizičkog kažnjavanja (ukoliko se radi samo o pljeskanju po guzi, jer i neki oblici fizičkog kažnjavanja su ponižavanje: kao npr. opalit pljusku tinejđeru pred njegovim frendovima i sl.).
I ja se sjećam tih par šamara i nisu mi ostavili nikakve traume, ali grube riječi (iako znam da su bile izgovorene u afektu i mogu ih oprostiti), me još uvijek "žuljaju".

Samopouzdanje je ono što se gradi od malih nogu, i kad dijete kojemu roditelj koji mu je definitivno najbliže stvorenje na svijetu (ili bi bar tako trebalo biti) bude od tog istog roditelja izvrijeđano, to definitivno ruši pozitivnu sliku djeteta o samom sebi.

To svom djetetu nikada ne želim priuštiti. Ja sam prilično vatrena i glasna osoba, koja zna ponekad u afetku i sočno opsovati.
Od kad imam dijete, često se "ugrizem za jezik" ili bar odšapćem ono "pas mater".
Ali, prije nekog vremena prisustvovala sam sceni na ulici gdje je mama na pasja kola izvrijeđala svog sina od kojih pet godina jer je ovaj gacao po lokvama i zašpricao mamine čiste hlače. Od, budalo jedna, đubre jedno zloćesto, psovki i sl. Došlo mi je da ju zveknem po tintari ("agresivka"), kao da je bila u nekom transu pa je sav svoj gnjev iskalila na tom malom.

U načelu nisam za uspoređivanje fizičke s psihičkom kaznom, jer obje mogu biti pogubne po dijete, ali istina je da bih radije puknula dijete po guzi no rekla mu : idiote nesposobni (iako sam protiv fizičkog kažnjavanja i do sada u pet godina nisam svoje dijete trebala primjenjivati fizi. kaznu...)

[LadyFel]

Ja sam već napisala na drugom topicu kako sam zbog lektire dobila batine...ali više od tih batina me zabolila činjenica da nitko, kome sam htjela objasnit o čemu se radilo i zašto sam napisala to što jesam, nije htio slušat moju stranu i moje objašnjenje. Za njih sam samo bila lijena i nemarna. A petice su se redale u školi.

Od toga je prošlo 18 godina, a ja se dan-danas, kad mi stara spusti nešto na račun toga, osjećam kao da opet imam 8 godina i kad joj pokušam objasnit NE MOGU...jer vidim njen izraz lica i znam da me ne kuži, da još uvijek ima isto mišljenje.

Uvijek postoji drugi način da se riješi stvar, čak i s malim djetetom...jebiga, ako me nešto pita, to ne znači da je glup, nego ne zna i hoće normalno objašnjenje...i istu stvar očekujem od njega, da mi objasni zašto je nešto rekao ili napravio, neću ga odmah okarakterizirat kao idiota...

Moj svekar to nažalost još nije naučio, pa će nam bit veselo...

[Winona]

ako pitate moga muza - nikad ga nisu udarili, a djetinjstvo mu je bilo i ostalo horor prica.

Mnogo ljudi, previse zapravo nisu ni svjesni da psihicki matletiraju svoje dijete.

[Ipanema]

Mislim o tome sve najgore... rijeci su puno teze od udaraca.

[Secundo]

Pored omalovazavanja mislim da je uskracivanje ljubavi najpodlija psihicka kazna. Smatram da bi roditeljska ljubav trebala biti bezuvjetna i sveprisutna, bez obzira na djecije greske. To ne iskljucuje kazne, ali mora biti jasno da je ljubav i dalje tu. Zena (nastavnica) mi prica o slucajevima kada roditelji djecu vole samo iznad izvjesnog prosjeka u ocjenama :rolleyes:

[magic]

Kad sam od Juniora saznala da je moja majka i njemu izrekla omiljenu rechenicu 'ako to uchinish josh jednom, slomit cu ti ruke', sazvala sam obiteljski skup...doslovno...tada smo po prvi puta i sestra i ja pred ocem i majkom progovorile o njenim odgojnim metodama...otac je bio zgranut...zgranut...uopce nije sad bitno zashto on nije znao kako ona nas 'odgaja', chinjenica jest da se on uzhasnuo od onog shto je chuo.

Majka je i dalje vikala da je morala, jer smo bile zlocheste.

Tada je on rekao svechano kako on preuzima na sebe odgovornost da se ona prema mome sinu nece tako ponashati.

Da nije bilo tako, ja im vishe dijete ne bih dovodila.

[magic]

Shto je najtuzhnije, moja je majka uvijek govorila kako joj je zhao da nije imala vishe djece...:rolleyes:

[Winona]

Secundo kaže:
Pored omalovazavanja mislim da je uskracivanje ljubavi najpodlija psihicka kazna. Smatram da bi roditeljska ljubav trebala biti bezuvjetna i sveprisutna, bez obzira na djecije greske. To ne iskljucuje kazne, ali mora biti jasno da je ljubav i dalje tu. Zena (nastavnica) mi prica o slucajevima kada roditelji djecu vole samo iznad izvjesnog prosjeka u ocjenama :rolleyes:

kad bi moj muz jos u predskolskoj dobi nesto "pogrijesio" kazna je bila ledena sutnja od nekoliko dana. Bez dobar dan, bez laku noc, bez jesi gladan ( tanjur serviran ali isto sutke :flop: ).

Dobijao je poruku - pogrijesio si, za mene ne postojis.

[Cats]

magic kaže:
Shto je najtuzhnije, moja je majka uvijek govorila kako joj je zhao da nije imala vishe djece...:rolleyes:

... i ako mi jos reces da joj je zao sto nije bila uciteljica, pomislit cu da si mi sestra koju su mi zatajili.

[LadyFel]

Secundo kaže:
Zena (nastavnica) mi prica o slucajevima kada roditelji djecu vole samo iznad izvjesnog prosjeka u ocjenama :rolleyes:

Been there, done that...ja sam svoju cijelu obitelj osramotila jer nisam završila faks, svaka lošija ocjena je bila povod za svađu i omalovažavanje, a svaka dobra je bila 'eto vidiš, možeš ti to, samo si lijena'...

S tim da sam ja nakon izvjesnih nekoliko godina počela vraćat - ako ćete se prema meni ponašat kao da imam pet godina, e jebeš me ako neću tako i ja počet, pa ćemo vidit tko ima više živaca.

Zadnjih par godina, i otkako sam i ja ostala trudna i rodila su se skulirali.

[FFE]

Psihicko kaznjavanje (al' ne mislim pri tome-npr. ne smijes gledati 2 sata TV ili slicno) vec pravo psihicko maltretiranje tipa-ti si budala, glupaco i slicno je po meni najgori moguci oblik maltretiranja. Ja mislim da takve rijeci ostavljaju puno dublji oziljak od fizickoga kaznjavanja (tipa samar). Mene nisu starci psihicki maltretirali, nikada mi nisu tako nesto rekli, bas obrnuto, ohrabrivali su me i djelili dobre epitete.

[mimi2003]

Winona kaže:
kad bi moj muz jos u predskolskoj dobi nesto "pogrijesio" kazna je bila ledena sutnja od nekoliko dana. Bez dobar dan, bez laku noc, bez jesi gladan ( tanjur serviran ali isto sutke :flop: ).

Dobijao je poruku - pogrijesio si, za mene ne postojis.


Ovo boli, jako boli,:( ..nažalost sve sam iskusila i osjetila na svojoj koži:(

[Cerera]

Rijeci uzasno, UZASNO bole. Uvijek se sjetim one poznate recenice: "Pogledaj se, nemas nista moje, nista ne vrijedis".
Ili: "Ti si zaista luda, ti si za psihijatra, ne, ti nisi dobro!", ili one koja me zaboljela najvise:" Veca sam ja budala sto sam te uopce i rodila",...........:( :mad:
U meni se nakon takvih rijeci uvijek radjala mrznja, bijes koji nisam uspjevala kontrolirati. Jos uvijek zadrhtim kada se sjetim toga. Mrzim sto me pokusavala pretvoriti u svoju mini kopiju, sto je patila sto nisam kao ona!Ima tu dosta i moje krivice, ali neke stvari je mogla presutjeti. Mogla je.

[Starfish&Coffee]

Mislim da je najveci problem s "psihickim" kaznjavanjem, sto taj "verbal abuse" uopce i nije kazna u smislu odgojne metode vec prije ispuhavanje roditeljske frustracije. Koji roditelj s predumisljajem ide govoriti potomku ruzne rijeci i uvrede s namjerom da dijete iz toga nesto nauci i ne ponovi gresku? Vika, galama, nazivanje imenima i slicni primjeri odraz su u najmanju ruku nezrelosti ili nesposobnosti roditelja da sagleda posljedice takvih ispada. Ti roditelji obicno "ne znaju sto cine", a dijete takve "do srzi" bolne povrede jako tesko moze oprostiti. Naravno, oprost u 99% slucajeva nikad nece biti ni zatrazen. Dijete koje odraste u kuci u kojoj je "psihicka kazna" redovna pojava imat ce pred sobom dobar izazov za savladati.

[chiquita]

ja ću se vratiti na prvi post i samo reći -
"kozo!"
"mrcino!".

dovoljno, zar ne?

[tegla]

Htjela bi nesto napisati da si olaksam.
I onda ne znam sta napisati, samo se javi osjecaj krivice radi samosazaljenja i rijeci : ne znas ti kako je tebi dobro.
Toliko me unistio da ne znam ni reci sto je bilo kako i kada. Samo znam da je bilo.

[poisoniry]

evo i moje kolekcije:
-lijena si ko crknuta macka,
-neces zavrsit ni srednju skolu, udat ces se za sljakera i samo ces mu radjat djecu(u 7. osnovne kad sam dobila 3 iz zemljopisa)
-najmastovitija vrijedjanja zbog wc skoljke neoprane s vanjske strane
sad mi je to ludo smijesno, al recimo par dana prije menge mogu satima plakati zbog takvih stvari:D
najvise me smetalo to kaj je stari bio u stanju staroj satima pricati kak buraz i ja ne valjamo, a mi smo to slusali iz svojih soba..

[ADEX]

Pshihicko maltretiranje obicno nastaje u kasnijoj dobi djetinstva (od skolskih dana pa na dalje) kada je djete sposobnije razumjeti sta mu se govori.

Obicno se djeca tuku od 18 mjeseci do 10 godine poslije toga su roditelji skloniji psihickom pritisku.


Problematicno je kada se verbalno maltretiranje koristi u ranijoj dobi, moze da ostavi vece poslijedice po dijete nego neke teske batine.

[Winona]

Pshihicko maltretiranje obicno nastaje u kasnijoj dobi djetinstva (od skolskih dana pa na dalje) kada je djete sposobnije razumjeti sta mu se govori.

ma da ?

Kakvo je onda matletiranje kad klinac ima 3 ili 4 godine i snjim ne pricas nekoliko dana jer je pred spavanje tati dao jednu pusu vise nego tebi ? Nije karikirano, nazalost.

[žabica]

Iako me majka znala i fizički kažnjavati (i to divljački) najgore su mi posljedice ostale od vječnog predbacivanja i vrijeđanja. Uspjela mi je usaditi i vječni osjećaj krivnje. Sestra i ja joj stalno ugađamo i za to je zahvalna taj dan (za sve vožnje, čuvanje treće sestre od 8g) no već idući ili čim ispadne nešto loše ponovno slušamo kako smo uvijek takve, što je Bogu skrivila kad nas ima za djecu, nezahvalne smo itd.
Sestra je već 5g u braku i ne živi s nama i uspjela je srediti život tako da se ne živcira svaki put kad mama ima ispade. Ja ću se udati na proljeće no stalno se brinem što će biti s malom sestrom, hoće li ona proći istu torturu.
Majka iza sebe ima dva braka, drugi muž je umro no njihov je brak bio grozan, vjerojatno zbog njezinog ponašanja.
Nakon njegove smrti svi smo upregnuti. Moj dečko trči kad treba čuvati malu kad ja ne mogu. Šogor vozi kad negdje treba no ništa i dalje svi skupa ne valjamo.
Nisam za fizičko kažnjavanje no radije bih da sam dobila tri puta više batina nego trpila sva ta vrijeđanja.

[BU!]

sjecam se, kad sam bila mala moja uloga je bila da tati dodajem alate kad je prckal nekaj po dvoristu. stalno sam se bojala da bum nekaj krivo donesla. imam svoj dnevnik iz tog vremena u koji sam si nacrtala dva alata jer se tata uzasno izderal na mene jer sam donijela krivi. svaki put se rasplacem kad to idem citati. :(
kad sam u gimnaziji u prvom razredu na polugodistu prosla s cetiri reko mi je da najbolje da se preselim u konobarsku skolu.
na pocetku srednje mi je odrzao predavanje kak ce me podrzati neovisno o tome za koju se srednju odlucim. nakon kaj sam odlucila nije danima htio razgovarati sa mnom.
na maturalnu veceru nisam isla jer se on nije slozio s mojim izborom faksa i ja nisam mogla podnijeti da ga trazim za bilo kaj :bljak:
kaj je najgore, kad dodje do nekog problema uvijek mislim da je problem u meni :( , kad god trebam izustiti i rijec o sebi proradi blokada iz djetinjstva jer sam uvijek sutila da pred tatom ne ispadnem glupa :cry:

[ADEX]

Winona kaže:
ma da ?

Kakvo je onda matletiranje kad klinac ima 3 ili 4 godine i snjim ne pricas nekoliko dana jer je pred spavanje tati dao jednu pusu vise nego tebi ? Nije karikirano, nazalost.
Vidio sam neke roditelje koje koriste kao mocno oruzje ono;"Nevolim te". To je djeci gore nego neznam, kakve batine.

[Septembar]

hobbit kaže:
Vidio sam neke roditelje koje koriste kao mocno oruzje ono;"Nevolim te". To je djeci gore nego neznam, kakve batine. uh ovo je tacno
priceza i ja smo se jednom valajle po podu zezale stipkale i skakiljale i tak nekak izletio to "ma sto cu te volit kad me stipas", sve kroz smijeh i zezu... pa je i ona meni isto par puta rekla...al kad smo se prestale smijati, slozile smo se da nam to ruzno zvuci pa makar i u sali, vidjela sam i po njoj
(da znam da nije smijesno, pogotovo kad se ovak napise, ali bilo jie u kontekstu ocite suprotnosti)

odtad smo si obecale da si to nikad necemo reci ni u kakvoj zezi!

a glede psihicke torture
nekidan sam napisala jedan post o tom kako pamtim ocev jedan samar i to zasluzen, al me ne boli
al psihicki rat nikad necu izbrisat, niti mu oprostit
svadje sa mamom, ponekad i nasilje, torture tipa ovo smijes ovo ne u kuci raditi, izderavanje za svaku sitnicu koja mu nije po volji, neuroza i zivcanost...

a nije mi nikad bio restiktvian sto se tice izlazaka, slobode, izbora skole, fakulteta i slicno, dapace, imao je povjerenja u mene
i volio me znam
al nacin mu je bio :Snajper:

[LadyFel]

Imam ja frendicu koja to i dan danas prolazi...cura od 23 godine, super studentica, reda četvorke i petice od malih nogu, stariji buraz je jedva dao prvu godinu na faksu...najmlađa seka ima sad 8 godina.

Stara joj konstantno prigovara kako je ona odustala od daljnjeg školovanja da nju rodi, bla bla, i tretirala ju je jako dugo kao zadnje smeće...svašta joj je znala i preda mnom izgovorit, do te mjere da je u jednom trenu kad je seka imala 5 godina, maloj zabranila da grli moju frendicu jer je ona bolesna i zarazit će je s nečim...

Koma živa...ja zadnje dvije godine nisam prekoračila prag njihove kuće jer sam se zaklela da ću nalupat staru ako je vidim...

A stari i brat nisu puno bolji...brat je uvali u govna da sebe prikaže kao dobricu, a skoro je gori od nje...

[oona]

Ja jos uvijek pamtim jednu maminu recenicu koja me tada dovodila do ludila: "Vidjeti ces ti kada mene vise ne bude!"

Onda mi je nenadano umrla najbolja prijateljica ostavivsi sina od 9 godina. Bila sam sokirana, psihicki povratak valjda traje i danas, puno godina (7) nakon njene smrti.......

I tada sam zabranila mami da mi ponavlja recenicu iz djetinjstva, iako je i ona u godinama, jos uvijek nisam spremna na njen gubitak......ona je shvatila i sada razgovaramo drugacije........sve dolazi s vremenom.........

P.S. Kada citam neke vase postove, rastuzim se.......ocito sam u odnosu na procitano, imala prekrasno djetinjstvo i djevojastvo, bez dodatnih uplitanja baka i djedova i ostalih.........

[ornella]

pronađoh topic,a pojma nemam da li tu spada,ali ja se osjećam grozno.dakle,jučer moja dva juniora(šesti i prvi razred) odbili su ići u školu.Stariji me izmuljao da se ne osjeća dobro,a mlađi kad je viodio da ne ide i brat odbio i on ići jer da piše matematiku.Normalno da sam manjeg uspjela utrpati u auto,ali ne i izvesti iz auta.Vratila sam se s njim doma i obadvojici najavila kaznu????!!!!......nema nogometa(treniraju ga), nema vani i tv do kraja tjedna,nema ps2,niti ps..dakle ničega.Djeca znajuči vjerovatno da će se do sutra kazna ippak smanjiti,nisu rogoborila,dapače svaki se primio čišćenja svoje sobe.

I sada u poslijepodnevnim satima,nakon jednog telefonskog razgovora saznam da je moj stariji sin dobio iz matke jedan,a inače je odlikaš(sem matematike).Reči ćete ništa strašno,desi se ...ali problem nije u jedinici,nego u lazi i tajenju...i on još cijeli ovaj tjedan priča da nema ništa za učiti i pika loptu po ciijele dane.
Normalno da se nisam gasila cijelo popodne,mada znam da su radikalne greške,ali eto ...noćas nisam spavala i pitam se gdje sam pogriješila....i ne znam čemu tajenje.

Mozda čovjek treba početi mijenjati sebe,ali moj problem je što sam ja svjesna savoje naglosti i upravo tezine nekuh riječi,ali kad ih izgovorim je kasno,a uopće tako ne mislim.

[mimi2003]

Winona kaže:
kad bi moj muz jos u predskolskoj dobi nesto "pogrijesio" kazna je bila ledena sutnja od nekoliko dana. Bez dobar dan, bez laku noc, bez jesi gladan ( tanjur serviran ali isto sutke :flop: ).

Dobijao je poruku - pogrijesio si, za mene ne postojis.

tužno, jer osjetila sam upravo to na svojoj koži:( kažu jedinci su razmaženi, nije istina, ja sam jedinstveni primjer:o

[mimi2003]

LadyFel kaže:
Been there, done that...ja sam svoju cijelu obitelj osramotila jer nisam završila faks, svaka lošija ocjena je bila povod za svađu i omalovažavanje, a svaka dobra je bila 'eto vidiš, možeš ti to, samo si lijena'...

S tim da sam ja nakon izvjesnih nekoliko godina počela vraćat - ako ćete se prema meni ponašat kao da imam pet godina, e jebeš me ako neću tako i ja počet, pa ćemo vidit tko ima više živaca.

Zadnjih par godina, i otkako sam i ja ostala trudna i rodila su se skulirali.

opet se moram javiti, niš ne vrijedim jer nisam završila faks i nisam se udala za doktora(tako je mama htjela) .......to misli moja mama.....

....od kada sam malo promjenila ploću... od kad sam rodila desio im se klik u glavi pa je sada mogu reći sutacija dobra i dobri smo se, ko kaže da se ljudi ne mogu promjeniti, treba ih samo malo pogurnuti i zakotrljati :)

[Winona]

mimi2003 kaže:
tužno, jer osjetila sam upravo to na svojoj koži:( kažu jedinci su razmaženi, nije istina, ja sam jedinstveni primjer:o

bas tako mimi, i on je jedinac...a da ih je bar bilo vise, mozda bi tu svoju "ljubav" raspodijelila na vise njih, pa ne bi bilo toliko stete

[Winona]

mimi2003 kaže:
tužno, jer osjetila sam upravo to na svojoj koži:( kažu jedinci su razmaženi, nije istina, ja sam jedinstveni primjer:o

bas tako mimi, i on je jedinac...a da ih je bar bilo vise, mozda bi tu svoju "ljubav" raspodijelila na vise njih, pa ne bi bilo toliko stete

[ornella]

ma ja svoju djecu volim i s jedinicama i bez njih,i s lazima i naravno bez njih...ali bole.
Nisam tip majke koja misli da moraš uspkjet u svemu,niti liječim svoje neuspjehe,jer sam maxsimum postigla što sam zeljela...ali naravno da za djecu zelim najbolje,kako bi njima bilo bolje.

sin za sat stize doma,tata je jutros bio u školi razrješiti jučerašnji izostanak(bio je iskren s razrednikom i nije trazio da se dan opravda),ja ću sad izorganizirati repeticije(jer rupa je očito velika i treba matematičku pomoć),ali prvi put ne znam kako se postaviti...glupo se praviti da nisam ljuta i povrijeđena,a s druge strane imam strahovitu potrebu da ga stisnem i držim kao malo dijete...

[Septembar]

Septembar kaže:
svadje sa mamom, ..., torture tipa ovo smijes ovo ne u kuci raditi, izderavanje za svaku sitnicu koja mu nije po volji, neuroza i zivcanost... :eek: :bonk:

mtrpas :mad:
zadnjih dana sam i prema sebi i prema drugima ovakva :horor:

[chiquita]

mislim da je tu glavno pitanje - zašto nije rekao da je dobio jedinicu?
kažnjavanje će mu samo još više potvrditi osjećaj da je dobro da je to skrivao.
ljutnja neće pomoći.
nikako.

[Septembar]

chiquita kaže:

kažnjavanje će mu samo još više potvrditi osjećaj da je dobro da je to skrivao.
ljutnja neće pomoći.
nikako. al ipak se treba naglasiti
i meni se desilo par puta da je mala nest utajila
pa se otkrilo

dobro sam joj naglasila da je ljutna ISKLJUCIVO ZBOG TAJENJA
da bi vjerojatno bila ljuta i da mi je rekla
ali mnooooooogo manje
da me vise boli skrivanje i nepovjerenje
i drzala sam joj referate o vaznosti povjerenja i iskrenosti

nadam se da je bar malo dojmilo
jer nije se odavno nis slicnoga desilo

[chiquita]

pa dobro, u pravu si, ali znaš kako ti ja to sve vidim - ajmo reć dečkić je uvijek bio uzoran u školi, dobar, pažljiv, bistar, uzoran, petice i četvorke krase imenik i desi se nekaj, bilo kaj, nije ni bitno kaj i dobije kulju!
i kaj stvarno vjerujete da bi klinac trčal doma starcima reć da je dobio jedan - ja mislim da ne.
i ja bi tajila. i ne bi se požalila starcima jer
- sam poznata kao uzorna učenica
- jer je to "sramota"
- jer se očekuje od mene da nosim doma 4 i 5 itd.
mislim da je bitnije dati do znanja da su i kulje za ljude, i da su baš fora, da nisi zadnji izrod ovog svijeta ak si dobio jedinicu.
i jedinica je ocjena, kaj ne?
kaj ja znam, ja svoje dijete ne bi kaznila jer mislim da ono samo osjeća kaznu samim time što je obilježeno jedinicom.
ono što bi me kopalo je da otkrijem uzrok dobivanja iste.
pa i da je ljenost - kaj onda.
nije kraj svijeta.

[ornella]

upravo sam i ja sinu objasnila da me više boli tajenje,a ljutnaj je normalno popratna popjava svake loše ocjene..pa nećemo valjda govoriti za jedinice bravo,ako pogotovo znamo da su produkt zanemarivanja školskih obveza.

znam i ja zašto je zatajeno...radi moje vike...sklona sam tome,mada sam djeci tisuću puta rekla da je benigna.

muči me još kazna..moja mama(prosvjetar) protivi se mojoj kazni i smatra da nema smisla,a ja kao mama opet mislim da mora snositi posljedice..

na kraju se zakačih s mužem,ona je strašno ljut,mada u odgoju ponekad sudjeluje kao prolaznik..ono sve je dobro samo me ne zamaraj time...i normalno ja od straha vrištim unaprijed...

[Zana666]

ma..dajte se sjetite..tajili smo i mi svasta nesto ..i vazno i nevazno...
moje stariji je jednom utajio tricu iz hrvatskog...(bez veze :confused: ) ,ja sa informacija i pitam..pa dobro sine,ZASTO????

a on ...a neces mi dati na komp preko tjedna :s

shvatih da su nam prioriteti drasticno razliciti...:top: ..sad imamo deal...ako se zalomi kakva ne ocekivana ocjena ,znam ju,sam si uskrati komp do ispravka (iako ...tricu ispravljati :eek: ....cemu??? )

a psihicko zlostavljanje..UUUUUU dalo bi se o tome u vise stranica nazvrljati temu za dizertaciju

znala sam staroj reci "ej..daj me izmlati..krace je i manje boli nego sto me peglas satima ",jer starom nisam smjela zucnuti :(

kad je bio doma i brat i ja smo znali da ako nas uhvati izvan sobe..najezili smo.../vadi knjige ,biljeznice,od pocetka skole,nebulozna preispitivanja gradiva..(a u biti ga nista nije zanimalo,vec je vic bio u tome udaviti nas,izmaltretirati i kazniti)

finale izgleda ovako :od kada se udah prekinula sam sve kontakte s njima i ako moja djeca sama ne pozele i ne odluce upoznati ih ..ja ih ne budem tjerala na to...

[duda]

Imala sam sličan problem sa utajivanjem loše ocjene. Ništa se neće postići ljutnjom već samo razgovorom. Treba porazgovarati s djetetom o tome kako je važno da ima povjerenje u tebe i da ti uvijek može reći sve što ga mući a ti ćeš mu rado pomoći. Mi smo napravili ovako; za to što je dobio jedinicu dobio je dodatne sate vježbanja matematike a za to što je lagao o tome dobio je tri dana zabrane igranja Playstationa. I onda sam mu rekla: Vidiš da si mi odmah rekao za jedinicu imao bi samo dodatno vježbanje matematike a ovako uz to još ne možeš igrati Playstation. I valjda je skužio što mu se više isplati jer odonda nemamo više problema sa priznavanjem loših ocjena što je vrlo važno jer stignemo naučiti i ispraviti gradivo a ne da se toga nakupi dok ja istražujem da li je negdje možda nešto zaškripalo.

[ornella]

ma znam i ja da nije greda,jedan kao jedan ...samo se pitam da li ju je moj sin shvatio kao kaznu.
sve dane uredno nema ništa za učiti,pika loptu i sve je pet....a jedinica (moja nepoznanica) stoji.Pitam ga jučer kad bi mi on na kraju rekao ,a on kaze kad ispravi...a kad bi ispravio i učio ,a cijeli tjedan se zeza.

do jučer bih stavila ruku u vatru za povjerenje prema njemu...zato sam šokirana,jer smo bliski i o svemu razgovaramo..istina je da sam ponekad zivčana mama (troje ih je),ali smo bliski i povezani..

[ornella]

eto i ja danas poduzimam korake glede matematike...dakle da ispravimo jedinicu...a radi LAŽI nema nogometa.
zbunjena sam jer se prvi put susrećem s ovim i bojim se što me onda još čeka s njime,a tako i s ostalo dvoje mlađih

istina je stvarno,mali,mala briga...a kako rastu...ne smijem niti pomisliti.

[duda]

Možeš to gledati i na ovaj način; možda te je stvarno htio zaštiti jer vidi da imaš puno obaveza i da si nervozna i možda ti je stvarno mislio reći kada ispravi tako da ti to ne bude veliko opterećenje. A to što po cijele dane pika loptu, to je normalno, jedva su dočekali ovih par sunačanih dana bez kiše da mogu van i kako im onda to zamjeriti. Ja ih obično pustim neka do 19.00 budu vani ali onda slijedi pisanje zadaće dok ja spremam večeru.
Koliko god bila bliska i jako vezana uz svoju djecu dopuštam im da imaju svoje male tajne (za koje misle da ja ne znam) sve dok su bezazlene ali ako primjetim da se nešto čudno događa s njima (a to majke osjete) onda pažljivo kopkam koliko mi dopuste dok mi se ne povjere. Ali ništa na silu, mic po mic.

[chiquita]

ne znam...ja sam imala situaciju da sam bila super učenica u OŠ ali sam jednom prilikom pukla jer mi je to bubanje na pamet išlo tako, da prostiš, na qurac, i to više nisam jednostavno mogla trpiti. toliko mi se ogadilo učenje na pamet da sam povijest zamrzila iz dna duše i pokrenula sveopće čuđenje i nevjericu kad sam jednom prilikom od dobre i poslušne učenice na satu povijesti kad me prozvala rekla - dajte mi 1, ja nisam naučila.
i dala mi je 1.
od onda je sve krenulo nizbrdo. stigla je srednja i ja sam postala takav kampanjac da sam na prvom polugodištu u 1. razredu imala 3 ili 4 kulje. i naravno da sam to ispravila.
i naravno da moji starci nisu imali pojma o tome.
a ionako su se malo bavili mojim školovanje, ak je mama bila jednom na informacijama u pola godine - to je bilo super.
inače, mi je buraz išel na roditeljske pa vam to sve govori.
i sjećam se kad mi je stara jednom nenajavljeno došla na informacije, 4. srednje sam bila, i sva začuđena bila kad je doznala da imam par kulja - ja sam joj samo rekla - to je ionako moja briga. moja kulja, moja briga.
a zapravo sam joj htjela reći - di si dosad bila? zakaj se za sve ranije kulje nisi brinula i pitala za njih...
mislim, ko je tu lud.

[Prolaznica]

moja situacija sa ocjenama u skoli je slicna cikitinoj, uz razliku da je za moje starce bilo "sramota" kako sam se ja iz odlikasice pretvorila u teskog kampanjca

[chiquita]

a zapravo nisam ni napisala ono najbitnije - te kulje koje sam dobivala, svojom greškom, svojom ljenošću su me tako boljele, pekle, kopale oči, zagorčavale život da ja to vama ne mogu opisati.
to su bile takve muke da bi rađe orala i kopala po cijele dane nego bila u školi.
taj osjećaj kazne, izopćenja, izoliranosti, obilježenost...to je bilo nešto prestrašno.
i onda još roditelji kojima to uopće nije bilo bitno...
ma ne mogu vam opisati taj osjećaj.
majke mi moje, kad sam završila srednju, maturirala - imala sam osjećaj ko da sam izašla iz jedne ooogromne, velike, crne rupe.
ono završetkom škole, izašla sam iz depresije.
grozno nešto.

[duda]

Bitno je naći pravu mjeru ; niti visiti djetetu za vratom kod svake zadaće i ići na svake informacije i ne postavljati pred njega očekivanja o samim peticama i četvorkama ali opet niti prepustiti slućaju uspjeh vlastitog djeteta u školi i reagirati na vrijeme ako se stvarno pojavi neki problem.
Kakav će to nadzor biti ovisi o potrebama samog djeteta ali i o potrebi roditelja da ima veću ili manju kontrolu nad djetetom.
Mislim da je tu negdje odgovor.

[Zana666]

kroz prva cetiri razreda osnovne vec stvorite neku sliku o sposobnostima svoga djeteta..neki su bolji neki manje bolji ucenici ( ili sam trebala napisati neki lakse,neki malo teze usvajaju znanje)....

kad krenu ona famozna zadnja 4 osnovna razreda onda pocinje zabava... def. sam za razgovor..za dogovor i za kakva takva ali PRAVILA...
znaci reči im...kako nije tragedija u losoj ocjeni vec u razlogu zbog koje se dogodila ,a zbog razloga ste vi kao roditelj na zalost prisiljeni poduzeti neke korake...ako se stvar ponavlja..daklem..nije problem prva jedinica..vec treca,cetvrta...

(ja sam uvijek imala traume od famoznog pitanja .."idem na informacije,sto mi imas reći"-a bijah odlikas-kampanjac istina ali..tko broji) :cool:

[Ipanema]

S obzirom da smo sa psihickim zlostavljanjem upoznati svakodnevno i to ne samo kao djeca, vec i dok odrastamo i vec kao odrasli ljudi, zivo me zanima vecina ljudi uspije ispasti relativno normalna.
Ili se varam?

[Zana666]

vraga smo normalni

u biti sto je normalno...dosta ovisi o odgovoru koji si svatko da..

[Ipanema]

Zana666 kaže:
vraga smo normalni

u biti sto je normalno...dosta ovisi o odgovoru koji si svatko da..

Imas pravo.
Normalni definitivno nismo/sam ispali/a.

[chiquita]

da, definitivn se slažem - definiraj normalno.

[Ipanema]

chiquita kaže:
da, definitivn se slažem - definiraj normalno.

Pod normalnim sam mislila nesto kao relativno normalan nastavak zivota unatoc svim sranjima u djetinjstvu.
A to sto je za koga normalno je preindividualno, tak da ni sama definirati ne mogu.

[lyna]

Ja sam svojim znala nekad zatajiti petice....
Naravno, nakon sto uslede posle neke losije ocene za koju su mi slozili frku.... Nesto kao, ja kaznjavam njih sto su vikali na mene jer znam da ih losa ocena brine, pa nek ih malo brine bez razloga :D

OK, ja sam bila mali streber koji za drugi prosek sem 5,0 znao nije, ali znala se zalomiti i koja losija ocena (pogotovo u visim razredima) na koju bi onda moji malo bucnije odreagovali.... I eto...

Cisto da znate sta vas moze snaci :)

[Ipanema]

Mojoj staroj su bile bitne moje dobre ocjene samo radi vlastite dobre slike u drustvu/familiji ili pred profesoricom u skoli.

No meni su ocjene uvijek bile lose i bolilo me ono kaj nemam za ocjene.

[ornella]

mislim, da se ništa ne smije prepustiti slučaju..i djeci treba pomoći,jer sa 13 nitko nije svjestan zašto mora učiti,i zašto roditelji traže 5.
nismo svi isti,i nemamo iste životne prioritete...evo mene više zaboli loša ocjena moga djeteta,nego loš poslovni potez.

ja sam se do faksa glede ocjena junački držala,uvijek odlikaš,istina kampanjac,ali onaj kad je znao kad treba potegnuti..nije nikad bilo nekih iznanadjenja.

i sad ja maltretiram svoje dijete,jer kraj godine,a on ocjene stečene tokom godine baca u vjetar....pa tko ne bi poludio.

sad mi padne na pamet..moji nisu nikad na nas vikali radi ocjena,jer i nije realno bilo razloga..ali na četvorku,bilo je uvijek usput,kao btw ...nije li to moglo bolje....
ja direktnije reagiram...zašto nije bolje,a znam da je moglo...

[chiquita]

ne znam, ja se baš ne mogu složiti s tobom. i to je sve, svak zna kak je najbolje za sebe.
samo ja znam, nakon svih trauma koje sam imala u školi, da ono kaj danas delam u svom životu nema apsolutno nikakve veze jesam li imala 5 ili 1 iz povijesti ili ekonomike ili statistike.
hoću zapravo reći da mislim da dijete neće umrijeti u najgorim mukama ili se neće znati iskobeljati iz ralja života ako neće imati sve petice i četvorke.
i najgore mi je od svega to što roditelj, koji se žrtvovao cijelo svoje školovanje, učio maksimalno da bi imao lijepe ocjene to sad isto očekuje od djeteta.

[duda]

znam da si zbrinuta ali pokušaj na drugačiji način gledati na svoje dijete. I ono je mali čovjek, i on isto kao i svaki odrastao čovjek ima pravo pogriješiti ali ti si tu da mu ukažeš na to i da mu pomogneš, a ne da se ljutiš na njega.
Niti mi odrasli nismo savršeni pa nemamo to pravo tražiti niti od svoje djece. Zar se tebi nikada nije dogodilo da si krivo procjenila, napravila nešto za što se ispostavilio da je napravljeno u najgori mogući trenutak. I što si onda napravila ? Pokušala si to riješiti ili si se ljutila sama na sebe ?
Ta tvoja ljutnja šteti i tebi i njemu jer ne donosi ništa konstruktivno.
I nemoj nikada očekivati da će tvoje dijete imati iste uspjehe, mogućnosti i interese kao i ti.
I ja imam teenagericu od 14 godina koja će ove godine krenuti u srednju i naravno da sam razgovarala s njom o tome koliko je važno da se sada posveti intenzivnije učenju i skupljanju što boljih ocjena ali nisam niti jednom rječju spomenula koje to ocjene trebaju biti niti da ja to od nje očekujem. Znam da će ona dati sve od sebe da se upiše u školu koju želi i da će pokušati imati što bolje ocjene, a sada da li će i uspjeti to je pitanje ali znam da daje sve od sebe i to je meni dovoljno. :)

[Azaleja]

Evo, da se i ja javim na ovu temu. Koliko sam uspjela pročitati i shvatiti tvoj sin ide u 6. razred osnovne škole, to znači da ima 12 ili 13 godina. Prvo, sigurno je ušao u pubertet. Nije samo da ga sada zanima samo škola, već i sigurno cure, koliko je to nama teško prihvatiti. Zbog čega se dogodila loša ocjena, odnosno utaja.

Kažeš da ''voliš vikati'', a sin je do sada bio odlikaš. Imao je samo sve 5 i 4. I sada je dobio 1. Što misliš kako bi ti reagirala da si do sada imala same dobre ocjene, a sada ti se ''zalomila'' jedan, a zna da će mama beskrajno vikati. Odgovor je sasvim jednostavan. Bojati će te se. I možda ti je stvarno htio reći kada ispravi. Jesi li ikada pomislila da možda ima negdje nekakvu ''rupu u znanju''. Ne treba odmah imati instrukcije, nego neka se dogovori sa nekime tko razumije u razredu da mu objasni uz tvoj nadzor.

Prvenstveno sam protiv kažnjavanja, već probaj razgovarati sa njim u potpunom povjerenju, nemoj biti ljuta niti vikati. Probaj ostati smirena. Objasni mu da bi ti bilo draže da ti kaže za sve ocjene, bez obzira da li su dobre ili loše. Objasni mu da su ocjene u 6, 7 i 8 razredu izuzetno važne za upis u željenu srednju školu. Probaj ga pitati što ga zanima, čime bi se želio baviti u budućnosti ( za sada), objasni mu da su ocjene važne za upis u srednju školu. Recimo, za gimnaziju je potrebno imati 60 bodova, za neke strukovne 50 bodova i itd. Reci mu da još izdrži malo, da još samo mjesec dana i da bude onakav kakav jest ( jest da vani sunce grije i da se nikome ne uči, ali probaj mu objasniti.).

Kod mene je bila takva situacija da sam bila vrlo dobra/odlična učenica i meni su roditelji rekli : Škola i učenje je tvoja briga, kako ćeš učiti, tako ćeš imati šanse za daljnji uspjeh. To je tvoje i mi se nećemo petljati. Reci nam ako ima problema-shvatila sam to kao svoju odgovornost i dandanas sam studentica. Roditelji su mi odlazili na informacije, ni jedna ocjena za njih nije bila katastrofa. Rekli su mi da su sve ocjene od 1-5, i da učenik nije onaj tko nijedanputa u životu ne dobi 1. Događalo se i najboljim učenicima.

A još jedna stvar je da tvoga sina starijega muči nešto, a možda ne zna kome se povjeriti. Može biti to neka neutralna osoba u koju ima povjerenja, sa kojom si je dobar, a mlađi sin je to vidio od starijeg, pa je imitirao starijeg sina. Jer sva mlađa djeca imitiraju starije osobe od sebe.

Nadam se da sam vam pomogla sa ovim dugim postom.

[margarita]

citam vas i zaista mi je jako jako zao kad vidim kakva ste iskustva imali

na neke sam se skoro rasplakala - nije mi jasno da su roditelji mogli takvi biti

moji su mene i seku "kaznjavali" sa neizlascima vani ali rijetko duze od jednog dana, rijetko ranim odlaskom u krpe ili nema TV-a bash kad je neki film koji smo planirali gledati - ali nikad nam to neshto nije strashno izgledalo (valjda smo znale da smo zabrljale )

ocjene smo uvijek govorile - nikad nam nisu ruznu rijec rekli na bilo kakvu ocjenu - samo - Ajd nemoj se sekirati sljedeci put ces uraditi bolje


ma stvarno smo sretne bile shto se toga tice

moja baka - tatina mama je imala obicaj sasuti nam svashta u lice Da smo glupace, idioti, da nije ni cudo da smo takve kakv nam je mati

onda smo to jednom ispricale roditeljima pa joj je tata ocitao bukvicu


od tad smo s tim dijelom obitelji u "poslovnim" odnosima

[ornella]

sve ste u pravu i hvala vam na vremenu posvećenom mom problemu.Jedna velika istina da sam teoretski svjesna svog pogrešnog nastupa,ali moje emocije pa čak i negativne su ponekad jače.

normalno da danas emocije splašnjavaju,a konstruktivne stvari dolaze u prvi plan.....svjesna sam rupa iz matenmatike....naime prvo polugodište sam ga pratila jer sam primjetila da će zapeti ako mu ne pomognem(nazalost nema baš ambicioznog nastavnika)....ovaj period sam se više posvetila prvašu i mlađem djetetu,budući da je stariji sin odlikaš i imala sam puno povjerenja u njega.

znam da kazne nisu konstruktivne,ali mora naučiti odgovarati za neke postupke....

netko me od vas pitao kad pogriješim da li sam ljuta na sebe....dakako da jesam,ali nakon ljutnje konstruktivno prilazim problemu...

i normalno da razgovaram puno s njim i objašnjavam mu da od sedmog razreda nadalje je uspjeh veoma važan i da nije svejedno koju srednju će upisati....

i normalno da nas ocjene dobivene u osnovnoj ne profiliraju kao ličnosti,niti su nuzne u nekoj budućnosti...ali bitna je odgovornost ,trud i postignuće...jer napokon dobrom ocjenom dokazao si sam sebi i bio nagradjen za svoj ulozeni trud,marljivost i etc...

mozda je i ovo sad druga tema,ali vidim i ja da nam djeca odrastaju u nekom lošem filmu...ono ne radiš,a imaš....ljudi završe fakultete a zuje po birou....svejedno,ja nastojim usaditi u djecu da je znanje bogatstvo i da ga nikad nije u višku...

[chiquita]

ornella kaže:
svejedno,ja nastojim usaditi u djecu da je znanje bogatstvo i da ga nikad nije u višku...
i tu si potpuno i totalno u pravu.
samo nemoj pretjerati u tom "nastojanju", mislim da čovjek koliko god on godina imao 5,10,15,50 ili 100 najbolje zna za sebe koliko može i hoće naučiti.
forsiranje je loša stvar, jako loša stvar.

[ornella]

slažem se,ali da se meni vratiti u srednju školu mislim da bi veliku većinu stvari pozornije slušala i pamtila radi sebe,a onda toga nisam bila svjesna...i vjerovatno je i moja mama meni trubila isto,kao što ja trubim svojoj djeci...i znam da oni ne mogu misliti kao što mi odrasli mislimo.
Ali napokon,ja kao i svaki roditelj zelim i mislim mom djetetu najbolje...samo nisam sigurna da to baš svaki put pokazujem na pravi način.
Bojim se biti preblaga (jer tata je preuzeo tu ulogu iz komoditeta),a opet ni ta strogoća ne valja.

I tako stalno se osjećam na klackalici pravilnog odabira mojih vlastitih reakcija...

Ali,uvijek postoji gore,a treba se nadati boljem...naravno da ću dati sve od sebe da pomognem djetetu,a sebi da povratim izgubljeno povjerenje

[Septembar]

ornela da postoji recept za idealno roditeljstvo svi bi bili bezgresni sveci
greske i prpousti i osjecanje "nedostatnosti" idu uz sve
ak sam milijun posto sigurna u sbee i svoje odluke svaki tren, onda znaci da nisam sagledala sve aspekte
nemozemo napravit bez greske
samo se trudit radit najbolje u datoj situaciji
sve ima lice i nalicje
na nama je da odaberemo tu krivudavu liniju kojom se provlaciti

[ornella]

u pravu si sto posto,težak je put roditeljstva i valjda svi nastojimo biti što bolji i uspješniji..i onda se očito ovakvima poput mene i omakne,počinjemo tražiti neka savršenstva,očekujemo predvidive situacije i rješenja istih.

A tako dobro znam da nitko nije savršen i ništa ne može biti savršeno,ali ipak znam da se i svega i svakoga uvije moze izvući ono najbolje i maximum.

[chiquita]

ornella kaže:
slažem se,ali da se meni vratiti u srednju školu mislim da bi veliku većinu stvari pozornije slušala i pamtila radi sebe,a onda toga nisam bila svjesna...i vjerovatno je i moja mama meni trubila isto,kao što ja trubim svojoj djeci...i znam da oni ne mogu misliti kao što mi odrasli mislimo.
Ali napokon,ja kao i svaki roditelj zelim i mislim mom djetetu najbolje...
nisam mislila da ću ovo ikad ovdje pisati ali eto, budem, pa šta bude.
ova "ljubav" roditeljska o kojoj ti pišeš, ova ljubav majčina da poštediš svoje dijete problema u budućem životu, jer si ti to prošla pa sad znaš drugačije i znat ćeš ga zaštiti - je nedavno bio razlog zašto su pukle sve veze i vezice između mene i moje predrage sveki.
ona je u toj svojoj "ljubavi" prema sinu uskratila nešto za što sam se sama s njim htjela izboriti i izmučiti, ali eto, da ga poštedi toga ona je to sve uzela na svoja pleća-nit ju je iko molio za to, nit ju je itko to tražio.
ja joj to nikad neću oprostiti, nikad!
jer nikad više u svom životu neću imati priliku POGRIJEŠITI u tome što je ona učinila umjesto nas.
možda i ne bi pogriješili, možda bi pišali krv da smo sami to išli raditi - nikad nećemo znati.
hoću ti reći da svak za sebe mora iskusiti loše da bi znao cijeniti dobro.
ako će sve mamica umjesto sineka napraviti, to neće biti dobro.
nikako.

[ornella]

ej.ne znam u kojem si me dijelu krivo pročitala i shvatila..dapače,ne mislim i neću ništa raditi za njih...govorah o usmjeravanju.
I moji sinovi dapače nisu "mamini sineki",i stalno im ponavljam da ih ona stvar među nogama ne čini bogovima,etc....

očito nisi majka,ali postat ćeš..jer prošla sam i tvoje faze,ali to je neka druga tema

i uostalom to te je nešto smetalo kod "svekrive",a da li bi te smetalo kod tvoje majke

ovo je sad digresija,ali godinama sam bila alergična na svoju svekrvu, a gle čuda ima pet godina da smo se našle ...počela me cijeniti i prepoznala neke kvalitete..kažem neke,jer svi mi imamo brdo mana i poneku dobru osebinu

[chiquita]

zaključit ću svoje izlaganje ovdje ponavljanjem tvojih riječ (jer mislim da sam već dovoljno puta rekla svoje mišljenje o svemu tome) - a to je da nisam majka.
enivej, želim ti puno sreće.:w

[ornella]

sorry,nova sam ovdje i treba mi da vas smjestim na svoja mjesta,u svakom slučaju bila je ugodno druzenje i sretno i tebi

[Lavanda]

Meni je osobno kao djetetu najteze padalo emocionalno ucjenjivanje. Ako nesto ne zelis napraviti ili u necemu nisi uspjela, onda zasigurno ne volis svoju mamu. Jednom je zavrsila u bolnici zbog operacije zuci i ona i tata su mi, djetetu u pubertetu, prebacili da je to zbog mene. Tek kad sam odrasla, shvatila sam da je mama naprosto previse jela masne hrane.
Nisu oni bili losi roditelji, dapace, puno su mi pomagali i danas mi puno pomazu s mojih troje. Ja znam da su to cinili u najboljoj namjeri, drugacije nisu znali. Za primjer, nedavno sam gledala svoju djevojcicu i rekla joj kako mi je jako lijepa, a mama me primila za ruku i rekla mi da joj to nikada ne govorim, jer djevojcice moraju biti skromne, a ne umisljene. Sjetih se tada da ni meni nikada, ali bas nikada nije rekla da sam lijepa i ja sam cijeli zivot patila od totalnog nesamopouzdanja, sve u njenoj namjeri da ne budem bahata.
Ja znam za njezine greske, trudim ih se ne ponavljati, pa ipak....neki put umorna s posla, vodim ih na djecje aktivnosti, kuham za sutra...i onda uzmem recimo pogledati zadacu....i poludim.

[ornella]

razumijem i meni je tako s djecom...dakle troje...i isto tako često poludim,a trudim se da ne
doduše moje je djetinjstvo bilo sasvim ok,sem maminih izjava tu i tamo vidjet ćeš kad me više ne bude..stoga o tipu takvih izjava niti ne pomišljam,dapače nikad ne izigravam žrtvu,jer čini mi se da su to ćešće djece poradi raznih roditeljskih frustracija.

[Ruža]

Vjerujte mi da svatko drugačije gleda na probleme, kada si dijete smeta ti što ti roditelji ograničavaju slobodu, što ti prigivaraju zbog nekih stvari, što ne cijene tvoju ličnost i još mnogo toga.

Svojim roditeljima sam mnogo toga zamjerala, mislila sam da me ograničavaju, da su nepravedni, da me ne razumijuj, zamjerala sam svojoj majci što joj ne mogu mnogo toga povjeriti, ukratko tada sam mislila da sigurno ne ću biti takva majka.

Danas kada sam majka, a uskoro i baka, stvari gledam sasvim drugačije. sada shvaćam da su sve radili najbolje kako su znali i da u tome nije bilo ni najmanje namjere da me ograničavaju. jednostavno su me htjeli zaštiti od surovosti života i pomoći mi da budem sretna.

Danas moja djeca imaju tisuću zamjerki na račun mene i svog oca, a mi smo samo nastojali da budemo dobri roditelji, trudili smo se da ne pravimo greške naših roditelja, ali izgleda da ipak nismo baš onakvi kako bi željela naša djeca.

Ne zamjeraju nam baš velike stvari, ali ipak i kada nam prigovaraju za nešto što smo mi činili iz našeg poimanja ljubavi, bude nam teško, jer smo cijeli život mislili da su svi naši postupci samo posljedica velike ljubavi.

naša djeca su jako željena djeca i život bi dali za njihovu sreću, ali izgleda da se savršen roditelj ne može biti. To sam shvatila kada sam postala i sama majka i tada sam počela drugačijim očima gledati na svoju majku i svekrvu.

sada mi je ponekad žao zašto nisam bila malo tolerantnija prema svekrvinim postupcima, jer je pokojna i to se više ne može ispraviti. Pokušavam prema majci biti tolerantnija, jer kada je više ne bude sigurno ću žaliti zbog ponekog lošeg ponašanja prema njoj.

Naravno da ima roditelja koji su i sami oštećeni u svom djetinjstvu i nisu sposobni biti dobri roditelji, ali većina ipak sve radi u dobroj namjeri, iako je put u pakao popločan dobrim namjerama.

Željela sam samo reći da su međuljudski odnosi jako komplicirani i da će uvijek biti povrijeđenih.

[Leeloo]

Evo pročitah sve i jedan post. Još uvijek nisam majka, ali namjeravam biti.

Ne sjećam se kažnjavanja kada sam bila mala tamo negdje do 10 godine. Do tada me nikada nisu tukli, ali je bio dovoljan pogled da znam šta se smije, a šta nesmije...

Napad puberteta u svom najčišćem obliku desio se u Sarajevu krajem '92 godine. Tada su na scenu stupile batine... barem dva puta mjesečno.
U sred rata, otišla sam na drugi kraj grada... i vratila se kući sa izbrijanom glavom i krestom. Mama kad nije u nesvjest pala... Tada je rekla nešto što će ponavljati mnogo puta u slijedećih 10-ak godina "U grob ćeš me otjerati"... '94 našla sam momka opet na drugom kraju grada... stariji od mene 9 godina (meni 15)... i redovno sam išla u taj dio. Kad je saznala to bilo je frke :trk:
U bijesu je izvukla neki platneni remen... i histerično me počela udarati... a ja sam se smijala... što je potpirilo njen bijes... i zamahnu ona... i stade.... iščašila rame. Nikada mi nije rekla kao je to objasnila u ambulanti.
Do prije par godina mislila da me ozbiljno zloostavljala. Sad kad malo objektivnije sagledam stvari... to je bila vrsta nemoći, nje kao majke... da me zaštiti od rata i od same sebe. Dala je sve od sebe. Nažalost zbog toga nikada nismo razvile prijateljski odnos.
Bilo je zabrana izlazaka, gadnih riječi... od koje su mi najteže pale u grob ćeš me otjerati i žao mi je što sam te ikad rodila. Samo kad se sjetim srce mi se kida. Nisam bila anđeo, a nisu ni oni.
Nikada me nisu maltretirali za školu. Na početku su mi malo pomagali, a onad su mi non stop trubili... ne učiš za mene, učiš za sebe. Uvijek sam bila neka sredina.
Ipak kad se sve sabere, *silent treatment* mi je padao najteže, nikada se nisam osjećala tako usamljeno

[ornella]

eto sve se svodi na dvije istine..teško je biti dijete,ali teško je biti i roditelj
nitko od nas ne može,ali i ne treba biti savršen,samo moarmo nastojati malo bolje razumjeti jedni druge.
i djeca će odrasti i postati mi kao što smo jednom mi bili oni...sjećate li se..i sve se stalno vri u krug

[Marija_1963]

Prije par mjeseci sam imala prilike prisustvovati sceni bučne svađe mladih roditelja dvoje dječice, dečkić 6 godina, curica još nije napunila godinu. Ovo pišem baš zbog nje i nečega što me zapanjilo. Dakle, tih dvoje mladih budala se svađalo na mrtvo ime, vrištali su, ona je plakala i urlala, on je urlao i lupao vratima. Nije bilo fizičkog obračuna, ali i ovo je bilo strašno za gledati i slušati. Ja sam promatrala djecu, dečkić se sav promijenio, pokunjio, bio je na rubu suza koje su i potekle, a curica, dijete od tek nekoliko mjeseci je bila van sebe. Razgoračila je oči, ona slatka bradica joj je podrhtavala, izvodila je ručicama nekakve pokrete (sjedila je u kolicima) , a na malenom licu su joj se ocrtavali strah i užas. Tako maleno dijete da na taj način proživljava tu galamu i viku, dijete koje još ništa ne razumije! Ja sam mislila da će mi srce pući ! :cry: Uzela sam je iz kolica i odnijela, iako možda nisam imala pravo miješati se u njihovu svađu. Nisam mogla drugačije. Kreteni jedni, stvarno svaki idiot može imati djecu ! A da bi bio frizer ili šnajder, moraš imati kvalifikaciju. Fuj takvi roditelji :bljak:

[bigblue2010]

Marija_1963 kaže:
Tako maleno dijete da na taj način proživljava tu galamu i viku, dijete koje još ništa ne razumije!

Oni mozda izgledaju kao da ne razumiju, ali ja sam se na primjeru moje kceri u toj dobi uvjerila da djecica razumiju puno vise nego sto mi mislimo.

Bas mi je nedavno prijateljica prepricala odlomak iz knjige koju je citala, o svadjanju pred djecom.

Kazu:
Zamislite da ste sjeli u avion, avion je poletio, vi ste dobili svoje pice, otvorili vrecicu s kikirikijem i spremate se otvoriti casopis, kad odjednom cujete preko razglasa kako se pilot i kopilot prepiru: Treba pritisnuti ovaj gumb! Ne, ne taj, nego onaj! Sto to sad znaci? Jesi li siguran da je sve u redu? Ti si kreten! I tako dalje.

Zamislite se u takvoj situaciji i biti ce vam jasno kako se djeca osjecaju kada se svadjate pred njima.

[Starfish&Coffee]

ornella kaže:
i sve se stalno vri u krug

U nekim slucajevima krug treba prekinuti.

[ornella]

Ne prekinuti,već možda olabaviti,pa da radi lijepe velike valove...zamisli koliko mogućnosti bez zacrtanih i uctanih putova...mozda naša djeca i uspiju.

[Starfish&Coffee]

Mislila sam na zacarani krug psihickog i ostalog maltretiranja djece. Ako moji roditelji nisu znali kako svoju djecu odgajati bez maltretiranja, ne moram i ja ponoviti njihove greske. Sto ne znaci da gresaka nece biti, ali bar mozemo izbaciti "odgojne" metode koje su nad nama upraznjavane i za koje pouzdano znamo da su stetne.

[ornella]

Starfish&Coffee kaže:
Mislila sam na zacarani krug psihickog i ostalog maltretiranja djece. Ako moji roditelji nisu znali kako svoju djecu odgajati bez maltretiranja, ne moram i ja ponoviti njihove greske. Sto ne znaci da gresaka nece biti, ali bar mozemo izbaciti "odgojne" metode koje su nad nama upraznjavane i za koje pouzdano znamo da su stetne.

ok.slazem se mada se tu i ne nalazim,naime odrasla sam bez trauma,sretno djetinjstvo,normalno bilo je nekih minornih,ali ciljanih i produktivnih kaznica..ništa strašno...moji roditelji su bar bili dosljedni i to je imalo efekta.meni danas ta dosljednost kao roditelju nedostaje,a djeca je ponekad debelo koriste.nisam savršen roditelj,dapače......ali što zanči štetne metode(ovdje normalno isključujem ekstreme)???
zar nije i onaj famozni Spock nakraju opovrgao neke svoje teze???

mi njima moramo biti prijatelji i oslonac,ali prvenstveno roditelji i odgajatelji.

[Starfish&Coffee]

Pa cuj, ako si imala srecu odrasti s roditeljima na koje se mozes ugledati, onda naravno krug ne treba prekidati. :) Topic je o psihickoj kazni, zato sam napisala sto sam napisala.

[Winona]

Marija_1963 kaže:
Prije par mjeseci sam imala prilike prisustvovati sceni bučne svađe mladih roditelja dvoje dječice, dečkić 6 godina, curica još nije napunila godinu. Ovo pišem baš zbog nje i nečega što me zapanjilo. Dakle, tih dvoje mladih budala se svađalo na mrtvo ime, vrištali su, ona je plakala i urlala, on je urlao i lupao vratima. Nije bilo fizičkog obračuna, ali i ovo je bilo strašno za gledati i slušati. Ja sam promatrala djecu, dečkić se sav promijenio, pokunjio, bio je na rubu suza koje su i potekle, a curica, dijete od tek nekoliko mjeseci je bila van sebe. Razgoračila je oči, ona slatka bradica joj je podrhtavala, izvodila je ručicama nekakve pokrete (sjedila je u kolicima) , a na malenom licu su joj se ocrtavali strah i užas. Tako maleno dijete da na taj način proživljava tu galamu i viku, dijete koje još ništa ne razumije! Ja sam mislila da će mi srce pući ! :cry: Uzela sam je iz kolica i odnijela, iako možda nisam imala pravo miješati se u njihovu svađu. Nisam mogla drugačije. Kreteni jedni, stvarno svaki idiot može imati djecu ! A da bi bio frizer ili šnajder, moraš imati kvalifikaciju. Fuj takvi roditelji :bljak:


:(

jedno smo si obecali on i ja...ma kako gusto bilo, nema svadjanja pred djecom. Nikad.
Jer znam kako sam se ja osjecala kad su s emoji tako raspravljali. On se sjeca svojih trenutaka. Dovoljno za jendu takvu odluku.

[ornella]

istina,grozno je kad djeca odrastaju izmedju dvoje koji imaju lošu verbalnu komunikaciju,ili preglasnu,grubu...i grozno je kad su djeca svjedoci takvih ispada,jednom rječju užas.

ja nastojim,s obzirom na moj temperament izbjeći takve situacije,a kad se napokon suprug i ja nađemo u četiri oka ljutnja me splasne.nekad sam znala šutjeti,mi bi to doma zvali "tiha misa",ali djecu je to činilo tužnom i nesretnom....i eto sve za dobrobit mog podmlatka.

[SpOokey]

Rijeci tipa: " Glupaco"; " Kravo" , " nemas ti pojma o nicemu";
"uopce ne razmisljas, nemas ti pameti " i tako to slusam cijeli zivot, dok sam bila manja te rijeci su obicno slijedile uz batine al sada dok sam odraslija i ne dizu vise ruku na mene, cujem ih svakodnevno barem 50 puta i svaki put kad ih cujem ubiju me u pojma i pitam se sta mi je trebalo da su mi roditelji takvi

uglavnom to mi tata govori, mislim da nema lijepih rijeci za mene a ni za mog brata nije imao..... i jedva cekam da se odselim od njih makar mislim da to nece biti tako skoro
i potrudit cu se da nebudem takva prema svojoj djeci , jer znam kako je meni i nebi htjela da oni to iskuse

[ornella]

SpOokey kaže:
Rijeci tipa: " Glupaco"; " Kravo" , " nemas ti pojma o nicemu";
"uopce ne razmisljas, nemas ti pameti " i tako to slusam cijeli zivot, dok sam bila manja te rijeci su obicno slijedile uz batine al sada dok sam odraslija i ne dizu vise ruku na mene, cujem ih svakodnevno barem 50 puta i svaki put kad ih cujem ubiju me u pojma i pitam se sta mi je trebalo da su mi roditelji takvi

uglavnom to mi tata govori, mislim da nema lijepih rijeci za mene a ni za mog brata nije imao..... i jedva cekam da se odselim od njih makar mislim da to nece biti tako skoro
i potrudit cu se da nebudem takva prema svojoj djeci , jer znam kako je meni i nebi htjela da oni to iskuse

Uistinu je žalosno čuti nešto ovakvoga,ali i opomena nama roditeljima da svaki put kad se naljutimo na naše juniore pomislimo o težini izgovorenih riječi.

Ne znam što ti reči..kad pročitam ovakvo nešto,mogu samo odlučiti postati bolji roditelj.

[happygoose]

Prije skole, ostavit cu te sa "ciganima" i onda bi me odveo do obliznje "ciganske " cerge, i prove me dovoljno blizu da ih vidim.Jos se sjecam panicnog nerazumljivog straha mnogo godina kasnije kad god bih prosla pored te ledine.
Onda, prodat cu te "ciganima" da prosis po Italiji, budu ti oko skopali ili ruku odsjekli.

Onda pocelo je kad sam krenula u osnovnu, i to ovim redom: niskoristi, ljencino i ne zasluzujes ovu koricu kruha, facuk jedan.Ako ne zavrsis skolu ne budes ni ovce mogla cuvati niti ceste cistiti, niskoristi.
Opet jedes oblizeke, sta grabis toliko nisi isla ni orat ni kopat.
Ljenja si od crne zemlje, mrcino odvratna, facuk.
Budi sretna kaj imas krov nad glavom, kurvo(dijete od 10 godina).mars u pm.Lazov jedan, nije ni cudo, kad si facuk.
Poslije osam vani ostaju kurve kao ti, policajci i kriminalci.
Naravno ovo je sve mali dio, a sve zacinjeno dnevnom dozom "mars" glupaco, kurvo, ne zasluzujes.......pa nadopuniti,facuk, itd......vise se ni ne sjecam ostalog, a nema ni potrebe, to sve vec proslost.
Kad sam se negdje sa 15 godina pobunila protiv ovakvog "tretmana" postalo je jos gore i perfidnije, a moja majka je i sama pocela prakticirati sve vise takvih tretmana, sestra i ja u zivotu nismo cule rijec podrske.Bile smo si same podrske, jedna drugoj.
I naravno nisam mogla docekati da se odselim, sa 18 prvi put, i nikad mi nije bilo zao sto sam otisla.

[ornella]

žao mi je,teško i povjerovati u takvo što...uvijek misliš o takvim stvarima kao o dijelu crne kronike ili nekog novinskog napisa.

nadam se da si ipak uspjela sačuvati neotkrhnuti dio ličnosti,mada ožiljci zauvijek peku

[happygoose]

Bilo pa proslo, meni osobno je drago da danas mogu sa distance o tome razgovarati, a da ne pocnem plakati ili se vracati u spiralu straha,neposjedovanja samopostovanja, samopouzdanja, negativnosti i besperspektivnosti, i da sa ponosom mogu reci da sam sebe izgradila ja i samo ja, i da mi je trebalo dugo dugo da izgradim samopouzdanja i da ne prihvacam u zivotu sve tragicno.I da si priznam greske i da si iste, kako drugima tako i sebi oprostim.
Ja danas uzivam u zivotu, imam svoje trenutke kao i svatko drugi, one male ljudske malodusnosti, a neki put i proslost izgmize iako je stranica zatvorena, ali samo iz preventivnih razloga, da si kazem kako sam sretna i kako stvari mogu biti puno, puno gore, i da uvijek ima ljudi koji su u gorem polozaju nego ja i da moje prepreke nisu najgore.:)
Hvala!

U stvari treba raditi na zlostavljanju , jer je u pitanju zdravlje nase cijele zemlje.....

[Sunny Girl]

Najčešće se sve vrti oko velikih očekivanja roditelja. Naime, dosta toga proizlazi iz toga da sve svoje greške i neostvarene ambicije iz prošlosti roditelji uvijaju u svakodnevne smjernice u životu svoje djece. A ipak svatko treba prijeći svoj put, raditi svoje pogreške i tako naučiti neke lekcije.
Ja sam roditelj, napravim tisuću grešaka, tisuću puta požalim, tisuću puta se ispričam i svaki puta ispočetka učim na novim situacijama. A što se tiče mojih roditelja, nastojala sam furati svoj film do kraja, pa kud puklo da puklo. Bila sam odličan učenik, završila faks, a kad se pitalo moju mamu to je totalno nepotrebno.

[happygoose]

Meni je moja jasno dala do znanja sta misli o mojoj zelji za visokim obrazovanjem," ti si preglupa za fakultet".......:rolleyes:

[ornella]

Sunny Girl kaže:
Najčešće se sve vrti oko velikih očekivanja roditelja. Naime, dosta toga proizlazi iz toga da sve svoje greške i neostvarene ambicije iz prošlosti roditelji uvijaju u svakodnevne smjernice u životu svoje djece. A ipak svatko treba prijeći svoj put, raditi svoje pogreške i tako naučiti neke lekcije.
Ja sam roditelj, napravim tisuću grešaka, tisuću puta požalim, tisuću puta se ispričam i svaki puta ispočetka učim na novim situacijama. A što se tiče mojih roditelja, nastojala sam furati svoj film do kraja, pa kud puklo da puklo. Bila sam odličan učenik, završila faks, a kad se pitalo moju mamu to je totalno nepotrebno.

Ima istine,ali velika većina nas je iz generacije koja je dosta postigla,i zar nije normalno da želimo našoj djeci još više znanja,zar nije normalo da ih svakodnevno upućujemo, a ne da ih ostavljamo da sami procjenjuju što je za njih najbolje.Normalno je da se najbolje uči na svojim vlastitim greškama,samo kojim i kakvim?!

I ljudski je griješiti pa čak i kao roditelj,i ispričati se svom dijetetu,mozda ga ponekad i udaviti u nekim nastojanjima...jer ponekad se pitam,da li bih sutra zažalila za nešto propušteno i pušteno igri slučaja.

[ADEX]

ornella kaže:
meni danas ta dosljednost kao roditelju nedostaje,a djeca je ponekad debelo koriste.nisam savršen roditelj,dapače......ali što zanči štetne metode(ovdje normalno isključujem ekstreme)???
zar nije i onaj famozni Spock nakraju opovrgao neke svoje teze???

mi njima moramo biti prijatelji i oslonac,ali prvenstveno roditelji i odgajatelji.

Jeste Spock se sam opovrgao, njegova djeca kazu da je bio odvratan dominantan roditelj koji ih je psihicki maltretirao.

Nego u zadnje vrijeme se sve vise govori da djeci netreba roditelj-prijatelj. Prijatelje imaju u svojoj sredini.
Treba im oslonac i odgajatelj. Neko ko im zna reci dokle smiju a dokle nesmiju.


I sto neko rece:"Sta god dobro zelis da ucinis kao roditelj uvijek si negdje zajebao stvar a da nisi toga ni svjestan."

[ornella]

...istina,samo se čovjek ponekad pita gdje je ta famozna granica između roditelja koji kazuje granice i prijatelja kao zivotnog oslonca?!

uistinu nije lako...mojoj prijateljici je njena 8-godišnja kći neki dan spakirala torbe i rekla da više ne moze zivjeti s njima(a obitelj je ok)....moji mi 13-godišnajak svaki put kad ga upozorim da bi trebalo počet učiti ili da još malo vjezba baca bombice stila...ti me mučiš...ti meni ne daš zivjeti...etc...

i normalno da čovjek onda poludi..pita se tko koga tu psihički muči
,kako se postaviti...i kako za njih načiniti ono najbolje.

[happygoose]

Mislim da je jedan od problema roditelja( koji sam i sama) sto ne razmisljaju od rodjenja svoje djece, kao o normalnim, necu rec fizicki odraslim, ljudima kao sto smo mi.Sa svim svojim zeljama, nastojanjima, osobnostima itd....Cesto se uhvatiimo u mrezu da razmisljamo o njima kako su oni samo mala djeca koja ne znaju nista, i kako trebaju nas za sve.
Pa onda tu je citava umjetnost odgajanja, najcesca stvar koju roditelji cine je reci "ne" bez objasnjenja, to je kao da ja svojoj jednogodisnjakinji kazem "ne" za nesto, a ona uopce ne razum,jeva sta ja zelim reci, i zasto sam uopce to rekla.Bi li vi voljeli tako da vam netko objasnjava stvari u zivotu.
Granice treba postavljati, ne zbog njih, nego i zbog sebe.Tako da svi zanmo koji su to utvrdjeni modeli dozvoljenog, odnosno ne dozvoljenog ponasanja.:)

[ornella]

Istina,teoretski stoji....odgajanje je umijeće,ali ono koje se ne moze naučiti iz knjiga.Vrlo često to "radimo" instinktivno,spontano....i smatram da nema čarobnog niti savršenog načina u odogoju.

Opet,neku je djecu lakše odgajati,neku teze....imam ih troje i znam o čemu pričam.

Mislim da sam već ovdje negdje navela da sam imala lijepo i sretno djetinjstvo,ali znao se red i bio je respekt prema roditelju...čak i meni jezičavici bio je dovoljan pogled oca.

Danas su djeca drugačija,kakav pogled...pa niti na povišen ton i ozbiljnu ljutnju oni ne reagiraju...misle da se mama šali.
Ali, valjda to tako mora biti.

[happygoose]

Ne nema carobnog stapica, a niti upustva kako biti roditelj, a sto se tice spontanosti i instikata, i tu se grijesi.Na nama odraslima je da kontroliramo sebe i da budemo odgovorni.Znam, ne moze se svaki put, i to je tesko, i meni je tesko, kao i tebi i svakom roditelju.
To sto oni nas neslusaju, a neslusaju, je i posljedica nase vlastite nedosljednosti u stavovima i kako se postavljamo prema njima.Kako si i sama rekla, kad bi ti tata dao pogled, taj pogled je uvijek bio isti, i i uvijek i samo zato sto si prekrsila granicu koju ti je on odredio, i ti si to znala.A sta meni vrijedi govoriti mojoj maloj ne ovo ili ono kad je to popraceno mijenjanjem granica dopustenog, i uopce ne objasnjavanjem zasto to "ne". :)
Koji je tvoj najveci izazov, kod djece, sada?

[ornella]

happygoose kaže:
Ne nema carobnog stapica, a niti upustva kako biti roditelj, a sto se tice spontanosti i instikata, i tu se grijesi.Na nama odraslima je da kontroliramo sebe i da budemo odgovorni.Znam, ne moze se svaki put, i to je tesko, i meni je tesko, kao i tebi i svakom roditelju.
To sto oni nas neslusaju, a neslusaju, je i posljedica nase vlastite nedosljednosti u stavovima i kako se postavljamo prema njima.Kako si i sama rekla, kad bi ti tata dao pogled, taj pogled je uvijek bio isti, i i uvijek i samo zato sto si prekrsila granicu koju ti je on odredio, i ti si to znala.A sta meni vrijedi govoriti mojoj maloj ne ovo ili ono kad je to popraceno mijenjanjem granica dopustenog, i uopce ne objasnjavanjem zasto to "ne". :)
Koji je tvoj najveci izazov, kod djece, sada?

Slazem se,nedosljedni smo i to najčešće iz vlastitog komoditeta.Istina najčešće se radi o banalnostima,ali djeca pamte.
Što se tiče izazova...ovako,kao što rekoh troje ih je različite dobi i spola.Naravno svatko je jedinka od njih za sebe.
ono što kod jednog dijeteta postignem na laki način kod drugog se trebam pomučiti.Normalno učeči na greškama pogotovo kod prvog djeteta koje je 5 godina imalo "privilegiju" biti jedinac u nekim stvarima sam se kod drugo dvoje drugačije postavila.
Dakle,kod svakoga od njih izazov je nešto drugo..kod 13-godišnjaka što bezbolnije svakodnevne mušice...kod emotivno senzibilnog 7-godišnjaka umanjiti sve nedoumice koje se dešavaju u njegovoj maloj glavici....kod tvrdoglave 5-godišnjakinje s pravim svojim JA ne umanjujući njezino samopuzdanje postići da ipak ponekad vaga prevagne na moju stranu

I da li uspjevam....iskreno teško i rijetko,ali volimo se i to je najbitnije..i nakon uzajamne ljutnje grlimo se i svakodnevno govorimo VOLIM TE...i oni meni i ja njima.

PS.I da ,uvijek im nastojim objasniti zašto nešto ne...mada oni i dalje pilaju po svome.

[happygoose]

ornella kaže:
Slazem se,nedosljedni smo i to najčešće iz vlastitog komoditeta.Istina najčešće se radi o banalnostima,ali djeca pamte.
Što se tiče izazova...ovako,kao što rekoh troje ih je različite dobi i spola.Naravno svatko je jedinka od njih za sebe.
ono što kod jednog dijeteta postignem na laki način kod drugog se trebam pomučiti.Normalno učeči na greškama pogotovo kod prvog djeteta koje je 5 godina imalo "privilegiju" biti jedinac u nekim stvarima sam se kod drugo dvoje drugačije postavila.
Dakle,kod svakoga od njih izazov je nešto drugo..kod 13-godišnjaka što bezbolnije svakodnevne mušice...kod emotivno senzibilnog 7-godišnjaka umanjiti sve nedoumice koje se dešavaju u njegovoj maloj glavici....kod tvrdoglave 5-godišnjakinje s pravim svojim JA ne umanjujući njezino samopuzdanje postići da ipak ponekad vaga prevagne na moju stranu

I da li uspjevam....iskreno teško i rijetko,ali volimo se i to je najbitnije..i nakon uzajamne ljutnje grlimo se i svakodnevno govorimo VOLIM TE...i oni meni i ja njima.

PS.I da ,uvijek im nastojim objasniti zašto nešto ne...mada oni i dalje pilaju po svome.

Mislim da bez obzira na sve, ti im dajes ono najbitnije,VOLIM TE....
Sve ostalo se stigne.....:)

[ornella]

I ja se nadam da se sve stigne,ali se uvijek bojim da nešto ne promakne za čim bi mogli zaliti.
Iskrena sam prema sebi i svakodnevno priznajem da se JA moram mijenjati i prihvaćati date situacije....
A da li ću uspjeti pokazat će vrijeme.