Eto tako...

[Da Kang]

Oduvijek mi je išla na živce ta jebena i glupa Amerika. Koji si kua ti Ameri stalno umišljaju ? Da se mene pita, bez razmišljanja bih bacio neku laganu H – bombu posred Amerike. Mislim da su zaslužili. Znam da su uvijek u pitanju ti bespomoćni i nevini civili ali probajte te jadnike upitati što misle o ratu protiv bilo koga ko nije Amer. Odgovor je uvijek isti, oni su uvijek spremni za rat. Možda zato što ga sami nikad nisu okusili. Imali su one svoje glupe i govnjarske građanske ali to je sve ništa. Ti kurvini sinovi čačkaju mečku već jako dugo vremena. Pitanje je samo kada će to njihovo preseravanje dopizditi nekom iole jačem.Zanimljivo je kako ti govnjari nikad ne diraju upravo te iole jače. Majku im kukavičku, nemaju muda za to ali zato je važno da su kroz filmove pobijedili cijeli svemir. Ti njihovi filmovi su priča za sebe. Upravo mi se gade svi ti isprdci što silaze iz njihove usrane tvornice snova. U najboljem slučaju, svaki je dvadeseti film dobar ali su zato jako lijepo snimljeni i sa puno akcije, eksplozije itd. Svi znamo da to uvijek pali a najbolje oni, Židovi i pederčine koje vladaju tvornicom snova, da ne kažem svijetom. Ma što da Vam sad dokazujem, pa to je tako očito. Bilo koji muški glumac prije ili kasnije prizna da je dao guzice kako bi postao to što je. Jeste li ikad vidjeli film u kojem su Židovi negativci ? Ma i njima bi ja jednu laganu H- bombicu pa nek opet odu na nečiju zemlju i proglase je svojom obećanom. Vječito samo sranja sa tim židovima, gotovo kao i sa Amerima. Ovi prvi bar stalno ne guraju pod nos da su najjači na svijetu a postoje tek 400 godina. I ne pokušavaju kroz film nametnuti neke posrane standarde i mainstream. Ma kakav mainstream, to su seljačine kakvih nema. Daleko je to od onih genijalnih tinejdžera iz Dosonz krika koji znaju napamet Hamleta. Upravo obrnuto, Ameri su nacija lijenih, debelih i priglupih debila koji pokušavaju nametnuti svoju volju ostatku svijeta. Kad sam prvi put vidio onu Buševu svinjsku facu znao sam da će njegova glupost stajati glave puno nevine sirotinje. I, nažalost, nisam pogriješio. Ipak, najjače mi je kad mi po ljeti dođu u posjet sestrične iz Jabuke. One su u svojim dvadesetim godinama zbrisale u Jabuku i ostale tamo živjeti. Smiješan mi je taj njihov pogled svisoka. Kao da smo mi Hrvati manje vrijedni. To su ljudi koji štekaju lovu cijeli život da bi sagradili kuću na 6 spratova i po mogućnosti dofurali neki tipično Američki gutač benzina od auta pa se onda preseravali po selu kako su oni došli iz Amerike i kako mi ništa neznamo. Glavna fora je da onaj tko uspije u Jabuci - može uspjeti svugdje. Kakva nebuloza, ja kažem da onaj tko uspije u Babinoj gredi može uspjeti svugdje. Bah, vjerujem da se puno Vas neće složiti sa mojim razmišljanjima ali i to me boli K…možda ovo i neki Amer pročita pa me prijavi Cia-i. Oni će me odmah trejsat i još noćas banuti u kuću i uhapsiti me. Ma što uhapsiti, odmah sravniti moj grad sa zemljom, da nebi još nekome palo na pamet da govori kontra super nacije. Ako budem zločest na ispitivanju, možda počnu bombardirat i cijelu državu. Vjerujem da bi se tik-tak našla neka grupa terorista koja je prijetnja globalnom miru. O skrivenom oružju za masovno uništenje da i ne govorim. To bi bio dovoljan razlog da se sravni lijepa naša sa zemljom. Ali to je super, poslije bi nam pomagali podignuti državu, davali bi nam humanitarnu pomoć, osnovali bi nam vladu, oh, kako bih to volio…
Ma da, sve ovo sam napisao zato što mi je krivo da i ja nisam Amer…priznajem.

[Da Kang]

Ja sam debela prasica. Tako me moj voljeni muže zove otkad sam se udebljala u trudnoći. Mislim da ga pere testosteron jer me ne može karat. Kao da sam ja kriva što sam zatrudnila. Umjesto da se ljudi vesele kad objaviš sretnu vijest, oni ti počnu srat. Svih odjednom zanima kako ćemo živjeti, tko će čuvati bebicu i sve takva nekakva sranja. Svi me gledaju poprijeko sa onim pogledom u očima koji govori '' Eto ti kad si se jebala '' , kao da se oni nisu, licemjeri jebeni. A nitko ne pita kako je meni. Prvo mučnine i povraćanje pa gađenje na pojedinu hranu. Pa onda život pod staklenim zvonom jer se mora paziti na bebicu. Najjači su mi oni prijezirni pogledi u laboratoriju kad moram vadit krv. Ljudi me organski mrze jer ja idem preko reda i odmah vadim krv a oni moraju čekati u redu. Jednom mi je jedan stariji gospodin nasrao da lažem i da nisam trudnica. Glupan me nije htio pustiti preko reda sve dok mu nisam pokazala trudničku knjižicu. Na socijalnom sam čekala dva sata u redu dok mi nije pozlilo a već mi se lijepo vidio trbuh. Ma kakvi, svima se jako žuri i nikog ne boli to što sam ja trudna. Ma i to se nekako pregrmi ali kraj trudnoće je zaista težak. Inače imam 50 kila pa si vi zamislite kako mi je sa 20 kila više. Na trbuhu imam mješinu zbog koje se ne mogu sagnuti. Ne mogu ležati jer me trbuh stalno preteže, piša mi se svakih jebenih 10 minuta. Jedem kao zadnja zvijer, čak dok jedem razmišljam što ću jesti kasnije. Ne mogu se pomaknut jer mi bilo kakav napor uzrokuje bolove. Bilo kakve prehlade i bolesti moram prebolit uz čaj jer su lijekovi štetni za bebicu Pri samom kraju sam molila boga da mi se smiluje jer su mi pucala križa dok sam se otvarala.. Roba da popizdiš. I onda ti muške pederčine kažu da oni zato moraju ići u vojsku. Ma nabijem i vas i vašu vojsku. Muž mi non –stop drka na porniće, uopče ga više ne privlačim, čak sam i sama sebi ružna. Moji me gledaju sa nekom ljutnjom koju ne mogu shvatiti. Hormoni me peru non stop. Bez beda se uspijem rasplakat pa nasmijat u roku od 10 minuta. Pa su tu još i napadi histerije i straha. I onda dođe onaj dan D. Ma to je samo jedan dan pa se pregrmi. Samo nemojte slat dežurnog ginekologa u P.M. kao ja pa je sve OK. Naravno, Ok je ako ste otporni na bolove. Najjača zubobolja što ste je ikad imali na ljestvici od 1 – 10 može biti eventualno 3. Porod bi bio otprilike 12. Probajte si zamisliti kako biste izbacili bebicu od 4 kg na otvor malo veći od šupka. Ma što ja ne mogu ići u vojsku a ona moja šupčina od muža nek rađa umjesto što sada okolo pije i slavi što je dobio sina. I sutra će mi doći u bolnicu sa cvijećem i onako mamuran trabunjati o tome kako me voli. Ali sve se na kraju isplati. Kada čovjek dobije dijete shvati što je smisao života. Onaj tko to nije probao ne može znati. To je zaista smisao života, ne morate dalje tražiti. Dakle, jebite se.

[Da Kang]

Oh kako mrzim sve one Holivudske face. Sve bih ja to pred zid. Gade mi se, ne mogu Vam u dovoljnoj mjeri iskazati svoj prijezir prema njima. Baš gledam reklame za buduću dodjelu oskara pa promatram sve one ušminkane face na ekranima. Sve bih ja njih zalio kantom vode pa da onda vidimo svu tu ljepotu i glamur. Lako je biti lijep ispod 3 cm šminke. Prokleti bili, općepoznata je činjenica da svatko ko ima IQ bar malo viši od sobne temperature može biti glumac. I takvi srolje zarađuju milijune glumatajući a 40 000 djece umire svaki dan jer nemaju onaj posrani jedan dolar dnevno koji bi ih nahranio. Važno se pojaviti tu i tamo na nekoj humanitarnoj akciji da se umiri savjest. To što se deseci tisuća troše dnevno na gluposti tipa – posljednji isprdak tamo nekog pederčine kreatora – to nema veze. Bah, mnogi od dokonih čitača ovih redaka moći će primjetiti moju ljutnju i nezadovoljstvo ali ja si ne mogu pomoći. U duši sam jebeni humanist. Vjerujem u čovjeka, čak sam osnovao organizaciju i udrugu koja promiče humane norme življenja.. Što da vam kažem, ja ne vjerujem u boga, vjerujem u čovjeka, ne želim politiku koja se brine za sebe i one oko sebe, želim politiku za dobrobit čovjeka. Antropocentrizam je moja nit vodilja, recite mi da sam lud, popljujte me ali ja vjerujem u ono što radim. Vjerujem da ću uspjeti nahraniti bar petoro od onih 40 soma što umiru svaki dan. To je moj cilj. Zvučat će prepotentno ali ja želim promijeniti svijet, želim iskorijeniti zlo. Ja sam idealista i sigurno sam ispred svog vremena ali jebe mi se. Srat ću i pljuvat sve ono trulo što troši gomile novca koji je neopravdano zarađen. Pritom ne mislim samo na glumce. Oni su samo vrh sante leda. Ima ih još gorih kao neki nazovi muzičari koji će napraviti sve kako bi skrenuli pažnju na sebe. Poštujem ljude koji su se svojim radom, znanjem ili umijećem uspjeli obogatiti. Njima skidam kapu ali one što su dali pičke ili šupka pa sad glumataju i sl., njih bih streljao bez milosti. Toliko o mom humanizmu. Idemo dalje, što se tiče političara, oni me posebno nerviraju. Sve bi ih natjerao da do zadnje lipe prikažu svoju imovinu i onda im ukinuo plaće. Za svaku kunu koja nema pokriće nakon mandata bi ih trpao po godinu dana u zatvor. Pa eto, ko voli politiku nek izvoli. Ma užasno sam bijesan jer sam nemoćan, htio bih tako puno toga a moje su mogućnosti tako male. Neznam dali je um dar ili prokletsvo. Moj mozak nikada ne prestaje razmišljati. Ja se nikada ne mogu opustiti i ne razmišljati o ničemu. Mojom glavom neprestano lete nove misli i ideje. Ponekad bih tako volio da sam glup. Da ne razmišljam o ničemu, da odradim svojih 8 sati i odem kući na ručak i pivicu navečer. Da ponekad odem sa frendovima na tekmu, tu i tamo se napijem pa prebijem ženu. Ja spadam u onih 5 % muške populacije na svijetu koji mrze nogomet. I nogometaše prezirem, pogledajte samo koja se tu lova vrti oko ničega . Upravo smiješno gdje se troši lova na ovom svijetu dok tisuće umiru od gladi. Još sam nešto htio spomenuti ali moje su misli već davno odlutale u drugom smjeru….ah, možda uspijem u svojoj namjeri … ako ožicam od Sorosa lovu.

[Da Kang]

Danas sam tipu izvadio grkljan. Trebalo mi je 5 sati. Popizdio sam, nikad kraja... A probajte si vi zamisliti kako je stajati 5 sati ispod svih onih lampi, ispod zaštitnog mantila,kape,maske, sterilnih rukavica, okružen sa još3 sestre i 2 doktora. Ma pun mi je K.... svega. Tako mi i treba kad sam htio postati doktor. Za to treba biti altruista a ne šarlatan kao ja. Dobro, ja sam temeljit i pedantan i uvijek stojim iza svog posla ali mi se nekako više neda. U početku me palilo to da sam doktor, uau, ja sam faca, spašavam živote, ljudi imaju strahopoštovanje bla bla ali sada...sada bih radije bio neki običan telektualac, možda neki kancelarijski štakor kojem je najveći stres kad mu printer ostane bez papira. I šta sad ? Da dam otkaz pa tražim drugi posao sa 40 godina u guzici ? Ili da nastavim lupat dežurstva 2 put tjedno ( barem ) po 24 sata i još dnevne smjene. Ma neznam, više nisam pametan, u početku sam to zaista volio, nosila me ta misao kako spašavam ljudima živote ali sad mi je to zaista prenaporno. I šta mi vrijedi tih 15 tak tisuća što ih nakupim kada ih nemam vremena potrošit. Studirao sam 12 godina da bih postao specijalist, praktički pola života, ako ne onda bar cijelu mladost. A frend advokat mi se kurči kako je jutros napisao tužbu i za to dobio 15 soma kn. Eto ti pravde, on je studirao 4 godine i to na duplo lakšem faksu. On radi do 4 pa ide kući, ja sa svojega posla moram bježat, nesmijem nikoga pozdravljat jer mi odmah hoće uvalit još kojeg pacijenta. A pacijenta sve više i više i više...upravo nevjerovatno. Ponekad mi se čini da uopće nema zdravih ljudi. Bah, barem sam se dokazao kao dobar doktor, bolji od onih cvečki doktorica što same neznaju operirat ni dječje tonzile ali su zato na spiki najjače, za svaki drek me zovu za savjet. I za njih moram radit. Ma ovaj je život baš jedna velika nepravda ali što da se radi...sad mi je gotovo. Do kraja života će me budit usred noći kojekakva krvarenja koja moram zaustavljat, to je stres. Slušam ljude kako se tuže da su pod stresom pa si kontam, probaj ti da te netko probudi usred sna u kojem karaš neku dobru pičku i onda skužiš da si dežuran i da te sestra budi da bi tipu spasio život. U tim trenucima nema nekoncentriranosti, pospanosti ili neke loše volje. Tuđi život ovisi isključivo o meni i o mojoj sposobnosti. Userem li, povratka nema. To je stres, a ne kad moj kolega advokat izgubi parnicu pa uzme malu proviziju od par soma kn....I pored svega toga još imam šefa koji je u kurcu. On zna da sam bolji od njega ali je zato on stariji i ima više čuke za rukovođenje ( tako bar on kaže ). Stariji je od mene 3 godine i to je dosta da ja nikad ne budem šef odjela, uvijek ću biti samo zamjenik šefa. Možda se on odrekne rukovođenja u moju korist ali to je upravo nevjerovatno. I tako meni ne preostaje ništa drugo nego - U privatnike . A onaj tip što sam mu izvadio grkljan, probajte samo to zamislit. Moram tipu unaprijed objasnit da više nikad neće jest ni disat kao do sada. Umjesto na usta, on diše na rupu koju sam mu napravio na vratu a hrani se putem cijevi koja mu ide iz želuca pa vani na nos. Eto vam sad pa razmišljajte.....i zapalite koju cigaretu uz to...možda i vas operiram. Ako ste pušač, imate velike šanse....hehehe....jesam Vam je zgadio ili hoćete još ?

[Da Kang]

Neznam što se slavilo te večeri ali nije niti važno, važno je da je fešta i da postoji dobar razlog za se uneredit. Frendovi rođaci koji gasterbajrišu u Švabiji su kupili ogromnu kuću u predgrađu, blizu mora. Kuća je upravo perverzna, sa bazenom,4 kata, ma svime što se može zamisliti. U prizemlju je restoran koji oni planiraju otvoriti kad se vrate. E pa frendova stara je imala ključ od te kuće i tu i tamo bi je došla obić i možda štogod počistit. Kad sam čuo za tu kuću, nisam frendu dao mira dok ga nisam namutio da đipne ključ od kuće i da unutra zavrnemo feštu do jaja. Tako smo i napravili. Nas 10 – 15, tko bi se to više sjetio, navalismo u kuću jednog vikenda i tu smo se lijepo počeli razbijat. Imali smo krdo cuge i nekog dobrog šita. Omjer dečkiju i cura je bio porazan ali nam je iovako bilo svejedno, samo nek su tu pa makar i nih 3-4, vrag se više sjeća. A i nisu bile neke pičke ali tko te pita nakon 1 promila u krvi i sve one magle od šita u glavi. A frend mi je na početku, dok još nisu svi došli, pokazao gan. Znao sam da će bit komedije pa sam ga sakrio daleko od svih kako bih se kasnije mogao isfuravat kad se svi napiju. Možete mislit kako je ekipa bježala kad sam se usred fešte, razvaljen kao blagajna, pojavio sa ganom u ruci i počeo prijetit svima. Ekipa se doslovno bacala kroz prozor, nitko nije kužio da gan nema municije a i pitaj boga dali uopće radi. Molili su me na koljenim da ga maknem itd...čak se i frend čija je kuća lagano usro, neznam dal je glumio zbog ostalih ali….nije ni važno. I tako smo se mi pomalo zekali pa smo ja i frend sa još 2 cure odlučili otići na kat, u malo privatnosti. Plan je bio razrađen, cure su bile dobrahno razvaljene a i ova jedna mi je stalno nešto migala pa mi se onako pijanom odnah digao i počeo razmišljati umjesto mozga. Uzeli smo nešto cuge, šita i nargilu i krenuli na kat. Nargila je bila prava, taman sa 4 cijevi pa smo svi mogli lijepo duvat odjednom. Pukla nas je ko male majmune. Onda sam ja lijepo odvukao svoju žrtvu u jednu sobu a frend je nešto petljao oko druge. Malo kasnije sam ga čuo iz sobe kako joj govori '' Ajde, Šta čekaš, skini se '' Odmah sam znao da će ostat na suhom, magarac neiskusni. Ja sam se držao starog, prokušanog plana. Prvo sam je zažvalio kao zadnju a onda joj odmah uvalio prstenjaka i počeo je skidat. Nešto se kao nećkala pa sam joj odmah objasnio da ne tražim nikakvu vezu nego samo usputni seks. Onako pijana nešto je negodovala pa sam se odmah zaputio dalje. Vratio sam se dole među ekipu pit i pušit. Nakon nekog vremena uletila je ona njena frendica i rekla da me ova zove u sobu. Odmah sam pojurio jer sam znao da ću močit. Nije bila na katu nego samo par soba dalje. Uletio sam u sobu i odmah skužio koliko je sati. Ležala je razvaljena na krevetu i očima me pozivala da je jebem. Uletio sam na krevet i skinuo je u rekordnom roku a zatim i sebe. Bila je ful vlažna tako da nisam morao puno gađat. Onako pijan, karao sam je sigurnih sat-dva. Jebali smo se kao da je sudnji dan, isprobali sve moguće poze, pušila mi ga je pohlepno ali nije bila neka pušačica, ili je možda bila previše pijana. Ekipa sa fešte se sjatila ispred vrata i osluškivala što mi radimo. Stalno su nas gnjavili i pozivali da izađemo te zapitkivali što radimo. Pokušavali su ući na sve moguće načine a nijedan debil nije skužio da su balkonska vrata otvorena. Čak su i kibili kroz staklo ali nisu mogli skužit puno u mraku. Kad nam je dosadilo, izašli smo vani sa osmjehom na licu. Nismo govorili ništa ali mislim da se po nama jasno vidjelo koliko je sati. Znam da je ekipa drkala nakon toga ali to me već boli đon. Ja sam ga davao, to je najvažnije, a onda sam još bio klinac i nije bilo baš tako lako ni ubost. Prasno sam je još jednom nakon toga. Sreo sam je u disku i pogledi su sve rekli. Odveo sam je doma nakon diska, frendovi su me čekali ispred a ja sam zbrisao na stražnja vrata. Jebiga, drugi dan su mi oprostili. Te noći mi je bilo bezveze. Možda nisam bio dovoljno pijan a možda me iznerviralo što je dobila mengu pa mi je raskrvarila kajlu i sve plahte. Opet se dokazala kao loša pušačica. Stalno mi ga je nešto grizla i natezala. Nakraju mi je pukao film pa sam je poslao doma. Zamolila me da je otpratim što sam i napravio. Otpratio sam je do izlaza iz moje zgrade.

[Da Kang]

Ovaj put nemam ništa napisano....ovo stiže direktno iz blentare...šta da Vam napišem ??? Da slušam Jameliu - bi som kajnd of Superstar ??? Ili Its my life od No Doubt, i da čačkam po netu u 10 i po navečer i čekam South Park pa da mogu ić spat....gledao sam neki film preko kompa - Bubble boy, komp mi opet nešto drkelja, nikako da podesim TV-out da radi lijepo. To je sve zato jer imam jebeni servis doma. Jučer me zvao brat pa pita da dali je dobio servis...zajebava jer me stalno netko gnjavi za te kompjutere - daj ovo, daj ono, a i ja sam najobičnija neznalica, dreg end drop nivo. Zato sam tipu prošli tjedan i spržio ploču. Ja mu složio komp ( samo mu predložio šta da kupi ) pa kaže on meni - daj mi ti malo naštimaj komp. OK, kažem ja, tip mi je kompa pa ono, ne mogu mu reć ne da se ne nadrka. Uglavnom, štelao sam neki Kua u BIOS-u i restartam komp kadli se glupi bios počeo flešat.....sve to još nebi bilo tolko sranje da u tom trenu nije nestalo struje, samo na trenutak, dovoljno da dva tjedna i 100 eura kasnije kupim novu ploču i tipu ponovo sastavim komp, dio po dio, jebiga. A moj mali je dobio novu igračku u kolekciji, lijepu, svemoguću matičnu ploču, zadnje čudo tehnologije. Ah, sreća da sam ipak tvrdoglav i da sam preokrenuo sve nebih li našao novi bios čip mjklmjbm....na kraju neće sve ispast ni toliko loše, naručio sam čip iz nizozemske ( kakva sreća da se može kupit za 17.5 eura ) makar su me sve face koje se bave prodajom elektronike uvjeravale da nikad neću nač čip, uspio sam. E pa sad kad si napravim novu ploču - moram kupit i proc i memoriju, jeltene ?! hehehe, a za poslat 17.5 eura u nizozemsku na neki račun u nekoj banci to je priča za sebe - riba u ZG banci mi je uz smješak rekla - to će vas koštat 200 kn, Whatt ? rekoh, 200 kn je da pošaljem jebenih 17.5 eura u nizozemsku, samo usluga slanja ??? Fakof, odmah sam ribu pitao dali se plaća zatvaranje računa pa me uvjeravala da ne moram zatvorit račun....ma nemoj, najbolje da ću vam plaćat 20 kn / mjesečno za vaš posrani 1 za sve kad u Rajfajzenu moeš otvorit flexi i ić 3 plaće u minus, hehehe, ke dobro, ako imaš plaju 4 soma - moreš ići 12 soma u minus i , naravno, dignuti svojih 4 soma plaće....čim sam čuo za to - odmah sam se prebacio u " Resen " banku, kako to moj djed kaže .... uglavnom, aj bog, sad kad dobim plaću, odmah ću se zakopat, prvo pada klima Daiken ( najbolja na svijetu, za pišljivih 6 soma od bratića, inače profesionalnog montažera klima ), pa kad već imam novu ploču, šteta je ne uzet i novi proc, memoriju da i ne spominjem, a i glupo je stavit stari disk kad ploča podržava SATA, jel tako ???dakle, eto još 2 - 3 soma...ma odmah će se nać još neki kua i eto ti zakopade...više se neću iskopat iz minusa nikad al me taaaaako bili Kua da je to upravo nevjerovatno....napravit ću si još i master card ( obavezno revolving ) pa ću još i po njemu divljat ( pored amexa, dinersa, vise i maestra ) hehehe, nije li to super ? prošlo ljeto sam uletio u dućan sa 20 kn u džepu a izašao sa skuterom, nisam imao niti za ga napunit benzinom do vrha ali, ko ga jebe, danas se sa komadom plastike može svašta, a kad bude trebalo platit - onda ćemo o tome....i tako ja ošo u Rajfajzen banku i tamo su me odrali " samo " 80 kn da pošaljem lovu u Nizozemsku, ah....eto ti...radiš frendu uslugu i onda se drkaš još mjesec dana i plaćaš 200 - 300 kn za to, ma jebenti , par dana sam se kleo da neću nikome više nikad radit komp kadli - zove me kunjado prije par dana - da on ide kupit novi komp, aj mi ga složi, OK, složim ga ja...e sad kad je stigao, sad mu moram i puknut sistem i naštelat drajvere i kojekakve kodeke, kurce palce, 2 dana posla, na kraju mu kažem - kompa - trebat će ti još 300 tinjak kuna da moeš gledat satelit preko kompa ( preko sky star 2 kartice ) i onda me on još žica da mu ja to kupim preko svoje amex kartice a da će mi on vratit 18.- tog - ma upravo nevjerovatno.....a čovjeku sam upravo napravio posao od 5oo kn za ništa....kakav bezobrazluk.....i šta sad...ne mogu zatvorit račun u faking ZG banci jer su mi dva čeka vani.....20 kn mjesečno za*****...ma jebote...prebrzo tipkam....nikako da počne south park.....tek je 15 do 11 a tek u 11 počinje....ma odoh ja....dosta piskaranja za danas
E da....gledajte me na Hrvatskom idolu i multi talentsima...pjevat ću pjesmu Sabes Amor - to je ona naslovna stvar iz Uklete Marijane...
ae

[Da Kang]

Ovo je priča o mom prijatelju kojem je život naglo krenuo nizbrdo. On je oduvijek bio kul tip i što je najvažnije, dobar u duši. Nikad nije previše pričao i možda sam ga zbog toga uvijek i cijenio. Kad bi ga čovjek malo bolje upoznao skužio bi da je u biti jedan od rijetkih istinskih prijatelja. A uvijek je spreman na šalu i na život gleda potpuno pozitivno. Ma on je u biti čista pozitiva. Ima 30 godina, prije 2 mjeseca je dobio drugo dijete. Razvalili smo se kao blagajne slaveći prinovu. Još taj dan sam primjetio da nije baš najboljeg raspoloženja. Nitko od prijatelja ga nije htio previše gnjaviti a ne vjerujem ni da su ostali primjetili. Ja sam ga ipak poznavao malo duže. Nakon 7 dana nije više izdržao i otišao je kod doktora na pregled. Nakon standardnog šutiranja od ovog do onog doktora i kojekakvih pregleda, ustanovljeno mu je da boluje od Multiple jebene skleroze. Naravno, teži oblik. Nezna se ni kako ni zašto. Ja znam, to je zato jer je predobar, nit pije, nit puši, ne drogira se, ne kurva i ne kocka, mislim da mu je najveći porok pizza ili masturbiranje, jedno od to dvoje. I tako su njemu doktori rekli odmah u glavu da će vrlo vjerovatno za 10 godina biti u kolicima, a i da ne vjeruju da će baš previše živjeti. Ne razumijem se puno u sve to ali nekako nisam ni želio vjerovati . Misliš da je sve to samo šala, to se ne može desiti nekome tvome, to su priče, sve će to proći, ustanovit će se da to nije istina ili čak i ako je, uvijek postoji nada za neki lijek, skupit će se lova za Švicu, ma nada zadnja umire pa se nekako tješiš ali ….tu priči nije kraj, čovjek se pomirio sa sudbinom i odlučio se hrabro i ustrajno liječiti pa možda i uspije poživjeti dovoljno dugo da ga se djeca sjećaju. Samo je to želio. Priznao mi je to jedne večeri dok smo razgovarali na terasi, nije mogao izdržati i počeo je plakati. Skrivao je sve od žene i malog djeteta jer njima nije rekao istinu o svojoj blesti. Nije želio da i oni pate. Ja sam bio jedan od rijetkih koji je znao istinu. Tješio sam ga i pomagao mu koliko sam god mogao ali tada se desilo ono što nitko nije mogao predvidjeti, to ga je skroz dotuklo. On je radio a žena je zauzeta čuvanjem male bebe pa je veće dijete od 4 godine čuvala baka. Dok je baka u trafici kupovala novine, mali se bezglavo zaletio preko ceste i poginuo na licu mjesta. Vozač nije bio kriv, vozio je normalnom brzinom, kočio je, pokušao skrenuti ali nije bilo spasa, nije čak bilo niti krvi. Samo iznutra, u tom malom, veselom tijelu. Obožavao sam tog malog, bio je toliko napredan za svoje godine i imao je spiku koju većina 6 – 7 godišnjaka nema.. Sada više nema ništa, pa čak niti oca. Moj frend je dobio poziv na posao da se nešto grozno desilo ali on nije pitao što. Mislim da je već znao, nitko nezna kako ali on je na neki način znao. Sjeo je u auto i otišao na najveću nizbrdicu u gradu. Zaletio se u stup rasvjete. Toliko je nesretan da nije ni poginuo nego je na aparatima koji ga održavaju na životu. Pitanje je samo kada će ga netko isključiti. Što reći … da ste ga upoznali prije par mjeseci rekli biste da je iznimno sretan čovjek. Imao je svoju obitelj, posao, stan, auto, on i žena su živjeli u sretnom braku već dugo godina…..ma sve je bilo onako kako treba a sada…
Ah, sva sreća da sam ovo izmislio jer je zaista crnjak…hehehe

[Da Kang]

Oh, kakva je komedija ova naša nazovi – vojska. Pa to je takva smijurija da mi ponekad nije jasno zašto sam se toliko plašio odlaska u istu. Možda je sad lako govoriti kada je sve to daleko iza mene ali zaista nije bilo gadno. Možda mi je najgadnije bilo ošišati dredlokse što sam ih bio ispleo par tjedana prije sudbonosnog dana. Nisu bile prave drede ali i pletenice su mogle proći. Par dana prije sam čak imao pola glave ćelave a pola sa pletenicama. Glupirao sam se jer sam znao da će moja predivna kosica ubrzo prdnuti u fenjer. A imao sam zaista dugu i gustu kosu, puštao sam je sigurnih 3 – 4 godine i u biti zbog nje mi je ta vojska najviše bila odbojna. Inače, znao sam da se tog sranja moram riješiti kad – tad, a i moja baka mi je uvijek govorila '' Nisi muško dok ne odslužiš vojsku '' , e bako moja, da ti samo znaš zašto se tamo iz dečka postaje muškarac. Prvo što sam napravio kad sam prošao rampu i kročio iz civilstva u vojsku bilo je – pronaći mjesto gdje ću smotati joint. Pošto je od rampe do središta 20 min brzog hoda, popušili smo putem 3 komada. Pijani smo već dobrahno bili tako da je sad sve bilo na mjestu. Tako anesteziran, mogao sam se prepustiti užitku vojske. Moje daljnje obukovanje bilo je otprilike slično. Sva sreća da je alkohol bio zabranjen pa smo samo lagano cugali, ali zato duvkeeee….Ne sjećam se točno ali mislim da je ustajanje bilo u 5 i 30 a jutarnja smotra i dizanje zastave u 7 i 30. Ja bih do jutarnje smotre već u sebi imao barem 2 – 3 grama trave. Rekord mi je bio 7 jointa do zastave. Šilt od kape mi je uredno bio nabijen do samih očiju tako da me zapovjednik ne ubere rano ujutro i počne drečat. Ma i toga je bilo ali onako napušenog me tako bolio ***** da se nisam uopće obazirao na tu silnu dernjavu. Svaka pauza, svaka marenda, cigara, štogod, mi smo se nalazili na određenoj klupici i onda – akcija. U obližnju šumicu i duvaj. I tako stalno, prva dva mjeseca vojske se uopće ne sjećam, toliko sam bio napušen. Jedino čega se sjećam je da me neki klinjo iz mog voda non – stop žicao da mu sredim za duvat. Pošto sam ja oduvijek bio samo konzument a nikad diler, uvijek sam ga odbijao. Jedan put sam mu se smilovao pa sam ga pozvao na joint. Dok smo se spuštali u obližnji šumarak nakon večere, toliko mi je zahvaljivao da mi se činilo da bi mi bio i guzice dao da sam ga tražio. I napravim ja tako joint, onako, muški, da se dobro prebijemo. Nakon toga smo pomalo krenuli prema vojarni kad je mali počeo pizdit da njemu je slabo, da mu srce lupa 600, da mu se vrti, da ovo – da ono. Ja sam mu se smijao kao budala jer sam znao da je mulac i da ga je dobro puklo ali on ni vrit, ni mimo nego da ide on na hitnu. Pa dobro, rekoh, odi ti na hitnu kad si glup ali mene ne spominji jer ću te iscipelarit. Mali je otišao drito na hitnu i tamo je odmah kapitulirao i priznao da je duvao pa su mu zvali vojnu muriju. Kad su ga malo propustili kroz šake odmah je došao k sebi. Mulac glupi, naravno da me drukao, samo, nisam baš ni ja od jučer pa sam se nekako obranio. Malog su držali u prdekani 3 – 4 dana i onda se vratio. Toliko sam ga usrao i prijetio mu da je mali pred cijelim vodom priznao da je namjerno optužio mene jer je znao da sam ja jedini toliko dobar da ga neću istuč. A morao je nekog drukat da se riješi murije. I tako sam ja na račun svoje dobrote još dobio i nagradni izlazak u grad. Više nikog nisam vodio na joint u šumicu, uvijek sam odlazio sa starom ekipom. Dečki su se znali trovat i žešćim kemijama ali ja sam uvijek volio i trošio samo maricu našu svagdašnju. Najljepši dio vojnog roka mi je bio tih prvih dva mjeseca u svom rodnom gradu. Svaki dan sam išao doma, razbijao sam se kao blagajna non stop, jebao sam svaki dan a kad me nebi pustili u grad, zbrisao bih preko ograde pa bi se vratio taman kad i ostali da me nitko ne primjeti. Naravno da sam izmuljao i bolovanje pa sam i u stacionaru ležao 15 dana. Glupi bojnik me nije htio pustiti na kućnu njegu pa sam morao vojnog pandura na porti stacionara svaki dan podmićivati cigaretama kako bih se pošteno israo, istuširao i izjebao. Tim redom, samo jednom sam u vojsci srao na čučavcu. U našoj vojarni su čučavci bez vrata. Tip me točno pogledao dok sam napinjao ono vojničko govno nakon CSO-a i sličnih budalaština. Nakon toga sam uvijek srao u šumi. Ipak i ja imam neki svoj dignitet, jelte.

[Da Kang]

Drugi dio mog vojskovanja zbio se u Zagrebu. Čim su nas iskrcali iz onog ušljivog autobusa u ono sivilo i tmurnoću od vojarne, znao sam da smo najebali. Tako je i bilo. Tek sad smo skužili koliko je dobro u našoj staroj vojarni i što je zapravo vojska. Ma naravno da serem, malo smo se sasrali prvih par dana jer su nam svi oko nas non – stop nešto pizdili o stegi, disciplini, ovome – onome. Na kraju mi je praktički bio isti ***** kad sam se malo naviknuo. Nešto od stare ekipe je došlo i u Zagreb pa makar i nismo svi bili u istoj zgradi, opet smo se nalazili i duvali posvuda. U zagrebu se agonija nastavila. Valjda je to normalno u vojsci da se moraš nečim anestezirat, mislim da bi inače popizdio od svih onih imbecila koji se deru na te sirote obrijane glave. U posranom Borongaju su malo više držali do reda pa je ipak bilo malo teže ali svejedno…Ustajanje je bilo u 5 minuta do 6 sati. Ja bih se obukao tako da je doslovno sve visilo sa mene i onda bih šmugnuo u obližnje grmlje. Tamo bih u 6 ujutro već palio prvi joint i gledao svoje iz voda kako polako odlaze na jutarnju tjelovježbu. Pošto je ujutro još bio mrak a i glupi razvodnici su bili pospani , nikad nisu brojali vojnike tako da nisu ni primjećivali ako netko fali. Ja sam od prvog dana kiksao tjelovježbu skrivajući se po grmlju. Kasnije me ekipa iz voda skužila pa su i neki drugi dolazili samnom, na kraju je falilo pola voda pa su počeli brojat tako da sam morao koji put i odradit tjelovježbu. Mislim da sam ih odradio čak 5 od 50 mogućih. I tako bih se ja lijepo naduvao i kad bi se ekipa vraćala sa tjelovježbe, ja bih se lagano ubacio u gužvu negdje po putu i pravio se da sam zadihan. Prava komedija je počinjala kasnije kada bi došli glavni zapovjednici. Pošto sam ja oduvijek imao lijep rukopis, usudio bih se čak reći krasopis, koristili su me kao dežurno piskaralo. Tako sam ja umjesto onih kojekakvih gubljenja vremena što ga zapovjednici izmišljaju da ubiju naše vojničke dane, skoro svaki dan u uredu kod zapovjednika satnije nekog kurca piskarao. A zapovjednik je bio posebno glup, vječito je pričao neke gluposti i mislio da je smiješan a u biti je bio samo patetičan. Ja sam se naravno pretvarao da mi je smiješno, a ni to nije bilo daleko od istine, bilo mi je smiješno koliko je čovjek glup. Koji put bi svi zapovjednici otišli iz prostorije i onda bih dohvatio kapu od glavnog zapovjednika i zdušno se u nju isprdio. Umirao bih od smijeha kad bih ga 10 minuta kasnije vidio kako zapovjeda vojsci sa kapom na glavi u koju sam se ja malo prije isprdio. Pod marendom bih naravno odlazio na joint pa bih se onda vratio piskaranju onako razvaljen. Koji put bi me čak i pitali što mi je, ponekad im je bio čudan moj histeričan smijeh ali uglavnom je zapovjednik satnije bio sretan što su bar nekom smiješne njegove glupe fore. Najljepše što mi se desilo u Borongaju je to što sam upoznao puno novih, zanimljivih ljudi, sa nekima sam se tako dobro sprijateljio da se i dan danas ponekad čujemo, nakon puno godina. Upoznao sam tako i svojeg jedinog, pravog prijatelja, onog što se zaista rijetko nalazi. Ja imam zaista puno poznanika ali onih pravih prijatelja, za koje bih dao krv ili bubreg i slično, takvih sam upoznao zaista jako malo u životu. Takav je bio Marjan, dečko iz Zadra. Sa njim sam se družio svakodnevno i bili smo stvarno jako dobri prijatelji. Usrao sam se kad je jedan put na večernjoj smotri pao u nesvijest nakon zajedničkog izlaska u grad. A nismo se ništa posebno zgazili taj dan, ono – klasika, cuga i duvka. I tako ja njega gledam u facu a on – flis na pod. I nitko ništa, svi gledaju kao da su pali s Marsa. Ja sam odmah skočio i pomagao čovjeku usprkos zapovjedi razvodnika da ga nitko ne dira. Čak su mi iskopali sranje da sam odbio zapovjed a to je u vojsci otprilike kao da panduru na cesti nedaš papire od auta kad te ih zatraži. Jedan petak, baš prije odlaska na vikend, našli smo se nas par frendova u kantini. Jedan je frend nekim mulcima izdilao trave i klinci su pali. Pošto se to već znalo, frendu sam lijepo zbrojio dva i dva i upozorio ga da nebi slučajno sa vikenda nosio trave. Vraga, glupan se u nedjelju vratio sa 200 grama trave. Konj glupi, a lijepo sam mu govorio. Na prijavnici nisu nikad provjeravali vojne iskaznice,samo taj put, čekali su njega. I tako je glupan zaglavio na vojnu muriju koja mu je kasnije napravila i pretres kuće. Tamo su našli još kilu trave. Frend je izdrukao sve što se miče pa smo tako svi mi duvadžije morali na informativni razgovor sa glavnim zapovjedniko cijele vojarne . Taj je bio toliko strašan da su se svima tresle gaće pri samoj pomisli na njega. Malo mi se derao i pjenio, malo sam ga vukao za nos i na kraju me istjerao iz sobe, lud od nervoze što nije uspio ništa od mene izvuć. Nakon toga su nam svaki dan pretresali vojničke kazete. Glupani bi svima samo bacili oko a moju kazetu bi pregledali u milimetar. Dosta je zanimljivo kako se nitko nikad nije sjetio da mi pogleda u džepove hlača što sam ih imao na sebi. Debili glupi, tako sam se ja zadnjih mjesec dana šetao po vojarni sa kesom trave u hlačama. Mislim da čak par dana nismo niti duvali jer smo se malo sasrali od svih tih ispitivanja a i prala nas je lagana paranoja da nas prate, prijetili su nam nekakvim testovima na drogu itd. Ma bezveze, onaj frend što je pao sa travom se vratio iz vojne murije nakon 20 dana. Stari mu je neka faca pa je sve sredio i zataškao, civilna murija nikad nije ni saznala za svu tu silnu travu, nisu mu čak ni dosje otvorili . Ma sve je ispalo super na kraju. Mene su zapovjednici podjebavali dok bih ujutro pisao u uredu ali ja bih svejedno dolazio napušen nakon marende. Nikad mi nisu mogli ništa. Žao mi je bilo onih dobrih prijatelja kad je došao dan rastanka. Najviše mi je bilo žao što se moram rastati sa Marjanom. Nakon što smo 2 mjeseca živjeli skupa, upravo mi je falio kad smo se razdvojili.Šteta što živimo daleko, ali, jebiga, našli smo se puno puta nakon vojske. I dan danas se čujemo. Hej, sad kad sam se sjetio ću mu odmah stisnut sms.

[Da Kang]

Ok, rekao sam i polako ustao sa stola. Onda idemo, boli nas *****, što bude neka bude. Nakon 5 medica u sebi iovako nisam mogao racionalno razmišljati. A sve je krenulo kao i inače. Opet ta kava u lokalnom kafiću. Standardna spika, brdo poznanika, svi se nešto tužakaju, nitko ne radi a svi kao traže poslove. Kroz spiku se okrene par milliona eura do podne i onda se ide doma na ručak. Na materinu sisu. Ja nisam ništa bolja iznimka. Jes da sam zaposlen, evo već 6 mjeseci, što mi je osobni rekord, ali sam trenutno na bolovanju i planiram ostati još dugo. Jebe mi se, uvalio sam se u državnu firmu i mogu si to priuštiti. Bila je ozljeda na radu pa nek mi sad plaćaju, makar meni nije ništa, ja ću se tužit na bolove pa dokle ide. Ma nije me briga, iovako radim za crkavicu s kojom ne mogu niti živit. Sva sreća da živim sa starcima pa sam si uspio kupiti i novi skuter ali sad me uništava ta kreda, nikako na zelenu granu. Nemam love ni za benz a kamoli za cigare. Ja se divim ljudima kako uspijevaju preživit. Ovi šta rade samnom su za mene svi supermeni, još imaju i djecu . Ma majke mi, svaka im čast. Ja znam da je meni puko film od silne besparice a i znam da sam prelijen da bih se sad upuštao u kojekakve dodatne biznise da bih imao neku kintu. Ma i svi ti dodatni biznisi su živi *****. Sve neki Emveji, Cepteri, masažeri, pitaj boga šta sve ne. Baš me volja ić po kućama gnjavit ljude da mi kupe neko sranje s kojim možeš prat i zube i auto a možeš ga upotrijebit i kao sredstvo za odštropavanje slivnika.. Što mi preostaje da zaradim neku lovu ? Na legalan način skoro pa ništa. Ostaje samo kriminal. Poslije se ljudi čude što ima toliko kriminala u državi. Pa normalno da ga ima kad ti ne preostaje ništa drugo ako želiš imat dva dinara u džepu. Dilat drogu mi ne pada na pamet, kolko sam lud vjerovatno bi me sklepali za 20 dana. Švercat se više ne isplati, zelenerit ne mogu jer sam kukavica za se tuć, tip mi je jednom ponudio da prevedem dva albanca preko grane ali to je sitna lova a prevelika riska. Par puta mi je prošlo kroz glavu da bi trebalo prasnut neku mjenjačnicu ili kladionicu ali nikad nisam imao muda za to. Ma nikad se prije niti nisam bavio kriminalom osim sitnih krađa po supermarketima kao klinac. Taj dan je u kafić na jutarnju kavu došao frend što je išao samnom u osnovnu. Bili smo si dobri i znamo se cijeli život. I tako smo se tužakali jedan drugome o besparici, o davljenju u kreditima i sličnim sranjima i o tome kako nikad u životu nismo imali neku poštenu lovu u džepu. Vjerovatno je svemu opet kriv prokleti alkohol. Inače ne pijem ali taj put me frend nažicao da popijemo po medicu. Kaže on da je odlična a i malo me kao bolio stomak pa rekoh – daj. Nakon jedne naravno ide druga, pa treća. Nakon 5 medica smo već bili toliko okuraženi da smo se odlučili opljačkati banku. Tako bezveze. Frend mi je priznao da je i on razmišljao o pljački ali da nikad nije imao muda za to. Malo pomalo, napravili smo neki plan. Kontali smo si da tu nema neke velike filozofije i da je najbolje ić na blef. Uletit ćemo u banku, uzet lovu i zbrisat. Nikad nitko neće posumnjat na nas jer se nikad prije nismo bavili kriminalom, nikome živome nećemo reći a nećemo niti trošiti lovu barem prvih mjesec dana. I tako sam ja odveo frenda kući po pištolj od njegovog starog. Usput je uzeo i najlonke od stare koje smo rasparali da ih možemo navuć na glavu. Imali smo kape i to je bilo to. Ja sam skinuo tablicu sa svog skutera i malo ga zablatnjavio, čisto radi fore. Odlučili smo se za manju banku koja je bila smještena u ne previše prometnoj ulici. To je neka bezvezna banka koja nema previše posla pa smo se nadali da neće unutra biti previše mušterija. I nije ni bilo. Parkirali smo skuter 5 metara ispred ulaza u banku, navukli smo najlonke preko glave i uletili unutra. Bila je samo jedna službenica i usrala se kao grlica kad je skužila o čemu se radi. Frend se počeo derat kao lud i riba je nervozno počela trpat lovu u kesu što sam joj je dobacio preko pulta. Sve joj je ispadalo i to me još više nerviralo. Bilo me je stvarno vuna, znao sam da ovo nije mala stvar i adrenalin me prao 100 na sat. Mislim da nisam bio tako uzbuđen ni kad sam prvi put jebao. Sve je bilo gotovo nakon par minuta. Uzeli smo kesu što nam je napunila lovom i uvatili rizlu. Tek što smo krenuli sa skuterom, ispred nas se stvorila murija. Kasnije sam doznao da je u obližnjem kafiću bila neka frka pa su bili u blizini. Službenica je aktivirala onaj nečujni alarm što je povezan direktno sa murijom i to je to. Pokušali smo bježat muriji ali naravno da nismo uspjeli. Panduri su imali auto a mi smo bili u totalnoj frci. Kad su se ispriječili ispred nas, pokušao sam ih zaobići ali nisam uspio tako da smo udarili u njihov auto. Frend je izvadio pištolj i derao se na pandure da se maknu na što su i oni izvukli pištolje i počeli nama prijetit da će nas ubit. Mislim da dalje ne treba puno objašnjavat Nije imalo smisla bježat jer onako usrane bi nas iovako ubrzo uhvatili. A i šta da bježim kad mi je frend već usrao stvar sa pištoljem. I da sam uspio pobjeći, on bi me izdrukao prije ili kasnije pa bi mi bilo još gore. O nekom bježanju iz države ili skrivanju nema niti govora jer je lova što smo je ukrali bila kod frenda pa nisam imao nikakve šanse. Sve to mi je u sekundi prošlo kroz glavu. Alkohol je u trenu popustio i skužio sam da sam se uvalio u gadno sranje. Šta da vam dalje pričam. Mislili smo da čemo proć lišo jer smo išli na blef, vjerovatno bi bili uspjeli da murija nije ko za ***** bila 100 metara od nas u trenutku pljačke. Dalje je sve klasika. Ja sam dobio 3 godine i još nešto uvjetno. Frend je dobio 5 godina zbog prijetnje pištoljem pandurima i još uvijek leži u prdekani. Nedavno sam izašao i sad moram nastaviti dalje. Neznam kako ali moram. Pitam se što mi je sve to trebalo. Sada sam za cijeli život etiketiran kao robijaš i jako ću teško naći posao. Tek sad moj život postaje borba. A mogao sam lijepo raditi u državnoj firmi i dilati Emvej.

[Da Kang]

Treći i zadnji dio sprdnje koju neki nazivaju služenje vojnog roka, odgulio sam u Koprivnici. Makar sam svugdje bio dobar vojnik i nigdje nisam radio probleme, poslali su me još dalje od mog rodnog grada. . Možda je to zbog optužbi na račun travuljine ali to nikad nije dokazano i prema tome… Ma uostalom ja se nikad nisam ni osjećao krivim. Za što ? Zato što sam popušio par pljugi u vojsci. Ma nabijem vas sve lažljive zapovjednike na*****. I vas i vaša usrana obećanja. Na kraju sam saznao da je neki tip iz mog voda povukao vezu i to je odigralo presudnu ulogu u svemu. Pošto je za u moj grad bilo slobodno samo jedno mjesto, bilo je pitanje ja ili on. On je inače doseljenik iz Bosne i na svakom se upitniku koji je ispunjavao deklarirao kao musliman. On je otišao u grad u kojem sam ja rođen a ja kao Hrvat kojem rodoslovno stablo vuče korijene u Hrvatskoj još tamo iz 1600 i neke, mene su skenjali i poslali još 100 km dalje u Koprivnicu . Njega su kao deklariranog muskota, naravno, poslali u moj grad. Nema veze što se on tukao i radio sranja u vojsci. Bah, sada kad gledam ne sve to, draže mi je da sam bio u Koprivnici 6 mjeseci. Na vikende sam odlazio jednom mjesečno ali bih dobio barem tjedan ili 10 dana u komadu. Zapovjednici u Koprivnici su bili zaista KewL tipovi. Ma u biti, svi u Koprivnici su OK. Simpa neki ljudi tako da mi je upravo žao da su zakopani u takvom gradu. A grad je zaista tapija. Tek nakon što sam tamo proživio 6 mjeseci shvatio sam koliko je u biti dobro u mojem gradu. Uglavnom, u Koprivnici sam zaglavio u zdravstvenu satniju i tamo je bio šou. Bilo je nas 6 – 7 jebivjetra i isto toliko doktora koji su guslali fakultet pa su sada nakon završenog fakulteta, svaki sa 25 – 26 godina u guzici, došli odraditi obavezu prema domovini. To su mahom bili ozbiljni ljudi, neki već oženjeni. Svakako ozbiljniji od nas klinaca koji smo koristili svaku priliku za sprdanje. U zdravstvenoj satniji tj. Stacionaru su zapovjednici bili do 3 popodne a nakon toga smo mi bili gazde. Kod nas je uvijek bilo cuge a pornići navečer su bili svakodnevnica. Kod nas su svi voljeli doći i uvijek su svi nastojali biti dobri prema nama. Tako sam se ja skompao sa šefom vojne policije. Bilo mu je čudno što sam tako dobar prema njemu, što mu uvijek kuham kavu i nudim ga svime i svačime. Rekao je da ga sigurno podmićujem jer sam nešto kriv. Imao je i pravo. U koprivnici se opet duvalo punom parom. Odmah se našla ekipa istomišljenika i koristili smo svaku priliku da se napušimo. Tako smo jednom prilikom pozvali nekog pacijenta u našu spavaonicu pa smo sa njime duvali. Kad je jedan od doktora banuo u sobu nastala je takva dreka da je čak i glavni zapovjednik stacionara čuo o čemu je riječ. Sva sreća da ga to nije baš previše jebalo. U stacionaru je uvijek ležalo 10 – 20 pacijenata tj. Vojnika koji su muljali bolesti kako nebi morali biti na obuci. Mislim da je tek jedan od 50 bio zaista bolestan. Uglavnom, jednoga dana, taman kad sam pacijentima dijelio večeru, začuo sam vrisak iz wc-a. Kad sam otrčao u wc imao sam što i vidjeti. Jedan se vojnik objesio iznad vrata jednog od wc-a. To je bila takva drama, bilo je zaista povuci – potegni. To me toliko strefilo da sam se morao skulirati pljugom. Duvao sam na balkonu sa kojeg puca pogled na ulaz u stacionar. Onog trena kada sam ugasio pljugu, u stacionar je ušlo otprilike 10 vojnih pandura i kojekakvih zapovjednika. Sve su nas intervjuirali ponaosob, radili zapisnike, ispitivali o svemu i svačemu. Jednoga četvrtka u mjesecu sastajala bi se komisija za oslobađanje od vojnog roka. E to je bila komedija, to su glumci a ne ovi današnji stori super izdrkotina multi idol. Svaki vojnik koji je muljao oslobađanje od vojne obaveze mogao je dobiti oskara za glumu. Da ne pretjerujem, bilo je i pravih slučajeva ali to je opet bilo u omjeru jedan naprama pedeset. A i svaki taj pravi slučaj nije morao glumiti, vidjelo bi se na njemu iz aviona da nije za vojsku. Najviše me iznervirao neki tatin sinčić koji je tek došao u vojsku i onda skužio da mu se to neda. On se pravio lud, nije želio sa nikime pričati, nije slušao nikoga, uopće nije komunicirao a lijepo se vidjelo da je normalan dečko, razmaženko neki. Neznam šta je on htio ali znam da ga je preporodilo mjesec dana u Vrapču na psihijatriji. Bah, ja sam se u Koprivnici provodio kako sam najbolje znao. Svakom prilikom bih odlazio u grad sa dva frenda i tamo bismo lokali do iznemoglosti. Pošto smo bili džombe, lako smo se mogli uvući u vojarnu i nakon roka dolaska. Mnogo puta smo tako zaglavili do ranih jutarnjih sati. Jednom prilikom me neki tip oteo kod njega doma. Cijelu noć mi je tvrdio kako je njegovo vino najbolje i kako od njega sigurno ne boli glava. Iduće jutro kad sam se probudio glava mi se htjela raspuknuti od boli. Nevjerovatno je da sam se u snu uspio izrigati u vlastite čizme. Nikada u životu me nije glava bolila od alkohola kao taj dan. Nije pomoglo ni 3 voltarena. Proklinjao sam vino i frenda koji me napio. Opet sam se okrenuo duvki ali to je u Koprivnici malo veći problem. Tamo trave jednostavno nema. Čini mi se da sam nekako uspio preokrenuti cijelu Koprivnicu naopako da nebih našao niti pola kile trave. Šta da vam kažem, jednom prilikom mi je tip prodao pola grama trave za 50 kn. Znači duplo skuplje od najbolje trave u Amsterdamu. Ubrzo sam shvatio da tu nema kruha pa sam uredno nosio svoju gandžu od doma. Nakon nekog vremena smo se skompali mi klinci sa doktorima pa smo počeli radit pijanke unutar stacionara. Znali smo se toliko napit da bi radili vizitu u 3 ujutro. Naši nazovi pacijenti nisu mogli vjerovat kad bi uletilo nas 10, pijanih ko guzice i počeli ih pregledavat usred noći. A imali smo i dežurnu žrtvu. To je bila slika i prilika pravog vojnika. Ličio je na medvjeda a toliko je otprilike imao i mozga. Njemu smo svakodnevno radili pizdarije od stavljanja laksativa u piće preko lažnih poziva zapovjednika vojarne pa sve do polijevanja kantom vode usred noći. I on je sve to pušio. Nismo mi bili zli, vjerujte, sve je to on zaslužio. Ipak, malo mi ga je bilo žao kad se u 2 u noći pojavio na vratima naše spavaone mokar kao štakor. Sve je kapalo sa njega a on je mucajući prijetio svima. Inače, nas 10 se moralo iseliti iz spavaone zbog njegovog hrkanja. Zamislite si ovo, 2 debela zida i dvoje vrata nas dijele a ja čujem njegovo hrkanje glasnije nego televiziju. I tako je prošlo zadnjih 6 mjeseci mojeg vojskovanja i ja sam se ponosno skinuo. Čak 20 dana prije roka. Danas kad razmišljam o vojsci, skoro pa bih se i vratio. Kakva laž.