PDA

View Full Version : Najljepse neljubavne pjesme poznatih pjesnika


stranice : [1] 2

box
27.01.2003., 23:00
Balada iz predgradja

I lije na uglu petrolejska lampa
Svijetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.

A jedne veceri nekoga nema,
A morao bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi

A prolaze kao i dosad ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise

I lije na uglu petrolejska lampa
Svijetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.


Dobriša Cesarić

panon youth
27.01.2003., 23:16
tin ujević,pjesma o biseru
-to je pjesma u prozi
ide ovako

Čovječe što nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima svih blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu dubokih oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne vidje, niko ga neće vidjeti , možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom...
....
i završava opet:
Pa zato, čovječe kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.
----------------------------
+pobratimstvo lica u svemiru - to je valjda najljepša ((ne)ljubavna) pjesma ikad

Aenea
27.01.2003., 23:58
IF

If you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you;
If you can trust yourself when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too;
If you can wait and not be tired by waiting;
Or, being lied about, don't deal in lies,
Or, being hated, don't give way to hating;
And yet don't look too good, nor talk too wise;

If you can dream - and not make dreams your master;
If you can think - and not make thoughts your aim;
If you can meet with triumph and disaster
And treat those two imposters just the same;
If you can bear to hear the truth you've spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to broken,
And stoop and build 'em up with wornout tools;

If you can make one heap of all your winnings
And risk it on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings
And never breathe a word about your loss;
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: "Hold on";

If you can talk with crowds and keep your virtue,
Or walk with kings - nor lose the common touch;
If neither foes nor loving friends can hurt you;
If all men count with you, but none too much;
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run -
Yours is the Earth and everything that's in it,
And - which is more - you'll be a Man, my son!

Rudyard Kipling

cabon
31.01.2003., 18:08
Cesaric, Dobrisa


U SVJETLOSTI

Vec ocajan i lisen moci,
Ja nisam ocekivo spas.
Tada, u cemernoj samoci,
Tvoj njezni zacuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na zivot nov.
I ti mi svoju ruku pruzi,
I ljubav nas u jedno zdruzi.

Kako je duga bila noc
U kojoj, draga, tebe snivah!
Vec mislio sam: neces doc.
I rekoh: ona ti je ziva
U tvojoj zelji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroci
Ta, cije divne cekas oci.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugusise u srcu krik.
Ocima tvojim obasjani
Proticu sada moji dani.
Raskosan rujan, vedar, zut.
Otvara jesen za nas put.

Podjimo zagrljeni, draga,
U ovaj zacarani svijet;
U ljubavi je cudna snaga,
Sto korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreca svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Aenea
01.02.2003., 02:27
Sakriveni bol

Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebi zgnjeci
I ne da mu prijeci u suze i rijeci.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrsce, zadrsce u njoj kadikad,
Ali u rijeci se ne javi nikad.

Dusa ga u se povuce i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bacen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

D.Cesaric

Agatha
14.09.2003., 18:12
I am the daughter of Earth and Water,
And the nursling of the Sky;
I pass through the pores of the ocean and shores;
I change, but I cannot die.
For after the rain when with never a stain
The pavilion of Heaven is bare,
And the winds and sunbeams with their convex gleams
Build up the blue dome of air,
I silently laugh at my own cenotaph,
And out of the caverns of rain,
Like a child from the womb, like a ghost from the tomb,
I arise and unbuild it again.

The Cloud, Percy Bysshe Shelley

Blaise
14.09.2003., 18:16
Moj Grob


U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon.

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag -
I kada se vrati, nek poravna trag.

I.G. Kovačić

Walkyra
14.09.2003., 19:47
Svatko

dok je
vani
hladno
svatko me
iznutra
moze imati

crtez sam
na staklu

A. Horvat

i

Svoju snagu prepoznaces po tome
koliko si u stanju
da izdrzis samocu.

Svopju snagu prepoznaces po tome
koliko si u stanju
da prebrodis trenutak
jer trenutak je tezi
i strashniji i duzi
od vremena i vjecnosti.

M. Antic

studeni1983
17.09.2003., 21:32
JESENJE
VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira

ciupi
19.09.2003., 13:22
Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pjetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je

sto duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Mak DIZDAR

manwe
19.09.2003., 16:12
ciupi kaže:
Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pjetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je

sto duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Mak DIZDAR


moj naklon...:s

Blaise
27.09.2003., 23:37
KAD BI MI NEKO REKAO

Kad bi mi neko rekao
kako je zivot stekao
kojim je parama platio
i posto bi ga vratio

Kad bi mi neko rekao
kako je vazduh stekao
kome je pisma pisao
da moli da bi disao

Kad bi mi neko rekao
kako je sunce stekao
kojim se smehom smejao
da bi se dzabe grejao

Kad bi mi neko rekao
kako je vodu stekao
na kojim je mukama bio
da bi besplatno pio

Kad bi mi neko rekao
kako je zemlju stekao
kome je dusu prodao
da bi po zemlji hodao

Kad bi mi neko rekao
kako je majku stekao
kojim je nebom kruzio
da bi oca zasluzio


Ljubivoje Ršumović

Blaise
28.09.2003., 07:35
IGRAČKA VJETROVA


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.


Tin Ujević

cabon
30.09.2003., 12:22
DO POSLEDNJEG DAHA

Bio je nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i skolu ucio,
i bas se nekako mucio da dokaze,
da ima i vaznijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom ocevom odjelu,
narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.

Vucibatina neka, htjela me tuci,
znas ono, da ti kazem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Sta je, sta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!

Prolece u nasem gradu je bilo,
kako se kaze, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u sanac ispred protine kuce.
Oko nas zbunje i neko trulo pruce,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.

Znali smo je iz komsiluka;
Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog neceg u zraku,
moze taj svaku, ako bi htio.

A Kasim bi se, znas ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,
moze te povaliti baraba svaka...
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
"Do poslednjeg daha"!

Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,
ne vidi se nista od prasine...

Kasime, kaze, tako smo se, znas,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa neces valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladis muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.

Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al' zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuce,
Boga mi, iz jaja.

I sjednem tako na stangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlacicama,
a on sav obucen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,
jos samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.

Bila je, znas, u nasem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj semi
ma, ajde vraga semi,
znas ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.

Ime joj ne smem odati, ajde,
znas kako je sad...
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znas ono, ma dobro,
znas sta ti hocu reci, jel' da?
Al znas sta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaze joj ovako, seretski se nasmije,
znas ono, kako on, j....., i kaze:
Mala... hajde, cuvaj se...
i ne izlazi suvise na zimu...
mozda ces jednom igrati na filmu!

Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znas ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
zivjeli zivot do poslednjeg daha.

A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu... Kasima nema vise...
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije...kazu...taj puske nosio...
nekog je klinca na biciklu vozio...
nekog bosonogog decaka....
kad ga je metak pogodio...
sunce ti kalajisano... kazu...
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prasnjavu cestu pao...
zatim se malo pridigao... i
onom decaku,
na francuskom nesto saputao.

I jos je kazu... zadnjim snagama...
nekako narocito poravnao...
a onda... lagano...
palcem desne ruke...
preko donje usne presao...
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.

R,Serbedzija

Gilad Pellaeon
02.10.2003., 16:19
Edgar Allan Poe
Ponoci sam jedne tuzne proucavao, slab i snuzden,
Neobicne drevne knjige sto prastari nauk skrise-
Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajuci tiho, tise,
"Posjetilac", ja promrmljah,"sto u sobu uci iste,
Samo to i nista vise".
Ah, da, jos se sjecam jasno, u prosincu bijese kasno;
Svaki ugarak sto gasne, sablasti po podu rise.
Zudim vruce za svanucem - uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli sto me muce - jer me od NJe rastavise
Andjeli, sto divnu djevu zvat Lenorom nastavise
Tu imena nema vise.
Od svilenog tuznog suma, iz zastora od barsuna
Nepoznati, fantasticni uzasi me ispunise;
Da utisam srce svoje, ja ponavljam mirno stojec:
"Posjetilac neki to je, sto u sobu uci iste -
Posjetilac kasni koji mozda trazi zakloniste -
Eto to je nista vise."
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah, nego rekoh:
"Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stizem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tise;
Gotovo vas nisam cuo" - i vrata se otvorise -
Mrak preda mnom, nista vise.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plasim se i cudim;
Ah, ne moze smrtnik snove sniti sto se meni snise!
Al nevina bje tisina, znaka nije dala tmina,
S mojih usta rijec jedina pade poput kapi kise,
"Lenora" prosaptah tiho, jeka mi je vrati tise,
Samo to, i nista vise.
U svoju se sobu vratih, dok u meni dusa plamti;
Nesto jaci nego prije udarci se ponovise.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam caskom sto je, kakve se tu tajne skrise.
Mirno, srce. Da vidim kakve se tu tajne skrise -
Valjda vjetar, nista vise."
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven udje Gavran, sto iz drevnih dana stize,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu dize
I na kip Plade sleti, sto se iznad vrata dize.
Sleti, sjede, nista vise.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj dise.
"Nek si osisana ptica", rekoh "nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, sto sa Nocnog zala stize,
Kako zovu te na zalu Hadske noci, otkud stize?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
Zacudih se tome mnogo, sto crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne rijeci malo sto mi objasnise.
Al priznati mora sva'ko, ne dogadja da se lako
Da ziv covjek gleda tako pticu sto se nad njim njise,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu sto se njise,
S tim imenom "Nikad vise".
Gavran sam na bisti sjedi; tek te rijeci probesjedi,
Bas kao da cijelu dusu te mu rijeci izrazise:
Vise niti rijec da rekne - vise ni da perom trepne -
Dok moj sapat jedva jekne:"Svi me drugi ostavise,
Pa ce zorom i on, ko sto nade vec me ostavise".
Tad ce ptica:"Nikad vise".
Muk se razbi, ja zatecen, - na odgovor spremno recen -
"Nema sumnje" rekoh, "to je sve mu znanje, nista vise,
Rijec od tuzna gazde cuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duz puta, pa mu sve se pjesme slise,
Tuzaljke se puste nade u jednu tegobu slise,
U "Nikad - nikad vise".
Ali mi i opet Gavran tuzne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjac prekrit plisem:
Tu u meki barsun padoh, povezivat maste stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu pise
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu pise
Kada grakce:"Nikad vise".
Sjedjah trazec smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, cije zarke oci srz mi srca oprzise.
Predan toj i drugoj masti, pustih glavu mirno pasti
U taj barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Sjest u barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise
Ona nece nikad vise.
Tad ko da se uzdah zgasnu, cudni mirisi me zapljusnu.
Zacuh lagan hod serafa,koji kadionik njise.
"Bijedo", kliknuh, "Bogu slava! Andjelima te spasava,
Salje travu zaborava, uspomene da ti zbrise!
Pij, o pij blag nepente, nek Lenori spomen zbrise!"
Rece Gavran:"Nikad vise".
"Proroce, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok!
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbacise
Sama al nezastrasena usred kraja urecena,
U dom opsjednut od sjena, reci mogu l' da me lise
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me lise?"
Rece Gavran:"Nikad vise".
"Proroce, kog radi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Neba ti, i Boga, po koj obojci grud nam dise,
Smiri dusu rastuzenu, reci da l' cu u Edenu
Grlit zenu posvecenu,Lenora je okrstise,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju andjeli mi skrise".
Rece Gavran:"Nikad vise".
"Rastanak je to sto kazes", kriknuh, "ptico ili vraze!
U oluju bjezi, na zal Hadske Noci otkud stize!
Niti pera ne ispusti ko trag lazi sto izusti!
U samoci mene pusti! - nek ti trag se s biste zbrise!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun sto srce sise!"
Rece Gavran:"Nikad vise".
I taj Gavran postojano, jos je tamo, jos je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, sto se iznad vrata dize;
Oko mu je slika ziva oko zloduha sto sniva,
Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu rise;
Moja dusa iz te sjene, koja se na podu rise,
Ustat nece nikad vise!








Charles Baudelaire :


ALBATROS

Cesto za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drže ih ko vesla postideno, cedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.

mostarske_kise
02.10.2003., 21:48
Noc me ta u mladosti stiže,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje
covek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke liže?

Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtacem snova.
I mada mi davno rece sve,
Uvek je za me nova.

Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet … izvan te kobne žene
U mojoj duši nema mesta za drugu.

Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I vec sam od toga kao mesec žut,
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.

Ne znam više da li je to ljubav,
Ili zagonetni
culni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O recni brzak.


R.D.

Mayflower
18.11.2003., 03:39
Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo trazi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaze: u tudjemu svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu
i o pitaru povrh trosne grede
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci.

Tin Ujevic

Mayflower
18.11.2003., 03:47
Noc u provinciji

Psi laju a karavana prolazi
(stara arapska poslovica)

Zasto tako laju psi po nasim mracnim nocima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
ili zavonja usred tmine vuk?

Na tren je tiho; sve glasove proguto je muk
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho zmirka ocima.

Sve je gluho. Potom opet lavez pocima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve sto krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju, pjesme pasje, lude,
psi laju noci i noci, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

O pasji sabore, ti lajes, a karavane idu
i cuje se zveket orme, kopita i tockova skripa.
Zaludu lavez tvoj svu pasju mrznju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu kao sjena slijepa
sudbinu cekas, da s tobom tu pod plotom pasji krepa.

Miroslav Krleza

Mayflower
18.11.2003., 03:56
Moj otac pocinje sliciti na crnca s polja pamuka

Zakljucila sam to dok smo pili kavu i pusili cigarete.
On sjedi na panju, ja na drvenoj klupici.
Gledam svog oca, ima plave radnicke hlace na
tregere
i kariranu kosulju zasukanih rukava.
Na nogama ima radnicke cipele koje svi zovemo
bakandze,
mada uopce ne izgledaju tako opasno.
Vise slice na cipele Charliea Chaplina
onako nezgrapne i smijesne.
On je skroz crn, moj otac.
Toliko je crn da je izgubio svaku nit povezanosti s
nama,
bijelom rasom.
Jedino ga plave oci odaju da nije crnac.
Ali, to se ne kuzi od prve, pa ako netko i skuzi,
mislit ce da je
on
neka nova egzoticna vrsta crnca.
Svidja mi se to u vezi mog oca.
Nisam rasist i nemam nista protiv da mi se otac
pred starost
pretvori u crnca.
Tek kad obuce novo odijelo kupljeno u Varteksu po
tvornickoj cijeni,
joj srece, bit ce pljunuti Louis Armstrong!

Tatjana Gromaca

Agatha
18.11.2003., 18:42
The Ballad of East and West
(uvodna strofa)

Oh, East is East and West is West, and never the twain shall meet,
Till Earth and Sky stand presently at God's great Judgement Seat;
But there is neither East nor West, Border, nor Breed, nor Birth,
When two strong men stand face to face, tho' they come from the ends of the earth!

Rudyard Kipling

verica
18.11.2003., 18:48
Za budućih doba plemenitost burnu,
Za visoko ljudsko pokoljenje,
Na gozbi otaca ja čašu odgurnuh
I veselje svoje i poštenje.

Na ramena mi zaskače vijek-vučjak,
Samo što ja nisam krvi vučje,
Ušuškaj me bolje, ko kapu, u rukav
Od sibirskih stepa bunde vruće.

Da ne vidim potresa, ni kala,
Ni krvave u kotaču kosti,
Da lisica bijela cijelu noć bi sjala
U iskonskoj svojoj mi ljeposti.

U noć me odvedi, gdje Jenisej huči,
Gdje u zvijezde bor se može upit.
Zato što ja krvlju svojom nisam vučji,
I mene će tek jednaki ubit.

Osip Mandel'štam

Zimske Radosti
20.11.2003., 08:20
Dobriša Cesarić: Oblak

U predvečerje, iznenada,
ni od kog iz dubine gledan
pojavio se iznad grada
oblak jedan.

Vjetar visine ga je njih'o
i on je stao da se žari,
al' oči sviju ljudi bjehu
uprte u zemne stvari.

I svak je iš'o svojim pute
za vlašću, zlatom ili hljebom,
a on, krvareći ljepotu,
svojim nebom.

I penjao se sve to više
k'o da se kani dić do boga;
vjetar visine ga je njih'o,
vjetar visine raznio ga.

Karantanec
20.11.2003., 11:01
S. Gregorčič

Bratje, oh, nikar kopati
med tujinci groba mi;
tam ne morem mirovati,
tam pokoja zame ni!

Zemlji, ki me je rodila,
dajte moj umrli prah;
ona bodi mi gomila,
njen odeva naj me mah.

Tik ob Soči mal je griček,
tam očetje moji spe;
tamkaj, bratje, mal kotiček
moje naj kosti dobe.

Sylvia_Plath
24.11.2003., 19:52
Rodjendan

Rodjendan...
Dvadeset i peta opomena
za dugujuci zivot.
Vec - dvadeset i peta!
Kako se ludo okrece ova matora planeta,
kao zaljubljena siparica
blesava od srece.

Okreci se ti samo, stara,
okreci, okreci...
Sto se mene tice
- ja cu samo da zacepim usi,
pa i poslije stote opomene,
bicu opet duznik ravnodusni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Radje
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hocu da izadjem,
idem u vjecnu skitnju izmedju zvijezda.

Sta?...Necete?...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Djordano Bruno,
ja sam covjek jednog svemocnog vijeka,
pa znam da ce morati,
lijepim il` bunom,
da padne taj jogunasti
sto ne da i steze,
dosta je samo da neko vrisne:
`Dolje apsolutizam zemljine teze!`

Uostalom,
vec su pocela da kevcu stenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!
Cujete li - zvonim...


Vito Nikolic


Jako volim ovu pjesmu. A pjesnik odavno seta medju zvijezdama...

gumby
26.11.2003., 15:38
a.b. simic

PJESMA JEDNOG PRIJATELJA

O što ti sve ne dadoh!
Mog života, moje dušo pol!
Podijelih s tobom muku svog života
i svoje duše bol.

Ako iza lica ljubavi se mržnja skriva
i zavist iza udivjenja,
tomu mene ne smatraj za kriva;
to priroda je zemaljskih stvorenja.

Zar svaki put kad bio si u jadu
ne rekoh ti da u me imaš nadu?
I ako nikad ne pomogoh, zna se:
u ovom svijetu jedva se
čovjek može poskrbiti za se
i dosta je da prijatelju u njegovu jadu
poda nadu.

Još posljedne bih htio da ti dam
da to nemam sam:
da dobiješ od mene
kroz tijelo svoje žene
sifilis

Nek izmiješa se tako naša pobratimska krv
od ljubavi same
da u svom srcu čuvaš spomen na me
sve dokle jednom ne postaneš strv.

Blaise
30.11.2003., 22:23
MRTVA LUKA


Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al´ njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću,
I - stoje.


Dobriša Cesarić

Blaise
30.11.2003., 22:28
MORE

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru

Josip Pupačić

Mayflower
05.12.2003., 15:01
Povratak u djetinjstvo

U ono more duboko
pobjec cu iz svojeg mraka,
i smjelo sici u njeg
sa stapom carobnjaka

U zvjezdan zeleni zdenac
sto pun je neba i ptica,
da nadjem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.

Brzo, i s malo paznje,
posadit cu jablan u oko,
i slusat cu kako se smije
vjetar u granju, visoko.

J. Pupacic

Mayflower
05.12.2003., 15:12
Naranca

Dohvatih narancu sa stola,
I najedamput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci drzim komad juga.

I zlati mi se naranca u ruci.

Sacuvala je malo juznog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I mirise,
I gori.

D. Cesaric

Autsajderica
09.12.2003., 13:17
Parafraza na Jesenjinove posljednje stihove:

Moje su nebo vezali žicom
Po mom mozgu crtaju sheme
Žele još jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vrijeme
Ali ja ne dam svoje ideale
I jest ću cigle umjesto hljeba
Ja svoju nesreću nosim sa sobom
Ona je dio mog slobodnog neba

Barbabianca
11.12.2003., 13:01
ne nisam umro
kraj je mog putovanja
jesenji sumrak

. ;) . Basho

Mayflower
15.12.2003., 14:01
Kolajna XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

Smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluće diše uzaludu,

gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev što si ga tepo.

Tin Ujević

finalnifantazista
02.03.2004., 22:14
Mihail Ljermontov: I pusto i tužno (preveo Nikola Milićević)


I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

sweetina
08.03.2004., 07:51
MOLITVA DA SA MAGARCIMA ODEM U RAJ

Kad budem morao k tebi, o moj Bože, daj
Da to bude na blagdan, kad prašnjavi sjaj
Ovije selo, jer želim, ko što živjeh ovdje
Da put svoj izaberem i da njime odem
Gore, prema raju, gdje zvijezde danju sjaju.
Svoj ću uzeti štap i poći na dug put
I magarcima dragim reći ću, kad me vide:
Ja sam Francis Jammes i evo u raj idem,
Jer na postoji pakao u zemlji dobroga Boga.
Reći ću: Vi prijatelji neba plavetnoga,
Dođite drage životinje, koje zamahom uha
Osobađate se pčela i dosadnih muha.

Da k tebi dođem, Bože, s tim životinjama
Koje od srca volim, jer su blagost sama,
Kad milo spuste glavu, a kad naglo stanu,
Tako skupe noge da nas u dušu ganu-
Među bezbroj ušesa ja ću doći s njima
Što korpe nošahu na svojim bokovima,
S njima koji su vukli kola pelivana,
Il kola od bijelog lima, perjem nakrcana,
S njima što na sebi nose kante u muku,
S magaricama bređim što se jedva vuku,
S onima što im stave pantalone stare
Zbog pomodrjelih rana što stalno krvare,
Jer ih jata muha napadaju i more.
S tim magarcima, Bože, daj da dođem gore.
I nek nas u miru anđela ruke bijele
Povedu k potocima gdje drhte trešnje zrele,
Glatke poput puti djevojačke vedre.
U boravištu duša, na svetim jezerima,
Daj da budem posve jednak magarcima,
Koji će sliku svoje ubogosti smjerne
Ogledat u jasnoći ljubavi bezmjerne.

Francis Jammes (1868-1938)

sweetina
08.03.2004., 07:56
POSLJEDNJI TRENUTCI

Kada bih još jednom mogao proživjeti svoj život
U tom životu više bih grješaka činio
Bez želje da budem tako savršen,
Više bih se opuštao.
Bio bih budalast više no što sam bio,
I doista bih vrlo malo stvari
Uzeo k srcu.
Manje bih držao do čistoće.
Više bih živio s rizikom, više na putu,
Više bih gledao sunčeve zalaske,
Više na gore se penjao, više rijeka preplivao.
Posjetio bih ona mjesta gdje nikad nisam bio,
Jeo bih više sladoleda, manje graha,
Imao bih više stvarnih problema
A manje onih zamišljenih.
Bio sam jedan od ljudi koji žive
S razborom i s pažnjom da u svakoj minuti
Svoga života; jasno pri tom je bilo i
Sretnih trenutaka.
Al’ kad bih se vratio opet nastojao bih tada
Ostvariti samo ugodne trenutke.
Ako ne znate to, sav život je u tom
U tim trenutcima samo;
Nikad ne gubi sadašnjost.
Bio sam onaj koji nikud nije išao
Bez toplomjera i termofora uza se ,
Ni bez kišobrana i svega što štiti.
Kada bih ponovno mogao živjeti
Bosonog bih hodao već početkom proljeća
I završio tek u jesen.
Više bih se okretao na vrtuljku
I promatrao više svitanja,
S više djece veselo se igrao,
Kada bih drugi put živio.
Ali, da, sad je meni osamdesetpet
I znam da odlazim…


Jorge Luis Borges

sweetina
08.03.2004., 07:58
KRATKO PREDAVANJE O SLOBODI

Sloboda je, kažem vam,
Vjetar što se sječe drugim vjetrom.
A taj drugi vjetar je pravednost.
Oni koji govore o slobodi misle stalno
Na s v o j u slobodu, a ne na slobodu.
Ali je sloboda na račun drugih
Nepravda i zato nikakva prava sloboda.
Sloboda se mora dijeliti sa svima
I odrediti prema stvarnoj
Potrebi,
Inače postaje praznina , bezvrijednost.
Soboda je zato da se ispuni potreba,
Ali potreba mora biti stvarna,
Izmišljena potreba iskrivljuje slobodu
I čini je bezvrijednom.
Sloboda o d usklađuje se
Sa slobodom z a !
Soboda je uvijek ograničena
I ograničenje joj daje sadržaj.
Bezgranična sloboda je pustoš, ništavnost,
Te se ubrzo pretvara u apsolutno nasilje,
Pretvara se u smrt.
Stvarna sloboda je funkcija, ograničena,
Određena,
Sadržajna kao plod u svojoj ljusci.
Sloboda je također uvijek izbor
Nečega ispred nečeg drugog,
Ali i izbor možda određen
Unaprijed.
U odlučnim trenucima
Neminovnosti se prepoznaju
Pored svih prerušenja.

xxx

Za pticu u svemiru kažemo da je slobodna,
Ali mi nismo ptica
I ptičja sloboda ne može postati naša,
I kad bi mogla uskoro bismo u njoj
Otkrili nasilje:
Nasilje biti ptica na život i smrt,
Nasilje letjeti da se održi život.
Ili stablo:
Stablo u rastu ima svoju slobodu
Zatvorenu u svojoj nepohodnosti,
Ono nije ni gospodar ni rob,
Ali radi sa stabilnim sredstvima
Za opstanak stabla i za održavanje šuma.
Čovjek je svoju volju odvojio od potrebe,
Zato luta u praznoj slobodi.
Krivo shvaćena sloboda, prikovana!
Sloboda je kao plamen da se zavare okovi.
Sloboda je da se živi u svojoj danoj prisili
I da se svoj zatvor uredi udobno.
Sloboda je zavući se u svoju školjku
I njegovati svoj bolesni biser.
Sloboda je stajati sam
I žrtvovati svoje snage s protustrujama.
Životni uvjeti se mijenjaju neprekidno
Pa prema tome i potrebe, a s tim u svezi
I zahtjev za slobodu.
Istovremeno se mijenja izvana i iznutra
Nastupajući i kao glad
I kao ideje.
Gladan čovjek ne jede baš uvijek
Što treba, nego što smatra
Da treba.
Ali tek tad kad jede to što treba
Osjeća svoju snagu, dobija moć da raste.
Sloboda se sastoji u tom da se sraste
Sa svojom potrebom.
A da bi se osjetila svoja stvarna sloboda
Treba se zahtijevati prava sloboda.


Artur Lundkvist

sweetina
08.03.2004., 07:59
MRAV IZ ZAPRUĐA

Živeći od mrvica obojica smo neprepoznatljvi
Iako svakoga dana jedan durgome na tragu
Skrušeni užurbani razdvojeni tamom šutnje

Ti današnji ne razlikuješ se od onoga
Koji jučer otplovi s nečujnim kricima u slivnik kade

Naša tijela tako putuju cijevima
A lica su nam jednako čista: imamo još neki
Zadatak, možda pranje zubi večernja toaleta
Kakvo izvođenje mravlje kraljice
Ili jednostavno televizija

Vidi, ipak mi jedeš kruh
Nevidljivo i u malim zalogajima
Upravo to me izluđuje jer ne znaš odabrati
Uzimaš od onih koji znaju da su već toliko puta
Pokradeni prevareni

Umjesto u mravinjak mirno se naseljavaš
U mom tanjuru. Sve što mi poručuješ svojom šutnjom
O zajedničkoj zemlji prirodi klorofilu
O bratstvu svih nas koji dišemo istu tamu
Miriše na smetlište i uzaludnu smrt

Sve što jedemo unutrašnjost je
Naše vlastite kuće, njena tama i mržnja
Glad i očajenje. Tome pomoći nema
Sve dok je naša zajednička glad
Ne pretvori u prah i pepeo


Branimir Bošnjak

sweetina
08.03.2004., 08:01
POSLJEDNJE PUTOVANJE

… I ja ću otići. Ostat će ptice
pjevajući,
ostat će vrt moj sa svojom zelenom krošnjom
I bijelim zdencem.

Svake večeri nebo će biti modro I mirno
I zvonit će, kao što zvone večeras,
Zvona s zvonika.

Umrijet će oni koji su me ljubili
I zemlja će se obnavljati svake godine,
A u kutu mog vrta, rascvjetanog i okrečenog,
Lutat će moja sjetna duša.

I ja ću otići, ostat ću sam brz ognjišta
I krošnje zelene, bez bijela zdenca,
Bez neba modrog i mirnog.
Ostat će ptice pjevajući.


Juan Ramon Jimenez
(1881-1958)

suzy_f
08.03.2004., 19:28
u ocekivanju zore

ponekad
kada blizi se noc
kada samo snijeg se nazire na krovovima

pozelim da nestanem
da umrem i da me nema

da ne cujem rijeci
sto cekao sam godinama

ponekad
gledajuc u plamen svijece
trazeci obrise tvog lica

pozelim da nestanem
da umrem i da me nema

ponekad
kada lezim sam
kada samo misli narusavaju tisinu

pozelim da nestanem
da umrem i da me nema

da ne probude me ruke
sto na zagrljaj spremne nisu

ponekad

pozelim da nestanme
da umrem i da me nema



by:mario horvatin

Mayflower
20.08.2004., 14:16
Pročitano u metrou prije mjecec-dva:

A coat

I made my song a coat
Covered with embroideries
Out of old mythologies
From heel to throat;
But the fools caught it
Wore it in the world’s eyes
As though they’d wrought it.
Song, let them take it,
For there’s more enterprise
In walking naked.

W. B. Yeats

masterblaster
21.08.2004., 20:45
kruh i vino - friedrich hölderlin

Naokolo pociva grad; utihnjuje osvijetljena ulica,
A zubljama zakicene uz stropot udaljavaju se kocije,
Siti dnevnih radosti, na pocinak ljudi odlaze,
A umna glava zadovoljno vaze dobit i gubitak
U svome domu; prazan od grozda i cvijeca
I od djela ruku,miruje posleni trg.
Al iz dalekih vrtova zvuk stize zaigranih struna:
Mozda zaljubljen netko il osamljen tamo svira
Spominjuc se dalekih prijatelja i doba mladosti; a cesme,
Nepresusive i svjeze, na mirisnoj romore lijehi.
Mirno se po sunocalom uzduhu zvonjava razlijeze,
A nocobdija imajuc sate na umu izvikuje brojke.
Sad se budi dasak te pokrece vrske gaja,
Gle, i sjena nase zemlje,mjesec,
sada tajno pristize; sanjarska dolazi noc,
Puna zvijezda i zacijelo zaokupljena nama,
Zacudno tamo se blista, tudinka usred ljudi,
Tuzna i sjajna se dizuc iznad visova gorskih.

nazalost imam njemacku tipkovnicu,pa nema kvacica.

joco 316
21.08.2004., 22:43
Thou woulds't be loved ? - then let thy heart
From its present pathway part not !
Being everything which now thou art,
Be nothing which thou art not.
So with the world thy gentle ways,
Thy grace, thy more than beauty,
Shall be an endless theme of praise,
And love - a simple duty.

E. A. Poe

Mayflower
22.08.2004., 01:14
Evo jedne lijepe na čakavici:

Gremo mi puntari

Meu cimenton, meu caklon išćen svoju mladost propetu,
Ovde, di još reste didov bor.
(Tako san voli ovi bor, a tako san lako otiša u svit!)
Kâ tujin gledan didov bor.
Ostari o' sunca, mraza, vitra bor, didov bor,
sada tuji bor, i išćen svoju mladost propetu.
I ka' čujen slaki ča i ispružin ruku, smije mi se tuja divojka.

Drago Ivanišević

klio
22.08.2004., 13:21
Već spomenuti ''Gavran'' od Poa i Budelairov ''Albatros''


Svakidašnja jadikovka

Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvjezde udesa
sto sijase nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju, i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna,
i on je sam i zapusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega nitko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vjenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!

(Tin Ujevic)

Mayflower
23.08.2004., 14:15
Opet Tin...

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine:
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

Je li istina da je ova pjesma uglazbljena?

Akinetoh blues
31.08.2004., 15:24
Evo nešto malo portugalskog pjesništva. Nažalost nije na portugalskom, tako da se neke bitne stvari gube. Zapravo mene zapaljuje žensko pjesništvo, osobito kada ono nije feministički pretjerano.


Nasceu um menino morto


Rodio se mrtvi dječak.

Najgordija gordost
postala je najponiznija poniznost.
Najradosnija radost
najtužnija tuga.

Rodio se mrtvi dječak.

Bila sam upravo srce
velike i bezgranične ljubavi.
Prosudivši da sam zaboravljena
od nježnosti i žudnje
začela sam novu ljubav

Rodio se mrtvi dječak.

Na mojim se grudima isprepliću
nepostojeći smiješci
neisplakane suze

Rodio se mrtvi dječak.
Najgordija gordost
postala je najponiznija poniznost.
Najradosnija radost
najtužnija tuga.


Mericia de Lemos

Natch
31.08.2004., 22:10
Mayflower kaže:
Opet Tin...

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine:
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

Je li istina da je ova pjesma uglazbljena?

a ja sam uvijek mislila da je to arsenova pjesma;)

Lali Puna
31.08.2004., 22:32
ne znam je li spomenut, nisam čitala cijeli topic, ali John Donne je, po meni, pisao naaaajljepše ljubane pjesme.....

Evo jedne:

A VALEDICTION: FORBIDDING MOURNING
John Donne

As virtuous men pass mildly away,
And whisper to their souls to go,
Whilst some of their sad friends do say
The breath goes now, and some say, No;

So let us melt , and make no noise,
No tear floods, or sigh tempests move,
'Twere profanation of our joys
To tell the laity of our love.

Moving of th' Earth brings harms and fears,
Men reckon what it did and meant;
But trepidation of the spheres,
Though greater far, is innocent.

Dull sublunary lovers' love
(Whose soul is sense ) cannot admit
Absence, because it doth remove
Those things which elemented it.

But we, by a love so much refined
That our selves know not what it is,
Inter-assured of the mind,
Care less, eyes, lips, and hands to miss.

Our two souls therefore, which are one,
Though I must go, endure not yet
A breach, but an expansion,
Like gold to airy thinness beat.

If they be two, they are two so
As stiff twin compasses are two;
Thy soul, the fixed foot, makes no show
To move, but doth, if th' other do.

And though it in the center sit,
Yet when the other far doth roam,
It leans and hearkens after it,
And grows erect, as that comes home.

Such wilt thou be to me, who must
Like th' other foot, obliquely run;
Thy firmness makes my circle just,
And makes me end where I begun.

Mort
31.08.2004., 23:15
Joe Haldeman
Saulova smrt: dvije sestine


Ja bjeh fratar, al'napustih to
prije neg' mi knjige,molitva i
učenje ohladiše krv,
i pridružih se Richardu k'o
plačeni vojnik.
(Ne Richard za kog ste čuli, tek
čovjek što kupi naslov za svoje
ime.)
I u njegovoj službi sretoh
Saula.

Od prvoh dana službe zavoljeh
Saula;
njegov lak humor me pridobi.
Prizna mi da Saul mu nije ime;
on uze drugo ime za krv.
(Pa i ja sam - moje ratno ime
bješe tek
rijeć kojom doma nazivamo
običnog vojnika.)

Osjećah se k'o doma k'o plačeni
vojnik.
Svidje mi se društvo ljudi k'o
Saul.
(Premda se večina Richardovih
ljudi tek
tukla za pljačku nakon
svršetka.)
Voljeh oružja zveket, prolivenu
krv -
življah škrto obećanje svog
imena.

Saul mi obeća reći pravo ime
kad završi se igranjem vojnika.
(Ja rekoh isto; zaklesmo se na
krv.)
Al' nikada ga neću znati osim
k'o Saula:
Umro je prije neg' duga vojna
svrši,
umirući za razlog nepravedan.


Samo budale traže razlog
pravedan,
budale i djeca željni da steknu
ime.
Imah šezdeset godina da
mislim o tome
(Šezdeset godina ničiji vojnik.)
Šezdeset godina otkako mač
otvori Saula
I namoči moje tijelo njegovom
pušećom krvlju.

Al' prokletstvo! živjesmo za
tijela i krv.
Smrad mrtvaca trunućih, bješe
tek
slatki parfem za takve kao
što smo ja i Saul.
( Moj jezik mira nema ime
za razuzdani užitak odlaska
u vojnike).
U srcu me zaboli ponekad kad
znam da sve se svrši.

Srce mi bješe tvrdo k'o kamen
kad se to svrši;
kad konačno mi bje dosta krvi.
(I znah da prestar sam za
vojnika.)
Ništa mi ne osta nego tek
da odem doma i steknem ime
na putima mira, zaboravljajući
rat i Saula.

Na putevima krvi steknu ime
(Premda bješe tek plaćeni
vojnik)-
Zavoljeh Saula prije neg' sve
se svrši.


Plačeni vojnik nema
budučnosti;
kažu njegov način života jedva
da je ljudski.
A ipak, on ima svoj mali
krvavi svijet
(Dijelom bol i rane i zavoji
natopljeni krvlju,
dijelom strah i slava upoznati)
ograđen sjajnom ogradom od
mačeva.

Al' kako se naučih voljeti
borbu mačevima!
Drugi svijet dom moje
prošlosti i budučnosti-
jednom kad se čelik,oko i ruka
upoznaše
jedno s drugim, tad je taj
čelik bio skoro ljudski
(sa svim ljudskim ukusom za
krv).
Osjetih da mač i ja možemo
uzeti svijet.

Osjetih da Saul i ja možemo
uzeti svijet;
cijeli svijet za taoce našim
mačevima.
Veza što je osjetismo biješe jača
neg' puka krv
(premda mogu vidjeti osvrčući
se u budučnost
veza što je osjetismo bješe
nešto tek ljudsko:
potreba za ljubavlju kad smrt
se upozna.)

Bjesmo čarobnjaci, a smrt nam
bješe poznata;
naši mačevi držahu svu magiju
na svijetu.
(Richard drža da to skoro nije
ljudski,
brzina kojom parirasmo tuđim
mačevima,
(zauvijek krateć' tuđu sitnu
budučnost.)
Nikad ogrebani, a uvijek
ogrezli u krvi.

Napadnuti u krčmi, boreći se
do gležnja u krvi,
boreći se leđa o leđa, na način
poznat.
Saul se okliznu, izgubi uporište
i budučnost.
Široka ka oštrica zgromi i
posla sa ovog svijeta.
U ljutitoj tuzi ubih taj, pa sve
druge mačeve;
tada zaključah vrata i umorih
sve ljudsko.

Nikakvog izbora, neg da
umorim sve ljudsko.
Nitko u toj krčmi ne bješe
strana krv.
(Onima koji žive s kopljima i
uzmahanim mačevima,
unutrašnji dijelovi ljudi
postanu poznati.)
Saulova utroba ne bješe nalik
ničemu na ovom svijetu:
sve ih moram ubiti da spasim
svoju budučnost.

Saulova utroba ne bješe
ljudska, već poznata:
nikad mi ne reće da je s
drugog svijeta :
nikad mu ne rekoh da sam iz
njegove budučnosti.

iwoa
01.09.2004., 20:37
Imam i ja Hölderlina :W

NEKAD I SAD

Za mladih dana, jutrom bijah veseo;
Navečer plakah; sada, kad stariji sam,
Započinjem sumnjajuć svoj dan,
Al svet i vedar njegov mi je kraj.


EHMALS UND JETZT

In jüngern Tagen war ich des Morgens froh,
Des Abends weint ich; jetzt, das ich älter bin,
Beginn ich zweifelnd meinen Tag, doch
Heilig und heiter ist mir sein Ende.

Mayflower
06.09.2004., 23:11
Podugačka ali vrijedi.

Questions of travel

There are too many waterfalls here; the crowded streams
hurry too rapidly down to the sea,
and the pressure of so many clouds on the mountaintops
makes them spill over the sides in soft slow-motion,
turning to waterfalls under our very eyes.
-For if those streaks, those mile-long, shiny, tearstains,
aren't waterfalls yet,
in a quick age or so, as ages go here,
they probably will be.
But if the streams and clouds keep travelling, travelling,
the mountains look like the hulls of capsized ships,
slime-hung and barnacled.

Think of the long trip home.
Should we have stayed at home and thought of here?
Where should we be today?
Is it right to be watching strangers in a play
in this strangest of theatres?
What childishness is it that while there's a breath of life
in our bodies, we are determined to rush
to see the sun the other way around?
The tiniest green hummingbird in the world?
To stare at some inexplicable old stonework,
inexplicable and impenetrable,
at any view,
instantly seen and always, always delightful?
Oh, must we dream our dreams
and have them, too?
And have we room
for one more folded sunset, still quite warm?

But surely it would have been a pity
not to have seen the trees along this road,
really exaggerated in their beauty,
not to have seen them gesturing
like noble pantomimists, robed in pink.
-Not to have had to stop for gas and heard
the sad, two-noted, wooden tune
of disparate wood clogs
carelessly clacking over
a grease-stained filling-station floor.
(In another country the clogs would all be tested.
Each pair there would have identical pitch.)

-A pity not to have heard
the other, less primitive music of the fat brown bird
who sings above the broken gasoline pump
in a bamboo church of Jesuit baroque:
three towers, five silver crosses.
-Yes, a pity not to have pondered,
blurr'dly and inconclusively,
on what connection can exist for centuries
between the crudest wooden footwear
and, careful and finicky,
the whittled fantasies of wooden cages.
-Never to have studied history in
the weak calligraphy of songbirds' cages.
-And never to have had to listen to rain
so much like politician's speeches:
two hours of unrelenting oratory
and then a sudden golden silence
in which the traveller takes a notebook, writes:

"Is it lack of imagination that makes us come
to imagined places, not just stay at home?
Or could Pascal have been not entirely right
about just sitting quietly in one's room?"

Continent, city, country, society:
the choice is never wide and never free.
And here, or there...No. Should we have stayed at home,
wherever that may be?

Elizabeth Bishop

Mort
14.09.2004., 01:14
Na hrvatskom! Molim na Hrvatskom!

Mayflower
14.09.2004., 13:17
Mort kaže:
Na hrvatskom! Molim na Hrvatskom!

U redu. Popravljam stvar.

Pjesma gorka

Što je to hladno, i gorko, i sivo
Što niče u duši kao korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

Dobriša Cesarić


A da mi se tko drugi pridruži?

adriatic
14.09.2004., 14:19
Svjetlosti svima, svima
dok ne uoče rast stabla u zrnu
ljepotu lista na trnu
i brata u crvu
i osjete bratstvo sa pticom, vukom i srnom

Mayflower
23.09.2004., 13:28
Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

D.C.

adriatic
27.09.2004., 11:30
. ;) . NEKOČ BO

Nekoč ko nas ne bo
Bo svet v barve odet
In pomlad bo spet
Okrog in okrog ob cvetu cvet.

Nekoč ko nas ne bo
Bo sotal le spomím
Sestovljen iz drobtin
Razdišavljen uvel jasmin.

Nekoč ko nas ne bo
Bo vse takó kot zdaj
Vsak zató imel bo svoj zakaj
A svet se ne bo vrtel nazaj

Mayflower
02.10.2004., 19:45
Fire and Ice

Some say the world will end in fire,
Some say in ice.
From what I've tasted of desire,
I hold with those who favor fire.
But if it had to perish twice,
I think I know enough of hate
To know that for destruction ice
Is also great
And would suffice.

Robert Frost

Mayflower
03.10.2004., 23:00
Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele.
I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
i sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujević

Veli Jože
05.10.2004., 07:05
Dok suze teku


Sumrak je dana
sjedim i posmatram dječju igru
vidim nasmiješena lica
ali osmijeh nije
upućen meni.
Sjedim i gledam u prazno
a suze teku.

Svojim bogatstvom ne mogu kupiti sve
želio bih čuti dječji pjev
ali sve što čujem je zvuk
kiše koja pada.

Sumrak je dana
sjedim i posmatram dječju igru
čineći stvari koje sam ja činio
ona misle da su nova.
A ja gledam u
prazno
dok suze teku.

By Jager/Richard

P.S.Ispričavam se ako je prijevod loš,u ovom trenutku ne mogu bolje.Nisam davno bio tu i neznam da li ova pjesma koju sam ponovo čuo nakon dužeg vremena ima mjesta ovdje.

Mayflower
06.10.2004., 13:40
Jezik roda moga

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) -
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči -
To je jezik roda moga!

P. Preradović

adriatic
06.10.2004., 14:18
Vedri se nebo. Sunce se rađa. Plovi iz luke jedna lađa.
Jedna što dugo stajaše u doku
Sva izubijana, s ranama na boku.

More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je šapće: Ništa nije bilo.

Mayflower
07.10.2004., 14:47
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kak neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak vre bude,
kak biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a taborniki siti.

A nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu kak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

kad drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

Eryka
07.10.2004., 18:58
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Hrvatska revija, 1932.

T. Ujević
:s

Sedmica
07.10.2004., 22:02
Čovječe pazi! Budi budna oka!
Čuj - što ponoć to zbori duboka?
"Snova mojih minu let-
Dubok je bio san: -,
Dubok je svijet
I dublji no što misli dan,
Dubok je njegov jad,
Užitak dublji no tuga šta je:
Jad govori: Prođi sad!
Užitak rad bi da vječno traje
- duboko,duboko u vječnost da traje!"

Nietzsche

Mayflower
09.10.2004., 00:48
Herbsttag

Herr: es ist Zeit. Der Sommer war sehr groß.
Leg deinen Schatten auf die Sonnenuhren,
und auf den Fluren laß die Winde los.

Befiehl den letzten Früchten voll zu sein;
gieb ihnen noch zwei südlichere Tage,
dränge sie zur Vollendung hin und jage
die letzte Süße in den schweren Wein.

Wer jetzt kein Haus hat, baut sich keines mehr.
Wer jetzt allein ist, wird es lange bleiben,
wird wachen, lesen, lange Briefe schreiben
und wird in den Alleen hin und her
unruhig wandern, wenn die Blätter treiben.

Rainer Maria Rilke

A u Cesarićevom prijevodu:

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Mayflower
15.10.2004., 13:47
U Stocu jedi tovna ovna
u Wallstreetu se hvali kintom,
žonglerka neka ljubi klovna,
a šinto nek se ženi šintom.

Kad strana smrtnih zvana jača
- a bili knezi ili sebri,
opredijeli se za mustača
podnosje onda ni ti ne brij.

Bjelina puti kad se časti
kćer šetat vodi za mjeseca.
Kad štuju ljude crnje masti
na žar je daj ko pogan sveca.

U Alma-ati Alma-otac,
a u Osijeku budi Osječan,
sa tatom tat, sa platcem - platac,
O kako divno biti prosječan!

Ivan Slamnig

Mayflower
17.10.2004., 03:50
Volim samotni zvonik
kukuruz samonik
posađen vjetrom ili slučajem
svoj lik
u vodi
bijelu šolju s toplim lipovim čajem

tuga za zavičajem
ubija radost za svakim novim krajem

od zore do mraka ludujem
muče me šume rijeke planine
i zdrave kobile
o zašto zašto nisam kopile
muči me muči široki svijete
što znam čije sam dijete
i što sličim a ne pripadam
ljudima što su me rodili

Slavko Mađer

Mayflower
20.10.2004., 14:02
Iz vojske u šumu on ode
I korijenjem se hranio
I nemaše ništa osim slobode,
A nju je bijegom branio.

Mađarica se jedna mlada
Zaljubi u toga mladića
Nomad i unuka nomada
Rađahu nova luda bića.

To dvoje, kojim ideali
Bijahu puti u nedogled,
Život su mome djedu dali,
A meni tužan pogled.

I često, kad u noći ležim,
Osjetim silnu čežnju da bježim.
Kud - neka slučaj odredi smjer:
To u meni pjeva sa zanosom svježim
Stari, mrtvi dezerter.

I pjeva i pjeva o slobodi
Bez granica,
I kako su ljepše velike šume
Od oranica,
I kako je lijepo, i kako je ludo
- Hej! -
Rastrgati rudo.

Dobriša Cesarić

Mayflower
01.11.2004., 13:31
Te noći pisah posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

D.C.

Nighthawk
01.11.2004., 21:16
Byron - "When we two parted"

When we two parted
In silence and tears
Half broken-hearted
To sever for years
Pale grew thy cheek and cold
Colder thy kiss;
Truly that hour foretold
Sorrow to this!
The dew of the morning
Sunk chill on my brow;
It felt like the warning
Of what I feel now.
Thy vows are all broken
And light is thy fame:
I hear thy name spoken
And share in its shame.

They name thee before me
A knell to mine ear;
A shudder comes o'er me
Why wert thou so dear?
They know not I knew thee
Who knew thee too well:
Long long shall I rue thee
Too deeply to tell.

In secret we met:
In silence I grieve
That thy heart could forget
Thy spirit deceive.
If I should meet thee
After long years
How should I greet thee?
With silence and tears.

Nighthawk
01.11.2004., 21:17
Lord Alfred Tennyson - The Charge of the Light Brigade

Half a league, half a league,
Half a league onward,
All in the valley of Death
Rode the six hundred.
"Forward, the Light Brigade!
"Charge for the guns!" he said:
Into the valley of Death
Rode the six hundred.

"Forward, the Light Brigade!"
Was there a man dismay'd?
Not tho' the soldier knew
Someone had blunder'd:
Their's not to make reply,
Their's not to reason why,
Their's but to do and die:
Into the valley of Death
Rode the six hundred.

Cannon to right of them,
Cannon to left of them,
Cannon in front of them
Volley'd and thunder'd;
Storm'd at with shot and shell,
Boldly they rode and well,
Into the jaws of Death,
Into the mouth of Hell
Rode the six hundred.

Flash'd all their sabres bare,
Flash'd as they turn'd in air,
Sabring the gunners there,
Charging an army, while
All the world wonder'd:
Plunged in the battery-smoke
Right thro' the line they broke;
Cossack and Russian
Reel'd from the sabre stroke
Shatter'd and sunder'd.
Then they rode back, but not
Not the six hundred.

Cannon to right of them,
Cannon to left of them,
Cannon behind them
Volley'd and thunder'd;
Storm'd at with shot and shell,
While horse and hero fell,
They that had fought so well
Came thro' the jaws of Death
Back from the mouth of Hell,
All that was left of them,
Left of six hundred.

When can their glory fade?
O the wild charge they made!
All the world wondered.
Honor the charge they made,
Honor the Light Brigade,
Noble six hundred.

Nighthawk
01.11.2004., 21:21
Poe - A Dream within a Dream

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow—
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream:
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand—
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep
While I weep—while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?

DJanko
09.11.2004., 07:58
dan je kao sunčan
ti si kao veseo
prolaziš kao ne vide te

svima je kao lijepo
svima je kao dobro
svima je kao ludo

i ti si kao sretan

živi se kao u miru
ptice su kao slobodne
budućnost kao na dlanu

savjest je kao čista
i sunce je kao jasno
o srce kao pjevaj

svi kao brinu o svima
svatko je prijatelj kao
svima je kao stalo
do tebe
i do svijeta

i dan kao sviće
i ti se kao smiješiš
i ništa te kao ne boli

KIŠEVIĆ

Undomiel
09.11.2004., 14:20
U SUTON

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu –

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan – vječan.

Dobriša Cesarić

Undomiel
09.11.2004., 14:29
SREBRNA CESTA

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -


izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.


Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.


2

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.


Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.


I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.


3


Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.


Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.


Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi!


GUSTAV KRKLEC (1899-1977)

kosta vujic
18.12.2004., 07:42
Stećak

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.

Stihove što još bruje - dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.



Skender Kulenović
(1910 - 1978)

kosta vujic
28.12.2004., 16:03
Mala, velika moja

Veceras cemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoce svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih zelja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
presla je buducnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.
Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,
s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
cekale su Ane, Zoje, Zanet.
Cekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih ociju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti...


Izet Sarajlic

fransiskol
24.01.2005., 14:45
Does it Matter?
Does it matter?—losing your legs?...
For people will always be kind,
And you need not show that you mind
When the others come in after hunting
To gobble their muffins and eggs.

Does it matter ?—losing your sight?...
There's such splendid work for the blind;
And people will always be kind,
As you sit on the terrace remembering
And turning your face to the light.

Do they matter?—those dreams from the pit?...
You can drink and forget and be glad,
And people won't say that you're mad;
For they'll know you've fought for your country
And no one will worry a bit.

adriatic
06.10.2005., 10:10
Eryka kaže:
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
T. Ujević
:s

:)

last waltz
16.04.2009., 12:33
a ja sam uvijek mislila da je to arsenova pjesma;)

arsen ju je uglazbio, ja mislim..

last waltz
16.04.2009., 12:34
Sergej Jesenjin
Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri stali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
ostenila sedmero mladih,
ridjih stenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih cesljala njezna;
od trbuha njene topline
voda se topila snjezna.

A uvece, kao i vazda,
kad koke na lijegala krecu,
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu.

Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda.

A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene.

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece.

nokturno
16.04.2009., 21:06
Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Sapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Antun Gustav Matoš

annerri
18.04.2009., 16:39
TOTALNA PJESMA

starica prelazi Čobanija most
savijena kao upitnik

desetak metara nizvodno
starac lovi mrenove
kako kojeg uhvati
čisti ga kuhinjskim nožem
na kamenom zidu obale
i odlaze u najlonsku kesu

rijekom plove fekalije
u rijeci ribe jedu govna
i sanjare
to je starčeva večera
preko puta hotela Dardanija
penzioner zagledan u kontejner
kao u kristalnu kuglu
traga za pomijama

konačno shvatam
sve je stvar percepcije
na gladan stomak

u Hiperboreji na sjeveru
pisac nježnih zglobova
na bjelinu ekrana
ukucava svoje intimne nedoumice
njegova percepcija je bitnija
on piše djelo
za Nobelovu nagradu


Faruk Šehić

ISPRAZNITE SVOJA SRCA

ispraznite svoja srca
neka policijski doušnici
pročitaju vaša ljubavna pisma

ispraznite svoje džepove
neka trljaju ruke vlasnici
svemirskih hipermarketa

ispraznite svoje mozgove
neka nebo, mravi i mornari
s Kurska čuju vaše riječi

ispraznite svoje oružje
neka crkne hijerarhija
jezik nacija država

Faruk Šehić

Alenkica
19.04.2009., 02:01
IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze , živi bez psovke
i budi mirno nesretan
Tašte su suze , a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života
pa nek te vije bilo kud
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije ,
za let si , dušo stvorena....
za zemlju nije , za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
( Tin Ujević )

Amsteer
19.04.2009., 09:52
Mala, velika moja

Veceras cemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoce svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih zelja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
presla je buducnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.
Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,
s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
cekale su Ane, Zoje, Zanet.
Cekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih ociju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti...


Izet Sarajlic

ovu sam izabrala kao obranu na metodici nastave književnosti...prekrasna mi je...najprekrasnija...:cerek:

kkate
20.04.2009., 15:10
NOĆ


Htio bih ne znati i ne sanjati.
Tko bi me naučio kako da me ne bude,
da živim, a da zapravo ne živim?

Kako li traje voda?
Koje je nebo kamenja?

Nepokretan, sve dok selidbe
ne zaustave svoju sudbinu
i onda produže put u vjetru
hladnih arhipelaga.

Nepokretan, sa skrovitim životom
poput podzemna grada,
koji je umoran od svojih ulica,
koji se sakrio pod zemlju
i više nitko ne zna da postoji,
ostao je bez ruku i trgovina
i hrani se svojom tišinom.

Katkada biti nevidljiv,
govoriti bez riječi, čuti
samo pokoju kap kiše,
samo let pokoje sjene.


(Pablo Neruda)

kkate
20.04.2009., 15:11
ZAROBLJEN U JESENI


Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme,
umorno da bude sa mnom
malo po malo ode
i ostavi me sama.

Ostadoh s pijeskom dana,
s vodom,
s talogom
tužnog, umorenog tjedna.

- Što je? – reče mi
lišće Pariza – koga čekaš?

I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i oružnikâ.

Ostadoh sam
kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana
samo sol zime.

Ostadoh
tako bez ikoga, tako prazan
da je proplakalo
posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.

Nikada prije ni poslije
ne ostadoh
tako nenadano sam.
Bje dok sam nekoga čekao,
ne sjećam se,
bijaše glupo,
prolazno,
ali to bijaše
trenutačna samoća,
ona samoća
koja se bijaše izgubila na putu
i koja najednom, poput vlastite sjene,
razvi svoju beskrajnu zastavu.


Onda pobjegoh s onog
ludog ugla
najbrže što sam mogao,
bijaše kao da bježim
ispred noći
ili ispred mračnog kamena
koji se kotrlja.
Beznačajno je to što pričam,
no to mi se dogodilo dok sam čekao
ne znam koga, jednog dana.


(Pablo Neruda)

Školarka
20.04.2009., 15:22
JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

C.Baudelaire

kkate
21.04.2009., 16:23
BUBICA


Večeras, kad sam čitao Homera,
Bubica jedna na knjigu mi sleti.
I tako se,
Bezazlena i mala,
Najednom našla među bogovima.

Stvorenjce malo, što ćeš tu? –
Pomislih, dok se ona šetaše
Heksametrima –
Ti nisi bog, ni titan, ni heroj.
Samo si nježni osmijeh majke prirode,
Što pojavi se i već nestane.

Al tad se sjetih da je ona trun
Života pravoga,
I da je življa
Nego cijeli Olimp,
I bubica najednom posta velika,
A bozi mali.
I hodajući tako među bozima
Polako ušla je u moju pjesmu.

Stvorenjce malo, nek te ona sačuva,
Kao što jantar čuva druge bubice,
Što slučajno se u njem nađoše
Dok bješe smola još.


(Dobriša Cesarić)

annerri
22.04.2009., 02:01
umjetnik je prislonio svoje pohabane vrtne grabljice uza zid
jedne zagrebačke galerije u zvonimirovoj
u podrumu. malo je nedostajalo
da ti pošaljem sms, najgoru kletvu
koju sam znam: so long
marianne
tako sam umorna
gore u ćošku kraj uglate boce, cohen
hoće da mu pružim dlan, malo bi
čitao (svi hoće isto)
oko očiju mi se skupilo one krvi
što ju je umjetnikova žena
brisala s posjetitelja, ne vidim otipkati
ni OK. bilo bi dobro
da konobar zavuče ruke pod šank, iz trbuha mi
izvadi sve tvoje opuške
i poeziju, moju
sadomazo lopticu (svašta se može samo
perući čaše; biti uspješan
znači imati posao, dvoje djece i ne pisati
ništa osim čestitki i nagradnih
kupona – gotovo da kažem
naglas, ali nisi tu
to su samo neki španjolci za susjednim stolom slučajno
zalutali u moju sobu)



danas je bolje, ustala sam u pet i otišla u dućan
po jogurt. i naranče.
sve je u redu, mislim da mi samo fali
nekog voća (to
i previše
čitam bukowskog)
prekrasna žena u redu za blagajnu kupuje bijeli ronhil
kad bolje razmislim, pojma nemam
koje ti cigare pušiš (zvuči ljepše
nego cigareta, da nije tako
ne bi ju stavljao u usta) vidim samo
one zube
i filter
kako se labavo klati između (sve je poezija
djevojčica što se igra dječaka jer su joj naškodili
kolači od blata i padobranac
na dalekovodu, sasušeni skorup
s božje brade) prija ti
zgaziti palcem i kažiprstom
u pepeljaru prizor koji volim
nasmijati se
reći: ne znam
žena odlazi niz pločnik prema teslinoj (tako lijepa
sigurno nema djecu) u mrak
što se ne zna spustiti bez da nešto zgnječi
starac iza
na traku stavlja četiri zelenkaste
svinjske nogice u foliji i bananu. ja bih
da me opet malo ozljediš



zakopala sam bowiea u unutrašnjem dvorištu zgrade
u kartonskoj kutiji
za cipele. jer poezija je trauma
govora (nećemo
o tom).
preko sam nagrnula vlažnu zemlju i krpe
snijega, netko bi pomislio
da je to pas
zatrpao kost, ali nije – iskešeni roy
lichtenstein (slashing wrists!) rasuo je
točkice da temperira grad
crvene, žute i plave (crno i bijelo
su crno i bijelo i ne treba im pridavati
nikakvo drugo značenje)
dječak iz susjedstva koji se u tom trenu zatekao (počeli su
praznici) digao se na prste da vidi eksploziju
u njušci aviona (bol je zapravo
komplementarna znatiželji) taman
da ga dohvati točka
godinama poslije pitaju ga kako si
kaže im dobro
osim ovoga
naše se sudbine ne isprepliću, nagnem se
kroz prozor vidim ono mjesto dolje pulsira


Antonija Novaković

kkate
22.04.2009., 14:47
ŠTO ZNAČI JEDNA SUZA


Što znači jedna suza?
Da li će itko ikad znati
Što znači jedna mala suza?
Nijemo će oblaci proći
I stabla će dalje rasti
Rijeke će dalje teći
I more će zagušljivo šumit…
Što znači jedna suza?
Ceste će biti tihe,
Kuće će spavat.
Što znači jedna suza
Samo ću ja znati
I možda još netko
Samo će netko znati
I možda još ja.


(Ivan Slamnig)

kkate
25.04.2009., 10:39
POEZIJA


I bje u ono doba…dođe poezija
da me potraži. Ne znam, ne znam odakle je
banula, iz zime ili iz rijeke.
Ne znam ni kako ni kada.
Ne, ne bjehu to glasovi, ne bjehu
riječi, ni tišina,
ali zvala me iz jedne ulice,
iz krošnje noći,
iznenada, među ostalima,
među žestokim ognjevima,
ili dok se vraćam sam,
tamo je stajala bez lica
i dodirivala me.

Nisam znao što da kažem, usta mi
nisu znala
ništa odrediti,
oči mi bijahu slijepe,
a nešto je udaralo u mojoj duši,
groznica ili izgubljena krila,
i ostadoh sam
odgonetajući
tu opeklinu,
i napisah prvi nejasan redak,
nejasan, bez tijela, čistu
glupost,
čistu mudrost
onoga koji ništa ne zna,
i odjednom vidjeh
očišćeno i otvoreno nebo,
planete,
treptave plantaže,
sjenu probušenu,
izbodenu
strijelama, vatru i cvijeće
noć koja uspavljuje, svemir.

I ja, najsitnije biće,
pijan od goleme
ozvjezdane praznine,
na sliku i priliku
tajne,
osjetih se kao čisti dio bezdana
otkotrljah se sa zvijezdama,
srce mi se otisnu s vjetrom.


(Pablo Neruda)

kkate
25.04.2009., 10:41
ŠTO JE ZLO


Ne znati engleski, a čuti
za dobar engleski kriminalistički roman
koji nije preveden na njemački.

Za žege vidjeti čašu piva,
a ne imati novaca za nju.

Iznijeti novu misao
koja se ne da zaviti u neki Hölderlinov stih,
kako to čine profesori.

Na putovanju noću čuti valova šum
i biti svjestan da je to uvijek tako.

Pravo zlo: poziv u goste
kada je kod kuće u stanu tiše,
kava bolja
a razgovor nije potreban.

Najgore:
ne umrijeti ljeti
kada je sve svijetlo
i zemlja pod ašovom laka.


(Gottfried Benn)

kkate
26.04.2009., 08:47
SUNČANI GRAD


Moj veliki grade, sunčana šumo tornjeva i antena,
planirao sam te godinama i zamislio do sitnica:
zamislio sam široke bulevare s vijencima gustih krošanja,
trgove s vodoskocima i jatima golubova,
trgovine bez prodavača i blagajni, širom otvorene.
Zamislio sam stolove u sjeni stabala
spremljene za gozbu na koju su svi pozvani.
Bio sam zamislio prostrane zidove
na kojima svatko može
pisati riječi kakve hoće i izraziti svaku želju
pred svijetom i nebesima.
Sve sam bio predvidio, samo ne brave, katance i rešetke
stavio sam strogu zabranu: neka sve bude otvoreno!
Neka ljudi ulaze i izlaze gdje hoće, neka se vrata
pred njima sama otvaraju.

Sve sam bio predvidio, ali nijedna banka
ne htjede dati kredit za takav grad.
Ni jedan poduzetnik nije se htio latiti posla
da gradi kuće bez ključeva.

I tako eto moj veliki grad ostade dalek i nepoznat.

A ja se evo još uvijek, svake večeri, pognut i zabrinut,
vraćam kući ovom starom, prljavom ulicom
i zastajem pred izlozima staretinarnica i
strepim po mračnim stubištima
i posrćem, noseći u džepu, već pomalo otrcane,
planove moga velikog, sunčanog grada.


(Nikola Miličević)

annerri
28.04.2009., 22:02
JA MIŠLJAH

Ja mišljah, evo proljetna je šuma
Što okuplja me peludom i cvijećem,
I ptice što igraju se posred druma,
Ja mišljah, evo pod nebesa lijećem.
U okrepi srca-u okrepi uma!

Ja mišljah:evo otvori se nebo,
I anđeo je pred me došao i veli:
No, i tebe smo u Raj izveli.
Pa grij se za sve, što si dotle zebo,
Veseli se, veseli se, veseli?
....Ja mišljah: eto, otvori se nebo.


I htjedoh reći Bogu ili komu,
Što raskiidamo srce moje znade:
Produži čas moj, živjeti moj, živjet mi valjade,.-
I ne tjeraj me gdje mi noga stade
Jedanput jedva na prag raju tvom!.

Ja mišljah tako...nu ja ne znam kako,
Tek sudba hoće da začara šumu:
I sve je kamen-cvijet i ptić na ddrumu
Al' idol dragi sve se nježi lako
I smiješkom tepa i srcu i umu-
Ja gledam u nj i ne smijem da bih plako.

S. S. Kranjčević

Soul sister
29.04.2009., 10:01
Lady Lazarus

Ponovo sam to učinila!
Jedne godine u svakih deset
Pođe mi za rukom...

Poput hodajućeg čuda moja koža
Sjajna kao nacistički abažur
Moje desno stopalo

Pritiskivač za papire
Moje fino, židovsko rublje
Bez budućnosti.

Ljuska sa salvete
O moj neprijatelju
Da li se užasavam?...

Nos, očne duplje, čitav set zubi?
Gorki dah
Nestat će za dan.

Uskoro, uskoro meso
Grobnica će biti
Na svome na meni

I ja nasmiješena žena.
Tek mi je trideset.
I kao mačka mogu devet puta umrijeti.

Ovo je broj Tri.
Kakva glupost!
Uništiti svaku dekadu.

Kojih milijun niti.
Sitno stisnuta gužva
Ulazi da vidi

Kako me odmotavaju, ruke i stopala
Veliki ogoljeni izazov.
Dame, gospodo,
Ovo su moje ruke
Moja koljena.
Mogla bih biti kost i koža,

Ipak, ja sam ista
Identična žena.
Prvi put kad se dogodilo
Bilo mi je deset godina.
Bila je to nezgoda.

Drugi put mislila sam
Izdržati do kraja i
Ne vratiti se više nikada.
Ja uspavana skamenjena

Kao morska školjka.
Morali su zvati i zvati
I skidati s mene crve
Kao ljepljive bisere.

Umiranje
Je umjetnost, poput svega ostalog.
Ja to činim izuzetno dobro.

Ja to činim da izgleda kao pakao.
Ja to činim da izgleda stvarno.

Mislim da biste mogli reći da imam poziv.

Sasvim je jednostavno uraditi to u ćeliji.
Sasvim je jednostavno uraditi to i
Ne micati se.
To je teatralni
Povratak u prostranom danu
Na isto mjesto, isto lice,
Isti surovi
Zaboravljeni krik:

"Čudo!"
to me izluđuje
to je briga

za gledanje mojih ožiljaka to je
briga
za slušanje moga srca
to zaista prolazi.

I to je briga
Zaista velika briga
Za riječ ili dodir
Ili kap krvi
Ili vlat moje kose na mojoj
Odjeći
Tako je, gospodine doktore
Tako je, gospodine neprijatelju.
Ja sam tvoje djelo
Ja sam tvoja dragocjenost
Djevojčica od čistoga zlata
Što se rasplinjuje u vrisak
Okrećem se i sagorijevam
Nemojte misliti da potcjenjujem
Vašu veliku brigu.

Pepeo, pepeo...
Guraš i pobuđuješ
Meso, kost, ništa nema tamo...

Komad sapuna.
Vjenčani prsten.
Zlatno punjenje.

Gospode, Luciferu
Oprez
Oprez.

Evo me, dižem se iz mraka
i gutam ljude poput zraka...

Sylvia Plath

Malo Derište
02.05.2009., 23:40
"Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta."

Rainer Maria Rilke

annerri
08.05.2009., 00:16
BLAGA I DOBRA MJESEČINA

Blaga i dobra mjesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je utjeha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mjesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude bijel i lijep,
ko latice divnoga cvijeta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedjelih djevojaka
daje ljepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cvijeća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mjesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.

Svi koji mnogo stradaju
ne vole obijesno sunce.
Mjesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cvijeća
ona je bolesnim,
ko blijedi prsti djevojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pjesama
zvoni u srcu nesrećnih.

Blaga mjesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.


Ivo Andrić

sused3124
11.05.2009., 19:59
pahuljica

Pahuljica mala
Zašto nisi pala
Jutra ovog
novog
Na stablo
debelo

Još nisi pala
A čekaju te stabla
Da zima bude bijela
A ne da kiša lijeva

Reci mi
pahuljice mala
zašto nisi pala?

Vedran Jurić

sused3124
11.05.2009., 20:06
ovo je jedan suvremeni pjesnik napisao nije poznat ali mi se svidjela ova pjesma.

kkate
12.05.2009., 14:16
PUTOVANJE


Drugi prte za sobom teške kovčege
i sanduke; ali moja je prtljaga
lakša od paunova perca i sunčane
zrake. Ja nemam ni zlata ni
srebra, ni pokućstva ni posuđa
ni rublja u pletenim košarama
ili izrezanim škrinjama.
Ali moj je Bol, taj mjehur
od sapunice, tako gust i težak da
nema tezulje na kojoj bih ga
mogao vagati. Ali moj je Očaj
tako masivan da bi mogao
potopiti najčvršću lađu; pa
opet valja putovati.


(Tin Ujević)

-- blacky --
19.05.2009., 22:21
I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje,
Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi,
O, malen je dar nam dan,
jer sav život - to je san,
a san su i sami snovi.


(Ovo nije doista pjesma, ovo je drama u stihu, ali predivan dio i volio bih ga podjeliti sa svima vama, a posebno s onima koji ne znaju o čemu se radi.

Pedro Calderon de la Barca, Život je san. )

ptica dronta
30.05.2009., 17:37
Nekad sam bio miš i sve
Ivan Slamnig

Nekad sam bio miš i sve,
a sad sam opet niš i ne,

nekad me nosila tvoja aura,
a sad sam teži od dinosaura

i bljutav sam ko dronta (dodo)*
ko kad sam Ile de Franceom odo

i čeko štap za svakim uglom
- to pravo ptičjeg svijeta ruglo

što leti slabo, a bježi lošo.
O baš je dobro što je ošo.

* “Vriedno je, da spomenemo još jednu izumrlu vrstu ptičju vrlo čudnovata oblika, od koje imademo i opise, pače i sliku sačuvanu. To je d r o n t a (sl. 51.), što je živjela na otocima Ile de France i Bourbonu. Tu ju je našao na svom slavnom putu Vasco de Gama g. 1497. u velikoj množini. Živjela je još tamo do konca sedamnaestoga vieka, od kada je posve nestala. Bila je to prava rugoba od ptice. Debelo, zdepasto tielo počivalo je na dvie kratke noge, pomoću kojih je lošo bježati mogla. Ali je još slabije letjeti mogla, budući da su joj krila bila razvita kao malena dva tubeljka. Na repu je imala nekoliko razčihanih pera. Nada sve ju ružila grdosija od kljuna, mnogo veći od glave. Ta je rugoba bila uz to vrlo tupa, te su je ljudi mogli po volji štapovima ubijati i tako napokon posve iztriebiti. Meso joj nije valjalo i izim možda stručnjaka ne će valjda nitko požaliti, što je takvoga rugla iz ptičjega svieta nestalo.” Dr. Stjepan Gjurašin, Ptice, prirodopisne i kulturne crtice, dio prvi, sa sto i sedam slika. Zagreb, naklada “Matice hrvatske”, 1899, str. 60.

cabon
14.06.2009., 03:34
a ja sam uvijek mislila da je to arsenova pjesma;)

a ja da je lauseviceva (http://www.youtube.com/watch?v=xAELKcTYY90)

Tautou
24.06.2009., 03:02
NA SAGU, BULJEĆI U SEBE

Kakva svečanost
Jedan po jedan svi me napustili
Najteže bilo je zadnjima
Toliko su patili zbog sebe

Zatim me ostavila električna sijalica, raspored
stvari, na kraju sjećanje
Jedan poniženi svijet nadošao je sulud
od slobode
A ja, odviše uzvišen da bih vladao
Savih se na sagu buljeći u sebe


Slavko Mihalić

Tautou
24.06.2009., 21:06
MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
razara lice.


Slavko Mihalić

Tautou
25.06.2009., 00:00
SVE JE BILO TU
I VIŠE NIČEG NIJE BILO

Svijet nam je jučer umro na rukama.
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeći u ništavilo, prodavači novina
vikali su još glasnije
naslove vijesti s posljednjih stranica.

A više nismo niti među sobom;
strmoglavo padamo slojevima stvarnosti
izgovarajući svoje prostačke pozdrave.

Ne ugasi se niti jedna svjetiljka,
premda nikakva svjetla više nije bilo,
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
željeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.

Vjetar obleti zemlju pa leže u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.
Poput metaka vlakovi su pogađali
postaje.


Slavko Mihalić

annerri
29.06.2009., 20:10
NE SAŽALJEVA SE REFREN

idem van
iz njegove tmine
uspinjat ću se slikama
svaka slika jedna stepenica
a cilj je nepoznat
ali
sagradite stepenice
jeste li ambiciozna
kad je profesor filozofije
pitao čega se sjećamo
nisam se sjetila
čega
život je refren
ne sažaljeva se refren
umijeće pjevanja jezika
i ja ionako moram
znati što ću s glasovima


Antonija Novaković

asja I
02.07.2009., 09:03
JOAN PERUCHO

GODINE SU KAO LIŠĆE

Glas, sjena,
prostrani pijesak po kojem se suze gube,
pismo vjerojatne ljubavi,
onaj djetinjasti svrbež što upravljaše
sudbinom
kao i božanstvena prikupljena mladost,
što bijahu drugo nego li ljupka varka
i beskorisna laž,
a ipak dostatne za bol što utamničuje?
Katkad vjetar kuca na neka vrata
ili nježno neku savjest razbuđuje,
ali godine su kao lišće
što ga isti vjetar sobom nosi
po oronulim i zlokobnim stazama.
Ne pokušavajte, stoga, živjeti,
bila bi to samo jedna drevna uspomena.

Tautou
04.07.2009., 00:27
SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid - po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza - da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe


Slavko Mihalić

cabon
05.07.2009., 04:56
Skender Kulenovic




Stecak mramorni cuti govorm scena po boku,
jaci od kandza kise, povampirenja i kradje.
Njegov mjesec i sunce, sto znace posmrtne ladje,
davno su prevezli dusu, vjekuju sad u doku.


Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze sto tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se sapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred cela.


Zasto sam dosao ovdje, kad sve vec ovdje pise?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom disem.
Cuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi tese zuna.


Stihove sto jos bruje dlijetom po stecku svom stisaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lisaj,
lezi pod stecak stiha bez prevoznika-cuna.





Skender Kulenovic

melin
09.07.2009., 14:08
Čuang Ce

"Spavam i sanjam da sam leptir
koji spava i sanja da je čovjek
koji sanja i spava da je leptir"

:s

Soul sister
11.07.2009., 18:10
Ti ćeš živjeti i kad ti se oči sklope
Živjećeš u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjećeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti

Mak Dizdar

Srebrenica (http://www.youtube.com/watch?v=7gaKRFQdkOk)

Srebrenica - Tarik Samarah (http://www.youtube.com/watch?v=rmNBXYg8UX4&feature=related)

Tautou
20.07.2009., 17:57
IDEM PUT SVOJ UNATRAG

Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoju unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko


Slavko Mihalić

Soul sister
22.07.2009., 12:35
KRINOVI

U polju i u gori bijeli krinovi procvali
Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori
I kada tiho između procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš
Možda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili
Između procvalih bijelih cvjetova
Pitajući se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi
Da li su to nečiji klikovi
Ili
Krikovi
Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespućima ovim
Beznadno
Gazili

U potrazi za bijelim cvijećem

Mak Dizdar

Lilium (http://www.youtube.com/watch?v=uIYNQgoMB9E)

Soul sister
05.08.2009., 10:56
Na rubu vode

Pada večer. Tisuće hladnih gavranova
skupljaju se oko jezera. Temperatura se spušta
ne obližnju uzvisinu. Zalazak sunca na zapadu
iščezava u grmlju.

Na rubu vode pjevam tihim glasom,
zamišljam sebe kako lapćem vodu jezikom
sve do pojave zvijezda u riječima moje pjesme,
i gaženja tragova suza.

Cai Tianxin

annerri
05.09.2009., 19:45
 
Bjeline

Topla je i svijetla riječ "ljeto"
 Kod svake list je, poput malog uha,
Trepereć slušo strah tvog bludnog duha,
  Što drhtaše u šumi blizu grada
   U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
     Topla je i svijetla riječ "ljeto".
         Svaki list je znao izreć "jesen",
           Kada bi tiho pado vlažan rujan
           Ko tvoja usna; mekan, jedva čujan;
           Tvoj duh bi presto na šum da treperi
             Šapćući lišću: mek nam krevet steri!
             Svaki list je znao izreć "jesen".
           A sad lišće ne šapće, nit sluša:
           U krovištu sad naše male šume
           Blijedi se snijeg i ulazi u me
           Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
                   I jesen bješe, kada tvoje tijelo
                   Bijelilo se, toplo kao duša.

Ivan Goran Kovačić

(1913 - 1943)

Perzefon@
06.09.2009., 08:50
@annerri, hvala za ovu prekrasnu Kovačićevu pjesmu. Nisam je znala.

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
a vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
udijeli mu još dva južna dana,
nek ispod ploda savine se grana,
a vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
sagradit neće. Tko je sada sam,
ostat će sam, da sluša romon kiše,
da bdije, čita, duga pisma piše,
i luta po alejama, gdje dah
jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

R. M. Rilke

annerri
12.09.2009., 03:51
Rilkea volim, a za "Bjeline" koliko god čitala, teško mi je svrstati istu u ljubavne ili neljubavne. Iako ljubav izvire iz svakog stiha. :)

didac
28.09.2009., 19:27
Djecak

Djecak je ubio lastu, a ostali djecaci su povikali:
- Umrijece ti majka!... Ko ubije lastu, umrijece mu majka!
- Ja nemam majku - rekao je Djecak.
- Onda ce ti umrijeti otac.
- Nemam oca.
- A brata, sestru... ?
- Nemam ni brata ni sestru.
- Nemas bas nikoga?!
- Nikoga.
Djecaci su se zbunili. Kakva nesreca moze da snadje nekoga ko je vec toliko nesrecan?

Tisina je potrajala dugo, a onda se oglasi Djecak milujuci svoju zrtvu u kojoj vise nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika...

- Zao mi je lastu - rekao je tiho.

V. Nikolic

Gošća
28.09.2009., 22:28
@annerri, hvala za ovu prekrasnu Kovačićevu pjesmu. Nisam je znala.

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
a vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
udijeli mu još dva južna dana,
nek ispod ploda savine se grana,
a vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
sagradit neće. Tko je sada sam,
ostat će sam, da sluša romon kiše,
da bdije, čita, duga pisma piše,
i luta po alejama, gdje dah
jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

R. M. Rilke

Lijepo :top:

ptica dronta
05.10.2009., 13:25
Zapravo ne znam jel pjesma Paul Éluarda (1885-1952) iz koje je stih "Zemlja je plava kao naranča" ljubavna ili neljubavna, voljela bih je pročitati u cjelosti. :) Ima li je tko?

ptica dronta
08.10.2009., 16:01
TUŽALJKA ZA IGNACIJEM SÁNCHEZ MEJÍASOM
Mojoj dragoj prijateljici Encarnacion Lopez Juelvez
1935.
Federico Garcia Lorca

1

Probod i smrt

U pet sati predveče.
Bijaše točno pet sati predveče.
Jedno dijete donese bijelu ponjavu
u pet sati predveče
Košaru vapna već pripravljenu
u pet sati predveče.
Ostalo bijaše smrt i samo smrt
u pet sati predveče.

Vjetar podignu pahulje pamuka
u pet sati predveče.
I oksid posija kristal i nikal
u pet sati predveče.
Već se bori golubica s leopardom
u pet sati predveče.
I bedro s jednim tužnim rogom
u pet sati predveče.
Brujanje otpoče muklih zvukova
u pet sati predveče.
Zvonjava zvona dima i sićana
u pet sati predveče.
Na uglovima tišine skupine
u pet sati predveče.
I bik Jedini srca uspravna!
u pet sati predveče.
Kad probijati stade snježni znoj
u pet sati predveče,
kad se arena jodom pokrila
u pet sati predveče,
smrt stavi svoje sjeme u ranu
u pet sati predveče.
U pet sati predveče.

Bijaše točno pet sati predveče.
Lijes na točkovima njegov je log
u pet sati predveče.
Kosti i frule šume mu u ušima
u pet sati predveče.
I bik već riče u čelu njegovu
u pet sati predveče.
Soba se prelijeva agonijom
u pet sati predveče.
A iz daljina već vučac prilazi
u pet sati predveče.
Truba krina na zelenoj preponi
u pet sati predveče.

I rane su kao sunaca palile
u pet sati predveče,
i gomila razbijaše prozore
u pet sati predveče.
U pet sati predveče.
Jao, staršnih li pet sati predveče!
Bijaše pet sati na svim urama!
Bijaše pet sati u sjeni predveče!


2

Prolivena krv

Neću da vidim krv!

Reci mjesecu da dodje,
jer neću da vidim krv
Ignacijevu na pijesku.

Neću da vidim krv!

Mjesec širom rastvoren...
Konj spokojnih oblaka
i arena siva od sna
s vrbama na ogradama.

Neću da vidim krv!

Nek izgori uspomena.
Kažite to jasminima,
cvijeću malene bjeline!

Neću da vidim krv!

Krava starog svijeta
jezikom tužnim prelazila
preko golubice od krvi
prolivene po pijesku,
a bikovi iz guisanda,
napol smrt i napol kamen,
riknuše ko dva vijeka
umorna od hoda zemljom.
Ne.
Neću da vidim krv!
Uz stube se Ignacio penje
svu svoju smrt na pleću nosi,
Tražio je osvit dana,
a svitanja ne bijaše.
Tražio svoj profil oštri,
ali san ga pomućuje.
Tražio je lijepo tijelo,
ali nađe krv otprtu.
Ne ištite da je vidim!
Neću da čujem mlaza
svakog časa sve to tanjeg;
toga mlaza što osvjetljuje
gledalište i što pada
po odjeći i po puti
na takninu i na kožu
gomile uznemirene.
Tko mi viče da se sagnem!
Ne ištite da je vidim!

Oči mu se ne sklopiše
kad rogove pred sobom vidje,
ali majke strahovite
podigoše svoje glave.
I međ stadom na pašnjacima
tajnih glasa glas se diže
što vikaše nebeske bike,
provodnike blijede magle.
Ne bješe kneza u Sevilli
koji bi mu bio nalik,
mača do njegova mača,
niti srca tako prava.
Kao rijeka od lavova
snaga mu čudesna bješe
i ko torzo od mramora
opreznost mu ocrtana.
Uzduh Rima andaluškog
pozlaćivao mu glavu
gdje mu smiješak bješe smilje
od soli i od razuma.
Silna l' torera u arenai!
Dobra l' gorana u gori!
Kako bješe blag sa klasom!
Kako tvrd sa ostrugama!
Kako bješe s rosom mio!
Kako blistav za svetkovina!
Kako strašan sa posljednjim
banderillama pomrčine.

Al on već zauvijek sniva.
Mahovine vbeć i trave
sigurna prsta otvatraju
cvijet njegove mrtve glave.
I krv mu već šumeć pjeva:
pjeva barama i livadama,
niz rogove u strahu klizi,
bez duše u magli dršće,
spotiče o bezbroj papaka,
kao dug, mrk, čemeran jezik,
da najzad stvori mlaku agonije
do Gudalquivira zvijezda.
Oh, bijeli zide Španije!
Oh, crni biče pecali!
Oh tvrda krvi Ignacijeva!
Oh, njegovih žila slavuju!
Ne.
Neću da vidim krv!
Nema kaleža da je sakupi,
nema lastavica da je popiju,
nema svjetlosti inja da je saledi,
pjesme nema, nit potopa ljiljana,
kristala nema da je srebrom prekrije.
Ne.
Ja neću da vidim krv!


3

Tijelo na odru

Kamen je čelo u kojem jauču sanje
bez svijene vode i smrznutih čempresa.
Kamen je hrbat štono vrijeme nosi
sa stablima suza i vrpcama i planetima.

Vidio sam sve sive kiše kako jure za talazima
dižući svoje krhke ruke izrešetane
da ih ne zdrobi kamen ispruženi,
što raščinja njina uda ne upijajući krv.

Jer kamen skuplja sjemenke i oblake,
kosture ševa i kurjaka polutame;
al on ne daje zvuka, ni kristala ni ognja
osim arena i arena i još arena bez zidova.

Već je na kamenu Ignacio blagorodni.
Već je dokončao; što je? Gledajte mu lice:
smrt ga je prekrila sumporom blijedimn
i natakla mu glavu tamna minotaura.

Već je dokončao. Kiša mu kroz usta nadire,
Zrak, kao mahnit, napušta mu šuplju grud,
a Ljubav, mokra od suza snježnih,
grije se na vrhu pašnjaka bikova.

Što kažu? Gnjila tišina sve pokriva.
Tu smo pred tijelom na odru što iščezava,
tijelom svijetla oblika što bje gnijezdo slavujima,
i vidimo gdje se šupljinama bez dna ispunja.

Tko gužva mrtavčki pokrov? Neistinu govore!
Ovdje nitko ne pjeva, i ne plače u kutu,
niti ostrugama bode, niti plaši zmiju.
Ovdje hoću da vidim samo odlučne oči,
da gledaju ovo tijelo bez mogućeg odmora.

Ovdje hoću da vidim ljude tvrda glasa,
one što krote konje i što vladaju talasima,
ljude kojih kosturi zvone i koji pjevaju
ustima punim sunca i bjelutaka.

Ovdje hoću da ih vidim. Pred kamenom.
Pred ovim tijelom uzda izlomljenih.
Hoću da me nauče gdje je krajnji izlaz
ovome kapetanu što ga ulanči smrt.

Hoću da me nauče plaču što je kao rijeka
a blagim maglama i dubokim obalama
da odnese tijelo Ignacijevo i da se izgubi
ne slušajuć dvostrukog dahtanja bikova.

Neka se izgubi u okrugloj areni mjeseca,
što se, malen, čini tužno blašče nepomično;
nek se izgubi u noći bez ribljeg pjevanja,
i u šikarama bijelim dima smrznuta.

Neću da mu pokriju lice maramama,
neka se privikne na smrt što ga ispunja.
Idi, Ignacio, ne slušaj topla rikanja.
Spavaj, leti, počivaj! I more umire.


4

Odsutna duša

Ne pozna te ni bik, ni smokva,
ni konji, ni mravi tvoje kuće.
Ne pozna te ni dijete, ni veče,
jer ti si mrtav zauvijek.

Ne pozna te ni hrbat kamena,
ni crna svila u kojoj se raspadaš.
Ni uspomena te tvoja nijema ne pozna,
jer ti si mrtav zauvijek.

Doći će jesen s trubama
grozdovima oblaka i skupljenim gorama,
al nitko neće htjeti da ti gleda očiju,
jer ti si mrtav zauvijek.

Jer ti si mrtav zauvijek,
kao svi mrtvi Zemljini,
kao svi mrtvi što se zaborave
u jednoj hrpi pasa ugaslih.

Nitko te ne pozna. Ne. Al ja o tebi pjevam.
Pjevam za buduće tvoj lik i tvoju draž.
Znamenitu zrelost tvoga umiještva.
Tvoju želju za smrću i njenih usta okusu.
I tugu na dnu tvoje hrabre radosti.

Kasno će se roditi, ako se roditi uzmogne,
Andalužanin tako sjajan, tako bogat pustolovinom.
Ja pjevam njegovu skladnost riječima što jauču
i pamtim jedan tužni lahor usred maslina.

pantalaimon
08.10.2009., 23:29
ROMANSA O LUNI


Luna je, obla poput nara.
ušla u kovacnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajuci raspusna i cista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dodu,
napravice od tvog srca
derdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dodu, naci ce te
na nakovnju, ociju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Vec cujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovacnici ležalo je dete
na nakovnju, ociju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseci san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i ociju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noci!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovacnici lelecu Cigani
i placu gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

annerri
20.10.2009., 23:38
Čovjek i pas

Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.
Dane i tjedne sami, prošla je zima i ljeto,
u sobi nekog hotela živjehu čovjek i pseto.
Jeli su ista jela, pili su ista pića.
Čovjek je živio pseći, jer to je tužna priča.
Pas se je zvao Petar, čovjek se zvao Sava.
U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava.
Godine tako su prošle, postoje takve krize,
čovjek, uz narav pseću — dobije želju da grize.
Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.
Ne zna se tko je čovjek, ne zna se tko je pseto.
Zajedno laju na mjesec — samoća, jad i bijeda.
Čovjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.
No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lišće žuti,
u jesen svaka ljubav svoj tužni konac sluti),
gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu
i osmoro dlakavih nogu izišlo je na cestu.
Pošli su korakom složnim u susret psećoj sudbini.
Oboje vidješe nebo i zvijezde u daljini.
No odjednom, očajni jauk razbije grad na pola:
iz prvog ugla banu siva šinterska kola,
i Sivi razapne mrežu na četiri strane svijeta.
Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.
Čovjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
Sada u kolima istim voze se istome kraju.
Jer, ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča —
o psima i o psima.

Vratar je sanjao vrata, velika i od zlata,
i kitu krizantema, i ljubav koje nema.
No, četiri para nogu, dva podvijena repa,
osmoro dlakavih šapa i četiri oka slijepa
prošli su pored njega. (Čovjek i pseto skupa).
Napolju bijaše hladno, i kiša ulicu kupa.

Zvonimir Balog

diki
23.11.2009., 11:01
SPAVAČ U DOLINI

Kroz kotlinu ludo rječina šumori
Vješajuć na zelen srebrnaste trake.
Užareno sunce već zori na gori,
A u malom dolu ljeskaju se zrake.

Leži mladi ratnik sred kuštravih trava,
Oko gole glave glazba vlati šušti.
Otvorenih usta, blijed ispružen spava.
Po njegovu logu svjetlost neba pljušti.

Spava. Obris nogu perunika skriva.
Ko bolesno čedo tu nasmješen sniva.
O, zagrli ga, zemljo, tako mu je zima!

Ćuh nosnice zalud draška mirisima,
On ukočen leži s rukom na grudima,
Gdje dvije rujne rane s desne strane ima.

Arthur Rimbaud

annerri
27.12.2009., 00:04
Pahulje, pahulje, pa hulje

Sve što niže padam
sve više svijet se veseli,
U padu se masovno dopadam.
Svatko me gazit poželi.
Slobodno gazite, onako svojski,
bez milosti, bez dobrote.
Ja padam, madam, za vašu sreću.
Za kulisu vaše ljepote.
Samo bez nježnosti, molim,
ne sniježite, gazite jače!
Stvarno me ništa ne boli,
probajte čizmom, dapače.
Bez bojazni, krzneni zimzeleni,
divljač je na banketu.
Zdušnije, zdušnije, ingeniozni,
do guše mi zarijte petu.
Nešto premekano gazite krhki.
U padu vrlo smo bliski.
Učeni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.
Ne libite se, gazite jače,
koliko srce vam voli.
U ime čiste duše što plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.
Zdravo, gradski čistači jave!
Ne lopatom, sam ću se dići.
Već oblak bijelom gestom zove -
bez traga ću, bez traga, otići.

E. Kišević

ptica dronta
27.12.2009., 17:38
Prolaznost
Gustav Krklec

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.
Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.
I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.

ptica dronta
27.12.2009., 17:49
Srebrna cesta
Gustav Krklec

1
Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -
izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.
2
Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.
Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.
3
Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.

didac
13.01.2010., 18:24
IZGUBLJENI BISER


Jucer, jos se srecom osmjehivo dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je traziti, znam.
Ali ja isto tako znam
da ce sutra doci netko drugi
i naci moj biser,
dosnivati izgubljeni san.

Enes Kisevic

annerri
02.02.2010., 21:25
Ponekad mi je potrebno da padnem

Ponekad mi je potrebno da padnem
kako bih se mogao ponovno dići,
otresti prašinu sa odijela,
ispraviti krvave dlanove i koljena,
pogledati unaokolo
pejzaž pozlaćenih rubova
i krenuti iz početka.

Ponekad mi je potrebno
kako se već kaže:
da se srozam
kako bih se ponovno mogao uzdizati
u nedjeljno prijepodne
obrijati se, vezati kravatu,
sprati krivicu
i odvesti zagonetnu djevojčicu
na kolače.

Ponekad mi je potrebno
da se napijem
kako bih se mogao trijezniti,
mučno i predugo
sastavljati se od kamenih kocaka,
popiti kavu u dubokoj šutnji
i stajati na vratima
izložen visokom valu.

Kažem: ponekad
i to bi bilo dobro,
ali to je već tako često
da ja samo posrćem
od predaha do predaha.

Arsen Dedić

Primitive
04.02.2010., 18:21
Sedmi dan nade

Već sedmi dan imam osjećaj da će se nešto veliko
dogoditi i razgovaram sam sa sobom
i mučim probleme s probavom; čirevi promjena
godišnjeg doba i gutam roter
i ništa samo nekakva kiselina u grlu
mučnina u želucu mukla bol
oko srca i šetam iz sobe u sobu i zatim
u zahod i ponovo iz sobe
u sobu i nježno dotičem trbuh kao
da očekujem žilete ili kao da sam žensko
u blagoslovljenom stanju i razmišljam
o gorućim svjetskim pitanjima o
posljednjim izjavama francuskog predsjednika
o mjerama za okončanje inflacije
i sporog rasta:
nikome ne ide glatko
i brine me ovaj svijet
i brinu me zakon i red i brine me pitanje
kao to zapravo odlaze dolari
što ne navrate
i pregledavam pristigle račune
(nešto mi ne štima) i pitam se kako ću dalje...
na kredit ili gotovinu
i ima li uopće išta smisla u mojim godinama,

Boris Maruna

crna, ali jedna od najdrazih.

annerri
10.02.2010., 21:30
SPALITI ZEMLJU

Istog časa kako si otišla
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi
nego općenito; svi
stihovi ljubavni stihovi politički
i stihovi o smrti

Koji su se na tebi grijali
koje sam mogao na tebi ispitati
s pogledom na tebe
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisani na tvojoj načetoj puti
potražiti ih u tvojim
gorućim usnama

I sad mi se postavlja pitanje:
što ostaje od poezije
kad se rastane od one
koja me na nju silila

Istog časa kad si otišla
pokušavao sam spasiti
pokušavao sam ispraviti
pokušavao zalijepiti
ali udarci udarci
kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa »trava prerasla«
i na koncu
zvučni znak
zračni znak očajanja

To sve sabrati
i spaliti za sobom
na prijevaru
na izdaju
pokorenu zemlju ljubavnika

Arsen Dedić


KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo"
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno

I neću znati što se sa mnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I neću znati što se sa mnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema.

I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli.

Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi.
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi.

A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi,
ja moram dalje - uvijek nade ima,
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi.

Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta

Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu što promijenilo se nije,
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije

Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose

Arsen Dedić

avant-garde
11.02.2010., 12:36
PROLJEĆE

Ja sam iz ulice gdje se topola čudi, gdje
daljina drhti, kuća se boji pada, gdje
zrak je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.

Gdje je večer prazna ko priča prekinuta,
koju zvijezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.

B.Pasternak

anestezija
14.02.2010., 01:44
neki ljudi su mladi i ništa
više a
a neki ljudi stari i ništa
više
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.

i da muve nose
odeću
i sve zgrade izgore u
znatnoj vatri,
da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više a
neki ljudi stari i ništa
više
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.

ono nekoliko drukčijuh
dovoljno brzo uklanja
policija, ili njihove majke,
njihova braća, ostali; i
oni sami.

sve sto ostaje ono je sto
vidiš.

teško je.



Carls Bukovski

didac
17.02.2010., 22:23
Pješčana Kula

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.



Vesna Krmpotić

didac
17.02.2010., 22:36
Život

Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.

I, vidiš, to uteši me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,
malo niže,
pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta će biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrči neko ozeblo, tuđe, dete
i zagrli me.

Miloš Crnjanski

didac
18.02.2010., 20:09
OPROŠTAJ


Ovdi usrid luke naša mlada plavca
uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putem svoga plova
gre prez kog vojvode i zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
--ki va versih libar množ harvacki skova--
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni,
mi dobročasimo garb slovućeg greba
i tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule ! Pojti ćemo, poni
žaju imimo velu sunčenoga neba:
korugva nam ćuhta; gremo mi puntari !


Tin Ujević

didac
19.02.2010., 20:30
LEUTE MOJ

Dogodilo se to jednoga dana u misecu,
tamo neke teške godine,
osta si sam,
napušten brod,
leute moj.

Rastočija si se
ka barilo,
leute moj.
I mriža je sagnjila,
leute moj,
osta si sam,
napušten brod.

Suze su nestale
iz tila tvog,
leute moj.
A sićanja naviru,
leute moj,
osta si sam,
tužan i tih.

Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)
Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)

Dogodilo se to jednoga dana u misecu,
tamo neke teške godine,

Toma Bebić

didac
20.02.2010., 21:07
Tina nikad dovoljno...



ROMAR


Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.

Ako sam često plakao,
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.

Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.

Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.

I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima ni starima,

ja nisam rane kazao.

Tin Ujević

* romar-hodočasnik

didac
21.02.2010., 19:01
Lake misli

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

Danijel Dragojević

didac
23.02.2010., 19:54
Zima u Komiži

Riječi su ljepše od svega što izgovaram
najbolje nam se odmah pribrojiti moru
ribarski su brodovi sasvim tiho uplovili u vrijeme
praćkaju se uspomene u našim tijesnim izlascima
ljepotice su se sačuvale za svoje bolje godine
kameni se sat pažljivo zagleda u naša požutjela lica
uvala je još uvijek starija od antičke zdjele
tek nekoliko koraka spaja dva obamrla prostora
ništa više nije naše da bi nas ovdje zateklo
nejasni nam se ljudi izruguju na obali
izgubili smo kosu i prijatelje
nesvjesni smo jasnoće dana težine srca
zahvaljujemo i ovoj svjetlosti na prepoznavanju

Komiška riva, zima 2006.


Jakša Fiamengo

didac
24.02.2010., 20:20
Zora

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka

I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba...

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.


Aleksa Šantić

didac
27.02.2010., 21:42
VISOKI JABLANI


Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.


Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...


Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.


Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava


Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.


Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.


Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.


Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde !



T.Ujević

avant-garde
28.02.2010., 18:53
ARS POETICA

Između sjene i prostora, između vojarni i sluškinja
obdaren jedinstvenim srcem i zlokobnim snima
odjednom blijed, uvela čela
i žalošću bijesna udovca za svaki dan života,
jao, za svaku nevidljivu kaplju koju dremljivo pijem
i svaki zvuk koji strepeći prihvaćam,
imam istu daleku žeđ i istu hladnu vrućicu
sluh što se rađa, okolišajuću tjeskobu,
kao da dolaze lopovi ili sablasti
i u ljusci čvrsta i duboka obujma,
kao poniženi konobar, kao pomalo promuklo
zvono,
kao staro zrcalo, kao miris napuštene kuće
u koju gosti dolaze noću žestoko
pijani,
i osjeća se smrad robe razbacane po podu, i odsutnost
cvijeća

- možda drukčije kazano, nešto manje žalosno - ,
ali doista, odjednom, ovaj vjetar što šiba moja prsa,
noći neograničena prostora što padaju u moju sobu,
jutarnji žamor što gori žrtvovanjem
sad traže od mene proročanstvo koje je u meni, s bolom
i nesrećom stvari koje zovu bez odgovora
s kretnjom bez počinka, ime koje ne razabirem.

-P.Neruda

didac
28.02.2010., 20:17
Tiha, tiha pjesma

Tiho kos u grmu spava,
A još tiše raste trava.

Tiho tamni bor šumori,
A još tiše trešnja zori.

Tih je zeko ispod granja
A još tiše bilje sanja.

Raznobojne snove sniva
Cvijeće, šuma, polja, njiva.

Svud su snovi razasuti:
Jaglac sanja san svoj žuti,

Modro sanja šumarica,
Ljubičasto ljubičica,

Nebo plavo-potočnica,
Bijelu iskru tratinčica,

A duboko sanja noć
Ti još dublje...Laku noć!

Grigor Vitez

didac
01.03.2010., 12:32
Dobro jutro dzezeri

Dobro jutro dzezeri
dobro jutro majstori
dal' ce da vas umori
ovaj bi-bap jutarnji
ovaj bi-bap jutarnji

Setite se dzezeri
kad su bili ameri
kad su crnci svirali
da li su folirali
setite se dzezeri

Ref.
Sta bi reko Davis Miles
sta bi rekao Coltrain
u kafani sviras bas
with a bi-bop in your vein
with a bi-bop in your vein

Sta sad vredi tehnika
okreces tri akorda
sta sad vrede svetske zvake
kad svirate narodnjake
dobro jutro dzezeri

Ref.

Bluza puni dzepovi
a na srcu stepovi
dole ispod Slavije
kada sina savije
kuci idu dzezeri

Bajaga

didac
03.03.2010., 21:37
Bolja je ptica


Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.

Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.

Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti.


Fernando Pessoa

didac
04.03.2010., 16:11
DVA PEJZAŽA

II




Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.

I kad sam otvorio prozor,
Blistav od kapi kiše,
Trznula se je grana
I još se lagano njiše.

"Gledaj" - glas mi se javi -
"Iskrice noći lete....."
I vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv - ginu i - svijete.

"Tko mi to kaza?" - viknuh,
Al grmlje i bašta sniva,
Tek mjesec nad svijetlim rubom
Naglije hiti i pliva.

"Zdravstvuj!" - i smijeh se pronije.
Il prosu se šaka pijeska?
Ja ne znam.-- Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska....

Savremenik, 1906.



VLADIMIR VIDRIĆ (1875-1909)

didac
05.03.2010., 13:09
Daljnje instrukcije

Dajte, moje pjesme, izrazimo naše niže strasti,
izrazimo našu zavist ljudima sigurna posla,
bez brige za budućnost.
Daljne instrukcije
Dajte, moje pjesme, izrazimo naše niže strasti,
izrazimo našu zavist ljudima sigurna posla,
bez brige za budućnost.
Vrlo ste besposlene, moje pjesme.
Bojim se, zlo ćete svršiti.
Zastajkujete po ulicama,
Tumarate po uglovima i stajalištima autobusa,
Ne radite skoro posve ništa.
Vi čak ne izražavate naše unutarnje plemenitosti;
Vi ćete vrlo zlo svršiti.
A ja?
Ja sam otišao poluslomljen,
Ja sam vam toliko toga pričao da vas skoro vidim oko sebe.
Drske male životinje, bestidne, bez odjeće!
Ali vi, najnovije pjesme od sviju,
Vi niste dovoljno stare da učinite mnogo zla,
Nabavit ću vam zeleni kaput iz Kine
Sa zmajevima izvezenim na njemu,
Nabavit ću vam skrletne svilene hlače
Sa statue djeteta Krista u Santa Maria Novella,
Da ne kažu da oskudjevamo ukusom
Ili da nema kasta u ovoj porodici.

Ezra Pound

didac
06.03.2010., 10:58
KOLAJNA XIV



U ovoj gužvi, ovoj stisci
bez oca i bez učitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pečat mojih želja.



I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje duše dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gađao sam gdje sam znao.



Izgarah dati nešto Novo,
a bog moj bio moj Bedem
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
a tek drač i korov jedem.



Najgore tek je u toj stvari
što vidim, monotono:
umro Duh je - onaj Stari -
i ja sam danas mrtvo Zvono.


Tin Ujević

cobweb
06.03.2010., 17:58
Epilog
Ivo Andrić

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usniš, sine moj?

Ne, oče, idem, idem da živim.

didac
07.03.2010., 15:17
Jednom



Gledam mastilo vekovečno i crno,
što iz besmrtnog mi pera teče.
Zašto bi se neko na misao moju osvrno?
Sve je već u onom što sam pokušao.

Jednom zajedno bismo i to je dosta:
Kakva vajda stavljati to u rime?
Zar da u jesen dođe prolećno doba?
Ili maj iz severca suvomraznične zime?

Jednom zajedno bismo, i to je dosta:
I šta ako vetar udari protiv kiše?
Jednom zajedno bismo i to je dosta.
Vreme to vide, i ne vraća se više

Ko smo mi da bi vidovitim znanjem
sutrašnjicu lagali našim zaveštanjem?


Ezra Pound

didac
08.03.2010., 17:32
Kolajna XX


U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom boga
zalazi rujna epopeja;
nutrašnja kavga i nesloga
otkriva zelen niz aleja.

Umire naša lijepa tuga,
tuga od svile i baršuna;
varava kao rosna duga,
zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

Tin Ujević (1891-1955)

didac
09.03.2010., 17:12
AUTOPORTRET



Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.--

Tin Ujević

didac
10.03.2010., 21:16
VEČERNJI SATI

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo - bijela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mjesečinu leti ogromna ptica
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.


Ana Ahmatova

didac
11.03.2010., 21:41
ŽIVOTNA ALKEMIJA

Starac u meni živi smrt mi prizivajući. Dah
njegov godine u pepeo pretvara, voće razlaže
svoje šećere i u labirint mog tijela uvlači se inje. Vjetrom, iglama i blijedim tvarima rukuje
taj gost prikriveni. Katkad, dok spavam, čuje
se kako slatka tečnost pada u njegov vrč. Okupao mi je kožu svojom žutom kemijom. Ublažio
je klimu moje ruke. Umjesto svoga lica, njegovo,
izborano u ogledalima nalazim. Sakriven u najvećoj dubini tamo gdje utroba drhti kao umorna zvijer, i među zelenim smjesama i epruvetama od leda prizivajući mi smrt pušta da godine teku.


Jorge Carrera Andrade

didac
12.03.2010., 21:20
Smrt pjesnika



Pred jutro spokoja, u gluhome viru,
Osjetih dah smrti, nasred puste sobe,
Nemirna mi duša, ugasla u miru,
Kraj zidova mračnih, teških od tjeskobe.

Razbili se učas uzaludni snovi,
Udavljeni patnjom, načetošću dana,
Duša moja sada nebesima plovi
Više me ne žeže pelin mojih rana.

Ugasle sve čežnje, misli, osjećaji,
Nestadoše brige u olovu tuge,
Neznanu mi ljubav mrtvo srce taji,
Zbog koje je patnji bilo poput sluge.

Ne treba mi više iskrenje radosti,
Koju sam u pjesmi sa žarom slavio,
U tvrdoj će zemlji trunut moje kosti,
I svi moji snovi što sam ostavio.

A bio sam sretan, zasanjan do neba,
Dubokim zanosom slavih život goli,
Presahla mi duša sada mira treba,
Više se ni pjesmom za ljubav ne moli.


Stevo Leskarac

Biobajt
13.03.2010., 12:48
Ah :mad: ne mogu nikako ispisati pjesmu u pravoj formi bez ovih točkica (najbezazleniji znak koji sam pronašao na tipkovnici). A u ovoj pjesmi uvučeni su redovi sastavni dio njenog konačnog efekta. Zanemarite točkice ako možete.

Hiperionova pjesma sudbine F. Hölderlin

U svjetlosti gore prohodite vi
˙˙Po meku tlu, blaženi geniji!
˙˙˙˙Blistavi dašci bogova
˙˙˙˙˙˙Lagano vas dodiruju
˙˙˙˙˙˙˙˙Kao prsti umjetnice
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Svete žice.

Bez sudbine, ko usnulo
˙˙Dojenče, dišu nebesnici;
˙˙˙˙Čedno sačuvan
˙˙˙˙˙˙U smjernu pupoljku
˙˙˙˙˙˙˙˙Vječno njima
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Cvjeta duh
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙A oči blažene
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Gledaju u tihoj
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Vječitoj jasnosti.

Ali nije nama dano
˙˙Ni na kom mjestu počinut,
˙˙˙˙Nestaju, padaju
˙˙˙˙˙˙Ljudi pateći
˙˙˙˙˙˙˙˙Naslijepo, iz sata
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙U sat,
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Ko voda od stijene
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Na stijenu bacana
˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Godinama u neizvjesno.

didac
14.03.2010., 17:35
EPITAF ZA OSUĐENU KNJIGU

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!

Charles Baudelaire

didac
15.03.2010., 21:00
DRUGO VRIJEME

Na vratima svijeta.

Evo dozivam dan mokrim rukama
na vratima svijeta, a krv raste.

čovjek sam doslovno voljen
od svih nesreća, gledajte jesam li čovjek.

Španjolac odozgo, iznad rijeka,
Guadalquivir i Ebro gledaju me u leđa.

Na vratima svijeta evo dozivam,
a krv napreduje.
Uspinjem se na toranj, širom dana
zalijevam ruže mrtvih.

BLAS DE OTERO

didac
19.03.2010., 21:39
U SJEĆANJE JA SE KRIJEM

U sjećanje ja se krijem,
živjet ću od uspomene.
Nestanem li, tražite me
u praznini historije.

Život se kroz bolest javlja
i umirem živeć bolan.
U pustoš sam ići voljan
gdjeno smrt me zaboravlja.

I vas nosim, svoju braću,
da mi pustoš naselite.
Kad me mrtvim zamislite,
u ruci vam zadrhtat ću.

Dušu svoju — knjigu — sada
ostavljam vam, taj svijet pravi.
Štioče, kad iznenada
u tebi se drhtaj javi,
ja u tebi drhtim tada.

Miguel de Unamundo

avant-garde
25.03.2010., 17:00
Usnih je od kamena

Neka tvoji beli labudi kristalna jezera sanjaju,
ali ne veruj moru koje nas vreba i mami.
Prostore nevidljiva snaga sanja kojoj se suncokreti klanjaju
vidiš li okrenuta zaboravljenim danima u tami?

Tebe tri sveta vole tri te vatre prže

A mi idemo ispred nade koju lutajuće pustinje proganjaju.
Oni smo što su sve izmislili i ostali sami,
ženo od svetog mermera bela uteho kojoj se priklanjaju.

Na zvučnim obalama gde drevno završava more
kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo.
Nek traje lepota sunca do poslednjeg sna, gore
prema vrhovima koji zagubiše nam trag.

Al ludo ne veruj tome moru koje nas vreba i mami.
Kristalna jezera sanjaj u tami.

Branko Miljković

didac
27.03.2010., 15:26
Zašto

Kroz žamor ispraznih priča
poneka reč me zapeče.
Iz senke nehajnog osmeha
tvoj pogled nemušto bode.
Osećam, gasi se bliskost,
svežina donosi veče...
Uz pljusak poslednjih podsmeha
prijateljstvo nam ode...
Da li je moglo drugačije?
Da li je sve moglo bolje?
Uzdah ponesen sećanjem
proteklo trajanje broji...
Za sve je potrebno hrabrostii samo po tračak volje...
Sva su iskustva dragocena
al' zbog njih ne postojim.
Kroz tamu koja se spušta
gase se poslednja lutanja.
Više i ne pitam zašto, to nije pravo pitanje...
Obavijena slutnjom
prihvatam naša ćutanja
i svaka nova misao
donosi novo svitanje.

Dragana Konstantinović

didac
17.04.2010., 12:19
Prozor

Ja sam prozor uredan i bio,
izgled kuće na ljepotu dna.
ja sam vidik svijetao i mio
na vrt, put i zelen polet grana.

Ja sam plavo zeleno oko,
crven pogled u zemaljsku tečnost.
ja sam metar za nebo visoko,
sitan arsin za golemu vječnost.

Ja sam vrata što raduju djecu.
ja sam ljubav leptira i ptica.
pčele zujec o me glavu tresu.
ja sam čitak, vedar susjed žica.

Toplomjer sam za ugodno vrijeme
i za sunce koje obzor širi.
s mene kuća čita retke nijeme,
žuta kukma s mene u svijet viri.

Ja sam prozor koji svjetlost gleda,
ja sam vidik koji boju traži-
putovanje starice i čeda, vaš pomoćnik što zdravlje važi.

Uzdah sreće, ja sam osmijeh kuće.
ja upravljam riječima i duhom.
na me zadnjeg osvrće se vruće
mladić kada otiđe za kruhom.


Tin Ujević

Mariamagdalena
17.04.2010., 16:41
Tin Ujević
Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

didac
18.04.2010., 21:48
Blaženo jutro


Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Tin Ujević

didac
20.04.2010., 22:21
Da je u svemu tinjao barem

Bratu Edi



Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo –
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.

Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!

A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neke list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.


Abdulah Sidran

OPen24/7
21.04.2010., 16:57
Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Tin Ujevic

OPen24/7
21.04.2010., 16:59
ne bi za gavrana reka

didac
23.04.2010., 17:25
ZAPIS O ZEMLJI

Pitao tako jednom jednog

vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta,Odakle je ta

Kuda je Ta Bosna Rekti.

A zapitani odgovor njemu

hitan tad dade:

Bosna da prostiš

jedna zemlja imade

I posna I bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još Da prostiš

Prkosna Od Sna

Mak Dizdar

didac
24.04.2010., 22:36
Pjesnikove opcije

Govori jedno te isto
i uvijek jedno te isto
samo drugim riječima.
Ali uvijek istim riječima
kazuj nešto poprilično drugačije
ili to isto ali na poprilično drugačiji način.
Ostavi puno nedorečenog
ili opet riječima koje ne govore ništa
izreci puno.
Ili se naprotiv prepusti šutnji, itekako rječitoj.


H. M. Enzensberger

lunarna
29.04.2010., 22:08
Your dog dies ( Raymond Carver )

it gets run over by a van.
you find it at the side of the road
and bury it.
you feel bad about it.
you feel bad personally,
but you feel bad for your daughter
because it was her pet,
and she loved it so.
she used to croon to it
and let it sleep in her bed.
you write a poem about it.
you call it a poem for your daughter,
about the dog getting run over by a van
and how you looked after it,
took it out into the woods
and buried it deep, deep,
and that poem turns out so good
you're almost glad the little dog
was run over, or else you'd never
have written that good poem.
then you sit down to write
a poem about writing a poem
about the death of that dog,
but while you're writing you
hear a woman scream
your name, your first name,
both syllables,
and your heart stops.
after a minute, you continue writing.
she screams again.
you wonder how long this can go on.

didac
01.05.2010., 22:29
JEDNOJ BLUDNICI ČELIČNIH OČIJU

Gledaš me svojim očima malim životinjskim
I šutiš i čekaš a onda se stišćeš
I ponovo me gledaš i šutiš. Tvoja put
Nezgrapna i teška spava omlitavljela
U prapočetnim snovima. Bludnice. . .
Tko te je dozvao u život? Otkud dolaziš?
Iz trpkih tirenskih luka
S raspjevanih toskanskih sajmova
Ili je u gorućem pijesku bila okretana
Tvoja majka ispod vjetrova jugoistočnjaka?
Beskrajnost ti utisnu čuđenje
Na zvjerskom licu sfinge

Kipteći dah života
Tragično kao lavici
Trebes ti crnom grivom
I ti gledaš bezbožno janje plavo
Koje te ne ljubi i koga ti ne ljubiš i koje trpi
Zbog tebe i koje te umorno cjeliva.


Dino Campana

didac
02.05.2010., 21:00
Slovo o smijehu

(Kako ga je izgovorio Mravac
tisuću četiri sto pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah...

Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh, Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijač mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvači
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Možda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem

O tom grijehu
O tom smijehu?

Mak Dizdar

didac
06.05.2010., 18:07
* * *

Kao što dječak, kad ga zgrabi nešto,
probire plosnat kamen posred žala
i zamahom ga ruke baca vješto
da skok po skok se diže preko vala,

ja uvijek iste, već rabljene riječi
po glatkoj šaljem morskoj površini
da svakim skokom valu prkoseći
opišu ono što ih lebdjet čini.

Zavidan tako zgusnutosti teme,
iskazivosti njenoj, mogu samo,
dajući riječ joj, temi krzat tjeme

zvučnim oblutkom što gubi brzinu,
dok govor, tonuć u neznano kamo,
odsutnih mora prelijeva modrinu


Zvonimir Mrkonjić

didac
10.05.2010., 21:26
Svaki čovjek križ svoj ima


Svaki čovjek svoj križ ima,
Nosi ga na leđima,
Cijeli život svoj.

Netko lakši, netko teži,
Al od križa se ne bježi,
Cijeli život svoj.

Bog je tako htio,
Križ je svakom dodijelio,
Sudbina je dana svima,
Svaki čovjek svoj križ ima.

Svaki čovjek svoj križ ima,
Nosi ga na leđima,
Cijeli život svoj.

Nikome danas nije lako,
Smijeh i suze pa sve tako,
Cijeli život svoj.

Bog je tako htio,
Križ je svakom dodijelio,
Sudbina je dana svima,
Svaki čovjek svoj križ ima.

Ivica Stanić

didac
16.05.2010., 21:27
Pretpraznicko vece

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi casi neosjetno teku.

Na polju studen. Pec pucka i grije.
Ja lezim. Ruke pod glavom, pa cutim,
I slusam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjecanje jedno udara i ceka
Ko drug i sabrat, kao dusa neka
Sto sa mnom place i u bolu grca.

Negda u take noci, kada otka
Pomrlomgranju zima pokrov ledan
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreca krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
suh brsljan viri. lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okadjena mirise nam soba.
Okolo zute lojane svijece
Mi, djeca, sjelo kao kakvo vijece,
Radosni sto je vec grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peci vatra plamti punim zarom,
I sjajne pruge po cilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku siljtu, otac sio,
Pruzio cibuk i dim se koluta,
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na siljtetu nize,
KO simbol srece, nasa majka bdije;
Za skori Bozic kosulje nam sije,
I katkad na nas blage oci dize.

U to bi halka zakucala. 'Petar!'
Usklikne otac: 'on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo-
Otvorite mu!' I mi svi, ko vjetar,

Trci i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresuci s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brisuci celo za zdravlje ga pita.

Sa novom srecom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nesto-
Sucuci brke, stari susjed vjesto
poco bi pricu iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma cica,
Mi svaku rijec gutamo nijemi;
Srca nam drscu u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovrsio cica.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u zilave ruke,
I glasno poco, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjica Bana...

Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Posipa meke pahuljice nove...

O misli casi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iscezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas vise ja srece ne steko!...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbozicnje doba;
Al gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud cekam...U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, cutim.
Samo sto orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krsa gola,
Iz mojih knjiga, sa prasnjiva stola,
Ja cujem susanj ko viline kose.

Gle! Sad se redom raskalpaju same,
Sve knjige stare, snovi ceznje duge-
Micu se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il bio ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuse lake ptice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razvise krila.

Sve su svijetle!...Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom drsce mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i suste ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi celo,

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slusaj! Redom zapjevase one!...
I glasi drscu, tresu se i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

'Ne tuzi! S bolom kuda ces i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje i drugova sviju,
Sto svoje duse na zv'jezdama griju,-
Sveta smo ziva porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho i na sva srca bona,
I u noc hladnu mnogih miliona
Snosimo tople Bozije svjetiljke.

Mi zdruzujemo duse ljudi svije!
Mrtve sa zivima vezu nase niti:
I s nama vazda uza te ce biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dodje smrti doba,
Nasa ce suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna'...

I akord zvoni...Sve u sjaju jacem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oci i od srece placem...


Aleksa Santic

didac
17.05.2010., 15:17
Ne tako



Oprosti. Bio sam strateg kao mnogi od onih što
se noću provlače pored ljudskih građevina.

Sračunavao sam gde stoje straže pre no što bih
se odvažio da priđem zatvorenim granicama.

Znajući više, pravih se da dovoljno je manje,
ne kao oni što dolaze da svedoče.

Ravnodušnim prema pucanju, poteri u čestaru i
porugama.

Neka mudraci i sveci, mišljah, celoj zemlji darove
donose a ne jeziku.

Ja čuvam dobro ime, jer je jezik moja mera.

Idiličan, detinji jezik koji uzvišeno pretvara u
dirljivo.

I raspada se himna ili psalam predvodnika hora,
ostaje popevka.

Uvek nepotpun beše moj glas, drugu bih hteo da
odam zahvalnost.

A štedro i bez ironije, te dike nevoljnih.

Iza sedam gora, pod zvezdom jutarnjom,

Časlav Miloš

annerri
21.05.2010., 20:42
KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo"
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno

I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema

I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli

Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi

A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi,
ja moram dalje - uvijek nade ima,
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi

Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta

Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu što promijenilo se nije,
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije

Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose

Željko Sabol

didac
22.05.2010., 22:39
Stimulacija memorije



Ne zna da svetli,
ne zna da leti,
ne zna da je to i ništa drugo.
I sve češće
sa otvorenim ustima
i guloazom koji se dimi
nad čašom crnog vina
razmišljam o tome,
šta znači biti to i ništa drugo.


Časlav Miloš

Soul sister
28.05.2010., 09:01
Priča

Ona je voljela da šeta noću - sama.
Voljela je tamu vode i šuma,
Mostova i raskršća.

Vidjela je mjesec
Bila na njemu
Klanjala se ljubičastim sjenkama.

Tišinom se čuvala od Sunca -
i ostalih.

Šetala je psa u zlatnom kavezu
I činilo se da ima grudi po cijelom tijelu.
Bila je poželjna i strašna -
u svojoj tišini koju je poklanjala drugima.


Jelena Nelević

Soul sister
28.05.2010., 09:04
Dodir

Dodirne me nekad
i muzika neodsvirana,
i reč nekazana,
i ples neodigran,
i želja neostvarena,
i čovek netaknut ženskom rukom...

I zapitam se
zašto postoje
oni što druge ne dotiču
ni željom,
ni igrom,
ni rečju,
ni zvukom...

Zar žive da bi bili mrtvi?


Violeta Milićević

didac
29.05.2010., 17:31
Saman čovjek

Malo je reći
samotnost
danima vijesti
niotkud
dosegnuti mogu
prazninu
ponekad šum
vjetra
pa sve utihne
tražim tragove
svojeg vremena
ništa
niente
ne razlikujem strane
svijeta
dubina ispunjena
smislom
koji će tek doći
nadjačavam
svakodnevicu

J. J. Planinić

didac
30.05.2010., 16:23
Belega peskó

Belega, belega
belega peskó
A što je to?
A bilo ga je na svaku ruku
dok ga je gradom vozio stari Kuku.
Nije se riješio groba
a Beli pesek sad uvozna je roba.
Nema više peska bela,
ako nam ga sa Sejšela
ne uveze Lejla.


Ivan Slamnig

Soul sister
02.06.2010., 22:19
Pre igre

Zažmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera da nema lopova
Da nema kukavičijih jaja

Zažmuri se i na drugo oko
Čučne se pa se skoči
Skoči se visoko visoko visoko
Do navrh samog sebe

Odatle se padne svom težinom
Danima se pada duboko duboko duboko
Na dno svog ponora

Ko se ne razbije u paramparčad
Ko ostane čitav i čitav ustane

Taj igra

Vasko Popa

Soul sister
03.06.2010., 14:28
Jednom

Jednom
Ona će biti žena.
Pozivaće je na sastanke
Momci i komiteti.
Redakcije će tražiti da im da prevode nove njemačke lirike
I memoare o ocu.
Brodovi će tugovati kad bude putovala vozom.
Jednom
Ona će biti žena.
I zato što će dotle kao prošlogodišnje poplave
Proći sve njene dječje bolesti
Ja i žurim da napišem:
Jednom
Ona će biti žena,
Sa željom
Da što duže ostane ovo dijete.

Izet Sarajlić

Soul sister
03.06.2010., 14:43
Sestre

Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.
Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.
Kod mene
Nina i Raza.
I - sve su umrle.
Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.
Umrle
ili ubijene bez metka?
Moram negdje potražiti
novu sestru.
Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat.

Izet Sarajlić

didac
13.06.2010., 14:43
Kad trava iznikne...


Kad trava iznikne na mojem grobu,
neka to bude znamen da me se zaboravi posvema.
Narav se nikad ne sjeća i zato je tako lijepa.
Javi li se bolesna potreba da se "protumači" zelena trava
na mojem grobu,
neka se kaže da se nastavljam zelenjetii biti naravan.


Fernando Pessoa

didac
19.06.2010., 17:08
NI MED CVETJEM NI PRAVICE

"Ni med cvetjem ni pravice",
rekel to je fijolice
smardlivi terputec,
jalnuš, tvardogutec.

"Lepe ti je, lepe ti je
fijolice dišeče,
kad se pava po stezice
prek gartlica šeče."
"Teške je nam, teške je nam
na kokošjoj paši,
s prepunčecom, z grintom, s ternom,
žalosnimi pajdaši.
Sunčanice, rožmarin,
leha puna georgin.
Mačuhica, franciškan
dišiju kak marcipan."

"Glavobolka, bogi cvet,
glava zna od nje bolet.
Kopriva grize, a lopuh
kak kačje mleko ima duh.

Žabnjak, osjak i peršin soldački,
se te plante nečeju ni mački.
Kak mozul imaju vonjhu,
kak smardlivi spuriš,
od njih nigdo nigdar je ne imel niš."

"Dok v božje plahtice
kakti vu zipčice,
Isusek mali spi,
v cinduli i šašu,
v puhlivem jandrašu,
v kopitnjaku, v trubentice
niščega ni."

Zajček, gumbek, bažulek i slak
čuli su terpuca kak punta se bedak.
Pak rekel je gumbek: "Ti si bedak,
to je tak vola božja, pak ima biti tak"!

"Ni ja nis roža ni fergismajniht
ni dijacint, ni holer, ni admiralov cvet!
Ja priklonit sem gumbek, a nis dišeča teja,
pak srečen sem kak gumbek, kad nis Galateja!


(Balade Petrice Kerempuha A.D.1574)

Miroslav Krleža

didac
19.06.2010., 23:16
Kolo bola

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola…

Mak Dizdar

Nica
23.06.2010., 23:19
Isus čita novine - Nikola Šop



Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vijdet ću pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajući mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet?
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet?

Na teška slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mom zasjala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pjesmu smo obrađivali još u osnovnoj školi. Toliko me se dojmila da je nikada nisam zaboravila. :)

sendleri
17.07.2010., 15:57
Za vječan Prvi maj

O svi vi prošli Prvi majevi,
sve vi opće smotre armija bratskih boraca
širom čitave zvjezdane kugle!
O sve vi povorke prosvjedne i duge,
svi vi zborovi na trgovima gradskim,
u dvoranama zagušljivim,
u zelenilu šuma proljetnih,
svi vi stjegovi i karanfili crveni,
svi vi cjelovi bratimstva čovječjeg!
O svi vi Majevi Prvi posljednjih tužnih godina,
svi vi užasni, svi mučeni morom međunarodne
mržnje,
razbijeni lavinom ognja,
gušeni plinom plinova i laži otrovnih,
svi vi stjegovi crveni u prašinu tavana bačeni,
u pokolju bratoubilačkom oskrnavljeni,
svi vi Majevi Prvi,
svi vi tek sanja ste bili, a danas ste na ivici zbilje!
Danas,
u kolopletu krvavom, kad zemlja je tek suza u
svemiru zgrušana,
tek kaplja zgrušana mučeničke krvi,
danas smo na ivici doba da sanje ostvarimo svoje,
o armija boraca bratskih!
Sudišta naraštaja budućih i savjesti vlastite naše
gledaju na nas,
o braćo moja širom čitave kugle!

Neka u sve nas duhne proljetnog sunca
sunca sa istoka dah.
Dah konačne borbe za majsko izmirenje vječno,
za vječan Prvi maj,
za miris majskih ruža u dušama čovječjim vječan,
O neka se bije bitka posljednja
za vječan Prvi maj, za bratimstvo čovječje vječno!
Neka se bije bitka posljednja!
Za spasenje i pročišćenje sviju nas na kugli ovoj
zvjezdanoj!

Tijelo je majčice zemlje posramljeno haljom
krvavom ratova bezumnih.
Tijelo je majčice zemlje paluba razdrte galije,
zalutale na Atlantiku krvi, nasukane na Himalaji
leševa.
I svi se mi rvemo na njoj — bezumlju požarnom
u hiljadu ciljeva hoteći zaploviti.

O veliki, crveni Dane, dane Prvoga maja 1919. ljeta!
Neka dah tvoj topli, svemoćni
osnaži smjele veslače i kormilare iskusne,
razbruja braću moju za juriš borbe posljednje
te s grebena se Smrti u jedinstvu cilja maknemo
do luke spokoja i spasa!

Podignimo zastave naše crvene
i zataknimo ih na jarbol, na zrenik Maja Prvog
vječnoga
u dušama da našim boja zaleprša njihova —
u znamen spasenja sviju nas,
što u procjepima tamnog zla smo rođeni
i za vječnim podnem čovječje sreće vapimo!

U stjegove crvene zavijmo tijelo zemlje majčice
po njima da ko po sagovima majskih ruža mirisnih,
svi mi, još uvijek razjedinjeni, pocijepani,
u ophodu praznika velikog pjevajući prođemo,
ujedinjeni, zagrljeni, sa suncem ljubavi,
sa vječnim podnem izmirenja i opraštanja,
sa himnom Prvog maja vječnoga u duši smirenoj!
O braćo moja, o armije crvenih boraca širom
čitave kugle,
sa grebena se smrtnog maknimo u borbu posljednju
za vječan Prvi maj, za vječan Prvi maj!

Za bratimstvo čovječje vječno!

August Cesarec

sendleri
07.08.2010., 00:40
Sunce sija za sve ljude

Sunce sija za sve ljude, ono ne sija u zatvorima,
Ono ne sija za one koji rade u rudniku
one koji ljušte ribu
one koji jedu pokvareno meso
one koji prave ukosnice
one koji pušući prave razne boce koje će drugi
ispijati pune
one koji svoj kruh režu svojim nožem
one koji svoje praznike provode u tvornicama
one koji ne znaju što treba kazati
one koji muzu krave i ne piju mlijeko
one koje se ne uspavljuje kod zubara
one koji svoja pluća pljuju u metrou
one koji u podrumima prave nalivpera kojima će
drugi pisati na zraku da sve ide na bolje
one koji o tome imaju isuviše da kažu da bi to mogli
da kažu
one koji imaju posla
one koji ga nemaju
one koji ga traže
one koji ga ne traže
one koji napadaju konje
one koji promatraju kako im umiru psi
one koji kruh svagdanji imaju otprilike jednom
tjedno
one koji se zimi griju u crkvama
one koje crkvenjak tjera da se kriju napolju
one koji gnjile
one koji bi htjeli jesti da žive
one koji putuju pod kotačima
one koji vide protjecati Seinu
one koje se ne unajmljuje, kojima se zahvaljuje, koje
se povećava, koje se smanjuje, koje se udešava,
koje se pretražuje i koje se umlati
one kojih se otisci uzimaju
one koje se na sreću izvlači iz redova i koje se
strijelja
one koje u paradi provode ispred Slavoluka
one koji se ne znaju ponašati u cijelom svijetu
one koji nikada nisu vidjeli more
one koji zaudaraju po lanu jer s lanom rade
one koji nemaju tekuću vodu
one koji su plavom horizontu posvećeni
koji sol bacaju na snijeg polučujući jednu potpuno
smiješnu plaću
one koji stare brže od ostalih
one koji se nisu prignuli da pokupe pribadaču
one koji crkavaju od dosade nedjeljom poslijepodne
jer vide kako dolazi ponedjeljak
i utorak, i srijeda, i četvrtak, i petak
i subota
i nedjelja poslijepodne.

Jacques Prévert

didac
19.08.2010., 23:19
Vjetar cvili Meri (Wind Cries Mary)

Vjetar cvili Meri
nakon sto su sve dizalice u njihovim kutijama
I svi klovnovi su otisli na spavanje
Mozes cuti kako sreca odzvanja dole na ulici
stope obucene u crveno
I vjetar cvili Meri
I brutalno pometeni
polomljeni komadi jucerasnjeg zivota
Negdje kraljica tiho suzi
Negdje kralj nema zenu
I vjetar, vjetar cvili Meri
Semafori, pale se , uh, u plavo sutra
Sijaju svoju prazan sjaj na moj krevet
Malo ostrvce utonulo u struji
jer zivot kojim je zivio
je mrtav
I vjetar vristi Meri
Uh-da li ce vjetar ikada da zapamti
imena koja je zvizdao u proslosti ?
I sa ovim stapom, u starosti i mudrosti
sapuce ne, ovo ce biti posljednje
I vjetar cvili Meri...

***

Autor: Jimi Hendrix


http://www.youtube.com/watch?v=kKbf5xxfaVE

sendleri
04.09.2010., 16:50
SREBRNA CESTA

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć. . . idi. . . Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.


Izađi. . . idi. . . Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

Ti znadeš i sâm, da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti Boga, što te cestom prati.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik, što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

G. Krklec

vauvau!
23.09.2010., 11:40
Pjesma mrtvog pjesnika


Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

vauvau!
23.09.2010., 11:42
Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.

D.Cesarić :)

sendleri
25.09.2010., 12:43
Beli most

Preskočil je reko,
V hrptu se je svil,
Bel ko čisto mleko
I velo od vil.

To so dva se vala
Slila vu jen tren :
Slika je ostala
Od njihove pen.

Srebrna se riba
K njemu pripelja,
Voda se zaziba :
On se v nje smelja.

Kada riba projde,
On tiho zaspi,
Kročijica dojde,
Pa ga probudi ;

Strese se od sreče
Da ne more jač ;
Popevko ogreče
Kočijin kotač :

Beli beli beli most
K'o slonova kost !

Ribe

Gdo im skoval svetle ljuske,
I pometal farbe zlate,
I svilna im isprel pera !

Gdo im glase zel iz grla ?
I vavek so tako tihe.
Tako svetle, tako lahke.

So li pale iz oblakov ?
So nastale iz kamanja ?
So li iz rečnega zlata ?

Niso! Pale so iz neba
V noči zvezde iz višine.

I.G. Kovačić

sendleri
29.09.2010., 02:53
Goranov EPITAF
SKRIVEN U PLANINSKOM LIŠĆU

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavao
Tvoj prijatelj
Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem:
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Zagreb (Bolnica na Rebru)
2. prosinca 1945., nedjelja, uvečer

Dragutin Tadijanović

(1905 – 2001) 1982. dobitnik nagrade Goranov vijenac

http://www.deviantpics.com/images/jamaigk.jpg

funlife
06.11.2010., 08:13
Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak našeg ne htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

JESENJIN (1925)

funlife
06.11.2010., 08:17
1909

Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

MATOŠ

sendleri
11.12.2010., 03:15
OPORUKA

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će još netko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučiti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Enes Kišević

cabon
11.12.2010., 08:56
MAJSTORI U KUĆI

Majstore zatekoh
na krovu stare kuće
menjaju slomljen crep
majstori na krovu
majstori unutra
majstori, majstori
ko vas je zvao
zašto dirate moj crni krov
na kojem stoji roda bela
na kojem raste trava kudrava
moj krov u podnožju dugog veka
zašto ste mi kuću zauzeli
zašto ste napali
čekićima ekserima
četkama bojama
majstori majstori
izlazite pustite me
da sam kuću uređujem
ne čuju oni
ukucavaju moje kosti
farbaju mojom krvlju
iznose iz mog srca
nameštaj stari
nepodnošljivi majstori
njih trideset sede na meni jednom
doći će kažu čuven gost
loviće maglu po šumarcima
sa tvojom će se kućom sudariti
mora da bude kao iz bajke
evo tebi ogledalo
češljaj smeh u njemu
lice ti je poduprto
železnom tugom
majstori majstori
šta ste učinili
to nije moja kuća
to moj gost nije
to više nisam ni ja

sekulic a.

sendleri
17.12.2010., 18:33
Na Petrovačkoj cesti

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
“Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba”.
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.



Margita djevojka

Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata
ti si mi pod njom ruke milovao.
Drvo je staro slomila granata,
al’ tvoj mi je šapat u kosi ostao…
Ja sam ga nosila uz huk aviona,
uz jezu na požar zaljuljanih zvona …
Sad te opet vidim, opora, bez riječi,
i ruka ti je kao tuđa, — tvrda,
znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
nosi mutnu jezu minulih bitaka.
Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim,
ti si mi i danas i poznat i mio,
znam kud si prošao i zašto si, slutim,
nekadašnji topli šapat izgubio.
Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
Gdje li su ti pala trista i tri druga?
Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,
zašaptano žito svaku ranu liječi,
pođi za mnom ćutke, biće odmah bolje,
tražićemo stare izgubljene riječi.
Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,
u njemu žubori mladost domovine.
Potok tvrdog zrnja u kom život drijema
vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt’o dlana,
pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema,
u njoj trepti moja duša raspjevana.
Ne tuguj mi mili, cvjeta zemlja za te,
mlado šiblje buja poslije granate.
Digni ruku dragi, munjom-kosom kreni,
nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
za radosni praznik planula je bitka.
Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
trista i tri druga besmrtnim korakom.
Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,
oživjeće trešnje u rumenoj pjeni,
mladosti će naše pod suncem da gore,
srećniji neg’ prije, ti ćeš doći meni.
I tvoje će usne, kao začarane,
žuboriti riječi dosad neslušane.

Branko Ćopić

vesna_proljeće
18.12.2010., 16:56
Ovaj forum je divan. Evo i mog priloga. Zapravo i ne znam kako se zaista zove pjesnik, znam samo da objavljuje pod nickom "edin" na webstilusu. Da li mu je to pravo ime-ne znam. Pratim redovno njegove radove. Posve je neobičan i drukčiji. Mislila sam u početku da je do mene, ali sam kasnije po komentarima na njegovu poeziju primjetila da i drugi misle tako. Naime kad pročitaš neku njegovu pjesmu, naročito ako je ljubavne tematike jednostavno ne možeš da se izvučeš iz nje. I ponda se vračaš opet da je pročitaš. Evo jedan mali izbor njegove ljubavne poezije što stoji na webstilusu.


I DVJESTA ĆU TI I TRISTA


I dvjesta ću ti

I trista

Milion

Nek' izgleda kao da je sve

Svo perje ću ti u gnijezda

Sve pjesme u naše kljunove


I kuću ću ti

I krov

Zid svilen i jaslice uz kamin

I mrak ću ti odaniti

I bismillah ću ti

I amin


I kamenje ću ti sa srca

I trnje iz prstiju krišom

(da ne boli)

I usnama ću ti i išaretom

I „Izvini!“ ću ti

I „Molim.“


I mlijeko ću da ne pokipi

I drhtaj prije dodira

I „bila jednom“

I „ do kraja života“

I obzir ću ti

Bez obzira


I "od" ću ti i "do"

Od dlanova patos

Od obraza svodove

A ti - vještice bez milosti

Potrudi se da uzmeš

Ama-baš sve

vesna_proljeće
18.12.2010., 16:58
O MARIJA



O, Marija
kako bi volio da objesimo tvoje svilene gaćice na jarbol
da se razviori moja zauzetost tvojim oblinama
da s' tufnicama tvojih gaćica razotkrije se visina
pa da se oborimo od vina k'o dva tuđina bez domovina

ah Marija tako mi avlija ogoljenih barbarima
tako bi te volio vidjeti na jarbolu razviorenu
punu vjetra i slanosti i od dlanova biljega radosti
tako bi te volio imati na pramcu k'o amajliju

svetih uspomena

O, Marija
slamkom da valu ispijemo pjenu i dom da se ogradi dodirima
daj krletku da puštamo ptice daj tvoje granje i živice na kikicama
i gaćice svilene namirisane utješno skidanjem skrivena iza otomana
daj da se otkrijemo u galebu i da ga zbunimo ribama u oku

Ah Marija, niko ne zna kao ti mene zauzeti oduzimanjima
niko me ne zna tako udomiti otvaranjima i zarobiti
svilenim gaćicama na jarbolima, na pramcu isukanim dozivanjima

Dubrovnikom

ah Marija na jarbolu avlija, na palubi dok zasoljen ko šadrvan ćarlija

vesna_proljeće
18.12.2010., 16:59
OČIMA JE VOLI


Ma šta mi tu ti mene voliš
i ti eto znaš kako ja znam
Eto ti kosa pala na oko,
eto te viriš,
eto te snivaš dok glavu kriviš
Obrvu dižeš,
lafo se smješkaš
Ponavljaš uporno,
sujetu češkaš
Hoćes da dječak u meni skoči
te ruke da ti na leđa vežem
da ti to rame tetoviram
bojom te kose što me nervira
i usne da ti prstom pređem pa da te...
dira...
pa da te...
dira
To što te ...
ne primjećujem

Mariamagdalena
19.12.2010., 14:15
:s Svaka čast Edinu!:s
Vrlo sugestibilno i plastično!
(A jesam hladna:rolleyes:)
Ma ne stvarno me se duuuboko dojmilo.
ganuta.:o:o:s

*Cupcake*
20.12.2010., 18:05
@vesna_proljeće - mislim da si ipak malo falila temu ... Ova tema je za neljubavne pjesme poznatih pjesnika. A ti radovi od gospodina Edena nisi niti jedno niti drugo :)

avant-garde
22.12.2010., 16:09
GLAS

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.


D. Dragojević

Mila_78
30.12.2010., 15:08
Himera

Nevidljivom suncu pružam žudne ruke,
I otvaram srce nekom koga nije;
Duša mi je puna mračne harmonije,
Kojoj nikad nisam saslušao zvuke.
Prostore sam prazne naselio sobom,
I rasuo sebe, ko orion sjajan,
U neki svet srcâ i dušâ, beskrajan;
I živim nad strahom i lebdim nad dobom.
Od istine sam strašniji i veći:
Niti me što vreća i niti što boli.
Moja žudna duša neizmerno voli;
I svaki moj korak, to je korak sreći.
Počnem jutrom onde gde večerom zasta,
Uvek držeć čvrsto kraje zlatne niti;
I moj dan bezmeran ushićeno sviti,
S pesmom jata bolno raspevanih lasta.
I dok nosim želju otrovanu svoju,
Kao ples zlih vila život šumi, vrvi;
I sve ima ritam moje žedne krvi,
I sve mojih snova ima strašnu boju.
I tako, pun tamne nevićene vere,
Idem kobnom stazom što je uvek ista -
Ko zlokobno sunce, dok u meni blista
Nasmejano lice večite Himere.


Jovan Dučić

sendleri
31.12.2010., 02:59
Naranča

Dohvatih naranču sa stola
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga
I zlati mi se naranča u ruci.
Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori.
I smije se,
I miriše,
I gori.

Dobriša Cesarić

sendleri
09.03.2011., 19:24
MOJA BAKA BLAGOSILJA ŽITA

Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagosovit, Bože pomozi!

Velečasnog boli noga…Mjesto njega moja baka,
U ime božje moli i vodi. Ja nosim križ okićeni.
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.

Čuj moju baku:
--Isuse blaga i ponizna srca!
Svi:--Učini srce naše po srcu svojem!

Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.

Moje razmatranje:
Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus
Bi se njemu smilovao, i Toma ne bi morao psovati
Kao jučer kad je u blatu zaspao s drvima i tri
puta opsovao – oslobodi Bože -- Sveti Isusov Križ.

Tada me prekinu moja baka:
--Od kuge, glada i vojske.
Svi: -- Oslobodi nas Gospodine!

Moje drugo razmatranje:
Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske
Prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito
na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je otišao sa srpom kući da se spremi.
Bog i moja baka, oni se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu uvijek moli,
I napamet, i iz crnog molitvenika.

Sad ću baš da izbrojim korake
Koliko treba da načinim s križem,
Dok baka prevrne list u molitveniku.

Dragutin Tadijanovič Zagreb, 24. 7. 1936.

Soul sister
24.04.2011., 13:32
PJESMA O BISERU

Čovječe što nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima svih blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne vidje, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.


Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo, nego bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe koji nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević

Soul sister
24.04.2011., 13:38
Naranča
...

IZLAZAK MJESECA

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Nitko ne jede naranče
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

Lorca

jebe se non
26.04.2011., 09:59
O, ti, sto si lud i velicanstveno pijan,
ako sirom otvoris vrata i javno izigras ludu,
ako imutak spiskas za noc i pokazes razboru figu,
ako cudnim putima lutas i s tricom bezvrijednom igras,
ne hajuc za svrhu i smisao-
ako u oluji razapnes sva jedra i kormilo slomis,
poci cu s tobom, druze, nek pijan odem k vragu...

Rabindranath Thakur

alica u zrcalu
13.05.2011., 08:42
UMRO JE A.D.
Samuel Beckett

i biti tu još tu
pritješnjen na staru rastočenu dasku
danima i noćima bezočno zdrobljenim
svakako biti tu i nikako ne bježati i bježati i biti tu
prisiljen priznati prolaznost vremena
da bijaše ono što je bilo učinjeno što bi
meni i mome jučer preminulome prijatelju blistava oka
željna uspjeha samozatajno prigušena
dok proždire
život svetaca po jedan život na dan
oživljujući noću svoje crne grijehe
jučer preminulome dok sam ja živio
i biti tu ispijajući žešće od oluje
krivnju neoprostiva vremena
zakvačen za staro drvo tim svjedokom odlazaka
i svjedokom povrataka

sendleri
19.06.2011., 01:44
MOŽE LI ČOVJEK…

Može li se slovima na papir
Prenijeti šum vjetra i pjevanje
Ptica u šumi, i srce
Slomljeno od boli?
Može li se u susjedstvu
Ili u dalekoj zemlji
Ići s rukama krvavim do lakata
I s nožem u zubima,
A k zvijezdama dizati pogled
Ljudskih očiju? Može li čovjek
Još uvijek da podnosi
Bijedu, poniženje, zločin,
I da se raduje pokoljenjima,
I da sluša šum vjetra
I pjevanje ptica?

Dragutin Tadijanović (1905-2007)
Rab (Park Komrčar) 20. srpnja 1970.

1982. dobitnik nagrade Goranov vijenac

Uz pjesmu MOŽE LI ČOVJEK…

Prošlog ljeta, u srpnju i kolovozu, ponovno je
boravio na Rabu, stanujući u Uvali sv. Eufemije.
Prvih dana dolaska, pod naoblačenim nebom,
Šetao je stazama parka Komrčara ili sjedio na klupi,
čitao, sanjario. Pored njega prolažahu šetači
i kupači: muško, žensko; stari, mladi.
Nitko od njih nije znao, ni mogao znati,
da je nakon osam godišta, nastalo
ovdje, u parku šest pjesama od kojih su
po dvije napisane istoga dana. Vjetar je, mio,
u lišću šumorio, a ptice letjele u nebo. Čitaj
pjesmu, prijatelju moj, doklegod ne postane
tvoja! Govori ti onaj kog zovu imenom
Dragutin Tadijanović

Zagreb, Ilica 26, 1. ožujka 1971.

sendleri
04.07.2011., 17:56
CVRČAK

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni teški jamb...
Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.

I pjeva: ''Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dvije stijene, dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh.''

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
''Zemniče, ja sam himna, što bruji za oltarom,
Dok gordi šuti hram.
... Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.

... Izađi – ti, koj niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi gdje struje šumne rijeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca!
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san.''

I cvrči bez prekida,. i šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: ''Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce gdje kuca sred dubljine:
Bojiš se, zemljo majko, da onima pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčela roj.
I pjeva: ''Svijet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši mlijeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.''

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.

Vladimir Nazor

nicole2007
30.07.2011., 01:15
ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

sova2136
04.08.2011., 23:05
Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispred nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu ?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe ?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa


A.B.Šimić

sendleri
09.08.2011., 18:33
***
To George and Georgiana Keats


February 14th to May 3rd, 1819
Sunday Morn Feby 14th




Why did I laugh to-night?
No voice will tell:
No God, no Demon of severe response,
Deigns to reply from heaven or from Hell.
Then to my human heart I turn at once.
Heart! Thou and I are here sad and alone;
I say, why did I laugh! O mortal pain!
O Darkness! Darkness! ever must I moan,
To question Heaven and Hell and Heart in vain.
Why did I laugh? I know this Being's lease,
My fancy to its utmost blisses spreads;
Yet would I on this very midnight cease,
And the world's gaudy ensigns see in shreds;
Verse, Fame, and Beauty are intense indead,
But Death intenser - Death is Life's high meed.

ZAŠTO SE SINOĆ SMIJAH?

Zašto se sinoć smijah? Nikom nije
To jasno; ni Bog s neba mi ne zbori
O tom, ni Vrag u Paklu što se krije.
Samo ću srcu reći što me mori.
O, srce! Sami, tužni smo; ti kaži
Zašto se sinoć smijah? Patim jako!
O, Tmino! Oko moje stalno vlaži,
Uzalud molim Srce, Nebo, Pako.
Zašto se smijah? Živ sam, moram reći:
Blaženstvo duha najveće je za me –
Al' još bih noćas htio u smrt pribjeći,
Gledajuć' svijet u zagrljaju tame;
Ljepota, Slava, Stih je silna stvar.
Al' Smrt je više – Smrt je Žića dar.

John Keats

prijevod-Luko Paljetak

John-Keats.com - Lettershttp://www.john-keats.com/briefe/140219.htm


***
On the Grasshopper and Cricket

The poetry of earth is never dead:
When all the birds are faint with the hot sun,
And hide in cooling trees, a voice will run
From hedge to hedge about the new-mown mead;
That is the Grasshopper's--he takes the lead
In summer luxury,--he has never done
With his delights; for when tired out with fun
He rests at ease beneath some pleasant weed.
The poetry of earth is ceasing never:
On a lone winter evening, when the frost
Has wrought a silence, from the stove there shrills
The Cricket's song, in warmth increasing ever,
And seems to one in drowsiness half lost,
The Grasshopper's among some grassy hills.



ŠTURAK I CVRČAK

Lirika svijeta nikad mrtva nije:
Kad ptice se od sunca što ih žeže
Skriju u sjenu krošnji, glas tad seže
Do živica, kroz strnište se vije;
To šturak pjeva – on jedini smije
Slaviti raskoš ljeta – on je svježe
Radosti vir; kad zamori se liježe
Na počinak, pod vlas se blago svije.
Lirika svijeta nikad ne staje:
U pustu hladnu večer, kada zima
Tišinu tka, iz ognjišta se javi
Poj cvrčka, dugo u toplini traje
I misli onaj što tone u snima
Da šturak pjeva u zelenoj travi.

prijevod-Luko paljetak-majstor ( :D )

sendleri
04.09.2011., 14:51
Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu,
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto

na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu

visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije

bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,

Ili u svako doba, onako kako činim

kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.


TU

Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.

Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.


i konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.

Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.

Luko Paljetak - Ne pišem pjesme nego tu gdje me stignu

MMXI

alica u zrcalu
21.09.2011., 22:18
EGZISTENCIJALNA PJESMA
Ted Hughs

Jednom davno
živio jedan
i bježao da spasi živu glavu.
Bila mu je to sudbina.
Bila teška mu sudbina.
Al sudbina je sudbina.
Neprestano morao je bježati.

Počeo je sumnjati u sudbinu
i da mora bježati da spasi živu glavu.
Tko? I zašto?
I zar on nije ništa
do lutka zeca na psećim utrkama?

Odlučio je naposljetku:
ničija on budala nije.
Treba malo hrabrosti,
ali da, on to može.
Da, da, da, može stati.
Muka! Smrtna mu je muka
trebala da se iščupa
od vlastita bježanja.
Golema! I nenadana
nepokretnost
u praznom srcu pustinje.

Stajao je tako – zaustavljen.
I jer nije vidio nikoga
ni na sjeveru ni na zapadu
ni na istoku ni na jugu
podigao je pesti
smijući se od radosti strašne
i zatresao ih na svemir.

I njegove su pesti otpale
i njegove su ruke otpale
zateturao je i noge su mu otpale.

Bilo je već prekasno da shvati
da ga to psi razdiru na komade
da zapravo on nije ništa drugo
do lutka zeca na psećim utrkama

i da život žive samo psi.



:D :cerek:

Soul sister
07.10.2011., 19:26
Pesak

Ovu pesmu treba čitati
sasvim polako.

Malo nakriviti glavu,
sklopiti oči
i razmišljati o pesku pustinje
koji se talasa i prosipa
a ipak ima svoju povezanost
i sigurnost,
jer niko ga nije uhvatio da žuri.

Naiđu nepogode,
i on ih utiša svojom težinom.

Niču i sahnu narodi i kulture,
a on ih nadživi i zatrpa.

Eto zašto se ova pesma čita
polako kao pesak
dok se naslanja na uho
na ogromni gluvi prostor oko sebe
i razmišlja o stvarima
koje nas čine jakim i dugovečnim.

Samo onaj,
ko nije uhvaćen da žuri,
može se uzvisiti nad početkom
i krajem
i zaslužiti vrlinu da bude vladar
jednog nezamislivog predela,

i istraživač jedne ružnoće
ili lepote stvari oko sebe.

Ko žuri - zakasniće.
Siroko začuđenih zenica,
ostaće zauvek pobeđen.

Zauvek samo podanik.

Mika Antić

Soul sister
07.10.2011., 19:27
Mostovi

U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše sreće i tuge
uvek drugačije istovetne.

Mika Antić

alica u zrcalu
07.10.2011., 19:49
ŠTA MI JE OSTALO OD PARIZA
Zvonimir Balog

dok sam prema kolodvoru s koferčinom
punom monografija klimao
pokušao sam sumirati stvari
što sam od pariza imao
od lunjanja obalama seine
debelo su me boljele vene
od pogleda s eifelova tornja
ako to uopće koga zanima
vrti mi se u tikvi danima
neredovitom klopom probavu sam pokvario
vina kao da i nisam kušao
okus iz grla odavno je ispario
policajke kojima s jedne strane pištolji
a s druge pendreki vise
privele su me na policiju
bezobrazno sam im rekoše gledao sise
branio sam se pozivajući se na tradiciju
kako kod mene svi tako gledaju
tvrdio sam da sam iz zemlje grube
i neka budu sretne
što im pritom nisam raznio zube

alica u zrcalu
07.10.2011., 19:53
SOUVENIR IZ PARIZA
Zvonimir Balog

u parizu sam dobio hemeroide
ili mi se nešto drugo tamo uvuklo
uglavnom dolje je kao u nekoj
manufakturnoj tvornici u četiri smjene tuklo

to su od neke nevidljive materije
neke otporne mase
proizvodili moje grimase
i kako su koju skuckali
kako su koju složili
na facu bi mi je objesili
u izlog izložili

brinulo me
kako ću samo toliki pogon
toliko postrojenje to nisu sitnice
prebaciti preko mitnice
i dalje do kroacije
bez popratnog lista
bez deklaracije

alica u zrcalu
07.10.2011., 20:02
UPOZNAVANJE PARIZA IZBLIZA
Zvonimir Balog

moj domaćin me pokušava informirati
poznavanjem stvari impresionirati

vidiš ovdje je sjedio pikaso
za ovim stolom brak je haso
ovaj ovdje poznat je balkon
što je na njemu stajao breton
ovdje je ćorio balzakov gorio
u ovoj kavanici renoar
gotovo bio inventar
kroz ovaj je prozor gledao van
nitko drugi do glavom sezan
ovim se stubama korbizje penjao
vizavi lotrek je kenjao
ono na uglu je zgrada
u kojoj je odsjedala vaša vlada
ovo je kavana la paleta
u nju svraćaju umjetnici svijeta
ovdje je žorž simeon napisao prvi triler
u ovoj je jazbini gladovao miler
a ovo gdje smo sada kavana je rotonda

pa kaj onda
rekao sam na kraju risti
reci gdje bi mogli nekaj jeftino a dobro
pocugati i prigristi

:D

alica u zrcalu
07.10.2011., 20:36
PISME GOSPONU JACQUESU PREVERTU V PARIZ
Zlatko Crnec

Sjeti se Barbara bez
Prestanka je kišilo...
J. Prevert

Je, curel je dežđ, gospon Prevert, fest je curel
V Brestu, v Parizu, v Zagrebu i po mouoje hiže
I po cuckove hiže je curel
I v sercu mojem bile je deždevne

Od četrtka na petek gda curel je dežđ

A bile nam je kak nam nigdar više nebu
V Seine sem si opral noge švicavne
Flundru Giacondu kaj se smeje
Sam prosil za oprost sieh grehoov kajkavskih
Za prezdec na Monmatreu pol vure
V cirkve ja sam klečal
A on kurvanjski črleni melin
Tak mi se fest dopal da mi je i denes žal
Kaj žakel našieh smrdlivih duš
Zmleti nis donesel

Od četrtka na petek gda curel je dežđ

Se sečate, gospon Prevert, kak smo nekaj mokroga
Delali saki na jenem vugle Trijumfalne lese
I Eiffelovoga turna.
Od četrtka na petek gda curel je dežđ

Ni jen policajec v piščalku ni zapiščal
Same su platene v perivoju šumele
I cvetje je dišeče rasle kak i pri nam
Tu blizu, na Zrinjevcu, vu Tuškancu, v sakem klancu

Od četrtka na petek gda curel je dežđ

A mi, mi sme se zmiešali, šampanjec z mliekom
Vodu z bielu kavu, mužiku z kervavu glavu
Čoveka na Pigalleu, Seineu z Dravu
Cieli Pariz z mojim dvoriščem
Harmoniku z lajavem Šarkem

Se od četrka na petek gda curel je dežđ

A unda sme otišli na plac cvietja
I meste cvietja za naše diekle
Vužgali tri šibice v parišku nuoč
Za ludsko spražnuvajne želucov
Da je i presvietli Quasimodo nad nami
Jenu sozu zgubil

Od četrka na petek gda curel je dežđ

Siečam se ja, gospon Prevert, španciera pred jutre
Okoli cirkve Notre Dame i gospodo: Mi se pričinile tie čas da poslušam
Za jutre kaj dohaja
Mojega pievca kak kukuriče v dvorišču
A v ruka vaša bila je črlena ciklama
Plačliva, plačliva, kervava i sama, sama, sama
Z nami skup

Od četrtka na petek gda curel je dežđ

alica u zrcalu
09.10.2011., 22:22
HUDODRAKIJA (prijevod: Antun Šoljan)
Lewis Carroll

Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!

„Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka,
čeljusti što čapnu, kandži koje kvače!
Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga!
Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!“

Vajtolni mač on zgrabi: s puno nade
protivnika mašnog tražio je dosta –
Da počine, uz Gungul-stablo stade
I, zamisliv se nešto, stajat osta.

Dok stajaše tu, s uzlim mislima na umu,
Hudodraka evo, s plamenom u oku:
vignjeta ti taj kroz stomorovu šumu,
sve groblohoboće u skoku.

Jen, dva! Hop, cup! I cikete cak,
vajtolni mač kroz kosti prosvira!
Drak mrtav pade, bez glave ostade:
On glavu grabi, natrag galumfira!

„Ubi li, sinko, strašnog Hudodraka?
U zagrljaj amo, o blistajno momče!
I belvirno odasvud čuj: „Huja haj! Haj huj!“
Dokon od likosti sve frkoće.

Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!

Aal_Mahmud
10.10.2011., 05:26
Mali pauk




Gle jutro vedro
I sunce nam se smiješi sa svojih visina.
Pođoh farbati ogradu.
O kako je lijepo jutro
I ja pjevam pjesmu proljeću.
Farbam i znam
Da Sunce voli mene marljiva.
Gle kako mi se smiješi,
Sunce,Sunce moje milo!
Ali sred te divote
Da podsjeti me da tek smo prolaznici
Gle pauk mali što pozdravljao je Sunce poput mene
Pod mojim marljivim kistom osta za ogradu slijepljen.
O pauče moj,
Tek izišao si na svjetlost dana
I veselio se kao i ja
A već ti sudba huda ugasne život mlad.
O pauče moj,
Ni meni se više ne smije Sunce milo
jer plačem za tvojom nesrećom.
Gle tmuri se nebo.
Pauče moj,
Pauče moj mali...(Aal_Mahmud)

sendleri
17.10.2011., 15:05
Bijeg iz samoće

Sve šira tjeskoba. A soba sve uža.
Melema sve manje da mi rane vida,
O djetinje srce u grudima muža,
Ne sanjaš li opet zelengaj Kupida?

Ne, žubor me mami, doziva me ruža.
Želim da utažim žarku žeđu vida.
Ne daje mi ništa, niti išta pruža
Ta gluhoća sobe i sljepilo zida.

Ormari--- grobari košulja , kaputa.
Knjige---teške brige, tegobe seoba.
O seljenja vječna kroz samice soba.

O kucanje ura, dok žarulja žuta
Žmirkajući snatri kako zore rude…
Laku noć, samoćo! Odoh među ljude.

Gustav Krklec

alica u zrcalu
19.10.2011., 18:51
Poezija
Tomica Bajsić

Kad se lupiš sjekirom
po nozi dok cijepaš drva
onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol prestane.

Kad te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavućeš se pod kamen i
čekaš da bol prestane.

Kad se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

(Iz zbirke «Južni križ»)

alica u zrcalu
25.12.2011., 21:09
Na Badnju Večer
Ivan Goran Kovačič

Na nebu se obesil -
kak črni i podrapani
pun lukni škrlak -
jen veliki i ves od snega
oblak...
Z vetrom se je boril -
na hiže je sipal sneg,
gda se naglo vmoril
zbelil se doli breg ...
SIgde su zvezdice bele, i bleskale su se...
A zemla je bila lepa kak pun biserja dlan;
mesec se smeškal, i ni bil žut
vre zlat -
gda denes je Bajdni den
Rodil se brat,
rodil se Boži Sin -
zato zvoniju zvoni vsi,
na ves glas ...


Po putu dečica gredu - su bleda,
i dršču od zime lute,
a jedno okno se svetli i gledi,
na snežne pute...
Bratec je stal na štengu,
je drhtal i zapopeval,
a sestrica mu je pomogla,
i z njom je suze proleval...
Lepo su, lepo popevali
o detešcu malom vu štali;
na slami
se rodil ...
i kak je zlatni trak zvezde
tri krala k Njemu sprovodil ...
i javil se onda angelov glas
pastirom z popevkom:
Rodil se Spas ...
... Onda su dečica stala,
najmanja je seka zaspala -
Vu čudu su gledali v sobu;
na oknu je bor
i čuli su ajngela kor
da popeva onu istu popevku ...
Kak bi bili srečni da su vu hiži,
da su nuri, kaj jim za Isusom malim
za popevkom pod borom dušica teži ...
I onda bi srečni bežali doma,
i nosili bože dare mami,
kaj betežna leži ...
Vu hiži je bakica jena,
i dedek stari i beli,
pa su spružili kolena,
se digli - i vun črez okno gledeli ...
Z rukami su mahali
i dečicu ozeblu zvali -
pa su jih grejali, kuševali
i darov jim puno dali...
I mamicu su dopelali,
i srečni onda popevali...
Starci su blaženi bili,
isus se i njih je zmislil;
hižicu slamom pokritu
z dari, z decom posvetil...
A dečica su pak popevala
z mamom, bakom i z dedom
...o detešcu malom vu štali,
na slami
se rodil ...
i kak je zlatni trak zvezde tri krala k Njemu sprovodil ...
i javil se onda angelov glas
pastirom z popevkom:
Rodil se Spas ...

Zagreb 13. XII.1930

Mariamagdalena
25.12.2011., 22:25
ajme...

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena....:)

Tin Ujević

alica u zrcalu
06.01.2012., 21:23
Ivan Goran Kovačić
POTOK

Čez srce tiho potok teče
I nosi soze stare sreče,
I prošle toge, tihe smeške
Iz krvi črne, duše teške.
Čez srce tiho potok teče
I nosi soze stare sreče.

Mariamagdalena
16.01.2012., 13:21
Zelenu granu s tugom žuta voća


Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al' čežnja dršće kao ptiče golo,
k'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o nebo blijedo i beznadno kolo,
k'o bosi prosjak na po' pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek svoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.



Tin Ujević



http://youtu.be/53Z5b5EUXbQ

sova2136
18.01.2012., 17:05
oh, da

ima i gorih stvari
od usamljenosti
ali često su potrebna desetljeća
da bi to i spoznao
i najčešće
kad to spoznaš
prekasno je
a prekasno je
najgore.


pjesma crne noći

kažu da ništa
nije uzalud:
ili je baš tako
ili upravo
suprotno.

Charles Bukowski

alica u zrcalu
24.01.2012., 15:49
JOSIP SEVER


između majmunskih zidova

u krevetu čučim
u krevetu sam zvijer
u krevetu sam mjeren
mržnjom

između majmunskih zidova

u krevetu zvijer sam
za riječ
koja grize moje srce
i nisko se plodi
i odlikuje
mračnim dahom
versa

između majmunskih zidova

mračnim dahom
što se vrati kući
kao dah dachau
i pretvara
moj ha ha ha
u
ah

između majmunskih zidova

mahovina raste
krstari pauk
hvataju se kraste
po ranama
srca
grudni koš usnu šupljinu
i lubanju
ispunja pamuk

majmunski zidovi kriče
čekčekček čekček kriče
s
g p d
l r o
a e l
v m j
a a e
m
a

alica u zrcalu
26.01.2012., 19:09
JOSIP SEVER
pismo o lišću koje pada

dragi moj,
o lišću koje pada, o žutom
ja se razbacujem frazom
al misao svijeta iz centralnoga vida
ne sadrži se u tom
to nije njezin nazor

nije njezin nazor nit stroga konstrukcija boga
boga i vječnoga žida
jer ona, konstrukcija, onda
postaje jedno ogavno dijete
al ništa zato nije mi sin

svijet se i dalje oko sebe kreće
srebri se lunarski moj pogled
drveće skače sa zubom na porječje
podlivene naravi podle

yesterday
krijeste krina i kandže koljena
mahniti plodovi svijetloga visa
u dodiru stoljeća, kroz uporna gonjenja
ja ipak propao nisam

mingtian
žuti aduti u mojoj ruci
sakralno čisto oko što blista
oružje golih nada u gruziji
rimuje budu i krista

krista koji iznova propenta
eli eli lama azavtani
božice tanit koju špigl-rozental
zazivlje: čekaj me, stani
božica tanit koju opet rozental
zazivlje zato što stari
s njom mladost je ispred
il preko njenog leša
polako se spuštam
kakvo je ovo tlo?
tlo gubavaca sa svojim zidom
i crnom lađom iz bijelih mletaka
tlogubavacasasvojimzidomicrnomlađomizbijelihmletak a
i svojom završnom stranicom
tlogubavacasasvojimzidomicrnomlađomizbijelihmletak a
isvojomzavršnomstranicom i s cijelim mnoštvom buntarskih letaka
tlogubavacasasvojimzidomicrnomlađomizbijelihmletak a
isvojomzavršnomstranicomiscijelimmnoštvom
buntarskihletakamnoštvom,mnoštvom,mnoštvom
grize svoju prugastu krv
i kleči pred lojanicom
petak
prosinac
zima
sever


p.s.
molitva od revolverskih metaka diže se u visinu oštro. bog je mrtav. i poslan je poštom u svoju zemlju da se pokopa između svetaka. kakav pakung! kakvog li pakla! ima li uopće opasnijeg posla od ovog posla?! istina, još mi se greška nije omakla, al ni opasnost nije prošla kao što prolazi lišće koje pada.

alica u zrcalu
08.02.2012., 20:44
JOSIP SEVER

Dozidat treba stare dvorce
i bogove vratiti vreći.
Na dnu tišine glasovne norce
do balčaka doreći.
I drijemež ustaničkih duša
šapatom silazi u tamu
tko koga misli, sluša
Vede iliti Talmud.
Drum je zaskočen kočijama
i raznim talambasima.
Običajno pravo koči nemar
slikareve ruke ko klaun nasmijan.

(JOSIP SEVER, Svježa dama Damask trese, Lunapark, Zagreb, 2004.)

alica u zrcalu
08.02.2012., 20:44
RAYMOND CARVER

ZIMSKA NESANICA

Um ne može spavati, može samo ležati budan
i daviti se, slušajući kako se snijeg okuplja
kao na posljednji juriš.

Priželjkuje da je ovdje Čehov i da mu
prepiše nešto - tri kapi valerijane, čašu
ružine vode - bilo što, nije važno.

Um bi volio otići odavde,
ravno na snijeg. Volio bi potrčati
s čoporom mršavih zvijeri, zubatih,

pod mjesečinom, preko snijega, ne ostavljajući
ni tragova ni brazdi, ništa za sobom.
Um je noćas bolan.

(Raymond Carver, Krijesovi, VBZ, Zagreb, 2006.)

alica u zrcalu
08.02.2012., 20:52
SRĐAN SACHER

:žvačem listove koke i osluškujem:

od ispod
negdje kroz cijevi
duboko iz srca podzemlja
dolazi voda i penje se

sumrak je i govorimo u rano predvečerje

on, indijanac
govori :mi:
mi, bijelci
govorimo :ja:
i uglavnom svi koristimo zamjenice

osim dok povremeno
prasnemo u smijeh
i izdamo se jedan drugom pogledima

SRĐAN SACHER, Kargo kult, Meandar, 1997.

alica u zrcalu
08.02.2012., 20:53
JOSIP SEVER

POGREB

odlažem pogled - i odlazim proklet
i glas mi bude od nerava - neravan
plač kad su zabijali čavle
bio je nalik na crne čavke

bilo je crno od batina veče
i razlupana šaka groma
hladne i mračne kiše zveče
po golim zjenicama kroma.

JOSIP SEVER, Diktator (Razlog, Zagreb, 1969.)

alica u zrcalu
08.02.2012., 22:17
JOSIP SEVER

KLIŠEJ KIŠE

s trga od sata
niz prašku i vlašku
išla je kiša
ko limena glazba.
meni se čula
ko suzvučje miševa
il sjenka dima
preko lišaja.
il šuplje vrijeme
kroz praaazan prostor
koje se laže
i poništava.

Josip Sever, Vjesnik, 1989., iz Antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva o Zagrebu, Autobiografski Zagreb, Zrcalo, 2, 135. str., Zagreb, 1994.

alica u zrcalu
08.02.2012., 22:34
JOSIP SEVER
muzika vida (http://www.youtube.com/watch?v=ohvZGMC2UMA)


sjajni dragulji žive planete

muziče svjetlosni efekti.

ptice muzike

na mozak slete

i čitav duh u svjetlu trepti.

poptičen je jutarnji pločnik

cvrkut u svakom novom oku.

neki svevisoki moćnik

trpi jastreba o boku.

prate me stravične ptice harpije

mogu iskljuvat sve ove oči

te ptice što lete s ove hartije

u drugu, mističnu bjelinu.

kada je moćnik još visočiji

a očaj sljepački sve jači

i sve gušći lepet krila.

alica u zrcalu
08.04.2012., 13:29
http://www.zepce.info/java_galerije/images/pisanice_2010_sred.jpg

Ivan Goran Kovačić
VUZMENA NOĆ

Veter je jokal vuz hiže
i v kmici je nihal veju -
gredu i strašno se smeju,
ludi se bliže i bliže...

Zekril sem oči - je dosti,
klimale glave se gole;
lukne bez oči su bole -
išle su sene od kosti...

Morti da zišli su z groba?
Goli su muški i žene...
Gledali z luknam su v mene
v polnočno vuzemno doba.

Mesec je lukal črez granje,
pod drevom dreči se cura...
Vujde - gda tukla je vura -
s križanja čist črno janje...

Veter je jokal vuz hiže,
tiral je kosti da jeju;
gredu i strašno se smjeju,
k gradu se bliže i bliže...

Zora, 1931.

Free like a wind
08.04.2012., 15:45
ČLOVEK JEDEN
Zbirka "Arija srca"

Zdenka Kirin

Kad vu sercu čas je mreti,
tad s nebesi zazvoni,
vu očima sunček trne,
na usnama reči ni.

Človek zemli jeden ode,
telo svoje vu tamu skri,
življenje celo zemlu delal
sad pak z mirom vu njoj spi.

Človek jeden predi sih!

Još nas ima vu jubavi,
deni hode, popevka zri,
smert je kakti svetlost večna
vu nebeskih kraljevstvi.

Človek jeden predi sih!

Cvetek, sveča na grobeku,
sećanje ga pohodi
saki život vu smert vezan
ljudcke veke izrodi.

Človek jeden predi sih!