Gandi in d ivning part II-život na sjeverozapadu

[gandalfina]

Eto nakon klečanja, cmizdrenja, ucjenjivanja, podmićivanja i ostalih tehnika svojstvenih našoj vrloj moderatorici, konačno sam se smilovala i odlučila oživiti ovaj topic. Čak sam si i truda dala pa sam preselila neke tekstiće s "onog" prije topica, a i pravila su ostala ista.
Eto, kome se da nek' si čita, kome se ne da, ne mora. Rasprave, dokazivanja, ubjeđivanja, kritiziranja i ostalih sranja nema(po to odite na religiju, filozofiju ili politiku);možete postati svoje filizofijie-dapače to je i poželjno i tak'..
Zamislite si ovo kaj neki birc, gdje sjedate za šank, naručite pivu, tekilu ili nekaj žešćeg i onda imate monolog pred nepostojećim konobarom. Kad završite dignete se, platite i odete, do slijedećeg puta.
:D ;)

Eto, ovdje ide sad niz bisera s prijašnjeg topica;

Khm, daklem, ovaj topic ima samo jednu funkciju; da zadovolji moju egoističnu želju za filozofiranjem.
Nekak mi uvijek dojde u ova jesenska vremena pojačana želja za filozofiranjem. Nemrem si pomoć; to je jače od mene.

Evo npr. danas je bio jedan vrlo interesantan dan. Nekak sam puna energije iako me pila hunjavica i kišem i tak, al' baš mi je ok. I onda frendica pošalje poruku vrlo nebuloznog sadržaja; naime zakvačila se za jednu rečenicu koja joj nije dala mira cijeli dan i dovela ju u stanje preispitivanja nekih općenitih vrijednosti (tipa, smisao života, veza, ljubavi i sl.).
Ja joj rekoh da je sve u njenom srčeku i da ona duboko u sebi zna istinu. Ako naučimo slušat sebe, onda duboko u sebi znamo pravo stanje stvari. Ljudi dolaze svake minute sa vrlo "prizemnim" izjavama i kada smo malkice poljuljani, uvijek se zakvačimo za ono:"Pa zar je moguće da je to što mislim doista tako kada svi oko mene tvrde suprotno?" I onda krenemo linijom, "kud svi, tud i mali mujo". Greška. Odgovori su u nama. Obično kad se suočim s takvim crvima sumnje, prvo pogledam iz čijih usta ti crvi gmižu, a onda obratim pažnju i na crva. Pet minuta mira u svom kvadratnom metru i ubrzo znam kome da vjerujem. Sebi.Pa makar bila i u "krivu".
Kompase gubimo tu i tamo i to je ok. Al' na kraju krajeva ipak je najbitnije ponovo naći Sjever.
Zjev, sad odoh u carstvo snova. Pozdrav do slijedećeg "bisera".

P.S. Nemojte sad krenut u analizu ovog posta ili bilo kojeg koji će biti u budućnosti ovdje napisani. Ovaj topic nije zamišljen kao topic za rasprave. Zato nemojte, molim, replicirati ili kvotati, već ako imate nešto što želit izreći, slobodno naprijed. Neka ovo bude topic glasnih razmišljanja svakog od vas bez da se pokušava dokazati čija "istina" je "prava". Samo pišite i to je to. Čitanjem će svatko pronaći nešto što mu bude leglo .
;)

[gandalfina]

Nedavno mi je u ruke došla jedna zgodna priča o jednom kralju koji je morao proći "sito i rešeto" u svome životu da bi konačno naučio ono što je trebao i da bi shvatio smisao svojeg postojanja.
U knjizi između ostalog piše:"Obrati pozornost na to kako je kralj gledao na svoju sudbinu i sve poteškoće kroz koje je morao proći. Što god se događalo, on se nikada nije smatrao žrtvom. Znao je da ispunjava svoju svrhu. Takav njegov stav ga je na kraju i spasio. Kad bi samo svi drugi mogli slijediti njegov primjer."
Palo mi je na pamet koliko puta u životu se smatramo "žrtvama" nesretnih okolnosti? Pa smo onda žrtve krivog odabira, "pogrešnih" procjena, "krivih" prijatelja, nečije zavisti, nečije zlobe itd itd.
Položaj "žrtve" ne daje nam mogućnost izbora niti kontrole nad vlastitim događajima. Kao žrtve bivamo bespomoćni. Drugi su ti koji su nas na neki način "iskoristili" i kao žrtve ne nalazimo način da se iskobeljamo iz vlastite nezavidne situacije. Vrtimo se u krug i ne možemo si pomoći te počinjemo iskorištavati druge stvarajući tako začaran krug. Kao žrtve krademo energiju drugim ljudima oko sebe i na neki način manipuliramo njima; stavljamo ih u poziciju majke Tereze i prikazujući sebe takvima, bespomoćnima, opravdavamo sve svoje postupke; pogotovo one loše.
Život nije lijep. Život nije ružan. Život je. I to je jedina njegova nepobitna istina. U ovom životu biram ne biti žrtvom. Preuzimam odgovornost za sve što mi se događa svjesna da to ispunjava svoju svrhu ma kako mi to u određenom trenutku bilo nemoguće sagledati. Za takav stav treba ispuniti jedan vrlo težak uvjet; treba imati vjeru. Treba biti otvorena duha. Treba dopustiti životu da nas nauči. Čim odbacim položaj žrtve, prestajem biti bespomoćna. Vladam sobom. Ne bacam krivnju na druge za ono što mi se događa. Ali isto tako ne okrivljujem sebe. To je ono što mnogi često zaborave učiniti. Biti blagi prema sebi. Nekada se stvari jednostavno dogode i treba ih takvima prihvatiti. Slijedeći korak je izvući pouku. Korak nakon toga je pokušati ne učiniti istu grešku ponovo. A korak iza toga je oprostiti si ako ju ipak učinimo. Znači da nismo dobro usvojili gradivo.
;)

[gandalfina]

Danas sam svjedočila jednom danu punom suprotnosti; prvo sam prisustvovala jednom sprovodu, a par sati nakon toga jednom jako lijepom crkvenom vjenčanju. U oba slučaja imala sam ulogu promatrača.
Na prvi pogled dvije nespojive stvari. I na pamet mi padnu stihovi Halila Đubrana:"Vi biste da doznate tajnu smrti. Ali kako ćete je naći ako je ne potražite u srcu života? Jer život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean."
Upitah samu sebe, koliko smo svjesni da zapravo umiremo svaki dan i ponovo se rađamo ispočetka? Koliko smo zapravo svi mi svjesni da je smrt svakodnevni dio našeg života? Koliko smo svjesni da je svaka minuta našeg života isto tako i mogućnost naše smrti? Kakav odnos uopće imamo prema smrti? Bojimo li se je? Smatramo li smrt ultimativnim krajem života?
Tisuću pitanja. Na neka od njih imamo odgovore, na neka tek trebamo odgovorit. Znam samo da sam mirna po pitanju vlastite smrti. Nekako sam uspjela uključit smrt u svoj svakodnevni život i da ovog trena odem sa ovoga svijeta, u pogledu sebe bila bih potpuno mirna.
Međuti tu su i drugi. Ono što me najviše tišti jest to što u mom životu postoje ljudi koje jako volim. Oni koje najviše volim, to najmanje znaju. Neki su otišli s ovoga svijeta, a da im nisam imala prilike reći da ih volim. Drugi su ovdje, ali još uvijek im iz raznih razloga nisam rekla koliko mi znače. Neki su otišli od mene prije nego što sam im to uspjela reći.
Reći. To je ključna riječ. Dugo sam mislila da ljubav treba samo pokazivati, da će biti samo po sebi razumljivo da drugi znaju da ih volim, jer moja djela govore. Ali nije tako; ljudi teže čuti da vam je stalo do njih. Žele da im se pokaže, ali isto tako i kaže.
I tako sam nastavila svoja razmišljanja potaknuta sprovodom na vjenčanju koje je uslijedilo. Malo skromno vjenčanje i brak sklopljen iz ljubavi. I reče svećenik u jednom trenu:" Da nema ljubavi, bez obzira na sve darove koje imamo bili bi kao cimbal što zveči..."
A Halil kaže:"Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života."
Da ne bih krivo bila shvaćena, ovdje govorim o ljubavi. Koja je svugdje. Ne mislim ovdje isključivo na odnos dvoje ljudi. To je samo jedan oblik ljubavi.
Izašla sam van odlučivši čvrsto u srcu da ću od sada vježbati reći ljudima oko mene koliko mi znače. Počela sam vrlo smiješno; nakon izlaska iz crkvice, došla sam do nepoznate bakice koja je prodavala cvijeće i primila je za ruku i rekla joj:"Puno mi znači Vaše postojanje u životu."
Smrt i rađanje dio su jednog velikog ciklusa koji se zove život. Jedno bez drugog ne bi postojalo. A bez ljubavi sve na ovome Svijetu gubi smisao. Kročiti hrabro ususret svakom danu i ne bojati se ljubavi. Bez obzira koliko strašna bila.
Na kraju to i nije bio dan velikih kontrasta kako se činilo na samom početku.
:)

[gandalfina]

Knjiga postanka spominje Henoka samo dva puta; prvi puta kao sina Kajinova, te u svećenićkoj predaji gdje se navodi da je Henok potomak Jareda i da je živio točno 365g. Za njega sveti pisac kaže da je hodio s Bogom. On ne umire kao ostali obični smrtnici, nego kažu spisi da se toliko umilio Bogu da ga je ovaj uzeo k sebi.
Henok, čiju su knjigu davni farizeji uklonili iz Starog zavjeta, povezan je sa svakim bitnim događajem drevnih vremena.
Kada su Henoka upitali za njegovo ime, odgovorio je:"Imam sedamdeset imena, ali Kralj me samo zove dječarcem."
Dječarac. Dječak. Henok je Gospodinov dječarac. To blistavo derište za koga je Iskupitelj kasnije rekao:"Jao onome tko ne umije biti kao on!"
Čime je to Henok zaslužio izuzeće od tjelesne smrti? Što je on to posebno učinio da je bio nagrađen tako da ga Bog uze direktno k sebi?
Vjera. Henok je živio u mračno doba; bio je svjedokom pada anđela. Henok pokazuje kakva je jedina mogućnost ponašanja; baza čvrsta kao stijena, nepokolebljiva vjera i prionuće. U dananšnje doba to treba svom snagom naglašavati; moglo bi se reći, živjeti u "duhu Istine", budan ili kako napominje kršćanstvo, vjerovati- to je jedini pravi način života.

Svaki puta kada se susretnem sa nekom teškoćom u životu ili situacijom iz koje ne vidim izlaz sjetim se priče o Henoku; i tada shvatim da je jedini način da se ustraje u toj situaciji, biti kao Henok, Božje derište, Gospodinov dječak. Zašto se pojam vjere i djeteta izjednačavaju? Zato jer je vjera( fides, pistis) djetinje obilježje;nepobitna pouzdanost. Dijete se nepobitno pouzdaje u svoje roditelje; ne pita zašto i kako, nego to jednostavno čini.
Tako bi trebali i mi; kročiti kroz ovaj život radeći stvari u "duhu Istine" sa vjerom, bez obzira što se dogodilo, svakog trenutka biti svjesni da ako vjerujemo, život će uvijek biti na našoj strani.
Međutim tu nastupa veliki problem; ono što mi mislim da je za nas najbolje obično je u velikom raskoraku s onim što Život misli. I onda kukamo nad vlastitom sudbinom; te zašto se meni sad baš to dogodilo kada sam uvjeren da je to ono što bi me, da je uspjelo, učinilo sretnim...
No kako vrijeme prolazi, obično uvidimo da nismo bili u pravu i da su stvari ispale točno onako kako su trebale i onda se pitamo "gdje su nam bile oči" Gdje nam je bila vjera? Naše želje su nas zasljepile..
Piše Halil Đubran:

"Svagdašnji je vaš život vaš hram i vaša vjera.
Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom;
Ono što izradiste za nevolju ili za radost.
Jer u sanjarenju se ne možete dići iznad svojih postignuća niti pasti ispod svojih propusta.
I povedite sve ljude sa sobom:
Jer u slavlju ne možete poletjeti iznad njihovih nada niti se poniziti ispod njihova očaja."

Biti derišta; s djetinjom predanošću i povjerenjem uskočiti u svaki novi dan i tako pobijediti sumnju i strah. To je ono što nam svima nedostaje.

[gandalfina]

True colours..
Vozeći se automobilom slušam ja tako jedan dan pjesmu koju dugo nisam čula:
And I see your true colours shining true
And I see your true colours and that's why I love you
So don't be afraid to let them show, your true colours, true colours, they're beautiful like the rainbow...

Povjerenje je vrlo čudna stvar, a još čudnije je kome ga poklanjamo. Često se dogodi da ga poklonimo osobama za koje drugi tvrde da ga nisu zaslužile. Još češće se dogodi da osobe kojima poklonimo povjerenje same tvrde da ga nisu dostojne, što je jako bolno i tužno. Ali svim ljudima kojima poklonimo povjerenje činimo to iz određenog razloga; osobno ga poklanjam ako uspijem nazrijeti istinite boje ispod fasade. Te boje su nekada jako duboko, toliko duboko da ih ni sami ljudi koji ih posjeduju ne mogu vidjeti i izbaciti na površinu. Ali one postoje u svima nama..Ako ih uočim, ne stajem. I baš me briga ako drugi nisu u stanju uočiti iste. Ono što me boli je kada ih oni koji ih posjeduju sami nisu u stanju raspoznati i izbaciti na površinu. Onda sam tužna. Beskrajno tužna. Ali nije naš zadatak da vadimo te boje van iz drugih. Svatko sam mora naučiti zapaliti vlastitu dugu i zasjati u pravim bojama. Mi ostali, ako nam je stalo i ako smo odlučili pokloniti povjerenje nekome, možemo samo strpljivo čekati i nadati se da ćemo ugledati dugu jednoga dana..I to je najljepši poklon koji možemo dobiti kao nagradu za poklonjeno povjerenje. A vidjeti prave boje u nekome jako je teško, međutim isplati se potruditi. Vidjeti prave boje u sebi još je teže..


Kad više volim tebe
tad volim i samog sebe
a zapravo manje volim tebe

kad više volim tebe nego sebe
teže ti je
da me voliš

tvoja ljubav prema meni
tako jako ovisi
o ljubavi koju osjećam prema sebi

a moja će ljubav prema tebi
biti jača
ako i ti voliš sebe onako kako voliš mene

[gandalfina]

Kathabasis dolazi od grčke složenice katha= ispod, dolje i bainó = ići. U slobodnom prijevodu to bi značilo silazak dolje. Gdje dolje? U podzemni svijet. A što je to podzemni svijet? To je palača Psihe.
Tko tamo živi? Tamo žive stvari koje ne žive, nego postoje, a to su slike, pojmovi i ideje, mašte, sjećanja, misli. U središtu palače Psihe caruje melankolija, na samom dnu paklenih krugova. Palača Psihe podzemni je svijet, odnosno pakao.

Vrata podzemnog svijeta otvaraju se čovjeku u njegovim najvećim i najodlučujućim krizama života. "Na polovici ljudskog života", kako kaže Dante, tj. na granici, na liniji koja odvaja život i smrt. Vrata se mogu otvoriti prilikom velikih bolesti, promjena mjesta boravka i osobitih putovanja. Ili uzrok mogu biti prijateljstva, ljubavi, brakovi , neobični odnosi i veze.

Živimo naš svakodnevni život najbolje što možemo. Svakodnevnica je puna sretnih i manje sretnih trenutaka. Većinom živimo u prošlosti ili u budućnosti, a vrlo su rijetki trenuci kada u potpunosti budemo tu i sada. Trošimo vrijeme pokušavajući shvatiti što nam se dogodilo i odrediti neke temeljne smjernice za budućnost. Volimo i ostavljamo, vole nas i ostavljaju. I onda se u našim životima nešto iznenada dogodi. Sustigne nas misao od koje bježimo.

Mene je sustigla ovih dana. I donijela je neizvjesnost koja će trajati oko dva mjeseca. Ne znam što ću s njom. Morat ću je prihvatiti i naučit živjeti s njom naredni period. Neizvjesnost koju donosi neznanje. Neizvjesnost kada ne znamo na čemu smo. Kada su šanse 50:50. Misao od koje bježimo najčešće nije ugodna. Poput zmaja je koji je odjedanput zatražio utočište u našim njedrima. I onda odjednom moramo lijegat svako veče sa nepozvanim gostom. Pripitomljavat zmaja da bih mogli koliko-toliko mirno spavat.

Sada još ne znam. Neizvjesnost je ono što ubija i rađa sumnju. Vrata podzemlja su se širom otvorila. Silazak je neizbježan. Otprilike znam što me čeka, ali ne mogu ništa predvidjeti. Moja osobna borba s demonima počinje. Bit će to zanimljiv put. Bez obzira na ishod, poučan u svakom slučaju. Nadam se da ću se dostojno boriti i izdržati. Podnjeti misao da tamo uvijek idemo sami jer nitko nam ne može praviti društvo. I održati nadu u povratak.

[gandalfina]

mi smo slijepi putnici sami na ulici u gradu umornom od ljubavi.
kao da nas nema tu s korakom u koraku hodamo u snu.
nekoga ko ja i ti, tko se zna nasmijati, tražimo u snu.
ponekad želim sobu punu sretnih ljudi, ljudi što ljudi se ne boje.
ponekad želim sobu s pogledom na svjetlo, svjetlo i boje.

ja imam pet brzina ispod koljena, dvije tone smijeha nosim preko ramena.
ne želim misliti tako kako treba misliti, ne želim stajati, ja se moram naprijed kretati.
iz dana u dan sve dalje i dalje, iz grada u grad dvjesto na sat.
iz dana u dan sve dalje sam, dobro je, smijem se, nema me.
ja trebam kvadrat neba da me zavara, jer od kruga pa do kruga sve je prevara.

48 sati sobe pune sretnih ljudi, 48h ljudi što ljudi se ne boje, 48h sobe s pogledom na svjetlo i boje.
48h bitka, ne u prošlosti, ne u budućnosti, nego tu i sada. 48h kretanja bez razmišljanja. 48h neopisive sreće uzrokovane samo time što jesam i što drugi oko mene jesu. što postojimo.
može li se poželjeti više?

[gandalfina]

Život nas ponekad zaskoči s leđa i iznenadi nas onda kada to najmanje očekujemo(i obično tamo gdje najmanje očekujemo). Reakcije su različite; obično nas takav napad, ako smo nespremni (a u većini slučajeva jesmo), ostavi u trenutačnom stanju šoka. Što učiniti? Kako reagirati?

Nekako ne volim iskapati kosti koje davno zakopam. Recimo da je to jedan princip po kojem se vrlo često ravnam. Ali s druge strane, što su to principi? Trebamo li biti robovi svojih principa? Možda nas život "šamara" baš tamo gdje smo najtvrđi da bi nam dokazao da trebamo "omekšati", da shvatimo kako je u životu zaista samo mijena stalna. I kako život nije krut, nego teče.
Mene je zaskočila prošlost; u trenutku kada sam to najmanje očekivala i u obliku kojem sam najmanje željela. Fino, polako mi se prišuljala, gotovo neprimjetno. Odjednom sam postala svjesna njene prisutnosti; zapravo sam shvatila da je bila uvijek tu negdje, čekala svojih pet minuta i vrebala trenutak moje nepažnje. Uhvatila me na prepad i zatražila drugi krug. Pozvala se mudro na sva lijepa sjećanja koja su negdje duboko ostala zakopana, nevino se pozivajući na svoju nezrelost i nespremnost, suptilno tražeći od mene da oživim sve emocije vezane uz nju, one lijepe i one manje lijepe. I sad stoji tu kraj mene i čeka da donesem odluku.

"Nije fer", mislim si. "Podla i pokvarena igra sudbine koja bocka tamo gdje smo najtanji", vrišti neki unutarnji glas.
"Zašto mi se sve to ponovo događa kada sam sve to već jednom prošla?", skeptično vrišti drugi.
A unutarnji glas mudraca odgovara:"Možda jesi prošla, ali nisi nadišla."

Donesi odluku. I stojim tako na obali Života s vagom u ruci slažući rukom pijesak čas na jednu, čas na drugu stranu; pro et contra.
Puhne vjetar i otpuhne pijesak s vage stavljajući je tako ponovo u stanje ravnoteže, a iz daljine dopiru stihovi:

"Come and sail with me
what will be will be..."

Ulazim u vodu smiješeći se:"Pa što se može loše dogoditi? Brodolom sa tim kapetanom već sam preživjela, tu ću se snaći."
Ono što me brine dok gazim sve dublje jest, što ako ovaj puta brod krene plovit mirnim vodama?
Stojim u vodi i razmišljam. Odluka još nije donesena. Brod usidren čeka. I onda mi sine; vrijeme će pokazat. Vrijeme će odlučit smjer plovidbe. Odluka koju ja moram donijeti jest, da li da se popnem na taj brod ponovo ili ne.
Penjem se prihvaćajući ruku pomirenja. Sve je poznato, a opet tako novo. Karta stoji čekajući da se ucrtaju koordinate novog smjera. Kapetan se smiješi. Sve je tako mirno. Ja sam mirna. Da li je to zatišje pred oluju? Ma koga briga; digni jedra i zapjevaj:

"Come and sail with me
what will be will be..."

[gandalfina]

Eto, to su stari postovi, novi će uslijediti prema trenutačnoj inspiraciji.
Sid, nadam se da buš i ovaj put aktivno sudjeloval!;)

[Sudden Sid]

gandalfina kaže:
Eto, to su stari postovi, novi će uslijediti prema trenutačnoj inspiraciji.
Sid, nadam se da buš i ovaj put aktivno sudjeloval!;)

Gandi, znas dobro da di je jedan monolog mora se nasrati i moj ;)

[gandalfina]

Ispričat ću vam jednu priču:

"U jednom gradiću živjeli su ljudi koji su imali dva vrtića; jedan za tzv. normalnu djecu i još jedan za djecu sa posebnim potrebama. Živjeli su više-manje složno i djeca iz oba vrtića su se, s vremena na vrijeme, međusobno družila.

Normalni vrtić pohađao je dječak koji je na prvi pogled bio normalan, međutim imao je jednu malu posebnost; kada bi se druga djeca međusobno igrala, on je sjedio u kutu i promatrao ptice zamišljajući kako bi izgledalo kada bi izradio zmaja i vinuo se nebu pod oblake.

Znao je dječak i crtati i pisati i recitirati, ali kada su se djeca međusobno igrala, on je stajao kraj prozora i gledao u nebo puštajući mislima zmajeve od papira.

S vremenom, roditelji ostale djece počeli su se buniti i majka dječaka sve je više nailazila na nerazumijevanje okoline. Odlučila je jednog dana upisati dječaka u vrtić za djecu s posebnim potrebama.

Međutim, teta u tom vrtiću odbila je primiti dječaka jer je rekla da je dijete naizgled normalno i da mu tamo nije mjesto.

Majka je bila tužna, međutim dosjetila se rješenju; otišla je teti u normalan vrtić s prijedlogom da dijete ostane među normalnom djecom, ali da se ona pobrine da nađu volontera koji će s
dječakom izrađivati zmajeve dok se druga djeca međusobno igraju. Još je nadodala da će tako i ostala djeca moći gledati kako se izrađuje zmaj dok se sa strane igraju, a onaj tko hoće moći će se pridružiti.
Teta je pristala pod uvjetom da se raspiše referendum među ostalim roditeljima djece koja pohađaju vrtić.

Međutim, teta iz vrtića sa posebnim potrebama oštro je protestirala i rekla da takvu zadaću ne mogu obnašati volonteri, nego stručne osobe kao što je ona sama, jer taj dječak , iako je na prvi pogled normalan, ne može uz sebe imati volontere u vrtiću. Još je optužila majku da pokušava oformiti nekakvu unutrašnju grupu za "čudnu" djecu i da se tako želi nametnuti i istaknuti u zajednici, umjesto da se pomiri s time da joj je dijete normalno, ali razmaženo.

Majka se pobunila i pokušala objasniti da za izradu zmaja ne treba nikakvo stručno pedagoško znanje, nego ono što odvajkada postoji u svakom čovjeku, a to je želja i kreativnost. Isto tako pokušala je obrazložiti da pedagozi ne moraju biti nužno vješti u izradi zmajeva i da ne vidi razloga zašto ne bi uzela volontera koji to zna.

Teta iz normalnog vrtića napomenula je da se djeca grupno igraju samo 1 sat i da ne vidi ništa loše u tome da dječak , kao i do sada promatra ptice kroz prozor, jer ako se odvoji mjesto i prostor za njega, to će samo pobuditi otpor među ostalom djecom i konflikte s drugim roditeljima kao što se to i do sada bilo pokazalo.

Teta iz vrtića sa posebnim potrebama i dalje je oštro protestirala protiv volontera i predložila da se angažira učitelj koji bi naučio izrađivati zmajeve na tečaju.

Teta iz normalnog vrtića odlučila je raspisati referendum za roditelje:

u nedjelju ujutro na referendumu se pojavilo dvoje ljudi, roditelji djece koja su inače provodila vrijeme sa malim dječakom radeći zmajeve u njegovoj kućnoj garaži.

Zbog slabog odaziva teta iz vrtića nije mogla ništa i zahtjev za volonterom koji bi dječaka učio puštati zmajeve je odbijen.

Dječak je nastavio dalje odlaziti u normalan vrtić, stajao je i dalje u kutu gledajući prema nebu i puštajući mislima zmajeve dok su se ostala djeca igrala.
Pored njega, jedna djevojčica je nespretno pokušala izraditi kostur zmaja. Prišao joj je i šapnuo:

"A samo smo im htjeli pokazati kako se leti!" ;)

[trtermadredeus]

Gandalfina, jesi razmisljala o tome da objavis svoje postove kao zbirku eseja ili tako nesto ?

[gandalfina]

Još jedna božićna priča u nizu...

Hladnoća doslovno «nagriza» uši i kožu lica dok se žurno približavamo Palmotićevoj da bismo odslužili još jednu polnoćku u nizu. U skladu s tradicijom, prijatelj nas dočekuje na ulazu i penjemo se uskim hodnikom da bismo dospijeli na balkon. Mjesto za «privilegirane»; nema gužve, orgulje su blizu, perspektiva savršena i nedostupnost zagarantirana. Kriomice promatrajući njegov profil, pitam se, već po tko zna koji put, kakva je ljubav? Strašna, zapravo, prestrašna; razapinje, boli, tjera na unutrašnje vrištanje i očaj. Drukčije ne može biti; ona uvijek podrazumijeva obračun s vlastitim egom.
Ove godine crkva je opet prepuna; jedva čekam pjevanje; pjesma oslobađa i povezuje razlomljene duše u jednu. Pokušavam se sabrati, otvoriti dušu prema gore. Kako sam se opet vratila crkvi? Ne znam,vjerojatno to ima veze s odgojem i sredinom u kojoj sam odrasla. Pamtim vjernauk moje mladosti; čista idila, igranje u dvorištu crkve, veliki ormar pun društvenih igara smješten u sankristiji i uvijek dostupan kao i veličasni koji je živio Boga. Nakon igre par lijepih priča o Isusu i pokoje naivno dječje pitanje koje me danas tjera u smijeh i onda pjesma. Opet pjesma.
Zamišljen je onaj za kojeg mišljah da me voli. A kako i ne bi bio? Sve je ovo farsa, gluma, pokušaj da sve opet izgleda normalno kao prije; ništa više nije kao prije. Suze mi pune oči; k vragu, nije ni vrijeme ni mjesto za takve ispade. Ponovo se pokušavam okrenuti prema sebi.
Probala sam sve i svašta na putu svog duhovnog razvoja; bezbroj istočnjačkih tehnika, meditacija, čak sam bila član jedne istočnjačke sekte. Jedno vrijeme bezglavo jurih u potrazi za svojim učiteljem. To je bilo posebno smiješno; mišljah da netko drugi ima odgovore na moja pitanja. Danas znam: čovjeka ne preobražava tehnika, nego duh.
Opet mi se magli pred očima; ovaj puta je mučnina koja se lagano penje iz želuca prema glavi; slabost tijela ponekad podrazumijeva jakost duha. Nisam baš sigurna da je to moj slučaj. Brzim korakom bježim prema izlazu istovremeno uživajući u imaginarnoj sceni mog povraćanja po ljudima ispod balkona. Razum mi govori da takve misli nisu primjerene crkvi, dok se dijete u meni smije i ponavlja rečenicu:» Tko ne primi kraljevstvo Božje kao malo dijete, taj sigurno neće ući u nj.» Hvatam dah kraj otvorenog prozora u hodniku, a oko mene tišina; samo udaljeni zvuk orgulja i miris tamijana. Odjednom mi je bolje.
Zaista, zašto se vratih crkvi? U mom stilu bilo bi da popljujem instituciju i odjednom tako veliko zanimanje koje vlada među pukom za crkvene običaje. Prije bih s prezirom gledala one oko sebe koji samo otvaraju usta, bez glasa, poslije se dogovarajući za kavu u obližnjem kafiću. U hram bi htjeli ući, a ni ruke ne umiju oprati. Kakva oholost s moje strane! Sada se samo smijem. Samoj sebi; s vremenom čovjek postaje sve blaži prema drugima jer prepoznaje svoje slabosti u njima i spreman je oprostiti. Opraštajući njima, opraštam i sebi. Opraštam i njemu što ne može odgovoriti na moju ljubav.
Jadno cvijeće u tegli pored prozora; još će se i smrznuti, jer ja držim prozor otvorenim. Da se vratim natrag? Nemam snage; ovaj susret s Bogom obavit ću sama, kraj otvorenog prozora i cvijeta koji me preklinje da ga zatvorim.
Pitala sam nedavno susjedu:» Kako možete ići onom antikristu u našoj župi na mise?» Ispričala je priču o automobilskoj nesreći u kojoj joj je umalo stradao sin. Zavjetovala se Bogu da će odonda redovito posjećivati crkvu; kao zahvalu što ga je ostavio na životu. Kaže da to nema veze s popom. To se tiče samo nje i Gospodina. Zavidim joj na količini njene vjere i sramim se istovremeno. Osjećam potrebu da se ispovijedim.
Misa je gotova; stojim vani s njim na hladnoći dok čekamo njegovu sestru i prijatelja da se vrate s pričesti. Ne želim pričati; uživam u onoj dubokoj povezanosti koje nikad nije nedostajalo među nama, istovremeno svjesna toga da je kraj. Molim Boga da se ne sjeti čestitati mi Božić, jer sam to sretno izbjegla izbivajući iz crkve zbog mučnine. Ali zaboravljam da zna čitati moje misli i istog trenutka pruža ruku; ja ne želim poljubac, ali znam da je neizbježan; onaj u lice koji zna biti puno intimniji od onog u usta. Bol je neizdrživa, samokontrola na zavidnom nivou, ali koga ja to zavaravam? Misaoni razgovor među nama je življi i vjerodostojniji od onog verbalnog.
Uvijek sam mrzila tu svoju sposobnost poniranja u ljudske duše i mogućnost da vidim stvari koje drugi ne vide. Smatram da je to Božja kazna u današnjem svijetu; mi koji smo time obdareni, izopćenici smo, vječno u potrazi za načinom da se uklopimo među druge. Ne prihvaćamo kompromise; nema odlaska na put linijom manjeg otpora; ako nam se i dogodi da to pokušamo, smjesta bivamo kažnjeni i surovo vraćeni natrag na put ostvarenja vlastite sudbine. Nama takav luksuz nije dozvoljen. Njemu je; zato znam da je kraj neizbježan, gotovo opipljiv.
Sada još samo moram shvatiti. Prolazi mi glavom Pupačićeva pjesma «Zaljubljen u ljubav» dok promrzlim rukama guram ključ u bravu automobila. Smisao života je da čovjek izbućka iz sebe najviše što može. Pretjerujem li ja u tome? Nitko ne radi na sebi sebe radi, nitko ne spašava osobno Ja, nego zna da ako je Zlatni cvijet procvjetao u jednom čovjeku, taj utjecaj dosegne i proširi se do svih ljudi i bića i stvari za sva vremena: «Dovoljno je da jedan čovjek odgovori Sfingi.»
Nisam otišla na pričest; nisam se stigla ispovijediti, onako iz srca. Ne mogu olako shvaćati stvari; primanje tijela Kristovog za mene je snažan religijski doživlja; kao i spremanje večere za svoje najbliže ili okopavanje vrta; ako nisam spremna, radije se toga odričem, nego da radim preko volje.
Krevet je neobično topao; padam ubrzo u san i sanjam:
Mala crkva i ja u njoj. Odjednom ugledam veličasnog Stjepana. Toplo mi je oko srca; ništa se nije promijenio još od onog vremena dok je igrao» čovječe ne ljuti se» s nama na klupici za vrijeme vjernauka. Pričešćuje ljude; ja se mičem iz reda, jer znam da nisam dostojna. On mi prilazi i oslovljava me imenom. Čudim se kako se sjeća. Kaže:»Nismo se vidjeli od '84.g». Ja se smiješim. Nudi mi hostiju. Spuštam oči i mrmljam nešto o tome kako ne mogu primiti pričest, jer se nisam ispovijedila. On se smije;obasjava ga svjetlost sa svih strana.
Budim se. «Nepodnošljiva lakoća postojanja», prvo je što mi pada na pamet. Taj Kundera je stvarno genijalan. Povratku k Bogu, kaže Saint- Martin, treba prethoditi povratak čovjeka samome sebi. Moram se učiniti slobodnom da se slobodno mogu dati Bogu. «Onome koji provodi svoju svakodnevnicu u poniznosti i izvršava svoje obaveze, Bog otvara svoje carstvo i pokazuje mu svoje tajne.»
Razmišljam; doista, prabaka je umrla '84. i nismo ju pokopali u Vođincima, jer je nekoliko proteklih godina živjela kod nas. Vl. Stjepan je služio zadnju godinu u našoj župi. Onda su ga premjestili. Netko je spomenuo da nije dao baki posljednju pomast. Nasmijao se i odgovorio da je baka bila u crkvi više od njega.
Oblačim kaput i razmišljam o tome koliko mi treba do njegove župe? Hoće li me prepoznati? Uzimam mali molitvenik da ponovim gradivo prije ispovijedi; koliko se već godina nisam ispovijedila? Šest? Osam?Onda se sjetim i bacam molitvenik natrag u ladicu. Auto doslovno klizi po cesti, a ja pokušavam otvoriti srce. Konačno slobodna.

[Lucinda]

Cijela sam se najezila.

Bravo gandalfina. :top:

[Dragonfly]

Eto, čitam ove silne topice posvećene Soraji i njenoj smrti na ženskom kutku.

I čudim se. Ili možda ne? Naime, većina ljudi odmah je ispisala gomile i gomile riječi tamo. Riječi sućuti. Naravno, našle su se i dežurne savjesti koje su izrazile sumnju u istinitost priče. Dežurne savjesti koje su ukazale na naivnost i glupost onih koji su «nasjeli» na moguću neistinitost priče.
Tolike intime su bile istresene tamo na LJES-u i nitko to nije proglasio «patetičnim» i «lažnim». Na US-u stalno pišu ljudi koji su povrijeđeni ili ostavljeni. Na Politici padaju teške riječi. A na Religiji da ne govorim..Koliko tek «patetičnih» postova stoji na Duhovnosti..:D

Postoje dva tabora; onaj koji je odmah reagirao i bez razmišljanja napisao ono što u trenutku osjeća. I onaj koji je sve pročitao i na kraju zaključio «intelektualno» i «racionalno» da neće reagirati jer možda je sve laž.

Potonji tabor proglasio je ove prve naivcima i kupcima roga pod svijeću. Ovi drugi uglavonom šute. Svoje su rekli.

Uvijek sam nekako sklona mišljenju da postovi govore o ljudima. Među onima koji su izrazili svoje žaljenje možda se i skrivaju «dramaturzi», možda postoje oni čiji je život sapunica i jedva čekaju da se upletu u nečiju tuđu muku da bi se osjetili «živima». Međutim, možda su svi oni zapravo ljudi koji umiju suosjećat. Koji su izgubili nekog i sada je priča o Soraji probudila u njima sjećanje na bol, tugu i gubitak.Tko smo mi da sudimo o autentičnosti njihovih postova?

Ovi drugi su definitivno skeptici. Oprezni sa svojim emocijama, «intelektualci» koji se srame svojih osjećaja. Kojima bi najgora stvar na svijetu bila da izraze osjećajniji dio sebe i onda shvate da ih je netko preveo «žedne preko vode». :D
I oni su osjetili tugu i bol jer su u trenutku svoje osjećajnosti i ranjivosti bili povrijeđeni. I ne žele si više nikada dopustiti da pokažu mekši dio sebe. Jer to boli. Lakše je puhati na hladno. Lakše je intelektualizirati i racionalizirati. Tu su jaki. To znaju. A sa vlastitim emocijama ne znaju.

Međutim ono što ne valja u cijeloj priči jest generalni stav; oni «skeptičniji» i «racionalniji» nemaju nikakvo pravo suditi o autentičnosti postova onih drugih i nametati svoju «istinu». Isto vrijedi i obrnuto; «emotivci» ne mogu suditi o postovima «skeptika».

Za mene osobno postoji jedno pravilo; tamo gdje se misli mozgom, srce drži po strani, a tamo gdje se misli srcem, isključi mozak. Problem je što većina nas nije u stanju tako postupati. Obično radimo obrnuto.

Priča o Soraji priča je o svima nama. I o našim mogućnostima izražavanja sebe. U cijeloj stvari nije bitno da li je sve to istina ili ne. U cijeloj stvari bitno je kako je tko od nas u stanju izraziti sebe. Nema ljudskog i neljudskog. Netko je spomenuo tamo da je više ljudski izraziti sumnju u istinitost te priče, nego počet suosjećat apriori.
Svaka reakcija na tom topicu je ljudska. I ona hladna intelektualna, kao i ona emocionalna i patetična- stvar je u tome da je svaka reakcija refleksija Sorajine priče. Refleksije nas samih. Jer u svakome od nas postoje obije strane. Pitanje je samo kojoj dajemo prednosti i u koje vrijeme. I nema onih koji su u pravu. I nije mozak iznad srca, niti je srce iznad mozga.

Naše reakcije i naši postovi ne govore o Soraji ili Sorajiću. Nego o nama. Ako su autentični i od srca, čak i da se priča pokaže lažnom i manipulativnom, zar je to bitno? Bitno je da smo mi prema sebi bili iskreni i pravi. Lako za druge. Sami sebi najstrašniji smo suci i porotnici.

Netko kaže da net nije autentičan. Kažu: get a life. Ima u tome nešto. Međutim, priča o Soraji tipična je preslika društva u cjelini. Stvarnog društva. Mikrokozmos neta prikazuje makrokozmos stvarnoga života.
Osobno sam na netu upoznala prekrasne ljude s kojima sam u kontaktu i u stvarnom životu, a koje ne bih sigurno srela nigdje drugdje.
Upoznala sam i one dvolične i manje krasne. Zar nije tako i u RL-u? Mješavine svega i svačega. Kažu da net koriste ljudi da se sakriju. Hahahahaha..na to ću se samo slatko nasmijati. Poznajem ljude u stvarnosti koji godinama nose maske. Ne treba im net za to.;) Poznajem ljude koji nigdje nisu bili iskreniji, nego na netu. Poznajem....Jel' jasno? Ako smo u mogućnosti živjeti sami sa sobom preispitujući se konstantno i radeći na sebi neće nam biti potrebna nikakva maska nikakav net da se sakrijemo ili izrazimo svoje pravo ja. Bit će nam sasvim svejedno ako se priča o Soraji pokaže patkom, ako je naša reakcija bila u skladu sa nama. Došla iz dubine naše duše.
Nije bitna nit vrsta reakcije; i ona skeptična jednako je vrijedna kao i ona patetična ili emocionalna. Ako je prava i ako oslikava nas.

I nije bitno kakvi ćemo ispasti pred drugima, kakvi ćemo ispasti na netu; hoćemo li vesla sisati u svojoj naivnosti, ili će pljeskati našem intelektualnom i superiornom egu koji je prokljuvio laž.
Ono što se mjeri i jedino što se broji jest kakvi ćemo ispasti pres samim sobom.

Dakle, dižem čašu za sve Soraje i Sorajiće i sve one koji su bili dio našega života, a više nisu.

Dižem čašu za sve one koji suosjećaju i pate iz ovog ili onog razloga.

Dižem čašu u ime svih onih koji naš život čine podnošljivima jer sutra možda neće biti ovdje.

Dižem čašu za sve one koji naš život čine nepodnošljivima, jer samo tako imamo mogućnost postati bolji ljudi.

Dižem čašu svim onim «patetičarima» i «emotivcima» koji nas podsjećaju na to kako smo nekada previše kruti i kontrolirani.

I na kraju dižem čašu Smrti jer jedino uz njenu pomoć možemo spoznati vrijednost Života.

Živili!;)

[Baphomet]

Ah, šank i pivo....imam ideju tu postati nešto kada dođem pijan izvana, onda sam pun ideja i inspiracije.

Ali recimo za sada, nije mi jasno, što se svi brinu za mrtve. Plaču, jauču, kukuću...kad si mrtav, onda si mrtav i ništa te nazad vratiti ne može. A ljudi i dalje jauču, izbacuju iz sebe emocije kao izmet kad idu na wc, i svima je lakše.

A ljudi oko njih, budući mrtvaci, nad kojima ćete isto tako plakati, šeću okolo i traže djelić te brige koje će dobiti jedino kada crknu.

Iskreno, muka mi je od ljudi koji plaču za mrtvacima...i od pogreba koji su sam vrh ljudskog licemjerja.

Ne dao bog da netko zaplače na mom pogrebu jer ću se iz groba dignuti i opaliti mu šamarčinu. :D

[Solaris]

Mislim da nije potrebno dugo tugovati, jer to samo veže otišlu dušu za ovaj svijet, a ona treba slobodu i daljnu transformaciju, nastavak " Života".
Ali pri tome ne mislim da se ne treba sjećati te osobe i ne odati joj počast. Sjećanje i ljubav nisu isto što i tugovanje i depresiranje.

Kad ja umrem ne želim nikekve ceremonije, ni lijes, ni ništa, neka me samo zakopaju pod neko drvo da se nahrani sa mnom. A onda nek pripreme party :D

[ravana]

Ljudi umiru svakog dana, ratovi, nesrece, bolesti - najnormalniji dio zivota. Smijesne su ideje tipa Jehovinih Svjedoka o savrsenom materijalnom/fizickom svijetu koji ima doci. Svijet i tijelo su prolazne stvari i ne zasluzuju da se pravi tolka drama oko njih. Vazno je kako covjek prozivi svoj zivot. Vazno je i kako umre, u kojoj svjesti...
Kada i zasto je sporedno.
Druga je stvar vec patnja u bolesti i u raskidu emotivne vezanosti onih koji ostaju ( ne mislim ista negativno pod ovom vezanoscu. Iako generalno losa izmedju majke i djece je normalna i potrebna a u vezi neizbjezna).
Medjutim gledano s neke udaljenosti kad takve stvari prodju upravo je to ono sto covjeku da najvise i najvise ga oplemeni. Bez sr..nja u zivotu nece se mjenjati. Takve stvari mogu coeka izokrenut potpuno. Dal na dobro ili na lose ovisi o njemu. Mozda cak i ne postoji losa verzija i svako iskustvo, cak i kada smo u krivu, ima svoju vrijednost. Najgore je stajati na mjestu uljuljkani u svoje dosadne zivotice, obitelji i karjere. Svaka kriza tjera covjeka na preispitivanje.
P.S. pogledao taj topic o Soraji... ne bih se kladio da je istinit, imaju mi neki lazni prizvuk njihovi postovi. Pogotovo njegovi. To nije nacin na koji se covjek izrazava u takvoj situaciji niti je nacin na koji vecina muskaraca reagira na takav shok niti je nacin na koji ga verbalno izrazava.

[Dragonfly]

Where is the what if the what is in why
Where is the what if the what is in why
Where is the what if the what is in why



Razmišljam o jednoj rečenici koju sam čula neki dan od jedne drage osobe; ako me razočaraš u onome što mi je bitno, jako teško se odnos vraća na staro.

Šta se krije iza toga? Ako me razočaraš....u onome što smatram bitnim...

Jako dugo razmišljam o svim ljudima koje sam razočarala u stvarima koje su smatrali bitnima. Uglavnom meni osobno te stvari nisu bile bitne ili nisam bila svjesna njihove važnosti. Jednostavno sam krojila svijet po svom uzorku. Zbog te svoje "karakterne mane" sam izgubila troje ljudi koji su mi svojevremeno puno značili.

Ono što me je posebno iznenadilo u tim, nazovimo ih, gubicima, bila je tvrdoglavost druge strane; kada mi je postalo jasno ili mi je dano do znanja da je nešto krenulo po zlu, svi odreda su reagirali na isti način: na moj upit o čemu se radi, odgovor je uvijek bio "sve je u redu".

Na moje pitanje zašto je došlo do prekida komunikacije ili čemu ljutnja- odgovor je uvijek bio; "nema ljutnje, nema prekida komunikacije, sve je to tvoja konstrukcija".

A stvarnost je bila sasvim suprotna: telefoni su ušutili, sms-ovi prestali dolaziti, kave se prorijedile ili potpuno nestale. Ali, možebiti da je i to moja konstrukcija.:)

Govorim o tri ekstremna slučaja. Bilo je i onih blažih. Koji se danas svode na kurtoaziju.

Za mene osobno postoji samo jedna stvar koja mi je važna, a to je iskrenosti.
Iskrenost u iznošenju osjećaja, iskrenost u izjavama tipa "ti si takva netaktična i glupa kravetina koja nije našla zrnca razuma da zaključi kako mi je dolazak na rođendan bitna stvar u životu da bih ti najradije zalupila/lupio vratima i nikad više te vidjela/o u životu".
Iskrenost u priznavanju prevare, laži i sl. Iskrenost da saspeš nekom u lice što ga ide, a onda iskrenost prema samom sebi da si priznaš kako razočarenje dolazi onda kada su očekivanja u pitanju. Prevelika očekivanja. Očekivanja koja ljude stavljaju na pijedestal. A život ih onda ruši s tog pijedestala i pokaže nam da smo svi krvavi ispod kože; iako mnogi o sebi misle da nisu.

Nakon što sam zilijardu godina provela u razmišljanju zašto nikako nisam mogla popraviti načinjenu štetu i nakon tisuću i jedne noći predbacivanja sebi i drugima, shvatila sam jednu jedinu stvar;
nije postojao oprost.

Osobno sam se našla jedanput u situaciji da sam prekinula svaki kontakt nakratko s jednom osobom i onda sam shvatila i zašto-
osoba koja me razočarala izvukla je van na površinu slijedeće;

kako ja tako divna, krasna, umna, pronicljiva i inteligentna nisam uvidjela "grešku" u sklopu, a paralelno mi se dogodio i prijenos krivnje; u principu sam ja "zasrala" stvar, ali to je izašlo na vidjelo tek onda kada je taj drugi bio upleten u igru.
Da bi mi bilo lakše, najlakši potez je tada bio odstraniti osobu i prenijeti krivnju na njega. Iliti narodski rečeno; "brigo moja pređi na drugoga":D.

Ergo: u nemogućnosti da priznam sama sebi grešku, odlučih drvljem i kamenjem po onome koji je uzrokovao da ta greška izađe na vidjelo- volim to nazivat spletom neslučajnih okolnosti.

Nisam mogla oprostiti sebi što sam pogriješila, a onda nisam mogla oprostiti ni drugome koji me razočarao u mojoj predodžbi. U mom očekivanju.

Najteže posljedice takve "greške" nose u odnosim nabijenim emocijama.

I šta još reći? Stvari se obično riješe same po sebi(s vremenom, ali ne onako kako želimo); a tek o sposobnosti iskrene komunikacije i o količini volje s obije strane ovisi "izlječenje". Ako jedna strana živi u negaciji i tvrdoglavom uvjerenju da je stvar neoprostiva i nepopravljiva bez interesa da sasluša "krivca", odnos propada. Gasi se s vremenom. Ima to i dobru stranu; dokle god odbijamo komunicirati s "krivcem", živimo fino uljuljkani u svom dvorcu pravde u kojemu smo sudac i porotnik ne dozvoljavajući onom drugome da se opravda.:D Da izloži svoje gledište- jer, na taj način, možda postanemo svjesni da nije sve tako crno ni bijelo, a to ruši našu kulu principa i naš oklop pravde puca. Jer uistinu, sve je stvar perspektive.

Ali, čak i da dođe do mirovnog procesa, ishod ponajviše ovisi o unutrašnjoj zrelosit i sposobnosti praštanja. I zato oni koju ju ne posjeduju, bolje da puste vremenu da riješi stvari- inače se odnos pretvara u kurtoaziju- izvana sve u redu, a unutra kaos.

Pa ću rečenicu s početka ovog posta preimenovati u slijedeće:

ako me(te) povrijediš(povrijedim) u onome što smatram(smatraš) bitnim, a onda još ne smogneš(smognem) snage i volje da sjednemo za stol i iskreno si saspemo sve što mislimo u lice, ako ne znaš(ne znam) oprostiti sebi(meni), a onda ni meni(tebi), teško da će se naš odnos vratit na staro..

Ovaj post posvećujem onima koji su otišli iz mog života jer su mi na taj način omogućili da shvatim i oprostim sebi..i njima- jer, samo ono što vrijedi ostaje, a ostatak nam dijeli lekcije.:s :s

[Sudden Sid]

Pitam se da li ucenje kroz zivot ima smisla? Zivot mi cesto drzi instrukcije, i to stroge:
" Piši brže!" dere se na mene život držeći u jednoj ruci šibu i šibajući definicije i istine
I sve ja lijepo zapišem, pročitam i kužim. Sve ovo ima smisla, nema se potrebe živcirati i opterećivati stvarima kad ih ima toliko puno, a sve su toliko važne. Kad bi se gnjavili svima njima, eksplodirali bi. A sve može ići tako lako bez puno brige...

I sve je super, sve ja to razumijem i kad dođem u situaciju gdje me život testira, kužim da mi treba šalabahter. Pažljivo izvlačim iz džepa šalabahter na kojem piše nešto o kompleksima, šta ja znam šta. I dolazi život, lupa me po glavi i uzima šalabahter. Ostanem buljiti u test, bez pomoći, bez pojma sta da radim. Predajem test daleko prije vremena, predajem se i sramotno sjedam na stolicu.

Kasnije sam svjestan svih tih životnih istina i unatoč tome se ponašam tako nelogično! Ako znam svo to sranje, ako znam sta treba raditi, zasto idem kontra? Koji mi je vrag??? Zasto ne primjenjujem znanje? Jesam li glup, zaostao? Vjerojatno.

Bilo bi lijepo kad bih mogao izaći iz sebe, sjesti negdje sa strane i gledati sebe. Da vidim koje su mi mane, sta radim krivo . Ali ne ide, ne mogu se gledati subjektivno. Da li to znaci da cu vjecno imati svoje mane, tako iritantne i meni neshvatljive?

Iscekujem dan kad cu moci napisati zivotni test bez salabahtera. Kad ce mi sve to samo od sebe doci jer - to je jednostavno tako

P. S. Isprike Gandalfini za zauzimanje topica, tvoja filozofiranja me nadahnuse :top:

[ravana]

A sto se brines. Ako je tim ljudima nesto od osnovne vaznosti, to nesto je stvar koja im odredjuje zivot a tebi je to nesto nebitno (nije sad vazno ko je u pravu) normalno je da ne mozete bit ne znam kako bliski. Logicno.
Mogu imat poznanika, rodjaka, prijatelja.. al na kraju stvarno blisko mi je svega par osoba s kojima se bas u tim za mene osnovnim stvarima slazem.
Zasto bi uopce zeljela zadrzat neki odnos s ljudima s kojima nisi na "valnoj duljini" ??

[Blaise]

Nemojte sad krenut u analizu ovog posta ili bilo kojeg koji će biti u budućnosti ovdje napisani. Ovaj topic nije zamišljen kao topic za rasprave. Zato nemojte, molim, replicirati ili kvotati, već ako imate nešto što želit izreći, slobodno naprijed. Neka ovo bude topic glasnih razmišljanja svakog od vas bez da se pokušava dokazati čija "istina" je "prava". Samo pišite i to je to. Čitanjem će svatko pronaći nešto što mu bude leglo.


I ja sam inspirirana. Svojom vlastitom gluposcu, prije svega. Ili mozda ne. Kao sto rece Selimovic, pocinjem ovu svoju pricu nizasto. Stvarno, sto ako je moj svijet samo zamisljen, postoji samo za me i ni za koga drugog. Pustim tu i tamo nekog. Onak - moze se popisat i proc. Da sam visoka i mrsava, mogla bih se usporedit s kandelaberom. Svejedno, osjecam se bas tako. Ja sam kandelaber. Malo posvijetlim, malo zasmetam, ali izvrsno sluzim za zapisavanje. I to je neka vrijednost. Sve pasje tajne znam ja, a vi ne. Znam i macje. A znam i ljudske. Pojma nemate sto sve znam. A nista ne pricam. Bih da mogu, ali - nemam usta. Pisala bih, nemam ruke. Sve moram zadrzati za sebe. I mozete me rastaliti, mozete od mene napraviti ogradu ili stupice kojima cete zastititi nogostup. Ili jednostavno baciti u staro zeljezo. E - to je najsretnije rjesenje. Pravog blaga ima tamo. Jeste li ikad bili na odlagalistu zeljeznog otpada? Ne, ne - to rade cigani, ne? Eh, kad bih mogla biti ciganka i traziti odbacena blaga. Imala sam jedna vrata s otpada, uredjena, s kljucem od trideset centimetara. Bila su atrakcija, bila su umjetnost. Bila su zastita. Bila su hladna, a bila su topla. Bila su neprobojna, a bila su tako meka. Jeste li citali Pricu o dva grada? Bila su to najbolja vrata u zivotu mom. Sad kljuc drzi netko drugi. Koliko sam cula, dobar covjek. Moja su vrata dosla u prave ruke, sad ih voli, cuva, stiti i premazuje netko tko je vrijedan odbacenog blaga.
To je jedna stvar - kako biti vrijedan odbacenog blaga? :)
Druga je stvar - kako biti blago? Blago nije za riznice, blago je za izgubljene otoke. I za otpad. Da se ponovno pronadje, da se mijenja, da se daje. Blago poznaje tajne, ali ih ne mozete saznati. Mozete samo napraviti neku novu pricu. Ali, za tako nesto - treba otici na mjesta na koja nemamo vremena otici, raditi stvari koje nemamo vremena raditi, treba biti osoba kakva mozda ipak nismo.
Moja istina nije prava, ja nemam istine, samo skupljam price. Sluzim tome da me ljudi broje dok prolaze u automobilu kad im je dosadno. Ali, zato imam svoje price. Koje ne mogu ispricati. Jer nemam usta i ne mogu govoriti. Jer nemam ruke i ne mogu pisati.

[Dragonfly]

Danas je bio lijep jesenski dan. Sunčan i hladan. Boje su došle do punog izražaja. Ali ja sam odlučila prošetat zatvorenih očiju.
I dok sam tako šetala livadom, imala sam osjećaj da je cijeli život šetnja. Ideš, a ne vidiš kamo, istovremeno znajuć duboko u sebi da jedino što trebaš je i dalje koračati.

Kaže se da su ljubav i prihvaćanje sinonimi. Međutim, prihvaćanje je tek prvi korak prema ljubavi.
Prihvatiti sebe da bismo se naučili voljeti ili prihvatiti drugog da bismo ga naučili voljeti. Ili još bolje, prihvatiti sebe kroz drugog.


Kada se prihvatimo, ne možemo ostati onakvi kakvi smo bili prije. Prihvaćanje je prvi korak u ljubavi.

Svima nam je potrebna pohvala od drugih; međutim sami smo vrlo brzi kad trebamo nekog kritizirati, a spori kad trebamo izraziti hvalu. Prečesto iznosimo samo negativne primjedbe i na taj način uništavamo samopouzdanje naših bližnjih. Jedan psiholog jednom je rekao da je to posljedica "ljubavi iz dužnosti", tj. gdje ljubav nije uzrokovana veseljem, već je iznuđena.(vrlo česti problem u odnosima roditelja i djece)

Herman Hesse to najbolje opisuje u svom romanu "Stepski vuk". Za glavnog lika Harrya Hallera kaže:

"Što se ticalo ostalih,okolnog svijeta, uporno je, herojski i najozbiljnije pokušavao da ih voli, da im udovolji, da im ne nanosi bol, jer su mu ljubav prema bližnjem utuvili u glavu isto kao i mržnju prema samom sebi. I takoje cijeli njegov život bio primjer da bez ljubavi prema samome sebi nije moguća ni ljubav prema bližnjem, da mržnja prema samome sebi, na kraju krajeva, dovodi do iste stravične usamljenosti i očaja kao i pretjerani egoizam."

Međutim, tu se stvara začaran krug; onaj tko voli iz dužnosti, ne može voljeti jer sam nije voljen i hvaljen. S druge strane, nije voljen i hvaljen jer sam ne voli.

Ljubav prema sebi i samoprihvaćanje nije prirođena, nego stečena. Ono što moramo naučiti jest dopustiti sebi da prihvatimo sebe. Nije dovoljno da nam je prihvaćanje i ljubav samo ponuđena. Moramo ju naučiti prihvatiti. Moramo naučitit prihvatiti prihvaćanje.(eh, već vas vidim kako odmahujete rukom i kažete:"Pa to je bar lako!" Bolje promislite i upitajte se, je li uistinu tako?:misli:

Vrlo često smo sumnjičavi prema onima koji nas hvale i vole i sumnjamo u prave razloge njihovih priznanja. Zato i obeshrabrujemo one koji nas vole, hvale i prihvaćaju sve dok nedvojbeno ne pokažu da nas zaista vole(ako u međuvremenu ne zbrišu glavom bez obzira siti naše torture i gladi za ljubavlju:D).

Na taj način se lišavamo osjećaja da smo voljeni i prihvaćeni koji je toliko potreban ako želimo naučiti zavoljeti sebe.

"Čovjek pronalazi sebe kroz druge."

Michelangelo je napisao ženi koju je volio:

"Kada pripadam tebi, tada konačno potpuno pripadam i samome sebi."

Drugim riječima, onaj koji dobiva ljubav, uči voljeti sebe. Prvo takvo iskustvo dobivamo od roditelja. Oni koji su lišeni roditeljske ljubavi puno teže grade temelje za ljubav prema sebi i samoprivaćanje.

Međutim, biti prihvaćen i voljen nije samo važno u djetinjstvu i mladosti već tijekom čitavog života. Oni koji su bili lišeni ljubavi i topline kao djeca, cijeli život se bore sa samoprihvaćanjem.

Koji je lijek tome? Je li dovoljno prestati okrivljavati djetinjstvo,okolnosti u prošlosti ili druge ljude za našu vlastitu nesposobnost da volimo(sebe i druge)? Možemo li prestati žaliti sami sebe?

Prihvatiti prihvaćanje. To je jedini način izbaviti se iz začaranog kruga. Dozvoliti sebi da se prihvatimo i dozvoliti drugima da nas prihvate.

Ali, kao što rekoh na početku, to je tek početak ljubavi. Kada se prihvatimo ili kada nas prihvate, ne možemo više ostati isti. Tada počinje početak procesa- preobražaj. Prihvaćanje i ljubav nam ne dopuštaju da ostanemo isti već djeluje i oblikuje nas, kleše novi oblik. To se odvija tijekom cijeloga života, ponekad je bolno to odrastanje i popraćeno je patnjom.

"Prihvaćam te takvog kakav jesi, ali sad počinje djelovati ljubav. Potrebna mi je tvoja suradnja - tvoja ljubav prema samom sebi."

Prihvaćanje nas ne pošteđuje obaveze da radimo na sebi, ali čini to djelovanje mogućim, obećavajućim i punim nade.

Dopustite da vas prihvate i prihvatite sebe na taj način da omogućite ljubavi da djeluje na vas i dovede vas do samoprihvaćanja.

Ljubav je više od prihvaćanja; ljubav je početak rada i rasta. Prihvaćanje nije-eh super, sad su me prihvatili i mogu dalje po svome. Vrlo često ljudi misle da je stabilnost koju dostignu u nekoj vezi ili čak i sam brak kraj njihovog rasta. Dobili su ono za čime svi žudimo- prihvaćanje od strane drugog.

Upravo suprotno- to je tek početak bolnog i strmog puta našeg vlastitog rasta i odrastanja(i onog drugog), ali ovaj puta kroz međusobno prihvaćanje(u duetu:D).

Zato se kaže da ljubav nije emocija, nego glagol.;)

[Dragonfly]

Neki dan baš razmišljam o tome koliko smo elitistički nastrojeni- u svjetskim razmjerama. Dolazi li to iz potreba straha i želje da se obranimo od smeća društva koje gledamo svaki dan oko sebe? Jer, koje li katastrofe kada bi ti, moj elitistički čovječe u glavu pustio misao da smo u biti isti kao i ona smrdljiva Ciganka sa djetetom punim bala ili onaj kopač kanala ili onaj svećenik pedofil ili onaj masovni ubojica…

A ne! Ja nisam!- čujem te kako vrištiš. Nikad nisam ubio, nikad nisam ukrao, niti bludničio sa malim dječakom! Otkuda ti pravo, ti Dragonfly, da me svrstavaš u skupinu tih ljudi? Ja sam ugledni sveučilišni profesor, uspješan biznismen, fino odgojena dama, pripadnik duhovne kaste koja jednina poznaje istinu i ima ju pravo svjedočiti, talentirana glumica i književnica, uzoran i vjeran suprug, dobra majka…otkuda ti uopće drskost da ti na pamet padne da me čak i teoretski poistovjetiš sa nekim tko je ispod mene? Nekim tko ne zna? Nekim tko nema novaca? Nekim tko nema obrazovanja? Nekim tko nema podrijetlo. Nekim tko…

Oh pa da naravno, moj elitistički čovječe; ti nisi ubojica, nisi nepristojan, nisi šljam, tvojom krvi teče neka druga krv, očišćena tvojim dubljenjem na glavi, yoga vježbama, nedjeljnim misama, podrijetlom i obrazovanjem. Za razliku od nas ti sereš ljubičice, a iz naših guzica ispada govno koje smrdi :D.

Kako mi je uopće palo na pamet da ti prigovorim? Pa cijeli tvoj život i cijela tvoja povijest svodi se na pokušaj grupacija; kirurški hladnim potezima pokušavaš se otcijepiti od ovog svjetskog tumora čovječanstva stvarajući kaste, tajna društva, gospodarske komore, odvojene privatne obrazovne sisteme, posvećene duhovne zajednice, plemićke loze i da dalje ne nabrajam..Samo da bi se razlikovao. Samo da bi pobjegao od nas, od našeg šljama, naših grijehova…Da bi stvorio svoju malu enklavu ekonomsku, duhovnu, intelektualnu, u koju nema pristupa onima koji nisu slični tebi.

No, razočarat ću te, moj elitistički čovječe- ma koliko bježao od toga, ali govno koje izlazi iz tvog dupeta smrdi isto kao i govna svih ostalih ljudi koji naseljavaju ovu planetu. I koliko god nastojao, na kraju ćeš možda i umrijeti u zabludi da si poseban i iznad. A nisi. Što to prije shvatiš, lakše će ti biti prihvatit ovaj život i dotaknuti tajnu onoga.
Jer nitko, nitko se nikada nije i nitko se nikada neće iskupiti i spasiti sam..Zapamti to..

[Dragonfly]

Danas je bio jedan od onih dana kada je zrak baršunasto težak..dan je počeo pijanstvom(ne alkoholnim), bio ispunjen jednim zanimljivim vandimenzionalnim i pomalo uvrnutim telefonskim razgovorom poslije kojeg se osjećate kao da udišete život punim plućima:), a završio teškim, isuviše teškim razmišljanjima..

A nije izgledalo tako- samo jedna mala večernja cuga sa jako dobrom prijateljicom začinjena tračevima iz svakodnevnog života, popraćena čašom malo "jačeg" sadržaja. Potpuno bezazleno.

Već sam htjela otići kući, kada je došla ona rečenica koja nagriza bitak totalno iznutra usadivši crv sumnje; egzistencijalna kriza identiteta, tako sam ju nazvala.
Vlastita očekivanja i mogućnosti njihovih realiziranja, očekivanja okoline u odnosu na vlastita, imati ili biti, imati i biti, zadovoljstvo, nezadovoljstvo..

Kriza pod nazivom "mami me Savski most"..:D:D

Koliko nam uistinu treba da budemo sretni? Čime je uvjetovana naša sreća? Koliko novac..eh da, došli smo na kraju do novca. Pita ona mene da li ćemo ikada moći živjeti ne razmišljajući o tome da li si možemo kupit hlače i kaput ovaj mjesec, da li ćemo moći sjediti u sobi ne razmišljajući o tome da li da odvrnemo radijator ili još budemo zavučene pod deku jer nam rata za plin lebdi ispred očiju, da li ćemo jednostavno moći otići u teretanu i platiti tečaj pilatesa ne razmišljajući o tome koliko će nam faliti tih fucking 150kn?
Možda ovo i nije tema za duhovnost, ali tema je za svakodnevni život. Iako smo nas dvije totalno različitih karaktera, ona je više ono što se karikirano naziva "racionalist i pragmatičar", a ja više "filozof i idealista", u bazi nas muče isti problemi- problemi osnovne egzistencije.
I došle smo do jednog vrlo poražavajućeg zaključka: kao solo igrači bez zaleđa nismo u stanju učiniti ništa do preživljavati.

Isto tako, iako se ja više bavim sobom, a ona manje, niti sam ja imuna na osnovne egzistencijalne probleme, a niti ona na one koji izazivaju krizu identiteta- štoviše,jedno uvjetuje drugo i nije bitan redosljed. Uvijek taj vječiti raskorak imati i(ili) biti..

I tako smo proboravile neko vrijeme u autu dok je motor lagano brujao bez ikakve nade, perspektive i budućnosti..gledajući tamo negdje u daljinu razmišljajući o Savskom mostu..:D

Onda je ona izrekla jednu opasnu rečenicu:"Ja već dugo nisam bila sretna."

Ja sam ju zbunjeno pogledala i pitala:"Kako to misliš?"

Rekla je:"Tako. Nisam već dugo doživjela da sam izašla iz kina i vrisnula- hebate koji dobar film sam pogledala!"

Ja sam piljila ispred sebe u onu glupu crvenu lampicu i razmišljala o tome što je rekla..onda smo obije počinile kardinalnu grešku i krenule se uspoređivati s drugim ljudima..bed, bed, bed..

Rekoh:"Hebemu mater, šta sada? Ti se trudiš konstantno zadovoljavati tuđa očekivanja i nije dobro, a ja sam se već navikla da su svi digli ruke od mene jer to ne činim i opet nije dobro.."

Sad je ona prasnula u smijeh i zaključile smo da nikak ni dobro.

Onda sam ju pitala:"Jel' ti veza štima?"
Ona:"Ne znam."
Ja:"Jesi zadovoljna na poslu?"
Ona:"Ne znam."
Ja:"Sranje.."

Onda smo počele razmišljati o našim poznanicima i prijateljima koji su si osigurali materijalnu sigurnost, koji ne razmišljaju sigurno o tome hoće li ili neće upaliti grijanje, ali svejedno stalno kukaju da nemaju i da im je loše. Jesu li oni sretni? Vjerojatno jesu, ali se prave da nisu..

Ja sam pitala:"Hebemu, ak je njima loše, kak je onda nama? Mi mora da smo već pokojne, a da to ni ne znamo..morti već plivamo duboko u Savi sa šaranima i somovima.."

Pa sam ja zaključila da je lako biti duhovan i filozofirat kad imaš para, a ona je rekla da sam ja očito iznimka jer filozofiram i brijem najviše onda kad nemam. :D

Razgovor je krenuo opasnim smjerom jer smo počele dovoditi svoje sposobnosti u pitanje..fakat, morti smo glupe i nesposobne. Fakat.

Opet tišina i buljenje u onu glupu crvenu lampicu uz tiho brujanje motora.

Ja sam rekla:"Stara, ovo ne vodi nikam. Umjesto da se utješimo i pronajdemo zvjezdu Danicu na horizontu, nas dve sve više i dublje tonemo u Savu. Ti kao nevjernik i ja kao vjernik. Šta ćemo sad? U istim smo govnima.."

I na kraju smo došle do rješenja: ja bum se prijavila na "Milijunaša", ona bu počela igrat loto, a zajedno sutra idemo u sportsku kladionicu uplatit afganistansku bejzbol ligu. Još nam ostaje Upitnik i ono nekaj na NovaTV. Negdi bu upalilo..

Na kraju sam se osmjehnula i rekla joj:"Ali znaš šta, ti i ja smo pravi magovi- jer uza sve to živimo iznad svojih mogućnosti i svaki dan se pitam kako nam to uspjeva? Činimo stvari koje naši prijatelji sa hrpom para ni u ludilu ne bi učinili, jer nije ekonomično i znači financijsko samoubojstvo..."

Ona se nasmijala. Zatvarajući vrata od auta, rekla sam joj još nešto:"Obećajem ti da ćeš biti uskoro sretna- ti, ja i naše gore polovice proslavit ćemo kraj godine u dobroj zafrkanciji uz vino, belu i, akobogda snijega, grudanje i vrištat ćeš od smijeha. Možda i nećemo, ali to je mogućnost..Ne čini li ta mogućnost život ljepšim i sretnijim? "

"Možda", odgovorila je sa smješkom.

Pomislih: danas smo loše. Svalio nam se Život na leđa. I dobro je biti loše. Treba sjediti i dopustiti si da budemo loše. Šta ima loše da smo loše? Nije u tome ništa loše..:D

Ovaj post nema zaključka, nema dubokoumnih misli, nema ničega..samo tako se dogodio.
I da; sretna sam. A i ona. Iako je tek možda na putu da to sazna..:)

[Dragonfly]

Eto, na početku zimskog solsticija, pred kršćanski Božić, Yule, Novu godinu i sve ostale blagdane koji nam slijede u ovo vrijeme, ovime želim izraziti čestitke svim forumašima pod kapom nebeskom, a i šire.:D;)
Ne da mi se zasada pisati ništa tako da ću samo kopipejstat pjesmu grupe U2 "One". Ona govori dovoljno sama za sebe ;)
Dakle, veseli mi i sretni bili! :lux: :Pivo:

ONE

Is it getting better
Or do you feel the same
Will it make it easier on you
Now you got someone to blame

You say
One love
One life
When it's one need
In the night
It's one love
We get to share it
It leaves you baby
If you don't care for it

Did I disappoint you?
Or leave a bad taste in your mouth?
You act like you never had love
And you want me to go without

Well it's too late
Tonight
To drag tha past out
Into the light
We're one
But we're not the same
We get to carry each other
Carry each other
One

Have you come here for forgiveness
Have you come tor raise the dead
Havew you come here to play Jesus
To the lepers in your head
Did I ask too much
More than a lot
You gave me nothing
Now it's all I got
We're one
But we're not the same
We hurt each other
Then we do it again

You say
Love is a temple
Love a higher law
Love is a temple
Love the higher law
You ask me to enter
But then you make me crawl
And I can't be holding on
To what you got
When all you got is hurt

One love
One blood
One life
You got to do what you should

One life
With each other
Sisters
Brothers

One life
But we're not the same
We get to carry each other
Carry each other


One

[Dragonfly]

Ok, ok. svi mi imamo loše dane..moji traju već neko vrijeme i uzroka im još ne mogu naći, ali nekako mislim da se zapravo događa revizija pretvorbe dosadašnjih ideja, stavova, mišljenja, emocija, prohtjeva, zahtjeva, očekivanja i tako..

U takvim danima osobno sam očajno čangrizava i imam pravu zmijsku jezičinu, nos do poda i facu mrguda:D Osobito mi je drago ispuhat se na one koji su mi najbliži..:D;)

Međutim, u tim danima koliko god "dobro ne vidim sebe", toliko mi se jasno izoštrava percepcija spram drugih. Valjda to ide obrnuto proporcionalnim tokom..

U zadnje vrijeme si mislim da stavovi poput "sve je relativno", "šuti dok te ne pitaju za savjet" i slične duhovne bisere gledam sa sarkastičnim osmijehom na usnama i odmakom:"Ma (sad ide ona prosta riječ, ali neću, jer ionako me Satir i Kusch proglasio najvećom prostakušom ovog podforuma:D) moj je sve relativno!

Danas slušam frendicu preko telefona koja mora na operaciju. Probala je zadnja 3 mjeseca živjet po makrobiotičkim načelima i homeopatskim terapijama, ali nalazi su joj i dalje ostali nepromijenjeni i doktor joj je rekao da mora čim prije učiniti određeni zahvat.
Ona se boji. I čini sve da izbjegne. Trebala je ići ove dane, ja sam joj ponudila svoju podršku i pomoć i danas ju zovem da vidim šta se dogodilo.

E, ne ide.
Pitam ja:"Kako to?"

"Joj znaš, srela sam nekog tip.."

"Kojeg? Gdje?"

"Ma znaš, preko neta, on ti vodi neke radionice masaže..ah, pa ti ništa ne znaš?!..joj oprosti..znaš, masaže koje već dugo želim napravit..ono, idem ovaj tjedan na radionice."

Pitam ja:"Dobro, a kada ćeš na operaciju?"

"Pa znaš, ne mogu sad, nešto se iskompliciralo malo..ma za 2 tjedna."

Ja pizdim. Doslovno. I onda činim nešto što inače ne činim. Velim ja njoj:"Čuj stara, ja nemam živaca. Nemam živaca sa sobom izać na kraj, a kamo li s drugima..na mojim ustima je sad jedna vrlo gruba rečenica i prije nego li ti ju saspem u lice, poklopit ću slušalicu. Ok?"

Ona će hladnim i šokiranim glasom:"Ok. Ionako sad moram ići oprati kosu.."

Dakle, ono što sam joj htjela reći, je da odjebe sve te makrobiotike, masaže i ine pizdarije i ode na tu operaciju već jednom!

Pitam se imam li joj pravo to reći? Tko sam ja da joj to govori? Znam li ja uopće kroz što ona prolazi? Povrijedit ću je. Sigurno. Tiče li se mene tuđi život? Svatko zna najbolje za sebe..

Ma zna vraga svoga! Naravno da joj imam pravo reći! Zašto? Zato što je moja jako dobra frendica! Zato što ju volim! Zato što vidim šta radi i vidim da radi krivo. Znam kroz što prolazi jer to mogu osjetit. Nikome se ne ide pod nož, ali gubit vrijeme i pogoršavat stvari čekanjem druga je bedastoća.
Da, možda makrobiotika pomaže. Da, možda homeopatija vrijedi i liječi.
Ali u ovom slučaju se radi o rapidnom pogoršanju stanja koje nosi odugovlačenje. Nekada treba pod nož. Nekada je kasno započeti samo alternativnim pristupom. Nekad treba biti grubi i maknuti ono što treba, a onda promijeniti navike, prehranu, sebe i poglede na svijet. Za to treba vrijeme da bi počelo djelovati. Vrijeme koje ona nema.

Neću ju nazvat. Ne vladam jezičinom. Ali ću joj poslat mail.

[Sudden Sid]

Steta ne dignuti ovaj topic :)

Gandi, daj malo popuni ivning svojim postovima :top:

[bipolar2000]

ravana kaže:
A sto se brines. Ako je tim ljudima nesto od osnovne vaznosti, to nesto je stvar koja im odredjuje zivot a tebi je to nesto nebitno (nije sad vazno ko je u pravu) normalno je da ne mozete bit ne znam kako bliski. Logicno.
Mogu imat poznanika, rodjaka, prijatelja.. al na kraju stvarno blisko mi je svega par osoba s kojima se bas u tim za mene osnovnim stvarima slazem.
Zasto bi uopce zeljela zadrzat neki odnos s ljudima s kojima nisi na "valnoj duljini" ??

Pa..pitanje je možemo li biti uopšte na valnoj razdaljini?

Ja vjerujem da je to jako teško.

Tako ispada da si na neki način primoran biti u vezi sa ljudima.
Val, veza, odnos...sve su to neki mostovi koje premošćujemo.

Ali na kraju se ispostavlja..nikada kraja.
Zato što uvijek gajimo nove početke.
Svaki put kada nogom stupimo na most.

Jer..ne volimo se okretati za sobom.
Bude nam naporno i ružno..često ništavno.
obično porušimo svaki most kada stupimo na novi.
Novi most se ne bi gradio bez nužde.
A ona zakon mijenja.

[Dragonfly]

Htjeli ste da vam pišem? Pa eto, pisat ću. Pisat ću o nečemu što većina ljudi teško shvaća, a ja sam tek na putu da to shvatim. Pisat ću o osobi kroz koju u posljednje vrijeme intenzivno učim o sebi. I zato je ovaj post posvećen njemu.

Jednom tamo negdje u prošlom vremenu povezala sam se «slučajno» sa jednom osobom. Komunikacija je tekla glatko i nakon nekog vremena došao je trenutak susreta.

Prilikom upoznavanja, shvatila sam jednu katastrofalnu stvar- da sam bila zaljubljena. Zašto bila? Zato jer u trenutku susreta nisam osjećala apsolutno ništa; štoviše, bila sam paralizirana i osjećala sam se kao da me netko dobro istukao. Slobodno sad mogu reći da sam bila u stanju šoka.
Zašto? Zato jer sam se zaljubila u nešto što ta osoba nije bila- zaljubila sam se u avet, misao, predodžbu, fantaziju i kada smo se sreli, to mi je postalo jasno i sve je to isparilo. Mnogi na mom mjestu dali bi petama vjetra. Iskreno, i sama sam se grčevito bavila jedno vrijeme tom mišlju. :)

Međutim…postojalo je iznad svega toga jedno stanje. Jedno stanje koje je bilo jako dobro. Jedno stanje koje je nalikovalo nekoj unutrašnjoj sreći. Stanje koje nije nestalo čak i kada su sve aveti vezane uz tu osobu pale u vodu. To stanje bilo mi je poznato. Bilo je prisutno i tijekom slikanja, slušanja muzike, druženja s dobrim prijateljima i tijekom meditacije. Svjesnost toga stanja zadržala me. Donijela sam odluku; dopustit ću si da ostanem i ispočetka pokušam upoznati čovjeka koji stoji predamnom.

Vrijeme je prolazilo i stvari su postajale sve intenzivnije, a povezanost sve dublja, a svaki rastanak sve bolniji. Mislila sam da sam konačno primila Boga za bradu; da sam shvatila ili da sam na početku toga da shvatim što je to ljubav.

Međutim, koje li varke! Moju sreću odjednom su uvjetovali naši zajednički trenuci. Svaki puta kada sam ostajala sama, počela sam se osjećati loše. Počele su se javljati sumnje. Znala sam da negdje stvari ne štimaju i da ću, nastavim li ovako, sve samo još više pogoršati.

I onda sam shvatila jedno večer dok sam se tuširala odakle dolazi moja tjeskoba; postala sam ovisnik. Ovisnik o sreći koju osjećam dok smo zajedno. Shvatila sam da sam se već počela ponašati tako da postavljam zahtjeve samo da bi ta sreća što duže i više trajala. Uz to se paralelno počeo javljati i strah:

što će se dogoditi ako se naš odnos raspadne? Ako me ostavi? Kako da kontroliram situaciju da se to ne dogodi? Na koji način da držim konce u rukama?

U jednom trenutku sam se pogledala u ogledalo i rekla samoj sebi:»No krasno, cijeli život pokušavaš raditi na sebi, vidiš jasno što drugi krivo rade i gdje su greške i onda ti se dogodi da se nađeš u identičnoj situaciji za koju si sama sebi obećala da ti se neće dogoditi :D:D Kako ironično! A kao, baviš se duhovnošću..možeš si mislit!»

Shvatila sam da sam sreću i ispunjenost koju osjećam uz čovjeka kojeg volim počela poistovjećivati s njim; što znači da je samo pitanje vremena kada ću od njega početi zahtijevati da me čini sretnom.

Ovisi li naša sreća o drugima?

Onda sam shvatila; jednom mi je rekao da veza između dvoje ljudi ne bi smjela biti prepreka duhovnom razvoju svakog pojedinca i da njegova žudnja za onim što je «vječno i iznad nas» nije oslabila bez obzira na trenutke koje provodimo zajedno.
Složila sam se s time. I zato smatram da duhovnost nikada nije u oprečnosti sa emotivnom vezom tj. ne bi smjela biti.

Nakon toga sam se sjetila da je taj osjećaj ispunjenosti koji osjećam dok sam s njim prisutan i kada slikam, kada se družim s prijateljima, kada meditiram ili čitam pjesme i duhovne tekstove, kada kartam i da dalje ne nabrajam.

I tada sam shvatila da taj osjećaj ne dolazi od njega, nego kroz njega. I tada sam se rasplakala. I shvatila da sam se oslobodila. Svojih okova. I da sam oslobodila njega. Na taj sam način i tom spoznajom možda spasila naš odnos.

Jer, upravo sam do sada uvijek činila istu grešku; poistovjećivala osobnu sreću sa drugom osobom i time upropaštavala i gušila svaku svoju vezu očekivanjima, zahtjevima i sličnim glupostima. I osjećala se napušteno i odbačeno, ostavljeno i ogorčeno.

Ne kažem da s vremena na vrijeme neću možda potpasti ponovo pod iste sumnje- ta ljudi smo. Ali saznanje do kojeg sam došla i svjesnost o tome sigurno će mi pomoći da to prebrodim.

I zato se ne slažem sa ljudima koji tvrde da je bavljenje duhovnošću posljedica nedostatka emotivnog ili seksualnog života(drugim riječima, veze). Zato se ne slažem s ljudima da kada čovjek krene u vezu, zaboravlja na duhovnost. Nije tome tako ako je iskra jednom probuđena. Ako je čežnja jednom potaknuta.

I zato ti sada konačno mogu reći da te volim..

[Dragonfly]

Ne bojim se vlastite smrti. Ono čega se eventualno pribojavam jest tjelesna bol koja može uslijediti prije.

Ono čega se užasavam i sa čime niti dan danas ne mogu izaći na kraj jest tuđa smrt. Tuga i bol koji su pratioci svih takvih događaja meni su nesnošljivi. Oni koji ostaju zapravo imaju najteži zadatak- obračunati se sami sa sobom.

Nisam od riječi nekih danas pa ću iskorititi tuđe:


At the twilight, a moon appeared in the sky;
Then it landed on earth to look at me.
Like a hawk stealing a bird at the time of prey;
That moon stole me and rushed back into the sky.
I looked at myself, I did not see me anymore;
For in that moon, my body turned as fine as soul.
The nine spheres disappeared in that moon;
The ship of my existence drowned in that sea.

Divan, 649:1-3,5



amen.

[Dragonfly]

Nema nikakvih mudrosti danas od mene. Međutim, ti tražiš da ti nešto napišem da bi skratila vrijeme na poslu. Iskreno, nikad nisam mislila da čitaš ove moje pizdarije(valjda neće sad zvjezdice mjesto sočne psovke:D). A toliko se dugo znamo.

Kao što rekoh, nema nikakvih mudrosti od mene danas. Znaš ono kada se osjećaš kao boksačka vreća koju su svi toliko puta "napucavali" i onda više nema ničega unutra. Prazno. Sve si mislim negdje će doći neka inspiracija. Nema. Na kraju krajva, toliki su već toliko toga prije rekli i bolje od mene. Sve je već rečeno i stoljećima se ponavlja jedna te ista priča, a mi svi kao da trčimo i trčimo, a poanta nam izmiče. Znaš ono, draga, kada imaš osjećaj da ti fali samo taj jedan mali korak da izađeš iz magle, a nikako da ga napraviš. :)

Kreneš čitati i nešto bi rekla, a ne znaš što. Sve zvuči tako besmisleno. Pa onda čitaš, ali ne nalaziš potrebe da kažeš išta. Hehe, najradije bih se ispovraćala na svih svojih 1300 i nešto postova jer su pucanj u prazno..
Kakva korist od svega? Istina je ionako neizreciva, a ja ne znam što je istina. I šta da pišem? Čemu? Da olakšam nekome nešto? Da netko dođe i kaže:"Oh, bravo Dragica, baš sam to i ja tako mislio/la, htio/htjela reći!" i time potvrdim tuđu i svoju zabludu.
I?
Nije li umjetnost zapravo uljepšana stvarnost, a stvarnost ionako nije ono što mislimo da je?
Draga moja, fakat ne znam kaj bih ti rekla. Misliš li ti doista da ja nešto znam? Nemam ti ja pojma. Uspjela sam uvjeriti 13000(ok, više-manje) duša na ovom forumu da nešto znam(čak i samu sebe, hehe). Pitchkin dim znam:D(only for Satir)

Kako lijepe i krasne kičene rečenice. Ma milina ih je čitati, jelde?:D Čak su mi i nagradu dali!
Bog je svakom podario neki talenat pa tako i meni smisao za pisanje što je zapravo totalni zajeb. Iako moram priznati da obožavam pisati.
Ovdje na ovim prostorima možemo pisati što god hoćemo, čak i stvoriti neku zabludu da smo iskreni, dobrohoti, pažljivi, mudri, načitani, a kada se okreneš oko svoje osi, onda tek imaš prilike vidjeti tko si i što si i u kakvom blatu stojiš.

Kravetino moja, umorna sam od svega. Ne da mi se više. Očekivala si vjerojatno neku bajku, dubokoumnu, onako u mom stilu...Zajeb. Ništ od toga danas. Čemu?
Ovdje sam trenutno da bih pobjegla od sebe. Zgodna terapija iako znam da moje probleme rješit neće. Možda mi pruži utjehu i olakšanje nakratko, ali kad se vratim bit će još gore.:D

U zadnje vrijeme pitam se zašto i čemu sve ovo piskaranje? Zar je to sve bilo potrebno da bi dovelo do toga da vidim koliko je nepotrebno? Malo vrludam i pokušavam srediti svoje misli. Nema nikakvih "duhovnih" stvari danas od mene..samo gađenje..povraća mi se, ozbiljno..ne znam još točno od čega i zbog čega, ali neopisivo mi se riga..
Najradije bih sada digla srednji prst i pokazala ga svima ovdje..ma šta bih..to ću i učiniti..:2up:

Naravno, neću se niti suzdržati da kažem kako ste svi vi ludi. Oni koji se najmanje čine ludima, najveći su luđaci. Btw. ne šalim se(iako to vrlo često koristim u svojim poštapalicama da bih sakrila strah od moguće reakcije suprotne strane).
Morti buju si ljudi mislili da sam skrenula. Usprkos svemu, mislim da nikad nisam bila lucidnija.

Tak je, leteća kravo, vrijeme je došlo da se razbije još jedna iluzija. Naravno, stojim iza svake svoje riječi dosada natipkane, da ne bi mislili..ali isto tako neopisivo uživam u tome da skinem gaće i lijepo i fino se poserem na sve što je do sada izišlo iz moje tipkovnice(a fala bogu i na mudroslove svih ostalih)..:jumping:

Možda sam mogla nekako i finije sročiti ovo, paziti što ću reći, paziti da nekoga ne povrijedim..al' iskreno, hebe mi se.
Pazi ovo, pazi ono, pazi sim, pazi tam..pazi drek na stazi! Na kraju se upravo dogodi to da se tako fino ukakimo da toga ni svjesni nismo..sami sebi skačemo u usta.
Čemu?

Bure baruta. Je li to bio onomad neki film? Jeap. Ovim forumom hodaju princeze i prinčevi vlastite narcisoidnosti. Ne izostavljam sebe s tog popisa, da ne bi mislili..
No, kao što rekoh, draga, riga mi se i povraća..od čega? Od svega, a ponajviše od mene same. Doseći slobodu, jedino to je ono što vrijedi. Doseći slobodu sam. Poletjeti visoko, visoko iznad ove kaljuže, sasjeći spone i poslati sve u pizdu .. to je ono što treba.. a ako se najde na nebu još netko, cheers! ak ostaneš sama u lansiranju odjeba, opet, cheers!
Ali zamisli samo to olakšanje - osloboditi sebe od sebe...;)
P.S.
Znaš kaj sad idem napraviti? Ono protiv čega sam ispisala cijeli jedan topic...:frajer:

[Dragonfly]

možda još da ti velim da ti nitko nije prijatelj. nitko ti ne želi dobro. čak ni tvoj dečko. a ni starci. o tome smo ionako lametirale do vraga i bestraga.
gle, stara, iako ovo možda izgleda koma, istina je i nije ni blizu neke depresije. kad kreneš od toga, sve je lakše. ostaješ sama sa sobom. i to je dobar početak. sve ostalo je zajeb. pusti priče. pusti ove upise i gomilu sranja ovdje natipkanih- samo ćeš se zbunit. svi ionako pišu o zvijezdama ovdje, a nemaju pojma kaj im se u dvorišću događa.
šuti i radi.
šuti i radi na sebi, a o svojim snovima, ciljevima i željama reci samo onima koje cijeniš(ako i njima). ali nemoj im vjerovat. nemoj. čovjek čovjeku uistinu jest vuk.
to je ono što se zove zdrav početak. odjebat šefa i stanicu. a onda, spontano, ostat će oni koji vrijede, gomila će otpast, a svede li se broj na 2, uistinu se možeš smatrat sretnim čovjekom.
cijelo vrijeme krivo nas uče, cijelo vrijeme živimo u iskrivljenom svijetu očekivanja i propisivanja normi koje se temelje na željama i sebičnim ciljevima drugih. kada to shvatiš, sve će biti lako.
nema dobrih ljudi: samo egoizma za vlastite potrebe i egoizam sakriven lažnim altruizmom. a najgori je onaj, kada radiš da bi odagnao svoje bolne osjećaje- drugim riječima kada te strah reći da nešto nećeš, jer ćeš time povrijediti nekog drugog.
to ti je generalni zajeb. samo sebe. i jedino sebe.
i svi će ti reći da to nije istina. hrpi će se sada dignuti kosa na glavi i počet će negodovat i križat se..
al' znaš što? lansiraj im odjeb..;)
jedino tako ćeš se spasit..
nitko nije bitan doli tebe same. svi seru. svoja sranja liječe na tebi. razbacuju se frazama i floskulama "univerzalne ljubavi", "dobrote" i sličnim pizdarijama, a zabit će ti nož u leđa prvom prilikom. no, problem je u tome što ne znaju..ne znaju što rade. dalje ti više ne mogu reći ništa. a i ovo uzmi sa rezervom- jer, čovjek je čovjeku vuk, ma koliko svi šutjeli o tome.. ;)
misliš da buncam? ne buncam..polako mi se otvaraju oči. ti znaš tko je tome zaslužan..

[Dragonfly]

ovime je odjeb lansiran!:Prd:
drugim riječima, kravo moja, ako se želiš produhoviti, ovo je zadnje mjesto koje će ti u tome pomoći..
jedino što ovdje možeš vidjeti gomila je epitafa vlastitim veličinama..znaš ono; našpišeš, pa sejvaš, pa se sam sebi diviš kako si ispao pametan!:D
nadalje, nedaj bože da ti se netko suprotstavi- nema tu duhovnosti; samo usklađivanje svog sa tuđim. pa onda se stvaraju tabori pro et contra..ah, kako krasni upisi, kako velike mudrosti, no vjeruj mi, prva ću svoje ustupiti tvornici toalet papira!
pa da bar ima neke koristi od svega.
a našlo bi se tu i još materijala..jebemti, da bar djeca u Africi mogu jesti ove silne postove na ovom podforumu kao i na cijelom forumu.
no, opet, ruku na srce, da svega toga nije bilo, kako bih znala sada da je to sve sranje? tako da vrijedi ona stara "svako zlo za neko dobro":D

nema hvale, nema naklona, nema srcedrapajućih govora holivudskog tipa. :D

đizas, koja umobolnica! doktore, doktore, dajte mi još jedan pils pa da mogu nastaviti pretakat iz šupljeg u prazno! dajte još jednog krista i pokoje raspelo, joganandinu misao ili knjigu dragog Osha! buka u kanalu nije dovoljna da bi zaglušila ono što vrišti!
još, još i još samo da utihne ono unutra. pa da možemo ispasti pametni prepisivači. :)
nije li to krasno? ajmo, ajmo, jer od vas nitko ozdravit ne želi. samo utjehu tražite. samo ublažavanje vaše boli i patnje na ovome svijetu. budale. (budalo, kažem i sama sebi)

kravo moja, a šta si ti mislila? ovo ovdje najveća je drogerie markt koja postoji na svijetu! s time se mogu mjeriti samo još organizirane religije d.d.
spavaonice svijeta.

a tek marketing: pa kaj misliš na čemu svi žive? joga u svakodnevnom životu, tai či za početnike, makronova, tarot, hororskop- propovjednici i produhovljeni koji isto tako kurca palca znaju kao i oni koji i dalje svoj san žele učiniti ugodnima.
naravno, čast izuzecima.

preleti samo temama na ovom forumu- ne razlikuje se ni pedlja od ostalih. naravno, ne treba uopće spomenuti da sam sama bila inicijator cijelog cirkusa.

drugim riječima, hebe mi se hoće li se netko uvrijediti na ove upise ili ne. i na eventualne ostale ubuduće od moje strane. boli me kita. stvarno.

ništa ovdje nema..ali, i to je puno. to je moj put i moje viđenje.
amen
P.S. nemoj se ničeg odricati i ne bori se protiv ničeg - jer ćeš u suprotnome postati ovisna i izgubit bitku. pusti. i pronikni. i zaboravi sve ovo šta sam napisala. od toga ćeš imati najviše koristi.

[Dragonfly]

Zuhejr ibn Abi Sulma je usporedio sudbinu sa slijepom devom. Rekao je da je u svom životu patnje i slave koji je trajao osamdesetak godina, često vidio kako sudbina iznenada obara ljude kao slijepa deva. Taj Zuhejrov stih govori o tome da nema nikoga na ovome svijetu tko barem jednom nije osjetio da je sudbina moćna i hirovita, nedužna i okrutna. Usporedio je sliku sudbine i stare deve. Tako piše Borges u svojoj pripovjesti "Averroesova potraga".

Jasmin je konačno procvjetao. Uistinu, čudnovata biljka predivnog mirisa, nježnog i skromnog izgleda. Arapi su govorili da kada se sretnu dvije srodne duše, u zraku se osjeti miris jasmina.

Stojim na istom mjestu, kraj istog grma kao i prije godinu dana. Priroda je neumoljiva - naizgled, sve je isto, međutim sve drugačije.
Leptiri lete kao i prošle godine iako u puno manjem broju.

Zazvonio je telefon danas negdje prije podne i vodio se običan poslovni razgovor. Još jedan u nizu mnogih tog dana. A onda je jedna bezazlena rečenica rasparala iluziju i spustila okomicu stvarnosti na linearni protok vremena: bolje užasan kraj, nego užas bez kraja.

Gandalf u "Gospodarima prstenova" govori da mnogi koji žive zaslužuju smrt, a da neki koji su mrtvi, zaslužuju život - ali tko smo mi da o tome sudimo? Jedino što možemo je odlučiti što ćemo sa vremenom koje nam je dano.

Znamo li uistinu što ćemo učiniti sa brojem koraka koji nam je dân na ovome svijetu? Ili se ponašamo kao slijepe deve?

Slabost je dignuti ruke od nečega kada se naleti na prvu prepreku. Ali isto tako je i slabost ne dizati ruke od stvari kada više nemaju smisla. Tu je razlika između jakih i slabih; hrabrih i kukavica. Zrnce mudrosti koje pomaže razlučiti jakost i slabost, hrabrost i kukavičluk, često nedostaje i za njim se traga.

Kraj priče o Averroesu je primjer čovjeka koji sebi postavlja cilj koji je dokučiv drugima, ali ne i njemu.
Kaže Borges: "Dok sam pisao, sve me više pritiskao osjećaj što je morio ono Burtonovo božanstvo koje je, želeći stvoriti bika, stvorilo bivola. Oćutio sam da mi vlastito djelo izmiče. "

Čitajući Borgesa, oćutila sam da stvaram bivola umjesto bika i da mi vlastito djelo izmiče.

[Dragonfly]

ljudi moji,

volite se.
ljubite se.
pazite jedni na druge.
poštujte jedni druge.
vidjet ćete da je samo to važno. samo to..
zaljevajte si međusobno vrtove ruža koji cvjetaju u vama.
trudite se jedni oko drugih. ne uzimjte ništa zdravo za gotovo kod onog drugog.
pričajte, pričajte, pričajte.

ništa drugo na ovome svijetu nije važno. ništa drugo osim drugog. sad ću i ja k'o Edo:

jebo filozofiju.
jebo religiju.
jebo pamet.
jebo znanost.
jebo duhovnost.
Jebo knjige.
jebo sve..

samo čovjek je važan. samo onaj do vas. onaj vama najbliži. onaj kraj vas.

naučite primati - teže je nego davati.

samoća je ok - u njoj se možemo približiti Bogu, ali i shvatiti da nam treba drugo ljudsko biće - onaj tko to negira, pada u ponor vlastite izgubljenosti i besciljnosti - priznajte si da vam treba onaj drugi; nije to slabost i ne odvaja vas od boga..upravo suprotno.

samoća kao bijeg od drugih i sebe je grijeh - to su i stari znali.

Božja pomoć nam je nadohvat ruke - kroz ljude oko nas jer koliko god mislili da možemo, ne možemo sve sami - zapravo, jako malo toga možemo sami.

zato, prihvatite bližnjeg svog. primite širokih ruku, za boga miloga, kada vidite da vam netko nudi ono što vam treba. zato smo tu.

prestanite tražit dlaku u jajetu i učini li vam se da je netko zavibrirao vašom vibracijom, natrčite li na neki mali biser po putu koji bi mogli voljet, zgrabite to i ne puštajte iz ruke - i čuvajte, mazite i pazite. mozak na pašu, srce u centar.

Jedino to je važno.

i ono najvažnije - jebeš pasivnost - daj sve od sebe, donesi odluku, a onda pusti Boga da djeluje pa šta bude - jedino tako ćeš naći mir sa sobom

jedino to je važno. jedino to je bitno. ne čekati da izgubiš da bi onda shvatio što si imao.
sada, sada, sada i sto puta sada.

And then, maybe you'll be like a feather…
:love:

that's all, folks!

vrijeme je da se krene novim putevima..

:w

P.S. Ovime prestaje moj monopol na ovaj topic i otvoren je za sve upise javnosti...

[anabelll]

Umorna sam,tako sam prokleto umorna.Umorna od ljudi,od života,od svega.Kad bi samo mogla leči i spavati,spavati i više se uopće ne probuditi.Umorilo me davanje ljubavi,umorilo me što te ljubavi nikad dosta i nikad se ne vrati.Dolaze samo po nove porcije i traže još,još,još....Umorilo me biti dobra duša,uvijek spremna dati još i ne tražiti ništa....Kako je tek Bogu....
Kao malo djete,tek rođeno,znala sam svrhu svog života i putem učila o ljudima.Imitirala njihove reakcije,njihove želje,potrebe,čitala njihovu dušu....da bi im bila što bliže i da bi ih bolje shvatila.Čudila se njihovoj zakržljanoj intuiciji,njihovim strahovima,njihovoj nemoći.Naučila ih poštivati tako ranjive i nemoćne ali i zaboravila da sam i ja od iste materije izgrađena i stoga i sama ranjiva.Povrijedili su me.... o da, i opet će...ali ja ću se lakše dočekati na noge nego oni,jer zato sam i ovdje....da ih volim i budem im oslonac kad me trebaju....
Kako je teško biti anđeo,to sam on zna,oslobođen strahova i predasuda,oslobođen osječaja mržnje i osvete,biti osoba bez osobnosti,biti sve i ništa i živjeti samo za davanje i ljubav.

[adriatic]

Dragonfly kaže:
ljudi moji,

volite se.
ljubite se.
pazite jedni na druge.
poštujte jedni druge.
vidjet ćete da je samo to važno. samo to..
zaljevajte si međusobno vrtove ruža koji cvjetaju u vama.
trudite se jedni oko drugih. ne uzimjte ništa zdravo za gotovo kod onog drugog.


naučite primati - teže je nego davati.


prestanite tražit dlaku u jajetu i učini li vam se da je netko zavibrirao vašom vibracijom, natrčite li na neki mali biser po putu koji bi mogli voljet, zgrabite to i ne puštajte iz ruke - i čuvajte, mazite i pazite. mozak na pašu, srce u centar.


sada, sada, sada i sto puta sada.

And then, maybe you'll be like a feather…
:love:


:) :) :) :) :)

[grizli]

Umorna sam,tako sam prokleto umorna.Umorna od ljudi,od života,od svega.Kad bi samo mogla leči i spavati,spavati i više se uopće ne probuditi.Umorilo me davanje ljubavi,umorilo me što te ljubavi nikad dosta i nikad se ne vrati.Dolaze samo po nove porcije i traže još,još,još....Umorilo me biti dobra duša,uvijek spremna dati još i ne tražiti ništa....Kako je tek Bogu....
Kao malo djete,tek rođeno,znala sam svrhu svog života i putem učila o ljudima.Imitirala njihove reakcije,njihove želje,potrebe,čitala njihovu dušu....da bi im bila što bliže i da bi ih bolje shvatila.Čudila se njihovoj zakržljanoj intuiciji,njihovim strahovima,njihovoj nemoći.Naučila ih poštivati tako ranjive i nemoćne ali i zaboravila da sam i ja od iste materije izgrađena i stoga i sama ranjiva.Povrijedili su me.... o da, i opet će...ali ja ću se lakše dočekati na noge nego oni,jer zato sam i ovdje....da ih volim i budem im oslonac kad me trebaju....
Kako je teško biti anđeo,to sam on zna,oslobođen strahova i predasuda,oslobođen osječaja mržnje i osvete,biti osoba bez osobnosti,biti sve i ništa i živjeti samo za davanje i ljubav.

Nemoj zaboravit: Ako mislis davati Božansku ljubav, onda nebi smjela niti primjecivati mane u odredjenim ljudima... jer u svakom covjeku postoji nesto uzviseno sto treba prihvariri, a mane zanemariti;)

[anabelll]

Što su mane nego sastavni dio nečije biti.Ako ih netko primječuje,dali je on onda manje osoba od onoga tko ih ima i dali to znači da ih ne smijemo primječivati ili se praviti glupi?
Vidjeti nekoga ,kakav on jeste,nije ni ugodno ni ljepo.Zavaravaju se svi koji misle kako su savšeni,takvi ne postoje.Svi mi imamo i ljepih i loših strana ali poricati loše a isticati dobre je već mana.Lažeš li mene ili sebe?Sebe i samo sebe jer meni je tako svejedno, ti si taj koji nosi svoj križ.A ja sam tu da ti pružim utjehu koju ćeš ti odbaciti,jer ponos je jak a duša tašta.


Danas mi dobro ide ,he he he
:D

[grizli]

Što su mane nego sastavni dio nečije biti.Ako ih netko primječuje,dali je on onda manje osoba od onoga tko ih ima i dali to znači da ih ne smijemo primječivati ili se praviti glupi?
Vidjeti nekoga ,kakav on jeste,nije ni ugodno ni ljepo.Zavaravaju se svi koji misle kako su savšeni,takvi ne postoje.Svi mi imamo i ljepih i loših strana ali poricati loše a isticati dobre je već mana.Lažeš li mene ili sebe?Sebe i samo sebe jer meni je tako svejedno, ti si taj koji nosi svoj križ.A ja sam tu da ti pružim utjehu koju ćeš ti odbaciti,jer ponos je jak a duša tašta.


Danas mi dobro ide ,he he he

Onda ne kužim o de ćega si umorna.....

Pa kud bi dosli kad bi samo negativne osobine na ljudima primjecivali....
To oni sami trebaju pokušati zamjetiti..

[anabelll]

Imah prijateljicu,u kojoj prepoznah sebe.No, njezina jedina boljka bio je srce,koje joj nije dozvoljavalo velika uzbuđenja.Redovite kontrole i nedoumice kardiokirurga ,ostavljale su jako malo prostora za manevriranje.Kada se napokon pojavila alternativa u obliku operacije u kojoj je mogla odabrati između tri opcije, ona se povukla u sebe i pokazala sav moguč kukavičluk koji se skrivao duboko u njoj.Strah da više neće biti drugačija,da će biti normalna,nema više sažaljenja i povlastica na koje je navikla.Odgađanje operacije je trajalo kojih godinu dana ,sve dok srce nije reklo -dosta.Malo je falilo da nas ostavi.
Danas,puno godina nakon toga,mi više i ne razgovaramo.Moja prijateljica se pretvorila u umišljenog bolesnika,koji živi od svih mogučih izmišljenih bolesti jer ne može i nezna živjeti zdravo.Postala je rob svojoj opsesiji,ja je volim i dalje,ali kako se održati kad vas netko do koga vam je stalo,vuče na dno i vi tonete s njim.Nije ona loša osoba,ona je slabić,a takvima se ne može pomoći.Svaka njezina riječ počinje sa ja sam jadna,nesretna,pomozite mi.Traži a za uzvrat ne pruža niti trunku razumjevanja.Kad je njoj bio rođendan,poklonila sam joj zlatne naušnice,kad je meni bio,dobila sam parfem s placa.Kad je ušla u ozbiljnu vezu,izbacila me iz svog života ko staru krpu.Čekala sam,i dočekala vrijeme kada me ponovo pozivala na kavu i tražila moje društvo.A opet,nakon nekog vremena,počela me ogovarati i pričati izmišljotine o meni,zabijati mi nož u leđa.Više ne čekam njezin poziv,ne nije ona loša osoba,ima ona i svojih dobrih strana.Ne želim je pamtiti po lošem,no odakle onda ova gorčina u ustima gdje se svako njezino dobro djelo pretvorilo u dva loša.Gdje zavist i jal vladaju njome,a svaka dobra pomisao nestane u njezinom samosažaljenju.

[grizli]

Registracija: Mar 2004
Lokacija: zagreb
Postova: 147


Imah prijateljicu,u kojoj prepoznah sebe.No, njezina jedina boljka bio je srce,koje joj nije dozvoljavalo velika uzbuđenja.Redovite kontrole i nedoumice kardiokirurga ,ostavljale su jako malo prostora za manevriranje.Kada se napokon pojavila alternativa u obliku operacije u kojoj je mogla odabrati između tri opcije, ona se povukla u sebe i pokazala sav moguč kukavičluk koji se skrivao duboko u njoj.Strah da više neće biti drugačija,da će biti normalna,nema više sažaljenja i povlastica na koje je navikla.Odgađanje operacije je trajalo kojih godinu dana ,sve dok srce nije reklo -dosta.Malo je falilo da nas ostavi

Čudno, a jel si možda pomislila da je to strah od noža , a ne da bi okolina prestala brinuti oko nje?


Nije ona loša osoba,ona je slabić,a takvima se ne može pomoći

Svakom se može pomoći, ali si prvo ona sama mora pomoći...



Više ne čekam njezin poziv,ne nije ona loša osoba,ima ona i svojih dobrih strana.Ne želim je pamtiti po lošem,no odakle onda ova gorčina u ustima gdje se svako njezino dobro djelo pretvorilo u dva loša.Gdje zavist i jal vladaju njome,a svaka dobra pomisao nestane u njezinom samosažaljenju.

ha ma možda njoj paše da bude takva..... ak joj paše prihvati ju kao egoistićnu i samoživu poznanicu iz svog živora i nemoj previše o tome razmišljat

[anabelll]

Nema komentiranja i filozofiranja:D

[chagljev hihot]

Sit gladnom ne vjeruje ?

:D

[Oleander]

PORUKA

Doći ćeš jednoga dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći

Uništen je on sad
I uništena je
Nevjera
Njegova Vjera

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovo koracam
Tih po gradu
Opet te
Želeći.

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje želište sažeći
Do samog dna
I pada

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada


A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije


Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće biti


(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor
Veći

I više glada da ima
U staništima

A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
Istinu
Izreći

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog

Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne



Oružnik si najzad najstrožiji
I istražnik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači

Koja u tebi evo već niče

A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću niti
Pomaći

I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen

Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen


Ne mome mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
------------------------------

Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna
Poruka


Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo samo časita njegova hiža.


Ti tijelo dakle njegovo tek uze

A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze



(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa –
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
Da ništa ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)

Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednoga dana

(Zakleo si se čvrsto u to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

Pa
Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledine i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka

Tmača.

----------
poruka duhu ........

[chagljev hihot]

Teoretski izmisljeno ranog ljeta 2004,
zescom distorzijom pravih dogodovstina
i ekstrakcijskom destilacijom nevolja
stvarnih likova.


:D

[chagljev hihot]

Umoran jedan mudrac mlad
Otvorio prozor da pogleda grad
Probudio se prije zore
Udavile ga nocne more

Sav mu smrdi grad taj sivi
Ko da u njem nisu zivi
Pripali on lulu carobne trave
Da cemer odagna iz teske glave

Sve njegove knjige tuste
Isto su mu nekad puste
Al utjehu u njima trazi
I nadje stogod da ga okurazi

"Nema druge moram van
Tijesan mi je ovaj stan
U divljinu da izadjem
Nesto sebi slatko nadjem !"

Evo - gle ga - vec se zuri !
Niz stenge svoje kule juri
Da dodje do svjezega zraka
Sto dalje i jos za mraka

Zajaho je metro prvi
Dok raja u njem jos ne vrvi
Uletio u ranog busa
Poput mahnitoga Rusa

Odvezo bus je njega
Daleko, do treceg brijega
Gdje sunce ce sad izaci
Na livadi ga rosnoj naci

[chagljev hihot]

Eh, mudrace mladi ludi
Za sad veseo ti nam budi
Jer pljesnut ces se posred cela
"Koj sam blesan, da me pukla strijela !"

No, sudba jos ne nudi takav sretan rasplet
Jos likova stize da zakuha zaplet
Pijan od srece sad mirisis cvijece
...dok prema tebi vec se krece :

[chagljev hihot]

"in vinum veritas" :zubo:



Pastirica

Pastirica jedna mlada
povela je svoga stada
da se lijepo svo napase
.... ko OVAN mu ona vice: "ZNA se, ZNA se......!.......!......"

Svakog jutra prije zore
Drzi ona cijele govore
Za sve svoje ovce bijele
Chemerne....da se ipak povesele :D !

Govori ona o zlome Vuku
Koji nam smislja ljutu muku...
....Da nam nase trudne pute
On pomutE
On pomutE !!!!!!!

Kontrolu ona ofcam' stisnu
(Jadne- rado bi sve da svisnu
Al ne vide da je slaba,
jadna- bas ko k'o stara baba :( (:D) )

"Iz gore nam Kurjak priti
Kako cemo mirno sniti ?
Bez kontrole stroge vi ste
Sve fllafonje ponajchiste !!!!!!"

Slusaju nju njene ofce
K'o da im je zato dala nofce
Al od "sholdi cvrstih" tu nema ni govora
Jer SILINA u ovoj igri glumi LOVORA



Povede ona stado Ivanjskoga jutra
Vesele se ofce k'o da nema sutra
Poput OVNA ih ona vodi ....
.....i kaze im : "ka ..... Slobodi ....ka ..... Slobodi ..."

Po livadi stado mili
Kao - "nista ga ne sili "
NO !!! - nasred pashe neznanac neki stao !
:eek: "Sto li nosi ? - Jao!!! Jao !!!"


"Ajme meni " (pomisli u sebi) - "ovdje kontrole nema ! "
I misli kako da situaciji iskemija melema
"Jos cu krucha " (misli...) " on guard " stati
Pa da vidim moze li mi taj dusmanin srati !

[chagljev hihot]

(stani ! Gledaj ! Smesti se nedaj ) :D

[Gospon Pes]

Hihoticu, znas da uvijek si mi drag,
no jutros se pitam koji ti je vrag.
Ne kuzim kam poezija ova vodi,
al' vele stari:"Ne pij ak' ti skodi." :D

[chagljev hihot]

Pa- za sada jos nisam primjetio da mi nesto narocito naskodio moj sinocnji duhovni alkotest za shankom :D

A poezija do daljnjega ne vodi - nikamo. Ostatak pjevanja i likovi Vukova, Pasa, Vila , Vilenjaka, Seljancica, Turista, Pustinjaka, Gubavaca ...... mozda bude a mozda i ne bude.

Ako ....k'hmmm.....moje unutrasnje refleksije likova koje opisah dodju pameti, nece ni biti potrebe za njihovom daljnom kolizijom :D

[Dragonfly]

chagljev hihot kaže:
Pa- za sada jos nisam primjetio da mi nesto narocito naskodio moj sinocnji duhovni alkotest za shankom :D


Ako ....k'hmmm.....moje unutrasnje refleksije likova koje opisah dodju pameti, nece ni biti potrebe za njihovom daljnom kolizijom :D

:zubo:

mogla bi pasti jedna novogodišnja, onak, s nogu, očiju uperenih u hladno nebo posuto ledenim sjajem zvijeda čiji se topli dah smrzava na ćoškovima prozorskih stakala..;)

[Dragonfly]

Pastirica mala pored vrela sjela,
Upijati tiho svoj je odraz htjela.
Kad u vodi bistroj, eto crni vraže,
Ugledala sjenu pa joj tiho kaže:

"Oj ti sjeno crna stani pa mi reci
je li moja sudba gdje i moji preci?"

Sjena mirno stoji i ne progovara,
pastirici dušom crnu slutnju stvara.
Gleda ona dublje u tamninu vrela,
mogla bi potonut samo kad bi htjela.

Okrene se ovcam' kao mlado janje,
pa zavapi glasno dajući na znanje:

"Moji strmi puti preko gora vode,
goneć moja stada sve do bistre vôde,
Al' sad hladna voda više nije bistra,
a ni moja duša više nije čista.
Niti vidim puta, niti strme gore,
sjena mi u oku traži sinje more.
Pa da samo na tren u oku zablista,
ribara mi lađa sa jedara trista!"

Iz dubine vrela glas joj progovara:
"Nije tvoja sreća kraj mladog mornara,
niti je tvoja duša u trista jedara.
Tvoje su planine, potoci i vuci,
tvoju dušu žare stasiti hajduci.
Pa povedi stado strmo prema gori
i raspusti kosu nek u vjetar vjori!
Rosa hladna nek ti jutrom obrazima blista,
a po noći knjigu zvijezda nek ti mjesec lista."

[Endless]

Oleander kaže:
PORUKA

Doći ćeš jednoga dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći

Uništen je on sad
I uništena je
Nevjera
Njegova Vjera

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovo koracam
Tih po gradu
Opet te
Želeći.

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje želište sažeći
Do samog dna
I pada

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada


A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije


Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće biti


(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor
Veći

I više glada da ima
U staništima

A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
Istinu
Izreći

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog

Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne



Oružnik si najzad najstrožiji
I istražnik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači

Koja u tebi evo već niče

A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću niti
Pomaći

I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen

Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen


Ne mome mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
------------------------------

Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna
Poruka


Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo samo časita njegova hiža.


Ti tijelo dakle njegovo tek uze

A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze



(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa –
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
Da ništa ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)

Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednoga dana

(Zakleo si se čvrsto u to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

Pa
Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledine i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka

Tmača.

----------
poruka duhu ........



Jako lijepo i - isplati se učiniti reply.
Sjever: to je točka kuda primamo atmosferske i astralne utjecaje.
"Naš grad" je egocentrična utvrda.

A ovaj otrov...

Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

...jest OTROV za ono što se održava na iluizjama o vlastitoj plemenitosti i dobroti.

Još samo da je primijeniti to u praksi.
Kad bi počela, brzo bi zgužvala taj papir, i prebacila na nešto drugo. :zubo:

[Dragonfly]

Usred zime, hladnoće i leda,
mladi vuk u zamci tužno gleda.
S vremenom on zavija sve kraće,
dok mu šapom bol se širi jače.
Usred leda, hladnoće i zime,
svoje srce pita:"Čuješ li me?"
K'o kroz krošnje kada vjetar huče,
glas mu šapće:"Nedaj se još, vuče!"

[chagljev hihot]

Životinja.

"Zoldaapankktert" - odnosno kratka pripovjetka u tradicionalnom stilu suvremenog kartapalmačkog pisca Arbaaladashlana Kaliggadhobizovicha Bashibozuyayeva

Preveo i objavio chagljev hihot, bez traženja dopuštenja autora.a



Urgjenbhugadilikk je te večeri otišao istrčati svoju životinju. Njegova je šamanska inicijacija opasno zapela i niti sam nije znao gdje je tu problem. Toliki učitelji koje je posjećivao ostajali bi nijemi na njegova pitanja iako je znao da u svojoj glavi savršeno razumije sve što su mu pripovijedali....no, kada di postavljao pitanja jednostavno bi mu u najboljem slučaju rekli nešto što je već i sam znao , podjebavali ga ili ga pak potpuno ignorirali. Bilo je i takvih koji su ga pozivali na tečaj, naukovanje korak po korak, no čak i ako su mu se takvi činili uvjerljivi s gnušanjem je odbacivao ideju da bi morao ići na kojekakve tečajeve, što zbog urođene nestrpljivosti, što zbog ponosa.

Kako je to trajalo već godinama, naučio je stisnuti zube, pokušati ponešto i sam shvatiti, ili se pak sakrivati iza jurti starih šamana ne bi li kada odu ukrao kakvu biljnu mješavinu ili potajno prepisao pokoji sveti zapis urezan na brezovoj kori.

Sve bi ga to zadovoljilo koji dan, no tada bi njegove nevolje počele ispočetka.


Te je večeri kao i mnogih drugih večeri uzeo svoju životinju moći za povodac i izveo izvan sela u tajgu. Znao je dobro kako životinja moći mora biti dobre kondicije, pravilno uhranjena, pristojno istimarena.

Skinuo je svoje opanke, zavezao ih za pojas i plesnuvši životinju po boku natjerao ju je da trči.

Životinja je potrčala, no kako to nije s njom činio nekoliko dana, već ju je čak i pomalo za to vrijeme zapustio zbog riga kojima je razbijao glav - zadihala se. Dovoljno poučen nevoljama s tim tvrdoglavim stvorom, dopustio joj je da malo uspori iz galopa... i odmah im je oboma bilo lakše. Nisu trebali stati da se odmore čak niti nakon pet vrsti laganog trka.

Iako je još uvijek osjećao laganu frustraciju što je životinja neposlušna, što ne može otkrivati magično korijenje niti duhove skrivene u tajgi - osim ponekad kada to od nje niti ne traži, večeras je odlučio pustiti životinju da malo trči sama, bez njegovih komandi.
Na kraju krajeva, već se pomalo bio i pomirio sa time da stara raga koju je primio je onakva kakva je i da nikakvim forsiranjem od nje neće učiniti nešto što je oduvijek smatrao za bolje.

Večeras je odlučio pustiti životinju da protrči uobičajenom stazom i mirno, mirno ju slijediti i ne misliti previše na probleme koji ga muče.

Životinja je mirno trčala, kao da je pri tome bila neuobičajeno opuštena. No, nakon nešto vremena svako malo bi usporila, kao da ne želi dalje. Urgjenbhugadilikk ju pljesnu i ona nastavi laganim kasom. Nakon što su prošli uzvisinu , na kraju puta u sumraku opazi zaustavljenu ladu nivu. "Krivolovci" - pomisli - "e, sada znam zašto je htjela stati! Osjetila ih je i uplašila se da nas ne ustrijele zamjenivši nas za divljač" . No, životinja je sada nastavila trčati, kao da automobila nije ni bilo. Trčala je ravno prema njemu. Sjenovita spodoba naglo uskoči u auto, zalupi vratima, upali motor i krene prema selu, brzinom pomalo nerazumnom za ovakav teren.

Životinja uzdignute glave , niti ne pogledavši automobil nastavi trčati dalje. Sada su došli do dijela gdje skreću sa većeg puta na osamljenu stazicu.

"Znači - krivolovac je otišao. Sigurno se uplašio da ću ga prijaviti gubernijskim žandarima" - pomisli Urgjenbhugadilikk i nastavi pratiti životinju.

Stigli su i do mostića preko riječice Mege. Urgjenbhugadilikk je dao životinji dopuštenje da sjedne i odmori se. Zagledao se u nebo na kojemu su počele izbijati zvijezde, zagledao se i u mladi mjesec koji je tako visko iznad horizonta u ovo doba godine. Slušao je žabe i cvrčke koji bi tu i tamo ispustili pokoji glas. Primjetio je kako životinja tu i tamo sama automatski zamahne i lupi komarca koji ju ubode.

Nakon što se dovoljno ispuhnala namigne životinji da je vrijeme za pokret. Dalje su nastavili do šumarka Crne duhčice. Životinja se više nije lecnula od leša lisice koji je tamo netko nabio na kolac. Je li moguće da osjeća kako će se Crna duhčica pobrinuti za njenu sigurnost ?

Kada su stigli nadomak šumarka opet su se odmorili. Urgjenbhugadilikk pomisli kao večeras neče forsirati životinju na vježbe za snagu. No kada se odmorila, životinja je i sama počela izvoditi vježbu. Opet se ritala na svakog dosadnog komarca koji bi na nju sleti, no tk kao da vježbi uopće nije smetalo. Udahnuvši zraka nakon vježbe, životinja se ugodno protrese, opusti se i odmori, te nastavi trčati natrag prema selu. Sada se vidjelo da stvarno uživa ! Bosim stopalima gaziti travu, upijati slatkaste mirise noći , stati i hodati polako kada joj je dosta trka. Urgjenbhugadilikk ju je gledao i osjećao se - dobro. Činilo mu se da su možda stari prdonje možda ipak imali pravo u nekim stvarima. Činilo se da kao da nije on izveo životinju trčati, već je ona izvela njega. Činilo se kao da mu životinja ima toliko toga za reći, odvesti ga na tolika mjesta, naučiti ga tolikoj strasti i uživanju .... samo što joj je još pomalo neugodno da ne poremeti plan treninga koji joj je Urgjenbhugadilikk namijenio, priredio ga od najvećih bisera tajnih spisa mnogih šamana koje je potajno uhodio uz toliko frustracije.....



Došao je do glavne kaldrme koja vodi u selo. Osjećao se dobro....


Čudno - a samo je malo dopustio životinji da ona vodi njega.
A izgledalo mu je da je svaka takva aktivnost zapravo njena volja, bez obzira pustio li ju on i svi ostali familijarni duhovi da radi što želi ili ne pustio, osjećao je da je mnogo zlovolje i svađe s duhovima uzrokovano kao jogunasta osveta životinje koja se opirala zapuštanju, ignoranciji i okrutnom postupanju.....

Na cesti je sreo poznanika, Zerandebagolana.

"Dobra ti večer Urgjenbhugadilikk ! Gle, izgleda da si izgubio stremen !"

"Stvarno !" - odgovori mu Urgjenbhugadilikk - "Nisam ni primjetio !"

"Hoćeš li ga tražiti ?"-upita ga Zerandebagolan - "Bio je baš lijep onako srebrn i izgraviran ..."

Urgjenbhugadilikk se počeo luđački smijati

"Što se smiješ ?" - zbuni se Zerandebagolan


"Ma ništa" - pribere se - "Možda to znaći da ga više neću niti trebati"




Vratio se do svoje jurte i u koritu oprao životinju -Njene noge i stopala, stražnjicu bez repa i spolne organe, okomita prsa i leđa, ramena i ruke sa pet prstiju prilagođenih za hvatanje naj osjetljivih piz*darija, vrat i njenu glavu-uspravnu sa nešto dlake s gornje strane, te nešto oko ustiju, sa očima postavljenim naprijed i okomitim nosom, sa rezervoarom za mozak sposoban da odleti na mjesec i načini mnoge magične sprave i smrtonosna oružja te zamisli da je gospodar svijeta .... a nakon kupanja ju je nahranio i otišao se u birtiju fino napit. :)

[Dragonfly]

evo našla sam što si me tražio. :rofl:
Ne da ti se čitat Prousta? Nema veze. Odjeb je lansiran. Hahahaha, odvalit ćemo na ovo zajedno! :s
Razvuci gumu za žvakanje.

Nema nikakvih mudrosti danas od mene. Međutim, ti tražiš da ti nešto napišem da bi skratila vrijeme na poslu. Iskreno, nikad nisam mislila da čitaš ove moje pizdarije(valjda neće sad zvjezdice mjesto sočne psovke). A toliko se dugo znamo.

Kao što rekoh, nema nikakvih mudrosti od mene danas. Znaš ono kada se osjećaš kao boksačka vreća koju su svi toliko puta "napucavali" i onda više nema ničega unutra. Prazno. Sve si mislim negdje će doći neka inspiracija. Nema. Na kraju krajva, toliki su već toliko toga prije rekli i bolje od mene. Sve je već rečeno i stoljećima se ponavlja jedna te ista priča, a mi svi kao da trčimo i trčimo, a poanta nam izmiče. Znaš ono, draga, kada imaš osjećaj da ti fali samo taj jedan mali korak da izađeš iz magle, a nikako da ga napraviš. :)

Kreneš čitati i nešto bi rekla, a ne znaš što. Sve zvuči tako besmisleno. Pa onda čitaš, ali ne nalaziš potrebe da kažeš išta. Hehe, najradije bih se ispovraćala na svih svojih 1300 i nešto postova jer su pucanj u prazno..
Kakva korist od svega? Istina je ionako neizreciva, a ja ne znam što je istina. I šta da pišem? Čemu? Da olakšam nekome nešto? Da netko dođe i kaže:"Oh, bravo Dragica, baš sam to i ja tako mislio/la, htio/htjela reći!" i time potvrdim tuđu i svoju zabludu.
I?
Nije li umjetnost zapravo uljepšana stvarnost, a stvarnost ionako nije ono što mislimo da je?
Draga moja, fakat ne znam kaj bih ti rekla. Misliš li ti doista da ja nešto znam? Nemam ti ja pojma. Uspjela sam uvjeriti 13000(ok, više-manje) duša na ovom forumu da nešto znam(čak i samu sebe, hehe). Pitchkin dim znam:D(only for Satir)

Kako lijepe i krasne kičene rečenice. Ma milina ih je čitati, jelde?:D Čak su mi i nagradu dali!
Bog je svakom podario neki talenat pa tako i meni smisao za pisanje što je zapravo totalni zajeb. Iako moram priznati da obožavam pisati.
Ovdje na ovim prostorima možemo pisati što god hoćemo, čak i stvoriti neku zabludu da smo iskreni, dobrohoti, pažljivi, mudri, načitani, a kada se okreneš oko svoje osi, onda tek imaš prilike vidjeti tko si i što si i u kakvom blatu stojiš.

Kravetino moja, umorna sam od svega. Ne da mi se više. Očekivala si vjerojatno neku bajku, dubokoumnu, onako u mom stilu...Zajeb. Ništ od toga danas. Čemu?
Ovdje sam trenutno da bih pobjegla od sebe. Zgodna terapija iako znam da moje probleme rješit neće. Možda mi pruži utjehu i olakšanje nakratko, ali kad se vratim bit će još gore.:D

U zadnje vrijeme pitam se zašto i čemu sve ovo piskaranje? Zar je to sve bilo potrebno da bi dovelo do toga da vidim koliko je nepotrebno? Malo vrludam i pokušavam srediti svoje misli. Nema nikakvih "duhovnih" stvari danas od mene..samo gađenje..povraća mi se, ozbiljno..ne znam još točno od čega i zbog čega, ali neopisivo mi se riga..
Najradije bih sada digla srednji prst i pokazala ga svima ovdje..ma šta bih..to ću i učiniti..:2up:

Naravno, neću se niti suzdržati da kažem kako ste svi vi ludi. Oni koji se najmanje čine ludima, najveći su luđaci. Btw. ne šalim se(iako to vrlo često koristim u svojim poštapalicama da bih sakrila strah od moguće reakcije suprotne strane).
Morti buju si ljudi mislili da sam skrenula. Usprkos svemu, mislim da nikad nisam bila lucidnija.

Tak je, leteća kravo, vrijeme je došlo da se razbije još jedna iluzija. Naravno, stojim iza svake svoje riječi dosada natipkane, da ne bi mislili..ali isto tako neopisivo uživam u tome da skinem gaće i lijepo i fino se poserem na sve što je do sada izišlo iz moje tipkovnice(a fala bogu i na mudroslove svih ostalih)..:jumping:

Možda sam mogla nekako i finije sročiti ovo, paziti što ću reći, paziti da nekoga ne povrijedim..al' iskreno, hebe mi se.
Pazi ovo, pazi ono, pazi sim, pazi tam..pazi drek na stazi! Na kraju se upravo dogodi to da se tako fino ukakimo da toga ni svjesni nismo..sami sebi skačemo u usta.
Čemu?

Bure baruta. Je li to bio onomad neki film? Jeap. Ovim forumom hodaju princeze i prinčevi vlastite narcisoidnosti. Ne izostavljam sebe s tog popisa, da ne bi mislili..
No, kao što rekoh, draga, riga mi se i povraća..od čega? Od svega, a ponajviše od mene same. Doseći slobodu, jedino to je ono što vrijedi. Doseći slobodu sam. Poletjeti visoko, visoko iznad ove kaljuže, sasjeći spone i poslati sve u pizdu .. to je ono što treba.. a ako se najde na nebu još netko, cheers! ak ostaneš sama u lansiranju odjeba, opet, cheers!
Ali zamisli samo to olakšanje - osloboditi sebe od sebe...;)
P.S.
Znaš kaj sad idem napraviti? Ono protiv čega sam ispisala cijeli jedan topic...:frajer:

[Dragonfly]

Part two:

možda još da ti velim da ti nitko nije prijatelj. nitko ti ne želi dobro. čak ni tvoj dečko. a ni starci. o tome smo ionako lametirale do vraga i bestraga.
gle, stara, iako ovo možda izgleda koma, istina je i nije ni blizu neke depresije. kad kreneš od toga, sve je lakše. ostaješ sama sa sobom. i to je dobar početak. sve ostalo je zajeb. pusti priče. pusti ove upise i gomilu sranja ovdje natipkanih- samo ćeš se zbunit. svi ionako pišu o zvijezdama ovdje, a nemaju pojma kaj im se u dvorišću događa.
šuti i radi.
šuti i radi na sebi, a o svojim snovima, ciljevima i željama reci samo onima koje cijeniš(ako i njima). ali nemoj im vjerovat. nemoj. čovjek čovjeku uistinu jest vuk.
to je ono što se zove zdrav početak. odjebat šefa i stanicu. a onda, spontano, ostat će oni koji vrijede, gomila će otpast, a svede li se broj na 2, uistinu se možeš smatrat sretnim čovjekom.
cijelo vrijeme krivo nas uče, cijelo vrijeme živimo u iskrivljenom svijetu očekivanja i propisivanja normi koje se temelje na željama i sebičnim ciljevima drugih. kada to shvatiš, sve će biti lako.
nema dobrih ljudi: samo egoizma za vlastite potrebe i egoizam sakriven lažnim altruizmom. a najgori je onaj, kada radiš da bi odagnao svoje bolne osjećaje- drugim riječima kada te strah reći da nešto nećeš, jer ćeš time povrijediti nekog drugog.
to ti je generalni zajeb. samo sebe. i jedino sebe.
i svi će ti reći da to nije istina. hrpi će se sada dignuti kosa na glavi i počet će negodovat i križat se..
al' znaš što? lansiraj im odjeb..;)
jedino tako ćeš se spasit..
nitko nije bitan doli tebe same. svi seru. svoja sranja liječe na tebi. razbacuju se frazama i floskulama "univerzalne ljubavi", "dobrote" i sličnim pizdarijama, a zabit će ti nož u leđa prvom prilikom. no, problem je u tome što ne znaju..ne znaju što rade. dalje ti više ne mogu reći ništa. a i ovo uzmi sa rezervom- jer, čovjek je čovjeku vuk, ma koliko svi šutjeli o tome.. ;)
misliš da buncam? ne buncam..polako mi se otvaraju oči. ti znaš tko je tome zaslužan..

[Dragonfly]

end :D

ovime je odjeb lansiran!:Prd:
drugim riječima, kravo moja, ako se želiš produhoviti, ovo je zadnje mjesto koje će ti u tome pomoći..
jedino što ovdje možeš vidjeti gomila je epitafa vlastitim veličinama..znaš ono; našpišeš, pa sejvaš, pa se sam sebi diviš kako si ispao pametan!:D
nadalje, nedaj bože da ti se netko suprotstavi- nema tu duhovnosti; samo usklađivanje svog sa tuđim. pa onda se stvaraju tabori pro et contra..ah, kako krasni upisi, kako velike mudrosti, no vjeruj mi, prva ću svoje ustupiti tvornici toalet papira!
pa da bar ima neke koristi od svega.
a našlo bi se tu i još materijala..jebemti, da bar djeca u Africi mogu jesti ove silne postove na ovom podforumu kao i na cijelom forumu.
no, opet, ruku na srce, da svega toga nije bilo, kako bih znala sada da je to sve sranje? tako da vrijedi ona stara "svako zlo za neko dobro":D

nema hvale, nema naklona, nema srcedrapajućih govora holivudskog tipa. :D

đizas, koja umobolnica! doktore, doktore, dajte mi još jedan pils pa da mogu nastaviti pretakat iz šupljeg u prazno! dajte još jednog krista i pokoje raspelo, joganandinu misao ili knjigu dragog Osha! buka u kanalu nije dovoljna da bi zaglušila ono što vrišti!
još, još i još samo da utihne ono unutra. pa da možemo ispasti pametni prepisivači. :)
nije li to krasno? ajmo, ajmo, jer od vas nitko ozdravit ne želi. samo utjehu tražite. samo ublažavanje vaše boli i patnje na ovome svijetu. budale. (budalo, kažem i sama sebi)

kravo moja, a šta si ti mislila? ovo ovdje najveća je drogerie markt koja postoji na svijetu! s time se mogu mjeriti samo još organizirane religije d.d.
spavaonice svijeta.

a tek marketing: pa kaj misliš na čemu svi žive? joga u svakodnevnom životu, tai či za početnike, makronova, tarot, hororskop- propovjednici i produhovljeni koji isto tako kurca palca znaju kao i oni koji i dalje svoj san žele učiniti ugodnima.
naravno, čast izuzecima.

preleti samo temama na ovom forumu- ne razlikuje se ni pedlja od ostalih. naravno, ne treba uopće spomenuti da sam sama bila inicijator cijelog cirkusa.

drugim riječima, hebe mi se hoće li se netko uvrijediti na ove upise ili ne. i na eventualne ostale ubuduće od moje strane. boli me kita. stvarno.

ništa ovdje nema..ali, i to je puno. to je moj put i moje viđenje.
amen
P.S. nemoj se ničeg odricati i ne bori se protiv ničeg - jer ćeš u suprotnome postati ovisna i izgubit bitku. pusti. i pronikni. i zaboravi sve ovo šta sam napisala. od toga ćeš imati najviše koristi.

[Dragonfly]

Krenuh negdje, da bih se opet vratila.
Kako sam mogla i misliti da idem kuda? :D
Kamo to idem? I otkuda krećem? :rofl:
Nigdje se ne ide jer oduvijek sam tamo gdje sam krenula..
Ponovo je kristalo jasno da niti je puta, niti putnika. Niti početka niti kraja.
Sav taj "put" dug tri godine doveo me na kraju do ishodišta svega:
točke odakle se nigdje ne ide.
Točke do koje se nikada ne dolazi.
SVE JE STALO - oh kaka sreća! :s :love: :s :love:

[klimakos]

Krenuh negdje, da bih se opet vratila.
Kako sam mogla i misliti da idem kuda? :D
Kamo to idem? I otkuda krećem? :rofl:
Nigdje se ne ide jer oduvijek sam tamo gdje sam krenula..
Ponovo je kristalo jasno da niti je puta, niti putnika. Niti početka niti kraja.
Sav taj "put" dug tri godine doveo me na kraju do ishodišta svega:
točke odakle se nigdje ne ide.
Točke do koje se nikada ne dolazi.
SVE JE STALO - oh kaka sreća! :s :love: :s :love:


i nas inglez prepametni stephen hawkings kaze da je putovanje u buducnost pod odredjenim ekstremnim uvjetima 'savijanja' prostorno-vremenske dimenzije, brzim raketama moguce tj. da bi na taj nacin onda mogao sprijeciti start rakete tj. to svoje isto putovanje u buducnost !

sto to prije ne sazna ! :rolleyes: :cerek:


ps. nego nisam shvatio kad si pisala ove svoje citate ? - sad il nekad prije ?

[Dragonfly]

Prije 3,4 godine! :rofl:
Jebate, soto me katapultirao danas! :s
Sve oduvijek znamo, klimakose dragi..sve. Samo ima trenutaka kada to zaboravimo. Back to the roots! :five:

[klimakos]

Sve oduvijek znamo, klimakose dragi..sve. Samo ima trenutaka kada to zaboravimo. Back to the roots! :five:


nista ne vidim nista ne znam ! ...izgleda da je kod klimakosa taj black ground nesto stalno i trajno !
mozda cu morat malo u dervise....pa mozda neceg i spazim ! :rolleyes: :D


cim pomislim il kazem da nesto znam eto ti ga, vec ne znam ! - a kad kazem da ne znam...eee to ne znaci odmah i da znam....al ne znam opet mi to 'ne znam' nekako blize, prirodnije, neizvjesnije, beskonacnije, skromnije (znam i za koga).... od, od mnogo cega ovisnog, nesigurnog, ogranicenog, oholog (ne-znam i za koga) 'znam' ! :rolleyes: ;)


rekao bih; sami od sebe nadosli; smjesak i sutnja bez misli najbolje odslikavaju to NE ZNAM !

[Dragonfly]

rekao bih; sami od sebe nadosli; smjesak i sutnja bez misli najbolje odslikavaju to NE ZNAM !

smješak i šutnja bez misli najbolje odslikavaju da u tom neznanju oduvijek postoji onaj koji zna :)

[klimakos]

smješak i šutnja bez misli najbolje odslikavaju da u tom neznanju oduvijek postoji onaj koji zna :)

:top: ;)

[Dragonfly]

Rijetko koji film me potakne na slojevit uvid - osobito u posljednje vrijeme kada je filmska produkcija puna krvavih epskih megalomanskih drama tipa Apocalypto, čiji je valjda osnovni zadatak povijesne činjenice u kontekstu našeg doba pokazati što «realnijim», bez epskog uljepšavanja u stilu «eto, točno tako je to bilo, a ne onako romantičarski kao što je prikazano u romanima».

Pri tome valjda dotična gospoda misle da su «vjerodostojni», «objektivni» i «realni» u službi razotkrivanja iluzija, a da ni sami ne znaju točno kako je trik izveden. I da ljudi uistinu žele da im se otkrije «tajna».

Stoga je Prestiž dobrodošlo osvježenje pogotovo za one koji znaju malo pozornije «gledati».

Citirat ću dio koji je ključan, pa kaže:
svaki dobar iluzionistički trik sastoji se od tri dijela.

Prvi dio je Uvod.
Iluzionist prezentira nešto obično na što smo svi više-manje navikli. Iako to «obično» vjerojatno nije nimalo obično kakvim se čini.

Nakon toga slijedi Preokret.
To nešto «sasvim obično» mora napraviti nešto potpuno neuobičajeno. U tom dijelu sasvim je nemoguće otkriti «tajnu» koja stoji iza svega i svaki pokušaj vodi u stranputicu – čovjek se vrti u krug grizući svoj vlastiti rep.

Posljednji i najvažniji dio naziva se Prestiž.
Taj dio ključan: pun je preokreta i obrata u kojem je moguće vidjeti nešto šokantno što nikad prije nije bilo viđeno. U tom zadnjem dijelu iznimno bitno je dobro «gledati» da bi se otkrila tajna.

Pogledajmo malo bolje oko sebe: nije li cijeli život takav?
Gore naveden obrazac koristi se gotovo svakodnevno i na svim poljima. Čovjek sjedi pred pozornicom svog života gledajući trikove koje mu izvode roditelji, država, prijatelji, ljubavnici, pitajući se u trenutku preokreta:
koji vrag se događa? Kako je nešto tako predvidljivo i uobičajeno poprimilo odjednom neprepoznatljiv oblik?

Zapitajte se malo i vidjet ćete da su iluzionistički trikovi koji sadrže Uvod i Preokret sastavni dio vaših života.

Nedavno mi je dobar prijatelj savjetovao: «Dušo draga, proći će još dosta vremena dok ćeš biti u stanju sagledati sve glumce i cijelu predstavu.»

Kako to da vam je promakla «istina»?
Kako to da se dogodio takav preokret?
Kako to da niste bili u mogućnosti prozrijeti trik?

Vrlo jednostavno – najbolji iluzionisti tijekom svoje predstave naprave ono što se zove «skretanje pažnje».

U drugom dijelu uvode element koji vam odvuče pažnju od njih samih dok izvode nenadani preokret.
Vi ste toliko fiksirani na «mamac»(da li je to lijepa djevojka na pozornici kod profane mađioničarske predstave ili «dobar razlog» kod manje profanih životnih situacija) da jednostavno u tom drugom dijelu niste u stanju pojmiti što se uistinu dogodilo s onim «sasvim običnim» s početka priče.
Nemate druge nego prihvatiti ono što vidite jer niste kadri prozrijeti što se događa iza pozornice. Već je i sam preokret toliko nenadan i neočekivan. Iako vam osjećaj govori da stvari nisu takve kakvima se čine, vi nemate izbora do li «povjerovati vlastitim očima». Pristup backstageu nije vam omogućen.

Kao što teorija dobre iluzije govori:
svaki pokušaj da otkrijete tajnu naglog preokreta, osuđena je na propast. Svaki pokušaj da dokučite kako je ono «obično» s početka postalo odjednom tako «neobično», vodi vas u slijepu ulicu.
U tom dijelu jednostavno ne možete ništa.
Nemoguće je prozrijeti «trik» jer dobar iluzionist predočio vam je TOČNO ONO ŠTO STE U TAKVOJ SITUACIJI OČEKIVALI VIDJETI.
Uspješno vam je odvukao pažnju s bitnog.

Moja omiljena poslovica je da «svaka cica dođe na kolica».

Zato svaki trik ima i svoj posljednji dio pod nazivom Prestiž.
Ključan dio pun obrata. U tom dijelu ugledat ćete stvari koje će vas vjerojatno šokirati. Tada je jedino moguće otkriti tajnu «iluzije» koja se odigrava pred vama.
Gledate li dovoljno pažljivo, shvatit ćete da upravo ono šokantno u sebi sakriva i ključ i razrješenja cijele tajne.
Ako vam se pruži prilika zaći «iza pozornice», razrješenje je na dohvat ruke. Ovakav potez je uistinu etički vrlo upitan jer narušava pravo na privatnost iluzioniste, ali vaša želja za istinom neće prezati ni pred čime. Istina će vas, kako je gore rečeno, «šokirati». Kada sagledate sve glumce i predstavu pitat ćete se kako je moguće da nešto tako očito niste vidjeli od samog početka?

Tajna najboljih iluzija krije se u njihovoj JEDNOSTAVNOSTI.

Sjetite se onog običnog s početka priče. Vješt iluzionist prikazao vam je na početku priče možda čak i nešto vrlo vrlo neobično kao obično i prihvatljivo.
Tu ste nasjeli. Niste bili kadra vidjeti da to «obično» nije nimalo uobičajeno.

Zašto?

Zato jer vam vješt «iluzionist» daje upravo ono što sami u tom trenutku želite vidjeti.

Doima se najiskrenijim u sučeljavanju s vama – ta otkuda vam pravo da ga optužujete da je lažov kada otkrijete tajnu trika?

Došli ste dobrovoljno na predstavu koju vam je ponudio - očekujući upravo nezaboravan show. On je zvijezda večeri, a vi sjedite i divite mu se. Zamislite da vam odmah otkrije tajnu – pretvorio bi se u još jednog običnog čovjeka ni po čemu posebnog. Razbio bi vam iluziju. To što ste vi počeli čeprkati po iluziji u potrazi za razrješenjem trika, nije njegov problem – ta u samom uvodu vam je pokazao nešto sasvim obično. To što vi niste bili kadra vidjeti da gumena loptica ima duplu stjenku nije njegov problem. Znali ste od samog početka s kim imate posla.

Iluzionist ne može obitavati u svijetu bez pričina. Ono što ga može privući je samo drugi iluzionist. Ono što ga uzbuđuje je činjenica da postoji možda netko tko bolje barata trikovima od njega. Opčarat ga može samo iluzija bolja od njegove nakon čega opsesivno traži «tajnu» iza pozornice da bi svoju iluziju učinio još boljom.

I još jedna stvar: njemu treba publika. Publika koja sjedi u redovima. Osjeti li opasnost da bi u publici mogao postojati netko tko će razotkriti njegovu «tajnu», seli u drugi grad pred novu publiku. Ili izmišlja još bolji trik.

Što vam je činiti?
Ništa.
Pričekajte Prestiž. I dobro otvorite oči.
Pomoći će vam već sama činjenica da ste ipak odlučili prozrijeti i glumce i predstavu pred vama i u vama. Ne zanima vas više predstava, niti iluzija. Zanima vas što je iza pozornice. Shvatili ste da gumena lopta s početka nije samo gumena lopta. Shvatili ste da ste nemoćni tijekom Uvoda i Preokreta.
Stvar je u biti vrlo jednostavna – ne nasjedajte na trikove ma koliko se činili stvarnima i logičnima. Vi znate da ne može tako biti. Znali ste od samog početka. Stoga, ne vjerujte vlastitim očima. Poledajte «iza» pozornice.

[VioletStorm]

Iluzionist ne može obitavati u svijetu bez pričina. Ono što ga može privući je samo drugi iluzionist. Ono što ga uzbuđuje je činjenica da postoji možda netko tko bolje barata trikovima od njega. Opčarat ga može samo iluzija bolja od njegove nakon čega opsesivno traži «tajnu» iza pozornice da bi svoju iluziju učinio još boljom.

I još jedna stvar: njemu treba publika. Publika koja sjedi u redovima. Osjeti li opasnost da bi u publici mogao postojati netko tko će razotkriti njegovu «tajnu», seli u drugi grad pred novu publiku. Ili izmišlja još bolji trik.

Što vam je činiti?
Ništa.
Pričekajte Prestiž. I dobro otvorite oči.
Pomoći će vam već sama činjenica da ste ipak odlučili prozrijeti i glumce i predstavu pred vama i u vama. Ne zanima vas više predstava, niti iluzija. Zanima vas što je iza pozornice. Shvatili ste da gumena lopta s početka nije samo gumena lopta. Shvatili ste da ste nemoćni tijekom Uvoda i Preokreta.
Stvar je u biti vrlo jednostavna – ne nasjedajte na trikove ma koliko se činili stvarnima i logičnima. Vi znate da ne može tako biti. Znali ste od samog početka. Stoga, ne vjerujte vlastitim očima. Poledajte «iza» pozornice.


I ne idite sa iluzionistom na kavu, jer on ne prodaje iluziju za ništa. On traži nešto i zavarava vas radi nečega.
Je li to honorar M.G. Taylora, je li to slava jednog Copperfielda, je li to politička kampanja jednog Hitlera ili je marketing modernih P.R. magova. Sve je to isto. Vi ste tu da vam se proda iluzija, a iluzija se prodaje akko (ako i samo ako) ste VI TI koji iluziju i podržavate. Jer ljudi često napadnu istinu, kako bi iluzija ostala netaknuta. Ljudi i prečesto sami stvore iluziju u svojoj glavi, daleko jaču nego što ju je iluzionist i zamislio, jer bježe od onoga što jesu. Iluzionist nije sladak, žrtva iluzije to želi tako vidjeti. Iluzija nije stvarna. Stvarnom ju čini žrtva iluzije.
Biti jednom žrtva iluzije uobičajena je pojava. Biti dva puta žrtva iluzije znači veliku površnost. Tražiti konstantno iluzionista da bi mu bili žrtva, znači prazninu duše.