S koliko godina ste prvi put bili kod psihijatra/psihologa?

[all_together]

Koliko ste imali godina kada ste prvi put isli psihijatru i zasto? Dal jos uvijek idete?

Ja sam prvi put s 20, iako sam trebala mnogo prije, s barem 15. Depresija, anksioznost, OKP i poremecaj prehrane. Sve je vec predugo trajalo. Nisam isla prije jer sam zivila u malom mjestu gdje nema psihijatra, a da bi isla u Zg bi to roditelji onda morali saznat. Moja mama bi mozda imala rzumijevanja, ali tata bi me def totalno popljuvao. Sada radim na tome i pijem Zoloft puno mi je pomogao i protiv depresije i anksioznosti i prejedanja. Vi? :mig:

[Stropna Mačka]

Ja sam prvi put bio s 4. Problematično dijete, psihotično, hiperaktivno. Kasnije je to preraslo u totalnu psihozu (kako je vrijeme odmicalo meni je bilo sve gore). Sad se falabogu liječim i "skoro" sam normalna osoba. :p

[all_together]

Uf, bome gadno, al dobro, barem si sada bolje! :mig:

[Chansomps]

Ne znam točno,mislim da sam kod psihologa bio sa nekih 10-11.god. :ne zna:
I redovno sam bio u osnovnoj školi kod školskog psihologa,sve do 5-6 razreda,sreća pa je taj psiholog bio baš dobar čovjek,razgovarali smo i ja sam igrao pasijans na win 98...bilo smo frendovi. :D

Razlog: alkoholizam u obitelji,smrt sestre i tako..imao sam poprilično sjebano djetinstvo..ali hvala Bogu pa mi se to nije odrazilo na život pa nisam problematičan. :)

[Engelchen00012]

S 18. Trebalo je puuuno prije.:rolleyes:
Završila sam tamo kad više nije bilo pomoći. Napadi panike i time izazvani neki ozbiljni zdravstveni problemi...Sad sam prepredobro, u odnosu na onda.:D

Mogu i za brata odgovoriti: sa 17.:)

[karamela]

ja sam prvi put sa 16 godina, svojevoljno kod psihologa,
nikome nisam tada rekla.

bili su to pubertetski strahovi, koji me i danas, 10 godina kasnije muče,
i koje još uvijek nisam sama sa sobom rješila.

[Martian7]

Ja sam, štono bi se reklo, "late bloomer". :cerek: Tek s 39. :kava:

[Omaha]

I ja sam svojevoljno otišla sa 18 godina. Moja mama je radila na Rebru i ugovorila mi sastanak.
Zašto?
Bila sam neprilagođena i u obitelji i u društvu. Dok su se starci kefali, društvo tračalo druge ili se "igrali", ja sam se bavila filozofijom i psihologijom. Strašno sam puno čitala i smatram da sam intelektualno bila daleko od svih njih. Moje društvo je bila knjiga i moja pokojna baka.

Naravno, u nedostatku potrebnih, relanih činjenica i znanja, odlučila sam si skratiti život. Sve sam isplanirala, gdje, kako i kada. Mirno sam o svemu razmislila, zbrojila i oduzela i zaključila da nikome neću nedostajati.

Međutim, moja baka je nešto naslutila ...Kod psihijatrice sam 3 sata pričala i plakala. Ona je strpljivo slušala, rekla nekoliko rečenica i...evo me, super mi je u životu, barem što se tiče obitelji.

Smatram da ljudi nemaju puno vremena ni volje razgovarati s drugima, a posebno sa svojom djecom i psihijatri su, na žalost, potrebni. A tako malo je potrebno da se vidi promjena na licu djeteta ili bilo kojeg čovjeka. I tada mu samo pružiš ruku, nasmiješ se, ponudiš rame za plakanje i sve je bolje.

Zato sam ja svojoj djeci bila uvijek pri ruci, bez obzira da li je bilo dobro ili loše. I nisu trebali psihijatra.

[laura7]

ja sam prvi put sa 16 godina, svojevoljno kod psihologa,
nikome nisam tada rekla.

bili su to pubertetski strahovi, koji me i danas, 10 godina kasnije muče,
i koje još uvijek nisam sama sa sobom rješila.


smijem znat koji su to strahovi?

[dire Dawn]

prvi put točno na 19. rođendan! kako simbolično :rolleyes:

[cross_that_line]

Ja cu otic uskoro,vec 2-3 godine sam malo super raspolozen malo zivcan malo tuzan itd.Sve me zivcira,pocevsi od ovog drustva,pa kad hoces nesto napravit stalno neka papirologija,zakoni,pa ovi uvijeti oni uvjeti,samo neka kompliciranja tako da sam odustao od svega,ne zelim zivit u kompliciranom svijetu.Jos dok ide ide kasnije cu se roknit pa vi i dalje komplicirajte sa svim onda me vise nece bit briga :D

[n0ra]

Prvi put s 26.

[karamela]

smijem znat koji su to strahovi?

jako sam zaštitnički odgojena,
i vezana za roditelje,
a još više oni za mene,
pa imam strah da ih ne izgubim, jer osim njih i sestre
nemam nikoga na svijetu.

separacijaska neuroza, tako je moja psihijatrica to dijagnosticirala.
strah od odrastanja.
jedan dio mene se boji odrasti, drugi to želi, unutarnji konflikt.

samo kad se ja više ne mogu nositi sa tim racionalnim strahovima,
pojave se iracionalni koji sve zakompliciraju i padnem u depresiju.

[MalaPlavaLajava]

fala kurcu nisam išla, jer da dodjem, mislim da bi njemu trebo psihijatar:)

[firestarter_17]

Da se i ja pohvalim :D
S 19 god. sam bio prvi put kod psihijatra i mogu reć da mi je to bilo jako loše iskustvo, ne želim ulaziti u detalje...i to sam bio samo jednom. A s 20 godina, kad mi je već bilo dosta svega odlučio sam pokušati ponovo i sad idem nekih 8-9 mjeseci, dugo mi je trebalo da se odlučim al drago mi je da jesam.
Razlog: depresija, socijalna fobija/anksioznost, tjeskoba...

[Glam_queen]

ja sam prvi put sa 16 godina, svojevoljno kod psihologa,
nikome nisam tada rekla.

bili su to pubertetski strahovi, koji me i danas, 10 godina kasnije muče,
i koje još uvijek nisam sama sa sobom rješila.

Ista stvar i kod mene :( Otišla sam sa 16 godina kod psihologa svojevoljno da bih riješila neke probleme sa mojom povučenošću i lošim ocjenama da bi skužila da tu žensku baš i briga za mene tako što je predlagala neka rješenja koja bi i moja baba mogla smislit :rofl: tako da odustala sam nakon tri tjedna :ne zna: ponovno sam krenula ljetos al kod psihijatra kako bih riješila svoju pretjeranu anksioznost i još uvijek idem redovito mada ni on mi nije nešto od velike pomoći. Samo mi da tablete i kaže da moram promijeniti svoje navike...eee stvarno.. ma nemoj mi reći :mad: znam i ja to al kakooo???:ne zna:

[Mrs. Pringles]

Tako da potražiš psihijatra koji je i psihoterapeut, a ne samo psihijatar.

[bikers_girl]

negdje pocetkom osnovne skole, s 8-9 godina!

ne znam ustvari kaj je tocno bilo, kasljala sam dosta dugo i nesto mu mucilo, a nitko ustvari pa ni sam psiholog nije znao kaj! :D zanimljivo, sve kaj sam nacrtala u vezi familije, bilo je ok, nekaj vjerojatno u skoli, uciteljica me nije bas voljela pa mislim da se to odrazilo na neko moje unutrasnje stanje jer sam kasljala dugo, bez nekog konkretnog zdravstvenog razloga! i prestalo je kak je i doslo!
nekaj me podsvjesno mucilo i vrlo brzo prestalo, nisam imala problema nikad u skoli, tak da zaista ne znam kaj je tocno bilo!

a svojevoljno sam otisla skolskom psihologu u 3.srednje jer sam imala uzasnu tremu koja me sputavala u srednjoj poprilicno.. nazalost, djelomicno se nastavilo i na faxu! zbog toga sam pokazala najbolju volju da idem psihologu again, dosla na inicijalni razgovor i na kraju se vise nisam pojavila!

nekako uspijem sve to sama sa sobom rijesiti, makar, voljela bih sa nekom strucnom osobom porazgovarati, ne smatram to nekom sramotom, ako covjeku treba samo razgovor - nisam isla psihijatru, nisam imala bas tolike probleme sama sa sobom da bi mi trebalo nesto puno vise/jace/konkretnije od samog razgovora s nekim!

[naporna]

Kad sam imala 10 godina. Ali to je bila samo opcenita kontrola nakon prometne nesrece u kojoj sam imala tezak potres mozga. I onda sa 32 nekako su me pretrpala sjecanja i dogadjaji zbog kojih sam trebala valjda ici nekih 15 godina ranije. Ali nakon 5 sjedaljki kod psihologice, odustala sam. Znala sam nakon tih razgovora imati uzasne glavobolje ili groznu depresiju. Tako da nemam bas najbolje misljenje o tim vrstama seanse.

[c.sunny]

Sa 27 god. Ranije nikada nisam osjetila potrebu.
Dijagnosticiran F41 radi, da citiram "dugotrajnog podnošenja exstremne vanjske situacije".
Psihoterapija mi je puno pomogla. Trenutno prekinula iz čisto financijskih razloga. Pa sad svraćam na forum tražiti odgovore :D

[CondoR]

Ja se često s njima susrećem :D