Wall
07.06.2004., 16:04
Bilo je to tek jučer, ljeta gospodnjeg 1848. godine, kad sam primio rose pismo, namirisano njezinom rukom, najfinijim parfemom od suza i neprospavanih noći. Pisala je, da je s nama sve gotovo, da sad zna da je ljubav bacila pred noge čovjeku nevrijednom njezinih osjećaja. Da nije dvije noći spavala, jer je čekala barem dvadeset mojih pisama, koje joj dugujem. Pisama, u kojima ću reći po stotinu puta, koliko je volim, kako za mene samo ona postoji, kako me boja njezinih očiju uvijek posrami i zadivi.
Znao sam da je svaka njezina riječ do bola istinita: ima već dva dana, da joj nisam napisao niti retka. Pokušavao jesam, ali riječi su nekako izmicale pred činjenicom da sam je još sinoć ljubio, zagnjuren u njezinu kosu, uronjen u njezinu kožu, dušu i osjećaje. Nije pomagala činjenica, da pišem samo kad imam inspiracije, kad se žudnja prelije preko ruba. Ne mogu pisati samo zato, što lakej i valet čekaju pred vratima, da pismo odnesu jašući najbrže što mogu, kroz maglom ovijenu dolinu. Od Versaillesa do Parisa ima poprilično jahanja, vjerujte, pogotovu kad konja ne tjerate kao svi vrazi.
I što da joj pišem? Pa ona zna koliko živo osjećam svaku njezinu poru pod prstima. Ona zna, da je naše vođenje ljubavi najduže od svih dosad zapisanih u povijesti – naš snošaj traje već danima, uz rijetke pauze za vodu i hranu, za malo ukradenog sna, koji nam ne ide baš od ruke. Nikako da se zadovolje naša gladna usta, naše nestrpljive ruke, naša potreba da zaronimo još dublje i jače jedno u drugo, dok se naši nokti ne pojave na unutarnjoj strani kože.
Nije mi teško voditi ljubav danima. Kao izgladnjeli vuk u stadu ovaca, nadoknađujem mjesece i godine gladi za dodirom jednim dugotrajnim, iscrpljujućim seksom, kojim proždirem, koji proždire.
Sigurno se već ponavljam, jer nema baš toliko raznolikosti, mogućnosti, dok hranim tijelo, pijem s izvora. Ipak, nezasito gutam i usisavam u sebe zvukove, boje, dodire, mirise. Još uvijek mi je sve zanimljivo, novo, uzbuđujuće. Daleko sam još od toga, da se zasitim.
Ali, njoj to nije dovoljno. Ona me poznaje, ali svejedno mora imati tisuću potvrda moje ljubavi. Nije to nesigurnost, nije hipokrizija, kojom pokriva svoje bezuvjetno prepuštanje strasti. Ona zna da jedan Vicomte de Valmont MORA priložiti dokaze svoje ljubavi, inače te veze nisu Opasne Veze.
Ona nije Marquise de Merteuil, premalo je zlobe u njoj, iako ima dovoljno ljubavi. Ona jest Madame de Tourvel, iako joj to godine i iskustvo jedva dopuštaju. Ali njezino je srce - srce slatke, mlade i neiskusne Cecile de Volanges. Ona je sama pulsirajuće srce, ona je ohm-ommmmm- Uma, skrenut ću s uma.
Ti samo budi dovoljno daleko, njezine su ojađene riječi teško pale na mokro tlo. Razumijem je, jer i sam sam umoran od igara, napudranih perika, maski i kostima. Ali, igra sama od sebe traje, bez vlastite želje da nastavim.
What a tangled web we weave, when first we practice to deceive!
Ljubav je tako jednostavna, ali mreže koje pletemo uvijek završe kao izdaja.
PS. Ovo je za tebe, Uma, ljubavi (John M)
Znao sam da je svaka njezina riječ do bola istinita: ima već dva dana, da joj nisam napisao niti retka. Pokušavao jesam, ali riječi su nekako izmicale pred činjenicom da sam je još sinoć ljubio, zagnjuren u njezinu kosu, uronjen u njezinu kožu, dušu i osjećaje. Nije pomagala činjenica, da pišem samo kad imam inspiracije, kad se žudnja prelije preko ruba. Ne mogu pisati samo zato, što lakej i valet čekaju pred vratima, da pismo odnesu jašući najbrže što mogu, kroz maglom ovijenu dolinu. Od Versaillesa do Parisa ima poprilično jahanja, vjerujte, pogotovu kad konja ne tjerate kao svi vrazi.
I što da joj pišem? Pa ona zna koliko živo osjećam svaku njezinu poru pod prstima. Ona zna, da je naše vođenje ljubavi najduže od svih dosad zapisanih u povijesti – naš snošaj traje već danima, uz rijetke pauze za vodu i hranu, za malo ukradenog sna, koji nam ne ide baš od ruke. Nikako da se zadovolje naša gladna usta, naše nestrpljive ruke, naša potreba da zaronimo još dublje i jače jedno u drugo, dok se naši nokti ne pojave na unutarnjoj strani kože.
Nije mi teško voditi ljubav danima. Kao izgladnjeli vuk u stadu ovaca, nadoknađujem mjesece i godine gladi za dodirom jednim dugotrajnim, iscrpljujućim seksom, kojim proždirem, koji proždire.
Sigurno se već ponavljam, jer nema baš toliko raznolikosti, mogućnosti, dok hranim tijelo, pijem s izvora. Ipak, nezasito gutam i usisavam u sebe zvukove, boje, dodire, mirise. Još uvijek mi je sve zanimljivo, novo, uzbuđujuće. Daleko sam još od toga, da se zasitim.
Ali, njoj to nije dovoljno. Ona me poznaje, ali svejedno mora imati tisuću potvrda moje ljubavi. Nije to nesigurnost, nije hipokrizija, kojom pokriva svoje bezuvjetno prepuštanje strasti. Ona zna da jedan Vicomte de Valmont MORA priložiti dokaze svoje ljubavi, inače te veze nisu Opasne Veze.
Ona nije Marquise de Merteuil, premalo je zlobe u njoj, iako ima dovoljno ljubavi. Ona jest Madame de Tourvel, iako joj to godine i iskustvo jedva dopuštaju. Ali njezino je srce - srce slatke, mlade i neiskusne Cecile de Volanges. Ona je sama pulsirajuće srce, ona je ohm-ommmmm- Uma, skrenut ću s uma.
Ti samo budi dovoljno daleko, njezine su ojađene riječi teško pale na mokro tlo. Razumijem je, jer i sam sam umoran od igara, napudranih perika, maski i kostima. Ali, igra sama od sebe traje, bez vlastite želje da nastavim.
What a tangled web we weave, when first we practice to deceive!
Ljubav je tako jednostavna, ali mreže koje pletemo uvijek završe kao izdaja.
PS. Ovo je za tebe, Uma, ljubavi (John M)