PDA

View Full Version : Fobije i strahovi - opća tema


stranice : 1 2 3 4 [5] 6 7 8

anabil
12.06.2010., 10:59
ALLe, kad čitam tvoje postove imam osjećaj kao da sam ih ja pisala. Definitivno nisi jedina koja se u Hrvatskoj bori s tom fobijom. Dapače, ja sam sigurna da se nitko na ovom svijetu ne boji raka onoliko koliko ga se ja bojim. Već pola godine idem na psihoterapiju i ne mogu reći da mi pomaže u tom smislu da se manje bojim, ali imam dobrog terapeuta koji zna svoj posao, pa vjerujem da će mi jednog dana ipak biti bolje. Nešto što nije nastalo preko noći se ne može ni riješiti preko noći. Ja već godinama bolujem od depresije i anksioznosti uz koje se veže i hipohondrija. Dugo vremena sam se bojala da imam multiplu sklerozu, a onda sam se s vremenom prebacila na strah od raka koji je sad toliko intenzivan da me gotovo paralizira u nekim situacijama. Ne znam ni sama na koliko sam ultrazvuka bila u zadnjih godinu dana. Žlijezda na vratu mi se čini nekako izražena, ja odmah pomislim na leukemiju. Hitam kod doktora po uputnicu za nalaz krvi. Hvala Bogu sve u redu. Čim dobijem uredan nalaz krvi osjetim kako me boli gušterača. Danima googlam raznorazne dijagnoze, umišljam sve i svašta, a onda se naručim za ultrazvuk abdomena. Hvala Bogu, sve bude u redu. Tu noć mirno spavam, ali već sutradan krene neka nova bol i tako u krug. Kancerofobija me košta i živaca i novca i vremena, a to je još i zanemarivo u usporedbi s onim što je ta fobija napravila od mene kao osobe i od moje svakodnevice. Ne uživam u životu. Ne veselim se budućnosti jer ta budućnost po meni ionako ne donosi ništa osim bolesti i patnje ili stalnog straha od bolesti i patnje. Mogla bih pisati satima, ali jednostavno nema smisla. U bližoj obitelji nikad nije bilo slučajeva raka, ali mama ima prijateljicu koja boluje od raka, a koju smo nedavno posjetili. Kad sam vidjela tu ženu punu života i planova za budućnost iako je svjesna da ih možda neće moći ostvariti, koja o bolesti priča kao o nećemu što se mora odratiti i živi normalno dan po dan, shvatila sam da nije stvar u raku nego u glavi.

ALLe
12.06.2010., 11:45
Anabil.. Kada čitam post mogu samo reći BEEN TERE DONE THAT :-) na žalost.
Multipla, o pa i na toj fazi straha sam bila i moram priznati da mi je nekako multipla bila drža faza (ono kao nema kemo terapije i lakše se s tom spoznajom živi bla bla)

Apropo tvojih pretraga, gle sve već privatne klinike znam, malo ih je koje nisam posjetila, o bolnicama netrebam ni pričati, već znam napamet doktore koji rade na hitnoj a kod svoje doktorice mi je toliko neugodno doći da ti nemoram ni tipkati to :rolleyes:

Nadalje evo 7 psihoterapija sam odradila, pomaka za sada ne vidim osim što mi se ukazuje da nije rak nego glava, kao što si i ti rekla... Najveći strah me raspalio kada sam vidjela za T.Vrbana i I.Bagić.... UŽAS koji košmar i strah.
Psihoterapija nekako ide tjedan za tjednom i napokon sam uspjela doći do faze da ne izbjegavam termine, a faza da me prestane biti strah bolesti i rakova, nije na vidiku na žalost. :mad:

Frustrira me i koči u masu stvari taj rak, i vjerujem da tako i tebe, a zanima me u kojem smjeru ide psihoterapija i kak si došla do toga da te prestalo biti strah, ideš li i dalje po doktorima i jel pipaš čvorove?

anabil
12.06.2010., 11:59
Ne, nije me prestalo biti strah, nisi dobro razumjela jer sam to malo nespretno napisala u prvom postu. :) I dalje me je jako strah, za poludjeti. I dalje napipavam žlijezde, pregledavam madeže, googlam o raznoraznim simptomima, idem na preglede koliko mi novac i vrijeme to dopuštaju. Ali, terapija ide u drugom smjeru. Moj terapeut traži korijene mog straha od raka, a ne analizira sami strah, to smo apsolvirali na prvom susretu. Sad treba rješiti ono što me je dovelo do tog straha, pa će onda i sami strah nestati. Nadam se. Ja bih s njim najradije pričala samo o raku, ali kad god to spomenem on traži da mu taj strah povežem s nekim drugim strahovima koje sam prije osjećala i sl. To valjda vodi nečemu jer ovo o ćemu ja razmišljam očito ne vodi ničemu osim ludilu.

Svaki put kad čujem za nekoga tko je obolio od raka ili, ne daj Bože, umro od te bolesti, krenem odvijati raznorazne scenarije u svojoj glavi. Pogotovo kad se radi o mladim ljudima.

To me jako smeta jer zbog ovoga život gledam samo kao patnju. Kao da nema druge opcije nego strahovati, biti nesretan, bolestan i umrijeti u patnjama. A, znam da život može biti lijep, znam. Znam za ljude koji su bolesni, pa i dalje žive punim plućima. Ali, ja sam to zaboravila i sad moram učiti ispočetka.

ALLe
12.06.2010., 12:10
[QUOTE=anabil;27178001]
Svaki put kad čujem za nekoga tko je obolio od raka ili, ne daj Bože, umro od te bolesti, krenem odvijati raznorazne scenarije u svojoj glavi. Pogotovo kad se radi o mladim ljudima.

E baš to :-( .
I istu stvar radi moja terapeutikinja,a ja taj strah mogu povezati s nekolicinom stvari ali kaj kada meni nikaj ne zvoni kao situacija koja bi pokrenula strah od raka...
Sjećam se kada je taj strah od bolesti počeo, 2.godina faksa kada mi je sister rekla da njena frendica ima Non hodgkin bla bla, užas... Nakon toga i ja sam počela primjećivati simptome... I tako malo po malo, informiranja po netu po doktorima sve postaje jači i jači strah, naravno u ovih par godina bilo je faza kada me istog nije bilo strah i kada mi je baš bilo ok ili mi je srce radilo proble:lol:

Sve je nama to anksioznost ( NADAM SE!!!!!!!!)
Ono što mene zanima najviše dal postoji neke terapije, treninzi nešto nekak gdje bi mogle makar umanjiti taj strah(naravno i dalje da idemo na ps.ter) ili gdje bi mogle rak percipirati kao bolest koja nije nužno smrtonosna ili pak nešto da skrenem misli s raka na nešto što je ok..

Umjesto da mislim koliko je danas mladih doznalo da ima rak da razmišljam koliko je žena danas postalo majkama, koliko se ljudi danas zaljubilo....---> NE FUNKCIONIRA KOD MENE!

Zanima me kak se moji frendovi toga ne boje, uvijek ih to pitam a oni meni na to, pa ne mislim o tome, a ja onak, ALI TO JE REALNO MOGUĆE I TO JE STVAR KOJA SE NE DOGAĐA SAMO "DRUGIMA" .

anabil
12.06.2010., 13:03
Točno, kad nekome bliskom spomenem svoj strah rekacije su uglavnom: "Ja uopće ne mislim o tome." ili "Tko bi se normalan veselio raku? Nemoj misliti na to i gotovo." ili "Ma, daj, što ti je? Misli na nešto drugo.". Na žalost, ne pomaže.

Danas je netko možda saznao da ima rak, netko je umro od raka. Ali, isto tako, danas je netko ozdravio, mnogo ih se vjenčalo (subota je) :) i pamtiti će ovaj dan kao najsretniji u životu. Ja cijeli dan sjedim za kompjuterom i istražujem raznorazne bolesti. Nisam bolesna, ali svejedno se ne veselim. Nema gore bolesti od toga.

Pokušavam prihvatiti činjenicu da ne mogu sve stvari kontrolirati. Zapravo, malo toga uopće možemo kontrolirati. Bolest će se možda dogoditi, a možda i neće. Ali, lijepe stvari se sigurno neće dogoditi ako život podredimo strahu. Dakle, treba prihvatiti činjenicu da ne možemo na sve utjecati i posvetiti se onim stvarima na koje možemo i koje nas vesele. Javi ako uspiješ. Ja ću se potruditi.

minas morgul
12.06.2010., 16:05
Imao sam i tu fazu :rolleyes:i ako sam mlad volim čitat svašta pa mi i to ušlo u glavu pa evo sad me strah i pomislit na to ali nebrini te sve se da izliječiti:top:

ALLe
12.06.2010., 18:07
Prokleta anksioznost i strah od raka, evo sjedim ko neki tuljac doma za kompom googlam simptome limfoma zbog naotečenog limfnog čvora... i u komi sam opet... Živcira me cjela ta situacija i postajem od cijele priče nervozna nezadovoljna sa svime... Želim biti vesela i vrckasta bez ijedne primisli u ijednom trenu da bolujem od nekog sranja.

Znam da se sve da rješiti pa tako i anksioznost ali šta dok lječenje traje, šta dok ja ne vidim prve rezultate<? Sva sam u komi u u strahu, puca me to na mahove i onda sam ljuta na sebe a nemogu si pomoći i nemogu shvatiti da osim raka postoje i blaže bolesti i da ruku na srce rak nije česta bolest (nadam se) pogotovo ne u mladih ljudi.

Svaki dan ista priča, e pa malo mi je DOSTA toga... Želi živjeti a ne biti zarobljena :-(

haligali
12.06.2010., 18:15
Evo jedan mali komentarčić, a nadam se da me nećete ubiti zbog njega :)
Mislim da u dubini problema uopće nije rak, niti mogućnost dobivanja te bolesti, već depresija i nisko samopouzdanje što u bazi znači "ne imanje kontrole nad situacijom". Jer, naravno, dobivanje raka je nešto što nije baš pod našom kontrolom (zagađena hrana, zagađeni zrak, uv-zračenja itd. itd.)
Kad pomoću psihoterapije dobijete na samopouzdanju i osjećaju kontrole nad sobom, a time dolazi do mirenja sa stvarma nad kojima nemamo kontrolu, doći će i do smirivanja kancerofobije.
Kancerofobija je kod vas samo simptom, ali ne i bazični problem.


Sorbet je u pravu, o ovome ti ja Alle pišem već mjesec dana i ti uvijek na naša nastojanja da ti pojasnimo malo o čem se kod tebe radi opet spomišnjem rak kao glavni subjekt priče!!! Ne bojiš se ti raka nego suočavanja sa sobom. Ajde probaj nam reći čega se još bojiš osim raka, znaš čega samo si potisnula.

Sorbet
12.06.2010., 18:28
Sorbet je u pravu, o ovome ti ja Alle pišem već mjesec dana i ti uvijek na naša nastojanja da ti pojasnimo malo o čem se kod tebe radi opet spomišnjem rak kao glavni subjekt priče!!! Ne bojiš se ti raka nego suočavanja sa sobom. Ajde probaj nam reći čega se još bojiš osim raka, znaš čega samo si potisnula.

Problem psihoterapije je što nema instant rješenja i nekad treba čekati mjesecima do prvih rezultata. Npr. za jedan teži problem, odnosno "denial" u mom životu, meni je trebalo DVIJE godine sjedenja na psihoterapiji.
Ne kažem da svima treba toliko, ali strpljenje nije naodmet.
Cure, gledajte to ovako: ako se i počne razvijati "rak", on se neće razviti preko noći, već će mu trebati mjeseci....za to vrijeme sjedite lijepo i pričajte s psihoterapeutom, pijte AD....nakon par mjeseci, kad psihoterapija prodjeluje nestat će i kancerofobija....a bome nestat će i "rak" :):):)

ALLe
12.06.2010., 18:34
Čega se ja bojim...
1. stah da ću ostati sama u emocionalnom smislu
2. strah da ću se razboljeti i biti nemoćna
3. strah da me drugi neće prihvatiti takvu kakva jesam nego da moram biti savršena
4. strah od života koji je pred menom (kak će sve biti, kako ću ja to, oću li moć imati djece, hoću li biti sretna sa svojom polovicom)

evo u grubo sam ti napisala, ali ja sam svjesna da sam ja zapravo jedan veliki papak, možda pomalo sam svjesna da nije problem u raku nego u meni i problemu koji sam potisnula ali nemogu se baviti tim problemom kad mislim o raku...
Glupacha!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!:(

Sorbet
12.06.2010., 18:40
Čega se ja bojim...
1. stah da ću ostati sama u emocionalnom smislu
2. strah da ću se razboljeti i biti nemoćna
3. strah da me drugi neće prihvatiti takvu kakva jesam nego da moram biti savršena
4. strah od života koji je pred menom (kak će sve biti, kako ću ja to, oću li moć imati djece, hoću li biti sretna sa svojom polovicom)

evo u grubo sam ti napisala, ali ja sam svjesna da sam ja zapravo jedan veliki papak, možda pomalo sam svjesna da nije problem u raku nego u meni i problemu koji sam potisnula ali nemogu se baviti tim problemom kad mislim o raku...
Glupacha!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!:(

Ima jedan dobar štos koji sam davno čula: Znate kako djevojka (cca17-18 god) koja nemre maturirat zbog lošeg učenja i loših ocjena rješava svoj problem? Zatrudni!!!:rofl::rofl:

Tako i ti alle. Glavne probleme, koje u biti znaš i lijepo si ih definirala, zamijenila si gorim problemom: rakom.
No, ništa nije nerješivo. Kak ja to vidim, ti si na pol puta do izlječenja:top:

ALLe
12.06.2010., 18:41
psihoterapeutom, pijte AD....nakon par mjeseci, kad psihoterapija prodjeluje nestat će i kancerofobija....a bome nestat će i "rak" :):):)

Tak si sve to lijepo napisao ali problem nastaje u primjeni cIjele stvari... moja terapeutkinja, koja me nervira trenutno smatra da mi n e trebaju AD.... I sada me pušta da se ja sama sa svojim mislima (pardon na izrazu ) je..m

Nadalje, ne znam kak da kopam više po sebi malo mi je košmar pa kak krenuti i odkuda,... kao pt pomaže, ok 3 MJESECA IDEM već 1x tjedno po sat vremena i ništaaaaaaaaaa... ali dobro budem bila uporna, nadam se... ali opet, kak srediti cjelu zbrkicu?

Sorbet
12.06.2010., 18:54
Tak si sve to lijepo napisao ali problem nastaje u primjeni cIjele stvari... moja terapeutkinja, koja me nervira trenutno smatra da mi n e trebaju AD.... I sada me pušta da se ja sama sa svojim mislima (pardon na izrazu ) je..m

Nadalje, ne znam kak da kopam više po sebi malo mi je košmar pa kak krenuti i odkuda,... kao pt pomaže, ok 3 MJESECA IDEM već 1x tjedno po sat vremena i ništaaaaaaaaaa... ali dobro budem bila uporna, nadam se... ali opet, kak srediti cjelu zbrkicu?

Opet jedno moje iskustvo (inače ja sam čistokrvno žensko :)): išla sam 10 godina istoj psihijatrici...i onda mi se u jednom trenutku učinilo da je zabrijala na neke teme koje se meni uopće nisu sviđale i nisam za ta njena sr...nja htjela više davati lovu. Odlučih ju promjeniti.
Možda bi i ti trebala potražiti nekog drugog. Ne plaćaj nešto za što misliš da ti ne koristi. Tri mjeseca iskustva ti je sasvim dovoljno da shvatiš da li ti nešto odgovara ili ne

Sorbet
12.06.2010., 18:55
Baj de vej, ako je tvoja psihoterapeutkinja samo psiholog po zvanju, onda ti ona niti ne može prepisati AD. To mogu sam psihijatri

ALLe
12.06.2010., 19:09
JE, ONA JE PSIHOTERAPEUTKINJA, ali kao kontrolira ju i psihijatrica, i prije nego kaj mi je dodjelila psihoterapeuta sam bila kod te psihijatrice (Kozarić) na pregledu...

Sorbet
12.06.2010., 19:19
I psihijatri i psiholozi mogu biti PSIHOTERAPEUTI. Dakle bitno je koji je faks završila. Ako je završila Filozofski faks onda je psiholog, a ako je završila medicinu, onda je specijalizirala psihijatriju, pa je psihijatar. Ako je ona psiholog i odgovorna za tebe, onda ti ona NE MOŽE prepisati AD. Mislim da bi ipak trebala potražiti pravog psihijatra-psihoterapeuta i razmotriti opciju uzimanja antidepresiva.

ALLe
12.06.2010., 19:27
ok... budem se raspitala o cjeloj priči pa ti javim kada saznam sve... ovak na pamet ti niš nemogu reć osim ako nije vezano za rak:lol:

Sorbet
12.06.2010., 20:12
ok... budem se raspitala o cjeloj priči pa ti javim kada saznam sve... ovak na pamet ti niš nemogu reć osim ako nije vezano za rak:lol:

Budući da si okrenula na šalu to je već napredak. čestitke i samo naprijed :top:

ALLe
13.06.2010., 11:14
Trebam savjet čemu se najbolje posvetiti kada mi padne na pamet rak? kako i na šta da pokušam preusmjeriti misli i na šta da počnem misliti u tom trenutku, nekakve vježbice anything?

Sorbet
13.06.2010., 11:22
Trebam savjet čemu se najbolje posvetiti kada mi padne na pamet rak? kako i na šta da pokušam preusmjeriti misli i na šta da počnem misliti u tom trenutku, nekakve vježbice anything?

Za sebe znam da nemam mogućnost sama od sebe početi misliti na nešto drugo. U mojoj okolini mora postojati nešto što će mi odvratiti pažnju...predmeti, osobe.... Ovisi kakva je tvoja okolina, kako joj se prilagođavaš, koliko joj dopuštaš da utjeće na tebe, tvoje dnevne rutine i tako....
Osobno sam se raspitala za autogeni trening i vjerojatno na jesen ću krenuti s početnim tečajem, da vidim što je to i da li bi mi moglo pomoći:ne zna:

minas morgul
13.06.2010., 11:25
Trebam savjet čemu se najbolje posvetiti kada mi padne na pamet rak? kako i na šta da pokušam preusmjeriti misli i na šta da počnem misliti u tom trenutku, nekakve vježbice anything?

Zatvori oči zamisli pustu pješčanu plažu i palmu kokosa ispod koje ležiš, zamišljaj da je vrijeme stalo da ti upravljaš vremenom i da ništa nije preče od toga. Razmišljaj o budučnosti o onome što želiš uraditi a što nisi uradio i samo pusti nek te to vodi. Kod mene je to uspjevalo uvjek kad bi mi došle kakve nedaj Bože ružne misli o takvim bolestima i stanjima. Sretno i pazi se:top::)

Sorbet
13.06.2010., 12:17
Zatvori oči zamisli pustu pješčanu plažu i palmu kokosa ispod koje ležiš, zamišljaj da je vrijeme stalo da ti upravljaš vremenom i da ništa nije preče od toga. Razmišljaj o budučnosti o onome što želiš uraditi a što nisi uradio i samo pusti nek te to vodi. Kod mene je to uspjevalo uvjek kad bi mi došle kakve nedaj Bože ružne misli o takvim bolestima i stanjima. Sretno i pazi se:top::)

Hm, sve to ovak teoretski jako zgodno zvuči, ali stvarno ne znam minas da li si imala ikad bilo koju vrstu anksiozno-depresivnog poremećaja kakav je zapravo i kancerofobija. Bit i je u tome da u tom stanju NE MOŽEŠ misliti na ništa drugo osim na ono što te mući - zato i jesi u depres-anks stanju. Da osoba ima volje i snage mislit na leptiriće i cvijeće vjerojatno nikad nebi ni upala u kancerofobno stanje.
Zbog toga postoji psihoterapija i AD da te osnaži, a onda dolaze vježbe s plažama i kokosovim palmama. To je već neki drugi, viši, zdraviji stadij.
Ljudi i jesu depresivni i anksiozni jer nemaju snagu. Odavno je poznato da depresivcu obavezno treba pomoć izvana, a da bi tek nakon nekog vremena bio sposoban pomagati sam sebi

ALLe
13.06.2010., 12:44
da ideje su super, ali kaj kada ja kad krenem razmišljati o plaži misli kreću na žalost ovim putem: PLAŽA,SUPER TI JE , OPUŠTAM SE, i puf, nemrem se opustiti pa ja možda imam rak, ja ću umrijeti.... i to me koči i tu se potaknem i gotovo onda idem dalje surfati da vidim simptome, naravno simptomi su svi koje ja imam i uvijek je rak....i uvjek sam zbedirana...

Di ideš na taj autogeni trening? Dal bi to pomoglo meni?

Sorbet
13.06.2010., 15:21
da ideje su super, ali kaj kada ja kad krenem razmišljati o plaži misli kreću na žalost ovim putem: PLAŽA,SUPER TI JE , OPUŠTAM SE, i puf, nemrem se opustiti pa ja možda imam rak, ja ću umrijeti.... i to me koči i tu se potaknem i gotovo onda idem dalje surfati da vidim simptome, naravno simptomi su svi koje ja imam i uvijek je rak....i uvjek sam zbedirana...

Di ideš na taj autogeni trening? Dal bi to pomoglo meni?

Vrlo malo znam o autogenom treningu. Imam neku predođbu o tome kao o tehnici polu-meditacije i opuštanja. Imaš tu na forumu cijeli topc koji se zove "autogeni trening" pa pogledaj. Forumaši tamo spominju neku Jadranku Škaricu koja mjesec dana tečaja naplaćuje skoro 3.000,00 kn. To je za mene daleko previše novaca za nešto za što ne znam hoće li funkcionirati.
Ali stupila sam u kontakt s jednom psihologinjom koja tečajeve vodi u Novom Zagrebu koja se zove Inga Tonković i dogovorila s njom da ću krenuti s novom grupom koja starta u jesen. Grupe su cca 10 ljudi i njena cijena je 500,00 za mjesec dana (dva puta tjedno po dva sata, čini mi se)
Ovdje ti je link na njenu stranicu, pa si malo pročitaj i javi joj se ako si zainteresirana:
www.autogeni.net

Puno sreće!:top:

minas morgul
13.06.2010., 16:57
Hm, sve to ovak teoretski jako zgodno zvuči, ali stvarno ne znam minas da li si imala ikad bilo koju vrstu anksiozno-depresivnog poremećaja kakav je zapravo i kancerofobija. Bit i je u tome da u tom stanju NE MOŽEŠ misliti na ništa drugo osim na ono što te mući - zato i jesi u depres-anks stanju. Da osoba ima volje i snage mislit na leptiriće i cvijeće vjerojatno nikad nebi ni upala u kancerofobno stanje.
Zbog toga postoji psihoterapija i AD da te osnaži, a onda dolaze vježbe s plažama i kokosovim palmama. To je već neki drugi, viši, zdraviji stadij.
Ljudi i jesu depresivni i anksiozni jer nemaju snagu. Odavno je poznato da depresivcu obavezno treba pomoć izvana, a da bi tek nakon nekog vremena bio sposoban pomagati sam sebi

Prvo i prvo ja nisam žensko ja sam muško a ti si posve pogrešno shvatio koncept poruke:rolleyes:

minas morgul
13.06.2010., 17:18
Izvini jarane zašto nebi otišao doktoru pa da ti dokaže da neboluješ od raka jer izgleda da ne samo da se bojiš raka nego i smrti a to su dva različita pojma jer ako imaš rak neznači da češ i umrijet. I još jedno pitanje ali iskreno je li se ti bojiš karcinoma kao bolesti ili onoga što on donosi ne tako rijetko sa sobom a to je SMRT. Neznam kako ti još mogu pomoči javi trebali ti šta još :)

ALLe
13.06.2010., 17:25
Ovako ja se bojim da imam rak ili da ću ga dobiti i da se neću uspjeti izvući, evo toga me najviše strah na žalost, dakle da rak = smrt ...
I da ako se ne pregledavam non stop i ne osluškujem simptome da sam nadrapala jer ću ga kasno skužiti i manje će mi života ostati

minas morgul
13.06.2010., 17:43
Ovako ja se bojim da imam rak ili da ću ga dobiti i da se neću uspjeti izvući, evo toga me najviše strah na žalost, dakle da rak = smrt ...
I da ako se ne pregledavam non stop i ne osluškujem simptome da sam nadrapala jer ću ga kasno skužiti i manje će mi života ostati

Ovo mi sliči na neki oblik hipohondrije jbt ali ne znam imali kakav stručnjak ovdje da to utvrdi?:eek:

Sorbet
13.06.2010., 18:25
Ovo mi sliči na neki oblik hipohondrije jbt ali ne znam imali kakav stručnjak ovdje da to utvrdi?:eek:

Minas, ako stvarno imaš 15 god, molim te, ne savjetuj prestrašenu djevojku u stvarima koje nikako ne možeš razumjeti, ako zbog ničeg drugog, onda zbog manjka iskustva.
Znam što govorim, jer sam te struke, a bome i sama iza sebe imam 20 god psihoterapije.
Svaka ti čast na nastojanjima i željama, ali ovo što radiš nije u redu.
Hipohondirije, kancerofobija i ostali poremećaji spadaju u anksiozno-depresivne poremećaje i liječe se isključivo psihoterapijom i lijekovima.
Alle ide doktoru i tamo će naći prave odgovore. Forum i mi ovdje služimo kao podrška, a ne kao lijek ili neki kvazi-savjetnici, a najmanje kao netko tko treba postojeću brigu povećavati.
Dakle, ili curi daj podršku, ili nemoj ju dalje gurati u bed.

Kao što rekoh Alle, bit će sve u redu, samo nastavi raditi ono što si do sad. Znam da je teško strpiti se do prvih rezultata, ali doći će, vjeruj mi. Pričaj s drugim ljudima koji su prolazili kroz slično i reći će ti da će poboljšanje doći. Možda ti se sad čini da je daleko, ali doći će :top:

ALLe
13.06.2010., 19:05
pričaj s drugim ljudima... hm... jedino o čemu mogu pričati su kvrge ili boleščure i svi me gledaju ko izopačenog freaka jer sam sva u tome nekada neku dobru akciju mi zezne moje raspoloženje i moj rak... katastrofa...

Super mi je u ekipi i odjednom evo meni mog staha i to užaaaaaaaaaaasnog straha da imam rak ko manijak se počnem pipati napipavati i slično... Ovo je več uzelo maha počinjem se zamišljati i bez kose i kako bi izgledala tako i kakvu bi periku imala pa koja sam ja kretenka i sada surfam o limfomu zbog povećanog limfnog čvora i sva sam u banani zbog toga i ne znam kaj da vam kažem.

Jel mislite da se prisutnost raka vidi NA KKS i DKS?

minas morgul
13.06.2010., 19:52
Minas, ako stvarno imaš 15 god, molim te, ne savjetuj prestrašenu djevojku u stvarima koje nikako ne možeš razumjeti, ako zbog ničeg drugog, onda zbog manjka iskustva.
Znam što govorim, jer sam te struke, a bome i sama iza sebe imam 20 god psihoterapije.
Svaka ti čast na nastojanjima i željama, ali ovo što radiš nije u redu.
Hipohondirije, kancerofobija i ostali poremećaji spadaju u anksiozno-depresivne poremećaje i liječe se isključivo psihoterapijom i lijekovima.
Alle ide doktoru i tamo će naći prave odgovore. Forum i mi ovdje služimo kao podrška, a ne kao lijek ili neki kvazi-savjetnici, a najmanje kao netko tko treba postojeću brigu povećavati.
Dakle, ili curi daj podršku, ili nemoj ju dalje gurati u bed.

Kao što rekoh Alle, bit će sve u redu, samo nastavi raditi ono što si do sad. Znam da je teško strpiti se do prvih rezultata, ali doći će, vjeruj mi. Pričaj s drugim ljudima koji su prolazili kroz slično i reći će ti da će poboljšanje doći. Možda ti se sad čini da je daleko, ali doći će :top:

U redu izvini.

Sorbet
13.06.2010., 20:14
U redu izvini.

Sve pet :top:

Sorbet
13.06.2010., 20:16
Jel mislite da se prisutnost raka vidi NA KKS i DKS?

Što je to?

ALLe
14.06.2010., 10:09
to su krvna slika i diferencijalna krvna slika...

Jel se na njima vidi da se nekaj događa ?

minas morgul
14.06.2010., 11:32
Sve pet :top:

Šta ti znači sve pet izvini ali stvarno nerazumijem je li sve u redu ?

Sorbet
14.06.2010., 13:16
Šta ti znači sve pet izvini ali stvarno nerazumijem je li sve u redu ?

Ja kažem "sve pet" kad mislim da je sve u redu :)

Sorbet
14.06.2010., 13:21
to su krvna slika i diferencijalna krvna slika...

Jel se na njima vidi da se nekaj događa ?

Koliko ja znam iz toga se ne može vidjeti da li se što zloćudno stvara u tijelu. Možda da pitaš nekog liječnika.
Jedino što znam je da postoji vađenje tzv. "markera" za pojedine tipove raka. Tj. ako liječnik sumnja na određenu vrstu raka, npr. dojke, jajnika, debelog crijeva itd... onda se preko vađenja krvi i specijalnih pretraga krvi vidi da li su neke vrijednosti povišene, što onda znači razvoj zloćudne bolesti.
Ali da bi te liječnik poslao na vađnje "markera" valjda mora i sumnjati na neki oblik raka. To kod tebe vjerojatno nije slučaj.
Mislim da u nekim privatnim klinikama možeš platiti vađenje "markera" bez obzira na ostale liječnike, no, to će ti onda biti skupo, jer postoje razne vrste onkološki bolesti i puno vrsta "markera" koje bi morala platiti.

By the way, alle, koliko ti je godina?

minas morgul
14.06.2010., 14:06
Ja kažem "sve pet" kad mislim da je sve u redu :)

Ok malo me je zbunilo ali nema veze :).

ALLe
14.06.2010., 22:22
nadam se da će sve biti ok moja dr opće prakse kaže da nju to nikaj ne brine da je ssve ok, ali u meni i dalje je sumnja (budala sam) 24 su mi godine

ALLe
15.06.2010., 18:15
Imala sam psihoterapiju te mi je moja terapeutkinja rekla kako smatra da tablete neće riješiti moj problem, te da mi ne trebaju a sat mi je potratila u tupljenju koliko je bitno da ja idem na tu terapiju, iskreno, ako sam proteklih mjesec dana redovna onda valjda je vrlo jasno da ozbiljno mislim i da shvaćam. Ali ono što mi je izuzetno dignulo živac:mad:je činjenica da mi CIJELI SAT POTRATI NA TEMU KAKO JE BITNA MOTIVACIJA KAKO JA MORAM SE MOTIVIRATI KAKO ONA SAMA BEZ MENE NEMOŽE NIŠTA, ma daj molim te, a ja sam baš pomislila kako je sjajno da ja tamo sjedim i mislim o čevapima a ona meni tupi!!!!!!!!!!!!!!!!!

To sam joj i direkt rekla ne zanima me, i baš me rastužila i imala sam osjećaj krivnje u sebi zbog ne redovnih dolazaka, jer Vi mislite da je ona loš terapeut (do sada sam imala 11 sati) ne vidim neki pomak-> SAMO GA ONA NAVODNO VIDI, uspije me razživčaniti...
Dakle o tekućem problemu strah od raka ili još bolje ono kaj me dovelo do straha od raka nije bilo puno mjesta razgovoru ovaj put :-( .

Kao što sam Vam već rekla smatra da tableta neće riješiti moj problem. Ne mislim ni ja da bude riješila ali mislim da će mi pomoć da ne brijem o raku nego o tome kako da se koncentriram na nešto pozitivno (a da nije izlječenje od raka :rofl:)

Nadalje,pitala me otkud mi sada ideja za AD, rekoh s internera, a ona meni ostavi se čitanja na internetu... GLUPAČA , ILI?

Sorbet
15.06.2010., 19:28
Imala sam psihoterapiju te mi je moja terapeutkinja rekla kako smatra da tablete neće riješiti moj problem, te da mi ne trebaju a sat mi je potratila u tupljenju koliko je bitno da ja idem na tu terapiju, iskreno, ako sam proteklih mjesec dana redovna onda valjda je vrlo jasno da ozbiljno mislim i da shvaćam. Ali ono što mi je izuzetno dignulo živac:mad:je činjenica da mi CIJELI SAT POTRATI NA TEMU KAKO JE BITNA MOTIVACIJA KAKO JA MORAM SE MOTIVIRATI KAKO ONA SAMA BEZ MENE NEMOŽE NIŠTA, ma daj molim te, a ja sam baš pomislila kako je sjajno da ja tamo sjedim i mislim o čevapima a ona meni tupi!!!!!!!!!!!!!!!!!

To sam joj i direkt rekla ne zanima me, i baš me rastužila i imala sam osjećaj krivnje u sebi zbog ne redovnih dolazaka, jer Vi mislite da je ona loš terapeut (do sada sam imala 11 sati) ne vidim neki pomak-> SAMO GA ONA NAVODNO VIDI, uspije me razživčaniti...
Dakle o tekućem problemu strah od raka ili još bolje ono kaj me dovelo do straha od raka nije bilo puno mjesta razgovoru ovaj put :-( .

Kao što sam Vam već rekla smatra da tableta neće riješiti moj problem. Ne mislim ni ja da bude riješila ali mislim da će mi pomoć da ne brijem o raku nego o tome kako da se koncentriram na nešto pozitivno (a da nije izlječenje od raka :rofl:)

Nadalje,pitala me otkud mi sada ideja za AD, rekoh s internera, a ona meni ostavi se čitanja na internetu... GLUPAČA , ILI?

Gle, dovoljno si puta išla k njoj i sama si zaključila da ti ne odgovara. Samo čitam ono što pišeš. Dakle, mislim da je vrijeme da ju promjeniš. Slijedeći put nađi psihijatra-psihoterapeuta (ova je vjerojatno psiholog-psihoterapeut). Nema ništa lošeg u promjeni psihoterapeuta. Ne odgovara svatko svakome

minas morgul
15.06.2010., 19:40
Jedno pitanje Sorbet je li anksioznost vezana za određenu osobu ili objekat:confused:

Sorbet
15.06.2010., 19:47
Jedno pitanje Sorbet je li anksioznost vezana za određenu osobu ili objekat:confused:

Anksioznost je zapravo općenito ponašanje osobe koja je u konstantnom strahu od nečega, tako da se to ponekad pretvori u "strah od straha". Naravno postoje i strahovi od javnog nastupa, strahovi od velikih otvorenih prostora, ali to bi možda već spadalo u tzv. fobije. Nešto slično što ima Alle - strah od raka.
Kod anksiozne osobe obično je strah konstantno prisutan, a neke stvari ga samo pojačavaju (ili smanjuju, ali rjeđe). Anksiozna osoba obično i ne zna definirati čega ju je strah. Na kraju, ako se ne liječi, strah ju je svega i sve izaziva strah, nervozu, potrebu za bijegom

ALLe
15.06.2010., 21:34
ej ovak što se tiče promjene nje same imam problem, ja ti sve želim mjenjati od posla pa nadalje pa tako sam nezadovoljna i njome kao vjerojatno i sobom samom ne znam, možda bih joj trebala dati priliku, to mislim iz sljedećih razloga
-ovo bi mi bio treći psihič, prvom sam išla u polikliniku neku privatnu Ž.Božićević i Grbavac i tamo me primio neki dr. koji je seronja na kub jer sam ja istrkeljala svoje on jedino kaj je pametno rekao da je vinjak najzdraviji alkohol(to me se jedino kao smisleno dojmilo) i prepisao mi AD kao što su prozac i još jedan na l mislim i napisao da imam SOMATOFORMNI POREMEĆAJ, na pitanje kaj je to da mi definira kaj mi je on je odgovorio da je to kao jedan općeniti naziv za ono kaj ja imam... I da se vidimo za mjesec dana, naravno uzo mi je 350 kn

Idem ja nakon njega dalje tražiti i na nekom forumu dođem do broja od Košute koji je bio sjajan ali ja moram hrpu puta ići psihiću i bome nemam 300 ili 250 kn po tretmanu... Ali nije mi on rekao da se iza moje hipohondrije ili kancerofobije zapravo krije neki problem koji sam potisnula nego je hrpu puta samo šutio i tišina...došlo mi je da ga pitam zakaj šuti, pa bar on treba lajati, ali sve kaj je rekao je imalo smisla...

Prođe neko vrijeme, ja sam kakti bolje i opet evo mojih boleština, opet imam rak, multiplusklerozu,infarkt ili moždani.... (naravno da se strah razbuktao kada sam vidjela hrpu mladih koji su umrli od prokletih boleščura)

Onda sam otišla u KBc Dubravu i tražila da me vodi Kozarič-Kovačić koja kada te pogleda valjda sve zna (žena valjda ima u glavi magnetsku rezonancu)
i nakon jednog pregleda s njom ona mi je dodjelila ovu psihoterapeutkinju koja je, kao što ste predvidjeli, PSIHOLOG... A ova Kozarić joj je supervizor (kaj god to podrazumjevalo)

I ima dana kada mi je ona sjajna i super ali ima dana kada mi dođe da ju stjeram u kur...(pardon na izrazu)

Možda bi joj trebala dati priliku a samim time i sebi da napokon nečemu ostanem dosljedna do kraja?

ALLe
15.06.2010., 21:35
Jedno pitanje Sorbet je li anksioznost vezana za određenu osobu ili objekat:confused:


Imam ja pitanje za tebe, kaj je tebi zapravo?

Sorbet
15.06.2010., 21:51
Imam ja pitanje za tebe, kaj je tebi zapravo?

Moja prva dijagnoza prije neki 20 godina (dakle, recimo u tvojoj dobi :)) je bila anksiozno-depresivni poremećaj. Taj poremećaj kod mene se pojavljuje i nestaje već konstantno svih tih 20 godina. Dakle, dobro mi je, pa mi se pogorša, pa mi je oped dobro itd. U lošim razdobljima odem na psihoterapiju i pijem AD. Tako nekako ukratko.
Ako ti se da, pročitaj moje postove unazad desetak dana, pa ćeš vidjeti kako sam kroz sve to prolazila i što sam radila. Bilo bi predugačko da sada to ovdje ponavljam.
Mislim da nije loše što ti je dr. Košutić prepisao Prozac....ali da bi vidjela njegov pravi učinak na tvoju fobiju, trebala si ga piti najmanje godinu dana, naravno, paralelno uz psihoterapiju.
Ako misliš da trebaš ovoj psihologici dati šansu, zašto ne?....ali opet, čini mi se da te jako živcira. Čemu bi se prisilno mučila samo zato što misliš da moraš? Ili?

ALLe
15.06.2010., 22:03
Mislim da nije loše što ti je dr. Košutić prepisao Prozac....ali da bi vidjela njegov pravi učinak na tvoju fobiju, trebala si ga piti najmanje godinu dana, naravno, paralelno uz psihoterapiju.
Ako misliš da trebaš ovoj psihologici dati šansu, zašto ne?....ali opet, čini mi se da te jako živcira. Čemu bi se prisilno mučila samo zato što misliš da moraš? Ili?

Nije mi Košuta ništa prepisao Košuta mi je kada sam mu rekla kaj mi je ovaj 1. prepisao (to je psihić s Vinjakom) rekao da smatra da mi netrebaju tablete,te da je moja dg Anksioznost, što je potvrdila i prof.Kozarić
Tak je rekla sada i ova 3. možda su nekaj zabrijali svi oni skupa ili ne nije takav tip psihoterapije.
Želim pokušati sa ovom psihologicom makar kažem blesave su mi neke stvari, ali s obzirom da sve mjenjam idem se nasiliti da ovo ne mjenjam i da pokušam i sebi dati priliku da se skuliram i njoj dati priliku da napravi svoj dip posla.

A dalje sam te htjela pitati, 20 godina,pa jer ta psihoterapija ima ikaakvog kraja ili da se sada odmah pomirim da svaki put i svaki tren kada me zašora strah od raka ću ići na pt?Zar nikada neću biti kompletna osoba na onaj neki način na koji ja to želim biti????

Pringles
15.06.2010., 23:37
Nadalje,pitala me otkud mi sada ideja za AD, rekoh s internera, a ona meni ostavi se čitanja na internetu... GLUPAČA , ILI?

Zato što misli da se trebaš ostaviti čitanja na internetu? Ne, nije glupača.
Zato što je to rekla tako direktno? Moram priznati, netipičan pristup za jednog pshoterapeuta. Obično ne govore što bi ti trebao ili ne bi trebao raditi, a negodovanje, ako ga izražavaju, izražavaju puno neutralnije.

...prvom sam išla u polikliniku neku privatnu... prepisao mi AD... I da se vidimo za mjesec dana...
Lijekovi i mjesečne kontrole NISU psihoterapija.
Vjerojatno se radilo o psihijatru, a ne psihijatru psihoterapeutu.

... Košute koji je bio sjajan... nego je hrpu puta samo šutio i tišina...došlo mi je da ga pitam zakaj šuti, pa bar on treba lajati, ali sve kaj je rekao je imalo smisla...
Ne, ne treba lajati. Priča uglavnom onaj koji je na terapiji. A terapeut se uključuje kada ima nešto za prokomentirati ili interpretirati. Tako izgleda psihoterapija (tog tipa). Ako te zanima zašto terapeut šuti onda ga to i pitaš. I to je isto dio terapije.

A ova Kozarić joj je supervizor (kaj god to podrazumjevalo)

To podrazumjeva da sve ono što prolazi s tobom na terapiji obavezno prolazi i sa svojom supervizoricom (dr.Kozarić u ovom slučaju) i konzultira se s njom u vezi tebe.

I ima dana kada mi je ona sjajna i super ali ima dana kada mi dođe da ju stjeram u kur...(pardon na izrazu)
Ništa neobično. Emocije prema terapeutu se mijenjaju, ali o tome se onda razgovara na terapiji.

Nije mi Košuta ništa prepisao Košuta mi je kada sam mu rekla kaj mi je ovaj 1. prepisao (to je psihić s Vinjakom) rekao da smatra da mi netrebaju tablete,te da je moja dg Anksioznost, što je potvrdila i prof.Kozarić
Tak je rekla sada i ova 3. možda su nekaj zabrijali svi oni skupa ili ne nije takav tip psihoterapije.
Psihijatar psihoterapeut će ti uz psihoterapiju davati farmakoterapiju samo ako smatra da je neophodno. Inače ne.
Dvoje njih je jasno reklo da ti ne treba. Za prvog nisi rekla je li uopće bio psihoterapeut. Ako nije, jedino što je i mogao je davanje medikamenata.
Tvoja sadašnja terapeutica je psiholog i ne može ti prepisivati lijekove, ali je pod supervizijom osobe koja to može i koja bi ti lijekove prepisala da smatra da su ti potrebni.

Možda bi joj trebala dati priliku a samim time i sebi da napokon nečemu ostanem dosljedna do kraja?
Odgovor si sama dala ovdje:
ej ovak što se tiče promjene nje same imam problem, ja ti sve želim mjenjati od posla pa nadalje pa tako sam nezadovoljna i njome kao vjerojatno i sobom samom ne znam, možda bih joj trebala dati priliku, to mislim iz sljedećih razloga
Inače, dobro si uočila neke svoje obrasce ponašanja, znači da si jedan dio posla već obavila. :top:

ALLe
16.06.2010., 18:48
joooooooooooooooooooooooooj kak sam sad sretna kaj ste mi ukazali da ipak postoji pomak:s :cerek: :rofl:
Nemate pojma koji kvalitetan osjećaj i smile imam na faci dok ovo tipkam :-)))))

Ovo mi je čak draže od dobre torbice i štikla (a torbice i štikle su mi jako drage)

Ljudeki, danas sam saznala da mi jedna poznanica, polu frendica ima cistu ili tumor na mozgu :-( curka ima 23 godine,njesra... i mene je postalo strah valjda jednako ili i više nego nju samu...

I da, da Vam još nekaj kažem jako super JUTROS SAM SE PROBUDILA BEZ PRIMISLI DA IMAM RAK...(ali to zato kaj sam skoro zaspala na posao pa sam se žurila) ALI NEMA VEZE... i jedna sekunda bez misli na rak je jedna sekunda...

Danas sam kopaala po sebi vračajući se s joba i ovak u djetinjstvu kada sam bila mala moja baka i teta glupa su non stop razgovarale o duhovima i kraju svjeta ( KOKOŠI!!!) ja sam se toga već kao mala plašila jako i sve jače i jače i sjetila sam se da je taj strah već tada kao maloj djevojčici predstavljao traumu i nešto neobjašnjivo što mi je predstavljeno kao nešto čega se i treba bojati...

Mislite li da možda u tom grmu leži zec da sam oduvijek bila i rođena fobična a da se ta fobija samo poticala?

Sada mi se fućka za smak svjeta(a možda rak pokosi)... Nije me strah umrijeti u grupi, ahhaha, štoviše s drugima je meni sve nekako lakše :-)))))))

Sorbet
16.06.2010., 20:03
joooooooooooooooooooooooooj kak sam sad sretna kaj ste mi ukazali da ipak postoji pomak:s :cerek: :rofl:
Nemate pojma koji kvalitetan osjećaj i smile imam na faci dok ovo tipkam :-)))))

Ovo mi je čak draže od dobre torbice i štikla (a torbice i štikle su mi jako drage)

Ljudeki, danas sam saznala da mi jedna poznanica, polu frendica ima cistu ili tumor na mozgu :-( curka ima 23 godine,njesra... i mene je postalo strah valjda jednako ili i više nego nju samu...

I da, da Vam još nekaj kažem jako super JUTROS SAM SE PROBUDILA BEZ PRIMISLI DA IMAM RAK...(ali to zato kaj sam skoro zaspala na posao pa sam se žurila) ALI NEMA VEZE... i jedna sekunda bez misli na rak je jedna sekunda...



Veseli mi tvoje veselje i tvoj optimizam :top:

A ovo što pišeš o prošlosti i djetinjstvu je moža istina.....a možda i nije...
Nekad ljudi pomoću psihoterapije iskopaju svašta iz djetinjstva, ali kancerofobija je sada i ovdje u tvojoj glavi i psihoterapija će ti pomoći da je se riješiš. Držim fige :)

FIŽA
17.06.2010., 18:50
Ne mogu reći da imam fobiju od raka, ali otkako mi je mama prije 2 g.umrla od dotičnog, uvijek se bojim kad mi nešto bude da nije rak. Tipa, zabolila me dojka, malo otekla, nije prolazilo, čitaš po internetu, simptomi raka, otišla na uzv, a ono obična cista.
Jednostavno, sve što sam prošla sa mamom, užase kemoterapija, nalaza, pogoršanja i na kraju smrti ostavi svoje posljedice, ali opet ne takve da bi mi to ugrožavalo posao, brak, život općenito.

deer_hunter
18.06.2010., 12:28
Astrafobija, definitivno.

također :confused:
i to mi strašno ometa život posebice u ovom ljetnom razdoblju kad svako malo bude neka oluja, imam užasne reakcije, znojenje, panika, lupanje srca, strašno :eek:

minas morgul
18.06.2010., 17:49
joooooooooooooooooooooooooj kak sam sad sretna kaj ste mi ukazali da ipak postoji pomak:s :cerek: :rofl:
Nemate pojma koji kvalitetan osjećaj i smile imam na faci dok ovo tipkam :-)))))

Ovo mi je čak draže od dobre torbice i štikla (a torbice i štikle su mi jako drage)

Ljudeki, danas sam saznala da mi jedna poznanica, polu frendica ima cistu ili tumor na mozgu :-( curka ima 23 godine,njesra... i mene je postalo strah valjda jednako ili i više nego nju samu...

I da, da Vam još nekaj kažem jako super JUTROS SAM SE PROBUDILA BEZ PRIMISLI DA IMAM RAK...(ali to zato kaj sam skoro zaspala na posao pa sam se žurila) ALI NEMA VEZE... i jedna sekunda bez misli na rak je jedna sekunda...

Danas sam kopaala po sebi vračajući se s joba i ovak u djetinjstvu kada sam bila mala moja baka i teta glupa su non stop razgovarale o duhovima i kraju svjeta ( KOKOŠI!!!) ja sam se toga već kao mala plašila jako i sve jače i jače i sjetila sam se da je taj strah već tada kao maloj djevojčici predstavljao traumu i nešto neobjašnjivo što mi je predstavljeno kao nešto čega se i treba bojati...

Mislite li da možda u tom grmu leži zec da sam oduvijek bila i rođena fobična a da se ta fobija samo poticala?

Sada mi se fućka za smak svjeta(a možda rak pokosi)... Nije me strah umrijeti u grupi, ahhaha, štoviše s drugima je meni sve nekako lakše :-)))))))

Čestitke :top:

ALLe
18.06.2010., 18:09
Ej ljudeki, dan za danom i ja sam bolje... :)
Postoje trenutci u kojima se i lomim i onda rak prevlada... kao npr sada.. Na žalost moju, nakon godinu i pol me ostavio i dečko kojemu ne zamjeram jer svakodnevno s nekom luđakinjom proživljavati strahove nije jednostavno... Tužna sam, strah me svega sada još više... Imam dojam da sam na početku :,,-(

Sama bez da me nitko ne razmumije pa ni prijatelji pa ni doma... Jebeno mi je teško već cijela situacija i sama ta anksioznost i strah od raka,smrti a sada i napuštenosti....

karamela
19.06.2010., 17:46
kad god padnem u bed, jave mi se neki iracionalni strahovi,
valjda da prekriju moje realne strahove,
al mi nije jasno zašto ja svaki put nasjedam na iste stvari?

tj. zašto mi se ponavlja isti obrazac misli?
kako u korijenu sasjeći sa tim strahovima?

jeli tko uspio u tome?

:ne zna:

ALLe
19.06.2010., 19:38
:mad:
Danas sam opet počela misliti na rak... Ovaj put je i dalje u modi Non Hodgkin.
Strašno, a taman sam počela biti ok i sranja se počela gomilati i ja sam opet u banani.
Zapravo ono što mi je sada najgore od svega je to da svaka manja glupost mene baci na početak, ZAR ĆE TAKO BITI ZAUVIJEK???

Do kada ja mislim biti u strahu, stvarno već imam strah od pojavljivanja te fobije... Vjerujte mi dosta mi je da svaki put kada vidim natpis neki Tumor il isjevojku/ ženu s kratkom kosom da me hvata jeza i panika
kad vidim bolnicu da pomislim tumor
kad vidim groblje tumor/ smrt
Ljuta sam, jadna sam sama sebi i ono najgore OPET ME STRAH :-(

Sorbet
19.06.2010., 19:45
A ideš li na psihoterapiju?

ALLe
19.06.2010., 19:48
Idem jednom tjedno po sat vremena redovito bila sam početkom tjedna :-(

Sorbet
19.06.2010., 19:52
Idem jednom tjedno po sat vremena redovito bila sam početkom tjedna :-(

Zašto si nacrtala "plačka" na kraju rečenice. Ne čini ti se dovoljno dobro?

ALLe
20.06.2010., 08:32
Zašto si nacrtala "plačka" na kraju rečenice. Ne čini ti se dovoljno dobro?

Ne nego zato što idem a ipak imam napadaje straha od raka i te odvratne misli o raku.
Mislite da tek kada nađem problem u sebi da onda će nestati strah od raka?

Sorbet
20.06.2010., 09:35
Ne nego zato što idem a ipak imam napadaje straha od raka i te odvratne misli o raku.
Mislite da tek kada nađem problem u sebi da onda će nestati strah od raka?

Na ovo je teško odgovoriti. Osobno mislim da ne možeš naći problem u koji ćeš uprijeti prstom i reći: e to je to! zbog toga imam problema!
Više se radi i kompleksnim uvjetima u kojima si do sada radila i odgovoru tvog živčanog sustava na njih: obitelj, škola, prijatelji.... Splet nasljeđa, okoline i vlastitih aktivnost.
Psihoterapija je proces koji pomaže. Mislim da on nema kraj kad ćeš ti reći: sad sam riješila i uzrok i problem. Jednostavno ćeš se putem tog procesa izgrađivati, osnaživati, vjerojatno i mijenjati, a time i rješavati kancerofobiju

ALLe
20.06.2010., 10:19
Ajmo onda ovako koliko je moguće da mi psihoterapija bude uspješna i da se rješim strahova i problema kada su ti problemi uvijek oko mene, rak i smrt su postali dio svakidašnjih velikih problema, i praktički svaki treći čovjek oboli od raka...

Također jako je teško da ću se ikada rješiti problema kada problemi koji su mi obiteljske prirode i problem veze itekako prisutni, od njih ne nalazim pretjerano na podršku, non stop mi mama govori kako ona ne vidi da meni taj psihijatar pomaže, uvijek isti problem i uvijek ista priča. No opet s druge strane su i ok...

Ne znam iskreno malčice posustajem od cijele priče. Dosta mi je svega

Sorbet
20.06.2010., 10:36
Ajmo onda ovako koliko je moguće da mi psihoterapija bude uspješna i da se rješim strahova i problema kada su ti problemi uvijek oko mene, rak i smrt su postali dio svakidašnjih velikih problema, i praktički svaki treći čovjek oboli od raka...

To je kao da pitaš kako će netko spriječiti zarazu gripom kad su virusi svuda oko nas....
Postoje načini: jačanjem imuniteta, ne izlaganjem virusu, pravilim liječenjem ako se baš gripa i pojavi....
Npr. i ja vidim da ljudi obolijevaju od raka, ali nemam kancerofobiju...dakle, moguće je živjeti gledajući bolest oko sebe, ali ne i panično gubiti glavu zbog toga.

Također jako je teško da ću se ikada rješiti problema kada problemi koji su mi obiteljske prirode i problem veze itekako prisutni, od njih ne nalazim pretjerano na podršku, non stop mi mama govori kako ona ne vidi da meni taj psihijatar pomaže, uvijek isti problem i uvijek ista priča. No opet s druge strane su i ok... ...

Istina je da je liječenje otežano ako ti okolina ne daje podršku. Vjerujem da ti mama želi najbolje, ali vjerojatno i ona želi brza i instant rješenja, a njih u psihoterapiji nema. Ipak si u cijeloj stvari najvažnija sada ti, a ne ona, pa se trebaš dati u psihoterapiju i koncentrirati na sebe. Nju zamoli za podršku, a manje za kritiku....

Ne znam iskreno malčice posustajem od cijele priče. Dosta mi je svega

Ako misliš da si ovoj psihologici dala dovoljno vremena, a rezultata nema...potraži dalje. Ja sam osobno promijenila tri ili četiri psihoterapeuta dok kod pete psihijatrice nisam ostala 10 godina....

ALLe
20.06.2010., 10:55
Ne znam ni sama sada više ništa, zapravo ako bih se i odlučila na to da uzmem drugu psihoterapeutkinju (voljela bih da je u istoj bolnici) ne znam kako da to kažem ovoj i ne znam dali će im njihova glavna dozvoliti da uzmem ovu novu???
Drugu bolnicu nebih htjela a za privatno nemam novaca.

Što se tiče mojih, da i ja sama vjerujem da mi žele najbolje ali na žalost u njihovoj glavi je savršena ona metoda dok te zajebavamo te zapravo čeličimo (npr. imam odvratan posao koji i ja sama mrzim ali ne njima je to super jer nek ja vidim kako život izgleda). Nemogu ni njima objasniti da će me to stjerati na zadnje dno a pokušala sam.

Ono što me najviše muči je to da trenutno nemam nikakve mogućnosti osamostaljenja. Ponajviše financijske mogućnosti. Ovisna sam o njima a na taj način i u njihovoj prisutnosti samo još više tonem, premda sam svjesna da to nije namjerno od njih i da mi žele najbolje ali nemogu oni shvatiti da to ZA MENE nije dobro. Tvrdi orasi su pomalo.

U cijeloj priči ja ne vidim načina kako da budem sebi najbitnija.
1. Dečko koji me neki dan ostavi se zapravo vratio i ok sam mu ali da se malo promjenim. Mislim da me ne voli i da njemu nije to to ali trenutno sam preslaba da išta poduzimam i nisam u mogućnosti.

2. Roditelji koji su u neki aspektima divni krasni i sjajni zapravo me ubijaju i vode na dno i s njima više jednostavno ne ide.

3. nemam posao trajni da mogu dić kredit i biti sama u svoja 4 zida i srediti se

5. nemam baš puno prijatelja jer su mi svi igrom slučaja zabili nož u leđa u jednom danu i u jednom događaju.

6. više nemam ni samopouzdanja ni volje samo hrpu strahova kako jedan dan neću naći na razumjevanje ni od ovo dvoje ljudi kojih sada ima. Da će me dečko koji me neki dan ostavio OPET ostaviti i da ću morati biti s roditeljima stara luda i neuračunljiva... I onda svi moji snovi i ambicije o poslu, obitelji padaju u vodu

Ali.. Nema veze moj rak je uvijek tu za mene,ahahah,očito me on neće ostaviti :lol:

Sorbet
20.06.2010., 11:18
Ne znam ni sama sada više ništa, zapravo ako bih se i odlučila na to da uzmem drugu psihoterapeutkinju (voljela bih da je u istoj bolnici) ne znam kako da to kažem ovoj i ne znam dali će im njihova glavna dozvoliti da uzmem ovu novu???
Drugu bolnicu nebih htjela a za privatno nemam novaca.

Što se tiče mojih, da i ja sama vjerujem da mi žele najbolje ali na žalost u njihovoj glavi je savršena ona metoda dok te zajebavamo te zapravo čeličimo (npr. imam odvratan posao koji i ja sama mrzim ali ne njima je to super jer nek ja vidim kako život izgleda). Nemogu ni njima objasniti da će me to stjerati na zadnje dno a pokušala sam.

Ono što me najviše muči je to da trenutno nemam nikakve mogućnosti osamostaljenja. Ponajviše financijske mogućnosti. Ovisna sam o njima a na taj način i u njihovoj prisutnosti samo još više tonem, premda sam svjesna da to nije namjerno od njih i da mi žele najbolje ali nemogu oni shvatiti da to ZA MENE nije dobro. Tvrdi orasi su pomalo.

U cijeloj priči ja ne vidim načina kako da budem sebi najbitnija.
1. Dečko koji me neki dan ostavi se zapravo vratio i ok sam mu ali da se malo promjenim. Mislim da me ne voli i da njemu nije to to ali trenutno sam preslaba da išta poduzimam i nisam u mogućnosti.

2. Roditelji koji su u neki aspektima divni krasni i sjajni zapravo me ubijaju i vode na dno i s njima više jednostavno ne ide.

3. nemam posao trajni da mogu dić kredit i biti sama u svoja 4 zida i srediti se

5. nemam baš puno prijatelja jer su mi svi igrom slučaja zabili nož u leđa u jednom danu i u jednom događaju.

6. više nemam ni samopouzdanja ni volje samo hrpu strahova kako jedan dan neću naći na razumjevanje ni od ovo dvoje ljudi kojih sada ima. Da će me dečko koji me neki dan ostavio OPET ostaviti i da ću morati biti s roditeljima stara luda i neuračunljiva... I onda svi moji snovi i ambicije o poslu, obitelji padaju u vodu

Ali.. Nema veze moj rak je uvijek tu za mene,ahahah,očito me on neće ostaviti :lol:

Savršena analiza ALLe....:top::rofl:

No, šalu na stranu, dobra analiza i razumijevanje situacije je stvarno pola obavljenog posla, a ti si svoju odlično odradila. Sad još samo trebaš ovako, točku po točku, početi stvari raspetljavati.....
Ne želim ti govoriti kako bi to mogla učiniti, jer to nema smisla. Poslat ću ti na priv. poruke nekoliko rečenica da vidiš u čemu sam se ja našla u jednom trenutku života, pa da vidiš da se iz svakakvih siutacija možeš izvuči

deer_hunter
20.06.2010., 13:01
kad god padnem u bed, jave mi se neki iracionalni strahovi,
valjda da prekriju moje realne strahove,
al mi nije jasno zašto ja svaki put nasjedam na iste stvari?

tj. zašto mi se ponavlja isti obrazac misli?
kako u korijenu sasjeći sa tim strahovima?

jeli tko uspio u tome?

:ne zna:

to i mene zanima :ne zna:

anabil
20.06.2010., 14:20
Savršena analiza ALLe....:top::rofl:
Ne želim ti govoriti kako bi to mogla učiniti, jer to nema smisla. Poslat ću ti na priv. poruke nekoliko rečenica da vidiš u čemu sam se ja našla u jednom trenutku života, pa da vidiš da se iz svakakvih siutacija možeš izvuči

Ako nije problem, pošalji i meni. Bog zna da mi treba. :)

ALLe
20.06.2010., 22:22
jučer sam negdje na netu pročitala da hodgkin simptom svrab, a mene već dva tjedna svrbi sve i sada me je još više strah i počinjem surfati i vjerovati da imam početni stadij raka...

ALLe
21.06.2010., 20:33
evo mene opet, i dalje sam u moodu da imam limfom neki, strah me ko samog vraga, svrbi me sve živo i tu i tamo me pika u plućima... Katastrofa, u trenutcima sam normalna a u drugim trenutcima vjerujem kako sam bolesna i kako to što ne idem doktoru je užas jer rak raste i neću se uspjeti izlječiti.

Toliko sam tužna zbog te situacije, i najradije bi se cijela skenirala da vidim imam li rak ili ne...

Ne znam jer Vama je bolje odmah nakon psihoterapije ili??
HELP LJUDEKI MENE JE JAKO STRAH TOG NON HODGKINA :-(((

Ryuujin
22.06.2010., 22:29
strah od smrti?.. a pa covjece to je neizbjezno. svi cemo natrag u zemlju i uopce nema smisla imat neke fobije zbog toga. osim ak ne smisle nesto da zivimo duze,il vjecno :D zapravo istrazivanja sa stanicama i sprjecavanjem starenja itd itekako ima tak da..
ne zamarajte se s time. imate ovaj zivot,sada,ovaj tren. saznajte o sebi i drugima najvise sto mozete,ispitajte svoje granice.
strah od neceg uvijek postoji i nekad je cak koristan. onda kada stvara prevelike probleme treba se nauciti raditi usprkos tome. to treba u svojoj glavi razraditi,suociti se s time,ovladati. ne uzimajte stvari tako ozbiljno..igrajte se sa svojim strahovima... :D preobrazite ga u izazov,bar vam nece bit dosadno :D

Opća opasnost
23.06.2010., 10:19
Mislim da je jedini istinski put ka prevladavanju straha od smrti pokopavanje predodzbe o postojanju sebe kao individue odvojene od ostatka svijeta. :ne zna:

Bubica30
23.06.2010., 10:22
..imam identičan problem ..samo ja se bojim smrti u toj mjeri da kad ame uhvate te grozne misli počnem se gušit od straha..laegnem u krevet,pogledam u sinčića kraj sebe i onda krene ..ajme koliko je brzo odrastao pa i meni su 24 ajoj skoro 30 brzo će to,a šta kad me nebude ,šta će onda bit samnom,sa njim..sad slobodno nek kaže tko god hoće da samluda ali ja probudim muža u neka gluha doba noći samo da me slaže da će ludi Japanci nešta smislit,neki "lijek" protiv smrti..i bez obzira koliko se trzdim ne razmišljat o tome to me proganja..

ja uz to razmisljanje imam i napadaje panike.....:eek:

FIŽA
23.06.2010., 10:53
evo mene opet, i dalje sam u moodu da imam limfom neki, strah me ko samog vraga, svrbi me sve živo i tu i tamo me pika u plućima... Katastrofa, u trenutcima sam normalna a u drugim trenutcima vjerujem kako sam bolesna i kako to što ne idem doktoru je užas jer rak raste i neću se uspjeti izlječiti.

Toliko sam tužna zbog te situacije, i najradije bi se cijela skenirala da vidim imam li rak ili ne...

Ne znam jer Vama je bolje odmah nakon psihoterapije ili??
HELP LJUDEKI MENE JE JAKO STRAH TOG NON HODGKINA :-(((

Čuj, nisam čitala od početka topic, pa ne znam o čemu se radi i od kud toliki strah kod tebe vezan uz rak?
Da li si ikad radila pretrage kako bi isključila svoj strah? Može ti se na kraju od te silne panike dogoditi da si ga i navučeš na vrat.
To je meni moj ginić rekao kad sam počela biti nervozna zbog visokorizičnog hpv-a koji, ako se ne liječi, može preći u rak.

leeloo27
23.06.2010., 11:27
Ja vas stvarno ne razumijem, čemu se opterećivati s nečim na što ne možeš utjecati. :ne zna:

ALLe
23.06.2010., 21:51
Može ti se na kraju od te silne panike dogoditi da si ga i navučeš na vrat.

Kada mi tako nešto napišeš na žalost ja sam samo u još većoj panic i u još većem strahu. Da radila sam krvnu slikui sve je ok a limfni čvorovi i dalje su tu čak su se pojavili i neki skroz sitni novi... Sutra idem opet kod doktorice :(

Nemam pojma od kuda vučem taj strah i ja bih to voljela saznati.

Samo znam da uvijek nađem nešto za što se primim i čega me užasno i bolesno strah. Imam dojam i stalno mislim o tome kako su mi dani pri kraju kako će mi rak doći i ubiti me i tako takve misli i sve što ide uz takve crne misli. :flop:

Svjesna sam da kao treba pozitivno misliti ali ja na žalost nisam to u stanju jer živim u strahu od prokletog raka i bolesti i smrti

ALLe
24.06.2010., 10:30
hej ljudovi evo i mene. I ja se bojim smrti ko crnog vraga, zapravo ja se bojim smrti a prije smrti stravičnog mučenja (boleštine poput raka).

Idem na Pt već 12 puta sam bila i niš mi nije bolje samo svaki tjedan nađem si novu bolest...
Najviše me strah što će moji jadni kada mene neće biti:confused:
kakvo glupo razmišljanje samo imam. Za mene bolest =smrt...

leeloo27
24.06.2010., 10:44
Moraš si utuviti u glavu da ćeš od tog silnog živciranja da li imaš nešto ili ne na kraju se stvarno razboliti. Stres ti je okidač za mnoge bolesti, i ako ovako nastaviš bezveze živcirati na kraju će ti se dogoditi ono čega se najviše bojiš.

Opusti se, i ne opterećuj se s nečim na što ne možeš utjecati. Pokušaj što zdravije živjeti, nemoj pušiti, vježbaj i s time si smanjuješ uvelike šanse za mnoge boleštine.

Curko draga, a šta bi ti onda napravila na mome mjestu. Meni slažu u zadnje vrijeme jednu dijagnozu na drugu, svako malo nešto novo mi se nakači, više mi se ni ne da ići kod doktora kad mi je nešto. I ne opterećujem se uopće s time.

Imam jednu legicu koja je slična ko ti, dobro ne paničari baš toliko ali nije daleko. I vjeruj mi pokušavam je shvatiti al ne mogu. Ja ne znam šta bi onda da je na mom mjestu, već bi negdje na psihijatriji ležala jer se ne bi znala s time nositi.

FIŽA
24.06.2010., 13:38
Ja vas stvarno ne razumijem, čemu se opterećivati s nečim na što ne možeš utjecati. :ne zna:

Istina je, ja se ne opterećujem sa rakom, ali postaneš svjestan kakva je to prokleta bolešćura kad se susretneš s njom i popratnim pojavama lječenja (moja mama umrla od istog).
Čovjek u stvari ima strah od raka, jer se dosta često umire od njega, a tu su i bolovi, nedostatak kose i slične stvari, a ljudi kao ljudi, boje se nepoznatog (smrti), jer nitko stvarno ne zna što i da li uopće ima što poslije, kao i mogućeg polaganog i bolnog umiranja.

FIŽA
24.06.2010., 14:10
Kada mi tako nešto napišeš na žalost ja sam samo u još većoj panic i u još većem strahu. Da radila sam krvnu slikui sve je ok a limfni čvorovi i dalje su tu čak su se pojavili i neki skroz sitni novi... Sutra idem opet kod doktorice :(

Nemam pojma od kuda vučem taj strah i ja bih to voljela saznati.

Samo znam da uvijek nađem nešto za što se primim i čega me užasno i bolesno strah. Imam dojam i stalno mislim o tome kako su mi dani pri kraju kako će mi rak doći i ubiti me i tako takve misli i sve što ide uz takve crne misli. :flop:

Svjesna sam da kao treba pozitivno misliti ali ja na žalost nisam to u stanju jer živim u strahu od prokletog raka i bolesti i smrti


Poslala sam ti poruku na PM.

testistestis
24.06.2010., 14:50
Ali u potpunosti? Da li je to uopće moguče? I ako je, na koji način?

ALLe
24.06.2010., 19:17
na kraju će ti se dogoditi ono čega se najviše bojiš.

Opusti se, i ne opterećuj se s nečim na što ne možeš utjecati. Pokušaj što zdravije živjeti, nemoj pušiti, vježbaj i s time si smanjuješ uvelike šanse za mnoge boleštine.

Curko draga, a šta bi ti onda napravila na mome mjestu. Meni slažu u zadnje vrijeme jednu dijagnozu na drugu, svako malo nešto novo mi se nakači, više mi se ni ne da ići kod doktora kad mi je nešto. I ne opterećujem se uopće s time.


E toga ti je mene sada zadnje vrijeme i najviše strah, strah od toga da se zbog raka rak i ne dogodi hahaha, smješno zar ne, znam da nemožeš shvatiti ne mogu ni ja sam jer bih onda vjerojatno utjecala na svoje psihičko stanje.

Nemogu se opustiti kada non stop netko mlad nadrapa zbog nečega :-( . Rsk ovdje ondje ovako i onako WTF!!!!!!!!!!!!!!!


Lee nemam pojma kaj je tebi nadam se da nije rak, i vjerujem da si ti punohrabrija od mene ja sam obični papak koji se boji za svoje zdravlje i zdravlje bližnih više od ičega.

Voljela bih ne razmišljati o tome i pokušala sam na sve moguće naćine ali NE IDE :-(. Zaglibila sam grdo i strah me nekada toliko obuzme da ne funkcioniram, googlam simptome nalazim simptome po sebi i slična sranja :-(

Autosugestijom niš ne postižem možda bih mogla na neki autosugestivni trening ići nemam pojma kako da odagnam taj prokleti strah i da pustim djevojku koja je u meni začahurena da napokon bude vesela živahna i puna rlana kako bih i trebala biti

leeloo27
25.06.2010., 10:10
A jesi imala nekoga u obitelji ko je umro od raka pa si gledala kako se ta osoba pati?

Nemam rak, hvala Bogu, ali imam par autoimunih bolesti koje ću imati cijeli život.

Alle razmišljati o tome hoćeš li jednog dana pokupiti rak je isto kao i opterećivati se da li će te pogaziti auto ili će ti pasti grana na glavu dok šečeš gradom, nema smisla. Samo se živciraš bezveze i stvaraš si nepotreban stres.

Lijepo je što se brineš za svoje zdravlje, al ne valja ni ovo što ti radiš. :mig:

znashtikosam
25.06.2010., 11:21
Sigurno je da se mnogo ljudi izliječilo od socijalne fobije, ali isto je tako sigurno da ja nisam jedna od njih. :rofl:

Ovisno o tome koliko je fobijica ozbiljna, treba pristupiti terapiji u vidu lijekova, što više pričati o tome s psihijatrom i kopati po sklopu situacija koje su te mogle dovesti do postojećeg stanja. Dalje, nikako se ne treba bacati u situacije i prisiljavati na stvari za koje nisi siguran da bi ih mogao podnijeti, već početi od malenih stvari. Na primjer, nećeš odmah držati ogromne prezentacije pred ljudima (ako je u tome problem), već počneš s kavicama na kojima se oslobađaš i razgovaraš i postupno prema željenom cilju. Nemoj gajiti iluzije da ćeš se toga riješiti tako lako jer je to jedna podmukla boleštinica. Pristupi problemu realno, počni ga rješavati i ni u ludilu nemoj gubiti samopouzdanje zbog takvog nečega. Ne čini te to manje vrijednom osobom.

:)

EDIT: možeš je i imenovati. Ja svoju zovem Milica. :zubo: Osim toga, socijalna fobija često dolazi s prisilnim mislima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem i jednom specifično zafrknutom vrstom karaktera. Što opet ne znači da ti ne može biti bolje ako se potrudiš. :)

Massagetae
25.06.2010., 12:56
I ja bih volio znati. Ja sam svoju izllječio - našao sam si posao koji radim od kuće:lol::lol::rofl:

znashtikosam
25.06.2010., 15:48
I ja bih volio znati. Ja sam svoju izllječio - našao sam si posao koji radim od kuće:lol::lol::rofl:

Ti jesi svjestan da će ti se to vrlo vjerojatno razviti u agorafobiju ako ne budeš češće izlazio iz kuće? :)

Gle, znam po sebi. Ja sam tip osobe koji abnormalno voli biti doma. Ježi ga. :ne zna: Tri dana sam doma, primjerice, nemam petkom faksa i doma sam cijeli vikend, ne mogu u ponedjeljak na faks bez dvosatne pripreme. Što dulje sam doma, to mi dulje treba da izmilim van. Užas.

Ptica Trkačica
25.06.2010., 15:52
Ja sam je djelomično izlječila kada sam shvatila da su ljudi glupi... :p

marinella
25.06.2010., 18:11
jesam ja. na par mjeseci :D a sad sam trudna pa me hormoni štite :D

Massagetae
25.06.2010., 18:21
Ti jesi svjestan da će ti se to vrlo vjerojatno razviti u agorafobiju ako ne budeš češće izlazio iz kuće? :)

Gle, znam po sebi. Ja sam tip osobe koji abnormalno voli biti doma. Ježi ga. :ne zna: Tri dana sam doma, primjerice, nemam petkom faksa i doma sam cijeli vikend, ne mogu u ponedjeljak na faks bez dvosatne pripreme. Što dulje sam doma, to mi dulje treba da izmilim van. Užas.

Ljudi mi govore da je to i krivac za moju depresiju. Al' ne, ja ne funkcioniram u uredu, u kolektivu. Ovako posao obavim kad hoću, i imam vremena vidjeti se s ljudima. Kad sam dobro čak i izlazim, putujem. Kad nisam, domet mi je do dućana, prijateljevog stana. Vjeruj mi, kad radiš od kuće, a završi ti radno vrijeme koje je ubitačno jer si sam svoj šef i želiš što više posla obaviti, ne pada ti napamet provesti ostatak dana između 4 zida.
A ja sam trenutno i posao preselio na ljepšu lokaciju. U društvu je i rad lakši. Osobito kad je društvo ljepšeg spola!:top:

Massagetae
25.06.2010., 18:21
jesam ja. na par mjeseci :D a sad sam trudna pa me hormoni štite :D

Vi ženske i vaši hormoni:p

testistestis
25.06.2010., 18:28
Sigurno je da se mnogo ljudi izliječilo od socijalne fobije, ali isto je tako sigurno da ja nisam jedna od njih. :rofl:


Ovisno o tome koliko je fobijica ozbiljna, treba pristupiti terapiji u vidu lijekova, što više pričati o tome s psihijatrom i kopati po sklopu situacija koje su te mogle dovesti do postojećeg stanja. Dalje, nikako se ne treba bacati u situacije i prisiljavati na stvari za koje nisi siguran da bi ih mogao podnijeti, već početi od malenih stvari. Na primjer, nećeš odmah držati ogromne prezentacije pred ljudima (ako je u tome problem), već počneš s kavicama na kojima se oslobađaš i razgovaraš i postupno prema željenom cilju. Nemoj gajiti iluzije da ćeš se toga riješiti tako lako jer je to jedna podmukla boleštinica. Pristupi problemu realno, počni ga rješavati i ni u ludilu nemoj gubiti samopouzdanje zbog takvog nečega. Ne čini te to manje vrijednom osobom.

:)

EDIT: možeš je i imenovati. Ja svoju zovem Milica. :zubo: Osim toga, socijalna fobija često dolazi s prisilnim mislima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem i jednom specifično zafrknutom vrstom karaktera. Što opet ne znači da ti ne može biti bolje ako se potrudiš. :)

Kak je sigurno da se mnogo ljudi izliječilo od socijalne fobije? Di da ih nađem? Na koji nacin su se izljecili?

znashtikosam
25.06.2010., 19:20
Kak je sigurno da se mnogo ljudi izliječilo od socijalne fobije? Di da ih nađem? Na koji nacin su se izljecili?

Pa piše na internetu da se velik postotak ljudi izliječi uz pomoć psihijatra, rada na sebi i terapije, a osim toga, nije nemoguće ni da ti prođe to samo od sebe u jednom razdoblju. Ima ti i ljudi na forumu koji su se riješili toga. Malo uključi tražilicu. :)

ALLe
25.06.2010., 23:47
Da i ovo sve što si napisala stoji i sama sam toga svjesna, ali jednostavno nekada kao da ne mogu protiv sebe, strah je jači od mene i odem na kavu s frendicom i strahujem dal će mi se pojaviti neki novi simptom ili ne, strašno ti je to moja Lee i vjerujem da nemožeš shvatiti ali to je fakat bolest psihička... Koje se nije lako rješiti.

Na sreću nitko mi nije bolovao od toga da imam traume ili takvo što što je još jedan razlog zašto mi nije jasno otkud taj strah od raka otkud potreba za pronalazak simptoma i uvjeravanje sebe u bolest. Strašno je to a još strašnije s time svaki dan se buditi i odlaziti u krevet :-(

Just_Blue
26.06.2010., 00:11
Naucit ces se, kad shvatis na sta su ljudi sve spremni, i kad te pocne bolit nesto za njihova misljenja, tacnije kad te zivot dobro izudara, sto pre to bolje (ili mozda ako su ljudi oko tebe pozitivni prema tebi i pomazu ti ali to je vec malo verovatno)

katarina32
26.06.2010., 18:59
Pa piše na internetu da se velik postotak ljudi izliječi uz pomoć psihijatra, rada na sebi i terapije, a osim toga, nije nemoguće ni da ti prođe to samo od sebe u jednom razdoblju. Ima ti i ljudi na forumu koji su se riješili toga. Malo uključi tražilicu. :)

Da ovo je točno:top:...ovisi i o tome koliko se čeka da bi se čovjek uključio u terapiju, te o težini simptoma...ali sigurno se uz pomoć psihijatra bolje drži pod kontrolom, nego čovjek prepušten sam sebi...
...ja ti mogu poslat šta je meni pomoglo, al radi se o jednoj alternativnoj metodi..:)

testistestis
26.06.2010., 20:43
I koja je to alternativna metoda?

katarina32
26.06.2010., 20:46
I koja je to alternativna metoda?

poslat cu ti na pp:mig:

leeloo27
27.06.2010., 09:57
Ja sam baš mislila da si imala nekoga u obitelji pa da te zbog toga toliko strah. A odakle onda toliki paničan strah da se ne razboliš? Kad ti je to sve počelo, s koliko godina?

Ma gle, mogu te ja jednim dijelom razumjeti, znam ja kako je to kad te psiha uhvati pa si ne možeš pomoći. Ja ti recimo kad sam pod stresom, kad idem na ispite na faksu ili po doktorima na kontrole, obavezno maram po 5,6 puta na wc. To se inače zove sindrom iritabilnog kolona i na psihičkoj je bazi, kad si živčan ubrza se peristaltika crijeva. I meni ti svi isto okolo mene govore, pa smiri se, šta se toliko živciraš. Lako reći al teško za napraviti.

Ma meni je žao što se toliko bespotrebno živciraš. Pokušavam ti samo reći da ako si konstantno pod stresom (a jesi ako se svaki dan opterećuješ dal imaš nekakve simptome) da ćeš si nakačiti nekakvu boleštinu. Stres ti je idealni okidač za raznorazne autoimune bolesti. Ja sam ti uvijek bila savršeno zdrava, gripu sam znala pokupiti svakih par godina. I onda sam bila jedan period pod ogromnim stresom, i nakon toga evo me, sa par bolesti. Em mi je štitnjača otišla u klinac, em su mi se na to nakačile još neke druge stvari.

ALLe
27.06.2010., 10:41
Kužim ja to, ali ne znam kako da riješim taj stres i strah eto nakon što mi je dr prepipala limfne i rekla da ju to ne zabrinjava i što mi je još jedan dr rekao da ni njega ne brine to mene i dalje pere opaki strah.
Mislim si kako su fulali dijagnozu imam svrab po tijelu i bol u slezeni što su sve naravno simptomi limfoma :-( .
Nadalje, imam dojam da mi je na psihoterapiji još i gore, jel to moguće?Nekako kao da su se moji strahovi od raka pojačali kako sam krenula na tu jebenu psihoterapiju i ko da mi niš nije bolje a bila sam 13 puta!!!!!!!!!!!

Stres nikome ne koristi i svjesna sam toga, ali UPORNO se želim rješiti straha ali ko muha bez glave zujiiiim pa se spucam u zid... I opet sam na početku.

Ljudi mojji dragi ja mislim da sam ja zrela za ludaru, rak mi je samo u glavi i to me RAZARA i ovo normalno malo psihe što još imam taj strah ubija i uništava. Pa ja imam samo 24 godine, stravično je ovo sve što mi se događa :-(

Baš sam nevjerojatno tužna i počinjem vjerovati kako ću cjeli život živjeti s time ako ne ubije me neki rak prije :no::brukica:

tasha0705
27.06.2010., 14:55
Ajooj, već godinama! Zato sam na Prozacu - ne znam što je prvo kod mene počelo, kao kod onoga, je li starija kokoš ili jaje. Uglavnom, postala sam hipohondarčina koja se stalno osjeća loše - valjda sam, u svoje vrijeme, vadila krv svakih mjesec dana. Onda sam rodila, pa sad nemam vremena toliko razmišljati o tome. Ali, u nekim periodima, a sada mi je opet taj, počinjem pojačano brijati na to. Sad sam u fazi raka jetre......Ne moram ni spominjati koliko svi oko mene luduju...

ALLe
27.06.2010., 19:34
Užas, jer ideš na psihoterapiju? Koliko dugo to vuičeš? Zašto?
Na isti način je i meni to sranje počelo pa se sada razbuktava, nego jel tebi netko bolovao od toga ili si samo malo :-/ ko i ja?

tasha0705
27.06.2010., 19:55
ma, brat mi je umro prije 15 godina zbog liječničke greške. Navodno je imao rak, ali na kraju je ispalo da nije. Imao je samo 22 godine i patio se 9 mjeseci, da je to bilo strašno za gledati, a možeš misliti kako je njemu bilo. Uglavnom, nekoliko godina nakon toga sam otišla u krasni k..., kad sam prvo i ja dobila neki tumor na jajnicima, pa sam ih morala vaditi, ali nisam, već sam išla kod jedne bioenergetičarke koja mi je to sredila, te danas imam dvije curice. Dakle, kod nje sam imala priliku vidjeti svakakve ljude - najviše sam se zgrozila onoga što im kemoterapija radi - dakle, oni nisu toliko osjećali tu bolest, koliko im je strašno bilo od kemoterapije. Mnogi su čak i odustali od svega, pa krenuli samo kod teta Nade, više nisu mogli podnositi kemoterapiju i sve što ide uz nju. I, sada su ok.
Dakle, bratova smrt i sama uzaludnost svega nas je sve dotukla: mama i tata su se porazbolijevali, tata je dobio dijabetes, totalno je oronuo, obolio od depresije, jer, jedna je stvar prihvatiti nečiju bolest, kad je netko bolestan, ali moj brat je mogao biti izliječen za tjedan dana prave terapije, ali su ga uništili kemoterapijom, pogrešnom, i eto. Krivnja.... strašno! Nisam išla u školu dvije godine, postala sam anoreksična, roditeljima nije bilo do mene, jednostavno su preživljavali, pa sam, kad sam se malo sredila, uzela za maturalni rad biologiju i temu Rak želuca - koja glupača, a mogla sam birati masu stvari, pa me i to istraživanje koje sam radila na tu temu bacilo u očaj. I eto, par godina nakon bratove smrti me je uhvatilo; počela sam mršaviti, imala sam proljeve , formirane stolice desetak puta dnevno, dakle ,vegetativni mi je sustav šiznuo, loše sam se osjećala, izgledala očajno loše i ja sam odmah počela brijati na tumor - želuca, crijeva, štogod. Bilo me je čak strah i otići liječniku da mi ne bi nešto našli. I onda pretrage, gastroskopije, skopije svih fela, ovakve i onakve pretrage, vađenje krvi svaki čas, jer misliš da su možda pogriješili, pa sve gledaš iz sto različitih kutova, da bi na kraju ispalo da imam anksiozno-depresivno-panični poremećaj. F_41-i nešto. Već 9 godina se borim s tim, jako. Ali, unatoč lijekovima i svim fazama, nijedan mi dan ne prođe a da se ja ne osjećam loše; non stop mi se manta, stalno mi je vruće, u glavi mi se nešto muti, sva sam klonula i iscrpljena, vrti mi se, noge mi trnu, imam napade strasha,itd,.....Dakle,ne znam što bih rekla.

ALLe
27.06.2010., 20:51
:-(
Grda i teška situacija, ne znam dali ideš na pt?
znaš otkuda uzrok tvojih problema, ja na sreću nemam takvih situacija a svejedno me izjeda takav strah.

waka
27.06.2010., 20:59
Osobno sam bila užasno zakočena i stidljiva a sada nisam.Godinama sam radila na sebi

uros100
27.06.2010., 21:04
ja se nisam...al to ti je ko biti gay ili hetero,pa nečeš valjda geya lječit da bude hetero ili hetero mjenjat u gaya....socijalna fobija je ok :top: treba napravit socio-fobijo-paradu ..... parada u kojoj niko neće doć...

tasha0705
27.06.2010., 22:16
pa, znam. Premda, moja mi je liječnica rekla da je hipohondrija dio ličnosti i da je kod mene ta situacija bila okidač. Mnogim su ljudima umrle bliske osobe od istih ili sličnih, teških bolesti, pa ne postanu hipohondri i ne briju na rak. Ali, kakogod bilo, zbog čega god došlo, nezgodno je. Imala sam užasne epizode, kada sam stalno vidjela slike sprovoda i inih gluposti, npr, užasno ne volim groblja, mrtvačke aute, ma sve što ima veze s tim. Ne bojim se starenja, dapače, jako bih voljela ostarjeti, ako me kužiš, samo me strah umiranja. Užas, ne?
Inače, ne idem na psihoterapiju i nemam namjeru. Radije ću si kupiti neki parfem ili nešto djeci, nego davati novac za gluposti, koje ionako ništa ne pomažu. Bila sam kod psihijatra, istina, kako bih mogla dobiti lijekove, ali taj je susret bio prekomičan i tragičan- naime, psihić me, doslovce, ismijao što sam došla trošiti njegovo vrijeme s takvim problemima, po njemu izmišljenima, te je proveo vrijeme češkajući se po ćelavoj glavi i pogledavajući na sat. Rekao mi je da , kad budem imala ozbiljnijih problema, dođem, a dotle....
Strašno! Nisam neki zagovornik onih pričica meditacija, samopomoć, vizualizacija i slično, mora se piti neki lijek, neka kemija, jer do poremećaja i dolazi zbog kemijskog poremećaja u mozgu, a taj se disbalans ne može nadoknaditi glazbom i sličicama prirode. Kad bi to bilo tako jednostavno....Zato ja volim reći, kad mi ljudi kažu kako sam cool i uvijek smirena (ha,ha!!) - To nisam ja, to je moj Prozac!!!

testistestis
28.06.2010., 12:33
ja se nisam...al to ti je ko biti gay ili hetero,pa nečeš valjda geya lječit da bude hetero ili hetero mjenjat u gaya....socijalna fobija je ok :top: treba napravit socio-fobijo-paradu ..... parada u kojoj niko neće doć...

NO WAY! Necu to prihvatit, nikad, ne želim prihvatit da moram s tim živjet do kraja života.

MissPetra
28.06.2010., 14:14
ne znam jel ovo tema za psihologiju, nadam se da jest...strah me smrti, nestajanja, imam 28 g , i nedavno sam našla da imam sijede, bojim se starosti, i umiranja, prije je ljudski vijek bio jako kratak , reprodukcija i umiranje, kad se gleda čovjek je po tom pitanju sličan životinji, no čovjek se samo tješi da ima život i nakon života..moj je kao ružan san bio i jest, to nije fer, a jedan je, pretrpjela sam svakakvih trauma i pamtim život po izuzetno ružnim uspomenama, zar sam se za to rodila ..ja to nisam birala, a to sve utječe na ovo sad kak sam formirana (u strahu sam pa tak zbrkano pišem)

Ja sam se isto bojala smrti, ali kad sam se obratila Crkvi i Bogu shvatila sam da se ne treba bojati smrti i živjeti u ljubavi dok možeš, a ne u strahu. Jednostavno prihvati to da svi umiru, ali isto tako znaš da nakon kiše dolazi sunce. Moraš vjerovati da ti uvijek može biti bolje te nemoj odustati od bolje budućnosti zbog loše prošlosti i iskustava. Kad te strah samo se sjeti da trebaš vjerovati u bolje sutra te da trebaš vjerovati da poslije ovog života možeš imati bolji, drugi život. Sorry, znam da nisam stručnjak (uostalom, imam samo 13 godina) ali probaj poslušati moj savjet.

MissPetra
28.06.2010., 14:21
hej ljudovi evo i mene. I ja se bojim smrti ko crnog vraga, zapravo ja se bojim smrti a prije smrti stravičnog mučenja (boleštine poput raka).

Idem na Pt već 12 puta sam bila i niš mi nije bolje samo svaki tjedan nađem si novu bolest...
Najviše me strah što će moji jadni kada mene neće biti:confused:
kakvo glupo razmišljanje samo imam. Za mene bolest =smrt...

Ako ćeš živjeti u strahu od gubljenja, možeš izgubiti. Nemoj misliti da govorim o gubljenju života jer to ćeš jednog dana doživjeti, govorim da ako ćeš živjeti u strahu od gubitka svog života, zapravo ćeš ga izgubiti jer ćeš propustiti sve što ti život ima pružiti zbog toga jer razmišljaš o smrti, umjesto o iskorištavanju života i kako živjeti. Razmisli, ponavljam nisam stručnjak, ali znam što govorim.

xciting
28.06.2010., 14:32
Ja se ne bojim smrti, bojim se života.

ALLe
28.06.2010., 18:06
Tasha... ne znam dal postoji morbid koji voli mrtvača kola, groblja i ine stvari, a što se tiče one druge krajnosti kao npr kod mene da se naježiš ili da počneš misliti o bolesti koja je zadesila nekoga u mrtvačkom autu i sl je također morbidno po mene samu.

Ne mislim da psihoterapija nije dobra, ima ljudi kojima je pomogla, bar mi tako tvrde ljudi na ovom forumu koje je pt spasila, ne znam ja idem previše kratko da mogu govoriti o nekim woow učincima, o smanjenju straha ili slično, štoviše moj se strah od raka povećao i užas mi je ali ipak idem zbog oni dana kada sam :mig:
Ne znam, premalo idem da moigu reći pomaže li ili ne. Ljudi jer pomaže??? h

Ja sam prva onako nesigurna i ni sama ne znam što radim i dali je to sve što radim psihoterapija i sav taj trud i kopanje mene po mojoj psiihi ispravno ali želim pokušati želim si dati priliku da vidim u čemu je stvar.

Imam užasnee faze i malo tko ih može shvatit nekada sam super a nekada mi se svijet ruši. Trenutno sam ok ali recimo da me i dalje strah i da sam na istoj stepenici gdje sam bila i prije 15 puta na prvom satu pt. Možda si u pravu? :ne zna::ne zna::confused:

tasha0705
28.06.2010., 22:41
ma, ne kažem da je pt glupost, bila bih luda, samo kažem kako je prošao moj susret s psihijatrom.

uros100
28.06.2010., 23:39
NO WAY! Necu to prihvatit, nikad, ne želim prihvatit da moram s tim živjet do kraja života.

jel živiš od početka?

leeloo27
29.06.2010., 09:20
Tasha naletila si na kretena od doktora, najlakše je isprdati se sa nečim i onda tutnuti lijekove i bok. A dobro, kad uzmemo u obzir da velika većina psihijatara (barem što sam čula za ove naše ovdje u mom gradu) i sami trebaju nekakav oblik psihološke pomoći onda ništa ni nečudi.

Ja ne znam, nikad nisam bila ni kod jednoga, al imam osjećaj da i kad bi mi trebala nekakva pomoć da bi je prije dobila od psihologa nego od psihijatra. :ne zna:

testistestis
29.06.2010., 12:03
jel živiš od početka?

Od negdi srednje škole.2,3 srednje.

uros100
29.06.2010., 12:13
Od negdi srednje škole.2,3 srednje.

i kaj se onda dogodilo?možeš u detalje ak oćeš

testistestis
29.06.2010., 12:18
i kaj se onda dogodilo?možeš u detalje ak oćeš

Poceo sam se crvenit pred ljudima,imat neki filing manje vrijednosti,da su svi prema potrebama ispred mene,zmotavat se u pričanju pa onda zbog toga se još više crvenit. mada realno znam da "ne vrijedim manje od ostalih" ali ponašam se po tom uzorku i ne mogu se počet ponašat kao "ravnopravan"...

uros100
29.06.2010., 12:21
Poceo sam se crvenit pred ljudima,imat neki filing manje vrijednosti,da su svi prema potrebama ispred mene,zmotavat se u pričanju pa onda zbog toga se još više crvenit. mada realno znam da "ne vrijedim manje od ostalih" ali ponašam se po tom uzorku i ne mogu se počet ponašat kao "ravnopravan"...

a koj bi bio uzrok tom početnom crvenjenju,i tom feelingu manje vriejednosti?, neki događaj,nekakva saznanja?koji je bio uzrok,ili se nešto postepeno događalo?

heleny 15
30.06.2010., 10:35
Ja jesam! :W:W:W

Sacreus
30.06.2010., 10:45
Mogu ja dobit na PP tu alternativnu metodu?

Pa naravno da se mogu izlijecit, kao i od svega drugoga, ali pitanje je, kao i u svemu drugome, da li se krece s pozicije ocekivanja da to netko drugi izlijeci ili smo spremni sami radi na sebi, suocavat se, borit i lijecit...

Lijekovi uklanjaju simptome, a ne rjesavaju uzroke niti mijenjaju ponasanje... a psihijatri (na uputnicu) su, ako se i bave nekim razgovorm, usmjereni na svoje psihodinamske teorije uzroka pa rijetko vode nekud pametno...

firestarter_17
30.06.2010., 12:43
Sigurno je da se mnogo ljudi izliječilo od socijalne fobije, ali isto je tako sigurno da ja nisam jedna od njih. :rofl:

Ovisno o tome koliko je fobijica ozbiljna, treba pristupiti terapiji u vidu lijekova, što više pričati o tome s psihijatrom i kopati po sklopu situacija koje su te mogle dovesti do postojećeg stanja. Dalje, nikako se ne treba bacati u situacije i prisiljavati na stvari za koje nisi siguran da bi ih mogao podnijeti, već početi od malenih stvari. Na primjer, nećeš odmah držati ogromne prezentacije pred ljudima (ako je u tome problem), već počneš s kavicama na kojima se oslobađaš i razgovaraš i postupno prema željenom cilju. Nemoj gajiti iluzije da ćeš se toga riješiti tako lako jer je to jedna podmukla boleštinica. Pristupi problemu realno, počni ga rješavati i ni u ludilu nemoj gubiti samopouzdanje zbog takvog nečega. Ne čini te to manje vrijednom osobom.

:)

fobijica :rofl: :s

EDIT: možeš je i imenovati. Ja svoju zovem Milica. :zubo: Osim toga, socijalna fobija često dolazi s prisilnim mislima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem i jednom specifično zafrknutom vrstom karaktera. Što opet ne znači da ti ne može biti bolje ako se potrudiš. :)

ah, kako je ovo točno...prisilne misli :/

btw. da nadodam, ja sam svoju socijalnu fobiju (smislit ću joj i ime :zubo: ) riješio dobrim dijelom, lijekovima naravno, bez toga ne znam kak bi išlo...uglavnom, ma imam još problema s tim, ali puno manje...ne znam kolko je to potpuno izliječivo...

Ja sam je djelomično izlječila kada sam shvatila da su ljudi glupi... :p

:)

testistestis
30.06.2010., 13:01
Ja jesam! :W:W:W

Sa čime? ljekovima?psihoterapijom?

testistestis
30.06.2010., 13:02
fobijica :rofl: :s



ah, kako je ovo točno...prisilne misli :/

btw. da nadodam, ja sam svoju socijalnu fobiju (smislit ću joj i ime :zubo: ) riješio dobrim dijelom, lijekovima naravno, bez toga ne znam kak bi išlo...uglavnom, ma imam još problema s tim, ali puno manje...ne znam kolko je to potpuno izliječivo...



:)

koji si lijek pio?

firestarter_17
30.06.2010., 13:32
cipralex, sad već više od godinu dana pijem...

testistestis
30.06.2010., 13:57
cipralex, sad već više od godinu dana pijem...

I ja ga pijem,vec dva mjeseca.Prije toga sam pio seroxat. Ako ti nije neugodno mozes li reci kako ti cipralex djeluje opcenito na libido tj da li ti se smanjila seksualna želja?

firestarter_17
30.06.2010., 14:07
Pa nemam problema s tim nikakvih...ne znam, nije kod svih isto valjda :ne zna:

znashtikosam
30.06.2010., 16:03
I ja ga pijem,vec dva mjeseca.Prije toga sam pio seroxat. Ako ti nije neugodno mozes li reci kako ti cipralex djeluje opcenito na libido tj da li ti se smanjila seksualna želja?

Ja sam žeMsko, ali meni je djelovala. Užas. :( Ali prođe ti nakon dva mjeseca, samo trebaš ustrajati. Cipralex je najbolji lijek na tržištu za liječenje depresije, anksioznosti i socijalne fobije. :)

ALLe
30.06.2010., 19:37
Hej ljudi , imam pitanje, dakle jučer sam uz izražen strah od raka imala i napadaj bjesa, dakle lako planem, jer to karakteristika anksioznosti? Koliko u mojoj priči pomaže autogeni treninzi?:rolleyes:

lily26
01.07.2010., 15:48
ajde nisam jedina koja je friški vozač, nisam vozila mj dana i sjednem u auto nakon tolko vremena(što je meni jako dugo:( , osjećam se ko neki krelac na cesti..... imam filing da ništ ne znam.....:(:(:(:(:(, vidim da svima prilagodba trajala mjesec, 2

onaj strah koji svi imamo, treba ga pobjediti:confused::confused::confused::confused:: confused:

Whereabout
01.07.2010., 15:56
Prilagodba da traje mjesec, dva? Jok, prava prilagodba - usavršavanje vještina, familijariziranje s autom, osjećaj za prostor, svladavanje strahova od raznih prometnica i prometala - traje, kako je gore već napisala Štrikalica, oko 6 mjeseci.

Dajte si vremena, ljudi, pa nije to igračka. Ja sam vozila kilometre i kilometre iz dana u dan, i to silom prilika (trebala sam auto i nije išlo drugačije), i zbilja je trebalo oko 6 mjeseci dok je većina problematičnih stvari nestala, ili se bitno smanjila. Vožnja uzbrdo je bila horor, zagrebački rotor kod Jadranskog mosta totalni užas, dok si nisam sama olakšala mic po mic shvativši kako mi je bolje. Za to treba proći vrijeme, moraš, kao prvo, proći određene situacije da bi uopće uočio/la problem, a tek onda postupno rješavanje tog problema i uvježbavanje...

lily26
01.07.2010., 16:24
Prilagodba da traje mjesec, dva? Jok, prava prilagodba - usavršavanje vještina, familijariziranje s autom, osjećaj za prostor, svladavanje strahova od raznih prometnica i prometala - traje, kako je gore već napisala Štrikalica, oko 6 mjeseci.

Dajte si vremena, ljudi, pa nije to igračka. Ja sam vozila kilometre i kilometre iz dana u dan, i to silom prilika (trebala sam auto i nije išlo drugačije), i zbilja je trebalo oko 6 mjeseci dok je većina problematičnih stvari nestala, ili se bitno smanjila. Vožnja uzbrdo je bila horor, zagrebački rotor kod Jadranskog mosta totalni užas, dok si nisam sama olakšala mic po mic shvativši kako mi je bolje. Za to treba proći vrijeme, moraš, kao prvo, proći određene situacije da bi uopće uočio/la problem, a tek onda postupno rješavanje tog problema i uvježbavanje...

definitivno mi ništ ne preostaje nek sjest u auto i polako vozit, vidim da mu šogor sa mnom imal posla :D:D:D:D a jbg, bolje da je tak neko da nije nikak
istina treba puno vožnje da tehniku uhvatiš, mnogo prakse i strpljenja, a ostali vozači bi trebali imati obzira i oni su nekada bili "friški vozači :), al će biti zanimljivo ljeto:)

Whereabout
01.07.2010., 16:37
definitivno mi ništ ne preostaje nek sjest u auto i polako vozit, vidim da mu šogor sa mnom imal posla :D:D:D:D a jbg, bolje da je tak neko da nije nikak
istina treba puno vožnje da tehniku uhvatiš, mnogo prakse i strpljenja, a ostali vozači bi trebali imati obzira i oni su nekada bili "friški vozači :), al će biti zanimljivo ljeto:)

Ma ne brini, da, svi su nekad bili početnici, osim toga nećeš biti prvi početnik kojeg će drugi vozači sresti na cesti.

Btw. vidjela sam da neki na stražnje staklo stavljaju natpis (možeš sama isprintati): mladi vozač. Mislim da to zbilja može u nekim situacijama pomoći. Npr. da ti ne trube ako malo zapinješ na semaforu, ili pri uključivanju na cestu i sl. :)

Iako uvijek trube, na to se privikni - meni i dan danas netko zatrubi. Neki dan kamiondžija na semaforu najprije mi se nabija odozada i prilazi na desetak centimetara, a onda mi trubi, iako vidi da već lagano krećem, na samu izmjenu žutog u zeleno. Pa da ne povjeruješ. I onda, budući da je to bilo skretanje na velikom raskršću, zaostaje za mnom deset metara.
Ili kad ti živčano potrube u znak protesta što si stala na pješačkom, a vide da je na semaforu koji se nalazi neposredno iza pješačkog crveno i da će ionako morati stati. :bang:

Dakle, lako za šogora :D, pazi se samo da te drugi bezobrazni vozači po cesti ne uzrujavaju jer na taj način možeš napraviti nešto nepromišljeno - ne reagiraj na trubu živčanog vozača iza sebe, nego lijepo po propisu prati promet i vozi kad vidiš da je sigurno. Sretno.

lily26
01.07.2010., 21:47
Ma ne brini, da, svi su nekad bili početnici, osim toga nećeš biti prvi početnik kojeg će drugi vozači sresti na cesti.

Btw. vidjela sam da neki na stražnje staklo stavljaju natpis (možeš sama isprintati): mladi vozač. Mislim da to zbilja može u nekim situacijama pomoći. Npr. da ti ne trube ako malo zapinješ na semaforu, ili pri uključivanju na cestu i sl. :)

Iako uvijek trube, na to se privikni - meni i dan danas netko zatrubi. Neki dan kamiondžija na semaforu najprije mi se nabija odozada i prilazi na desetak centimetara, a onda mi trubi, iako vidi da već lagano krećem, na samu izmjenu žutog u zeleno. Pa da ne povjeruješ. I onda, budući da je to bilo skretanje na velikom raskršću, zaostaje za mnom deset metara.
Ili kad ti živčano potrube u znak protesta što si stala na pješačkom, a vide da je na semaforu koji se nalazi neposredno iza pješačkog crveno i da će ionako morati stati. :bang:

Dakle, lako za šogora :D, pazi se samo da te drugi bezobrazni vozači po cesti ne uzrujavaju jer na taj način možeš napraviti nešto nepromišljeno - ne reagiraj na trubu živčanog vozača iza sebe, nego lijepo po propisu prati promet i vozi kad vidiš da je sigurno. Sretno.

thx draga, ajde sad si me malo smirila, bolje je da ja vozim polako i sigurno, na odredište bum došla, ima vremena:mig::mig::mig:
danas su me i prestizali i trubeli,a kaj sad, bolje da se vozim ko penzić sada, trenutno mi ne smeta, a kome se žuri nek me prestigne:p:p:p:

heleny 15
02.07.2010., 10:05
Sa čime? ljekovima?psihoterapijom?
Psihološkom terapijom.:D

9009
02.07.2010., 10:17
Ja sam žeMsko, ali meni je djelovala. Užas. :( Ali prođe ti nakon dva mjeseca, samo trebaš ustrajati. Cipralex je najbolji lijek na tržištu za liječenje depresije, anksioznosti i socijalne fobije. :)

ne postoji lijek koji LIJEČi. Samo blokira ili potiskuje.

Pogledaj post od waka:top:

E-nigma
02.07.2010., 12:09
Da li se itko izliječio od socijalne fobije?
Ali u potpunosti? Da li je to uopće moguče? I ako je, na koji način?Prekjučer sam na jednoj dokumentarističkoj njemačkoj TV stanici (mislim n-tv ili n-24) gledao genijalnu emisiju o hipnozi.

Bio je primjer djevojke koju su hvatali napadi panike pri izlascima vani (ulica, dućan), kada ju je netko pogledao.

Nakon hipnoterapije, stvar je bila riješena.

Nisu rekli kakve sugestije su davane.

Vjerojatno pomaže ako je hipnotizer psiholog koji razumije mehanizme takvih fobija, pa daje sugestije koje djeluju na razini tih mehanizama.

Sacreus
02.07.2010., 12:21
Nisu rekli kakve sugestije su davane.

Mozda nikakve :mig:

ALLe
02.07.2010., 15:41
???:rolleyes:

IzgubljenaZebra
02.07.2010., 18:51
Ja sam u fazi rješavanja psihoterapijom. Korak po korak ide na bolje. Neke situacije mi više nisu problem, al ima još toga za poraditi.

Ja bi najradije da neko izvede na meni neku hipnozu, pucketne prstima i da sam druga osoba bez socijalne fobije i anksioznosti:ne zna:

Ali prihvatila sam da sam s tim rođena i ne mogu biti netko drugi, već poraditi na sebi.

Samo hrabro:top:

ALLe
04.07.2010., 10:55
evo me opet sa istim primislima i strahom od boleščura i od raka i općenito nekada se osjećam kao da sam zarobljena u cijeloj priči i da nema izlaza, ovo stvarno već dugo traje, premda sam bolje i dalje ne vidim neki preveliki pomak. Strahujem i dalje i za sebe i za bližnje i svjesna sam kako nema smisla strahovati alli u nekom trenu me obuzme strah i ja sama sam pred zidom i ne mogu protiv straha... Te situacije ne mogu nisačime povezati da stvar bude gora i gora.

pOČELA sam sanjati kako sam bolesna, ili još smješnije sanjam nešto pogledam u sanjaricu i piše biti ćete bolesni a jaaaaaaaaaaaa gotova... Premda ne vjerujem u te sanjarice i iino sranja ali svejedno meni dovoljno da me poljulja malo...Strašnno i strašno, kada će stat ovo?

ALLe
06.07.2010., 11:17
evo me opet sa istim primislima i strahom od boleščura i od raka i općenito nekada se osjećam kao da sam zarobljena u cijeloj priči i da nema izlaza, ovo stvarno već dugo traje, premda sam bolje i dalje ne vidim neki preveliki pomak. Strahujem i dalje i za sebe i za bližnje i svjesna sam kako nema smisla strahovati alli u nekom trenu me obuzme strah i ja sama sam pred zidom i ne mogu protiv straha... Te situacije ne mogu nisačime povezati da stvar bude gora i gora.

pOČELA sam sanjati kako sam bolesna, ili još smješnije sanjam nešto pogledam u sanjaricu i piše biti ćete bolesni a jaaaaaaaaaaaa gotova... Premda ne vjerujem u te sanjarice i iino sranja ali svejedno meni dovoljno da me poljulja malo...Strašnno i strašno, kada će stat ovo?

:ne zna::kava::confused::confused::ne zna::ne zna::ne zna:

ALLe
08.07.2010., 19:51
Evo mene opet sa mojim strahom od raka danas sam došla opet dr i onako žena me pitala dobro pa jesi ti ipoondar... Ja si onak mislim, ne nisam ali me prokleto strah raka.
Rekla mi je terapeutkinja kako ide na godišnji a u meni kaos nastao što ako me opet šizne paničan strah što ako ovo ili onO :confused:
sTRAH me perioda dok je nema nekako... MJESEC DANA... Ona smatra da je to ok jer da ću ja naučiti malo živjeti sama sa sobom bla bla, rekoh WTF pa ja tako živim već dugo...

mene strah da ne poludim skroz dok nje nema

*Lotta*
14.07.2010., 14:54
Pozdrav!
Naime, ponosna sam vlasnica fobije da će mi netko usred noći doći na vrata. Znam ja da su ona zaključana, da imam momka koji se bavi borilačkim, da imam psa koji laje ko manijak, da mogu zvati policiju, uzeti malj, čekić, metlu, koga i što god, ali samo da čujem šum pred vratima premrem od straha. Najveća fobija mi je da će me iz sna nespremnu probuditi neko kuckanje, ili u najgorem slučaju usto i dozivanje mog imena. :rolleyes:
Prije nekoliko godina bilo je kulminiralo do te mjere da sam noću sama sebi čuvala stražu a danju spavala koliko mi je svakodnevnica to dozvoljavala....:ne zna:

Sad pitanje za sve fobičare. Kako se okolina nosi s tim vašim problemom, je li netko imao sličan problem i kako ga je riješio? Mislim da me više-manje ni jedan dečko (uključujući i sadašnjeg) nikad nije shvaćao po tom pitanju ozbiljno kada bih ga zamolila da ne ode spavati nego da ostane samnom jer ja naprosto umirem od straha. Ok, u sadašnjem stanu nemam tako izražene fobije da ne idem spavati po noći, no u vikendicu na moru više ni ne idem. No, spavanje na otvorenom i u šatoru je ok.

Fobija je ostatak davno proživljene traume zvane rat kad su usred noći upadali u kuće, klali, ubijali i odvodili ljude. Ali, mislim da je vrijeme da je zaliječim jer ne mogu ni dan danas preko noći ostatati nigdje sama, ne rijetko sam ne ispavana i zamjeram okolini što ne pokazuje dovoljno razumijevanja za strah od kojeg se preznojavam, drhtim, brojim i iščekujem minute do zore......:(

ALLe
14.07.2010., 18:12
Evo mene opet sa mojim strahom od raka danas sam došla opet dr i onako žena me pitala dobro pa jesi ti ipoondar... Ja si onak mislim, ne nisam ali me prokleto strah raka.
Rekla mi je terapeutkinja kako ide na godišnji a u meni kaos nastao što ako me opet šizne paničan strah što ako ovo ili onO :confused:
sTRAH me perioda dok je nema nekako... MJESEC DANA... Ona smatra da je to ok jer da ću ja naučiti malo živjeti sama sa sobom bla bla, rekoh WTF pa ja tako živim već dugo...

mene strah da ne poludim skroz dok nje nema

I opet me strah tih limfnih čvorića naotečen mi je jedasn na lijevoj strani i ne prolazi a u meni kopni polako strah, za dva tjedna sam naručena na uzv vrata (na svoju inicijativu) i sada čekam a strah me straaaašnoo ,,,.

Katastrofa mi je sve to stalno osluškujem nove simptome i iste nalazim :(

Mala Plava!!!
17.07.2010., 13:46
entomofobija je naziv za strah od kukaca. u ovaj poremećaj spadaju akarofobija strah od grinja i arahnofobija strah od paukova.

to može biti :
-razuman strah temeljen na znanju ili iskustvu (pčele, ose, obadi, komarci)
-nerazumna, ali kulturološki objašnjiva odvratnost (žohari, muhe)
-za ovaj strah se kažu da nastaje zbog neinformiranosti, cime se ne slažem, strah je strah, jer po meni je ružnije vidit skakavca nego komarca, al dobro..(skakavci, bogomoljke, cvrčci)

izbor kukaca kao fobijskog objekta može biti slučajan, simboličan ili savršeno logičan. negdi sam citala da to ima i seksualni objekt, npr. kad ugledamo neku baju onda se obicno bojimo da nebi ušla unutra u tijelo, preneseno- strah od penetracije.

ovu sam temu otvorila jer imam pravu fobiju od skakavaca, mislim i od drugih nekih kukaca, ali skakavci su mi najgori. :s :mad:

imate li vi neki baš razvijen strah od nekog kukca?

i ja imam pravu fobiju od skakavaca!!!! jednostavno te zivotinje nemogu ni vidit na slici, ni na tv (cak nevolim gledat ni one sa crtica )a tek uzivo... uzass!!! navecar nekad nemogu zaspat jer ga stalno "vrtim" po glavi !! :rolleyes:
i zanima me.. jel postoji neki nacin da se rijesim tog straha???
inace ljeti nemogu normalno setat ulicom nego stalno buljim u pod da nebi vidila kojeg!! i obavezno neko mora bit sa menom da ga ubijee dok ja kad ga vidim otrcim bar 30-ak m.! :(

heeellp!!! :s

p.s. vjerovatno ovo necete shvatit ozbiljno nego ce te se pocet smijat! :ne zna:
:D:D:D:D

Rippersenzibilna
17.07.2010., 15:29
Meni to nije smiješno,savršeno te dobro razumijem.Ti barem imaš fobiju samo od skakavaca,ja tako reagiram na sve što se mrda:rolleyes:

Mala Plava!!!
17.07.2010., 20:45
Meni to nije smiješno,savršeno te dobro razumijem.Ti barem imaš fobiju samo od skakavaca,ja tako reagiram na sve što se mrda:rolleyes:

:) :mig:

daa... ja se bas uzasno bojim tih glupih skakavaca al se ist tako bojim svih vrsta buba... :mama: njih nemogu gledat ni na slikama, ni tv,... al skakavaca se bas panicno bojim...
al se zato ne bojim zmija!!:lux: heheh :cerek: :D njih amo rec i volim!! :D

Rippersenzibilna
17.07.2010., 21:02
:) :mig:

daa... ja se bas uzasno bojim tih glupih skakavaca al se ist tako bojim svih vrsta buba... :mama: njih nemogu gledat ni na slikama, ni tv,... al skakavaca se bas panicno bojim...
al se zato ne bojim zmija!!:lux: heheh :cerek: :D njih amo rec i volim!! :D

ooooooooo ne mogu vjerovati,ti si prva koja mi je tako nešto rekla a zapanjilo me je upravo zato jer je ista stvar kod mene!!! Bili jednom na nekom izletu i odjednom nastala frka -ZMIJAAAAA!!!- svi se razbježali.Ja sam je ubila.Mislim se,jebala vas zmija.S druge strane,da vidim cvrčka ili najobičniju žabu urlam na sav glas:brukica:Jedina buba koje se ne bojim je buba mara:cerek:

Ianus
17.07.2010., 22:48
Ja sam se prije manje bojao insekata raznih, ali sada taj strah bude popraćen i tjelesnim reakcijama.

Npr. neku večer sam u sobi našao ogromnog leptira i prvo sam stajao pola minute i gledao u to, onda sam krenuo po raid u kupaonu (:D) i nazad u sobi sam ga pošpricao. Leptirčina je počela letjeti. Srce mi kuca samo što ne ispda. U trku izlazim iz sobe sav preznojen i ne vraćam se narednih 2 sata za slučaj da je još živ. :D

Mala Plava!!!
18.07.2010., 00:47
ooooooooo ne mogu vjerovati,ti si prva koja mi je tako nešto rekla a zapanjilo me je upravo zato jer je ista stvar kod mene!!! Bili jednom na nekom izletu i odjednom nastala frka -ZMIJAAAAA!!!- svi se razbježali.Ja sam je ubila.Mislim se,jebala vas zmija.S druge strane,da vidim cvrčka ili najobičniju žabu urlam na sav glas:brukica:Jedina buba koje se ne bojim je buba mara:cerek:

hahahhahahaha... etoo.. bas mi je drago...neko ko jaa!!!! :D
samo kad ja nekome kazem da se bojim tih uzasnih buba svi mi se smiju! :D :confused:
cudno im je da neko može imat tako panicni strah os buba (posebno skakavaca :() a neboji se zmijaa! ja sam ih cak hvatala sa mrezama!! ahhahah :kava: :D

Mala Plava!!!
18.07.2010., 00:51
Ja sam se prije manje bojao insekata raznih, ali sada taj strah bude popraćen i tjelesnim reakcijama.

Npr. neku večer sam u sobi našao ogromnog leptira i prvo sam stajao pola minute i gledao u to, onda sam krenuo po raid u kupaonu (:D) i nazad u sobi sam ga pošpricao. Leptirčina je počela letjeti. Srce mi kuca samo što ne ispda. U trku izlazim iz sobe sav preznojen i ne vraćam se narednih 2 sata za slučaj da je još živ. :D

daa! tako je i kod mene!!!!!!!!! :( :( :(
i leptira se bojimm!!!!!!! :mama:

Mala Plava!!!
18.07.2010., 00:55
ee i... znate onu reklamu od coca cole!?
ugl.. na njoj ima skakavaca i uvik kad je ona na tv ja brzinom munje izletim iz dnevnog boravka!!!!!! hahahahahahh :D :(

nekome je sad to smisno ili glupo... al jednostavno se nemogu prestat bojat... :(

little tasha
18.07.2010., 16:41
Kukci... ne mogu ni opisati koliko ih se bojim. Kad primjetim nekog u svojoj blizini uhvati me panika, gotovo sam na rubu plača, zatvorim se u neku prostoriju u nadi da će izaći kroz prozor, obavezno pregledavam svoju sobu prije spavanja da mi se neki od njih ne bi zavukao u krevet. Ne mogu ih ni ubiti, čak ni raidom jer me strah da će onda početi panično letjeti ili skakati i tako doći do mene

Mala Plava!!!
19.07.2010., 02:35
Kukci... ne mogu ni opisati koliko ih se bojim. Kad primjetim nekog u svojoj blizini uhvati me panika, gotovo sam na rubu plača, zatvorim se u neku prostoriju u nadi da će izaći kroz prozor, obavezno pregledavam svoju sobu prije spavanja da mi se neki od njih ne bi zavukao u krevet. Ne mogu ih ni ubiti, čak ni raidom jer me strah da će onda početi panično letjeti ili skakati i tako doći do mene

heheh... suosjecam!!! :cerek:

Ianus
19.07.2010., 16:53
Kukci... ne mogu ni opisati koliko ih se bojim. Kad primjetim nekog u svojoj blizini uhvati me panika, gotovo sam na rubu plača, zatvorim se u neku prostoriju u nadi da će izaći kroz prozor, obavezno pregledavam svoju sobu prije spavanja da mi se neki od njih ne bi zavukao u krevet. Ne mogu ih ni ubiti, čak ni raidom jer me strah da će onda početi panično letjeti ili skakati i tako doći do mene

Ne znam na kojem točno principu djeluje raid, ali "moji" kukci uvijek počnu letjeti (barem oni koji mogu :D), a oni neleteći se počnu ili penjati po zidu ili se nekuda u krug vrte. Kad su leteći u slučaju begam van iz sobe, ali ove gmižeće promatram kak se muče. :o

little tasha
19.07.2010., 21:07
Jednu noć dok sam hodala po sobi u mraku stala sam na skakavca. Baš ja, u čitavoj prostoriji točno na njega. Neugodno iskustvo...Hvala bogu imala sam čarape...završile su u smeću

Bubamalica
19.07.2010., 23:18
Molim pomoć .... patim od paničnog već duže vrijeme ... odnosno ja patim ali ga nemam jer izbjegavam situacije. Sada napokon odlazim na put u drugu državu 2 ipol sata leta. Zanima me da li je netko išao na put tko je imao nekada panične od putovanja i da li je 2 helexa od 0,5 dovoljno za smirenje i da mi je sve ravno. Mene nije strah od leta već kada dođem tamo i smjestim se i smirim onda me obično uhvati. Molim savijet hvala

Ludacha87
20.07.2010., 19:01
Pozz ljudovi!!

Evo nedavno sam na netu pronasao nesto zanimljivo, sto me dosta fasciniralo i zacudilo. Cega se ljudi sve boje, heh, pa sam to morao podjeliti s vama da cujem i vase komentare.
Fobije:

- Klaustrofobija (strah od zatvorenog prostora)
- Ofidiofobija (strah od zmija)
- Onomatofobija (strah od toga da ćete čuti određenu riječ)
- Ornitofobija (strah od ptica)
- Gamofobija (strah od braka)
- Triskaidekafobija (strah od broja 13)
- Penterafobija (strah od punice)
- Megalofobija (strah od velikih stvari)
- Ksenofobija (strah od stranaca)
- Astrafobija (strah od grmljavine)
- Patofobija (strah od bolesti)
- Kakofobija (strah od ružnoće)
- Hemofobija (strah od krvi)
- Ergofobija (strah od posla)
- Androfobija (strah od muškaraca)
- Genofobija (strah od sexa)
- Pedofobija (strah od djece)
- Arahnofobija (strah od pauka)
- Hippopotomonstrosesquippedaliofobija (strah od dugih riječi)
- Testofobija (strah od testiranja)
- Plutofobija (strah od bogatstva)
- Agorafobija (strah od otvorenog prostora i javnih mjesta)
- Tripanofobija (strah od injekcija)
- Akrofobija (strah od visine)
- Kaliginefobija (strah od lijepih žena)
- Monofobija (strah od samoće)
- Autofobija (strah od samog sebe)



Cega se vi bojite, da li imate neku fobiju ? Koja vam je od navedenih najgluplja fobija, a koja najgora ? Sta mislite kako je tim ljudima - fobicarima ? I koliko jedna fobija moze ugrozit neciji zivot?

I dodala bih jednu od najvećih, strah od zubara... :(

Nietreink
20.07.2010., 19:22
Ja imam strah od stalkera.....stalkerofobija?

Celestar1975
23.07.2010., 05:11
Za konobarenje nemam spretnosti i brzine, mislim da bi mi tacna s pićem letila na sve strane, ta kad odem na kavu treba mi minuta da je premjestim sa stola na stol jer me stalno strah da će mi pasti. Fizikalija? Kakva? Za građevinu još od djetinjstva imam strah od visine. Jednom dok sam kratko radio u skladištu i popeo se na 5 m visoku policu skidajući robu imao sam osjećaj da se sve oko mene ljulja , hodao sam ko pijan, brzo sam panično silazio. Trenutno tražim posao za skladišnog ili kuhinjskog radnika, ali opet s obzirom na moju sporost i nespretnost bojim se da ako se i zaposlim kao kuhinjski radnik da bi bilo krvi na sve strane od izrezanih ruku i prstiju. U stvari više nisam pametan što se tiče posla. Tražim, a neznam što tražim, a što nađem to prije ili kasnije na neki način sjebem. Čista besciljnost, bezperspektivnost, strah i rastresenost. Skužio sam jedino da što je na mene pritisak ili stres veći to postajem rastreseniji i zaboravniji dok se na kraju totalno neblokiram. A pritisak raste pogotovo kad poslodavac skuži da sam usporen i zaboravan što sam i inače u životu pa imam i problema sa druženjem i prijateljima, naime nikako neuspjevam pohvatati konce u razgovoru, a i često mi se događam da pričam o nečemu što sam već rekao ali sam u par dana ili sati zaboravio da sam to već rekao. Još gore je kad mi drugi nešto kažu, a ja to praktički odmah zaboravim. Ukratko,teško je živjeti sa konstantnim osjećajem da za život (samostalni) nisam sposoban, a naizgled drugima se čini dok me neupoznaju da je sve uredu.

Eto, jedan mi je frend rekao da to nije normalno koliko se bojim posla i da bih sa 34 godine konačno morao nešto raditi. No, s obzirom na moju rastresenost, zaboravljivost, usporenost, zbunjenost, sporo shvaćanje mislim da moji strahovi vezani uz posao nisu neutemeljeni. :(

Celestar1975
23.07.2010., 05:44
Ili možda zato što je malo ljudi čulo za ergofobiju:p
Imash li ti problema tipa dysgrafia, dyspraxia, disleksija i sl???

Da imam problema sa svim time, nisam znao kaj je kaj pa sam malo progoglao i u svemu navedenom sam se našao. Mislim ispuštanje riječi i slova prilikom pisanja i govora, mislim na jednu riječ a kažem drugu, nespretnost, da sve ove moje osobine su očito povezane sa nekim od ovih poremećaja, šteta što to nije bilo na vrijeme prepoznato od strane mojih roditelja pa da se lječim , ovako sa 34 godine mi je prekasno. Evo dok sam ovo napisao već sam se morao ispravljati i dodavati ispuštena slova (a ispravio sam riječi: mislim umjesto mslim, ispravio umjesto isparvo). To me ustvari frustrira kad se stalno moram ispravljati bilo u govoru ili pismu, stalno se bojim da će me drugi smatrati budalom. Najgore dok sam radi morao sam se nekoliko puta provjeravati i ispravljati da bi bilo točno, ukoliko u međuvremenu nebih zaboravio što u stvari trebam napraviti. (Ispravak trebam umjesto trebab). Čitao sam neke svoje stare (ispravak stare umjesto stre) postove sa drugih tema koje mi se nije dalo ispravljati, mislim to je prestrašno. Ah da ne trebam ni napominjati (ispravak napominjati umjesto napominjti) da je profesorica iz hrvatskog dok sam išao u školu imala pune ruke posla sa mojim zadaćnicama i lektirom.

NewYorkNewYork
23.07.2010., 19:19
Ja imam problema sa ergofobijom!!

Strah me posla i toga da pred drugima ne ispadnem glupa. Uvijek se ustrtarim i ne razmišljam o onome što trebam raditi, nego samo o tome kako ću ispasti glupa. Kad sam u dućanu,bolnici,u kafiću...gledam blagajnicu, med.sestre, konobare kako vješto rade s ljudima, i mislim si kako ja to nikad nebi mogla. :(
Znam da nisam glupa, ali to što ja to znam nije dovoljno. Unatoč tome bojim se posla. Sreća da studiram pa nisam primorana sad odmah tražiti posao.

Iako,rado bi ljeti radila nešto sitno,ali ne mogu :( ne od ljenosti, nego od STRAHA!!!

Celestar jesi li ti pokušao potražiti stručnu pomoć?
Ja sam se jednom naručila kod psihologice, ali sam morala otkazati taj susret zbog ispita, javila preko maila da me naruči za drugi dan, nakon toga mi se više ni nije javila. Obeshrabrila me u daljnjem traženju pomoći.

Znam da nisam nesposobna, i da je moj strah iracionalan. Evo, Celestar, čitam tvoje postove. Pišeš suvislo, i zvučiš pametno i načitano. Ne vjerujem da si nesposoban za rad. Ali kužim da je problem i strah u tvojoj glavi velik i nerješiv, kao što je moj u mojoj glavi.

neverin7
23.07.2010., 20:35
Nisam čitao što ste sve napisali, pa ču to učiniti sutra jer mislim da sam i ja to dobio u posljednje vrijeme.

Zadnje sam pisao ispit iz matematike iz Državne mature i nisam mogao ga jednostavno pisati, bio sam toliko rastresen i tjeskoban. Nije bilo lijepo zavšilo.

metropolitan
23.07.2010., 21:42
E bas sam htjela otvoriti slicnu temu. Skoro sam dozivjela takav neuspijeh na poslu da sam dobila zivcani slom. Razboljela sam se. Naravno, odmah sam razmisljala kako odustati, sakriti se u misju rupu. Ubiti se. Jos uvijek sam pod utiskom, osjecam se jadno, nemam volje ni za cim. I da, imam sve te simptome koje ste ovdje nabrojali, mucnine, bolove u stomaku, glavobolje kad trebam ici na posao i komunicirati sa ljudima. Ne znam sto cu.

NewYorkNewYork
23.07.2010., 21:50
E bas sam htjela otvoriti slicnu temu. Skoro sam dozivjela takav neuspijeh na poslu da sam dobila zivcani slom. Razboljela sam se. Naravno, odmah sam razmisljala kako odustati, sakriti se u misju rupu. Ubiti se. Jos uvijek sam pod utiskom, osjecam se jadno, nemam volje ni za cim. I da, imam sve te simptome koje ste ovdje nabrojali, mucnine, bolove u stomaku, glavobolje kad trebam ici na posao i komunicirati sa ljudima. Ne znam sto cu.

Bojiš se tuđe osude ukoliko nešto krivo napraviš? Bojiš se da ne ispadneš nesposobna/glupa?

metropolitan
24.07.2010., 06:12
Bojiš se tuđe osude ukoliko nešto krivo napraviš? Bojiš se da ne ispadneš nesposobna/glupa?

Bojim se svega zivog! Nakon ovog mi je samopouzdanje nula. i najmanji neuspijeh i kritika me tako sjebu da mi dodje samo se zatvorit negdje i ne izlazit do starosti.

NewYorkNewYork
24.07.2010., 10:05
Ja se bojim i kada se trebam naručiti ili otići doktoru ili napraviti nešto za sebe (u nekoj ustanovi npr). Bojim se da se neću snaći, da će me drugi čudno gledati :rolleyes:

Skripta
25.07.2010., 15:38
Da imam problema sa svim time, nisam znao kaj je kaj pa sam malo progoglao i u svemu navedenom sam se našao. Mislim ispuštanje riječi i slova prilikom pisanja i govora, mislim na jednu riječ a kažem drugu, nespretnost, da sve ove moje osobine su očito povezane sa nekim od ovih poremećaja, šteta što to nije bilo na vrijeme prepoznato od strane mojih roditelja pa da se lječim , ovako sa 34 godine mi je prekasno. Evo dok sam ovo napisao već sam se morao ispravljati i dodavati ispuštena slova (a ispravio sam riječi: mislim umjesto mslim, ispravio umjesto isparvo). To me ustvari frustrira kad se stalno moram ispravljati bilo u govoru ili pismu, stalno se bojim da će me drugi smatrati budalom. Najgore dok sam radi morao sam se nekoliko puta provjeravati i ispravljati da bi bilo točno, ukoliko u međuvremenu nebih zaboravio što u stvari trebam napraviti. (Ispravak trebam umjesto trebab). Čitao sam neke svoje stare (ispravak stare umjesto stre) postove sa drugih tema koje mi se nije dalo ispravljati, mislim to je prestrašno. Ah da ne trebam ni napominjati (ispravak napominjati umjesto napominjti) da je profesorica iz hrvatskog dok sam išao u školu imala pune ruke posla sa mojim zadaćnicama i lektirom.

Ovako kolega forumash, kao prvo najvažnije je da shvatiš da nisi ni glup ni lijen nego si drugačiji, naime tvoj mozak je drugačiji, nervni završci nisu se do kraja formirali i zato imash tih problema, znači čisto fizička stvar, kužiš:kava:

Kao drugo, disgrafia, disleksija i sl ne mogu se liječiti tako da ti to bude jasno:kava: To nisu bolesti nego jednostavno takva stanja a službena medicina dan danas zna jako malo o tim stvarima:kava:

Kao treće, nemaš što kriviti roditelje jerbo situacija u Hrvatskoj je loša a kad si ti bio dječak situacija je bila očajna i preočajna što se tiče prepoznavanja ovih poremećaja od strane struke:ne zna:

Kao četvrto, iako tu nema prave medicinske pomoći možeš si pomoći vježbom i najvažnije da prihvatiš takav život kakav ti je, nemoj očajavati..........
U vezi posla, ti npr ne moš konobarit, nemaš nikakve šanse za to ali valjda ima koji posao kojeg mogu i obavljat osobe sa smanjenim motoričkim vještinama:kava:

Kao peto, nadam se da sam vam pomagao kolega:mig:

kao šesto, ja takodjer ispravljam svoje postove što hoće reć da imam disgrafiu i sl ali ne očajavam, zaposlen sam i imam donekle nekakav društven život:mig:

IzgubljenaZebra
25.07.2010., 17:57
Nisam znala da to postoji. :misli: Definitivno to mogu sebi pripisati pored anksioznosti, socijalne fobije i manjka samopouzdanja. Sve je to povezano i kod mene se tako poklopilo da nisam bila sposobna naći i obavljati posao.

Dala sam otkaz na prvom radno mjestu jer nisam mogla izdržati (mučnine, nesanica, glavobolja, tjeskoba...). Stalno sam se pitala dali uopće radim dobro, kako da obavim neki zadatak, da ne ispadnem nesposobna. Posao je tipa javnog nastupa. Kod odabira fakulteta nisam bila svjesna da imam problema sa socijalnom fobijom. Možda bi se u nekom drugom zanimanju bolje snašla. Ali pošto sam sam završila to i interesira me, potražila sam pomoć psihologa.

Poslije otkaza sam se osjećala jadno i kao što metropolitan kaže najradije bi se sakrila u mišju rupu i nikad izašla iz nje. Divila sam se svima kako idu na posao i obave ga bez problema. Svi su mi govorili pa treba ti radnog iskustva, svima nam je tako bilo. No ja sam mislila da jednostavnu lažu, da sam ja jedino tako nesposobna.

pa normalno je da imaš strahove od posla u kojem nemaš radno iskustvo. Što više znaš o onom što radiš i što više imaš iskustva to ti vremenom raste radno samopouzdanje. Isto tako, kad se tek zaposliš, treba neko vrijeme da se adaptiraš u novu okolinu....sve je to ok, nisu to nikakve bolesti i fobije...
Nekad treba realno procijeniti sebe i svoje radne sposobnosti i dat si vremena da savladaš sve izazove.:)
:top:

Kasnije sam radila 2 mj zamjene i izdržala sam. Pa svojoj glavi objašnjavam da ipak mogu i da moj problem nije tako velik i nerješiv. Zapravo je sve to normalno i puno je ljudi sa sličnim problemom. Al to sam osvijestila tek kroz razgovore sa psihologom. Nije mi posao bio jedini problem. Bilo me strah i običnog telefonskog razgovora, obavljanja nečega za sebe, javljanja u razredu,vožnje... Danas mi ništa od toga nije problem, tj. strah je minimalan i podnošljiv.

znashtikosam
25.07.2010., 19:58
Nisam čitao što ste sve napisali, pa ču to učiniti sutra jer mislim da sam i ja to dobio u posljednje vrijeme.

Zadnje sam pisao ispit iz matematike iz Državne mature i nisam mogao ga jednostavno pisati, bio sam toliko rastresen i tjeskoban. Nije bilo lijepo zavšilo.

Tak sam ja pisala prijemni ispit (na svu sreću, ipak sam prošla). Potražio pomoć ili ne, ne smiješ odustajati. Čovjek se s vremenom navikne.

Još uvijek se tresem, ali sada uspijevam napisati svaki ispit do kraja. :D

neverin7
26.07.2010., 11:17
Tak sam ja pisala prijemni ispit (na svu sreću, ipak sam prošla). Potražio pomoć ili ne, ne smiješ odustajati. Čovjek se s vremenom navikne.

Još uvijek se tresem, ali sada uspijevam napisati svaki ispit do kraja. :D

Prebrodit ću to. To je sve u glavi.

Nadalje sam skužio da imam problem s pisanjem. Kao što kad Celestar piše: moram paziti da ne izostavim slova ili da ne iskrivim riječi.

Ponekad mi se zna dogoditi da isprještam riječi u samoj riječi ili da napišem riječ koja je slična pravoj riječi ali nema smisla.
U stranim jezicima, pogotovo u njemačkom, mi je problem pisati.Redovito bih dobio 2 posebno kod diktata. Trebao bih se potruditi za vušu ocjenu.

I kod hrvatskog imam isti problem. Često slažem rečenice koje nemaju smisla : redoslijed je užasan, riječi su u krivom padežu, nedostaju slova, ponavljam dvije riječi ta redom, ali sam radio na tome.
S time da imam opširan vokabular, čak sam išao na Lidrano ( pisao pjesme i osvojio prvu nagradu), što znači da je sve u redu jednim dijelom.

Trebalo mi je ponekad 4 do 3 sata napisati lektiru. Do 10 sati da napišem neki seminar.

Zanima da li je to poremećaj ili nešto drugo. Htio bih umanjiti učinke tog poremećaja, ako je poremećaj.

Celestar1975
28.07.2010., 05:09
Evo to, sa ispuštanjem riječi, zamuckivanjem, izgovorom sličnih riječi umjesto pravih ili izgovor totalno drugačijih riječi od onoga na što mislim. To mi se dogodilo i jučer. Bio sam sa frendom na sljemenu i što sam postajao umorniji od hodanja to mi se kako ja kažem jezik više petljao, u stvari toliko da mi se jezik bar dvostruko više petljao nego uobičajeno. Na što mi je frend rekao da to ide naživce i dal ja takav mislim raditi? Imam osjećaj kad govorim kao da se umaram što govorim pa počmem govoriti kraće ili samo sa da ili ne ili jednostavno počnem zamuckivati. Mislim da je prigovor od frenda realan jer stvarno što da tako počnem frfljati u radnoj sredini ili na primjer pred šefom. A i strah me da situacija sa godinama ne eskalira, naime u lici sam kod bake upoznao čovjeka koji je pričao praktički nerazumljivo pa sam se stalno okrećao frendic da mi "prevede" što ovaj govori. Mislim tip je stariji jedno 12 godina od mene i strah me da i ja nebudem takav. Čudno mi je sa tim nazovimo ga poremećajem što kad mislim , mislim sasvim glatko i tečno, zašto onda tako i nemogu govoriti, jer da govorim kao što mislim onda bi bilo super. Kao da od misli do riječi ili rečenice kod mene dolazi di nekog štekanja, a mislim da banalni komentar da sam ljen govoriti kod mene nije istinit.

sadie
28.07.2010., 14:02
moram se i ja izjadati pa će mo možda biti lakše.
Položila prije godinu i pol i ne vozim. izbjegavam svaki pokušaj, izmišljam razloge tipa, nemam dobre cipele, umorna sam pa me boli glavaaaa, :mad:
sada sam kupila auto, starci pomogli financirati, a ja nemam pojma kako ću ja to. ne mogu točno objasniti čega me strah, možda situacija iz kojih mislim da se ne mogu izvući. jaoooooo sram me, kakvi sve voze a ja ne mogu :confused:

ellye1990
28.07.2010., 18:21
ja definitivno imam entomofobiju, zapravo se odnosi na skakavce-one ružne,velike i zelene. Što je najgore, došla sam tu na selo prije godinu dana i oni mi potpuno onemogućavaju uživanje u ljetu. grrr

Skripta
28.07.2010., 20:34
pa ne govori previše i sve OK a što si baš htio napisat baš i ne shvati.............

Sad da ja nešto pitam u vezi sebe, čini će vam se glupo ali nije baš tako........

Znači imam poremećaje tipa disgrafia, dispraksia i sl..............

Sve u svemu to vam znači da je motorika oštećena, mislite naravno na ruke ali ja ne mislim an ruke........

Naime, meni se niz puta zaletila hrana u grlu, i aj sam u ozbiljnom strahu da se ne zadavim, bilo je tu svačega, prve pomoći, ispuhivanja kroz nos velikih komada hrane, zagrcavanja i sl..............

Jesam li ja samo debil koji ne zna jest ili to može bit posljedica tih motoričkih poremećaja????

mau123
28.07.2010., 21:06
pa ne govori previše i sve OK a što si baš htio napisat baš i ne shvati.............

Sad da ja nešto pitam u vezi sebe, čini će vam se glupo ali nije baš tako........

Znači imam poremećaje tipa disgrafia, dispraksia i sl..............

Sve u svemu to vam znači da je motorika oštećena, mislite naravno na ruke ali ja ne mislim an ruke........

Naime, meni se niz puta zaletila hrana u grlu, i aj sam u ozbiljnom strahu da se ne zadavim, bilo je tu svačega, prve pomoći, ispuhivanja kroz nos velikih komada hrane, zagrcavanja i sl..............

Jesam li ja samo debil koji ne zna jest ili to može bit posljedica tih motoričkih poremećaja????

Prevelike komade hrane gutaš.
Šta se tiče gutanja slova na tipkovnici mislim da je to normalno nisu svi maheri za pisanje da uvijek stisnu samo jednu tipku ili dovoljno jako stisnu tipku.

mirko77
28.07.2010., 21:15
....

ovakav elan za poslom.. je inspirativan.. si razmisljao o politici..

rawr
29.07.2010., 11:45
oho. ima vas dosta.
mislim da ja spadam ovdje, doduše ne u nekom teškom obliku.
inače sam studentica, te povremeno radim, a ovo je moja verzija. :)

dakle..ovo mi se dogadja na razgovorima i kada počnem raditi.
počnem se jako znojiti, preplavi me vrućina, hvata me mučnina..nadalje, osjećam neki pritisak u glavi, prsima.. na trenutke se počnem osjećati kao da sam pod vodom; ne čujem kad mi neko nekaj priča. ako i čujem, onda zaboravim u roku odma.
teško dišem, vrti mi se i slično. :\
doduše, ovo sve, kad počnem raditi, se povuče.. onda funkcioniram najnormalnije.
osim kada je u blizini netko nadležan. onda sam opet nervozna, a pošto mrzim kad netko gleda kaj radim, tada ću najvjerojatnije nešto krivo napraviti.. :rolleyes:

mda. sad kad čitam, nije ni čudo kaj sam dobila otkaz :rofl:
a mislia sam da mi dobro ide :(

Skripta
30.07.2010., 10:40
ovakav elan za poslom.. je inspirativan.. si razmisljao o politici..

:D:D:D

Celestar1975
30.07.2010., 20:31
ovakav elan za poslom.. je inspirativan.. si razmisljao o politici..

Ne shvaćam :confused: kaj bi to trebalo značiti ???

mirko77
31.07.2010., 13:02
pa zaposli se negdje u politici.. il ti je i to pretesko ... ;)

magic potion
31.07.2010., 13:07
oho. ima vas dosta.
mislim da ja spadam ovdje, doduše ne u nekom teškom obliku.
inače sam studentica, te povremeno radim, a ovo je moja verzija. :)

dakle..ovo mi se dogadja na razgovorima i kada počnem raditi.
počnem se jako znojiti, preplavi me vrućina, hvata me mučnina..nadalje, osjećam neki pritisak u glavi, prsima.. na trenutke se počnem osjećati kao da sam pod vodom; ne čujem kad mi neko nekaj priča. ako i čujem, onda zaboravim u roku odma.
teško dišem, vrti mi se i slično. :\
doduše, ovo sve, kad počnem raditi, se povuče.. onda funkcioniram najnormalnije.
osim kada je u blizini netko nadležan. onda sam opet nervozna, a pošto mrzim kad netko gleda kaj radim, tada ću najvjerojatnije nešto krivo napraviti.. :rolleyes:

mda. sad kad čitam, nije ni čudo kaj sam dobila otkaz :rofl:
a mislia sam da mi dobro ide :(

Pa to je strah od odgovornosti, od neuspjeha, od promjena...bla bla bla...Zašto bi tome trebalo davati posebno ime?!:ne zna:
Posebno što ti se događa na razgovorima, pa to je klasična trema. U gorem obliku, ali ipak.

rawr
01.08.2010., 16:06
Pa to je strah od odgovornosti, od neuspjeha, od promjena...bla bla bla...Zašto bi tome trebalo davati posebno ime?!:ne zna:
Posebno što ti se događa na razgovorima, pa to je klasična trema. U gorem obliku, ali ipak.

pa eto.. s obzirom da se takav scenarij vrti na početku svakog radnog dana (na početku, poslije je okej), mislila sam da će bit više od same treme.. ^^

okej, sad se osjećam puno bolje :o


:zubo:

magic potion
01.08.2010., 16:20
pa eto.. s obzirom da se takav scenarij vrti na početku svakog radnog dana (na početku, poslije je okej), mislila sam da će bit više od same treme.. ^^

okej, sad se osjećam puno bolje :o


:zubo:

Ja se osjećam isto tako, prije svakog ispita. Mislim da će mi srce iskočiti.:rolleyes: Onda to očito nije strah od posla!:D

odile
01.08.2010., 23:40
A ja imam problem što me kritike vezane uz obavljanje posla toliko pogađaju da uvijek pobjegnem. Kao studentica radila sam nekoliko zgodnih poslića, ali uvijek sam se previše opterećivala time ide li mi dovoljno dobro i na kraju bih pobjegla. Nekih pogrešaka me bilo toliko sram da nisam čak ni htjela donijeti ugovor da mi isplate zaradu. Tako sam svaki posao radila maksimalno mjesec dana, dok pritisak ne bi postao nepodnošljiv. Čini mi se da sam u svemu uvijek bila najgora.
sada radim preko ljeta jedan sezonski posao i da se stvarno dosta zaraditi, ali ja stalno razmišljam o tome da pobjegnem jer me sram kolko sam nesposobna. svi su bolji od mene:( i to se da mjeriti baš konkretno, nije to moj dojam, nego ostali u brojkama firmi donose puno veću zaradu nego ja
kad čujem šefove kako hvale ostale radnike, dođe mi da se ubijem.

dexterica
02.08.2010., 23:24
meni je pola uže obitelji riknulo od raka tak da me prilično trta da ću ga i ja dobiti i mučiti se sa kemoterapijama i boktepitaj čime..
ponekad mi je lakše ako se zezam na tu temu pa kad izađem na jako sunce i opominju me zbog toga, samo odgovorim: pa bar onda znam od kojeg ću raka riknuti - od raka kože :D
da, možda i nije baš smiješno ustvari.

felga
13.08.2010., 18:56
Patim od gamofobije (strah od braka :D)

arween 7
14.08.2010., 10:28
I ja isto patim od gamofobije, ekstreman slucaj kao i akrofobije. Najbolja je kakofobija , strah od ruznoce heh.

SnowFairy
17.08.2010., 13:55
JOoj, utješno je što nas ima još... često se bediram kad vidim kakvi svi voze a mene je tako strah. Ja sam položila prije 4 godine, živim u centru manjeg grada gdje zaista nemam potrebu voziti auto, a do posla imam doslovno 2 min pješke. Vozim cijelo vrijeme, samo što je to rijetko, nekad 3 puta tjedno, a nekad po 2 tjedna ne vozim, jer zaista nemam gdje, a ruku na srce, nije bas da imam para da se vozikam okolo tek tako, a nemam ni vremena... Moj problem je taj sto se ja bojim voziti sama, par puta sam vozila i sve je bilo ok, ali to su bile situacije u kojima nisam imala izbora. Sada mi je zaista dozlogrdilo da svaka šuša može sjest za volan, a ja se toliko bojim.
Mislim da su zapravo jako rijetki oni koji nemaju straha samo to neće priznati, jer auto stvarno nije igračka.I mislim da je još veći problem kada se ide kasnije polagati, kada si svjestan i odgovornosti i kada sam financiraš i auto i benzin. Kada polažeš sa 17, 18 glavna misao ti je uzet starcima auto i piciti vikendom van i tako i provozas, a ne ovo, meni je ovo koma. Kontam si sta da moram sutra ici negdje dalje raditi, sta cu kad dobijem djecu....
Danas cu polako poceti probijati led, idem sama do trgovine, a kasnije idem do prijateljice, pa vam se javim.
Ispričavam se ako sam se previše raspisala, ovo je problem s kojim se borim godinama i nisam naišla na razumijevanje okoline pa mi je drago da mogu podjeliti s nekim sto me muci.

E da, bojim se voziti u štiklama ili nekim papučama.... zapinju mi, ne znam stvarno kako to drugima uspjeva.

Whereabout
17.08.2010., 15:56
...Moj problem je taj sto se ja bojim voziti sama, par puta sam vozila i sve je bilo ok, ali to su bile situacije u kojima nisam imala izbora. Sada mi je zaista dozlogrdilo da svaka šuša može sjest za volan, a ja se toliko bojim.
Mislim da su zapravo jako rijetki oni koji nemaju straha samo to neće priznati, jer auto stvarno nije igračka.I mislim da je još veći problem kada se ide kasnije polagati, kada si svjestan i odgovornosti i kada sam financiraš i auto i benzin. ...


Slažem se s tobom, posebno u izdvojenom gore. Inače, najbolje su situacije kad nemaš izbora - to je najlakši način da odradiš neku rutu i vidiš da baš i nije tako strašno. No, u biti, mi svi previše kompliciramo s tim baukom vožnje. Treba kad si smiren i odmoran istraživati neke lokacije, zadati si svako malo neki zadatak i bit će dobro s vremenom. I voziti općenito što više tako da se usavrši tehnika.

E da, bojim se voziti u štiklama ili nekim papučama.... zapinju mi, ne znam stvarno kako to drugima uspjeva.

Zar ima ljudi koji voze u takvoj obući? :eek: Stvarno nije ni svakakav đon obuće za to, a kamoli ono što spada ili je nestabilno/povišeno. Najbolje u cipelama ili tenisicama ili drugoj stabilnoj obući pa se preobut kad stigneš na lokaciju.

* Kali *
17.08.2010., 16:09
E da, bojim se voziti u štiklama ili nekim papučama.... zapinju mi, ne znam stvarno kako to drugima uspjeva.

starke :mig:

SnowFairy
17.08.2010., 19:33
Evo, jutros sam vozila s muzem, popodne sama i s prijateljicom i sve 5! Krenila sam na pilates (nebitno) koji mi je predaleko da idem pjeske i to je bio jedini način da se natjeram da vozim sama tri puta tjedno, a i da imam razloga voziti.

Što se tiče obuće, znam masu ženskih koje bez beda voze u štikletinama i kojekakvim ljetnim papučama. Ja se jednostavno ne usudim, jer mi sve klapa, zapinje i necu se zezat jos i s tim. U autu mi stoje jedne balernike za vožnju, a ovo sada fino idem u patikama.

Držite mi fige da mi početni zanos potraje.

Ruralna
17.08.2010., 20:53
15.04. sam pisala nešto.
A od tada nisam sjela za volan :brukica: Svaki put uzmem vozačku i ključeve i onda odem na autobusnu stanicu čekat bus. Evo i jučer sam cijeli dan govorila kako ću danas ujutro ići s autom i opet sam otišla na bus. Ja ću poludit sama sa sobom više od toga :visi:

SnowFairy
18.08.2010., 13:40
15.04. sam pisala nešto.
A od tada nisam sjela za volan :brukica: Svaki put uzmem vozačku i ključeve i onda odem na autobusnu stanicu čekat bus. Evo i jučer sam cijeli dan govorila kako ću danas ujutro ići s autom i opet sam otišla na bus. Ja ću poludit sama sa sobom više od toga :visi:

Imaš li mogućnost da vikendom, ili negdje gdje nije guzva, malo probijes led, jer ako si uplasena i nesigurna bolje idi polako, razbij si tremu s nekim. Ako si do sada cekala nema potrebe da sada zuris, sigurno imas nekoga tko bi mogao malo biti s tobom dok vozis, meni je to puno pomoglo.
Kako sam napisala, moj problem je sto se bojim sama sjest u auto. Jucer sam to konacno ucinila, strah je trajao oko 2 min i onda mi je bilo super i shvatila sam da je nebitno ako cu i dalje cesce voziti s nekim jer bitno je samo voziti, a nekom je mozda lakse obratno.
Uglavnom, vozala sam i jutros, i bas sam hepiiii!!!

Cure samo naprijed!!! Možemo mi to! Bolje polako i sigurno, nego nikako!!!

slafko
18.08.2010., 13:52
Is it just me, ili se niti jedan muškarac nije javio da ima strah od vožnje? :o

Ruralna
18.08.2010., 14:56
Imaš li mogućnost da vikendom, ili negdje gdje nije guzva, malo probijes led, jer ako si uplasena i nesigurna bolje idi polako, razbij si tremu s nekim. Ako si do sada cekala nema potrebe da sada zuris, sigurno imas nekoga tko bi mogao malo biti s tobom dok vozis, meni je to puno pomoglo.
Kako sam napisala, moj problem je sto se bojim sama sjest u auto. Jucer sam to konacno ucinila, strah je trajao oko 2 min i onda mi je bilo super i shvatila sam da je nebitno ako cu i dalje cesce voziti s nekim jer bitno je samo voziti, a nekom je mozda lakse obratno.
Uglavnom, vozala sam i jutros, i bas sam hepiiii!!!

Cure samo naprijed!!! Možemo mi to! Bolje polako i sigurno, nego nikako!!!

Meni je najgore to što moram sjesti sama u auto.
Nikako se sučiti s tim.
Iako u tim rijetkim trenucima kad sjednem, onda mi je frka samo prve dvije minute i poslije sve vozim normalno.
Ja bi najrađe da uvijek netko ide sa mnom, osjećam se sigurnije. Znam da to nema veze s mozgom, jer osoba do mene mi realno nije od neke pomoći ako se što dogodi osim psihološke potpore.
Kao neiskusan vozač se najviše bojim grešaka i panike.

Whereabout
18.08.2010., 17:31
Ja sam čak jedno vrijeme preferirala vozit navečer, po noći, kad je malo rasterećeniji promet. U špici ni dan danas ne volim voziti, posebno se ne volim gurati. Ali istina je da ne bih savladala te početničke strahove da nisam naprosto morala. Danas kad vidim autobus, odahnem što sam tu gdje jesam. Mislim da mi je polaganje vozačkog bila jedna od boljih investicija u životu. Ima ljudi kojima auto naprosto ne treba, ili ih voze drugi, ali ne bih se mijenjala za njihov pogled na stvari.

Grozdana Gliser
18.08.2010., 17:45
i ja još uvijek imam strah od vožnje iako vozin već dvi godine :(
zapravo strah me drugih histeričnih, nestrpljivih i nepredvidivih vozača :azdaja:
a usput ne vjerujem ni svojim slabašnim refleksima, slaba sam na kočenju... i uvijek oklijevam stisnut kočnicu do kraja :zubo:

Ruralna
18.08.2010., 17:50
Ja sam čak jedno vrijeme preferirala vozit navečer, po noći, kad je malo rasterećeniji promet. U špici ni dan danas ne volim voziti, posebno se ne volim gurati. Ali istina je da ne bih savladala te početničke strahove da nisam naprosto morala. Danas kad vidim autobus, odahnem što sam tu gdje jesam. Mislim da mi je polaganje vozačkog bila jedna od boljih investicija u životu. Ima ljudi kojima auto naprosto ne treba, ili ih voze drugi, ali ne bih se mijenjala za njihov pogled na stvari.
Kako se dođe do tog stadija u vožnji da ti bude ok :zubo:

Osobno mi malo lakne kad vidim da nije gužva na cesti, najčešće kroz jutro, ali zato popodne kad se vraćam doma :eek:
Navečer mi je isto ok, jer je promet skroz slab. To je naravno moj dojam koji sam stekla još kroz ono vrijeme kada sam se trudila voziti, s obzirom da se zadnjih nekoliko mjeseci nisam usudila ni sjesti u auto( nakon jedne situacije na cesti di sam se toliko tresla da nisam mogla upaliti auto :rolleyes: )

vučica55
21.08.2010., 13:40
pa, malo vas je ... mislila sam da će ovakva tema imat bar 50-ak stranica, a ono - samo 2 i to u nekoliko godina.

ja se sa društvom već 2-3 godine dogovaram za put u london i napokon smo rezervirali hotel, a maloprije sam trebala rezervirat i avionske karte, ali nisam. ne mogu se natjerati na to.

prvi put sam letila avionom prošle godine i to je bilo prestrašno. od tada pakao ne zamišljam kao vječni oganj nego kao airbus. let je trajao svega 2 sata, ali zbog toga nisam mogla uživat na putovanju jer se trebalo vratiti nazad. sad trebamo ići split-zagreb, zagreb-london, pa nazad london-zagreb, zagreb-split.

ja znam da je statistički avion najsigurnije prijevozno sredstvo i da bih se više trebala bojati sjesti u auto nego obletit zemlju dva puta, ali ništa to meni ne koristi kad se plašim da će baš moj avion past. ono, od milijun aviona jedan sigurno padne.

šta ću? da otkažem put? idem busom u london? ili umjesto na put u london odem brodom u italiju? ljudi, help!!!

destrukcija
22.08.2010., 23:07
Moja prijateljica je godinama letela bez straha a onda su joj se par puta prikacili oni koji se plase letenja i ona im je davala uvek podrsku i tesila ih.
Jednog dana je i sama pocela da se plasi kao da je njihov strah presao na nju i danas ne moze da leti bez tableta za smirenje.

hendrick
24.08.2010., 00:40
Čak sam razmišljao da temu stavim na zdravlje al mislim da je ovdje ipak prikladnija pošto se očito radi o mojoj ne baš dobroj psihi koja je uzrok svega.Odmah ću preć na stvar.Djed i njegov stari su umrli bili od raka a i ja sam se oduvijek plašio te bolesti,da ću tako završiti...Međutim nije me to tolko opterećivalo do jednog dana,pred već sad više od 5 godina kolko je prošlo,kada sam počeo odjednom ful razmišljat o tome i nikako nisam mogao izbacit rak iz glave.Stalno mi je pred oči dolazila misao i rečenica da ću dobiti rak iako sam vrlo mlad(onda sam imao 18 god) i osim gena nema za to neke osnove.I to baš određeni-rak grla.Stalno mi se ta rečenica dobit ćeš rak pojavljivala u glavi i bilo me strah da je se nikako neću moć riješit.To me danima i danima opterećivalo,nisam se mogao skoncentrirati na druge stvari,bilo bi sve ok i onda bi se odjednom sjetio toga i postao tjeskoban...Nekako s vremenom to sam umirio rekao samom sebi da brijem gluposti,međutim svako tolko bi se znalo vratit...Prolazilo je vrijeme i na kraju sam se uspio riješit tih misli kad sam shvatio da brijem gluposti,al me sad strah da sam zbog tih misli i stresa i svega već nanio štetu sebi i da je rak možda već u meni samo to neznam...I sad se pak nemogu riješit tog straha i dosta često na to mislim...Znam da bi se trebao obratit psihologu al oklijevam...Možda bi trebao otić i na pregled u bolnicu da vidim da je samnom sve u redu i da se smirim...Evo,u biti neznam baš zašto sam otvorio ovu temu,valjda zato da mi neko kaže nešto šta bi mi moglo pomoć il me smirit...

vučica55
24.08.2010., 06:17
ja planiram put početkom listopada, a već sad ne mogu spavati od straha i po cijele dane mislim samo o avionima. :(

Maria Callas
24.08.2010., 10:41
...pa normalno da se bojis kad si to sve gledao....bolest i smrt djeda....a bio si vrlo mlad.....
...takvi dogadjaji nerijetko kod ljudi izazivaju tjeskobu ili cak i izraziti strah.....
...nadam se da ne pusis...i da izbjegavas prostorije u kojima se pusi....jer pusenje je jedan od uzroka te bolesti
....ako pusis prestani sto prije....
....idi kod lijecnika i reci koje probleme imas..... mozda ce ti biti fdovoljno da dobijes nesto lagano za smirenje da mozes zaspati ako uvece imas problema......
...nastoj biti sto vise vani u prirodi.....park, suma, livada.....obala mora......hodaj, trci.....uzivaj u okolini ...sada.....
nakon toga ces se bolje osjecati i manje bojati.....ali lijecnicka pomoc ce ti pomoci....dobro je posavjetovati se.....ispricati nekome sto te muci.....

sOOvica
24.08.2010., 16:17
a gle,

moja mama ti je umrla od raka pluca, pod teskim mukama. i neki drugi iz rodbine su umrli od raka. uglavnom nakon smrti moje majke bila sam i ja jako uplashena i imala sam bolove u ledjima nekih godinu i pol dana, koje mi doktori tj. ortopedi nisu mogli objasnit. na kraju me moj doktor poslao neurologu koji je ustanovio da sam tjelesno potpuno zdrava i da sam traumatizirana, te da bi trebala ici psihologu.
no sto je meni najvise pomoglo je da sam se pomirila time da cu jednog dana umrijeti, kao i svi drugi ljudi tj. ziva bica na ovom svijetu. mislim, mozes ti sutra izaci van i pokupi te negdje auto ili kamion na cesti i nema te vise. nemora to uopce biti neki rak. glavno je da prihvatis da ce se to jednog dana desit, ne zivimo vjecno. o toj temi se premalo razgovaramo dok smo zdravi i dok nam je donekle dobro, tek kad netko oboli ili kad se desi nesreca i netko bliznji nam umre, e onda se prisjetimo da imamo neki rok na ovom svijetu. inace shutimo o tome, a to nije dobro. dakle, potrazi si neke knjige o tome kako bolje prihvatiti svoju smrtnost ili razgovaraj sa prijateljima o tome. ili mozda otvori ili potrazi takvu temu na forumu.
kuzis, mozes se ti zdravo hranit i pazit na zdravlje i sve, to ti nista ne garantira da neces umrijet jednog dana. gle ako je rak u genima, nemozes nista protiv toga napravit, ali u biti mi to neznamo, nema jos pravih znanstvenih dokaza to. neki dobiju rak, drugi ne. cak i ljudi koji cijeli zivot nisu zapalili cigaretu dobiju rak pluca ili grla. ja npr. vjerujem da je rak dosta povezan sa psihickim stanjem osoba i ako se netko stalno grize iznutra mislim da ce ga prije dobit nego netko ko je sa sobom na cistom.

moras to prihvatiti i preci preko tog straha, onda ces moc ponovo normalno zivjeti.

imperija
25.08.2010., 18:30
Trebam sve moguce savjete kako da se oslobodim sraha od leta avionom
Nemoj se voziti avionom:kava:

hasnfefer
25.08.2010., 18:45
pa, malo vas je ... mislila sam da će ovakva tema imat bar 50-ak stranica, a ono - samo 2 i to u nekoliko godina.

ja se sa društvom već 2-3 godine dogovaram za put u london i napokon smo rezervirali hotel, a maloprije sam trebala rezervirat i avionske karte, ali nisam. ne mogu se natjerati na to.

prvi put sam letila avionom prošle godine i to je bilo prestrašno. od tada pakao ne zamišljam kao vječni oganj nego kao airbus. let je trajao svega 2 sata, ali zbog toga nisam mogla uživat na putovanju jer se trebalo vratiti nazad. sad trebamo ići split-zagreb, zagreb-london, pa nazad london-zagreb, zagreb-split.

ja znam da je statistički avion najsigurnije prijevozno sredstvo i da bih se više trebala bojati sjesti u auto nego obletit zemlju dva puta, ali ništa to meni ne koristi kad se plašim da će baš moj avion past. ono, od milijun aviona jedan sigurno padne.

šta ću? da otkažem put? idem busom u london? ili umjesto na put u london odem brodom u italiju? ljudi, help!!!

Hm, ovako! Nastoj ne povezivati mogućnost pada aviona sa strahom od letenja! Ako to razdvojiš više te neće biti strah letenja, nego pada! A mislim da se svi boje da avion ne padne, ali ne pridaju tome pažnju! Kada to tako složiš, i izjednačiš sa mogućnošću da (kako si i sama navela) je veća šansa da stradaš u autu, više te neće biti strah! Sada ti to zvuči čudno, ali probaj si nekako presložiti kockice u glavi da je avion dosadno prijevozno sredstvo koje ne rula po cesti nego leti :ne zna: Ja sam proputovao avionom jako puno, i jedini strah koji imam je da ne povratim dok slijeće! Kad sam bio jako mal povratio sam prilikom slijetenja, i to je jedino što me muči prilikom letenja! Kada sam jednom prilikom za vrijeme leta (Amerika) gledao film pomislio sam da je letenje kao da u kinu gledaš fil, dok ga nedobudna čistačica usisiva! Pritom mislim na zvuk motora! Letenje je zabava, nemoj se s tim zamarati! Nađi si neku zabavu, ako ne patiš od motion sicknesa kao ja, možeš raditi 1000 stvari! a ja mogu samo gledati fil, ili slušati muziku! ako čitam bude mi zlo! a ja mogu letiti, a ti ne možeš! Malo motivacije i to je to! Ajmo: bit' će dobro,! wooooohoooo!

Usput! Kada sam išao u Ameriku uhvatila nas je oluja, pa smo morali kružiti oko aerodroma jer se stvorila gužva u zraku! Onda nam je nestalo goriva pa smo prislino sletali na drugi aerodrom jer ne bi bilo dovoljno da dočekamo da se pista rasčisti! Nakon toga je klima odapela, pa je postalo pakleno vruće u avionu! Onda je jednoj gospođi pozlilo od straha, pa smo čekali da ju hitna pokupi. Meni je bilo samo sila na piš pauzu, a nismo smijeli na WC!

Nemaj straha, umiri se draga
od utvare to ti srce zebe...

Party_girl
05.09.2010., 14:00
ja uskoro prvi put letim avionom, i već me trta

:eek:

mene nije strah da će se srušiti, koliko toga što sam klaustrofobična,
a zatvorena na tolikoj visini......

kako da se rješim panike?

popijem 2-3 apaurina prije leta?

:ne zna:

tia344
12.09.2010., 19:13
ja takodjer danas prvi put sjela sama u auto.
poslje polaganja koje je bilo beskrajno i mukotrpno iskustvo,decko kupio auto
danas sam se prvi put usudila prvi put sjesti sama za volan,nedjelja je i nema bas popodne toliko prometa po gradu....napravila sam djir ...i mmalcice mi se samopouzdanje povecalo,al svjesna sam da imam puuno rada dok potpuno ne zavladam tim carobnim autom..ahhhh
parkiranje bocno...nocna mora....
ima li tko recept za to
pozdeav ahah

Ruralna
13.09.2010., 22:06
Počela sam prije par dana opet voziti.
Samo jednom krivo procijenila situaciju, pa ga zamalo uputila u zid, sva sreća sporo vozim, pa na vrijeme zakočim :zubo:
I tako. Ide valjda pomalo na bolje.

girling
13.09.2010., 22:25
ja takodjer danas prvi put sjela sama u auto.
poslje polaganja koje je bilo beskrajno i mukotrpno iskustvo,decko kupio auto
danas sam se prvi put usudila prvi put sjesti sama za volan,nedjelja je i nema bas popodne toliko prometa po gradu....napravila sam djir ...i mmalcice mi se samopouzdanje povecalo,al svjesna sam da imam puuno rada dok potpuno ne zavladam tim carobnim autom..ahhhh
parkiranje bocno...nocna mora....
ima li tko recept za to
pozdeav ahah

možda ti ovo pomogne, znam da mnogima i ne samo početnicima/cama je, pa i ako tebi bude od pomoći, daj savjet i drugima koji imaju fobiju od toga.

allora: problem je u tome šta se u velikoj večini auta ne vidi do kuda seže zadnji kraj. evo rješenja:

izaberi mirniji dio dana , nađi neko mjesto za bočno parkiranje u gradu tik uz kojega je veliki izlog neke trgovine...pri parkiranju se gledaj u izlog kao u ogledalo tako da ćeš u njemu vidjeti poziciju auta i udaljenost od onoga ozada a i poziciju auta u odnosu na bankinu. pokušaj par puta i mislim da nebi trebalo biti problema.

sretno. :top:

tia344
14.09.2010., 11:36
o hvala hvala,dat cu se danas u potragu...
mislim da cu danas opet otic u mali djir autom...
drzite fige:-)))

tia344
16.09.2010., 22:43
curke,jucer i danas sam opet provela u autu dobsar dio vremena,,danas pogotovo..iako parkiranje jos koma..a bumo se ushemili...malo se manje bojin..hihihihihihiihh

Dorée
17.09.2010., 02:54
svaka čast :top:samo nastavi

Tourniquet_
17.09.2010., 11:10
Pozdrav ljudi..imam jaku fobiju od zmija. Mnogi ljudi se ne osjećaju ugodno zbog zmija ali ja baš imam fobiju.
E sad mene zanima dali je itko išao rješavati fobiju i kako je to završilo? Pod rješavati mislim na neku psihoterapiju u kojoj se fobija riješi ili se barem smanje simptomi. Meni ta fobija smeta i ne osjećam se ugodno pa bi voljela probati početi sa rješavanjem. Ali neznam kako niti gdje, kod psihologa, na uputnicu, kod privatnog??
Isto bi voljela da mi netko kaže kako ta terapija kod fobija otprilike izgleda i što se od mene očekuje.
hvala unaprijed na odg :)

Stella26
18.09.2010., 23:01
Imam povremeno problema s panicnim poremecajem...na periode se pojavi... ohrabrila se ja..upisala auto skolu....odvozila 27 sati cak!!! Poslao me na autocestu vozit-dozivjela sam najjaci panicni napad u zivotu... kad smo dodirnuli 100km/h (bila sam u autu i kad su drugi vozili 230) oduzela sam se od straha, kao da me nema, pocela drhtati...skuzio je instruktor i rekao da sidjemo s autoceste na staru...tu je islo relativno ok...uhvati me takav strah kad ima vise traka...prestrojavanja..kad je cesta unedogled...valjda agorafobija malo. Nisam vise sjela u auto...zove me instruktor kaaad cu vise doc odvozit jos tih 7 sati..a i sam je konstatirao da je imao vec ljude s fobijama i da ih one ne prodju. Ma koja utjeha!!! Jako je los kao instruktor... Ne uzimam nista za P.P. osim tu i tamo Normabel najmanji jer mi se to javlja samo u autu, pri vecim brzinama...gdje god je jak promet-ogromna krizanja...prec semafor isto mi je koma... Nisam tako lose vozila ovih 27 sati... al me sada strah paralizirao.. samo mislim o tome kako cu izgubit kontrolu i zabit se u ogradu i sl...glupe misli. I eto bacih pare ...valjda nece propasti? :ne zna:Nisam spremna. Zbilja sam se potrudila suocit s tim strahom od voznje al ocito bezuspjesno ovaj put. Ali ima nesto pozitivno-kaze instruktor da mi super ide parkiranje! :kava::s

Whoo
25.09.2010., 10:10
15.04. sam pisala nešto.
A od tada nisam sjela za volan :brukica: Svaki put uzmem vozačku i ključeve i onda odem na autobusnu stanicu čekat bus. Evo i jučer sam cijeli dan govorila kako ću danas ujutro ići s autom i opet sam otišla na bus. Ja ću poludit sama sa sobom više od toga :visi:

Najbolje da pitas nekog da te odbaci negdje izvan grada, na neki makadam, ako vec živiš u gradu jel, pa da to malo izvježbaš :)

Ruralna
28.09.2010., 22:58
Najbolje da pitas nekog da te odbaci negdje izvan grada, na neki makadam, ako vec živiš u gradu jel, pa da to malo izvježbaš :)
Evo vozim ove dane:D
Ali stalno teglim suvozača sa mnom. I treba mi jedno 15min da se parkiram (gužva mi je oko zgrade za parking)
Još se ne usuđujem sama voziti, ako nitko ne sjedi kraj mene, nema šanse da palim auto :brukica:

Little_Monster
01.11.2010., 18:42
sličan problem i mene muči :D

položila prije 2 mjeseca ispit, iz prve, sve super, bez greške!
sljedeći dan sam vozila svoj auto koji je podosta veći od auta koji sam vozila u autoškoli... dobro, nije mi bilo svejedno, ali ništ strašno, odvozila ja to hladne glave.
tad je moje primio strah pa nisam mjesec dana vozila i tu su počeli problemi. počeli sa raznoraznim izgovorima (nemoj tu voziti nizbrdo, uzbrdo, uska cesta, puno prometa...)

i sad me strah!!! iskreno, njih krivim da su me prestrašili, samoj mi to nikad nebi palo na pamet i odavno bi već vozila!
i još je problem kaj vozilm najviše jednom tjedno, mama nema vremena za stalne vožnje a tata neće ni u ludilu sjesti samnom u auto. Sljedeći put kad se sjete da bi mogli otići do dućana (nekih 500 metara, otprilike rute koje vozim, ne više) reći ću da ne želim. previše živaca i straha mi ode na tih par minuta vožnje. a nemam apsolutno ništa od vožnje jer do dućana sa mamom nogu i pješke ili može i ona voziti.
Sjebano.

Sorryte na dugom postu. lakše mi je kad sam se nekome izjadala

Little_Monster
01.11.2010., 18:42
sličan problem i mene muči :D

položila prije 2 mjeseca ispit, iz prve, sve super, bez greške!
sljedeći dan sam vozila svoj auto koji je podosta veći od auta koji sam vozila u autoškoli... dobro, nije mi bilo svejedno, ali ništ strašno, odvozila ja to hladne glave.
tad je moje primio strah pa nisam mjesec dana vozila i tu su počeli problemi. počeli sa raznoraznim izgovorima (nemoj tu voziti nizbrdo, uzbrdo, uska cesta, puno prometa...)

i sad me strah!!! iskreno, njih krivim da su me prestrašili, samoj mi to nikad nebi palo na pamet i odavno bi već vozila!
i još je problem kaj vozilm najviše jednom tjedno, mama nema vremena za stalne vožnje a tata neće ni u ludilu sjesti samnom u auto. Sljedeći put kad se sjete da bi mogli otići do dućana (nekih 500 metara, otprilike rute koje vozim, ne više) reći ću da ne želim. previše živaca i straha mi ode na tih par minuta vožnje. a nemam apsolutno ništa od vožnje jer do dućana sa mamom nogu i pješke ili može i ona voziti.
Sjebano.

Sorryte na dugom postu. lakše mi je kad sam se nekome izjadala

Lady_Lazarus
02.11.2010., 10:06
Haj!
Molim vas, javite se vi koji imate panični strah od vožnje auta...Sebi već idem na živce, a probala 2 puta (ne voziti nego riješiti se tog straha!!)

Evo, javljam se! (nažalost)

Položila prije 7 godina i nisam vozila od tada. Što je najgore, za vrijeme polaganja sam stvarno uživala u vožnji i kontrolirala auto. I onda su došli ispiti! Položila tek iz 4tog puta! Koji crnjak! To me poljuljalo toliko da nakon toga nisam uživala u vožnji, samo mi se stvarao grč u želudcu. I još bi mater, "pa zašto ne položiš više, trošim lovu na tebe" i sl. ne bi da sam namjerno padala. Sreća da sam otišla na faks pa mi je to nekako bila isprika da ne moram voziti kasnije.

Nedavno sam išla obnoviti vožnju i to je krenulo ok, ali onda je on počeo s kritikama i tad sam se ponovno smrzla, počela mrziti vožnju i naravno griješila ko manijak...mozak mi se smrznuo, nisam gledala znakove, rubove, ništa,(doduše, obraćam pozornost na ljude, aute pa čak i golubove, ne brinite :)) samo sam mislila kako želim što prije izać iz auta i pobić!:confused:

I sad nekako vježbam s mužem, on ima strpljenja, ali mu isto nisu jasni neki moji previdi. Nije me strah da ću nekoga ozlijediti ili slično jer stvarno vozim oprezno i ne dovodim se u riskantne situacije. Ali uopće ne podnosim kritiku niti to da postoji nešto u čemu se osjećam ko debil! :mad:

Sjećam se dana kad mi je vožnja bila ugodno iskustvo i kad sam s nestrpljenjem čekala nove sate....ne znam što mi se dogodilo u međuvremenu :ne zna:

Anavir
02.11.2010., 23:51
Položila sam prije 11 godina kao najbolji ženski kandidat tog iskusnog instruktora, tako je on rekao:confused:, obožavala sam voziti, maštala o svom autu, bila presamouvjerena. tad su počela podj..... mame i dečka kad ih vozim, - "nisi sama na cesti, pazi, koči, nemoj u trećoj, parkiraj tu, gledaj, .... Užas:(
uhvatio me strah, jednostavno se bojim voziti nepoznate relacije, radije ću sjesti s mladim puno lošijim vozačem već sama odvoziti neku kratku rutu... Autoceste se bojim kao crnog vraga- triput vozila po pol sata, u Zg nebi vozila ni za milijun dolara. Izvan svog grada vozim samo kad baš moram i obavezno netko mora ići sa mnom. Prije takvih pothvata, me hvata tjeskoba, znojim se, moram na wc...
Tehnika mi je odlična, voziti i odreagirati u svakom momentu; 4 različita instruktora su to isto rekli. ne znam u čem je problem? Bojim se nepoznatih gradova, cesta, loše se orijentiram, bojim se brzine i agresivnih vozača na autoputu (iako i ja volim stisniti ponekad..:mig:), sad me boli stomak dok pišem ovaj post....

England
03.11.2010., 00:36
Cega se covijek boji ?

1. Nemogucnost da ostvari moc ili da ostvari svolje ciljeve koji ga ispunjavaju?
2. Umiranja jer je bolno i tjeskobno?
3. Onog svijeta i gresaka zbog kojih ce se ispastati (Bog)?
4. Nihilizma, vjerovanja da nece biti nicega tamo iza pa onda nista od vjecng uzivanja ?
5. Samog sebe i svojih slabosti (sjenke) ?

Celestar1975
03.11.2010., 06:22
A ja imam problem što me kritike vezane uz obavljanje posla toliko pogađaju da uvijek pobjegnem. Kao studentica radila sam nekoliko zgodnih poslića, ali uvijek sam se previše opterećivala time ide li mi dovoljno dobro i na kraju bih pobjegla. Nekih pogrešaka me bilo toliko sram da nisam čak ni htjela donijeti ugovor da mi isplate zaradu. Tako sam svaki posao radila maksimalno mjesec dana, dok pritisak ne bi postao nepodnošljiv. Čini mi se da sam u svemu uvijek bila najgora.
sada radim preko ljeta jedan sezonski posao i da se stvarno dosta zaraditi, ali ja stalno razmišljam o tome da pobjegnem jer me sram kolko sam nesposobna. svi su bolji od mene:( i to se da mjeriti baš konkretno, nije to moj dojam, nego ostali u brojkama firmi donose puno veću zaradu nego ja
kad čujem šefove kako hvale ostale radnike, dođe mi da se ubijem.

Što se tiče straha u jako smo sličnoj situaciji. Umjesto da sam sretan, ja sam u panici. u srednjim tridesetima sam. Evo ja sam dobio posa, za par dana idem predati dokumente, a osjećam se da bi najradije iskočio iz vlastite kože. Čudo da sam i dovdje dogurao jer sam zadnji put kad su me zvali na razgovor samo došao do vrata firme i nisam imao snage i ući nego sam "pobjegao" pa sam doma lagao (ne prvi put) da me nisu primili. Znam da mi je već vrijeme da radim, a u sebi se osjećam da bi najradije eksplodirao. Pokušao sam i ovaj put minirati razgovor govoreći kako sam spor, kako slabo pamtim, kako sam rastresen (ustvari ništa nisam lagao), ali namjero sam se na jednu psihologinju koja je za svaki moj argument imala protuargument, te mi je izbila sve karte iz ruku. Sad paničarim, ali nemogu se više izvući, pogotovo što sam svima poznatima doma rekao da samdobio posao. Joj samo da neispadnem budala na poslu, a ka ću ako me drugi budu ismijavali, što ako mi opet budu nekoliko puta ponavljali što da napravim pa neshvatim, što ako opet budem zaboravljao što sam napravio i gdje sam što stavio, što ako me neko nešto pita a ja se opet nebudem mogao sjetiti ... jednostavno me straaaaaaah da poisteku mjesec dana (ili prije) ponovo nezavrši sve u hrpi isprika i suza. :mama: :mama: :mama:

P.S. Mislim riječ je o jednostavnom fizičkom poslu i ako nezadovoljim na njemu, onda se stvarno mogu ubiti, jer bi to značilo da psihički uopće nisam sposoban za rad, jednostavnijeg od ovoga što sam dobio nema, a strah me svega gore navedenoga.

V element
03.11.2010., 07:40
Imala sam ja sve to ali nisam znala da ima ime :ne zna:

Kad sam tek počela raditi prva 3 mjeseca sam uredno plakala prije spavanja jer se nisam uklapala, nisam mogla jesti i počela sam pušiti-ružna navika koje sam se jedva riješila nakon 3 godine...

Stvar je u tome da nisam odustala...ne zato što sam jako pametna i hrabra nego nisam imala izbora, trebali su mi novci...

Danas radim i dodatni posao, konobarim vikendom...kad sam počela opet mi je bilo teško, ne toliko kao na prvom poslu ali je....

Iskreno meni je i dan danas muka kad pomislim da bi mogla promijeniti posao, a najdraži san mi je kako dajem otkaz...iako imam super posao, super kolege, plaća bi mogla biti i bolja...ali opet je to svakodnevni 8-satni stres...jedino utješno je što danas znam da je to mogu, tj znam da mogu i više nego mislim, samo je pitanje kad će me život pogurat i nekom novom smjeru...

V element
03.11.2010., 07:50
Što se tiče straha u jako smo sličnoj situaciji. Umjesto da sam sretan, ja sam u panici. ....

P.S. Mislim riječ je o jednostavnom fizičkom poslu i ako nezadovoljim na njemu, onda se stvarno mogu ubiti, jer bi to značilo da psihički uopće nisam sposoban za rad, jednostavnijeg od ovoga što sam dobio nema, a strah me svega gore navedenoga.

Točno znam o čemu pričaš, ali od riječi do riječi :)

Što je meni pomoglo...jednostavno prihvati taj strah...ok bojiš se, da pomiješat ćeš papire, past će ti kava iz ruke, od uzbuđenja ćeš gledati u ljude i nećeš čuti što ti govore, možda ti kao meni krene krv iz nosa i zakapa važne dokumente:D svi će te gledati kak si ''čudan'' i nitko te neće voljeti....i kaj onda?
Da li ćeš napraviti posao-DA,
Da li ćeš dati sve od sebe-DA,
hoćeš li svaki dan malo po malo napredovati-DA,
Hoćeš li se zbližiti sa drugim kolegama-Da naravno :mig:

Prvi dan na poslu je samo prvi dan na poslu, onda ide prvi tjedan, pa mjesec pa godina...i vjeruj mi da postaješ sve bolji i bolji :mig:


p.s.e što se tiče kolega...meni je to bio najteži dio...i nešto mi je jaaaako pomoglo...umjesto da želim da me svi vole ja sam odlučila željeti da me NITKO NE VOLI...vrlo brzo samo postala najpopularnija osoba na katu :cerek:

SuperCow
03.11.2010., 08:41
Cega se covijek boji ?

1. Nemogucnost da ostvari moc ili da ostvari svolje ciljeve koji ga ispunjavaju?
2. Umiranja jer je bolno i tjeskobno?
3. Onog svijeta i gresaka zbog kojih ce se ispastati (Bog)?
4. Nihilizma, vjerovanja da nece biti nicega tamo iza pa onda nista od vjecng uzivanja ?
5. Samog sebe i svojih slabosti (sjenke) ?

2. i 4.

Jesua
03.11.2010., 09:10
2 i 4

Witchfinder
03.11.2010., 10:17
Zašto bi smrt bila tjeskobna? Možda se baš osoba u tom trenutku osjeća ugodno jer se pomirila sa svojim stanjem i možda ga jedva čeka.
Umorna je od života i sa nekim prihvačanjem dočekuje smrt. To je isto kao kada osoba dođe sa napornog posla i jedva čeka leći se u krevet jer jednostavno ne može više izdržati od umora.
Možda je tako i smrt prihvaćena nakon dugog života.

Ali da, slažem se da se večina ljudi boji smrti radi 2. i 4. pitanja.

Iako, ako nema ničega nakon smrti, čemu se onda bojati... Tak i tak nećemo ništa više osjećati kada smo mrtvi niti biti svjesni svoje smrti.

Celestar1975
03.11.2010., 10:42
Točno znam o čemu pričaš, ali od riječi do riječi :)

Što je meni pomoglo...jednostavno prihvati taj strah...ok bojiš se, da pomiješat ćeš papire, past će ti kava iz ruke, od uzbuđenja ćeš gledati u ljude i nećeš čuti što ti govore, možda ti kao meni krene krv iz nosa i zakapa važne dokumente:D svi će te gledati kak si ''čudan'' i nitko te neće voljeti....i kaj onda?
Da li ćeš napraviti posao-DA,
Da li ćeš dati sve od sebe-DA,
hoćeš li svaki dan malo po malo napredovati-DA,
Hoćeš li se zbližiti sa drugim kolegama-Da naravno :mig:

Prvi dan na poslu je samo prvi dan na poslu, onda ide prvi tjedan, pa mjesec pa godina...i vjeruj mi da postaješ sve bolji i bolji :mig:


p.s.e što se tiče kolega...meni je to bio najteži dio...i nešto mi je jaaaako pomoglo...umjesto da želim da me svi vole ja sam odlučila željeti da me NITKO NE VOLI...vrlo brzo samo postala najpopularnija osoba na katu :cerek:

Hvala na savjetima, pročitao sam ih i u pravu si, da ću napraviti posao hoću to nikad nije bilo u pitanju, jedino je pitanje kod mene "koliko brzo ?". Evo krajem tjedna počinjem raditi i iskreno se nadam da moji strahovi nisu opravdani. Eh da, posao mi nije vezan ni uz da radim sa novcima niti sa ikakvim papirima što mi savršeno odgovara.

jelena2105
03.11.2010., 13:42
Ko kaže da smrt mora biti bolna i tjeskobna? pa ne umiru svi u velikom strahu i boli...dapače, većina ljudi na umoru ne osjeća strah i bezbrižni su (pogotovo nakon duge i teške bolesti)
Svaki čovjek se boji smrti i to je dobra stvar jer je to put u nepoznato...
Kad ideš prvi put vaditi zub tako te strah, al drugi put je lakše,znaš da ćeš biti ok. Kod smrti nema dvaput, i to je razlog straha.
Naravno i šta ako nema ništa poslije? hm....teška dilema stvarno.
Mene više strah da me za 300 godina od moje smrti se niko neće sjećati :lol:

mirko77
03.11.2010., 15:51
...
P.S. A ja se još čudio zašto mi je bilo svako jutro dok sam radio mučno, znoji li mi se dlanovi, lupalo srce i osjećao se općenito preplašeno.

zanimljivo.. ja se tak osjecam kad ne radim...

ramscrek
03.11.2010., 17:32
Ko kaže da smrt mora biti bolna i tjeskobna? pa ne umiru svi u velikom strahu i boli...dapače, većina ljudi na umoru ne osjeća strah i bezbrižni su (pogotovo nakon duge i teške bolesti)
Svaki čovjek se boji smrti i to je dobra stvar jer je to put u nepoznato...
Kad ideš prvi put vaditi zub tako te strah, al drugi put je lakše,znaš da ćeš biti ok. Kod smrti nema dvaput, i to je razlog straha.
Naravno i šta ako nema ništa poslije? hm....teška dilema stvarno.
Mene više strah da me za 300 godina od moje smrti se niko neće sjećati :lol:

Isto je i s umiranjem.

Prvi puta je strašno, ali drugi puta je već lakše:w

funnygirl33
03.11.2010., 17:38
Ja se ne bojim smrti, ali osobno vjerujem u zagrobni život....

Weedeemer
03.11.2010., 23:39
uz svu nadolazeću modernu tehnologiju uopće se ne bojim smrti jer će ziher izmislit lijek prije nego meni dođe vrijeme :D tak da sam spašen

V element
04.11.2010., 08:02
zanimljivo.. ja se tak osjecam kad ne radim...

I ja po novome :)
Shvatila sam da je nerad ili rad stvar navike, a srećom svaka navika se da promijeniti :mig:

Witchfinder
04.11.2010., 09:41
uz svu nadolazeću modernu tehnologiju uopće se ne bojim smrti jer će ziher izmislit lijek prije nego meni dođe vrijeme :D tak da sam spašen

Možda ti tijelo bude u nekoj tubi i ležat ćeš cijelo vrijeme u njoj, a na mozak će ti biti spojene neke žice i te brije, pa ćeš komunicirati preko velikog monitora :lol::lol::lol:

Dora K
04.11.2010., 10:25
A kaj je sa mnom? Ne bojim se vlastite smrti iako ne vjerujem u zagrobni zivot, kad te nema tak i tak ti je svejedno. Tesko je onima koji ostanu....
Ali bojim se, uzasno se bojim umiranja ljudi koje volim, trajnog gubitka tih dragih ljudi, nemogucnosti da ih zagrlim, poljubim, razgovaram s njima....

Witchfinder
04.11.2010., 10:53
Ali bojim se, uzasno se bojim umiranja ljudi koje volim, trajnog gubitka tih dragih ljudi, nemogucnosti da ih zagrlim, poljubim, razgovaram s njima....

To će ti se u životu više puta dešavati. I sama to znaš...
Najbolje je možda da kada dođe do toga, da prihvatiš njihov odlazak i nastaviš živjeti dalje bez njih.

T.o.v.a.r.
05.11.2010., 11:03
Hvala na savjetima, pročitao sam ih i u pravu si, da ću napraviti posao hoću to nikad nije bilo u pitanju, jedino je pitanje kod mene "koliko brzo ?". Evo krajem tjedna počinjem raditi i iskreno se nadam da moji strahovi nisu opravdani. Eh da, posao mi nije vezan ni uz da radim sa novcima niti sa ikakvim papirima što mi savršeno odgovara.

Eto vidish, počinjesh radit a kuka si po forumu dA nikad nečeš nać posao:kava:

Manje kuknjave:cerek:

S vremenom napiši koju crticu kkao ti je na poslu...........

MoKoSh
05.11.2010., 11:27
Mene neke knjigei filmovi tješe i potiču:

"Shattered Glass", istiniti roman o Stephenu Glassu, novinaru koji je izgubio sve, svojom greškom, ali potpuno ga razumiješ, i onda se zajedno s njim osjećaš tjeskobno, poželiš se zavući u mišju rupu, međutim... Pročitajte knjigu.

Plavuša s Harvarda (http://www.imdb.com/title/tt0250494/)(znam da je bajka, ali tako je poticajna, pogotovo oaj dio kad kaže "I'll show you how valuable Elle Woods can be"... pa se baci na učenje...)

I naravno film o majci svih poslovnih zasera; Elizabethtown (http://www.imdb.com/title/tt0368709/)

Celestar1975
05.11.2010., 18:56
Eto vidish, počinjesh radit a kuka si po forumu dA nikad nečeš nać posao:kava:

Manje kuknjave:cerek:

S vremenom napiši koju crticu kkao ti je na poslu...........

Pa eto bolje je nego što sam mislio. Što se tiče obavljanja samog posla (tehnike rada) odmah sam sve skužio. :)

Sad me brine koliko će mi vremena trebati da se snađem u labirintu hodnika, nadam se ne previše, jer bi mogao početi ići kolegicama na živce (imam samo jednog kolegu, ostatak su kolegice). Znam da sam tek počeo ali mi je bilo neugodno na kraju radnog vremena kad sam fulao hodnik za izlaz, da mi jedan kolega iz drugog odjela nije mahnuo da ga pratim, već bi se počeo sramotiti. I toliko su mi informacija izbiflale, kaj stvarno očekuju da ću to sve od prve popamtiti? :confused:

Nadam se da će bar prvi mjesec imati razumijevanja za moja zapitkivanja !?!

Maddie
05.11.2010., 19:37
kako se riještiti toga straha kad ozbiljno utječe na funkcioniranje,meni nako što je umrlo nekoliko dragih osoba,jednsotavno ošla u depresiju,jer znam da me čeka smrt i ne vidim smisao bilo čemu kada ionako budem umrla

England
05.11.2010., 21:35
Zašto bi smrt bila tjeskobna? Možda se baš osoba u tom trenutku osjeća ugodno jer se pomirila sa svojim stanjem i možda ga jedva čeka.
Umorna je od života i sa nekim prihvačanjem dočekuje smrt. To je isto kao kada osoba dođe sa napornog posla i jedva čeka leći se u krevet jer jednostavno ne može više izdržati od umora.
Možda je tako i smrt prihvaćena nakon dugog života.

Ali da, slažem se da se večina ljudi boji smrti radi 2. i 4. pitanja.

Iako, ako nema ničega nakon smrti, čemu se onda bojati... Tak i tak nećemo ništa više osjećati kada smo mrtvi niti biti svjesni svoje smrti.

Look, my friend
Ljudi se upravo boje tog svog nejasnog stava tj. svoje neuskladjenosti sa samim sobom. Ako je neko ''ambivalentan'' ili ''ambitendentan'' ni sam ne zna sta hoce i sta je realna istina a sta nije, taj ne moze podnjeti ovaj prirodni fenomen umiranja, jer ne zna sta ga ceka tamo, ili ne zna dali je zauzeo pravi zivotni stav oko pitanja religije i realnosti. Strah od patnje, vjecne neugde je korijen ovog straha od smrti.( Narcisticka potreba za uzivanjem i egzistiranjem) Jedino budistima ovaj narcizam i vjecnost uzivanja nije relevantna, oni se ovoga oslobadjaju u svojoj nirvani, a zapadnjaci hoce raj vjecni zivot i ugodu. H a ha ha ........
Covjek se boji da na kraju ne kaze sebi '' Jesam se zaje.., trebo sam drugacije misliti od ovog a sad je kasno nema nazad'' :D to je to ..

Ruralna
06.11.2010., 13:22
Meni je najgore što sam se ja toliko usporila da to nije normalno. Ono 50-60 km/h maksimalno. Nikako se opustiti.
I onda se vučem po cesti, pa mi je neugodno da ne radim gužvu, pa onda vozim samo u neke sate kad znam da je cesta prazna, biram sporije ceste, da izbjegnem brze i sl. :bonk:

grifone
07.11.2010., 13:50
Položila sam prije 11 godina kao najbolji ženski kandidat tog iskusnog instruktora, tako je on rekao:confused:, obožavala sam voziti, maštala o svom autu, bila presamouvjerena. tad su počela podj..... mame i dečka kad ih vozim, - "nisi sama na cesti, pazi, koči, nemoj u trećoj, parkiraj tu, gledaj, .... Užas:(
uhvatio me strah, jednostavno se bojim voziti nepoznate relacije, radije ću sjesti s mladim puno lošijim vozačem već sama odvoziti neku kratku rutu... Autoceste se bojim kao crnog vraga- triput vozila po pol sata, u Zg nebi vozila ni za milijun dolara. Izvan svog grada vozim samo kad baš moram i obavezno netko mora ići sa mnom. Prije takvih pothvata, me hvata tjeskoba, znojim se, moram na wc...
Tehnika mi je odlična, voziti i odreagirati u svakom momentu; 4 različita instruktora su to isto rekli. ne znam u čem je problem? Bojim se nepoznatih gradova, cesta, loše se orijentiram, bojim se brzine i agresivnih vozača na autoputu (iako i ja volim stisniti ponekad..:mig:), sad me boli stomak dok pišem ovaj post....

Vozi što češće sama, bez raznoraznih tutora, i sigurnost će doći. :)

karamela
13.11.2010., 22:53
ja ne znam koja je moja fobija ili se to zove paranoja...:eek:

kad sam 'normalna' ne bojim se biti sama navečer, spavati sama u kući, proći sama u gluho doba noći kroz park, mračnu ulicu itd...ne bojim se kukaca, visine, letenja, dubine i ostalih poznatijih fobija,
doduše bojim se muškaraca i sexa, ali to je kod mene već postalo normalno...:D

ali kad padnem u depresiju, brzo mi se jave iracionalni strahovi,
koji budu toliko nebulozni i nerealni, da ih se ja onda još više bojim....
tipa što ako me sad netko napadne onako iz čista mira, šta ako sad netko provali kroz prozor, šta ako me otmu izvanzemaljci i ostale nebuloze...

čega je mene zapravo strah? šta zapravo govore ti iracionalni strahovi?
jel se može od njih poludjeti?

:ne zna:

bezsmisla
15.11.2010., 14:52
http://www.youtube.com/watch?v=SFGGCDN6rRE
http://www.youtube.com/watch?v=1jindrKnxKw

Jel vam se vrti u glavi dok ovo gledate...meni da i cudim se zasto kad nisam tamo al kao da jesam...

za mene su ovo cista muda i hrabrost a nemora bit povezano sa gluposcu...najvjerojatnije su svjesni posljedica al onda nebi trebali ni izlazit iz kuce da svi razmisljamo o svim posljedicama. Ja mislim da onaj ko naziva te ljude idiotima i glupanima je zapravo kukavica sta ne?

Marril
15.11.2010., 15:38
Ja im se divim. Ne bojim se toliko visine, al što je previsoko je previsoko. Ne biste mene vidili na nečem takvom :horor:

lovacnadlovcima
15.11.2010., 16:29
pa nije baš nešto strašno, slično sam i ja radila ali ne baš na tolikoj visini, ma nisu oni ludi ni glupi, samo vole mrvu rizika i adrenalina:top:

Mnemon!c
15.11.2010., 16:33
za mene su ovo cista muda i hrabrost a nemora bit povezano sa gluposcu...najvjerojatnije su svjesni posljedica al onda nebi trebali ni izlazit iz kuce da svi razmisljamo o svim posljedicama. Ja mislim da onaj ko naziva te ljude idiotima i glupanima je zapravo kukavica sta ne?

Hrabri? Da, debilni? Svakako.
Sta da je puhnuo vjetar onom momku iz prvog videa i izbacio ga na kratko iz ravnoteze? Ili sta da se onom iz drugog videa ruka sklizunla? Izgubili bi zivot zbog kurcenja.
Da je ona cura imala nekakvih poteskoca pa je netko otisao i pomogao joj, to bi bila hrabrost koju ja cijenim. Ovo sto su oni uradili je hrabro, priznajem, ali isto tako totalno debilno i nepotrebno.