View Full Version : Oproštaj od Eve - ili zapisi o Njoj
Vera Pavladoljska
26.01.2003., 18:05
U životu ste vjerojatno imali neku sasvim posebnu osobu, koja je na ovaj ili onaj način morala "otići", ili je čak još s vama.
To su osobe koje nas obilježe za čitav život, one kojima se uvijek vraćamo,koje slijedimo i kada nisu tu,koje volimo, a ponekad i proklinjemo jer su nastanile svaku našu stanicu.
Bit će ovo jedan vrlo neobičan PISANI oproštaj.
Ovo je vjerojatno i jedan sasvim osobni topic.
A možda i nije, jer će u njemu biti izrečeno puno toga u čemu će se preklopiti emocije, ako ništa drugo , mnogih žena.
OVO JE možda i POSVETA.Jednoj mladoj ženi koja će, vjerovali ili ne, uskoro umrijeti.
Da se razumijemo, odmah na početku, njoj ta smrt čak ne pada tako teško,ona me upravo kroz niz godina poznanstva (skoro od rođenja) zamolila da ju negdje "zapišem".
Dugo sam razmišljala, kako da ovo izvedem, kako da uopće uobličim u literarni oblik, nešto tako jako, kao što je spoznaja o Evi.
Ja to činim na ovaj način, pa sam joj rekla: Eva,bit će ovo javna tajnost.Ili osobno i javno.
Nije imala ništa protiv,samo me bez imalo tragike zamolila da skupim sve one crtice iz njezina života i razmišljanja,kako bi negdje ostala zapisana.
Činilo mi se isprva gotovo neukusno, medjutim, kada sam je polsušala, kao što sam to činila u životu milijun puta, i ne žalim zbog toga, shvatila sam da je njena želja vrlo hrabra , a vjerojatno i korisna njezinom odlasku.
Eva ne može pisati, ali Eva će čitati sve ovo što budem pisala o njoj, ovdje.Pisat ću nešto i o nečemu što mi je dala u nasljeđe, neke fine nijanse s kojima će me ostaviti ,neke osjećaje koje sam jedino uz nju mogla proživjeti.
Tko je Eva?
Jedna od rijetkih meni izrazito bliskih ženskih osoba,
Osoba koja me naučila što je hrabrost, što kukavičluk, što je istina, što je ljubav,što je življenje sebe, a što podilaženje životu.
Hommage Evi, koja je josh tu,unaprijed sachuvan u meni,to bi bio ovaj topic.
Eva, pisat ću priche o tebi.
Onako, kako si ti mene prichala dugo vremena, a da nisam ni bila svjesna.
Toliko za sada.
Krecem dalje, kako si me uchila.
Karakala
26.01.2003., 19:11
Tako tuzno.
:(
Nadam se da ce postati nesto lijepo, svjedočanstvo o ljudskom biću. Ako da, bravo. :top:
Vera Pavladoljska
26.01.2003., 19:17
Hocu.Thanks.
Nat... ovo dira ravno u dushu :( :) :(
Mislim da je dobro odabran nachin, jer ce nam koristiti svima... i onima koji odlaze, i onima koji ostaju...
Vera Pavladoljska
26.01.2003., 21:13
Ništa posebno, naizgled, nije bilo kod Eve.
Naizgled.
Stvari su se počele odvijati u nepredviđenom smjeru tek oko 10-te godine, kada je počela biti "mudra", tako, da smo je svi iz ulice znali nijemo slušati, onako, kako to čine djeca od 6 godina.
Poluotvorenih usta,zamazani,rasperušani i ustvari, zaigrani u svijetu, u kojemu im je i mjesto.Dječjem svijetu.
Odmah smo znali da Eva ne pripada nama.
Ali da ju moramo slijediti.Bio je to neki nevidljivi oblik mentalne energije za koji nismo, logično, imali nikakvo racionalno rjeshenje ili pojmovnik koji bi nam tada bio razumljiv i dostupan.
Eva je bila nalik vrlo ozbiljnom anđelu.A mi smo navikli da se anđeli bash smiješe, sa svih jeftinih božanskih reprodukcija kojima smo bili okruženi.
Njezin osmijeh i kada je bio "nasmijan" je govorio priču više, imao je dodatak koji nam je trebao, upućivao nam poruku koju smo iščitavali tek nakon nekoga vremena.
Znala je sve priče o vilenjacima,znala je igru patuljaka i sirene, znala je da je Svemir beskonačan, onda kada smo mi ograničili svoje viđenje na okruglost jabuke u ruci.
Ali, na žalost, Eva je znala i kojim glasom progovara njezin otac kada je situacija u domu njezinih bila "uskovitlana".
Na glasove iz njezina doma , koji su bili jaki, i neuravnoteženi, mi bismo se djeca skupljali u strahu iza velike bačve.
Ona je na glas svoga oca i uzdrhtalost glasa svoje majke,opet nabacivala svoj ozbiljni osmijeh i odlazila suteći u kuću.
Bez tjeskobe koju smo mi osjećali, ali s nekom sasvim prihvatljivom i nepatetičnom tugom, kao da navlači na sebe tek usputni komadić odjeće.
Mi smo drhtali, a ona je hodala prema velikoj verandi, kao da ide na kakvu svečanost, u najmanju ruku.
Mi smo znali da je to svečanost straha.
Ona je, s osmijehom,znala da je to samo još jedan kamenčić u nizu.
Već tada je znala.Ono što mi znamo sada - vještinu prihvaćanja situacije koja ti je dodijeljena, a koju ne biraš sam.
Nakon tih njezinih "uskovitlanih" kućnih rasprava, dolazila je ponovo medju nas, djecu, s nekim izrazom lica nalik dobro oblikovanom vosku.
I nikada,nikada ju nismo vidjeli da plače.
Osim jednom.
el Torro
27.01.2003., 21:41
Ja bih pozdravio Evu ... I rekao joj da se drži ... da ono što nama izgleda nemoguće, Gospodinu je jedna riječ.
Pomoliću se za tebe Eva ...
:)
Vera Pavladoljska
02.02.2003., 15:52
Da,taj jedan put.
Taj put, dan i nije nagovjeshtavao neshto shto bi rebalo ukazivati na prolom oblaka.
A i nije prshtao od uzbudjenja, dapache, bio je to dan vishe nalik onima koje odradimo kako bismo sutra imali veci uzlet.
Ili barem mislili da ga imamo.
Eva je bila na pragu sasvim nove epizode u koju smo uranjali kao da chitamo neku knjigu zabranjenu nashim godinama.
Njene godine su, iako mlade, vec bile ulaznica za odraslost, pa tako,svaka neobichnost vezana uz nju, pochela nam je nalikovati na normalu.
Iako je "normala" bila nepoznanica u njezinom rjechniku.
Stajala je naslonjena na dovratak,u sasvim prozrachnoj haljini do ispod koljena,s nekoliko kovchega omanje velichine ispred nogu, za koje se vidjelo da su spakirani na brzinu i u latentnom bijesu, pomijeshanom sa strahom.
Bilo je neke tamnoplave tuge u tom koferu, koju smo shvatili nekoliko godina kasnije.Majka joj je prishla s ledja, shibajuci nas pogledom i rekla, Eva se nece igrati s vama jedno vrijem, ona odlazi.
Rijechi koje je narogushena gospodja izgovorila su nam bile najgora kletva, a izraz njezina lica postao je očajno nesretan.
Povukli smo se u donji dio velikog, živicom obraslog dvorishta, promatrajuci Evu i majku, kako kupe sitnice, skrivajuci pogled od susjeda.Da ne bismo vidjeli izraz nemoci, vjerojatno.
Krajičkom oka,kao da radim neshto strashno nepodobno, uhvatila sam kod Eve izraz lica koji je prestao biti ozbiljni andjeo.
Bio je to izraz lica mirenja pomijeshanog s užasom.
Prvi puta sam vidjela užas u svom iskonskom obliku.
Ovlash samo, uhvatila me za rame,izmedju nekakve chudne kishe koja joj se slijevala niz obraze i shapnula:Chuvaj blago.
Primaknula sam joj se, osjecajuci njen dah, i polaskana "mistkom" predaje, pitala- a koje?
Ona se okrenula, spustila kovcheg na stepenicu pokraj vrata i rekla - koje si krenula trazhiti.
Nakon toga, sjedili smo na kladama, a ja sam u ruci drzhala papiric s njezinom porukom.
Držim ga i danas,nakon 25 godina, sjedeci na klupi.Jedino nikako da ozhivim onu scenu, kada je sjela u vlak.
S onim pogledom koji je bio ponovo svechano miran.
Ni dan danas, mi nije jasno, kako je uspjela ici TAMO, a biti tako mirna, kao da ulazi u salu za balove.
Chekao ju je bal stvarnosti.A ona mu je pristupala sa svojih 10 godina, kao igri patuljaka i vilenjaka.
I rekla meni, ma ti si samo, ona koja igru promatra.
Nakon niza godina, objasnila mi je igru vilenjaka i patuljaka.
I mjesto promatrača.
Nat... bez ikakvog laznog dodvoravanja, ja bih bio ponosan da netko jednog dana ovako pishe o meni...
Ne znam, da li da se klonim ovog topica, i sutnjom pokazem postovanje prema njemu, ili pak da govorim koliko me duboko dira, u dushu... :( :)
Vera Pavladoljska
02.02.2003., 21:04
Usput,u sms Eve ovih dana pishe:
Ovdje su ljudi nevjerojatno beskrvni.
Osjećam tvoju krv da pulsira.
Čuvaj poziciju promatrača.
Bez vilenjaka i patuljaka.:-)
..............................................
Evina se majka vratila toga poslijepodneva oko 17 sati sjećam se, ali bez nje.Zvala se Adela.
Ona je bila žena koja je u imenu nosila simboliku Evine prilike. Nevjerojatno zastrašujuće ljepote, nekakve naizgled krhke snage od koje su te prolazili žmarci, u slučaju da si pokraj nje proveo više od dvadeset minuta.
Toga poslijepodneva, kada se iskrcala na istočnom kolodvoru sva njezina snaga je poprimila neke sive nijanse, ali je bila prisutna.
Mi smo je šuteći dočekali, gledajući ju kako umorno silazi niz stepenište, noseći u rukama Evinu odjeću u nekoliko , velikih, plastificiranih torbi smeđe boje.
Nije puno govorila.Imala je onaj izraz lica, koji je Eva naslijedila od nje, a koji je govorio - nije vrijeme za priču.Vrijeme je za šutnju.
Ekipa od nas 5 klinaca zastrašeno je gledalo u njenom smjeru, a Jura me povukao kada sam iskoračila , da naravno, pitam za Evu.
Jezik mi je uvijek radio brže od promišljanja situacije.
Procijenio je bolje od mene,da je šutnja ono što Adeli treba.
Unatoč osjećaju, primaknula sam se Adeli, povukla je za rukav onako visoku, i počela plakati.Nepotrebno je bilo postavljati bilo kakvo pitanje.Eve nije bilo.Barem se tako činilo.
Adela me žestoko uhvatila za podlakticu, i obratila mi se glasom koji mi ponekad, dok vodim osobne bitke, odzvanja kao "zvučna kulisa" i rekla - da se nisi USUDILA cmizdriti za Njom.
Tu sam se odlomila, tako, da sam u sebi ugušila svu jačinu grcanja, potisnula je tako duboko, da me od siline emocija uhvatila nesvjestica.
Adela mi je pustila crvenu podlakticu,te noseći Evine stvari,krenula prema ulazu u kuću.
Pokušala sam reći nešto kao - oprostite-tražeći bilo koji kolokvijalni izraz koji bi umanjio svo moje nerazumijevanje situacije.
Umjesto artikuliranog glasa, ostala sam u obećanoj šutnji, nijema.
Evina majka, na nekoliko metara udaljena od mene, okrenula se preko ramena , pogledala me i rekla - poručila ti je Eva da čuvaš mjesto .Ti znaš koje.Jer je nemoguće da se ne vrati.
Na usnama joj je zatitralo čak nesto nalik osmijehu pomiješanom s dozom superiornosti.
Eva će se vratiti, mala, ponovila je.
I bila je u pravu.
Nakon napuštanja tamnolike sterilne zgrade,Eva je bila s nama.
Jednako prekrasna, na svoj anđeosko ozbiljan način.
Jedino što smo prijetili je da više ništa nije isto.
Odnosno, da je drugačiji način na koji je živjela svakodnevicu.
Osjetiš takve stvari.Jednostavno ih osjetiš.
I kada ti je 6 godina.
Vera Pavladoljska
03.02.2003., 19:54
- Ne čini li ti se da je previše okvira za sliku oko nas?
- Ne misliš li da bi iza one crte tamo trebalo biti ipak bezgranično?
- I zbog čega ja imam neprekidno osjećaj da s neba padaju kremaste lopte po mom tijelu? - često je postavljala Ona upravo ovakva pitanja, u onim dokonim trenucima izležavanja ispod starog čempresa našeg susjeda.Sve je to obično bivalo nakon "fruti ekspedicija" (odnosno krađe ringlova) kako smo običavali nazivati akcije u kojima je ona dječački spretno brala, a ja čuvala stražu.
Prilično smo puno krale u voćnjaku staroga Jereta.Valjda zato što smo , po prvi puta, potvrđivale teoriju zabranjenog voća i njegove slasti.
- Koliko si daleko spremna ići?Koliko koraka od granice?Ha?
bockala me upitnom koketerijom Eva.
Ja sam nakon takvih, naizgled banalnih prodora s njezine strane, još dugo ostajala bez odgovora.
Uspjela me navući tako, da ni dan-danas ne znam odgovor, ili čarobne riječi koje su šifra za ovu enigmu.
Istraživačka koketerija - bio je pravi opis njene (ponekad vrlo naporne) radoznalosti.
Brat joj, Jakov,vječno je upozoravao da, tko Evu prati ili hvata, ima posla s lovom na jegulje golim rukama.
Svaki zahvat na nju i njenu misao - bio je istovremeno isklizavanje.
Jednom, kada smo palile prvu cigaretu, u dvorištu lokalne birtije, pitala sam je "njeno" pitanje - Koliko si daleko spremna ići?
Koliko koraka od "granice" Eva?, promuklo sam, gledajući u stare tenisice, protisnula ove riječi.
Nasmijala se tako žestoko i raskošno, da je zvuk mog bojažljivog upita bio razbijen, odnosno poražen, položen u jedva vidljive zvučne komadiće.
Okrenula se nježnom podrugljivošću prema meni,uhvatila me pogledom sasvim sive boje i odgovorila .........
.......... A koje to granice ti , mala, vidiš?........
Vera Pavladoljska
03.02.2003., 20:13
Samo drži poziciju.
Drži mjesto promatrača.
Neka misle da sudjeluješ, daj ljudima privid,od privida ljudska vrsta živi - izgovarala je kao omiljeni šlagvort ove riječi Eva u nekim pubertetskim danima, kada mi je pojašnjavala igru "vilenjaka i patuljaka".
Smisao te priproste igre, Ona je otkrila u vrtićkim danima, kada je odeblja gospođa odgajateljica s lošim minivalom, koristila ovu zabavu za smirivanje uskomešane dječurlije.
Igra "patuljci i vilenjaci" se sastojala u brzoj i trivijalnoj podjeli skupine djece u dva klana.
Krupna vrtićka teta, na sred sobe je postavila 20-tak klinaca i u hipu izmislila nezanimljivu priču o borbi patuljaka i vilenjaka (iako bi po logici stvarnosti bajke, oni trebali biti prijatelji), tražeći od djece da se instinktivno i što je brže moguće svrstaju u dvije skupine, odnosno, opredjele se za svoj "status".
Nakon toga, uslijedila je suluda graja, vrištanje, tuča, borba,rušenje i vijanje.
Nekakva, pretpostavljam, imaginarna borba "patuljaka i vilenjaka".
Kod svake takve igre, Eva je tvrdoglavo i instinktivno stajala po strani, povlačila se iza goleme odgajateljice i gledala u jednu zamišljenu točku.
Gospođa odgajateljica bi s kontroliranim bijesom prilazila Evi i prigušenim i napadno dobronamjernim glasom pitala......
- Eva, zašto ne sudjeluješ,uključi se zabogamiloga,jesi li patuljak ili vilenjak, čeka se SAMO na tebe.
Tu riječ - samo - izgovarala je tako afektivno da joj je lice izgledalo izobličeno od nekog neopisivog pritajenog gnjeva.
Eva je, na odgajateljičine uplive s prizvukom imperativa, povlačila se još DALJE, distancirana (ne)svjesno od uzgibane dječje graje.
- Zašto, zašto se ne uključiš? Ne možeš uvijek stajati po strani, mala - govorila je gospođa O.
- MOGU- odgovarala je Eva.Ja nisam ni patuljak ni vilenjak.
Ja sam na svome mjestu.Svojoj poziciji.
Poziciji promatrača.
.................................................. .....
Jasna pozicija do danas, kaže mi njezin brat Jakov, dok gledamo skupa prema dvorištu u kojem sam ja čuvala "svoje" mjesto.
U toj totalno bespotrebnoj i nezanimljivoj igri.
el Torro
03.02.2003., 20:22
Ova me priča na početku jako rastužila. Sad primjećujem i da je literarno vrlo dojmljiva. No ako je lažna, nadam se da ćeš dobiti neku alergiju na rukama i nećeš biti u stanju 2 mjeseca tipkati.
el Torro :flop:
Zar je tako teško prihvatiti da priča ima efekta?
Loše dane komplimente je bolje izbjegavati.
el Torro
03.02.2003., 20:31
Ne dajem nikakav kompliment. Skrećem pozornost na eventualnu zaigranost tuđom sućuti.
Vera Pavladoljska
03.02.2003., 20:35
El,nemoj "očekivati".
Postoje pitanja na koja ne možeš dati odgovore.
S tobom se nitko ne igra.
Zapravo, ti i ja smo tu najmanje važni.
Ona se piše.Na tebi je da ju čitaš ili ne čitaš,bez očekivanja.
:) :(
El Torro, razumljivo je da se brineš za svoje suosjećanje. No zamisli da čitaš ovo u nekom časopisu. Bitno je kako ti reagiraš na ono što pročitaš. Priča te suočava s tvojim vlastitim osjećajima, i ako to prihvatiš, svejedno je da li je istinita ili izmišljena.
Vera Pavladoljska
03.02.2003., 20:39
:)
el Torro
03.02.2003., 20:50
nataniel kaže:
El,nemoj "očekivati".
Ne očekujem, makar na što se to odnosilo.
nataniel kaže:
Postoje pitanja na koja ne možeš dati odgovore.
S tobom se nitko ne igra.
S prvim mi se teško složiti. Ja ih ne znam, no Bog ih zna, siguran sam.
I da se igra, ništa mu ne bi zamjerao. Neke su igre jednostavno igrive, neki ih igrači znaju divno igrati.
nataniel kaže:
Zapravo, ti i ja smo tu najmanje važni.
Slažem se. Ja pogotovo.
nataniel kaže:
Ona se piše.Na tebi je da ju čitaš ili ne čitaš,bez očekivanja.
:) :(
Jedna si od rijetkih koje pozorno čitam. Ovo je kompliment. I navijam za Evu, svim srcem.
el Torro
03.02.2003., 20:52
Kesten kaže:
El Torro, razumljivo je da se brineš za svoje suosjećanje. No zamisli da čitaš ovo u nekom časopisu. Bitno je kako ti reagiraš na ono što pročitaš. Priča te suočava s tvojim vlastitim osjećajima, i ako to prihvatiš, svejedno je da li je istinita ili izmišljena.
U nekom časopisu ovo ne bih čitao jer je tužno, a takve stvari ( i Crnu kroniku ) izbjegavam.
:)
Vera Pavladoljska
03.02.2003., 20:52
Vidis, kada se maknu očekivanja da ide lakše.
Neces vjerovati, ali i ja navijam za nju.To joj jako treba.:)
Thanks, El.
Idemo dalje,ne?
el Torro
03.02.2003., 20:55
ok.go on.
Vera Pavladoljska
06.02.2003., 19:20
" I sad stojiš u meni svršen
U sebi započet
O, što sam ono htjela
s tobom reći?"
V.Krmpotić, Dan sedmi
......Bila je vrlo (prilično) mlada kada je prvo muško stvorenje ušetalo u njezin život.
Ili,pak, nazovimo ga, potencijalni lovac na njezinu uzgibanost.
Tako sam razmišljala o njezinom prvome Madžaru.
Opisivali su ga kao vatrenu i senzibilnu dušu s onim nečim, prepoznatljivim, što po inerciji pripisujemo nacionalnim pripadnostima.
Zvao se Tibor.Tibor je bio onaj, koji je otvorio vrata svima ostalima, onaj koji je imao, (ne)svjestan šifru, kod za otključavanje Evinog svijeta.
Priznajem, do danas mi nije jasno, kako se neki ljudi nadju, prepoznaju.Iako, u nekim noćima ispunjenim nesanicom, pretačem kroz misli upravo tu "tajnu".
Eva i Tibor definitivno su bili nešto, što se "preklapa" po svim obrisima.Pomalo zastrašujuće.
Dobro poznati fenomen srodnih duša, duha, ili ipak, nije fenomen, već normalno ostavljanje otisaka na drugome u nekom "pred vremenu"?
Inače, mislim da je u gofu duša, taj proces jako težak, jer je gof prepun, no unatoč tomu, Eva je probila i gofovske zakone prepunjenosti, i jednostavno ga iznjedrila.
Njega, Tibora.
On je bio prokleto senzibilan tip.I prokleto inteligentan.
Prokletstvo ovdje tek služi za pojačavanje dojma, ili stilska formacija za podebljavanje njegove snage.
Imao je visoko čelo, izražene jagodice i dva izrazito tamna oka, smještena sa strane , ponad pravilnoga i prilično ponosnog nosa.
Od takvih očiju te podilazi strava.Ili potreba za potpunom predajom.Ili uranjanjem.
Kada je hodao ulicom,imao si osjećaj,da prolazi sam Bič Božji,, kao da osvaja prostor oko sebe svakim, i najmanjim korakom.
Eva tvrdi da mu je dodir bio nešto između udara struje i lakoće,nešto što izaziva lomljenje snage i davanje energije.
Njegova ruka na mjestu između njezinih grudi djevojke-djevojčice i vrata, bio je neobjašnjivi val koji je rezultirao općom slabosti u njenom tijelu.Pa ponovnim "punjenjem".
Koliko se sjećam, znali su sjediti na nekakvom betonskom zidu pokraj živice,čak do prvih naznaka jutra.
Nakon toga, Eva se krišom uvlačila, natrag doma,na ona stražnja vrata, sa žicom, preko verande do sobe.
Ustvari, u tim susretima, vrlo malo su govorili, kaže.
Jezik koji se razvio izmedju njih nije imao nikakvu mogućnost bilo kakvog ortoepskog i ortografskog "zapisa".
Ima razdoblja kada sve u nama jednostavno, zašuti.
Odnosno, tišina govori - najglasnije.
Vera Pavladoljska
09.02.2003., 17:18
Postoji to vrijeme kada je šutnja najglasnija.
Takva vremena šutnje obuhvaćala su je kao nevidljivi plašt nekakve sumaglice u nizini.Ono, kao kad ti nebo sjedne na glavu, ničim, kao izazvano.
Navlačila se na nju, obuzimalu je,kao kada materija ispunjena energijom naglo i nenadano splasne.Smanji se.
U takvim razdobljima šutnje,svi smo osjećali da Evina tišina ima nekakvu tamniju boju, matricu, na kojoj je pisala svoju unutrašnjost, bez mogućnosti da ona izađe van.
Šutnja se redovito događala nakon što je odlazila u sivoliku instituciju, na sat vremena, te se vraćala s roditeljima, pogleda toliko udaljenog i odsutnog, da smo vjerovali da u tom trenutku ne postoji toliko udaljena točka u Svemiru.
Nitko nije mogao do nje.I to nas je toliko neopisivo boljelo, da još mogu osjetiti zidove preko kojih nisam mogla prijeći.
Kada sam jednom tek, usputnim pitanjem - što je?- pokušala razbiti taj zid,sva sila suzdržanog bijesa i očaja sručila se na mene.Nije ona vikala, ma ona je rijetko vikala.
Jednostavno, pogledom, nabubrenim od skupljene vlage u očima rekla je :
- Ne znam hoću li izdržati.Tajna je preteška je i prevelika.Otkrijem li ju postat ću meta ranjivosti.
Ljudi kroz tvoju ranjivost hrane svoje otužne mješine, mala...
Bio je to odgovor iza kojega sam osjetila da dalje ne treba ići, kao onaj osjećaj zalijetanja punom snagom prema ponoru, te održavanje ravnoteže na rubu, nekakvim nesuvislim lamatanjem rukama.
Znala sam da je to taj ponor, taj ulaz iza tog zida.
Nisam imala hrabrosti da udjem tamo.
Danas mi je žao, što to tada nisam učinila, jer bi Eva bila olakšana, nosila bih dio njene tajne, koliko bih mogla u svojim džepovima.
Njena tajna bila je neobična, preogromna, istovremeno strašna i lijepa, veličanstvena istina o njoj.
Dok pišem ovo,začudno se smješkam, jer za TAKVU tajnu trebalo je pregršt snage i hrabrosti.
Ustvari, na čudan način sam Evi zavidjela, bila ljubomorna na nju.
Mistika njene tajne davala joj je još jaču auru posebnosti na koju su se ljudi ljepili, kao da je samo izvanzemaljsko čudo.
Ma, bila sam zavidna na njezinoj krhkosti i snazi istovremeno, pa tako danas,po stoti put tvrdim,nikada u životu nisam upoznala više osobu kakava je bila Eva.I kakva je još uvijek Eva.
Kada bih joj to, kao kompliment,udijelila između dva dima cigarete s divljenjem je promatrajući,ona bi odgovorila:
- Mala, križ nije teško nositi.Teško je što ti drugi usput otežavaju nošenje križa.
Njezina tajna bila je njen križ i obrnuto.
A ona ga je nosila s mješavinom čudne nježnosti i slamanja pomiješnog s ponosom.
Tek ponekad sam ju uhvatila, kako bi uz sočnu psovku, promumljala u poluglasovima:
- Mislim da se Bog namjerno nekada skriva od nas.
Sad se skrio od mene.
Vera Pavladoljska
16.02.2003., 21:15
-Ili vrijeme kada misliš da se Bog skriva je upravo vrijeme provođenje njegove volje?.......pitala sam ju,po ne znam koji put,danas poslijepodne, a ona ovoga puta nije rekla ništa.
Ili je rekla NIŠTA kao sve.
Pa me to, priznajem, uplašilo.
Hvatam Evu u posljednje vrijeme u onom osjećaju koji ti govori da je vrijeme, da se netko spakira i ode.
Bježi mi, a ja joj evo, ponovo i ponovo kažem,molim te ostani ovdje bar malo,jer znam ako ti odeš da ću morati priznati da iza onoga zida nema ništa i da iza one crte na granici ne postoji svijet i da iznad one visine nema mjesta za više.
A to bi mi, stara moja, teško palo.
Zato te molim da ostaneš, kažem joj - a ona se nasmije, ali ne više grleno i od srca.Nego mi kaže - mala,umorila sam se- naprosto mi ova uloga više ne stoji, kao kada žena od 50 pokušava napraviti djevojačke pletenice,sve mi to, izgleda izokrenuto i naglavce,sa sasvim malim naznakama smisla.
Na pokušaj mog razuvjeravanja ili pokušaj sebičnog zadržavanja njene misli,odmahnula je rukom i rekla - koga briga?
Sve su to samo uputnosti u kojima uzimaš tren.Daj mi mjesto da se odmorim, Nat, lokaciju s razotkrivanjem bez uboda.
Evo ti ovo malo mjesto, Eva,kažem - druga mjesta osim ovoga unutra ne postoje, iako se čini da postoji nešto osim "čuke".
Dajem ti mjesto koje sam ti obecala, jer toliko ti dugujem - pišem te,zauzvrat pisanja mene.
Samo mi treba vremena da se sjetim onoga trenutka kada ti je sreća virila iz očiju i iz kaputa.
Da te pišem dalje.
Black Hawk Down
16.02.2003., 21:43
Ili vrijeme kada misliš da se Bog skriva je upravo vrijeme provođenje njegove volje?.......
Ima jedna lijepa priča, ne sjećam se odakle mi, skoro sam je zaboravio i ne vjerujem da ću vam je dobro prepričati. Ali evo je:
Bože, sanjao sam svoj život i vidio sam tragove u pijesku.
U vrijeme radosti i u vrijeme mira vidio sam uvijek dva traga u pijesku.
To si ti hodao sa mnom i štitio me.
No, onda kad mi je bilo najteže vidio sam samo jedan trag u pijesku:
Zašto si me napuštao u vremenima moje nesreće?
A Bog će na to: Sine, to što si vidio bili su moji tragovi,
bio si onemoćao i izgubljen i ja sam te nosio na svojim rukama.
Vera Pavladoljska
16.02.2003., 21:47
:) Sigurno je tako,kazu mudraci - a ja samo kazem- hvala-VJEROJATNO je tako.
Eva se pishe dalje.
Vera Pavladoljska
23.02.2003., 17:53
"Molim te nemoj me povrijediti.
Da te mogu pisati dalje kroz sve likove koje uvodim u priču, kao što uvodiš glazbeni broj između dvije priče, kao što se uvodiš u sve životne faze, kao što ulaziš i izlaziš iz tuđih života.
Molim te, nemoj me iščupati s onog zamišljenog mjesta na kojem je prividno mekano" -prividno, s pozicijom promatrača, opet kaže ona.
I opet sam se nasukala na privid,Eva.
Znaš, moram ti priznati danas, dok se pokušavam, upravo danas, sjetiti tih tvojih "sreća" - da te pomalo mrzim.
No, ne vjerujem da je to toliko iznenađujuća informacija za tebe, jer si i sama znala da uvijek u emociji plešemo po britkom rubu, po nekakvoj zamišljenoj crti ljubavi i mržnje.
Ma neeeeeee, ne plačem, Eva, smjeskam se i pušim još uvijek prvu kutiju.
Ali te mrzim.Zbog onoga što jesi, što si bila,što ćeš ostaviti u i oko mene.Jer te volim.
Znaš, susjeda je opet nesnosna sa svojim pitanjima, moje su noći nalik ispucanim filmovima,radim gluposti Eva, zbog Tebe i onoga što si u mene usadila kao konačnu konkluziju.
Kao nepromjenjivi i jedini mogući sud. I usud.
I gdje si sada da izbrišeš iz mene ili makneš sve te smiješne čipove senzibilno nabijene, za koje znaš da će me na kraju koštati glave?
Sjetila sam te se danas dok si imala kosu do sredine leđa, bila je tako svilenkasta i plava da si mi bila odvratno privlačna u toj svojoj prozračnosti, sjetila sam te se dok si koračala Kolodvorskom,s ruksakom na leđima,i s onim smješkom koji je razoružavao, sjetila sam te se koliko si bila dana i predana,koliko si me napunila čeznućem u nekakvoj vatri, koliko si me tjerala da tražim to blago, koliko si me uvjerila da onaj koji stane, pada, da moram hodati.
Pa hodam još i danas, a susjeda s pitanjima o ljubavi zaista postaje nesnosna.No, ja sam ipak- i dalje - na jednoj kutiji Marlbora.
Da, prešla sam na Marlboro.Onoga dana kada sam se vratila s koncerta iz Pule na kojem sam potrošila tijelo nekakvog duševnog bezveznjakovića lijepoga izgleda i umjetnoga šarma.
Tu noć sam ga izbacila van iz one sobe u Motovunu,s onog starinskog kreveta, sišla dolje i pronašla jedino te cigarete:-)
Ma nije previše, nisam prešla granicu, iako si rekla da granice ne postoje.
Lagala si - postoje.
Svaki puta kada sam ih prelazila, osjećala sam da ne trebam to činiti, i već ta spoznaja me uvjerila da ta crta ipak postoji.
Ti ju možda ne priznaješ, ali ja ju osjetim.
"Navučena" sam Eva, navukla sam se na lijevu stranu,onu kojom ne smijem voziti,a ti se naslađuješ u toj svojoj čudnoj pobjedi, po ne znam koji put.
I, pitam te ponovo, zašto si me stavila tamo, na tu poziciju, pa mi je lice otvorena knjiga koju sa strahom dajem na čitanje?
A ti mi kažeš - sjeti se da si tragač.A tragači se oslanjaju na instinkt.
No, nisi predvidjela jednu stvar - instinkt se zna pretvariti u emociju.
Ili jesi?
Vera Pavladoljska
03.03.2003., 14:30
Ispričala mi je priču o tragačima i instinktu.
Priča je dugačka, a izgovara se kroz samoglasnike koji nalikuju oblinama žena s Rubensovih slika.
Priznala mi je da je instinkt ustvari - začetak emocije.
I da u životu samo tragač prepozna tragača.
Puno je vremena ,kaže, a i puno slijepih ulica u kojima osjetiš miris koji te zavara, na prvu.
Odmakneš li se u pravome trenutku - znat ćeš je li miris umjetan ili pravi.
Prepoznat će ga tvoj instinkt, kaže Eva.
Budi spremna samo, nakon toga,snositi posljedice vlastitog samozavaravanja.
Ovih ću dana pričati priču o tragačima,kako ju Ona priča.
Onako, nalik milovanju ženskih oblina s Rubensovih slika.
sanjalica
04.03.2003., 12:21
Piši, Nat, piši...tvoja (Evina) priča je prekrasna, a ja dugo nisam ovako uživala čitajući, pa...
HVALA TI
Nemam rijeci ovo je toliko prekrasna i dojmljiva prica
Stvarno uživam citajuci:top:
Vera Pavladoljska
05.03.2003., 21:11
Postoje ljudi koji se rode, onako, da čak ni ne zaplaču nakon izlaska iz tunela majčinske utrobe.
Postoje ljudi koji iz tog "tunela" čak, na vrlo indikativan način, neće van, već im pri izlasku nekakva sila daje do znanja da je možda put kojim kreću - popločan - labirintom.
U najboljim pričama holivudskog štiha, eventualno, zalomi im se i koji sretan trenutak, kazivala mi je moja donna Eva:-).
Ne, ne traže i ne plaču oni u tom labirintu skroz, kaže - to ti je ono plakanje koje je jecaj, unutra a izvana dobro upakirani marketing koji prati zadani tempo vremena.
Eva je bila ova druga vrsta.
Iz "majčinskog tunela" izlazila je, govorila je njena majka - jako dugo i bolno,nije zaplakala, ali je po nekakvim silama vodjenim od strane nepoznatoga - otplakala sve poslije.
A labirinte kojima je šetala kroz život nikada čak nije niti pokušavala opisivati.
Riječi bi tu bila pomalo invalidne, za to je trebao osjećaj.
Ma, ne,nije tu bilo nikakve loše,kičaste tragedije nekakvog lokalnog kazališta, to je jednostavno bio unutrašnji feeling koji dobiješ onoga trena kada udahneš predivni nam zrak života, bez da te pitaju - jesi li ti to silno želio ili ne.
Evine sve kasnije teorije iskusnog prolaznika kroz labirinte temeljile su se na slušanju instinkta i pojmu tragača.
Svaki puta - kada bih ja pokazala imalo sumnje u taj "famozni teorem tragača i osluškivanja" - ona me u sljedecem trenutku pokolebala.
Ustvari, recimo, da sam se poslije kajala zbog neodslušanog instinkta.
Kao ove dvije gore navedene vrste ljudi - tako je klasificirala i druge:
- ljudi koji životare u mjestu odjeveni u danost situacije
- ljudi koji nalik životinjama izoštrenih senzora - tragaju dok ne dodju do cilja.
Pogadjate,ja sam se uvijek instinktivno, na svaku njenu potrebu da mi izoštri instinkt uklanjala u stranu, što je nju dovodilo do ludila.Ona je više nego ja vidjela da je nesvjesno živim instinktom,da sam onaj broj dva iz podjele broj jedan i da sam broj dva iz podjele broj dva.Nakon toliko trivijalnih brojevnih podataka obično se sve i svede na brojke dva u životu.
Na nesreću, još češće i na brojku jedan.
Jednostavno, dokazala mi je da sam tragač.
Najviše, onoga trena kada sam ju promatrala kako pleše nekakav ljubavno-ratnički ples sa čovjekom za kojega je bila vezana koliko se duhovno možeš vezati.A to znači - da su zaista jedno vrijeme bili tako spojeni da su se teško razaznavale granice početak jednog i kraja drugog bića.
Promatrala sam ju u toj njenoj žestokoj emociji, njušila njihove udove na pristojnoj udaljenosti koji su bili obliveni tjelesnim sokovima,osjećala sam trenutke kada je On ispod njezine majice prelazio dlanom po njezinoj koži, nakon čega je zapadala u stanje potpune duhovno tjelesne podatnosti.
Gledala sam Nju i NJega i shvatila da gledam dva tragača.Dvije životinje koje su znale pronaći kroz šumove, buku i ostale dezorjentacije put do takvog sjedinjenja da me je bilo strah.
Ponekad,od intenziteta emocija.
Ili od instinkta?
Ponekad od instinkta - rekla mi je (ali sam taj dio, nažalost često prečula) - razvija se emocija koja je stanje potpune zastrašujuće i predive predanosti nekome ili pred nekim.
Probaj zadržati svoj instinkt na početnoj razini, probaj ga sažeti u stih od samo nekoliko slogova, kako te ne bi u svojoj vlsatitoj pjesmi uništio - govorila je Eva.
Govorila je o LJUBAVI.
A ja sam od tada pa na ovamo zadubljeno promatrala njezino umijeće ostajanja u distihu - njezino umijeće da ostane na prstima, njezino umijeće da ju ne pojede njezina vlastita pjesma.
Da pokori sve moguce samoglasnike bez straha i zavlada svom tvdoćom suglasnika.
Da stvori pjesmu koju je odživjela sam, bez bojazni da ju iza ugla čeka neka olinjala, previše puta upotrijebljena metafora.
Ništa gore od kopiranja, ništa gore - smješkala se Eva.
Ja se nisam smješkala.Nikako.
Samo sam se pitala ( kada me nitko ne vidi) - koliko ljudi u životu ustvari je uistinu sposobno stvoriti vlastitu pjesmu, a da ih ista ta pjesma na kraju - ne proguta?.....
Vera Pavladoljska
10.03.2003., 18:29
"Gledaju te nijemo tvoj krevet,tvoj stol,tvoja polica.Bojiš se tišine,a skrivaš se pred glasom....."
Cijeli svoj život živiš u uvjerenju da gradiš svoju unutarnju konstrukciju glasa,glasova.Radiš na sazvučju,upireš stvoriti harmoniju - jedinstvenu pjesmu, zvuk, samo nalik tebi.
Može li te progutati vlastita pjesma?
Može.Jer vlastita pjesma - ustvari - nije tvoja.
Stvaranje "vlastite" pjesme, govorila je Eva,je preuzimanje velikog rizika, i KRIKA - u početku postanka.
Stvaranje osobne pjesme je tkanje naizgled mrežastih i propusnih zidova koji ne daju pogled niti unutra niti van.
Pokušati kreirati osobnu pjesmu - znači zatvoriti sva vrata i ostaviti samo špijunku, kako bi eventualno, ponekad mogao baciti pogled na vanjski uzgibani karneval.
Sjedila sam, u prividnoj tišini, a u meni je odzvanjao moj takt.
"Vlastita pjesma nije ništa drugo do plakanje upakirano u malo bolji sonet.Plač je samo iskrivljeni nastavak smijeha" - rekla je.
Može li se odustati od osobne pjesme?,pitam ju.
A ona kaže - "Ne možeš odustati od nečega što nisi stvorila sama, to je kao da poželiš hodati prema suncu, u vrijeme najveće zimske vijavice".
Želim prekinuti ovu pjesmu, kažem joj.
Želim bez glasa, bez otkucaja 75 u minuti,biti bliska zemlji,prepjevala me ova glazba, stvorena protiv moje volje.
A ona, u laganoj stanci, između dva gutljaja kave kaže :
Možeš odustati.Prekinuti pjesmu - koja je sačinjena za tebe, ali ne od tebe.Možeš odabrati bezglasje.Tišinu i mrklinu.
No, prije nego odlučiš, zapamti - PLAČ JE NIŠTA DRUGO DO ISKRIVLJENI NASTAVAK SMIJEHA.
Glasale smo se u tišini.
Vera Pavladoljska
13.03.2003., 16:19
Pitala me Melita danas - chitam Evu ,ali mi reci koju si joj sudbinu namjenila?
Ostala sam zatechena jer ne znam kako autor i koliko mozhe biti okrutan prema svom liku (sebi)...
Melita se uplashila chitajuci Evu - pa je rekla nece(s) valjda ipak umrijeti, izabrati mrklinu?
Za ime Isusovo - ja joj nishta nisam odgovorila.I to me uplashilo.
nedaj joj happy end... nedaj joj mir mrkline...
daj joj onaj tuzan kraj... nastavak zhivota... daj joj da i dalje trpi svu onu bol, razocaranja, tugu, plach - i povremeni osmijeh zhivota...
nedaj joj laki izlazak... laki izlasci ljudima kao mi nisu sudjeni... koliko ih god mi zeljeli... i sve to na kraju i ima nekog smisla... ja sam svoj poceo otkrivati, i koliko me i plashi... veseli me...
patnja je tu s razlogom... ona stvara evoluciju, i u prirodi i u nama samima
Vera Pavladoljska
17.03.2003., 17:02
Ponekad samo zastaneš, zaustaviš se i miruješ,slušaš zvukove jer od silne buke ne čuješ onaj koji bi trebao čuti.
Nisu to nikakve dubokoumne analize,to su nekakvi normalni momenti životnih nastupajućih izmjena koje dolaze sam po sebi i koje su tu protiv tvoje volje.
Plivaš u njima nesvjestan da plivaš, a možda je tako i bolje, rekla je Eva.
Ja kažem, zastala sam s pisanjem o tebi, jer se naša interakcija često prelijeva, pa me to malo zbunjuje.Priznajem.
Znaš što me zabrinjava?
To što sam izgubila planove.Znaš one planove koje smo dijelile skupa, negdje sam zagubila sve one naše karte o životu, one označene točke s blagom, malo sam zagubila ona mjesta na kojima si me viđala sigurnu u sebe.
Malo, malo me je strah,znaš Eva.Onaj moj feeling- kada se ustaješ jedno jutro pripremiš doručak,pokupiš stvari i odeš.Povratno ili bespovratno.
Ma, znaš, ti si to prolazila kada si se odlamala od Hrabrog.
A tebi je Hrabri bio iluzija stupa zamišljene sigurnosti.
Valjda ju svi imamo.Ni danas ne znam kako si uspjela odlomiti se od dijela sebe,a da si ostala cijela.
Eva, danas sam te vidjela u sjećanju, jasno, kako silaziš niz stepenice faksa, s knjigom većom od moje najveće crne torbe.
Onako, u sjećanju, prizvala sam onaj osjećaj prividne sigurnosti, da gaziš svijet i ideš ususret budućem.
Mislim da više ne idem, da to dolazi k meni.
Ma, znaš,moraš mi oprostiti ovu fazu jer će mi trebati točka.Ona čvrsta i uporišna točka koju si mi davala u danima koji su bili "natopljeni" tamnijim bojama.
Kada sam te vidjela posljednji put, ustvari, htjela sam te pitati - hoću li uspjeti?
Pogledala si me i rekla - misliš, hoćeš li preživjeti?
Ne znam - rekla si.
Prvi put si rekla ne znam, od čega si mi jezu navukla na kožu.
Ustvari, više ne postoji ni DA ni NE u mom vidokrugu.
Opet si uspjela, začarala si me izrazom - ne znam.
Pita me tvoja Adela danas - K., ideš li dalje?
A ja joj kažem - gospodjo, Adela - ne znam.
Prije sam znala da idem.Jel to znači da je vrijeme?Za.......
:B evo konačno i mene!Moj eeeeeeeeggg te slijedi!
:B evo konačno i mene!Moj eeeeeeeegggo te slijedi!
:B PANIKA; OBIČNOST, kako do odvratno zvuči????????
Vera Pavladoljska
30.03.2003., 19:34
Sjedila je naslonjena na dlan svoje desne ruke, laktom upirući o veliki stol od hrasta u dnevnom boravku.Promatrala me je.
ispred nas je bila kava,popijena onako, do pola, neka polubezvoljna kava u kojoj nema previše rasipanja riječi.
Samo su zjenice radile i pokoja "poluriječ".
Velika pitanja su i dalje bila neodgovorena, a niti ja baš nisam previše zadirala iza "ogledala", nisam željela niti znati što je tamo, iza mjesta koje je površinski tvoje lice.
Bolje je tako, rekla je Eva, a ja sam samo podsjetila da je vrijeme za (ne)vrijeme.
Otišle smo do Gospe.Govorila sam u sebi,inače to činim glasno,skoro.
Eva me promatrala sa strane - dok sam po završetku svega izgovarala ono svoje "pod šifrom" - sačuvaj ih od s.z.b.n.i n.s......
I sačuvaj ih.
Uhvatila sam ju pod ruku, izašle smo iz kapelice, a dan je izgledao kao jedan od onih "ustakljenih" kadrova na slikama koje vise u uredima.
Ide vrijeme,kaže,zato samo koračaj u tom taktu.To je pravo vrijeme za (ne) vrijeme.
Kad smo kod spominjane originalnosti u prici ovo me po stilu jaaaako podsjeca na Krmpoticku ;)
U svakom slucaju dobro je:top:
Vera Pavladoljska
26.04.2003., 15:05
Sjećam se.
Sjedila je na nekoj "olinjaloj" klupi uz rijeku.Derutnoj,točnije rečeno.
Sve je bilo u neciljanoj, spontanoj suprotonosti.
Na njoj su bile tamne boje,kontrast potpuno svjetlom licu.
Prošlo je puno godina, od kada sam ju promatrala u "minornom" izdanju,u međuvremenu bih čak pomislila i da je odrasla.
Nosila je svoju blagu sjenu s mirisom naranče.
"Naranče nisu jedino voće", glasio je naslov jednoga romana.
Ali su bile njezino najdraže voće.
Narančasti mirisi "usudili" su se slijevati niz njezin vrat.
Promatrala sam ju takvu,u čudnom kadru uronjenu u okliš, kao u bijelu kavu.
Svega sam se sjetila, promatrajući ju,baš svega.
Prvih koraka,čempresa,sivih zgrada,sijede kose njezina oca,spržene verande, Adele i Ite, predanih Bogu.Koliko je vjerovala,unatoč uzaludnosti.
Promatrala sam ju čudesno mirnu,kako hvata ritam disanja rijeke.
Što znači kada se počinješ "sjećati" svog vlastitog života?
Odmaknula sam se nekoliko metara dalje, kako bih ju jasnije uhvatila u očni kadar.Njezina voštanost lica me pokrenula dalje u mojoj memorijskoj šetnji.
Način na koji je držala dlanove podsjetio me na sate u kapelici, kada se usred tišine okrenula prema meni i glasno pitala - koliko si hrabra?
Još uvijek to pitanje nosim u lijevom džepu moje texas jakne iz 2002.godine.
Ponekad ga izvadim, kao ovih dana, kada me miris naranče nevjerojatno zapuhuje sa svih strana, kao da izlazi na sve pore svih bića i stvari oko mene.
Dok vadim to "pitanje" o hrabrosti,uzimam "prozračne" pilule.
One me uvijek podsjete da je crta između hrabrosti i ludosti zaista gotovo nevidljiva.
Prozračne pilule?
"Prozračno"?
Kako lak izraz za tako "jake" i "teške" odrednice života.
Spremila sam Evino pitanje natrag u jaknu.
Zaustavila memorijsku šetnju.
Zaustavila Svemir na trenutak.
Jedino što sam osjećala i dalje, dok sam pisala ovo bio je miris naranče.
Intenzivan i snažan, kao predosjećaj koji izvire iz nekog neobjašnjivog mjesta na dnu misli.
Kupila sam naranče na tržnici.I sakrila pogled od same sebe.
Netko je u tom trenutku ,"tamo", izgovarao pjesmu,od koje me sasvim malo zaboljelo s lijeve strane.
eva... mislim da je volim :)
Solaris
19.05.2003., 16:14
I.........
dalje? :confused:
P.S. čak se i ravana raznježio ;) :D
Vera Pavladoljska
10.06.2003., 19:47
Solaris kaže:
I.........
dalje?
Daj mi vremena.Pardon,daj JOJ vremena.
Napisat će se uskoro.Jos ne znam je li to dobro ili ne.Mislim, kada se Ona pishe.Ili kada Nju pishem.Ili Ona pishe mene.
:-)
Je dobro. Samo dobro. Uvijek dobro.
Nataniel, Eva?
Željela bih saznati sve o Evi.
Ili možda.....?
[HOMMAGE A FADO #the Undercover Themes#]a.d.1999.
Ja zaista nisam Suzana Alfonso Aguiar, i nisam rođena u Oportu, i majka mi nije balerina, niti je njezina obitelj katalonska. I ja ne pjevam na prstima i glavom nagnutom do boli ili,možda, od boli. Ali žmirim, kao i ona.
Riječ 'fado' ne postoji u starijem rječniku stranih riječi (dok sam bila djevojčica, uvijek sam mislila da riječi kojih nema u rječniku – nisu ni bitne; o, koja zabluda!). Fado postoji. Vidjela sam. Vidjela sam Alfamu; vidjela sam crvene i crne; gotovo stendhalovske noći; tugu fada razlivenu po sivim stolnjacima mračne Alfame i ruke krvave od strasti kao što je tinto vino. Kad je Amalia Rodrigues umrla, u Portugalu su tri puna dana bili u žalosti. Ja sam tada bila u Lisabonu i crno-bijele fotografije su plovile gradom s ružama preko njenog poprsja; i mislila sam kako su je voljeli. O kako su je voljeli...
Ne, ja stvarno nisam Misia, iako imam svoju misiju. Niti ona zna za eklektična električna pisma koja dobivam. Niti ja znam zašto mi ne pišu o tome kako su me gledali dok spavam; ili možda o tome kako su ruke lijepe dok miruju. Umjesto toga, meni pišu o sepsama, o apstinencijskim krizama, o heroinu, o kamenim bodljama oko srca, o počupanim noktima, o ciganima koji nikud ne odlaze, o sedri, o ljubičastim noćima i plavome vosku....a nikako o ljubavi. Fado je te jeseni bio odgovor na sva moja lutanja i na sve razgovore koje ću ikada s tobom preokretati kao džepove, jednom. Fado je bila ta mješavina krvi i vina; ta suzna godina; ta mentalna plodnost – koja je – ipak- od mene napravila samo običnu adresu, na koju stižu krici iz daleka, vrištanje upomoć i koljena za oprost.
Ne, ja stvarno nisam Susana Alfonso Aguiar, iako poznajem Kataloniju i Baskiju; iako znam za ruže u portugalskim večerima i znam za malteške nadgrobne spomenike. Moje ime je kao grob negdje na Velebitu; uredno složeno kamenje, u koje ni križ ne možeš zabosti; pomasti i posvete nema. Tek fado govori o tome. O tome tko sam ja.
'...ó Deus do fado menor,
Que reinas dentro de mim,
Faz com que a taça da dor
Se encha de um vinho em flor,
Me mate a sede do fim.
Da vida quero os sinais
De uma gaivota na areia,
O aroma dos laranjais,
E a morte em que durar mais
O amor sem eira nem beira.
No espelho nu que me encante,
que fique um sopro de neve,
Que uma estrela se levante,
Quando este fado se cante.
E a terra me seja leve ...'
I zemlja će mi se učiniti laganom.
I bi tako.
Vera Pavladoljska
25.06.2003., 17:18
carica kaže:
[HOMMAGE A FADO #the Undercover Themes#]a.d.1999.
Ne, ja stvarno nisam Misia, iako imam svoju misiju. Fado je bila ta mješavina krvi i vina; ta suzna godina; ta mentalna plodnost – koja je – ipak- od mene napravila samo običnu adresu, na koju stižu krici iz daleka, vrištanje upomoć i koljena za oprost.
Ne, ja stvarno nisam Susana Alfonso Aguiar, iako poznajem Kataloniju i Baskiju; iako znam za ruže u portugalskim večerima i znam za malteške nadgrobne spomenike. Moje ime je kao grob negdje na Velebitu; uredno složeno kamenje, u koje ni križ ne možeš zabosti; pomasti i posvete nema. Tek fado govori o tome. O tome tko sam ja.
To pripada ovdje,carevna:-)
A Eva?
Eva voli Misiu i napukli ton fada,prelomljene glasove koji kao da uzivaju u tuzi natopljenoj neobjasnjivom strascu,kao sto ona cini svjestan ustupak svojoj samodestrukciji.
"Tek fado govori o tome",kaze i Eva.:-)
I Evin je grob tek priprema za odumiranje, davno napisana prica,koja traje,ona je izbor koji ostaje jedina mogucnost u opcijama u izlogu broj 2.Kada malo bolje razmislis - sto ce se to dogoditi nastankom tvoga groba, a nestankom s lica zemlje?
Morat cu te ubiti Eva,rekla sam joj davno - iz prostog razloga da poklonim zivot onoj koja fizicki postoji.
Pogledala me tako superiorno,ali otuzno, da se nisam usudila reci vise nista.
- Prije ces ti umrijeti,mala ,nego ja - rekla je Eva.
U daljini sam cula Misiu,fado,glas mi je zvucao kao napukla casa nalik pokusaju govorenja poezije, dok te izdaje ton kod druge rijeci.
Doci ce taj dan, kada ces se dici i jednostavno - znati.
" O tome - tko sam ja."
Vera Pavladoljska
29.06.2003., 16:41
- O tome tko sam ja?
- Da ti pričam? -pitala je Eva olovnog vojnika koji je pogledom upijao njezinu naizglednu naivnost i mekotu.
Da ti objasnim, barem probam,svaku nijansu slika i fotografija pohranjenih u mojoj misli kao u čeličnoj kutiji.Zarobljenima od mene i ja zarobljena od njih? - rekla je,dok je vojnika probio jezovito prohladan znoj.U neodlučnosti.
Ipak, nije se dao - tražio je uvid u njezinu unutrašnjost,želio je ući unutra,osjetiti i vidjeti svijet tako silno i neobjašnjivo natopljen tugom s okusom višnje.I ponekad, jagode.
Da,ponekad je spas bio u ostavljanju dojma "slatkaste curice".
To je naprosto, ponekad lakši put.Lakši od onoga u kojemu je pokušala objasniti strast,ljubav,želju,pomiješanu sa sretnom nesrećom.
- Dobro - rekla je Eva.
- Očito se naša priča vrti oko ptice i olovnog vojnika.
Sjedni dovoljno daleko i blizu, kako bi mogao uhvatiti moje srce kada počne padati.
Možeš li uhvatiti moje srce kada počne padati? - pitala ga je.
Želiš li biti i jesi li spreman biti dio moga srca i međunožja,u onom vremenu koje označavamo pod zauvijek?
Hoćeš li biti jak kada priključe sve elktrode na moje tijelo i pokušaju me svesti pod dijagnozu smrti?
Kada s obzorja nestane svaki trag ružičaste boje,barem na nekoliko dana?
Može li olovni vojnik steći lakoću voljenja ako je zarobljen vlastitom težinom?
Može li olovni vojnik njegovati krila ptice a da ih ne prelomi pri kraju,kako bi njezina invalidnost i stigma bila još jača?
Da,gospodine - rekla je Eva svom olovnom vojniku.
Ja imam stigmu.Koju sam podijelila s Vama.
Moja je stigma postala ja,a ja sam se nastanila u njoj.
Vi neminovno imate velike šanse nositi taj znak cijeli svoj ostatak života.Jer ste se maknuli u stranu u trenutku,kako biste mi dali prostor da se slobodno rasplačem,da bez straha legnem u Vaše naručje,kao kada pjesnik liježe u stih o ljepoti vlastite domovine.
Legla sam u Vas,kao u vlastitu pjesmu.
I sada ležim u Vama toliko duboko, da mi tijelo poprima oblike Vaše duše.
Ja i kada hodam,rekla je Eva - hodam Vašim lijenim korakom,a kada dišem,osjecam težinu s lijeve strane.
Vi niti ne znate da ću ja uskoro umrijeti,Vi samo mislite u svojoj olakosti da je sve to igra, da je sve to samo partija šaha s izvjesnim ishodom,nepripremljeni na ptice koje imaju teža krila od sve količine Vašega olova.
Legla sam u Vas kao u vlastitu pjesmu - govorila mu je Eva.
Moja je misao boje Vašeg oka, a moja put miriši na Vaš znoj.
I osjecam Vaš strah,dok pokušavate smisliti način kako da me izbrišete iz dnevnika tek započetog sjećanja.
Osjećam svu Vašu težinu u pokušaju traženja izlaza iz Vašeg i mog labirinta.
I želim reći - dovoljno je stisnuti jedno dugme.Dugme istine.
Njega imaju svi olovni vojnici,a prepoznaju ga sve ptice.
Ja ležim u Vama,kao u vlastitoj pjesmi.
Promatram Vašu neodlučnost sa nježnom tugom,i čekam dan kada ćete biti spremni za istinu.
Vi se ne usudjujete mene voljeti- resko je izgovorila Eva,dok je vojnik palio cigarete drhtavim pokretima,koji su kretali iz lakta.
Kada proživite tu istinu,kazala mu je,ptica će umrijeti.
A, kao u svakoj priči - olovni vojnik ostaje stajati na polici.
Tek povremeno, djeca ga uzimaju u ruke,igrajući se imaginarnih ratova.
Ja ležim u Vama,kao u vlastitoj pjesmi,čujem ju kako govori,dok se udaljava.
Srce je počelo padati,vojnik je pružio ruku i uhvatio ga,skoro,pa u posljednjem trenutku.
Čula sam ju kako govori:
Nemoj da me boli.Samo nemoj da me jako boli - rekla je.
Ptica je bila spremna za odumiranje.
Vojnik je osjetio slabost u laktovima.
I plač vlastite slabosti.
Vera Pavladoljska
02.07.2003., 20:00
"Priprema za odumiranje."
Vera Pavladoljska
03.07.2003., 18:22
Eva,ja mislim da ti zoveš upomoć.
Ti toliko glasno zoveš upomoć,da te tvoja vlastita buka zaglušila,pa ne čuješ samu sebe.Ne čuješ ni Boga.
Ništa ne čuješ,jer zoveš i vičeš svom snagom,u tom svom tihom govorenju.
Pričanju kroz vjetrove.
Ja znam zašto zoveš u pomoć.Jasna mi je svaka tvoja bol.Jasna mi je svaka tvoja stanica nastanjena strahom.
Potpuno te razumijem kada stojiš okružena gomilom,dok ti noge klecaju od usamljenosti.
Ja čujem tvoj očaj,dok kao sudjeluješ u razgovorima nekih ljudi,a koža ti je preplavljena nekom neobjašnjivom tugom.
Ja znam,ja sam sasvim sigurna,dapače,da ti razmišljaš o smrti.
I voljela bih ti pomoći,upravo ja koja sam te osudila na buduću smrt.
Jednostavno, ne mogu.
Možda baš zato - što znam da s tobom umirem i ja.
Stara moja,mislim da je ovo ispit toliko težak - jer nam nisu dopuštene pogreške.A znaš kakvih je sve ispita bilo.I ja po prvi puta ne znam zaokružiti točan odgovor.I tresu mi se ruke nad papirom.
Znam to,jer dok te gledam kako premećeš misli i odluke kroz glavu,imaš izraz lica koji kao da odlučuje o životu i smrti.
Ne znam odgovor,Eva.Po prvi puta su mi zaista usta začepljena,sva moja inteligencija,iskustvo i mudrost koja me kitila,ostaje pred ovim isprazna i neupotrebljiva.
Ja ne znam kako da ti pomognem.
Valjda,jednostavno,čekam.Da se dogodi čudo koje će te iščupati.
Ili da jednostavno krenemo na jedan jako dug i pomalo zastrašujući odmor.Da naprosto postanemo - samo vjetar.
A što s onima koji ostaju na zemlji?
Je li to hrabro?
Ili je kukavički?
Ili je pobjeda baš u tome?
Vera Pavladoljska
08.07.2003., 16:50
Ne znam u čemu je pobjeda više,priznajem.Do prije nekog vremena sam mislila da znam,ma bila sam sigurna.
Podcijenila sam te.Gadno.
Žilavo si stvorenje,Eva.
Evo me kod ne znam kojeg pokušaja da te "skršim".Evo me kod pokušaja da te udomim,utoplim,uvedem u kontekst,da te zavaram,zaglušim,ne dam ti da progovaraš više u moje ime.
Tjeram se ne misliti tebe.I tvojim osjećajima.
I što te više gušim,što ti više uzimam zrak,to ti glasnije govoriš.
Dapače,sad već vičeš.
A ja znam što znači kada ti vičeš.Jer sam često gledala kako izgledaju one pripreme pred kišu.Kada ti oblaci sjede nad glavom.
Ravnica miriše polegnutom pšenicom,zemlja se širi unedogled,Sunce postaje Mjesec.
Osjetila sam dok sam hodala kako mi večernja rosa vlaži vrat i kapke.Kako ne primjećujem razliku između nježnosti suze i čežnje i kako više ne nalazim prava imena stvarima i pojmovima.
Znaš,Eva - došlo je vrijeme za prisjećanje na sve te stvari tvoga pojmovnika.
Došlo je vrijeme za nešto što se zove ljubav.
Traži pod LJ.
I to brzo.
sanjalica
10.07.2003., 09:51
Nat, pusti Evu da diše, da voli;)
:) :)
Let Eva live. Samo onakva kakva je , je prava. I samo onakva kakva je može opstati.Jedino, malo ju obuzdaj.
Vera Pavladoljska
11.07.2003., 15:50
;) Na kraju ce ona ipak, ubiti mene.
Ili cemo potpisati primirje.
Hvala Vam.:-)
Vera Pavladoljska
18.07.2003., 14:03
LJ,LJ,LJ.........prelazila je prstom po svom velikom crnom pojmovniku.
Ljigavost.Ljaga.Ljubomora.Ljudi.
Da,ljudi.Tu se zaustavila.
Kod ljudi se uvijek zaustaviš u nekoj nevjerojatnoj fascinaciji crnilom i bjelinom koju posjeduju.Nitko te tako ne može iznenaditi kao prekomjerna dobrota i prekomjerna zloća.Sve to - nepatvoreni ljudski proizvodi.
Eva je još uvijek živjela svoj javni i tajni život.Žalila mi se danima da ima osjećaj ponekad da se nema više što napisati, a ja bih se nasmijala jer sam znala da će ju već slijedeća situacija navesti na nekakav rečenični niz.Koji je njezin javno-tajni život.
Njezin tajni život.Njezina mala - velika kutija filigranske izrade koju sam uvijek otvarala sa bojažljivošću nespretnog klinca, zastrašena da ću nešto pokidati.Ili nešto pokidati od tih finih niti.
Uvijek je stavljala crtu svoje tajnosti preko koje nisam išla.Bila su to upravo takva jasna označenja granice.
Tada ih nisam prelazila, kao ni sada,iako bih vrlo rado zavirila da vidim kakav to ponovo dance macabre pleše u svojoj mentalno tjelesnoj strasti.
LJ,LJ,LJ....prelazila je prstom dalje - i evo je na LJEPOTA.
Ljepota mirisa,trenutka,sjećanja.
Rekla je sinoć dok smo se vozile prema Unterstadtu da je znala.Jednostavno znaš.Ono, osjetiti onaj svoj unutarnji dio ili predispozicije za život.Imaš li kartu za sretne i lakoklizeće puteve.
Pitala sam ju, kada je to znala?
Ona kaže,bilo je nakon maturalca, u Moskvi.Sjedile smo na balkonu ogromnog olimpijskog hotela.u Moskvi je padala jedna od najvećih kiša,koja je rezultirala poplavama po moskovskim ulicama.Bili smo voljeni od svih,mladi,lijepi,ma prekrasni,otvarale su se nevjerojatne stranice života baš pred nama.
Eva se tada, sjećam se, smijala.Govorile smo Jesenjina, a ona je zapalila svoju cigaretu,popila jedan jedini i prvi gutljaj prejake ruske votke i rekla - znam.Osjetim da neće biti lakoklizeće.
Bit će relejefno,alpinistički napeto:-) .Teže.
Zaustila sam pitati - kako zna?
Kratko me pogledala i rekla - to jednostavno ne znaš - to osjetiš.
I prije 17-te.
-Za danas zatvaram pojmovnik,mala, kaže.
-Zašto? - pitala sam - Nismo stigli do ljubavi?
Do toga nikada ne stižeš s točno određenim ciljem.Svaka namjera isključuje istinitost ljubavi.
Zato se bivši ljubavnici ne vole sretati.Prvo,prepoznaju u pogledu žal za mladošću,drugo - shvate da zakidanje spontanosti znači odumiranje ljubavi.
Vera Pavladoljska
20.07.2003., 12:19
Uz obalu dobropoznatog otočnog mjesta sjedio je "sezonski" slikar,zanimljiva izgleda, sa suviškom platna na kojima su bile čudesne aplikacije kojima nisi mogao dati "ime".
Eva je šetala s noge na nogu,pokušavajući se uklopiti u furiozne likove s turističkim sindromom, a to je značilo - šminka, bezglava jurnjava po birtijama i lizanje sladoleda do besvjesti.
Izjedanje morskih plodova starih godinu i pol iz zamrzivača, posluženih sa smješkom mediteranskog dječačića u bijeloj košulji, nevješto izglačanoj.
Ustvari, žurila je obalom do birtije barba Ive,na bevandu, da može dići noge na stolac u miru, pa slušati priče o maslinama u Brusju,a i grmovima lavande.
Pogled joj je zastao na slikaru sa suviškom platna čije su oči bile plave tako prozirno da si imao osjećaj da niti ne postoje,već kroz njih promatraš prostore iza njegova tijela.
Posegnula je nesvjesno za platnom na kojem je bio motiv začuđene žene koja stoji pred velikim oronulim vratima, blago odškrinutima.Cijela slika je odavala dojam zastrašujuće sanjivosti,međuprostora realnosti i onoga s druge strane, što bi bilo iza "zrcala".
Slijevala se u plavo sivim tonovima, unutra kojih je motiv žene izgledao kao "udar" koji narušava tu mliječnu izmaglicu nalik iskonskoj, nekičastoj romantici u boji.
Slikar je zastao,uhvatio Evu za ruku blago i rekao :
- Oprostite,ali Vi više nemate pravo na romantiku.Kao ni pravo na velike pogreške.
- A otkuda vam takva pomisao?- pitala je Eva.
- Iz Vaših očiju i stasa,iz Vašeg prijeđenog puta.Pogleda koji odaje žeđ koja još uvijek "pije".
- Otkuda takva sigurnost u tvrdnji - tko ima pravo na romantiku, a tko ne,tko ima pravo na pogrešku,a tko ne? - zapitala ga je Eva.
- Iz gafa.Gafa duša,raspodijeljenih u dva prostora omotanog paučinastom masom.Pravo na pogrešku i pravo na čistu romantiku imate do trenutka dok Vas kralj ne "unaprijedi" u pješaka.Dok ne postanete jedan od "pješaka".Pogledajte oko sebe, prelomili su san u određenom trenutku i odlučili se za hod kroz vrijeme.
Jednostavno koračanje.Oni prate zamišljenu crtu do umiranja.
Voze u pravcu kraja ispunjavajući vrijeme makaronima, sladoledom,pokojom izvanbračnom avanturom i odvoženjem djece u vrtiće.I škole.
Žene stavljaju maske na lice, subotom poslijepodne, kako bi pokrile koju boru više.U zrcalu si zabranjuju snove.One svjesno koračaju tom crtom i onda kada ih čovjek u postelji letentno prezire nakon niza godina hodanja po toj zajedničkoj crti.
Odustajanje od sebe, damo, to Vam treba.Vrijeme je da odustanete od sebe,jednostavno dignete ruke.I počnete pješačiti.
Sve ostalo je,što Vas ovija tom čudnom aurom ljubičaste boje, otužni pokušaj produžavanja prava na iskonsku romantiku.I san.
"Unaprijeđeni ste u pješaka"- Vas čeka.
I eto,mislim da uskoro nećete imati pravo na romantiku.
I pravo na velike pogreške.Kupili ste sve lozove,vidi Vam se u očima, a onaj titraj koji tako bezobrazno izbija iz Vašega oka samo je predigra do odustajanja.
Eva je sjela na omanju stolicu pokraj slikara sa suviškom platna.Dotaknula je začuđenu damu na slici i zatražila ga,pomalo bezobrazno, da sliku pokrije plastificiranim omotom koji je bio naslonjen na štafelaj.
Slikar se nasmijao.Eva je izvadila novac.
Gotovo je uzviknuo,plješćući rukama - Za nekoga s toliko ludosti - ova slika je bez cijene.Platili ste upornošću.
Eva se nasmijala.Uzela svoju začuđenu damu pred vratima i otrčala do birtije barba Ive.Nije pješačila.Još.Mirišala je gospina trava i lavanda.
Na sjevernom zidu njezine sobe, danas visi slika začuđene dame pred vratima,koju je nazvala - Izbjegavanje hoda.
No,čuje ponekad kralja kako kuca na vrata pristojno pitajuć' može li ući.Odlaže mu ulazak.
A on čeka,čeka kada će ju staviti na listu za one koji nemaju pravo na pogrešku.
Zvala sam ju da prehodamo grad.
- Može,kao priprema- rekla je,uz smiješak.
- Kakva priprema? - pitala sam
Za "unaprijeđenje u pješaka".
Vera Pavladoljska
27.07.2003., 14:45
Ili čudan nastavak o "hodanju".
- Trebaš uvijek gledati nekoliko koraka unaprijed - rekla sam joj
- A koliko to koraka i kakvih - odvratila je Eva - Kako ti te korake brojiš i čime, ma koje su to mjerne jedinice,te na koji način određuješ stil hoda? - pitala me ironično.
- Ma jednostavno znaš,osjetiš prije nego krene neka bitka,koje i kakvo oružje ćeš koristiti, kako na koji način taktizirati......i tako.......- pokušavala sam joj objasniti nespretno se spotičući o vlastite konstrukcije.
- Ne budali - rekla je Eva - uvijek i sve znaš tek poslije bitke,kada se broje mrtvi.
Bilo je jako vruće veče a zrak je mirišao na obližnju pekarnicu i zaparu koja se kotrljala zemljom.Zavučene u sobi gledali smo scenu u nekakvom filmu sumnjive produkcije,u kojoj je mladi vojak opisivao svoj osjećaj kada je krenuo na bojno polje,stideći se gotovo čudnog adrenalina koji ga je obuzeo,strasti koju nije mogao opisati.Promatrale smo zajedno kadrove u kojima šeće po ratištu,poslije krvavog okršaja, nakon popuštanja adrenalina i u čudu se pita - što ga je gonilo na poteze koje je činio, kao da je nevidljiva ruka upravljala njegovim gumbićima za percepciju dobrog i lošeg.
Eva mi je rekla kako često ima taj osjećaj pokretanja nevidljivih gumbića, taj osjećaj da šeće kao mladi vojak, provlačeći ruke kroz kosu, u onom nesvjesnom tiku izazvanom nervozom,šokom,čime već, da ima osjećaj da hoda po tom polju nakon bitke.
Ponekad kaže,zastane u nekakvom uglu,promatrajući rezultate, ako se devastacija može nazvati rezultatom, možda više - produktom - pa se zapita o trenutnosti osjećaja.
Pa se kreće mirnim i lakim hodom zastrašujuće utvare,
"promatračice-njegovateljice" po svim tim bojnim poljima.
Uzima srčane mišiće čudnih likova, u ruke,njeguje i zalijeva ih nečime što je nalik mliječnoj suzi.Ne znam zašto je njezina suza bila mliječna.Vjerojatno zbog sumaglice u oku.Zbog potrebe da gleda sve preko zavjese ili blagoga vela boje bijele kave.
Ili sumaglice nad Kopačkim ritom u ranu jesen.
Posljednji puta kada je šetala po bojnome polju,kaže Eva,nije bilo nikoga,shvatila da je ta zastrašujuće lijepa poljana lagano zatamnjena mjesto na kojem je sama.
Nije bilo nikoga za njegovati.Nije bilo ičijih srčanih mišića - osim njenoga.
- Da. Tijekom bitke - kazala je Eva - ne računaš na samoranjavanje.Ne procjenjuješ taktike,ma nemoćan si u odabiru oružja.
Poslije bitke,uglavnom,poslije bitke ili pred kraj,kod povlačenja uočavaš izraz lica u zrcalu za kojega dugo,vremena poslije ne znaš je li zrcalni odraz general ili tek ratni zarobljenik.
A o mrtvima da ne govorim.Oni su sjene što vrebaju u nadmoćnom sveznanju.Poslije bitke.
elizabet
29.07.2003., 14:12
pozdrav evi...
pozdrav svim evama u nama i svim evama u nasim zivotima... pozdrav hrabrosti da se sanja i nekad,barem na trenutak hrabrosti da se ti snovi podijele s nekim... jedan pozdrav svima onima kojih vise nema ovdje medu nama,pozdrav jednoj maloj djevojcici koja je hrabro gledala kako odlazim iz njenog zivota i postajem zena... djevojcici koja nije plakala... nikada... samo joj je ponekad dusa krvarila... njoj bi se svidjela eva... i zato, pozdrav evi...
Vera Pavladoljska
02.08.2003., 17:01
Moj prijatelj Odi je jako pametan stvor.Njega mi je čudno zvati prijateljem jer je više od 20 godina stariji od mene, ima suprugu, dvoje djece i uspješno skriva svoj "podživot".A ja mu gledam kroz prste.
On ustvari osjeća njevjerojatnu privrženost Evi,a preko nje se u njegov svijet "švercam" i ja.
Odi često razgovara s Evom i sa mnom o ženskome strahu.
Ponekad su mu te nijanse zastrašenosti potpuno nejasne,no nakon naših predugih razgovora slikarski maštovito na svome platnu zna fantastično ocrtati ženski strah.
On tvrdi da ja znam plastično opisati ženski strah.
Ja tvrdim da je on polužena, ali se ne ljuti na mene,nego to shvaća kao kompliment.
Strah od čega?
Od malih nogu.Od djetinjstva.Od trenutka kada postaješ svjesna pripadnosti tom naizgled krhkom ženskome rodu od kojega se traži tako nepravedno puno.Traži se tako žestoka izmjena uloga,traži se toliko ulaganja koje na kraju proguta sve te bivše krhke dame i princeze.
Od odgajanja u paperjastom okružju prividnih princeza s malim pravom na pogrešku.Strah od živjenja sebe.Življenje sebe je osuda na usamljenost - kažem Odiju.
- Sve su žene ,Odi, jednom bile princeze - kaže Eva, dok polusretno i polutugaljivo klima glavom.
Odi žestoko napinje uši i sluša, jer uživa kada Eva opisuje unutarnje titraje prvoga djevojaštva, propupalosti do samosvijesti ženke koja guta i želi biti progutana i pojedena.
Ponekad se znala rasplakati u pokušaju opisivanja emocionalnog apetita jedne žene - koja to ne smije odživjeti do kraja.
Odi bi potom slikao njezine,Evine priče - dajući joj na taj način produžetak života.Onoga što Ona nije mogla odživjeti,on je muškom prednošću i prednošću umjetnika stavljao na slikarsko platno.
Eva mu je bila zahvalna, kao i ja - što nam je dopuštao ranjivost i strah.Bez osude.Puštao je žene da budu žene, s osnovom ljudskosti,dao im je "pravo na bojazan".
Neprihvaćanje,ostarjelost,gubljenje glatkoće kože,gubljenje vanjštine i zanemarivanje unutrašnjosti,suze skrivene u nekakvim kutevima stambenih toaleta nakon poniženja, pokušaji držanja koraka sa samom sobom, sa prohtjevima namrgođenih likova naviknutih na privid moći.
Majčinstvo kao ljepota, blagoslov i teret.
Duge noći pokraj likova nalik strancu čije ruke ne žele dotaknuti žensko tijelo.Trenuci odrastanja u kojima još naslonjen na bajku odjednom vidiš sebe u odori jedne od svih onih koje marširajau utabanim putem.Bez puno pitanja i odgovora,jer loše je postavljati pitanja,na koja ćeš dobiti tužne odgovore.
Onda ih niti ne postavljaš.
U ženskome svijetu - prešutnost - je nešto kao rađanje sunca na istoku;normala koja se podrazumijeva.
Ne pitaj puno, ne pričaj,ne traži,ne zanovijetaj,šuti,zadovolji se,samo budi.
Uzmi tu vrećicu s placa, nanesi ruž br. 8 navuci tamne naočale sjedni u tramvaj broj 17 i dodji u "dom".I šuti.
Zagrli svoje dijete."Jer ono je sve što imaš" - kaže mi moja prijateljica Ana.
Ja ju gledam,palim cigaretu,milujem njezinog Mateja po glavi.Prešutno se pravim da je oko nas radosna žuta boja.
Sve je to, između ostaloga, Pandorina kutija ženstva- kaže Eva.
Odi kaže - Pričaj,pričaj još o pravu na strah!
- Ne smijem.Da se ne bi pretvorio u živoga stvora.Gospodin strah.
Zatvori kutiju istine i šuti - kaže Eva s osmijehom bivše kraljevne.
Sve su žene, jednom , bile princeze, Odi.
Vera Pavladoljska
01.09.2003., 17:25
Da me pitaš da ti kažem, prijatelju, koliko je toga u srčanoj strani što mogu ispričati, koliko žestoko mogu voljeti,ja bih ti rekla - sjedni i šuti.
Jer plivam u nemogućnosti da ispričam taj prokleti i blagoslovljeni dio sebe,govori Eva.
I svaki puta kada bih uprla kao nekom teškom fizičkom poslu,prokopati taj unutarnji dio sebe i izvaditi ga sažetog van - nije mi uspjelo, prijatelju.
Eva je mjerila koracima dužinu svoje najdraže i dobro joj poznate avenije,pa u njihovom ritmu pokušala izbrojati i uokviriti količinu ljubavi koju je u sebi nosila.
Negdje kod drugoga semafora sa smješkom je shvatila da je to nemoguće.
Postoje ljudi koji svega unutra imaju previše, jednostavno previše - pa im to kao suvišak klizi niz rubove životne čaše i otežava uokvireno funkcioniranje života.
Previše,toga srca je bilo ipak previše, ma još ga je previše,govorila je tu rečenicu kao mantru.
I zato,da me pitaš prijatelju,koliko toga je na srčanoj strani u ovom mom torzu koji tako ponosno ponekad šeta sam sebe - ne mogu ti izbrojati prijatelju, potvrđujem Evu u njezinoj misli.
- Ne mogu ti reći koliko je tih jebenih buđenja u polumraku na granici ushićenja i jecaja, ne znam ti reći s koliko sam nježnosti,vatre i osjetljivosti milovala potiljke dragih likova.
Uplašena za njihovu krhkost,a nesvjesna svoje vlastite slabosti i snage.
O, kako je uvijek skrbila za njihove jednostavne dušice,kao za dragocjene predmete koje skupljaš od djetinjstva.
O, kako su se voljeli hraniti njezinom unutrašnjosti i tijelom, u tom potpunom predavanju ženstva.O, kako im je draga bila i neodoljiva ta granica njenog lika između svećenice i kurve.
- A kako na kraju svega uvijek imaš malo.Ono najosnovnije,kao da ti je ostalo tek pet kuna za kifle i jogurt, čisto da preživiš - kaže Eva....
A da ju pitaš, prijatelju - što joj je najveći san na svijetu, morao bi sjesti u anđeosku kočiju da lakoćom neba izdržiš težinu zemlje njezine duše i strasti.
Zato, ja te molim - sjedni i šuti.Ne pitaj ju ništa.
Anđeoske kočije su rezervirane, odavno.
A čudni Pegazi su se zamorili.Ili, ne daj Bože, umrli.
A njoj treba ljubav.
Ponekad se čini da će ostati od svega tek za kifle i jogurt.
Da me pitaš, prijatelju - koliko toga u sebi nosim - neispričanog, bojim se da bih ti tek voda moje zjenice mogla ispričati tu priču.
Sjedni i šuti.Tišina će poroditi .... nešto.
Vera Pavladoljska
12.10.2003., 12:32
Tišina nasuprot glasu, u čudesnom sudaru čini jednu stvar koja se naziva - Ujedinjenje.
Nekako, kao da je Eva ušla na stražnja vrata, u mene, kroz onaj dio ledja kod lopatica, a ja nisam osjetila kada se to dogodilo.
Podsjetilo me to na onu scenu iz "Duha".
"Opsjelo" me vlastito jastvo, nastanilo, a ja se nisam borila ni trena - samo sam ju progutala, kao kada gutaš andol kod visoke temperature.
Polurezignirano,poluumorno - ali s nadom, da će ti nakon toga ipak biti bolje.
Kada se to dogodilo, mislim si?
Mislim da je bila noć, prije nekog vremena, kada je stara Adela rekla - dodji do balkona da vidiš onaj crveno-žuti obruč oko mjeseca.
Bila je tišina i ja sam zagledana u mali oltar, doslovce buljila u jednu meni dragu sliku.
Nekako, bilo je ma, ono - svega, procesa od posipanja pepelom do anuliranja same sebe, preko klečanja - do one trake svjetlosti što te udari u čelo, kada dodje do susreta sa samim sobom u zrcalu.
Je,bilo je i nelagodnog osjećaja u želicu, ma i činilo se i da sam osip dobila od same sebe, kao malo sam i pogled skrivala pred sobom, sve nešto zjenice mi bježale u stranu.
Nekako, bilo mi je još u toj tišini nasuprot konfuziji glasova nedozrelo ući u vlastitu zjenicu i reći - to je to.
I onda, neko vrijeme oko dva iza ponoći, taj osjećaj da mi je unutra, u prostoru duha drugačije.
Kao da sam primila sustanara koji mi je različit, ali i jako nalik, a nemam ništa protiv njegovih nesavršenih navika.
Kažem, bilo je to prije nekog vremena, ono kada je mjesec imao punoću i onaj žutocrveni obruč oko svoga čela.
Tišina nasuprot glasu je rodila - Ujedinjenje.
Oči Velikog motrile su me s velikog staklenog dijela komode.
Uši su mi bile vlažne od plakanja.
A kapci bili nalik povelikim kožnim naborima pred pucanje.
Čulo se poluglasova iza ugla, zvuk tramvaja na trećoj tramvajskoj od remize. Mirišalo je iz pekarnice, kao da je cijela ulica posuta brašnom.Čulo se da puca neki kristal plave boje s moje lijeve unutrašnje strane.
U tišini i glasovima, jednostavno - Eva je ušla u mene.
Bez puno pitanja.
Moj dlan je bio vlažan, njezin je bio suh.
Rekla je - više nemaš pravo na žmirenje.
Tvoj imperativ su tvoje oči.
Od tada, šutimo.I gledamo.
Vera Pavladoljska
02.11.2003., 11:36
Imala sam ih, sa svake strane, u svakoj ruci, na uzici barem dvoje.
Elegantni, ali brzi i spretni psi tragači.
Između njih, ja sam djelovala kao kula na koju su se oslanjali.
Njihova izoštrena čula su djelovala umjesto mene, ja sam tek povremeno ubacivala svoje senzore.
Jer moji psi tragači jesu vrhunski tragači.
Njima je bilo dovoljno omirisati mjesto na kojemu je netko sjedio da mi izlistaju pogledom reljef nečije unutrašnjosti.
Moji psi tragači su bili plahi i divlji, pitome zvijeri pretvorene u ticala jastva.
Kroz njihove njuške disala sam zrak oko sebe, uzimajući sastojke koji su mi bili neophodni za optrčati još koji krug.
U dovoljno velikoj kući, u uglu dvorišta živjeli su moji psi tragači.
Briga o njima svodila se na dovoljnu količinu priča, kojima su hranili svoj mozak i duh, kako bi poslije jasnije izoštravali slike putem kojih smo otkrivali istine.
Da, Istine.
A Istina je bilo pregršt kroz cijelo to vrijeme i kroz sve te vode koje smo pregazili, pokušavajući ponekad zatrti svoj vlastiti trag.
Ili trag nekoga drugog.
Mjesto na kojem su živjeli jest bilo mračno, ali sa lijeve strane bio je omanji prozor sa zanimljivim uzorkom vitraja na kojemu je bio znak svećenice s Torom na koljenima, u krilu.
Kroz taj otvor i boje tog vitraja ja sam promatrala njihova crna gipka tijela u satima odmora.
A oni su mene gledali kroz sliku na vitraju.
Nije bitno puno govoriti, nekada je najbitnije govoriti zjenicama i šarenicama.
Ovih dana posljednjih, koji čak poprimaju oblike neke dvoznamenkaste brojke, odlazim do kuće gdje su živjeli moji psi tragači.
Nisam ih vidjela, nema ih.
Ostala je nekakva zdjela za vodu sivkaste boje.
Prostirka na kojoj su protezali svoja tijela.
To me pomalo uplašilo i zbunilo.
Prozor s vitrajem svećenice s Torom je puknuo.
I sada, na neki čudan način, kada gledaš kroz njega, vidiš stvari mnogostruko.
Čini se da se gubi jasnoća slike, ali pri pomicanju prozora na lijevo - slika se ponovo izoštrava.
U daljini čujem lavež koji nije zastrašujući.
Ali nije niti pitom.
To su oni, moji psi tragači.
Odlučili su - ponovo me promatrati kroz onaj vitraj.
A ja sam odlučila promatrati kroz vitraj, ali napuknuti.
Mnogostruko.I sjenovito.
za Evu. :)
"ono, što će me pratiti kroz
sljedećih x ili možda xy godina
( i za tih x ili možda xy godina
sam manje sigurna nego što sam bila uvjerena u vječno),
je spoznaja da se nisam slomila
iako je odlazilo sve za što sam mislila
da je vječno , i iako mi je "svemir"
točno dao do znanja
da mogu pogriješiti u svojim tvrdnjama, uvjerenjima,
u svojim obrazloženjima.
i iako se je znalo zatresti sve u što sam bila sigurna,
to nije zatreslo mene same.
čvrstoća dolazi iznutra,
a ne izvana. "
Vera Pavladoljska
04.11.2003., 16:13
vabi kaže:
za Evu. :)
"ono, što će me pratiti kroz
sljedećih x ili možda xy godina
( i za tih x ili možda xy godina
sam manje sigurna nego što sam bila uvjerena u vječno),
je spoznaja da se nisam slomila
iako je odlazilo sve za što sam mislila
da je vječno , i iako mi je "svemir"
točno dao do znanja
da mogu pogriješiti u svojim tvrdnjama, uvjerenjima,
u svojim obrazloženjima.
i iako se je znalo zatresti sve u što sam bila sigurna,
to nije zatreslo mene same.
čvrstoća dolazi iznutra,
a ne izvana. "
I onda mi kažu, da ne postoji mentalna, čudnovata energija koja kola medju ljudima..........
Vabi, ovo što je napisano ono je što mi treba u ovome razdoblju.
Ne postoji više Eva odvojeno od nataniel.
Postoji samo K., ona koja je, upravo onako kako si napisala.
Prava shut za mene, thanks od srca.:)
jednostavno sam osjetila da moram to ovdje napisati. a ne znam zašto.
malenkost.:) ;)
Vera Pavladoljska
09.11.2003., 16:21
Sanja ne sanja, ona živi život.
Otišla je prije deset godina u Hamburg.
Srele smo se prije desetak dana, pa mi je trebalo vrijeme da ga preradim, tj. da preradim naš susret.
Otišla je potpuno sama u taj Hamburg, na način na koji se odlazi usput, na kavu u birtiju.Gledam njene obrise koji nisu puno izmjenjeni, nevjerojatno, niti nakon deset godina.
Ona meni isto kaže, uz smijeh - kako si uspjela ostati ista, nat?
Zove me u šali - Dorian.
Ja se pravim da mi kompliment ne godi,vraga mi ne godi,sad bi mi godilo i da me peruškom gavrana po čelu glade....
Dakle, Sanja ne sanja, ona živi život.
Promatram njezinu mirnoću uslijed bura kojima plovi i već u glavi znam da će jedna priča biti posvećena njoj.
Njezin je pogled napola hladan, napola topao.
Ona je uklopljena u okvire svoje stvarnosti i ne boji se ničega.
Ili ju ja kao heroja doživljavam,a ona negdje skrivećki drhti.
Ma ne, nemoguće, mislim si - previše čvrsto gazi zemlju.
Iako - i meni kažu da imam korak vojnika, a taj korak je brana unutrašnjosti.
Vojnici duha.Sanja je jedan od mojih omiljenih vojnika.
Dok ispijam s njom toplu čokoladu (koja je, ustvari, ljepljiva i odvratna, ne znam zašto sam ju naručila uopće) slušam ju dok govori o svojoj ljubavi.I s kakvom lakoćom pretače jednostavne rečenice o nečemu tako velikom, kao što je ogromna ljubav za čovjeka kojega ne može imati.
Mi retorički savršeno plešemo.
Kao dobro poznat par.
Inače, Sanja i ja se znamo iz vremena našega plesa, iz plesnoga studija u kojem smo obje činile naše prve baletne korake.
Puno je to godina.
Puno je tu svega.
Umočene u tu ogromnu masu svega između nas, pričamo o tangu.
Pleše tango u Hamburgu.
Kaže, najljepše joj je kada je tužna, tijelom reći sve o svojoj tuzi.
Ja bih voljela plesati argentinski tango.Obećava mi da će me u Hamburgu odvesti na nekoliko proba.
Ona tvrdi da ja PIŠEM SVOJ TANGO.
Ja joj kažem - ja pišem sve što ne smije ostati neizrečeno.
Zašto?
Zato što je to voda koja se prelijeva, odgovaram.
Moram ju pustiti van, da me ne potopi.
Smijemo se prisjećanjima na prve ljubavi, na moju kosu s loknama od prije puno godina, na suknje iz ludih osamdesetih u kojima smo izgledale kao na brzinu loše odjevene zapuštene kućanice.
I gledam ju, gledam - s kojom lakoćom jednostavno - živi život.
Ona kaže - ti s lakoćom "pišeš" tango.
Što je veće umijeće, pitam se?:-)
'Tango - tužna misao koja se pleše'
ZPA; 1995.
ahhhhhhhh nat.......:o
imamo par istih rečenica, Eva i ja.
šta da ti kažem...
suvišno.
jest.
" po njihovim ćeš ih plodovima prepoznati, po tome, da li su s tobom ili su protiv tebe, da li su od svjetlosti ili tame.
otvori oči i zasigurno ćeš znati.
slušaj sebe i unutrašnje će ti reći.
vrednoti sama i ne slušaj vanjsko; jer ako ćeš slušati vanjsko šaputanje i buku, preuzeti će te takva nesigurnost, da nećeš znati što je istina, a što nije, i izgubiti ćeš svoj put......."
:)
j.
Vera Pavladoljska
18.11.2003., 19:32
Nikada nisam bila tako ljuta na sebe.Kao u posljednje vrijeme.
Osjećam tako zastrašujuću količinu bijesa spram same sebe, da je to nevjerojatno.
Nikada, nikada to nisam osjećala.
Što će se roditi iz toga bijesa?
Vabi,carice,naklon:-)
nikakav bijes. bijes nije dobar. bijes pustoši. bijes zamagljuje razum. iza bijesa ostaje praznina. nikakav bijes. smirenost. opuštenost.zaustaviti se na trenutak. trenutak tišine. topla tekućina.....od mente. topla mirišljava kupka. :)
Za nju imam jedan grad
Sasvim od snova
I trg
Sasvim njen
I nebo
Pod kojim sjedi
Na zidu
I slika ikone od suza
Za nju imam..,
Ma pohodio sam je noćas
Priznajem,
O kako jesam,
I gledao joj ruke
Kako vuku tanki potez
Sasvim njenog Fada
Slažu mornare u bocama
I grle brodove
Za nju imam
Jednu Riječ
I jedan pogled
Sasvim daleko od očiju
Onih što se smiju
Dok čita Rimbauda
De profundis Domine
Kako sam glup
***
ah kako vrijeme leti...
prije nekoliko godina
napisao sam ovu pjesmu carici...
o evi u njoj? o evi u nama?
ne.
o fadu u svima nama
Patagonija
23.11.2003., 02:45
:)
bipolar2000
25.11.2003., 18:18
prepis
Iz tvog pisma o Nati:
CITATI:
"Inače što se toga tiče, ja sam veliki paranoik. Naime, kad neko priča o tome ko mi se sviša, makar ta osoba bila sto metara udaljena, ja ću reći "ćuti, čuće te", a ti si to rekla pred njom. morao sam da lažem kao pas. I odma si me pročitala. Onda sam htio u zemlju da propadnem. U pravu si za sve što si ikad rekla o meni, i svaki put bi me uhvatila u laži.
Možda griješim, ali ti si vjerovatno rekla Nati svoje sumnje u vezi mojih simpatija prema njoj.
Drugo (tj,treće, osmo), previše si ishvalila Natu (dugačko mi je da pišem NATalija) možda čisto da bi meni ugodila.
To je još jedna moja glupost. Zarekao sam se posljednji put da se neću tako glupo zaljubljivati.Ali čovjek to ne može da kontroliše "
Vera Pavladoljska
04.12.2003., 18:33
....I ozdravit će duša moja.
Oni kupuju neke slike na jeftinoj aukciji, čovjek pokraj mene jako neugodno smrdi,pravim se da ne osjetim, pravim se da hodam okolo njega, od njega, pa se smješkam, pa gore, pa dolje, pa onaj iz kuta viče neke pošalice koje nalikuju onima iz prvoga osnovne, pa se odgurujem nogama od svega, pa uzimam olovku, okrećem onaj blok na kojem u lijevom kutu piše "Razvitak", pa pišem ja, piše on, skiciram, skicira, držim pravac, samo drži pravac, kaže Hrabri...
A ja kažem - samo reci riječ i ozdravit će duša moja - on se smije i stavlja prst na čelo okićen starim šlagvortom - " ti si tako prekrasno blesava ", a meni dođe da prekrasno zaplačem, dok pokušavam idiotu objasniti koja je razlika između suptilnosti, nježnosti i njegovog pokušaja da proda svoje jeftine parafraze nekakvih kao pjesnika s predznakom antologijskih dometa.
Ništa, ma ništa - ponovo govorim liku koji se naginje prema meni i govori kako mu se sviđa moja frizurica.I kako mu je simpatičan moj vrat.
A u sebi mislim kako bi bilo lijepo, o Isuse, kako bi bilo dobro otvoreno mu reći da je baš gadan tip, da su mu riječi gadne , kao i duša i da mi se goni iz aure, na nekih barem deset metara udaljenosti, kako ne bih morala osjetiti pomiješanost duhana i nekoliko piva i kava od prije nekoliko sati.
On je jebeni "umjetnik".I neshvaćen je.A ja vidim da je on obris golog jada.
Krećem, hvatam zalet, riječi se grupiraju u pravilne oblike, ciljaju prema njegovoj otužnoj obudovjeloj glavi, kolegica me hvata za lakat, lagano pritišće prema dolje, on nastavlja s pričom o mom vratu i kako je ljubav baš lijepa, a ja kažem - Ne boj se Zoka, ovoga propuštam...
Ona se ceri i kaže - danas mu je sretan dan, a da ni ne zna...
Ja se ne cerim.
Okrećem se u usputnoj misli prema Hrabrom i kažem - ovo radim za sebe, stari.I za tebe.
Okrećem se prema smrdljivom,otužnom liku i čujem se kako govorim:
"Ma baš vam je lijep sin - isti vi..."
Samo riječ, riječ treba i ozdravit će....:-)
Vera Pavladoljska
24.12.2003., 16:40
Božanska milost je nešto što osjećaš - kao one trenutke kada si napunjen nečim iznutra, što se teško može opisati danim primjercima riječi.
I ne,ne,ne,ne - uzvikujem - za sve skeptike i cinike - odmah odmak - ne osjećam ju ja samo za Božića.
Osjećam ju skoro, pa uvijek:-).
Onda kada ju NE osjećam, sjedim u Hadu.
U nekim lancima koje sam si sama stavila, a Bog mi daje malo jače čvrke.Čvoke.Čvogere.
Pa ja vičem na njega.Pa mi on ponekad progleda kroz prste.:-)
Božanska milost je, znaš, ono nešto - što te napuni tako da prema drugima uvijek krećeš kao prema porculanskim figuricama.U strahu da se ne razbiju, nosiš ih na nekim mekanim, malenim jastucima duha.A u slučaju da počnu padati, brzinom svjetlosti podmećeš svoje dlanove u letu, da se ne bi razbili.Ili oskvrnuli vlastitu cjelinu.
Božanska milost čuva cjeline koje čine ljudska bića.
Te silne malene cjeline koje hodaju baš danas, užurbano, stoje na blagajnama velikih metroa i kupuju plastične jelke kako bi barem na tren kupili osjećaj da su dio mase.Isti kao drugi.
Cjeline koje su u kontekstu.
Ljudi se u biti ne vole razlikovati od drugih.
Vidim to baš u ove blagdanske dane.Kupuju iste ukrase,iste borove,iste zvijezde stavljaju na vrhove zamišljenih ciljeva.:-)
Odjenu se u nešto crveno i čekaju sreću:-)
A u njima je, a da i ne znaju - božanska milost.
Ono nešto, što opstaje i bez bilo kakve naznake materijalnoga.
Ono nešto - što se pretače kroz fine nijanse duše, kao kada prelijevaš bijelo-crnu čokoladu jednu u drugu i guštaš u mirisu.
Moj padre je danas opet istaknuo žito.
Miriše na ribu i fino meso iz staroga šora pokraj Brođanaca.
Osjeti se i vino u malom vrču, ono baranjsko,što ruši,a da ne primjetiš:-).
Mama se malo rasplakala kada je čula - Radujte se narodi-uvijek , svake godine kada to sluša, u istom trenu se rasplače.
Nevjerojatno.
A moj padre će i večeras kao i proteklih 25 godina, koliko se sjećam, zapaliti svijeće u žitu, moliti, prekrižiti kruh lijevom rukom.
Nakon toga bih ja trebala uzeti vino i gasiti plamen svijeća, poželjevši želje u ime cijele obitelji, kao i svake godine.
Padre kaže - šteta.
- Šteta što nećeš biti s nama večeras.Vrijeme brzo curi.
Vidim da mu je nekako sjetno u oku, ali se pravim da nije ništa.
Svraćam još jednom u roditeljski dom, mašem im, poljubim ih i krećem u grad - gornji:-)
Oni će večerati uz svijeće, na badnje veče.
Ja ću probati snagu svoje božanske milosti.
Onako, sasvim jednostavno i lako.
Čujem se kako kažem - budi uz one kojima si najpotrebniji.
U sve dane njihova života.
Vidim Ga, kako namiguje.
A ja žicam, žicam Ga i kažem - progledaj nam kroz prste Veliki.
Gledaj kako smo smiješni i mali.
U sve dane našega života.
Preko puta, u ulici Kestena, vidim kako neko dijete žustro i veselo poskakuje - brže i jače od petardi.
Vera Pavladoljska
30.12.2003., 15:22
Još uvijek ne znam tko je pobijedio.
Mislila sam te odagnati.
Pa sam onda mislila, izgnati te iz svog mjesta.S bijesnim psima.Pribiti te na stub srama.
Odvratna sam, jel?
Znam.
Mislila sam, onda da ćeš nestati sama od sebe, pa da ćeš se stopiti jednostavno, pretopiti u neku drugu masu.
Ignorirati te, ko te šiša...
Mislila sam i da ako budem dovoljno autosugestivna - da ću te pretvoriti u društveno prihvatljiv i neuočljiv proizvod.
Da zadovoljim raju.
A da smirim sebe.
Kukavica.
Misliti i brati cvijeće nije isto,daklem:-)
Bez obzira na sve sivoliko, na sve otužno, na svu osjetljivost gradje koja me konstituira, istina, priznajem, protiv moje volje, ipak si bila jača.
I, evo nas, tu smo.
Jedna prekoputa druge,a jedna u drugoj.
A pred nama napuknuto zrcalo.
Pa nam lica izgledaju napola dovršena:-)
A mi dovršene unutra, u sebi.
Ali..... nekako, znaš, ono, ma nekako stara - imam feeling da opraštanje još nije završeno.
Potrajat će to.
Ali ne bih se ovoga trena kladila na odlazak niti jedne.
Dok ne izjednačim rezultat s Bogom, nas smo dvije skroz na onih zajebanih 1:1.
Budem li pala, podigni me.
Znaš kako to treba, Eva.
Prokletinjo moja.
I pomalo - njihova.
:-)
Vera Pavladoljska
19.01.2004., 16:28
Svakoga se dana otvara jedna sve veća i veća rupa.
Ustvari,naizgled - pravi se sama od sebe.
Neki mali ljudi ju kopaju, pa kada ja i kažem - Molim vas, nemojte -apsolutno me ne slušaju.
Kažu da je to rupa u koju ću morati ući.
Leći.
Uhvatila me Irja kako plačem i vičem da neću u tu rupu.
Čuo me i moj olovni vojnik, kako šmrcam s pogledom na industriju sapuna i jeftine kozmetike, u jednom dijelu grada.
To je rupa, koja je posljedica njih Dvije.
Njihovi ljudi ju kopaju.
One upravljaju - a ja sve više nalikujem statistu.
Promatram to svjesna da više ne mogu ništa.
Čak nisam ni plaćena korektno za to statiranje u vlastitom životu.
Jebote.
Zar je moguće da ću na kraju JA, ogoljena i sama morati leći u tu rupu?
A ničega nema.Ni pokrivača.Ni glasova mojih susjeda.
Ni glasanja onih dosadnih golubova što mi slijeću na balkon.
Ničega nema osim mojih koraka kasno, večerima i zvuka lifta koji povremeno zastaje u medjukatovima, na što ostajem ravnodušna.
A prije me bilo strah.
Okrenem li se prema zrcalu u liftu, ne vidim više sebe u obliku.
Vidim samo njih dvije - Evu i nataniel, u svim nijansama i bojama.
Smješkaju se, na način koji mi nije ugodan.Nataniel - manje.
Ali Eva kaže - ti si samo pisač priče.Fizički izvršitelj oporuke.
Mi smo kraljice rupe koje se bojiš - kažu One.
A ja nikako da im objasnim - da je mene strah - toga - što me sve manje strah.
Vera Pavladoljska
21.01.2004., 18:05
I po stoti puta ti kažem - od zapisanoga se pobjeći ne može.
Leći ćeš i zašutjeti.
I po stoti puta ti kažem - ma kako se trudila, ma koliko željela - nemaš ti taj loz.Tu kartu za život.
I po stoti puta ti kažem - dobrota ne znači sreću, kao ni čast, kao ni ljubav koju daješ.
Ništa,ali baš ništa za to ne dobijaš zauzvrat.
I budalo, po stoti puta ti kažem - nećeš dobiti ništa.Osim tuge.
I onaj križ koji sanjaš od malih nogu - vidiš - da nije tvoja utvara.
I preplitanje S.Plath - nije samo preplitanje, dušo.
Vidiš da (pred)osjetiš više od drugih.
I vidiš, po stoti puta ti kažem - sada kada si na pretposljednjoj stanici od remize - to NIKADA nije bila tvoja prednost.
Ti si osuđena na kraj, kao što je jasan banalan izlazak i zalazak sunca.
Dolazi tvoje (ne)vrijeme, kao orkan.
A kao da je i bilo ikada to vrijeme.
Ni da spustiš glavu i legneš u travu - neće pomoći.
Lažljivice.Znala si svoj put od prvoga dana.
Sve si znala i sada pokušavaš uhvatiti neki tračak.
Vrijeme je za pripremu na nevrijeme.
Krajeve.
Ništa.
I treba li mi stotinu digresija da to konačno shvatiš?
Samo... ima mali zajeb.Nemaš ti više snage za tolike digresije.
Vera Pavladoljska
29.01.2004., 16:40
I evo me, gola, golcata, sama i samo sa sobom i sa svojim suratnicima, suborcima, sudruzima, svojim najmilijima stojim pred tobom Veliki.
I molim, toliko molim, da više ne čujem ni svoje riječi.
Uzeo si mi sve, osim čela.
Još uvijek, nekako, držim ga gore i svi ljudi oko mene, u čudu gledaju kako imam onaj stari kas, vranca iz okolice ravnica kod slavonskih sela.
Samo, nekako su mi ramena ipak malo pognuta,gotovo nevidljivo.
Dobila sam sjenu više na očima, uz svoju sudbinsku kutijicu za lijekove, uz zidove, koji su spaljeni jednom, pa uz zidove koje mi uzimaš i sada, ja svoj dom držim u sebi, i samo te molim, ne uzimaj mi moj hod, moje čelo.
I ne, ne uzimaj mi Adelu i Dostojevskog.
Moja počela, moje izvore, za koje sada bijem male bitke, one koje mogu.One koje ne mogu, preklinjem te, uzmi ti i daj im da uspiju s dignutom glavom šetati uz rijeku kao u neke davne dane moga djetinjstva.
Evo me Veliki, nesuvislost me slama, više nema unutrašnjeg glasa u meni, jer su ga slomile oluje.
Više se ne čujem, samo osjećam to svoje ludo i veliko srce.
Treba li ipak netko umrijeti da drugi žive.
Ja sam tvoj osudjenik bila uvijek i pokorno nosila tovare i ne, ne usudjujem se pregovarati s tobom, samo te molim kao dijete, kao sestra, kao kći, kao žena, kao ljudsko biće - ne daj tmini da nas proguta toliko, da odustanem, odustanem od života.
Ja sam Adelino čudo, ona me iz mrtvih digla, ona mi je usadila snagu, daj moju snagu njoj.Daj moju snagu mom starom Dostojevskom, daj moju snagu mom nećaku.
Učini to čudo snage.Kao što si me čudom izvukao od smrti jednom.
Učini im da ostanu ponosni, a skromni i blagi.
Vidi me Veliki, preklinjem te, gola, golcata, bez ičega, daj mi šansu da u galopu, žestoko i pravedno još jednom, još barem jednom projašem iz svega srca ovu ravnicu.
Na svome vrancu moga pokojnog dida Pave.
Ja sam tvoje čudo.Uzmi moje čudo i daj mojima.
Neka bude volja tvoja.
Vera Pavladoljska
08.02.2004., 18:46
Još jedna pljuska.Stvarno jedva stojim na nogama.
Koliko se može izdržati?
Koliki je prosjek?
Nema smisla nataniel, stvarno nema.
Odustani više.
deatwin
11.02.2004., 11:11
Izdržiš sve koje su tebi namjenjene.
Pa izdržiš sve koje si dozvala.
Pa one koje baš nisi htjela, ali samim nehtijenjem si ih dozvala.
Pa izdržiš sve koje i nisi dozvala, koje ti i nisu bile namjenjene, al' si krenula tamo gdje si samu-sebe-sebi namjenila, pa te onako, kao usput, još par snašlo, kako bi taj put promatrala širom otvorenih očiju i svjesna, potpuno svjesna.
Što nema smisla?
Stajati i dalje na nogama? Pa sjedni onda. Lezi. I sjediti i ležati i klečati i sklupčan biti - može se sa čelom prema gore. Sve se može čelom prema gore. Sve.
Koji je prosjek? Prosjek se kod prosječnih računa, kao prosjek, kako mjera koja "sve poravna". Nije tebi do ravnica, osim oku tvome tvojih slavonskih. Val je više ono čime ti plivaš, valovito kretanje unutar i van granica dimenzija.
I, jel' znaš da ne možeš odustati? Stvarno, znaš li ti uopće da ti ne možeš odustati? Badava se baviš tom mišlju, osim kao filozofskom lamentacijom, jer to, kroz vid iskustva, neš' sprovest.
Da, Molim (te).
Vera Pavladoljska
11.02.2004., 16:53
:-)
Samo smješak.
i mig ;.
Vera Pavladoljska
14.02.2004., 18:07
Bila je kratkokosa, inače blagih crta lica s pomalo naglašenim čelom i većim sivoplavim očima.
Bila je toliko naizgledno krhka, da bi kod malo jačega zvuka pomislio da će se rastepsti u tisuće komadića.
Bila je govoriteljica poezije, kada bi društvo zamrlo, molili su je da govori Arsena.Ili Ahmatovu.
Činila je to tolikom strašću, da bi se stol rasplakao, a čaše ispraznile u trenu.
Bila je dijete sretne nesreće, njezina je stigma bila njezina hrabrost i slabost štaka i prokletstvo, a ujedno i motiv za biti jači, biti bolji, biti ispred.
Bila je uvijek u niskom startu i pošteno optrčala svoje krugove, jedino kako je znala i mogla.
U plesu je bila bolja, jer je tango bio njezin medij.
A tango je uvijek na razmeđi tuge i strasti.
Bila je čudakinja s petoga kata, koja jutrima budi ljude u umrtvljenim posteljama, skrivena ispod smiješne kape s velikom gombom.
Bila je dijete i roditelj svojih vlastitih roditelja, sestra i protivnica svojoj vlastitoj krvi.
Obožavana i doslovce zamržena.
Beskrajno nježna i beskrajno zla.
Lijek koji ovisi o koristitelju.
Ubojita ili blagotvorna, uvijek bi naznačila prije početka svake emocionalne "bitke".
Stihovima je zalijevala svakodnevicu, a reskim naturalizmom - tjerala ljude na gutanje vlastitoga jada.
I slabosti, bez straha.
Andjeo H. je rekao - promijenila si se.
Nešto ti se dogodilo, odnosno, ono što ti se događa te tako očito mijenja.Jedino što još ne znaš - hoćeš li reći hvala na pokori ili ne.
On tvrdi da ću reći hvala.
Kaže da ga je strah moje snage.
Ja još uvijek kažem - da sam sumnjičava prema njoj.
On kaže - ti si nuklearni rekator, koji treba kontrolu dobrote.
I ljubavi....
Ljubavi, kažem ja?
I palim već petu uz prvu kavu, podočnjaci, bila sam puno bitaka ej, puno bitaka, stari - ratnica je umorna, umorna kao da više nema jednoga dijela tijela koji je neozlijedjen, kao da mi je duša uhvaćena u neku sintetičku mrežu, pa se migolji, užasnuta.
Znaš da čudakinje kao ja ne žive bez zraka i konja.
H. kaže - ratnica treba odmor.
Jer ju čeka nakon ovog slaloma sa krajevima pa i smrću - utrka života.
Čeka te utrka života nataniel.
I vidim se kako već nesvjesno, priključena na neku svoju voltažu, saginjem na trim stazi, prekrižim se, imam onu svoju ružine stabljike krunicu, pa sramežljivo, ispod oka pogledam sutrkače i kažem - ovaj krug mora biti tvoj.
Nema na pola, ovoga puta.
Ili ćeš istrčat' ili te nema.
ja kockam na sve ili ništa.
""Blago gladnim i žednim istine - jer biti će nahranjeni." Kada će tvoja težnja biti dovoljno jaka, ostvariti će se, jer uporno ćeš tražiti odgovor i nećeš biti zadovoljna dok ga ne pronadješ. Biti ćeš odlučna, strpljiva, uporna i dosljedna, preokrenuti ćeš svaki kamen - dok ne pronadješ. Niti za trenutak neka te ne preuzme malodušnost ili osjećaj da slijediš rep duge. Znaj, da ćeš na kraju pronaći ono što tražiš, jedino ako na putu ne odustaneš i ako se bespomoćno ne predaš. Svaka je prepreka vrijedna, da ju pobjediš, kada se trudiš doći do cilja, zato odlučno traži put preko nje i niti za trenutak ne pomisli da je nepobjediva i da nećeš moći. Budi hrabra i moćna, koračaj naprijed i naprijed, i zasigurno ćeš stići do cilja."
11/1996
Vera Pavladoljska
22.02.2004., 16:33
"Za Tobom ne smije ostati nikakav uzrok žaljenja, koji bi Te slijedio u vječnost. I, napokon, ne žuri se s pogibijom. Ne možeš li naći svoj cilj, vrati se. Možda ćeš sljedeći put imati povoljniju priliku. Izaberi smrt - koja će donijeti najveći učinak."
m_arie_s
19.03.2004., 11:55
eva je kompleksna. puna poruka. stihijska. ali, koliko stvarna cak i u prividnoj stvarnosti? stil joj je zagonetka u prostorijama uma. iskrenost. filozofija nedozivljenog i dozivljenog kao da su isto. jedna dimenzija.
pocetak price, temelj, daje prostor kraju. eva je covjek, na posljetku, udaljena milijunima svjetlosnih godina od covjecanstva i ovog planeta. klanjam se evi jer je ono cemu tezimo.
Vera Pavladoljska
19.03.2004., 19:43
m_arie_s kaže:
eva je covjek, na posljetku, udaljena milijunima svjetlosnih godina od covjecanstva i ovog planeta.
:-)
Tik...tak....tik....tak
Šteta što sat ne čuje Onaj koji bi trebao.
Jednom sam to napisala, pa sam osjetila potrebu još jednom.
Ta mi je poruka utkana nekako u misao u posljednje vrijeme.
Moram ju proslijediti na mjesto (osobi) kojoj pripada.
Konačno.
:-)
Vera Pavladoljska
20.03.2004., 13:37
Zovem se starorimski.Otuda, od imena moja arhaičnost.
Otuda mi duša izgleda staro, a oči iskričave.
Zovem se raskrižje, pa tako sinoć u šetnji zastadoh u staroj donjogradskoj ulici.Na mjestu na kojem sam zastajala tisuću puta.
Kao da smo se moj grad i ja zasutavili sljubljeni u trenu, kao da nas je netko uhvatio in flagranti.U onom vodjenju ljubavi koje je posljednje,u rastanku.Najžešće.
Zarumenila sam se, gotovo, bilo je oko ponoći.
S desne strane - Krstova ulica, s lijeve Cvjetkova, ispred mene bivša sinagoga i veliki križ.
Netko je pitao - kamo ćeš?
Čula sam u tišini.
Stajala sam skoro dvadeset minuta na tome mjestu, i sasvim tiho plakala.Ne, nije bilo histerije, ma ničega dramatičnog.Curile su same od sebe.
Zovem se strast.
Prvo je bila Eva, onda se nataniel izrodila u bijeloj sobi, dezinficiranoj u nekim trenucima, kada ju je Krist poslao u bijeloj omaglici.Da zauzda Evu.Da ju spasi.
Ali prvo je bila Eva, priznaj si to, starorimska gospodjice.
I zovem se, zovem se dvojako...
Zovem se slabost.
I zovem se snaga.
Zovem se sat.I zovem se vrijeme.I sudbina.
I pretačem ljude u sebe kao vodu, ravno sa izvora, jedem im dušu, a oni ju daju svojevoljno, pomireni s tim i bizarno sretni.
Zovem se raskrižje.
S desne strane Krstova ulica, s lijeve Cvjetkova, ispred mene bivša sinagoga i križ.
Tijelom gazim pločnike olinjale od godina, danas.
No, još uvijek sam tamo, na svom raskrižju, gdje se uvijek prekrižim, kada idem iz pekare.
Sve smo si ispričali, Jahve, TAMO, na tome mjestu.
U tome mjestu, ti i ja.
Pomakni mi nogu s te točke.
Da se mogu skotrljati niz sudbinu, konačno.
Vera Pavladoljska
23.03.2004., 20:20
Uvijek sam spašavala druge.
Na uštrb sebe.
Može li jednom, ali samo jednom, zaista iskreno - netko spasiti mene?
Ili misliš da previše tražim?
Trebam ljubav, više nego ikad'.
Pruži mi tu ruku, konačno.
Ili me potopi.
Ali me nemoj više mučiti.
Malo, malo ljubavi, u kutijici od šibica.
Black Hawk Down
25.03.2004., 15:33
K. s kim ti to pričaš u ovom dnevniku?
Vera Pavladoljska
25.03.2004., 16:14
Krajem 18. st., legenda kaže - pojavila se jedna književnica, ne sjećam joj se imena:-), oko koje su se lomila koplja, odnosno, svi meni mrski književni povjesničari i teoretičari (a koje sam "studirala") sjatili se - kako bi proučavali njezino dijelo - pisano u pomalo čudnom, epistolarnom obliku.
Puno znanstvenih, usijanih glava odgonetalo je kome se (npr.) Mary obraća u svojim pismima i dnevničkim zapisima, osbnih nota -čak se nagadjalo i o imaginarnoj lezbijskoj ljubavi, pa onda su mislili da je pisala muškarcu skrivenom pod ženskim imenom, i tako...:-).
Jedna jedina mudra glava je na kraju otkrila kome se ona obraćala.
Samoj SEBI.
:-);
Vera Pavladoljska
25.04.2004., 19:00
...nešto što nije nikada bilo prije - riječi više nisu moje igračke, ne prevrćem ih s lakoćom kao uvijek i oduvijek.
Kao da se odbijaju od mene kao o veliki čelični štit.
Mislim, ono, malo me frka.
U kupkama od riječi i pojmova se odmaram i napajam.
Što ako ih izgubim?
Tu vještinu?
Ili se samo trebam priviknuti na privremenost tišine?
Zboga čega imam tako užasno, neopisivo jak osjećaj velikog plimnog vala koji dolazi, ustvari promjena.
Dolazi, a s ostatkom vode odlaze riječi.
Moje privatne, osobne sluškinje.
Igračke, dvorske lude.
Ja stvaram i radim riječima.
Čim se tišina približava, znam da slijedi velika pirueta, velika, ogromna zavojita ulica.
Kažem Zoki - stara, prijatelju 'de dodaj mi one tenisice za trčanje kroz žestoko granje što grebe, ono iz močvare i vjetra.
Kaže ona sa smješkom - koji će ti k****?
A ja kažem - na startu sam, trčim jedan od ključnih krugova, pozicije su u startu nepravedne, imam loše čarobne tenisice na sebi, kondicija mi je malo posustala pod udarima, a nemam ni dovoljno šuške iliti love da potkupim Suca.
Dakle, davaj mi te potplate, jebemu, kad ti kažem.
Ne treba mi izgleda više ni olovka ni riječ.
Ne brinem više za svoje sluškinjice riječi.
Ni za šarene papire povješane po slatkorječivosti usputnika.
Ma znaš kako je...
Brinem (ako se to tako može reći:-)) da Sudac u ovom krugu ne bude potkupljiva, žabolika, čovjekolika kurva.
I nemoj se cerekat', stara moja, doći će taj tren da trčiš ključni krug.
Ponestat će ti riječi.
A hvatat ćeš dah.
O, da.
Hoćeš stara, hoćeš.
Vera Pavladoljska
23.05.2004., 12:07
Kod daha sam stala?
Jel?
Hvatanja daha, Zoka, prijateljice?
Evo, onu večer kad smo imali glazbeni performas u tvome autu u mome naselju, kad smo sjedile dva sata, pušile uz otvoren prozor prozračne, ma skoro ljetne večeri - tad sam ti pokazala kako izgleda hvatanje daha u životu.
Ili kako izgledaju žene kamikaze.
Kako funkcioniraju žene kamikaze.
Ono - "izaberi smrt koja će biti najučinkovitija" - metaforički rečeno, naravno.
A možda baš i ne.
Sve u svemu - za sve odurno velike stvari ti treba dubok dah.
Jako dubok dah.
Uglavnom, shvatila si poantu, samo što si me poprilčno izbezumljeno gledala, a znamo se 26 godina.
O Đizzzzzs, 26 godina!
Znaš ti šta je to?
Rekla si mi kako, zašto, zbog čega moramo to i to učiniti?
Zašto ne možemo isključiti mentalni stroj i vegetirati?
Zašto treba tako puno hrabrosti za svjesnost?
I koji je recept?
Ja sam ti pokazala kak' se uzima dubok, jako dubok dah.
Čak si mi dala i onaj glupi balon da napušem, na kojem je pisalo Club hopping, crne boje.
I jesi vidjela kako je narastao?:-)
Odnosno - imaš zamjensku opciju - postati žena kamikaza.
Spremna na nevjerojatan luping u svakome trenu, ali jedan luping je taj za koji znaš da će prouzročiti kalvariju, ali s učinkom.
U-čin-kom!
Nikada ne zaboravi - da kao žena, hraniteljica, buduća majka i što sve ne moraš biti produktivna.
Pro-du-kti-vna!
Smijala si se k'o luda na ovaj moj monolog.
Jedino si se prestajala smijati kada sam ti govorila o kamikaza sindromu onim svojim glasom obojanim basovima.
Nekako, mi je tvoj osmijeh izgledao - kao da ti je zaljepljen Oho ljepilom na lice od gumaste mase.
U svakom slučaju - ili ćeš udahnuti ili ćeš se obrušiti.
I jedno i drugo traži puno....znaš već čega.
Još jednu zapalimo i idemo, već je kasno Zoka.
I pusti mi još jednom onu stvar, o bluesu i mutnoj vodi...:-)
Ili o cirkusu koji odlazi iz grada.
Hvala.
Vidimo se u onoj ulici koja se sada užasno smanjila.
Ili meni treba veći prostor.
Zbog daha, naravno :-)
Ili lupinga.
Vera Pavladoljska
01.08.2004., 15:35
Ej, Zoka, zaronila sam, na jako dubok dah.
Znaš što mi je zvučna kulisa?
Moja najdraža stvar.
Znaš.
Iggy Pop : The Passenger.
:-)
Vera Pavladoljska
12.09.2004., 18:27
Nosit cu haljinu od dudovog svilca, Zoka.
Ustvari kaftan.
Onda, kada budem išla se kotrljati niz brdo sudbine.Moje brdo.
Svako ima svoje brdo.
Ej, Zoka - promijenit ću grafeme svoga naslova, promijenit ću kožu, kao zmija, promijeniti stope u prostorima, promijeniti zračni prostor, vrstu drveća koja me okružuju i izmjene godišnjih doba.
Znaš što nikada neću uspjeti promijeniti Zokac?
Ma znaš.I smiješ se.I tvoja mi ljubav i prijateljstvo puno znači.I sentimentalna sam jer ....jer...."...sve činim novo".
Zajebano je kada se ponovo rađaš, potpuno nov, ali jebeno svjestan.
Prolaziš kroz tunel, ali nisi više klinac, nesvjestan bitka.
Prolazim kroz uzak tjesnac, pritišće i jebemusvedamujebem osjećaš svjesnost emocije, jakosti iste, ali i boli, ljepote, romantike i neke jebačke nostalgije.
Ja sam stepska žena.
Moje su cipele skitalice i pomalo su...teške.
Moja je zemlja plodna i pogled mi ne podnosi nevidik ili ograničenje.
Modro i ja.
Zemlja i ja.
Postajem osoba s toliko puno domova, toliko puno srca, na toliko puno mjesta.
Odakle mi toga toliko, prijatelju?
Teška je to, ali neizbježna prtljaga.
I zato...Samo da ti kažem...
Nosit ću sebe i dalje kao jedinu zastavu koju ustvari, imam.
I znaš što nikada neću promijeniti?
Širinu i veličinu stepe u sebi.
I onaj sivkasti pogled koji voliš.
I za kraj...Molim te, ali samo jednom, ovlaš...pomiluj sa srećom i blagošću - moju haljinu od dudovog svilca.
tvoja n.k.
Vera Pavladoljska
15.10.2004., 18:21
Đorđe Balašević
SLOW MOTION
Život je stari kučkin sin
Stalno se raspravljam sa njim
Život je ofucani holivudski film
Svi smo mi malo dramili
Ćutali il' galamili
U tom spektaklu
Neki su rođeni za maske
Neki statiraju do daske
Ja sam pozitivni negativan tip
I kao svi iz stare škole radim
Sve slow motion
Igram bez dublera, sve sam
Što nije praktično to znam
No malo šmiram, pa malo briljiram
Partner sa raznim licima
Zvezdama, naivcima
U tom spektaklu
Možda i nisam neki biser
Ali sam barem svoj režiser
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Koristeći uglavnom laku tehniku
Slow motion
Od Mure pa do Morave
Neka me svi zaborave
Ako uopšte ikom išta značim
Sa samog ruba pameti
Stižu mi strašni saveti
Al' ja bih da proživim na svoj način
Odlaze zadnji vozovi
Biraju ljude lozovi
I sve u svemu nemam lepe reči
Al' ja bih baš u ime to
Još jednu popio
I teško da će neko da me spreči
Život je stari kučkin brat
Sve manje sa njim vodim rat
Jer sve mi više liči
Na peščani sat
U svakom zrnu neki dan
U svakom danu neki san
We keep on smiling
Neću da o tom pišem roman
Ko svaki prosečan grandoman
Biću sretan ako dovršim svoj stih
Jer sati i minuti nisu čuli
Za slow motion
Od Mure pa do Morave
Neka me svi zaborave
Ako uopšte ikom išta značim
Sa samog ruba pameti
Stižu mi strašni saveti
Al' ja bih da proživim na svoj način
Odlaze zadnji vozovi
Biraju ljude lozovi
I sve u svemu nemam lepe reči
Al' ja bih baš u ime to
Još jednu popio
I teško da će neko da me spreči..
.....
kosta vujic
15.10.2004., 19:02
nataniel kaže:
...nešto što nije nikada bilo prije - riječi više nisu moje igračke, ne prevrćem ih s lakoćom kao uvijek i oduvijek.
Kao da se odbijaju od mene kao o veliki čelični štit.
Mislim, ono, malo me frka.
U kupkama od riječi i pojmova se odmaram i napajam.
Što ako ih izgubim?
Tu vještinu?
manje piti i lumpati
pa ce opet dobro biti
Vera Pavladoljska
23.10.2004., 15:53
Završno odbrojavanje je počelo.
Trkači su na startu.
Saginjemo se prema niskom startu.Licem prema dolje.
Osjeća se lagani tremor, više strah nego animozitet jednoga prema drugome.
Znamo da samo treba (pazi, SAMO) protrčati jedan jako dugačak dio, a bez da padnemo ili povrijedimo žestoko i bespovratno - jedni druge.
Umoriti se smijemo, popiti hektolitre vode, ma i pokoji vitamin ubaciti u se' i rasplakati se od napora i borbe, pa i od sreće ili ushićenja utrkom.
Ali ne smijem(o) pasti.
Prepona je dosta.
Odustati - nije poželjno, jer su mi rekli da to ide pod poraz.
Ja odgovaram - nemam ja više volje za poraze, na kojima bih pričala sumorne živote svakodnevnih kamikaza.
Čujem:
10, 9...8....
Kondicija i nije više kao nekada istina, ali imam duge noge i neobičan životopis, koji bi trebao izbjegavati sporedne puteve.
Trkač pokraj mene...gleda me ispod oka...oprezno, ali nježno.
Čekamo u tišini da pištolj opali.
Start je jako bitan, šapnem mu, prije nego krećemo u utrku.
Nasmijao se blago.
Osjećam jak i topao vjetar iza sebe.
;
Vera Pavladoljska
10.11.2004., 17:37
Kada ulaziš u tunel, nataniel, skini naočale.
Zatim upali svjetla.
I neka ventilacija radi punom parom.
Potencijalno opasne prozore ...zatvori, odlučno.
A kada izadješ iz tunela, a ne daj Bože ti pukne guma u brzini - čvrsto drži volan.
I ne koči, ne koči nataniel ni za živu glavu.
Ali svoj volan drži i ne ispuštaj.
Hvala ti prijatelju, K.
:-)
Vera Pavladoljska
14.11.2004., 18:53
Profesionalci pozdravljaju sa - "do slušanja".
Ma u kojem dijelu etera bili.
Kod mene nema do viđenja ili zbogom, zato kažem, kako su me i naučili - kao profesionalac u svome najdražem dijelu etera, vrijeme, temperatura, orkanski vjetrovi....dobro došli dragi slušatelji...bla...blabla....Osjetim im uho.
Rastanci ne postoje u eteru i kod nas.
Zato i kažem - čujemo se opet u svakom eteru na svijetu.
Do slušanja.
Napokon.
:p
:p
:trk: :D :D :D
Vera Pavladoljska
06.02.2005., 16:43
...nastavljas pisati dalje.
O putovanju i gibanju.
Pisat cu o prasnjavim kilometrima moje ceste.
I o znakovima pored puta.
Dalje...do sljedecega cilja.
Vera Pavladoljska
17.06.2005., 15:41
nataniel kaže:
...nastavljas pisati dalje.
O putovanju i gibanju.
Pisat cu o prasnjavim kilometrima moje ceste.
I o znakovima pored puta.
Dalje...do sljedecega cilja.
Idem putovati.
Trudim se već unaprijed da mi ne promakne niti jedan znak pored puta od rahle zemlje.:-)
Moje će oči, ovoga puta gledati sasvim drugačije, izoštri se fokus godinama...
Točno znam svaki pedalj puta koji ću proći.
Kao što znam da će mi korak ovoga puta biti....recimo - drugačiji.
Kada jednom od nekuda ODEŠ, a to od nekuda - je tvoj zavičaj, u nekom drugom "povratku" dolaziš mu s čudnim strahopoštovanjem, postaješ svjesniji značenja - "postojbina" i "korijeni".
Postaješ svjesniji i sebe i svega što te gradi kao sitni kamenčići nekakvog kaleidoskopa koji poprimaju uvijek drugačiji oblik na svjetlosti, no sastav im je ISTI.
Dobro bi mi došli Cigani čergari, na ovome putu.
No, zadovoljit ću se i spoznajom da ih dobro poznajem.Da ih imam.
A imati u srcu onaj osjećaj koji ja imam, toliko je snažan, da ga je nemoguće zanemariti.
Što ću učiniti pri prvom susretu s ravni pred kojom puca pogled?
Što možeš drugo, nego se nakloniti takvoj širini, veličini, plodnosti i snazi?
Eto, poklonit ću se, kako je i red.
:-)
viviana
17.06.2005., 18:57
moje divljenje piscu ovog threada kojeg sam tek sad pročitala od početka pa evo do kraja.
Čudesno.
Elysium
17.06.2005., 19:40
viviana kaže:
moje divljenje piscu ovog threada
spisateljici
Akcija2
17.06.2005., 19:51
nataniel kaže:
čeka se SAMO na tebe.
Tu riječ - samo - izgovarala je tako afektivno da joj je lice izgledalo izobličeno od nekog neopisivog pritajenog gnjeva.
Eva je, na odgajateljičine uplive s prizvukom imperativa, povlačila se još DALJE, distancirana (ne)svjesno od uzgibane dječje graje.
- Zašto, zašto se ne uključiš? Ne možeš uvijek stajati po strani, mala - govorila je gospođa O.
- MOGU- odgovarala je Eva.Ja nisam ni patuljak ni vilenjak.
Ja sam na svome mjestu.Svojoj poziciji.
Poziciji promatrača.
.................................................. .....
O Bože:(
viviana
17.06.2005., 20:13
Elysium kaže:
spisateljici
spisateljici.
Vera Pavladoljska
12.06.2006., 01:49
Eva je sjedila na rubu postelje zagledana u luku. Nakon jako dugo vremena osjetila je poriv onog ponovnog ulaska u samu sebe.
Bilo je suludo pomisliti da će se njih dvije rastajati, prije nego li se stvarno dogodi kraj priče, ako kraj uopće i postoji, nisam baš sigurna.
Još jedino ne znam - je li to dobro ili loše - da kraj NE postoji?!
- Mislim da je u pitanju samo ponavljanje pogrešaka - kazala mi je Eva, prije nego li je u taj prilično težak dan morala obaviti jedan još teži i mučniji razgovor s još težom osobom nego što je bila sama.
A priča se (u nekim krajevima), da je bila poznata po tome što je znala opako plesati na rubovima između lakoće i težine svoga karaktera.
- Da, stvar je u ponavljanju pogrešaka - kazala je - gledajući kroz okno prozora koji je bio oplahnut dobrim slojem prašine nanešene burom.
Ljudi vole tašto misliti da je prenošenje gena human čin - prenošenje naših "dičnih" karakteristika, no zaborave drugu stranu zrcaljenja ljudske prirode i nesavršenosti...
Zato mislim da je ponovno rađanje i obnavljanje loze u ljudi - jedno pomalo opasno prenošenje pogrešaka - ono - sustav tipa: svi smo mi pogreška pogreškine pogreške.
Lijepo je utonuti u život i "samosvijest" kao u paučinastu masu, no ispod te paučine postoji nešto što je oštrije i neugodnije, uostalom, paučina je poznata po tomu što se lako kida, na kraju ostaje onaj grub, težak, mračan dio svakoga od nas - koji ljudi počesto nazivaju "karakterom".
A karakter?
Karakter svakoga od nas je - ništa drugo - do naša sudbina.
Pokušajmo izbrojati, dakle, kolike smo sve to pogreške prenijeli u svom genetskom kodu našim potomcima i kolike su "errore" proslijedili naši preci nama?
Broj je zastrašujuć'.
Stoga predlažem da napravimo jednu stanku za cigaretu. Ili dvije. Ili više.
Ma, kutiju ako treba.
Bolje se kupati u opojnom dimu, nego u suočavanju sa onim ispod naše naizgled meke paučine.
Ponekad jedna nesreća ljude čini jačima.
Ponekad više nesreća ljude učini mudrijima.
Puno nesreće ljude čini ogorčenim, "izdanim" i razočaranim ex romanticima i idealistima- kazala je Eva.
Ja sam ju gledala kroz oblak dima, u drugom kutu sobe - i užasavala se njezina povratka, a opet joj se potajno, na čudan način radovala.
Promatrale smo se - ponovno suprostavljene, a tako povezane.
- Vratila sam se - kazala je kratko.
U sobi je zavladala tišina, toliko jaka da sam se bojala rasplinuti je i jednim suvišnim zvukom.
- Nikada nisi ni otišla - usudila sam se kratko dobaciti, dok se u omaglici, samo čulo tiho otkucavanje jeftinog, smeđeg, plastičnoga sata.
Nasmijala se i kazala mi - "Ti si, mala, moja najdraža pogreška..."
Tišina je urlala. Ja sam šutjela. Raspremala je stvari na krevetu. Gledale smo se u preziru i obožavanju.Tada sam shvatila da više NIKADA neće otići.
I da ne postoji ništa dovoljno jako čime bih ju mogla otjerati.
Gledala me s podsmijehom i čitala mi grozničave misli, koje su se odbijale o zidove, kao porculanske lopte rasprsnute u tisuću komadića.
vBulletin® v3.8.4, Copyright ©2000-2013, Jelsoft Enterprises Ltd.