View Full Version : Partneru dijagnosticirana teška/neizlječiva bolest. Ostati ili...?
KARLO 4.studeni
11.05.2010., 11:12
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
agibagi
11.05.2010., 11:16
smrducka mi na troll...
recimo to ovako, zajedno kroz sva govna.
higijeničarka
11.05.2010., 11:30
Čini mi se da treba učiniti upravo ono što se želi.
Što se mene tiče, nema mi ništa gore od toga da se uz nekoga ostaje samo zato što se smatra da se mora (a zapravo se ne želi).
Cordelia
11.05.2010., 11:49
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Nisam u kolicima ali imam neizlječivu bolest koja ruši kvalitetu života i teško se živi s njom.
Nije ni hrabrost ni ludost odlučiti umjesto partnera nego se na tu odluku nema pravo osim ako ga ne ostavljaš zato što ga više ne voliš. Ja sam pokušala donijeti tu odluku umjesto mog partnera pa mi je on lijepo objasnio da nije na meni da donosim odluke što on može ili ne podnijeti u njegovo ime.
A za ostalo se slažem s Higijeničarkom.
Teško mi je vjerovati da bih napustila osobu koju volim zato jer je neizlječivo bolesna... Naravno da bi mi se bilo teško pomiriti sa time, ali ne prestaje se nekoga voljeti samo tako. Vjerojatno bih na svaki način htjela biti podrška i pomoć.
S druge strane, ne bih zamjerila nekome da mene ostavi u istoj situaciji. Posve mi je jasno da ljudi žele ovaj jedan život koji imaju učiniti vrijedan življenja i ispuniti svoje snove.
Patila bih neko vrijeme, ali ne bih ostala ogorčena i zbog toga, imala bih previše drugih briga.
prije 5 godina (isuse, kako smo mi svi na ovom forumu predugo :( ) postojala je vrlo slična tema (http://www.forum.hr/showthread.php?t=105678). ne predlažem spajanje, baš zato što je ova stara pet godina, samo predlažem čitanje koga zanima :)
moj se stav, nažalost, nije promijenio u tih pet godina, iako bih ja bila sretna da jest :(
prije 5 godina (isuse, kako smo mi svi na ovom forumu predugo :( ) postojala je vrlo slična tema (http://www.forum.hr/showthread.php?t=105678). ne predlažem spajanje, baš zato što je ova stara pet godina, samo predlažem čitanje koga zanima :)
moj se stav, nažalost, nije promijenio u tih pet godina, iako bih ja bila sretna da jest :(
Pa sada da ne čitamo cijelu temu, možeš li svoje mišljenje iznijeti i ovdje? Za dobrobit iste. :mig: :D
sex-addict
11.05.2010., 12:03
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Osobno, nikad ne bih ostavio partnera zbog toga.. Zajedno do kraja.. Razumio bih da ona ostavi mene, da sam ja bolestan.. Netko to može, netko ne..
P.S.
Ali isto tako, ne bih ostao u toj vezi SAMO zato jer je ona bolesna. Ono, ako je sve gotovo među nama, ne ostajem iz osjećaja dužnosti, samo iz želje i ljubavi.
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Prvo što mi je palo na pamet kad sam ovo pročitala je stih:
"You told me you'd stick by me
Through the thick and through the thin
Those were your very words
My fair-weather friend
You were my brave-hearted lover
At the first taste of trouble went running back to mother"
Vjerujem da bih ostala.
Mislim da ne bih mogla drugačije jer on je moj partner, bit ću patetična, u dobru i zlu.
Njegova (izvjesna) sudbina je i moja sudbina.
gottcha
11.05.2010., 12:22
apsolutno sve ovisi o vrsti bolesti i prioritetima partnera.. pod prioritetima mislim na stvari koje partner voli raditi ili uz koje se voli opustiti a onemoguceno mu je zbog bolesti partnera.. ili u najmanju ruku iskustvo ne moze podijeliti s njim/njom...
da bi bas svi altruisti mogli zivjeti daleko ispod onog sto su smatrali normalnim ili potrebnim cijelog zivota, ne.. prije ili kasnije ispilo bi ih to iskustvo i postali bi ili ogorceni ili bi dali petama vjetra..
tesko je rec unaprijed.. veci problem je biti taj bolesni i prihvatiti to stanje i sva odricanja koje donosi, i jos navlacit partnera za tim.. jer kako zivjeti s nekim kad sam sa sobom nisi na miru... bolesna osoba moze postati samo sjena onoga sto je bila dok je bila zdrava, i to treba imati na umu kad se govori 'ostao bih uz osobu koju volim (koja je to vise?) od kraja'
sta ja znam.
Odgovor u većini slučajeva je poprilično jasan, kad se radi o dužim vezama/brakovima. No, kaj s friškim? Nis pametna, to be honest.
agibagi
11.05.2010., 12:29
nosiš se s tim. pa vidiš kuda će te vrijeme odvesti.
sigurno da nebi bježala nakon dijagnoze. doživjela sam da se ljudi mjenjaju u bolesti, nije lako.uzmeš u obzir i prošlost, može biti dobar poticaj.
S vremenom ti je ipak teže otići, odnosno biti će teže i drugoj strani. A opet, teško i ako se odmah ode.
Ne vjerujem da bi napustila osobu s kojom sam npr. godinama sretna i onda dođe bolest ili bilo koji drugi problem...i ja iz želje za svojom komocijom kažem: čuj, dragi, meni se tvoj tumor/šećer/moždani udar....ne uklapa u život, ja odoh a ti se snađi...
Kakva je to uopće ljubav koju tek tako pomuti neki problem?:ne zna:
Ma napucala bih ga i da slomi nogu :azdaja:, kaj će mi šepav?
Kod prve gripe ću se odljubiti :rospija:
I nebi ostavila samo partnera, već i dijete, mamu ili psa. Valjaju samo dok su zdravi i veseli :troll:
Ako nekoga volim, volim ga i zdravog i bolesnog.
Znam da su ljudi različiti, ali nema mi goreg kad čujem/vidim kad jedno od partnera podvije rep i pobjegne na prve znakove bolesti. Takveljude osuđujem, znam da to od mene nije u redu ali nemogu si pomoći. Jer takve ljude gledam kao kukavice koje su sposobne voljeti samo kad je sve super, kad smo sretni, lijepi itd.
Prije 2 i pol godine mi je majci dijagnosticiran karcinom i za oca koji je po prirodi i odgoju teški konzervativac (muško ne kuha, muško ne usisava, muško toljagom ubija zvijeri za ručak) nikad, ni u najluđim snovima nebih rekla da će bezpogovorno usisavat , vješat i peglat veš, pomagat na svim poljima. I sigurna sam, da nije bilo mamine upornosti i tatine bezuvjetne porške ona se nebi izlječila.
Stoga je jasno zašto imam stav kakav imam.
The_Mala
11.05.2010., 14:55
U redu, shvaćam da se ljudi ne mogu pomiriti sa takvim problemom, ali ne shvaćam kako mogu biti tako, izrazit ću se slobodno, bezosjećani. Pogotovo ako je riječ o partneru.
To je kao da napustite svoje mentalno/fizički bolesno dijete...
Ne znam, zaista ne mogu razumjeti takve ljude... Zar su njima bitni samo njihovi osjećaji? Kako je drugoj strani kada partner jednostavno ode? Kako se oni osjećaju znajući da su bolesnu osobu prepustili na milost i nemilost samima sebi?
Napadnite me, ali jednostavno ne shvaćam.
Ne znam, zaista ne mogu razumjeti takve ljude... Zar su njima bitni samo njihovi osjećaji? Kako je drugoj strani kada partner jednostavno ode? Kako se oni osjećaju znajući da su bolesnu osobu prepustili na milost i nemilost samima sebi?
Zamisli, to ti je kao da je jedan dan sve super, a idući dan se razboliš i muž te zato napuca. Kao da si ti kriva što si se razboljela :confused:
The_Mala
11.05.2010., 15:06
Zamisli, to ti je kao da je jedan dan sve super, a idući dan se razboliš i muž te zato napuca. Kao da si ti kriva što si se razboljela :confused:Upravo to mi nije jasno. Ali opet, to je odlazak odmah. A što je sa onim kada partner nakon nekoliko godina provedenih zajedno jednostavno ode?
Ovaj odgovor se u potpunosti slaže sa mojim mišljenjem:
Ako nekoga volim, volim ga i zdravog i bolesnog.
Znam da su ljudi različiti, ali nema mi goreg kad čujem/vidim kad jedno od partnera podvije rep i pobjegne na prve znakove bolesti. Takveljude osuđujem, znam da to od mene nije u redu ali nemogu si pomoći. Jer takve ljude gledam kao kukavice koje su sposobne voljeti samo kad je sve super, kad smo sretni, lijepi itd.
ždralexandrijka
11.05.2010., 17:22
Ako nekoga volim, volim ga i zdravog i bolesnog.
Znam da su ljudi različiti, ali nema mi goreg kad čujem/vidim kad jedno od partnera podvije rep i pobjegne na prve znakove bolesti. Takveljude osuđujem. Jer gledam kao kukavice koje su sposobne voljeti samo kad je sve super, kad smo sretni, lijepi itd.
prvo i osnovno,takve osobe NE VOLE uopće ,jer je njihova kvaziljubav uvjetovana time da im postojanje (zdravog,uspješnog,lijepog,pametnog,veselog itd...) partnera s kojim su u vezi ili čak braku povisuje vlastitu ugodu....Čim se pojavi nešto što kod njih smanjuje stupanj samougađanja,onaj privid iskrenih osjećaja što se stavljao pod naziv LJUBAV se bitno smanjuje ili češće, potpuno nestaje...
Vrijedi li ovo uzdizanje "ostajanja" samo za oboljele od "moralno podobnih" bolesti (koje se žali, npr. rak i autoimune bolesti), ili i onih manje "podobnih" (koje se žali, ali ipak su si sami krivi, npr. HIV+), te možda i onih najmanje podobnih - ovisnika, za koje se najčešće može pročitati da je vrlina baciti ih već u prvi jarak?
:kokice:
gottcha
11.05.2010., 18:10
a i mene to zanima..
cini mi se da dosta ljudi jos nije imalo nesrecu da im zivot pred njih postavi zid.. svatko od nas ima granice, samo je pitanje koliko su visoke i oce li imat srece/nesrece u zivotu da ih dotaknu...
iako sam za druge spremna napravit daleko vise od vecine ljudi, a tim vise sto mi je veza s tom osobom snaznija, tesko nalazim snage da se razbacujem rijecima kao sto su 'nikad' ili 'uvijek' ...
samo sto ljudi cesto tako pricaju dok jednom ne postupe drugacije, pa onda nalaze sto isprika zasto je njihov slucaj drugaciji pa se nisu mogli drzat visokih moralnih nacela koja zagovaraju inace...
uvijek moras ostavit prostora da se dogodi slucaj na koji nisi racunao ili ga sada ne mozes zamisliti, a u stvarnosti bi debelo promijenio stvari i stavove
:ne zna:
Što se HIV-a tiče, zavisi kako se zarazio. :D Prijevaru ne bih oprostila ni pod razno.
A ovisnost je nešto sasvim drugo. Ne bih se upustila u vezu sa ovisnikom, a ne mogu zamisliti da odrasla, stabilna, zrela osoba zagrize u takvo nešto.
S nekim tko je u tolikoj mjeri povodljiv ne bih se uopće upuštala u dublje odnose.
Iskreno mislim da ne bih mogla otići samo tako i ostaviti partnera..jer ljubav nije samo divna i krasna.Ponekad je potrebna i žrtva..ja sam takav tip..i u dobru i u zlu.Riječi koje sam dala mužu u crkvi za mene nisu samo riječi već moja načela kroz koje živim i provodim:)Daleko od toga da sam savršena i sve to,imam i ja mana i sve to,ali ne bih mogla samo tako otići.. .Nadam se da neće doći do toga,ali ako ipak bude....učiniti ću to jer želim a ne jer moram..Mislim da nije čudno što neki ljudi ipak odu,ne može to svatko pretrpjeti i proživljavati,to je velik teret kako za bolesnika tako i za tu osobu koja ostaje uz njega/nju.
a i mene to zanima..
cini mi se da dosta ljudi jos nije imalo nesrecu da im zivot pred njih postavi zid.. svatko od nas ima granice, samo je pitanje koliko su visoke i oce li imat srece/nesrece u zivotu da ih dotaknu...
iako sam za druge spremna napravit daleko vise od vecine ljudi, a tim vise sto mi je veza s tom osobom snaznija, tesko nalazim snage da se razbacujem rijecima kao sto su 'nikad' ili 'uvijek' ...
samo sto ljudi cesto tako pricaju dok jednom ne postupe drugacije, pa onda nalaze sto isprika zasto je njihov slucaj drugaciji pa se nisu mogli drzat visokih moralnih nacela koja zagovaraju inace...
:s
baš htjedoh napisati nešto takvo
on je imao infarkt i ostadoh sa njime
on je samnom usprkos mojoj multipli sklerozi
bez obzira na to koliko zdravstvenih problema imali jedan i drugi, ti problemi nisu preveliki, utječu na kvalitetu naših života ali ne značajno
no i takvi smo da nam neke stvari ne smetaju, recimo nekog bi bilo sram da hoda uz ženu koja povremeno vuće nogu za sobom njega to ne dira nimalo
tko zna, možda me za koju godinu slijedi nepokretnost, tada sigurno ne bi željela da je uz mene i da me bedina
pogotovo ne bi željela to svojoj djeci
novi marof, pa kolko zdržim nek zdržim
Intrigantica
11.05.2010., 18:35
ako se partnera voli onda zaista ne vidim dilemu, ostaje se s njime do kraja
Ne moze mi neko reci da voli partnera ali ce ga odjebati jer je obolio, to onda nije nikakva ljubav.
Vidim da se u uvodnom ni ne spominje ljubav pa se onda valjda ide od toga da se moze ostaviti partnera u takvoj situaciji ako ga se ne voli kako spada ili ga se uopce ne voli.
ždralexandrijka
11.05.2010., 20:05
Vrijedi li ovo uzdizanje "ostajanja" samo za oboljele od "moralno podobnih" bolesti (koje se žali, npr. rak i autoimune bolesti), ili i onih manje "podobnih" (koje se žali, ali ipak su si sami krivi, npr. HIV+), te možda i onih najmanje podobnih - ovisnika, za koje se najčešće može pročitati da je vrlina baciti ih već u prvi jarak?
ono što je usko vezano uz bolest je liječenje,a ako nema liječenja na stvar se ne mora gledat kao na bolest već kao na poremećaj i to najčešće KARAKTERA... ko voli nek izvoli
a sad kad bi me partner prevario i dobio HIV,ostala bi taman toliko, kolko bi mi bilo potrebno da mu osobno skratim muke :kava:
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Prije bih napustila partnera koji puca od zdravlja i para, nego nekoga ko je bolestan. To ne bi bio kukavicluk i nesnalazenje vec bezobrazluk i izdaja.
To bi samo znacilo da smo obicna stoka bez karaktera i osjecaja za ljubav i zrtvu.
Nikad ne bih to oprostila nikom koga poznajem. Dosta sam svojeglava osoba, ali bolesna supruga nikad ne bih napustila po cijenu svog zivota. Prezirem kukavice tog tipa.
Tony Clifton
11.05.2010., 21:15
da li bih ostavio bolesnu partnericu?
jednako kao sto bih ostavio zdravu partnericu. ne bi imalo veze s bolescu.
da li bih ostao s bolesnom partnericom?
u svakoj zamislivoj situaciji, ako bih zelio ostati s njom.
Prije bih napustila partnera koji puca od zdravlja i para, nego nekoga ko je bolestan. To ne bi bio kukavicluk i nesnalazenje vec bezobrazluk i izdaja.
To bi samo znacilo da smo obicna stoka bez karaktera i osjecaja za ljubav i zrtvu.
Nikad ne bih to oprostila nikom koga poznajem. Dosta sam svojeglava osoba, ali bolesna supruga nikad ne bih napustila po cijenu svog zivota. Prezirem kukavice tog tipa.
Meni je ovo malo preoštro...
Neki ljudi se jednostavno ne mogu nositi sa bolešću partnera.... To ih možda čini slabijima, ali nisu zato "obična stoka bez karaktera i osjećaja za ljubav i žrtvu".
Nekima sve skupa jednostavno s vremenom postane previše. Ne snađu se, ne uspiju se pomiriti sa time... Što bi onda trebali? Ostati tamo gdje su jako nesretni i gdje ionako bolesnog partnera čine još nezadovoljnijim?
Za duh tog partnera je bolje da nemaju u blizini nekoga tko se ne zna nositi sa time, da ne gledaju osobu koju vole kako propada zajedno sa njima i sve je nesretnija. A može imati svoj život, ispunjeniji i kvalitetniji.
Ja ne bih zamjerila partneru da me ostavi u takvoj situaciji, ali da bih patila zbog toga - bih.
Picasso2002
11.05.2010., 22:56
Ja sam ostao do kraja jer kad sklapaš brak obvezuješ se na zajednički život u dobu i u zlu. Slabići i kukavice bježe kad stignu nevolje, a ja nisam taj.
kopčica 81
12.05.2010., 00:01
Ne mogu zamisliti da napustim svog muža, al mogu zamislit kako takav život razjebe čovjeka. I nikako ne bih osudila nekoga tko je ipak otišao. Nismo svi isti i nismo zato kukavice ili heroji.
MissIda
12.05.2010., 00:12
bas danas pomislih sto ako moj dragi ima neku neizljecivu/kronicnu bolest...uhvatila me takva panika, strah i tuga...ne znam kako bih se ponasala da stvarno ima ali trenutno razmisljanje mi je da bih prije umrla s njim nego bila bez njega...
buntspecht
12.05.2010., 02:36
sad sve ovisi od bolesti do bolesti, ako bi sad moj partner bio vezan za krevet i trebao cjelodnevnu njegu. ja mu to jednostavno nebi mogao dat, jer radim a od neceg se mora i zivjet
a definitivno si financijski nebih mogao priustit njegovateljicu 24/7
dakle otisao bih
sad sve ovisi od bolesti do bolesti, ako bi sad moj partner bio vezan za krevet i trebao cjelodnevnu njegu. ja mu to jednostavno nebi mogao dat, jer radim a od neceg se mora i zivjet
a definitivno si financijski nebih mogao priustit njegovateljicu 24/7
dakle otisao bih
ozenjen si?
vidjela sam mlade parove, u dvadesetima, koji su se razisli zbog bolesti i na najruznije nacine, jednostavno je zdrav partner nestajao bez rijeci. medju njima jedna frendica koja je ostavila partnera koji se nije razbolio nego je izgubio saku te nosio protezu sto ona nije mogla gledati.
ja bih ostala
buntspecht
12.05.2010., 04:12
ozenjen si?
izvanbracna veza, i kakve to ima veze?
mad_max
12.05.2010., 04:19
Ja bih ostao/la, ja ne bi, blablabla... Mislim da svi zajedno trkeljate gluposti. Jer tek kad bi se stvarno našli u toj situaciji bi saznali da li bi ostali ili ne.
buntspecht
12.05.2010., 04:23
Ja bih ostao/la, ja ne bi, blablabla... Mislim da svi zajedno trkeljate gluposti. Jer tek kad bi se stvarno našli u toj situaciji bi saznali da li bi ostali ili ne.
zato i velim, to sve ovisi o vrsti bolesti
to ti isto kad i roditelje moras stavit u staracki dom , jer su oboljeli od alzhajmera, jedna osoba koja radi se definitivno NE MOZE brinut o tako tesko oboljelim osobama, jer zahtjevaju 24/7 njegu
mos volit koliko hoces,
mad_max
12.05.2010., 04:59
To mi sliči na ono kad ljudi počnu raspravljat šta bi da dobiju jackpot na lotu. E sad, ovaj bi ovo - onaj bi ono... A nikome od njih ne padne na pamet da bi ga/nju možda strefilo srce!
Mene vjerojatno bi...:D
Tony Clifton
12.05.2010., 06:59
zato i velim, to sve ovisi o vrsti bolesti
to ti isto kad i roditelje moras stavit u staracki dom , jer su oboljeli od alzhajmera, jedna osoba koja radi se definitivno NE MOZE brinut o tako tesko oboljelim osobama, jer zahtjevaju 24/7 njegu
mos volit koliko hoces,
mislim da to nije kljucno. ako netko treba njegu 24/7 a partner nema to vrijeme na raspolaganju da ce osigurat najbolju varijantu koju moze. pitanje je da li bi, npr. da zenu stavis u neku ustanovu za njegu, i dalje bio njen muz/partner, volio ju, obilazio, iskoristio koliko mozes imati zivota s njom, ili bi se okrenuo i nestao iz njenog zivota?
Ma napucala bih ga i da slomi nogu :azdaja:, kaj će mi šepav?
Lakše malo!
A odštete od osiguranja? :mig: Za slomljenu nogu se može dobiti 10-15.000, prvo mu pomozi da spizdi tu lovu... :raspa: :D
bolesna osoba moze postati samo sjena onoga sto je bila dok je bila zdrava, i to treba imati na umu kad se govori 'ostao bih uz osobu koju volim (koja je to vise?) od kraja'
:top:
Lako se razbacivati velikim riječima, ali i ja sam osobno vidjela (srećom ne i doživjela) da od veselog, zabavnog i dobrog čovjeka bolest napravi kućnog terorista, čangrizavog nadrkanca, zlobnog, pakosnog, nepodnošljivog... :(
Recimo - vrlo uopćeno - da bih ostala uz partnera sve dok bi on bio osoba s kojom sam i odlučila biti u početku. Ne mislim da bi mi problem bila ni briga za njega, ni išta slično. Ali promjena osobnosti bi bila problem. I nisam sigurna da li bih uz takvu "novu" i neprepoznatljivu osobu htjela ostati. :ne zna:
buntspecht
12.05.2010., 07:52
mislim da to nije kljucno. ako netko treba njegu 24/7 a partner nema to vrijeme na raspolaganju da ce osigurat najbolju varijantu koju moze. pitanje je da li bi, npr. da zenu stavis u neku ustanovu za njegu, i dalje bio njen muz/partner, volio ju, obilazio, iskoristio koliko mozes imati zivota s njom, ili bi se okrenuo i nestao iz njenog zivota?
u pocetku bih vjerovatno neko vrijema dolazio, al poslije vise ne, jer zivot ide dalje. ja znam da ja nebih zelio da moj partner svoj zivot zapostavi zbog mene.
jer ako se radi o tako nekoj teskoj i neizljecivoj bolesti, onda nema nikakvog smisla svoj zivot zapostavit,
firefox3
12.05.2010., 07:52
Nitko nije komentirao ovaj dio:
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Svi mi odlučujemo što je najbolje za nas u trenutku ili dugoročno, tražimo najbolja rješenja situacija u kojima se nalazimo.
Osobno, mislim da bih ostala iako ne mogu garantirati, ali i sto tako priznajem da ne volim gledati žene ili muškarce koji su vlastitom voljom ili kukavičlukom ostali uz partnere i sad su čangrizavi, nesretni, kivni na sve i svakoga.
A s druge strane žao mi je gledati da život prolazi pored njih a oni predani brizi za partnera s kojim vjerojatno neće moći ostvariti kvalitetan život, zajednički odgojiti djecu ili ih uopće imati.
Sve je to posljedica naših, tj. njihovih odluka manje ili više dobrih, ali mi se čini da je autor htio znati nešto i o tome kako se postaviti kada partner donese odluku umjesto nas. Što smo mi tada? Pristajemo li na odluku? Što je partner tada? Iz kojih razloga?
Mislim da samo razgovor, bez zaključaka jedne ili druge strane prije završetka razgovora moze donijeti rješenje.
Lave, u ovom navedenom mislim da nije niti jedno od navedenog. Ja bih rekla sebičnost. Partneri smo, donosimo zajedničke odluke.
Death-of-Art
12.05.2010., 08:07
ostala bih.
ako ne iz želje onda iz principa.
radije bih podnosila čitav život nečiju ogorčenost uzrokovanu njegovom bolešću nego se osjećala kao great big white shit jer sam otišla onda kad sam nekome bila najpotrebnija.
jeste li gledali pijanista ?
pa kad oni nacisti ulete židovima u stan i vele im da se dignu a jedan čovjek u invalidskim kolicima ne može se dić i oni ga bace s balkona zbog toga.
tako mi neki ovdje zvuče.
vrlo nacistički.
fuj. :flop:
agibagi
12.05.2010., 08:41
u bolesti čovjek prolazi razne faze, od šoka,poricanja,krivnje,samosažaljenja,a na kraju bi trebao prihvatiti bolest i nastaviti život. govorim o bolestima gdje je um u funkciji.ovisi i o krakteru čovjeka, hoće li se pretvoriti u teret ili pomoći sam sebi koliko može.
prošli smo to s tatom, ima distrofiju mišića ovisi o mami. mogu reći da smo se još više zbližili, a prošli smo razne emocije, nikome nije palo na pamet da se okrene i ode.
Mislim da samo razgovor, bez zaključaka jedne ili druge strane prije završetka razgovora moze donijeti rješenje.
Lave, u ovom navedenom mislim da nije niti jedno od navedenog. Ja bih rekla sebičnost. Partneri smo, donosimo zajedničke odluke.
Sebičnost?
Hipotetski.
Obolio sam i dugoročno vezan za partnera, pozivam se na svetost braka i načela zajedništva u dobru i zlu...blabla i time sebično prisiljavam partnera na ostanak i promjenu i prilagodbu njegovog habitusa meni i mojim potrebama.
Ili, shvaćam situaciju koja predstoji i sebično, iz ljubavi prema partneru, donosim odluku o prekidu veze ne dajući mogućnost izbora i ostavljajući ga slobodnim.
Sebično i jedno i drugo, motiv dijametralan, posljedice očekivane.
ostala bih.
ako ne iz želje onda iz principa.
radije bih podnosila čitav život nečiju ogorčenost uzrokovanu njegovom bolešću nego se osjećala kao great big white shit jer sam otišla onda kad sam nekome bila najpotrebnija.
Vrlo odlučna i jasna odluka, ali paušalno donesena, jer se postavlja pitanje želje i principa a to uvelike mijenja osnovu takvog suživota i njegov sadržaj u cjelini.
Ako želim, tada je visoka granica tolerancije i svoj život podređujem načinu života partnera, ali ako mi principi nalažu takav odabir, tada je stupanj tolerancije i prilagodbe prilično upitan, pogotovo na duži period.
Mislim da jedno isključuje drugo i jedino tako može funkcionirati.
firefox3
12.05.2010., 09:01
Sebičnost?
Hipotetski.
Obolio sam i dugoročno vezan za partnera, pozivam se na svetost braka i načela zajedništva u dobru i zlu...blabla i time sebično prisiljavam partnera na ostanak i promjenu i prilagodbu njegovog habitusa meni i mojim potrebama.
Ili, shvaćam situaciju koja predstoji i sebično, iz ljubavi prema partneru, donosim odluku o prekidu veze ne dajući mogućnost izbora i ostavljajući ga slobodnim.
Sebično i jedno i drugo, motiv dijametralan, posljedice očekivane.
Upravo tako. Sebičnost. Što sam drugo rekla.
Niti u jednoj hipotetskoj situaciji nisi naveo zajednički dogovor partnera.
agibagi
12.05.2010., 09:20
dogovor i odluku. meni kao djetetu bolesnog oca, ne pada na pamet napustiti ga, moram raditi, živim u drugom gradu, ali ću napraviti sve da njemu i majci olakšam. ne vidim tu nikakvu sebičnost.
vidim da će se ova rasprava opet odvijati oko sebičnosti. sebičan si ako odeš, sebičan si ako ostaneš, sebično je ako očekuješ da partner ostane,sebično je željeti da partner ode jer on sebično želi ostati...
pratit ću razvoj situacije.
firefox3
12.05.2010., 09:31
dogovor i odluku. meni kao djetetu bolesnog oca, ne pada na pamet napustiti ga, moram raditi, živim u drugom gradu, ali ću napraviti sve da njemu i majci olakšam. ne vidim tu nikakvu sebičnost.
vidim da će se ova rasprava opet odvijati oko sebičnosti. sebičan si ako odeš, sebičan si ako ostaneš, sebično je ako očekuješ da partner ostane,sebično je željeti da partner ode jer on sebično želi ostati...
pratit ću razvoj situacije.
Ja sam spomenula riječ sebičnost, a to ovdje znači otprilike ovo (govorim o odnosima između partnera):
Partneri ako vole i uvažavaju, ako vjeruju jedno drugom, ako su iskreni prema istom "ne mogu" donositi sami odluke. Donijeti odluku i dovesti partnera pred gotov čin je sebično. Razgovarati, obavijestiti partnera o onomu što nam se događa i s njim donijeti zajedničku odluku.
Iz tog razloga sam i potakla autorovim citatom raspravu da li je partner upravu kada on/a sam donosi odluku i stavlja partnera pred gotov čin.
agibagi
12.05.2010., 09:40
razumijem što govoriš. nisam spomenula sebičnost vezano za tvoje postove već me podsjetilo na jednu temu ovdje, koja je bila vatrena do prije koji dan.
:D
Death-of-Art
12.05.2010., 11:15
Vrlo odlučna i jasna odluka, ali paušalno donesena, jer se postavlja pitanje želje i principa a to uvelike mijenja osnovu takvog suživota i njegov sadržaj u cjelini.
Ako želim, tada je visoka granica tolerancije i svoj život podređujem načinu života partnera, ali ako mi principi nalažu takav odabir, tada je stupanj tolerancije i prilagodbe prilično upitan, pogotovo na duži period.
Mislim da jedno isključuje drugo i jedino tako može funkcionirati.
ja nisam napisala da ja ne bih imala želju već sam rekla
"ako ne iz želje onda iz principa..."
a vjerojatno bih imala želju ostati s njim, poznavajući sebe, bih.
meni ne moraš govoriti.
moj otac je bio invalid od moje 4-10 godine kad je umro.
tako da znam o čemu pričam.
My Name Is...
12.05.2010., 11:36
S rukom na raspelu govoriti "u dobru i zlu, zdravlju i bolesti" nema smisla ako se to doista ne misli. Možda bi ljudi trebali razmisliti prije nego se odluče na taj čin jer on se ne bi trebao raditi zbog "šta će selo reći ako se ne vjenčamo" razloga, već iz ozbiljne namjere da se s nekim ostane do smrti, kroz sve stvari koje život nosi, loše i dobre...ali to je samo moje mišljenje...
Svatko ima pravo napraviti ono što mu savjest nalaže, i nitko ga nema pravo osuđivati, bar ne onaj tko nije prošao isto to...Ljudi smo, donosimo teške odluke svaki dan i nismo svi isti...
izvanbracna veza, i kakve to ima veze?
moja je bila samo znatizelja odkud takva hladnoca. ono zamislila sam si dvije osobe koje se vole, godinama su u braku i zdrava osoba odlazi jer nema financijskih mogucnosti za njegovateljicu i bolesnu voljenu osobu ostavlja kome? samo moje razmisljanje i retorika, ne osudjujem nikoga tko bi otisao nego ne shvacam
S rukom na raspelu govoriti "u dobru i zlu, zdravlju i bolesti" nema smisla ako se to doista ne misli.
Ljudi puno stvari rade (sa rukom na raspelu ili bez njega - ne vidim po čemu je raspelo važno), a da to doista ne misle. Ili da uopće ne misle. Nego reagiraju prema savjesti, karakteru i prilici onda kada se nešto dogodi.
To možda zvuči plitko, sebično i sl., ali zapravo je normalno. Jer nitko od nas ionako ne može predvidjeti što ga sve u životu čeka. I jednako tako ne može predvidjeti kako će se ponijeti u situaciji u kojoj se nikada nije našao. Što god tko mislio.
Intrigantica
12.05.2010., 12:08
sad sve ovisi od bolesti do bolesti, ako bi sad moj partner bio vezan za krevet i trebao cjelodnevnu njegu. ja mu to jednostavno nebi mogao dat, jer radim a od neceg se mora i zivjet
a definitivno si financijski nebih mogao priustit njegovateljicu 24/7
dakle otisao bih
znaci ostavio bi partnera da boluje i na koncu umre bez icije pomoci?
kakva ljubav:rolleyes:
ne bih ni prijatelja mogla ostaviti da umire sam da me trazi pomoc a kamoli partnera kojeg volim, prekopala bih nebo i zemlju da mu nekako pomognem.
uvijek se moze naci neki nacin da se osigura njega, kazes ne bi si to mogao priustiti, pa ima i tvoj partner valjda zdravstveno i neke prihode i kad bi obolio imao bi pravo na kucnu njegu preko socijalnog, doduse ne 24 sata ali jednom dnevno a od tih ostalih prihoda mogao bi platiti da se netko brine za njega dok si na poslu.
A sto uopce pricati kad danasnji svijet sve vise gleda samo sebe i svoje potrebe a kune se na neku vjecnu ljubav a cim naidje neki veci problem bjezi glavom bez obzira:rolleyes:
moja je bila samo znatizelja odkud takva hladnoca. ono zamislila sam si dvije osobe koje se vole, godinama su u braku i zdrava osoba odlazi jer nema financijskih mogucnosti za njegovateljicu i bolesnu voljenu osobu ostavlja kome? samo moje razmisljanje i retorika, ne osudjujem nikoga tko bi otisao nego ne shvacam
Ni ja ne shvaćam kako se može započeti neki novi život, a partner ostaje bolestan, radno nesposoban i vrlo vjerojatno s nekim mizernim primanjima, sam i bespomoćan.
Strašno. Tek s tim ne bih mogla živjeti.
My Name Is...
12.05.2010., 12:14
... ne vidim po čemu je raspelo važno...
Onima kojima vjenčanje u crkvi označava sakrament, a ne neke druge popratne pojave koje uz vjenčanje idu, raspelo bi trebalo biti jako važno, samo sam to htjela reći. Kada se odlučim na taj korak, svaku riječ koju ću izgovoriti držeći ruku na raspelu, mislit ću, i napraviti sve što je ljuskom rodu moguće da održim danu riječ...
Upravo tako. Sebičnost. Što sam drugo rekla.
Niti u jednoj hipotetskoj situaciji nisi naveo zajednički dogovor partnera.
Evo jedan (hipotetski) primjer koji pobija tvrdnju da se radi (samo) o sebičnosti. :kava:
Oboljela osoba ne pristaje na zajednički život iz jasne spoznaje da bi tim činom uništila život partnera i ne pristaje na kompromise, dogovore i razgovore.
Izostao je zajednički dogovor na novonastalu situaciju.
Da li je to sebičnost? Ili hrabrost, slabost, plemenitost?
Reakcija trenutnog stanja ili duboko promišljanje?
Želja za iskrenom partnerovom srećom?
Ima li mjesta za osudu?
Onima kojima vjenčanje u crkvi označava sakrament, a ne neke druge popratne pojave koje uz vjenčanje idu, raspelo bi trebalo biti jako važno, samo sam to htjela reći. Kada se odlučim na taj korak, svaku riječ koju ću izgovoriti držeći ruku na raspelu, mislit ću, i napraviti sve što je ljuskom rodu moguće da održim danu riječ...
Da li to, pojednostavljeno, znači da ostaješ u braku zbog raspela i danog obećanja ili zbog partnera i njega kao takvog?
My Name Is...
12.05.2010., 13:19
Da li to, pojednostavljeno, znači da ostaješ u braku zbog raspela i danog obećanja ili zbog partnera i njega kao takvog?
Prije nego uopće dođe do raspela, osoba bi trebala biti sigurna da će zbog te osobe (zbog koje će i staviti ruku na raspelo) učiniti sve na svijetu, ostati s njom i u dobru i u zlu...Jer bolest nije nešto što se može predvidjeti, ali obećanje "voljet ću te u dobru i zlu, zdravlju i bolesti" je nešto što nitko od nas ne mora izgovoriti. Ta se rečenica, po meni izgovara, jedino u slučaju kada shvatiš i poželiš da je tvoj život neraskidivo vezan za život osobe s kojom ćeš se vjenčati...Jer si to ti tako odlučio...
jos kao mala, imala sam uzasnu potrebu da "tucem" alkoholicare...kasnije sam to isto zeljela uciniti narkomanima...pa sam prosirila asortiman na hiv+, dok se nije poceo prenositi transfuzijama.
ovoj bih prici nadodala jos samo teze spolne bolesti.
i sve bih takve napustila, osim hiv+ podznak "transfuzija krvi".
uz sve ostalo tako bih mirno ostala uz njega jer znam da on tome sam nije doprinio, da to nije njegov izbor.
budim se
12.05.2010., 13:56
A sta cemo sa tezom da je vecina nas odgovorna za bolesti koje ima, da je zdravo stanje organizma normalno stanje a da je vecina bolesti somatizovani psihicki balast?
Medicina sve vise bolesti svrstava u grupu psihosomatskih, tako da se moze reci da su i infarkt, secerna bolest, mozdani udar, autoimune bolesti, kanceri zapravo stanja zbog kojih smo "krivi" kao sto smo "krivi" i za alkoholizam, narkomaniju, HIV i ostale anatemisane bolesti.
Niko svesno ne postaje alkoholicar, niti narkoman niti se iko upusta u rizicne seksualne kontakte da bi dobio HIV.
Upravo takva rigidnost i agresija prema ljudima koji su u ovakvim stanjima predstavlja polaznu osnovu za razvoj bolesti kod svih ljudi koji ne umeju da razumeju.
Samo ce im valjda biti lakse ako umru ili pate zbog bolesti za koju misle da nisu "krivi".
Intrigantica
12.05.2010., 14:11
Medicina sve vise bolesti svrstava u grupu psihosomatskih, tako da se moze reci da su i infarkt, secerna bolest, mozdani udar, autoimune bolesti, kanceri zapravo stanja zbog kojih smo "krivi"
to bi mi imalo logike kad recimo mala djeca, neka tek rodjena ne bi oboljevala od recimo karcinoma
oni sigurno nisu mogli svojom psihom razviti bolest a niti losim zivotnim navikama kad su tek poceli zivjeti
a uostalom covjek cesto nije kriv radi stresa koji ga snadje - rat, teske nedace u obitelji i opcenito zivotu a to sve moze biti poticaj za bolest, ali mislim da je psiha samo poticaj a da bolest ipak lezi duboko ukorjenjena u covjeku i samo ceka da izbije na povrsinu- slabi imunitet- zene u menopuzi cesto oboljevaju od karcinoma jer im je oslabio imunitet. A kazu da karcinom mozes vuci i desetke godina dok ne krenu simptomi
budim se
12.05.2010., 14:26
Uh.... ajmo dalje ako treba, a mislim da ipak ne treba....
Postoje prenatalni i natalni stresovi koje deca dozive zbog stresova roditelja. To znaci, jos dok su u majcinom stomaku pa cak sada ima teza i da se stresni period bilo kog roditelja, neposredno pre zaceca i u vreme zaceca moze ispoljiti preko slabog imunog sistema deteta koje se zacinje.
Sustina mog posta nije bila u tome da smo svi krivi zbog bolesti, vec da ne postoji krivica zbog bilo koje bolesti (zato se i nalazi pod navodnicima) a ceo post je isprovociran strasnom netolerancijom prema nekim bolestima i potenciranjem krivice kod ljudi koji su od njih oboleli.
I jos nesto, duboko u coveku je ukorenjeno zdravlje a ne bolest, nas organizam je veoma mocna samoisceljujuca masina kojoj se mi stalno mesamo u posao i onemogucavamo je da organizam vraca u stanje zdravlja.
A sta cemo sa tezom da je vecina nas odgovorna za bolesti koje ima, da je zdravo stanje organizma normalno stanje a da je vecina bolesti somatizovani psihicki balast?
Ništa.
Nije vrijedno ozbiljnijeg razmatranja, pada na prvim argumentima (kao što je Intrigantica već objasnila). :ne zna:
Medicina sve vise bolesti svrstava u grupu psihosomatskih, tako da se moze reci da su i infarkt, secerna bolest, mozdani udar, autoimune bolesti, kanceri zapravo stanja zbog kojih smo "krivi" kao sto smo "krivi" i za alkoholizam, narkomaniju, HIV i ostale anatemisane bolesti.
Koja medicina?
Oduvijek su se pojavljivale kojekakove alternativne struje sa svojim teorijama, rijetke su duže zaživjele.
Osim toga, što ako je uzrok bolesti tvog partnera npr. teška prometna nesreća koju je skrivio netko drugi? I onda je on kriv jer se podsvjesno našao na krivom mjestu u krivo vrijeme? :confused:
Niko svesno ne postaje alkoholicar, niti narkoman niti se iko upusta u rizicne seksualne kontakte da bi dobio HIV.
Ali je idiot ako nije unaprijed svjestan što mu se može dogoditi. To je slično kao kad se cura seksa bez zaštite, pa se čudi k'o pura dreku kad ostane trudna.
Upravo takva rigidnost i agresija prema ljudima koji su u ovakvim stanjima predstavlja polaznu osnovu za razvoj bolesti kod svih ljudi koji ne umeju da razumeju.
Ups, upravo sam ovim postom zaradila bar težu dijareju... :eek:
Samo ce im valjda biti lakse ako umru ili pate zbog bolesti za koju misle da nisu "krivi".
A da odeš do bilo kojeg dječijeg odjela bilo koje bolnice i tamo pokušaš sa ovakvim teorijama? :kava:
bluebox
12.05.2010., 14:32
Evo jedan (hipotetski) primjer koji pobija tvrdnju da se radi (samo) o sebičnosti. :kava:
Oboljela osoba ne pristaje na zajednički život iz jasne spoznaje da bi tim činom uništila život partnera i ne pristaje na kompromise, dogovore i razgovore.
Izostao je zajednički dogovor na novonastalu situaciju.
Da li je to sebičnost? Ili hrabrost, slabost, plemenitost?
Reakcija trenutnog stanja ili duboko promišljanje?
Želja za iskrenom partnerovom srećom?
Ima li mjesta za osudu?
Itekako :kava:
To bi podrazumijevalo da me partner smatra budalom i da umjesto mene određuje/zna/misli "što je za mene bolje".
Što se teme tiče: vjerujem da bi ostala, a iskreno se nadam da nikad neću biti u situaciji da ozbiljno razmišljam o tome.
budim se
12.05.2010., 14:40
...
Agresivna si...
To bi podrazumijevalo da me partner smatra budalom i da umjesto mene određuje/zna/misli "što je za mene bolje".
Ako se gleda iz drugog kuta? :kava:
Ako je partner zaista zrelo promislio svjestan svog, recimo, skorog kraja, i zbog ljubavi i poštovanja prema partneru odluči da partner ne prisustvuje tom i takvom kraju?
Bismo li se i tada osjećali izigrani?
snezana mk
12.05.2010., 15:04
Evo jedan (hipotetski) primjer koji pobija tvrdnju da se radi (samo) o sebičnosti. :kava:
Oboljela osoba ne pristaje na zajednički život iz jasne spoznaje da bi tim činom uništila život partnera i ne pristaje na kompromise, dogovore i razgovore.
Izostao je zajednički dogovor na novonastalu situaciju.
Da li je to sebičnost? Ili hrabrost, slabost, plemenitost?
Reakcija trenutnog stanja ili duboko promišljanje?
Želja za iskrenom partnerovom srećom?
Ima li mjesta za osudu?
Mislim da nema!
Altruističko ponašanje ne treba osuđivati.
bluebox
12.05.2010., 15:04
Ako se gleda iz drugog kuta? :kava:
Ako je partner zaista zrelo promislio svjestan svog, recimo, skorog kraja, i zbog ljubavi i poštovanja prema partneru odluči da partner ne prisustvuje tom i takvom kraju?
Bismo li se i tada osjećali izigrani?
Znači li to da samo jedan u vezi može stvarno zrelo promisliti u toj situaciji*? Ovaj drugi ima glavu (i to famozno "srce") za ukras :ne zna:
*naravno ako je sve drugo dobro, osim bolesti (nemojte me sad potezati za ovo kratko objašnjenje :moli: zna se na što sam mislila)
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Mene osobno motivira jedino ljubav.
Dokle god volim,onda i ostajem.Bez obzira na bolest,nedace,probleme...
Ako ne volim vise,idem.Bez obzira na bolest,nedace,probleme...(bez obzira na fizicki izgled,sarm,bankovni konto...)Pomogla bih kao prijatelj,ali partneri vise bili ne bi.
Intrigantica
12.05.2010., 18:49
Uh.... ajmo dalje ako treba, a mislim da ipak ne treba....
Postoje prenatalni i natalni stresovi koje deca dozive zbog stresova roditelja. To znaci, jos dok su u majcinom stomaku pa cak sada ima teza i da se stresni period bilo kog roditelja, neposredno pre zaceca i u vreme zaceca moze ispoljiti preko slabog imunog sistema deteta koje se zacinje.
moguce je da stres trudnice lose utice na plod koji nosi ali ne znam da li bash moze prouzrociti neke teze bolesti poput karcinoma
A inace sto se tice stresa, ne vidim zasto bi netko bio kriv radi toga. Vec sam spomenula rat, zivotne nedace kao npr neke tragedije u obitelji- smrt djeteta , voljene osobe- to su strasni stresovi na koje ni jedan pojedinac ne moze uticati- jednostavno ga zadese, i zasto bi se on onda smatrao krivim radi toga sto je obolio?:ne zna:
Sustina mog posta nije bila u tome da smo svi krivi zbog bolesti, vec da ne postoji krivica zbog bilo koje bolesti (zato se i nalazi pod navodnicima) a ceo post je isprovociran strasnom netolerancijom prema nekim bolestima i potenciranjem krivice kod ljudi koji su od njih oboleli.
A inace jedini za koje bih jedino mogla reci da su krivi za svoju bolest su ljudi koji su konzumirali neke stvari u zivotu za koje se zna da nisu dobre za zdravlje kao cigarete, alkohol a i droga te masnu i nezdravu hranu u vecim kolicinama.
moja svekrva cijeli je zivot pusila dvije kutije cigareta i oboljela i umrla od raka pluca. Ali bez obzira na to njen muz je ucinio sve da joj pomogne vodeci ju na terapije, nabavljajuci joj lijekove i brinuci se za nju jer se jedva mogla kretati i tako preko dvije godine. Nije ju ostavio jer si je eto mozda navodno sama kriva sto je obolila.
Agresivna si...
meni se cini da ti je dobro objasnila stvari:ne zna:
nisam primjetila agresivu u njenim postovima
Evo jedan (hipotetski) primjer koji pobija tvrdnju da se radi (samo) o sebičnosti. :kava:
Oboljela osoba ne pristaje na zajednički život iz jasne spoznaje da bi tim činom uništila život partnera i ne pristaje na kompromise, dogovore i razgovore.
Izostao je zajednički dogovor na novonastalu situaciju.
Da li je to sebičnost? Ili hrabrost, slabost, plemenitost?
Reakcija trenutnog stanja ili duboko promišljanje?
Želja za iskrenom partnerovom srećom?
Ima li mjesta za osudu?
To je sve od navedenog i nema mjesta za osudu.
Samo to je i dalje odluka jedne osobe, a ne dogovor, ako drugi partner ne pristaje na to. Zapravo, prekidi su često jednostrana odluka, nije da to uvijek žele obje osobe. Jedna odluči, druga prihvati.
Ali ovo je malo drugačiji slučaj. Nije da ta bolesna osoba više ne želi partnera pored sebe, već pokušava učiniti nešto za njega.
I to je zapravo situacija gdje oboje moraju pronaći snage, hrabrosti i milosti za ono drugo kako bi učinili pravu stvar - za njih kao par.
buntspecht
12.05.2010., 19:26
znaci ostavio bi partnera da boluje i na koncu umre bez icije pomoci?
kakva ljubav:rolleyes:
ne bih ni prijatelja mogla ostaviti da umire sam da me trazi pomoc a kamoli partnera kojeg volim, prekopala bih nebo i zemlju da mu nekako pomognem.
uvijek se moze naci neki nacin da se osigura njega, kazes ne bi si to mogao priustiti, pa ima i tvoj partner valjda zdravstveno i neke prihode i kad bi obolio imao bi pravo na kucnu njegu preko socijalnog, doduse ne 24 sata ali jednom dnevno a od tih ostalih prihoda mogao bi platiti da se netko brine za njega dok si na poslu.
A sto uopce pricati kad danasnji svijet sve vise gleda samo sebe i svoje potrebe a kune se na neku vjecnu ljubav a cim naidje neki veci problem bjezi glavom bez obzira:rolleyes:
ja sam radio u domu za stare i nemoce godinu dana, bilo je mladjih ljudi u svojim 40-tim, bio jedan koji je dosao sa 35 godina svi su imali mozdani udar, uglavnom oni mogu zivjet jos godinama tako ko biljke,
niko ko nije imao takav slucaj ne zna koliki je to posao,
zamisli sad suprugu od ovog sa 35, sta bi ona trebala sad cijeli zivot njemu posvetit, ni on ni ona nece od tog nista imat,
sto se tice teskih bolest kao rak, koji bi bio neizljeciv, ja nebih zelio da moj partner mene gleda kako umirem,nebih mogao, nit bi ja njega mogo gledat......
agibagi
12.05.2010., 19:36
i kod karcinoma i kod moždanog udara, a i mase drugih bolesti uvijek postoji nada u ozdravljenje. recimo, dijagnosticiraju mi karcinom, liječenje traje, godinama čak. znači da bi moj partner trebao odmah otići jer ja umirem, sigurno.možda za mjesec-dva, možda za 10 godina, ali ću umrijeti, pa je to alibi za otići?
znam i što je moždani udar, kod mlade i kod stare osobe. mlada se oporavila, trajalo je, stara osoba je umrla, trajalo je. i u jednom i u drugom slučaju nebi dobile skrb u ustanovi kakvu su dobile kod kuće. trebalo je i malo i puno žrtve.
neki postovi me podsjećaju na metode eskima i indijanaca, bolesne, nemoćne i stare prepustiti prirodi da učini svoje.ipak smo u 21. stoljeću ili bi barem trebali biti.
buntspecht
12.05.2010., 19:46
i kod karcinoma i kod moždanog udara, a i mase drugih bolesti uvijek postoji nada u ozdravljenje. recimo, dijagnosticiraju mi karcinom, liječenje traje, godinama čak. znači da bi moj partner trebao odmah otići jer ja umirem, sigurno.možda za mjesec-dva, možda za 10 godina, ali ću umrijeti, pa je to alibi za otići?
znam i što je moždani udar, kod mlade i kod stare osobe. mlada se oporavila, trajalo je, stara osoba je umrla, trajalo je. i u jednom i u drugom slučaju nebi dobile skrb u ustanovi kakvu su dobile kod kuće. trebalo je i malo i puno žrtve.
neki postovi me podsjećaju na metode eskima i indijanaca, bolesne, nemoćne i stare prepustiti prirodi da učini svoje.ipak smo u 21. stoljeću ili bi barem trebali biti.
postoji, ali kod karcinoma (koji se nemre operirat) se isto dodje do jedne tocke kad vise nis ne pomaze i kad doktor kaze da nema vise sanse , ja nebih mogao to gledat, nit bi ja zelio da mene neko takvog gleda...i to definitivno ne traje godinama,
sto se tice mozdanog udara, tu isto postoje razne vrste, gdje postoji mogucnost oporavka i tamo gdje nema sanse.
pa neces se zbog djeteta cijeli zivot zakopat, a kamo li zbog partnera
agibagi
12.05.2010., 19:56
ako mi išta kida živce onda je to tjeranje maka na konac.tumačenje raznih dijagnoza i mantranje šbbkbb.
o tome hoću li se ja dati gledati kada propadnem od bolesti su tehnikalije s kojima izlaziš na kraj svakodnevno. sigurno neću sjediti i zamišljati scenarije, nego idemo od dana do dana pa ćemo vidjeti kuda to vodi, ako me i ostavi pred kraj, valjda ću moći shvatiti razlog.
svi mi svakog trena možemo umrijeti na lijep ili ružan način, a netko od naših će nas morati vidjeti takve, barem prilikom preuzimanja lijesa, da se uvjere pokapaju li pravu osobu.
zanzara
12.05.2010., 19:57
postoji, ali kod karcinoma (koji se nemre operirat) se isto dodje do jedne tocke kad vise nis ne pomaze i kad doktor kaze da nema vise sanse , ja nebih mogao to gledat, nit bi ja zelio da mene neko takvog gleda...i to definitivno ne traje godinama,
OK, i prepustiti ih, kome? (Obzirom da kod nas postoji zaista "velik" broj ustanova koji daju stručnu i specijaliziranu njegu takvim bolesnicima, mogućnosti su "velike".)
Nije stvar u gledanju, stvar je u kolikom-tolikom olakšavanju, obavljanju stvari koje bolesni jednostavno, zbog svog stanja, ne mogu.
snezana mk
12.05.2010., 20:01
ako mi išta kida živce onda je to tjeranje maka na konac.tumačenje raznih dijagnoza i mantranje šbbkbb.
o tome hoću li se ja dati gledati kada propadnem od bolesti su tehnikalije s kojima izlaziš na kraj svakodnevno. sigurno neću sjediti i zamišljati scenarije, nego idemo od dana do dana pa ćemo vidjeti kuda to vodi, ako me i ostavi pred kraj, valjda ću moći shvatiti razlog.
svi mi svakog trena možemo umrijeti na lijep ili ružan način, a netko od naših će nas morati vidjeti takve, barem prilikom preuzimanja lijesa, da se uvjere pokapaju li pravu osobu.
Tako je agibagi,slažem se!
Loša dijagnoza ne znači smrt!
Ne gubiti vjeru i radovati se svakom danu provedenom zajedno.
Zcurica
12.05.2010., 22:44
kakvo pitanje:rolleyes:
ako ja svom partneru neću pružiti podršku kad mu je najpotrebnije,
okrenuti glavu i nastaviti sa svojim životom dok se on bori da bi preživio,
jednostavno otići kao da se radi o mačetu,
ne bih nikad ni trebala imati partnera,jer je takvo razmišljanje sasvim nezrelo!
Mislim da nitko ovdje nije ni rekao da bi otišao čim bi zagustilo.
Ali... Lako je lamentirati o situacijama u kojima se nismo našli. A svatko od nas funkcionira na drugačiji način, pokreću nas druge stvari...
Naravno da je ispravno pomoći partneru koji je bolestan, nemoćan, biti uz njega, pružati mu pažnju, njegu, podršku... A što kada te taj partner svojim ponašanjem bukvalno počne tjerati od sebe? Kada dođeš u situaciju da pomisliš: s njim sam da ne ispadne da sam podvila rep kad sam mu najviše trebala, ali nikada se ni u ludilu ne bih upustila u vezu s njim da je bio ovakav dok je bio zdrav?
Svi ovdje spominju karcinome, tumore, srčane i moždane udare, demencije... Nisu to jedine bolesti koje mogu nekoga snaći. Znam čovjeka kojeg je u invalidska kolica otjerala saobraćajka. I osim što je bio u kolicima, on je bio savršeno sposoban za normalni život - vozio je auto, odlazio u šopinge, na izlete i ljetovanja sa obitelji, radio je - sve je bilo gotovo kao i prije... A postoje i oni koji zbog takve stvari samo sjednu u kolica, valjaju se u samosažaljenju i očekuju da ih cijeli svijet tetoši, ljubi u guzicu i dodvorava im se zbog njihove zlehude sudbine. E pa sorry, ali ja bih se od takvoga pokupila. Pa nek' me osuđuje tko hoće. :ne zna: Nitko od nas ne zna što nas čeka iza ćoška. Prilagodiš se i ideš dalje. Nekome treba više, nekome manje, netko će se vratiti u "normalu" sam, a netko će trebati stručnu pomoć. Ali ako netko odbija da prihvati svoje stanje i zbog toga terorizira sve oko sebe - ostati sa takvim meni izgleda kao mazohizam. Tko voli nek' izvoli, ali ne bi mi palo na pamet osuditi nekoga tko ne želi ili ne može.
chocolatecookie
13.05.2010., 09:33
uz sve ostalo tako bih mirno ostala uz njega jer znam da on tome sam nije doprinio, da to nije njegov izbor.Osim ako je pušio, nije vježbao, kopao si grob vilicom i nožem i klonio se sistematskih na kojima bi mu mogli reći da ima dijabetes/visoki tlak/povišen kolesterol. Ako je ostao invalid u prometnoj nesreći koju je skrivio vozeći pijan. I tako dalje. :D
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?Mislim da je to odluka koju nitko nema pravo donijeti umjesto nekoga drugoga.
Potpisujem Aruenin post. :)
dija kritika
13.05.2010., 09:57
Kada dođeš u situaciju da pomisliš: s njim sam da ne ispadne da sam podvila rep kad sam mu najviše trebala, ali nikada se ni u ludilu ne bih upustila u vezu s njim da je bio ovakav dok je bio zdrav?
Upravo tako. :top:
Meni je tak super kak na ovoj temi sve pršti ili od nepokolebljive ljubavi ili podrazumijevane žrtve.
A bolest zamišljaju vjerovatno kao neki ružan dodatak svom životu odnosno svom partneru. Ono, neću valjda ostavit partnera samo zato što mu je izrasla treća bradavica nasred čela. :D
Bolest vrlo često mijenja bolesnog čovjeka, i to ponekad i do neprepoznatljivosti.
Jel bi ste ostali sa takvim partnerom?
Jel bi ste tolerirali bolesnom partneru agresivnost (koja se pojavila odtkad je bolestan)?
Jel bi ste tolerirali bolesnom partneru višegodišnju depresiju s kojom kroz prozor odu sex, razgovori i svi ostali veseli i sretni trenutci - na veći, neizvjesni broj godina?
Jel bi ste ostali živjeti sa partnerom koji se zbog bolesti toliko promijenio da je postao za vas stranac?
A što je sa djecom?
Nitko ovdje nije, začudo, još spomenuo djecu, u čije ime vi odlučujete kad odlučite ostati uz partnera i žrtvovati sebe! :ne zna:
Sve je to pjesma ako se radi o bolesti kojoj se svi mogu bez većih poteškoća prilagoditi (npr. dijabetes).
I sve je ok ako novonastalo stanje donosi posljedice sa kojima možete živjeti.
A što ako ne možete?
Što ako vam partner oboli od neke bolesti zbog koje ne može imati djecu?
Što ako je obolio od PTSPa pa postao, recimo, alkoholičar? Ili ovisnik o tabletama?
Primjera je puno.
Ma jeste li razmislili baš o svakom primjeru prije nego ste ustvrdili "nikad", "uvijek" i osudu ovih drugih?
Upravo tako. :top:
Meni je tak super kak na ovoj temi sve pršti ili od nepokolebljive ljubavi ili podrazumijevane žrtve.
A bolest zamišljaju vjerovatno kao neki ružan dodatak svom životu odnosno svom partneru. Ono, neću valjda ostavit partnera samo zato što mu je izrasla treća bradavica nasred čela. :D
Bolest vrlo često mijenja bolesnog čovjeka, i to ponekad i do neprepoznatljivosti.
Jel bi ste ostali sa takvim partnerom?
Jel bi ste tolerirali bolesnom partneru agresivnost (koja se pojavila odtkad je bolestan)?
Jel bi ste tolerirali bolesnom partneru višegodišnju depresiju s kojom kroz prozor odu sex, razgovori i svi ostali veseli i sretni trenutci - na veći, neizvjesni broj godina?
Jel bi ste ostali živjeti sa partnerom koji se zbog bolesti toliko promijenio da je postao za vas stranac?
Sasvim je normalno da bolest utječe i na psihu partnera. Zapravo utječe na oboje. I baš kao što bolestan partner može postati depresivan, grub, neverbalan... mijenja se i onaj koji ostane. Ne na način da se prilagodi, ali psihičke tegobe se još uvijek daju liječiti. Ljudi prolaze kroz faze prihvaćanja bolesti i naravno da nitko ne će trajan veliki invaliditet prihvatiti preko noći.
A što je sa djecom?
Nitko ovdje nije, začudo, još spomenuo djecu, u čije ime vi odlučujete kad odlučite ostati uz partnera i žrtvovati sebe! :ne zna:
Djeca uvijek vole svoje roditelje, pate ako su oni nesretni, bolesni... Baš kao i roditelji za svojom djecom...
Što je sa djecom u toj priči? Nije lako, ali zar mu treba oduzeti tog roditelja? Zar mu treba reći da ga prestane voljeti jer ga više nikada ne će zagrliti niti odvesti na utakmicu?
Da, to je trauma i za dijete, nepovratan utjecaj i nešto što će ih uvelike formirati. Ali i to je život, i njima se desilo da im je netko blizak bolestan, i njihova sudbina također.... I ne mora biti patnja za njih.
Sve je to pjesma ako se radi o bolesti kojoj se svi mogu bez većih poteškoća prilagoditi (npr. dijabetes).
I sve je ok ako novonastalo stanje donosi posljedice sa kojima možete živjeti.
A što ako ne možete?
Što ako vam partner oboli od neke bolesti zbog koje ne može imati djecu?
I to je specifičan slučaj. Netko ne želi djecu, netko bi možda posvojio.... Netko ne bi mogao i otišao bi....
Što ako je obolio od PTSPa pa postao, recimo, alkoholičar? Ili ovisnik o tabletama?
Psihička bolest. Sam PTSP se, čini mi se, može držati pod kontrolom, liječiti...
Ovisnost je također izlječiva.
Primjera je puno.
Ma jeste li razmislili baš o svakom primjeru prije nego ste ustvrdili "nikad", "uvijek" i osudu ovih drugih?
Ja osobno nisam razmislila o svakom. Ni ne sjetim se svakog. Pomislila sam da osoba koja mi neizmjerno mnogo znači oboli i poželjela zagrliti je, ne pobjeći...
I ne pada mi na pamet osuđivati one koji znaju unaprijed da bi otišli.
agibagi
13.05.2010., 10:40
i opet ću reći, detalji u problemu se rješavaju u hodu. tako je, promjene dolaze postupno, prilagodba takođe. nema smisla razmišljati o najcrnjim scenarijima, guraš dok možeš.
Intrigantica
13.05.2010., 10:47
ja sam radio u domu za stare i nemoce godinu dana, bilo je mladjih ljudi u svojim 40-tim, bio jedan koji je dosao sa 35 godina svi su imali mozdani udar, uglavnom oni mogu zivjet jos godinama tako ko biljke,
niko ko nije imao takav slucaj ne zna koliki je to posao,
zamisli sad suprugu od ovog sa 35, sta bi ona trebala sad cijeli zivot njemu posvetit, ni on ni ona nece od tog nista imat,
sto se tice teskih bolest kao rak, koji bi bio neizljeciv, ja nebih zelio da moj partner mene gleda kako umirem,nebih mogao, nit bi ja njega mogo gledat......
Ako se ne mozes sam osobno brinuti jer naravno da nije lako mozes osigurati partneru njegu i dobru skrb smjestivsi ga u uastanovu koja ce profesionalno brinuti za njega i posjecivati ga ako nista drugo a ne samo okrenuti ledja i otici kad mu je najteze.
joj daj te price kako ne mozes gledati voljenu osobu kako umire, to je samo isprika...........bolest i smrt je isto dio zivota...ja sam odnjegovala i brinula se sama samcata za svoju baku mjesecima koja je bila nepokretna i lezala u krevetu i bilo mi je tesko gledati ju tako bolesnu kako se gasi jer sam je zaista voljela...ali danas sam sretna i spokojna sto je ispalo upravo tako, sto sam upravo ja ta koja to sve ucinila nego da sam ju smjestila u dom jer nisam ni ja znala koliko ce jos pozivjeti takva. Sjecam se njena doktorica je dolazila u vizitu i znala mi reci da je strasno da ja tako mlada prozivljavam sve to a ja sam joj rekla da je to sve za ljude i da mi nije nista tesko uciniti za voljenu osobu i da tu nema niceg strasnog. I sve je za ljude, i sve se moze podnijeti i covjke smao ocrvsne nakon toga. Samo slabici bjeze a kasnije se zderu do kraja zivota da li su trebali postupiti drugacije. Ja s time ne bih mogla zivjeti.
A da mi voljena osoba nema druge pomoci osim mene- pa zaista ne znam kako bih ju ostavila:ne zna:
joj daj te price kako ne mozes gledati voljenu osobu kako umire, to je samo isprika...........bolest i smrt je isto dio zivota...ja sam odnjegovala i brinula se sama samcata za svoju baku mjesecima koja je bila nepokretna i lezala u krevetu i bilo mi je tesko gledati ju tako bolesnu kako se gasi jer sam je zaista voljela...
Šmrc.
Podsjetila si me na moju baku.
I naravno da nije lako gledati nekoga da umire, posljednih tjedana nije mogla ni govoriti, ali u njenim očima se moglo toliko toga pročitati. I izdahnula mi je doslovce na rukama, jer mislila sam da ne može doći do zraka pa sam ju pridigla. Ono na čemu sam beskrajno zahvalna je to što sam imala priliku biti s njom, te posljednje trenutke njenog života, i što sam ju na neki način ispratila, nekamo, gdje god da je.
I fakat je istina živa: bolest i smrt jest dio života.
Ako se ne mozes sam osobno brinuti jer naravno da nije lako mozes osigurati partneru njegu i dobru skrb smjestivsi ga u uastanovu koja ce profesionalno brinuti za njega i posjecivati ga ako nista drugo a ne samo okrenuti ledja i otici kad mu je najteze.
joj daj te price kako ne mozes gledati voljenu osobu kako umire, to je samo isprika...........bolest i smrt je isto dio zivota...
:top:
Točno tako. :)
Tko kaže da ostati znači prestati živjeti?
Ne prestaje se voljeti samo tako, sa dijagnozom, pa da odem i ne osvrćem se...
Htjela bih biti barem podrška voljenima, pa čak i ako oni toga nisu svjesni.
:top:
Točno tako. :)
Tko kaže da ostati znači prestati živjeti?
Ne prestaje se voljeti samo tako, sa dijagnozom, pa da odem i ne osvrćem se...
Htjela bih biti barem podrška voljenima, pa čak i ako oni toga nisu svjesni.
To mi više nalikuje na pranje vlastite savjesti nego istinska pomoć i podrška, jer ne vidim kako će ju doživjeti ako toga voljena osoba nije ni svjesna. :kava:
Ili jesmo uz nju ili nismo, trećega nema!
agibagi
14.05.2010., 10:27
ne znam kako bi oprala savijest ako bi prepustila brigu o nesvjesnom partneru nekoj ustanovi ili drugoj osobi.
teško je i jedno i drugo.izabrala bi ostati, nebi bilo prvi put.
Arianne
14.05.2010., 10:40
Ja bi ostala. Ne bi mogla zivjeti sa tim da sam ga ostavila kad mu je bilo najteze i kad sam mu najvise potrebna.Isto tako bi i od njega ocekivala.
To mi više nalikuje na pranje vlastite savjesti nego istinska pomoć i podrška, jer ne vidim kako će ju doživjeti ako toga voljena osoba nije ni svjesna. :kava:
Ili jesmo uz nju ili nismo, trećega nema!
Zašto bi djelovanje po vlastitoj savjesti bilo djelovanje lišeno istinske pomoći i podrške?
To mi više nalikuje na pranje vlastite savjesti nego istinska pomoć i podrška, jer ne vidim kako će ju doživjeti ako toga voljena osoba nije ni svjesna. :kava:
Ili jesmo uz nju ili nismo, trećega nema!
Ono "nisu svjesni" se odnosi na ljude u dubokoj komi ili sličnom stanju u kojem nisu svjesni svoje okoline.
A meni se ne čini da bi to bilo samo pranje savjesti. Osoba koju volim negdje je bespomoćna. Da, htjela bih biti tamo i pomoći joj. Iako toga on/a možda ne bi bila svjesna. :confused:
Ne znam što tu nije jasno i zašto bi to bilo samo pranje moje savjesti... :ne zna:
znaci ostavio bi partnera da boluje i na koncu umre bez icije pomoci?
kakva ljubav:rolleyes:
ne bih ni prijatelja mogla ostaviti da umire sam da me trazi pomoc a kamoli partnera kojeg volim
Ja nisam ni teško bolesnog psa koji nije mogao ni na wc ostavila, a kamoli ljudsko biće. :eek:
Ak nije teško psu prati guzicu, kuhati, stavljati obloge ili probdjeti noći- bolesnog muža treba napucat jer ga se voli manje od psa ili? :confused:
A i veterinar je skuplji od doktora :D
Što ako vam partner oboli od neke bolesti zbog koje ne može imati djecu?
Što ako je obolio od PTSPa pa postao, recimo, alkoholičar? Ili ovisnik o tabletama?
Pa posvojili bi ili udomili, neš ti problema :rolleyes:
Bolest je nešto drugo- dok je za ovisnost čovjek više-manje sam kriv
postoji, ali kod karcinoma (koji se nemre operirat) se isto dodje do jedne tocke kad vise nis ne pomaze i kad doktor kaze da nema vise sanse , ja nebih mogao to gledat, nit bi ja zelio da mene neko takvog gleda...i to definitivno ne traje godinama,
sto se tice mozdanog udara, tu isto postoje razne vrste, gdje postoji mogucnost oporavka i tamo gdje nema sanse.
pa neces se zbog djeteta cijeli zivot zakopat, a kamo li zbog partnera
OK., ti si dakle s partnericom sve dok je zdrava. Ak oboli, jbg., bad luck :cerek: "Mala, s tobom sam dok mi traje ovo paklo cigara, oops... zapravo ne, s tobom sam sve dok si zdrava k'o dren. OK., ak dobiješ gripu, to ću ti tolerirat. Ali nemoj pretjerivat... " :cerek:
Usput, da li žena s kojom živiš znade da je tvoja ljubav prema njoj kao i u stvari tvoja sposobnost za ljubav stamena poput flis papira? :rolleyes: I kad je zadnji put bila u doktora? Bilo bi joj bolje da je zdrava... :kava:
Kada dajem svoje obećanje, dajem ga zauvijek! I tu nema nikakvog izbora, nikakvih opravdanja, premišljanja, izvlačenja...
Ja sa svojim idem do kraja!
:amen:
Intrigantica
14.05.2010., 17:00
kad si s nekim koga volis i s kime dijelis zivot ne kaze se uzalud i u dobru i u zlu
a zapravo se u zlu tj problemima, poteskocama i kad nastupi bolest najbolje vidi tko koga iskreno voli ili tko je komu pravi prijatelj
Lako je biti dobar frend i imati super vezu kad je sve idalno, divno i krasno ali tek kad netko zatreba pomoc vidi se na koga se zaista moze racunati i tko je zapravo pravi prijatelj ili pravi partner.
nije losa ona poslovica: u muci se poznaju junaci:mig:
LazyFox
14.05.2010., 17:42
Sad sam se sjetila slucaja cure koja je ostala uz decka nakon sto mu je dijagnosticiran tumor te kroz cijelo lijecenje i oporavak. Nakon sto se oporavio, ostavio ju je. :eek: Pricala mi njena mama koja je tada jos uvijek bila u soku od svega.
No, on topic; mislim da bih ostala, iako mislim da nitko tko se sam nije nasao u takvoj situaciji ne moze reci za sigurno. No ako je ljubav, onda je ljubav i tocka.
Jedine dvije stvari zbog kojih ne bih ostala su zlostavljanje i prevara, drugo se sve moze popraviti i prezivjeti ako se ljudi dovoljno vole i postuju.
Zašto bi djelovanje po vlastitoj savjesti bilo djelovanje lišeno istinske pomoći i podrške?
Djelovanje po savjesti nije upitno samo uveliko ovisi o mogućnosti do koje mjere možemo prihvatiti partnerovo stanje koje nas prisiljava na prilagodbu i ponašanje.
No, tijekom takvog suživota, mijenjaju se naše i partnerove osnovne navike ponašanja i za neko vrijeme dolazi do promjene u odnosima koji postaju nepodnošljivi ( u većini slučajeva) i u sudaru savjesti, želje i stvarne životne potrebe i situacije pitanje je što će, u nekom trenutku, predvladati.
Zar je za osudu ta promjena bilo jednog ili drugog partnera ako je nemoguće nastaviti zajedno?
Ono "nisu svjesni" se odnosi na ljude u dubokoj komi ili sličnom stanju u kojem nisu svjesni svoje okoline.
Jasno je sada, ali tema je prvenstveno o oboljelima koji su svjesni sebe, novonastale bolesti i utjecaja njihovog stanja na partnera i reakcije.
Pomoć i podrška voljenoj osobi u "nesvjesnom" stanju ne zahtijeva takav opseg i intenzitet osjećaja kao što to zahtjeva svjesna osoba s kojom proživljavamo svu njenu nemoć, patnju i agoniju.
Ne znam. Ne vjerujem da bih otišla odmah.
Ostanak kasnije bi ovisio o tome koliko bi se nas dvoje promijenili tokom te bolesti.
Od njegove promjene, još me više straši mogućnost da bih ja postala "patnica, žrtva, svetica" koja svojim "dobrim djelima i samopožrtvovnošću" nasjeda na kičmu svih iz svoje okoline i crpi im energiju.
Nadam se da nećemo doći u takvu situaciju. Ako dođemo, nadam se da ćemo oboje imati dovoljno mozga da kontroliramo svoje promjene ili se rastanemo prije nego se uništimo. Bez obzira na to koji je od nas onaj "ovisan", tj. bolestan.
Su.incotenible.
15.05.2010., 17:52
Ostala. Svakako.
štemajzl
15.05.2010., 20:37
Sad sam se sjetila slucaja cure koja je ostala uz decka nakon sto mu je dijagnosticiran tumor te kroz cijelo lijecenje i oporavak. Nakon sto se oporavio, ostavio ju je. :eek: Pricala mi njena mama koja je tada jos uvijek bila u soku od svega.
A zašto je ne bi ostavio? :ne zna: Jel ona s tim 'ostajanjem' kupila njegov život, obavezu? Doživotno ili samo u trajanju liječenja? Ko što ona nije morala ostati s njim, tako ni on nije morao ostati s njom.
dija kritika
15.05.2010., 22:08
Pa posvojili bi ili udomili, neš ti problema :rolleyes:
Bolest je nešto drugo- dok je za ovisnost čovjek više-manje sam kriv
Ma da, neš problema. Usvojit dijete je tak lako.... a i ne postoje oni koji bi htjeli baš svoje.
A što se tiče ovog drugog, što ako je alkoholizam došao na red nakon, recimo, PTSPa? Ne možemo baš reć da si je kriv sam za ovisnost....
A inače... baš me interesira u čemu je to tolika razlika jel si čovjek sam kriv za bolest ili ne. Ono, pušiš pa si dobio rak pluća ili ne pušiš pa si dobio rak pluća... e to je sad jako velika razlika... kao, nisi kriv pa si zaslužio da se brinem za tebe... :rolleyes:
LazyFox
16.05.2010., 09:36
A zašto je ne bi ostavio? :ne zna: Jel ona s tim 'ostajanjem' kupila njegov život, obavezu? Doživotno ili samo u trajanju liječenja? Ko što ona nije morala ostati s njim, tako ni on nije morao ostati s njom.
Stoji & slazem se, ali ja bih ipak bila malo sokirana da sam uz decka ostala kroz najteze trenutke i onda me on napuca cim mu bude bolje. :ne zna:
No jebiga, on je vjerojatno zivot poceo gledati nekih drugim ocima nakon te bolesti i skuzio da ona nije ono sto zeli ili vec nesto tome slicno i to razumijem. Ali da me bi me strefilo, bogme bi.
tequila
16.05.2010., 10:33
Stoji & slazem se, ali ja bih ipak bila malo sokirana da sam uz decka ostala kroz najteze trenutke i onda me on napuca cim mu bude bolje. :ne zna:
No jebiga, on je vjerojatno zivot poceo gledati nekih drugim ocima nakon te bolesti i skuzio da ona nije ono sto zeli ili vec nesto tome slicno i to razumijem. Ali da me bi me strefilo, bogme bi.
znam za ovakav slucaj iz prve ruke, dugogodisnji decko od rodice je imao tesku saobracajku
mjesec i pol dana u induciranoj komi + godina dana rehabilitacije pricalo se o vjencanju
kad je uspio sam se otusirati po prvi put na svojim nogama bez pomagala rekao je da je on totalno drugi covjek postao i da ne pasu vise jedno drugome
c'est la vie
sto se tice partnerove bolesti, meni koja imam dijete je ono na prvome mjestu
samo zamisljam kako bi mu se otac npr. psihicki razbolio i kako bi to utjecalo na kvalitetu zivota mog maloga
isti tren bi dobio preseljenje
:w mahmah maj frend hvala na svemu i gudbaj
kakva ljubav kakvi bakaraci
a sto reci o spolnim bolestima, ili psihozama induciranim alkoholom i drogama
ili....
sve neke majke tereze po forumu zadnjih godina
Intrigantica
16.05.2010., 12:55
sto se tice partnerove bolesti, meni koja imam dijete je ono na prvome mjestu
samo zamisljam kako bi mu se otac npr. psihicki razbolio i kako bi to utjecalo na kvalitetu zivota mog maloga
isti tren bi dobio preseljenje
kako mislis? preselila bi ga u neku ustanovu koja bi se brinula o njemu sto je u redu ako lose utice na dijete ili bi ga izbacila na cestu? ne daj boze da se tebi to dogodi, muz bi sigurno i tebe preselio na neku drugu lokaciju i oprao ruke od svega kao da si stari televizor koji se pokvario od upotrebe:rolleyes:
:w mahmah maj frend hvala na svemu i gudbaj
kakva ljubav kakvi bakaraci
otac tvog djeteta je samo neki frend kojem jer je obolio eto zahvalis na svemu i izbacis ga...........postao je nepotrebna prtljaga pa ga se rjesavas kao kad staru robu smjestimo u crne vrece i bacimo na smece. Vjerujem da bi tvoje dijete kad odraste bilo ponosno na svoju majku sto je bolesnog oca samo tako otjerala od kuce.
sto se tice partnerove bolesti, meni koja imam dijete je ono na prvome mjestu
samo zamisljam kako bi mu se otac npr. psihicki razbolio i kako bi to utjecalo na kvalitetu zivota mog maloga
isti tren bi dobio preseljenje
:w mahmah maj frend hvala na svemu i gudbaj
kakva ljubav kakvi bakaraci
Nisam sigurna da to ne bi prouzročilo traume i pad kvalitete života djeteta :)
Dalaj_lina
16.05.2010., 16:31
Bolna tema za mene..:(
Nime upoznali smo se i zavoljeli i već nakon nekoliko mjeseci slutio je da nešto nije u redu.. i zaista imao je karcinom na prostati .... bol, suze, strah... njegov put u SAD na liječenje koštao ga je sve imovine skoro... htjela sam ići s njim, biti uz njega ali nije mi dao.
Uz ispriku da me toliko voli ali da ne želi uništiti i moj život... njegova odluka..:(
Za sada stabilno je i dođe, vidimo se, volimo nježno.
Grozno sam se osjećala u početku tako nemoćna, molila se za njega ...
No najviše me pogodio stav okoline ... svi su mi rekli da se ne vežem za njega, da ću samo patiti.. a ja sam ionako patila... sada me pustio ... no još uvijek mi je žao što nisam bila uz njega kada mu je bilo najteže...ali i to je život!
Nikada ga neću prestati voliti ali na drugi način, kao majka, sestra, prijateljica .... ali ne i kao žena ....
Idemo dalje...
chocolatecookie
16.05.2010., 18:57
Sad sam se sjetila slucaja cure koja je ostala uz decka nakon sto mu je dijagnosticiran tumor te kroz cijelo lijecenje i oporavak. Nakon sto se oporavio, ostavio ju je. :eek: A trebao je ostati s njom iz zahvalnosti ako mu više nije bilo dobro s njom?
Uranija
16.05.2010., 19:15
Nisam sigurna da to ne bi prouzročilo traume i pad kvalitete života djeteta :)
Ovisno o vrsti bolesti, ali polazim i sama od činjenice da djetetov osjetljiv razvoj zbilja ne bih izlagala ćudljivostima neke psihičke bolesti, makar one dolazile i od vlastitog oca. Za to postoji hospitalizacija, a djeca mogu posjećivati u vremenu u kojem se dogovori sa stručnom osobom.
Osobno, ostala bih, dokle me to i samu ne bi ozbiljno počelo ugrožavati, ali dokle god se osjećala voljeno, dobro i ispunjeno, pa i uz neke žrtve, ne vidim razloga zašto bih ikamo išla.
Santiene
16.05.2010., 19:44
S bivšim dečkom sam jednostavno znala da ne bi ostala. Bio je nepodnošljiva osoba čak i potpuno zdrav, maltretirao je sve oko sebe, manipulirao. S mužem - nema te bolesti koja bi me natjerala da odem. I držim se onog - u dobru i zlu.
Ako sam s partnerom u vezi, to znači da ga volim, a ako ga volim, to znači da bih bila s njime i u dobru i u zlu. Zdravlje je najmanji razlog da ostavim svoju ljubav. Srce bi mi puklo, psiha se poremetila itd. da u tim trenucima baš ne budem uz njega. :rolleyes:
LazyFox
16.05.2010., 21:54
A trebao je ostati s njom iz zahvalnosti ako mu više nije bilo dobro s njom?
Da si procitala moj post koji slijedi nakon ovog kojeg si quotala, vidjela bi da sam napisala da razumijem da se covjek u bolesti promjeni i pocne na svijet gledati drugacije, ali naravno da bi me sokiralo da me partner ostavi nakon sto sam bila uz njega kroz takve teske trenutke. Zar tebe ne bi?
chocolatecookie
16.05.2010., 22:38
Pročitala sam nakon što sam postala odgovor, sori. :)
Šokiralo bi me, ali šokiralo bi me i da me ostavi sutra a nije se ni prehladio otkad smo skupa. :ne zna:
Vergißmeinnicht
16.05.2010., 23:06
Da je moj partner teško bolestan, ostala bih. Bila sam uz teško bolesnog roditelja (odrasla sam po bolnicama), pa mislim da imam prakse i dokazane volje.
Međutim, ukoliko bi ta bolest bila meni dijagnosticirana i recimo, neizlječiva- dala bih 3 mj. za opraštanje i tek-toliko šanse kojekakvim terapijama a onda bih si prosvirala mozak/ skočila s mosta/ uzela zlatni šut... (dragi i ja smo i to već raspravili..)
U toj situaciji moj dragi ne bi imao apolutno nikakvog izbora nego posvetiti se vlastitoj egzistenciji. On se nekak ne slaže s tim, al' veli da na to imam pravo..
Međutim, ukoliko bi ta bolest bila meni dijagnosticirana i recimo, neizlječiva- dala bih 3 mj. za opraštanje i tek-toliko šanse kojekakvim terapijama a onda bih si prosvirala mozak/ skočila s mosta/ uzela zlatni šut... (dragi i ja smo i to već raspravili..)
Ni ja ne bih mogla podnijeti da budem potpuno ovisna o drugima. Nešto bih poduzela u vezi toga dok još mogu...
Samo se nadam da me takvo nešto ne će uhvatiti iznenada, bez pripreme, nekakva saobraćajka ili slično, pa da ni ne dođem do prilike da si olakšam.
Tony Clifton
17.05.2010., 19:23
a kako znate da ce ta bolest zavrsit kao neizljeciva? medicina ne registrira sve one koji se izvuku od 'neizljecivih' bolesti pa se drzi uvjerenje da je nesto neizljecivo iako je stvarna statistika sasvim drugacija.
i sto ako bi mozda i ozdravile, a ovako npr. svojoj djeci uskratite majku? ne vrijedi li zbog njih ostati i boriti se do kraja?
i koju poruku im tako saljete? kad nisi siguran da ce sve bit u redu odustani.
a kako znate da ce ta bolest zavrsit kao neizljeciva? medicina ne registrira sve one koji se izvuku od 'neizljecivih' bolesti pa se drzi uvjerenje da je nesto neizljecivo iako je stvarna statistika sasvim drugacija.
i sto ako bi mozda i ozdravile, a ovako npr. svojoj djeci uskratite majku? ne vrijedi li zbog njih ostati i boriti se do kraja?
i koju poruku im tako saljete? kad nisi siguran da ce sve bit u redu odustani.
Govorimo o hipotetskoj situaciji u kojoj nam je apsolutno sve jasno. Eto, znamo da nećemo ozdraviti. :D
I ne bih se ubila ako imam rak ili nešto slično, već neku bolest (ne znam sada napamet ni jednu, ali ubrz će dr. House pa možda neku spomene :rofl: ) zbog koje bih s vremenom postala posve ovisna o drugima, a na kraju i vegetirala do smrti.
Ne bih htjela ovisiti u tolikoj mjeri o drugima da se sama ne mogu ni nahraniti, ni presvući, ni otići na wc, ni oprati... već da to moraju činiti moja djeca ili netko drugi. Njima to ne želim. Druga je stvar što smatram da bih ja bila posve spremna to činiti za njih.
I borila bih se dok mogu, dok ima smisla, dok još funkcioniram, ali kada bih došla do neke kritične točke - bilo bi mi dosta. Ne bih htjela tako živjeti. Samo disati i ništa više. To i nije život. :(
Tony Clifton
17.05.2010., 21:53
Govorimo o hipotetskoj situaciji u kojoj nam je apsolutno sve jasno. Eto, znamo da nećemo ozdraviti. :D
I ne bih se ubila ako imam rak ili nešto slično, već neku bolest (ne znam sada napamet ni jednu, ali ubrz će dr. House pa možda neku spomene :rofl: ) zbog koje bih s vremenom postala posve ovisna o drugima, a na kraju i vegetirala do smrti.
Ne bih htjela ovisiti u tolikoj mjeri o drugima da se sama ne mogu ni nahraniti, ni presvući, ni otići na wc, ni oprati... već da to moraju činiti moja djeca ili netko drugi. Njima to ne želim. Druga je stvar što smatram da bih ja bila posve spremna to činiti za njih.
I borila bih se dok mogu, dok ima smisla, dok još funkcioniram, ali kada bih došla do neke kritične točke - bilo bi mi dosta. Ne bih htjela tako živjeti. Samo disati i ništa više. To i nije život. :(
moram ti rec da to smatram sebicnim.
naravno da imas pravo odluciti, ne osporavam. no cini mi se da pri tome ne vidis cijelu sliku.
prva stvar je da nemas samo ti ljude koje volis. imaju i drugi i neki od njih vole tebe. i spremni su se brinuti o tebi s ljubavlju bas kao sto si ti spremna brinuti se o njima ako treba. zasto njima to zelis uskratiti? da li bi ti htjela da se netko koga volis ubije jer je obolio? ne cini drugima sto ne zelis da drugi cine tebi.
druga stvar je da cak i ako se ne mozes kretati, pa cak ni govoriti, jos uvijek ces moci misliti i osjecati. znam da to u svijetu gdje je pojavnost i djelovanje sve zvuci kao nesto beznacajno ako ne mozes koristiti fizicko tijelo. no dok to mozes jos uvijek si kompletna osoba, nekome jednako znacajna kao da imas savrseno tijelo.
moram ti rec da to smatram sebicnim.
naravno da imas pravo odluciti, ne osporavam. no cini mi se da pri tome ne vidis cijelu sliku.
prva stvar je da nemas samo ti ljude koje volis. imaju i drugi i neki od njih vole tebe. i spremni su se brinuti o tebi s ljubavlju bas kao sto si ti spremna brinuti se o njima ako treba. zasto njima to zelis uskratiti? da li bi ti htjela da se netko koga volis ubije jer je obolio? ne cini drugima sto ne zelis da drugi cine tebi.
druga stvar je da cak i ako se ne mozes kretati, pa cak ni govoriti, jos uvijek ces moci misliti i osjecati. znam da to u svijetu gdje je pojavnost i djelovanje sve zvuci kao nesto beznacajno ako ne mozes koristiti fizicko tijelo. no dok to mozes jos uvijek si kompletna osoba, nekome jednako znacajna kao da imas savrseno tijelo.
Ako bi se netko koga volim u toj situaciji odlučio ubiti, bilo bi mi teško, ali bih razumjela njegovu odluku. Ne bih ga osuđivala zbog toga.
I nadam se da ne bi ni meni nitko.
Ako sam fizički posve nesposobna, a mentalno zdrava znala bih koliko se ljudi oko mene muče. A to ne bih htjela. Vidjela bih njihovu bol, agoniju... I patila još više... I zbog sebe i zbog njih.
Znam da bih im nedostajala neko vrijeme, da bi im bilo teško... Ali manje i kraće nego da ovisim o njima.
Sebično? Ne znam... Ako je, mogu to prihvatiti.
night bird
17.05.2010., 23:04
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Ja ne mogu vjerovati da uopće postoje ljudi koji mogu otvoriti ovakvu temu :ne zna:
Kako se uopće tako nešto možete pitati - da li bi ostali uz partnera da se razboli ????????????
STRAŠNO, AKO NE I ODVRATNO....
pa ja ne bi ni životinju napustila da se razboli, a kamoli partnera.
Ali kao što ona stara izreka kaže - sve se vraća, sve se plaća... pa onda vi koji bi napustili svog partnera kad mu je najgore, kad je bolestan.... to vam se vrati.. kad tad......... sram vas bilo !!!!!!!!!!!!!!!
Tony Clifton
17.05.2010., 23:07
Ako bi se netko koga volim u toj situaciji odlučio ubiti, bilo bi mi teško, ali bih razumjela njegovu odluku. Ne bih ga osuđivala zbog toga.
I nadam se da ne bi ni meni nitko.
Ako sam fizički posve nesposobna, a mentalno zdrava znala bih koliko se ljudi oko mene muče. A to ne bih htjela. Vidjela bih njihovu bol, agoniju... I patila još više... I zbog sebe i zbog njih.
Znam da bih im nedostajala neko vrijeme, da bi im bilo teško... Ali manje i kraće nego da ovisim o njima.
Sebično? Ne znam... Ako je, mogu to prihvatiti.
ali zasto?
dobro, nije mjesto za dubinsku analizu.
ali zasto?
dobro, nije mjesto za dubinsku analizu.
Zato jer ne bih bila zadovoljna životom u kojem ovisim o drugima u tolikoj mjeri.
Zato jer ne bih nikoga mogla usrećiti na taj način, pa ni sebe.
Zato jer bih rađe umrla nego trpila agoniju i fizički i psihički i pritom znala da nikada neće biti bolje.
Ima toga još... :(
cicamaca
18.05.2010., 00:07
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Točno onako kako sam i na oltaru prije par godina rekla "U dobru i zlu"!!
Osobno nemam pojma kako ću se ponašat i nosit s tim ako dođe do tako nemile situacije, ali ostajem pri ovome gore!
off topic
Nekako mi se u zadnje vrime čini da se ova "u dobru i zlu" modificirala "u dobru/dok ima love/ dok smo zdravi/dok mi neideš na živce":(
gottcha
18.05.2010., 06:07
moram ti rec da to smatram sebicnim.
naravno da imas pravo odluciti, ne osporavam. no cini mi se da pri tome ne vidis cijelu sliku.
prva stvar je da nemas samo ti ljude koje volis. imaju i drugi i neki od njih vole tebe. i spremni su se brinuti o tebi s ljubavlju bas kao sto si ti spremna brinuti se o njima ako treba. zasto njima to zelis uskratiti?
da, a uopce nije sebicno od ozbiljno bolesnog covjeka traziti da nastavi zivjeti u vjecitoj boli zato jer ce tebi bit tesko ako ode :rolleyes::rolleyes: onak, bas lijepo, ajde ti draga sjedi i trpi tako da meni bude toplo oko srca :) od takve budale bih pobjegla pa bilo mi zadnje :rofl:
uopce mi je neshvatljivo da osobu koju volis mozes iz dana u dan gledat kako umire iznutra, a drzi se jer ti to zahtjevas :eek: kako ne bi izdao svoje principe :bonk:
pogotovo u slucaju ako je majka vezana za krevet i/ili pod ljekovima i sta ja znam, jedva da s djecom prozbori pozdrav, onda je to majka samo bioloski.. a onda ne samo da djeca nemaju majku, nego nemaju ni oca ni ikog ko se brine o majci konstantno a nemaju vjerojatno ni previse love jer sve ide na odrzavanje gotovog zivota.. da ja takvo sto zelim svojoj djeci i muzu, iz principa, nikad.
al svaki slucaj je individualan... ako nisi shvatio po topicu vec, ima ljudi koji su odgajani sa tesko bolesnim roditeljem i zele da to nije moralo bit tako.. ima onih drugacijeg misljenja.. nema recepta jer svijet ne funkcionira po njemu :p
Jacques DeMolay
18.05.2010., 06:45
Nisam u kolicima ali imam neizlječivu bolest koja ruši kvalitetu života i teško se živi s njom. Ja sam pokušala donijeti tu odluku umjesto mog partnera pa mi je on lijepo objasnio da nije na meni da donosim odluke što on može ili ne podnijeti u njegovo ime.
O jebote, doista? "Cordelia" je ona od izuzetnog postenja pa je to valjda moj odgovor.
Oboje ste vrlo hrabri. To je kljucan element za izljecenje jer ne postoje neizljecive bolesti. Samo postoje pogresne metode pristupa istima. Nadjite pravu (metodu) za tebe i udri po neprijatelju i ozdravi.
Good luck!
A tema? Nas svijet jest u totalnom kurcu no istodobno ovo je i svijet u kome ljudi ulete u plamtecu kucu ne bi li spasili zivot posve nepoznate osobe. E pa da ga jebem ako se onda ne moze ostati uza voljenu osobu. Zadovoljstvo vlastitoga prkna ne moze biti jedina vrijednost u zivotu, cak ni za iPhone generaciju.
Tony Clifton
18.05.2010., 06:52
da, a uopce nije sebicno od ozbiljno bolesnog covjeka traziti da nastavi zivjeti u vjecitoj boli zato jer ce tebi bit tesko ako ode :rolleyes::rolleyes: onak, bas lijepo, ajde ti draga sjedi i trpi tako da meni bude toplo oko srca :) od takve budale bih pobjegla pa bilo mi zadnje :rofl:
uopce mi je neshvatljivo da osobu koju volis mozes iz dana u dan gledat kako umire iznutra, a drzi se jer ti to zahtjevas :eek: kako ne bi izdao svoje principe :bonk:
pogotovo u slucaju ako je majka vezana za krevet i/ili pod ljekovima i sta ja znam, jedva da s djecom prozbori pozdrav, onda je to majka samo bioloski.. a onda ne samo da djeca nemaju majku, nego nemaju ni oca ni ikog ko se brine o majci konstantno a nemaju vjerojatno ni previse love jer sve ide na odrzavanje gotovog zivota.. da ja takvo sto zelim svojoj djeci i muzu, iz principa, nikad.
al svaki slucaj je individualan... ako nisi shvatio po topicu vec, ima ljudi koji su odgajani sa tesko bolesnim roditeljem i zele da to nije moralo bit tako.. ima onih drugacijeg misljenja.. nema recepta jer svijet ne funkcionira po njemu :p
ti si zamislila vrlo konkretnu situaciju i govoris o njoj. ja se nisam fokusirao na situaciju u kojoj je svaki zamislivi element doveden do ekstrema, niti je uvodni post tako postavljen. ima slucajeva u kojima mogu shvatiti zelju za eutanazijom ali mislim da su takvi ipak dosta rijetki.
Jacques DeMolay
18.05.2010., 06:59
Ako bi se netko koga volim u toj situaciji odlučio ubiti, bilo bi mi teško, ali bih razumjela njegovu odluku. Ne bih ga osuđivala zbog toga.
Par mjeseci, mozda godinu dana unazad, jedan jako dobar prijatelj je pull Petronije Arbiter na malu grupicu prijatelja kojoj sam pripadao.
To cut a long story short, skupili smo se u restoranu drugoga prijatelja i on je, doktor po struci, narucio klopu i cugu za sve i objavio da ce se ubiti (zadnja faza raka, zivot u strasnim bolovima i tada vec bez ikakve nade; nije bio svjestan sto se zbiva jer je, paradoxalno, lijecio pacijente od raka i zanemario sebe i sada se radilo o tjednima, mozda mjesecu - dva do sigurne smrti), u drustvu, uza prijatelje.
O jebote!!
Tko je zelio, mogao je otici (nitko nije). Jelo se i pilo, smijalo i pricalo i onda je dosao trenutak i covjek je popio svoj napitak i za nekoliko minuta, tisina.
Kada razmisljam o tome, zanimljivo mi je da nitko od nas nikada ni s kime nije pricao kako smo se mi osjecali. Nije vazno. Covjek je donio odluku, to njegov je zivot i njegova patnja i to se postuje bez rijeci. Moja malenkost je ponosna sto mi je on bio prijatelj i cak bih mogao reci da mi je bila cast sto sam bio medju pozvanima (da, pardon, nije on to tako dramaticno napravio, kao iznenadjenje, znali smo...), na neki ga nacin ispratiti.
Svatko umire sam, no on je, nadam se i zelim u to vjerovati, nekako bio manje sam. Nekoliko dana kasnije smo mu prosuli pepeo po Pacificu sto mu je bila zelja i slavili zivot kojega je zivio, zivot u kome je tolikima pomogao da pobijede i prezive tu jebenu bolest.
Kuca mi je na samoj obali Pacifica. Cesto sjedim i gledam u more, razmisljajuci o njemu i pelikanima koje je volio. Pelikani umiru slijepi i sami. On nije. Najljudskije sto mozemo napraviti za drugo ljudsko bice jest napraviti da se to bice osjeca manje samim. Ergo ostaviti samim nekoga tko umire je najgore sto mozemo napraviti drugom ljudskom bicu.
Kako se svi lovite za neke srcedrapajuće storije, terminalne bolesti, patnju i patetiku, ljudsku dramu i tragediju u maniru najboljih sapuničarskih scenarija...
Život je vrlo rijetko tako romantično patetičan. A nisu ni sve bolesti terminalne.
A što sa partnerom koji je npr. zbog saobraćajke ostao bez noge ili u kolicima? To je definitivno neizlječivo, a uopće nije nešto terminalno. Pa postoje oni koji se bore, koji prihvate protezu, prilagođavaju se i na kraju žive normalnim životom. Pa tako i njihov partner nastavi normalni život. A postoje i oni koji se uvale u kolica ili na trosjed i dane provode u kukanju, proklinjanju zlehude sudbine, samosažaljevanju, a gotovo redovno i zajebavanju svojih bližnjih. I nema tih riječi ili sile koja će ih izvući iz te njihove samoizabrane depre, jer njima je tako baš fajn i novi smisao života su pronašli u zagorčavanju života drugima.
I s takvim bi ostali i posvetili život (koji btw može trajati još dobrih nekoliko desetljeća :D) da budete otirač takvome? Naravno da ima i takvih, ali dajem ruku u vatru da takvi ne ostaju iz altruizma, nego zbog sela, a nema dana da ne pomisle: ma da te više vrag odnese... :E
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ja bi ostala uz njega. Ne zato jer mislim da 'moram' nego zato sto ga volim a meni, za razliku od nekih, to nesto znaci.
dija kritika
18.05.2010., 10:31
Kako se svi lovite za neke srcedrapajuće storije, terminalne bolesti, patnju i patetiku, ljudsku dramu i tragediju u maniru najboljih sapuničarskih scenarija...
Život je vrlo rijetko tako romantično patetičan. A nisu ni sve bolesti terminalne.
Pa baš tako.
A ovdje se pozivaju na ljubav koja se dokazuje prolaskom kroz "dobro i zlo", ma šta god to značilo.
A meni još uvijek nitko nije odgovorio jel bi ostali sa bolesnim partnerom ako bi to značilo značajne promjene na partneru (psihičke, a onda i fizičke), ako bi partner zbog bolesti postao nasilnik/alkoholičar/nešto slično, ako bi partnerov život s bolešću značio i za sve oko njega velike promjene u životnim navikama.
A nismo se još niti dotakli teških psihičkih bolesti.... :ne zna:
A meni još uvijek nitko nije odgovorio jel bi ostali sa bolesnim partnerom ako bi to značilo značajne promjene na partneru (psihičke, a onda i fizičke), ako bi partner zbog bolesti postao nasilnik/alkoholičar/nešto slično, ako bi partnerov život s bolešću značio i za sve oko njega velike promjene u životnim navikama.
Mozda zato jer ljudi ni sami ne znaju odgovor. Covjek sam sebe iznenadi u skroz banalnim situacijama, a da ne govorim o onim stravicnim.
Netko misli da nikad nece moci preboliti smrt roditelja pa preboli (koliko se to moze preboliti). A nekome je dovoljno da ga voljena osoba ostavi da se baci sa balkona 5. kata iako je do te sekunde mislio/la da moze prebroditi sve.
Kako da ja znam sta bi bilo kad bi bilo? Ja jedino mogu reci ono sto trenutno mislim a to je da bi ostala sa njim. A bi li stvarno moja ljubav bila dovoljna, ne znam.
Cordelia
18.05.2010., 12:17
O jebote, doista? "Cordelia" je ona od izuzetnog postenja pa je to valjda moj odgovor.
Oboje ste vrlo hrabri. To je kljucan element za izljecenje jer ne postoje neizljecive bolesti. Samo postoje pogresne metode pristupa istima. Nadjite pravu (metodu) za tebe i udri po neprijatelju i ozdravi.
Good luck!
A tema? Nas svijet jest u totalnom kurcu no istodobno ovo je i svijet u kome ljudi ulete u plamtecu kucu ne bi li spasili zivot posve nepoznate osobe. E pa da ga jebem ako se onda ne moze ostati uza voljenu osobu. Zadovoljstvo vlastitoga prkna ne moze biti jedina vrijednost u zivotu, cak ni za iPhone generaciju.
Već sam to pisala ali evo opet. Ne radi se o hrabrosti. Bolest nije nešto što smo odabrali (kao np. uletjeti u plamteću kuću za nekog drugog). Naučila sam živjeti s bolesti jer nisam imala drugog izbora, ne zato što sam hrabra.
Hvala na optimizmu, ali na žalost postoje bolesti koje su doživotne i koje se ne mogu izliječiti ili se bar do sada nije našao pravi način za to.
Intrigantica
18.05.2010., 12:29
Pa baš tako.
A ovdje se pozivaju na ljubav koja se dokazuje prolaskom kroz "dobro i zlo", ma šta god to značilo.
A meni još uvijek nitko nije odgovorio jel bi ostali sa bolesnim partnerom ako bi to značilo značajne promjene na partneru (psihičke, a onda i fizičke), ako bi partner zbog bolesti postao nasilnik/alkoholičar/nešto slično, ako bi partnerov život s bolešću značio i za sve oko njega velike promjene u životnim navikama.
A nismo se još niti dotakli teških psihičkih bolesti.... :ne zna:
ovdje se govori o iskljucivo ostati ili otici kad partner iznenada oboli- procitaj si uvodni post
A ako odmah odes kako ces uopce stici do promjena na partneru uzrokovanih bolescu:ne zna:
Mozda da otvoris temu "Sto ako partner s kojim si ostao u bolesti odjednom nakon par godina postane zvijer?":rolleyes:
bluebox
18.05.2010., 13:31
A meni još uvijek nitko nije odgovorio jel bi ostali sa bolesnim partnerom ako bi to značilo značajne promjene na partneru (psihičke, a onda i fizičke), ako bi partner zbog bolesti postao nasilnik/alkoholičar/nešto slično
Vjerojatno ne :ne zna:
ako bi partnerov život s bolešću značio i za sve oko njega velike promjene u životnim navikama.
Vjerojatno da :ne zna:
A nismo se još niti dotakli teških psihičkih bolesti.... :ne zna:
Vjerojatno ne :ne zna:
Pretpostavljam da bi ostala dokle god ostanak ne bi značio izravnu štetu (npr. da postane nasilan).
Što se tiče teške bolesti - alkoholizma ili narkomanije (spominjalo se u postovima) - otišla bi puno prije nego zabava postane bolest. Za tako nešto nisam tolerantna i ne bi bila s ovisnikom. Znam da su alkoholizam i narkomanija bolesti, svejedno ih osobno gledam kao na manjkavost karaktera.
A meni još uvijek nitko nije odgovorio jel bi ostali sa bolesnim partnerom ako bi to značilo značajne promjene na partneru (psihičke, a onda i fizičke), ako bi partner zbog bolesti postao nasilnik/alkoholičar/nešto slično, ako bi partnerov život s bolešću značio i za sve oko njega velike promjene u životnim navikama.
A nismo se još niti dotakli teških psihičkih bolesti.... :ne zna:
Moj je tata, potaknut jednim neugodnim životnim iskustvom, promijenio narav, praktički preko noći... počeo je puno piti, i općenito biti jedna teška osoba...
Obitelj nam je godinu - dvije bila u totalnom rasulu. Mami je bilo strašno teško, neopisivo, ali je bila uz njega, iako je sama jedva sačuvala živce...
Stvari su se sada promijenile na bolje... i istrpjela je ona sve to loše. Istrpio je i moj tata mnogo toga godinama prije ovoga što se njemu dogodilo.
Kod nas je jednostavno tako, nema razvoda, nema uzmicanja, odgovaraš za svoj izbor. Bilo je to teških 28 godina, ali uvijek su bili tu jedno uz drugo. I baš im neki dan kažem kako sam ponosna na njih, jer najlakše je pokupiti se i otići... Mnogi su se njihovi prijatelji razveli, ali oni se ne daju.
Takav je primjer meni dan... :kiss:
dija kritika
18.05.2010., 22:00
ovdje se govori o iskljucivo ostati ili otici kad partner iznenada oboli- procitaj si uvodni post
A ako odmah odes kako ces uopce stici do promjena na partneru uzrokovanih bolescu:ne zna:
Mozda da otvoris temu "Sto ako partner s kojim si ostao u bolesti odjednom nakon par godina postane zvijer?":rolleyes:
Rasprava se, kao i obično, ponešto proširila od uvodnog posta. Jel ti to problem ili što? :ne zna:
A raspravljati o bolesti partnera kao o nečemu što je samo slovo na papiru nema smisla. O ostanku uz partnera odlučuje se svaki dan, a ne samo one sekunde kad se dozna za bolest.
Intrigantica
18.05.2010., 22:57
Rasprava se, kao i obično, ponešto proširila od uvodnog posta. Jel ti to problem ili što? :ne zna:
A raspravljati o bolesti partnera kao o nečemu što je samo slovo na papiru nema smisla. O ostanku uz partnera odlučuje se svaki dan, a ne samo one sekunde kad se dozna za bolest.
da podosta, prosirio se sa partnerove osudjenosti na kolica, dugotrajnu agoniju i skorasnju smrt na nasilnistvo, alkoholizam a neki su spominjali i ovisnost o drogi sto zapravo nema veze s time
kad je partner odlucio ostati uz svog bolesnog partnera onda je odlucio bar za neko vrijeme, nece se odmah sutra predomisliti
I zaista jebes zivot kad na nikoga a pogotovo na voljenu osobu ne mozes racunati kad dodje ono najgore ili jos gore kad si sam osoba na koju nitko ne moze racunati.
I meni bolest nije samo slovo na papiru- ja sam iskusila zivot uz osobu vezanu za krevet neko vrijeme za koju sam sama skrbila tako da ne pisem nikakve izmisljene ideale ni sapunice.
dija kritika
19.05.2010., 09:10
da podosta, prosirio se sa partnerove osudjenosti na kolica, dugotrajnu agoniju i skorasnju smrt na nasilnistvo, alkoholizam a neki su spominjali i ovisnost o drogi sto zapravo nema veze s time
Već sam naslov poziva na raspravu o raznim varijantama i raznim bolestima. :ne zna:
Nema smisla raspravljati o čemu se raspravlja. Ako ti ne paše, ti nemoj raspravljati. :D
kad je partner odlucio ostati uz svog bolesnog partnera onda je odlucio bar za neko vrijeme, nece se odmah sutra predomisliti
Mislim da predomišljanje ne bi trebalo ovisiti o vremenu već o uvjetima pod kojima se s nekim ostaje.
I zaista jebes zivot kad na nikoga a pogotovo na voljenu osobu ne mozes racunati kad dodje ono najgore ili jos gore kad si sam osoba na koju nitko ne moze racunati.
E da. Svi mi imamo neke uvjete pod kojima ostajemo sa partnerom. I ti uvjeti trebaju biti ispunjeni. Na nikoga se, mislim, ne može računati uvijek i svugdje, bezuvjetno.
I meni bolest nije samo slovo na papiru- ja sam iskusila zivot uz osobu vezanu za krevet neko vrijeme za koju sam sama skrbila tako da ne pisem nikakve izmisljene ideale ni sapunice.
I sad na kraju nadovezuje se ovo što sam rekla za slovo na papiru. Pritom nisam mislila na to da ljudi nisu sami iskusili život sa nekim bolesnim već da se o toj bolesti ne može raspravljati kao da je to neka dijagnoza koju dobiješ napisanu i ništa više se u životu ne mijenja.
LJudi su različiti. Različite bolesti utječu različito na različite ljude. Scenarija je milion.
I, zašto se tema proširila? Zato što uglavnom ljudi ne umiru od danas do sutra. Neki ljudi sa terminalnim bolestima žive godinama.
A bolest koja izjeda tvoje tijelo može itekako izjedati tvoju psihu. I ti vrlo brzo i lako možeš postati neprepoznatljiva osoba svojoj obitelji.
A teške bolesti iz naslova mogu biti i psihološke bolesti. I iznenadni invalitet koji itekako utječe na psihu čovjeka. Neki nakon otkrića bolesti padaju u teške depresije i doslovno nestaju kao osobnosti. :ne zna:
Plus, većina ljudi uzima u obzir samo sebe i partnera. A, vjerojatno je da će tu, pri pojavi te bolesti, biti možda čak i mala djeca u pitanju koja su prva na listi prioriteta.
I za kraj, meni je svejedno tko bi ostao, a tko ne. Samo me smeta ovaj podrugljivi ton koji osjećam kad se ljudi izjasne da bi ostali kroz "trnje i kamenje" prema ovima koji ne bi.
I ja sam bila u situaciji da njegujem kod kuće mamu za koju ni liječnici nisu vjerovali da može preživjeti. Nije mogla sama na WC, nije se mogla oprati, nije se mogla sama ni okrenuti u krevetu. I nisam to osjećala kao neko opterećenje. :ne zna:
Ali svejedno iz tog jednog iskustva nemam namjeru izvlačiti nikakva pravila kako bih se ponašala u nekom drugom slučaju. Savršeno mi je jasno da je svaka situacija drugačija, da puno toga ovisi o mnogočemu što uopće ne možemo predvidjeti. Bolesti su različite, životne okolnosti su različite, ljudi se različito postavljaju i prema svojoj bolesti i prema ljudima oko sebe.
A to što netko sa olimpskih visina gleda na one koji se ne zaklinju na vječito "u dobru i zlu" - baš me boli špaga. Dovoljno puta sam vidjela kako ljudi mijenjaju mišljenje kad zviznu glavom o zid. Jedino u što vjerujem kada netko za ovakvu situaciju kaže je: nemam pojma, idemo dan po dan pa ćemo vidjeti...
Ali svejedno iz tog jednog iskustva nemam namjeru izvlačiti nikakva pravila kako bih se ponašala u nekom drugom slučaju. Savršeno mi je jasno da je svaka situacija drugačija, da puno toga ovisi o mnogočemu što uopće ne možemo predvidjeti. Bolesti su različite, životne okolnosti su različite, ljudi se različito postavljaju i prema svojoj bolesti i prema ljudima oko sebe.
A to što netko sa olimpskih visina gleda na one koji se ne zaklinju na vječito "u dobru i zlu" - baš me boli špaga. Dovoljno puta sam vidjela kako ljudi mijenjaju mišljenje kad zviznu glavom o zid. Jedino u što vjerujem kada netko za ovakvu situaciju kaže je: nemam pojma, idemo dan po dan pa ćemo vidjeti...
:top: slažem se...
ja mogu samo reći da bih svakako i uvijek nastojala učiniti pravu stvar...
Intrigantica
19.05.2010., 12:52
Već sam naslov poziva na raspravu o raznim varijantama i raznim bolestima. :ne zna:
Nema smisla raspravljati o čemu se raspravlja. Ako ti ne paše, ti nemoj raspravljati. :D
ako tebi ne pase sto ja pisem nemoj me komentirati, nitko te ne tjera:kava:
Mislim da predomišljanje ne bi trebalo ovisiti o vremenu već o uvjetima pod kojima se s nekim ostaje.
naravno ali svakako neces jedan dan biti siguran da ostajes a vec doslovno sutra otici:rolleyes:
E da. Svi mi imamo neke uvjete pod kojima ostajemo sa partnerom. I ti uvjeti trebaju biti ispunjeni. Na nikoga se, mislim, ne može računati uvijek i svugdje, bezuvjetno.
Ja nisam sa sadasnjim partnerom radi nikakvih uvjeta, s njim sam jer ga volim i on mene. Ne sigurno zato jer je sad zdrav i moze raditi a kad to kojim slucajem nestane da ga ostavim.
Na mene sve osobe do kojih mi je stalo mogu racunati uvijek i svugdje u bolesti i zdravlju i to sma im dala do znanja. Ovo o ne racunanju mozes pisati u svoje ime, u tudje ne mozes nikako.
I sad na kraju nadovezuje se ovo što sam rekla za slovo na papiru. Pritom nisam mislila na to da ljudi nisu sami iskusili život sa nekim bolesnim već da se o toj bolesti ne može raspravljati kao da je to neka dijagnoza koju dobiješ napisanu i ništa više se u životu ne mijenja..
Nitko nije rekao da stvari ostaju iste kad dodje do bolesti, itekako se promijene.
LJudi su različiti. Različite bolesti utječu različito na različite ljude. Scenarija je milion.
Naravno, razne ljudi razne cudi zato neki ce ostati uz partnera a neki su preslabi pa ce pobjeci. Ja osobno nemam opravdanje za ljude koji ostave partnera iskljucivo radi bolesti (znaci da je to jedini razlog) jer ne radi se uvijek o tome da ga on sam mora njegovati i brinuti se za njega- moze naci odgovarajucu skrbi i opet ostati uz njega, moze ga smjestiti u kakvu ustanovu i posjecivati- to takodjer nije napustanje. Moze traziti pomoc njegove obitelji pa d askupa brinu o njemu, ima mnogo solucija, najlakse je reci- ja sam preslab, ja to ne mogu podnijeti, ja sam psihicki labilan i adio mare.
I, zašto se tema proširila? Zato što uglavnom ljudi ne umiru od danas do sutra. Neki ljudi sa terminalnim bolestima žive godinama.
ah sad si otkrio toplu vodu:rolleyes:
A bolest koja izjeda tvoje tijelo može itekako izjedati tvoju psihu. I ti vrlo brzo i lako možeš postati neprepoznatljiva osoba svojoj obitelji.
A teške bolesti iz naslova mogu biti i psihološke bolesti. I iznenadni invalitet koji itekako utječe na psihu čovjeka. Neki nakon otkrića bolesti padaju u teške depresije i doslovno nestaju kao osobnosti. :ne zna:
Naravno da sve utice na psihu ali opet se moze ostati uz voljenu osobu bila psihicki bolesna ili depresiva.
Da ti ne daj boze dijete psihicki oboli i postane teski depresivac odjebao bi ga? Iako bi to itekako uticalo i na tvoju psihu.
Plus, većina ljudi uzima u obzir samo sebe i partnera. A, vjerojatno je da će tu, pri pojavi te bolesti, biti možda čak i mala djeca u pitanju koja su prva na listi prioriteta.
Opet ne mozes odjebati partnera pogotovo ako je otac te iste djece. Nekako se uvijek moze pomoci, kazem makar smjestiti negdje u neku ustanovu i dolaziti ga posjecivati.
I za kraj, meni je svejedno tko bi ostao, a tko ne. Samo me smeta ovaj podrugljivi ton koji osjećam kad se ljudi izjasne da bi ostali kroz "trnje i kamenje" prema ovima koji ne bi.
ne vidim sto je podrugljivo ako netko kaze da bi ostao uz partnera i kroz trnje i kamenje :ne zna:
Meni prije izgleda da se ti rugas ovima koji bi tako postupili jer smatras da ne bi bili u stanju to napraviti u bilo kakvoj losoj situaciji.
I meni je svejedno oce li netko ostati ili otici ali ako se diskutira o tome slobodno mogu reci da osudjujem nekoga tko ode od partnera iskljucivo radi bolesti i ne pokusa mu pomoci na kakav god to nacin bio pa makar i na kratko vrijeme.
okruglica
19.05.2010., 13:23
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Ovo boldano se ne bi trebalo odigrati.
Svaka osoba treba odlučivati o svojem životu, a ne da joj netko drugi oduzima taj gušt.
Ok, neke odluke nisu lagane, ali to nas u principu i čini ovakvim ili onakvim osobama.
Kad netko odlučuje umjesto mene, imam osjećaj da mi krade dio identiteta.
Iskreno, sve ovisi o situaciji i o tome kakva je veza bila prije dijagnoze.
Ako veza nije bila ozbiljna, ako nisam razvila dublje emocije... pazit će ga mama :D i ja ne bih ostajala zbog osjećaja dužnosti ili morala.
Osim ako dečko ima novaca i ako mu se koji aparatić može isključiti (neću više :no: ).
U slučaju da ga baš, baš volim, teško da bih otišla.
A da smo u braku, onda ne bih otišla nikako.
Što zbog ljubavi, što zbog morala, što zbog dužnosti.
Kada nešto obećam, toga se i držim, pošto su mi uvijek govorili da čovjek vrijedi koliko vrijedi i njegova riječ.
Volim misliti da vrijedim puno :cerek: , pa eto, i zbog umišljenosti svoje, ja bih ostala :raspa:
okruglica
19.05.2010., 13:31
I ja sam bila u situaciji da njegujem kod kuće mamu za koju ni liječnici nisu vjerovali da može preživjeti. Nije mogla sama na WC, nije se mogla oprati, nije se mogla sama ni okrenuti u krevetu. I nisam to osjećala kao neko opterećenje. :ne zna:
Nisam bila u takvoj situaciji, ali evo, bez laganja... prilično sam sigurna da bi to meni bilo opterećenje.
Naravno, to ne znači da bih staricu izbacila kroz prozor.
Samo bih vrlo vjerojatno često potiho psovala :rofl: , a tvoja lakoća prihvaćanja me zadivljuje.
Mislim da rijetkim ljudima takvo što ne bi bio problem.
Nisam bila u takvoj situaciji, ali evo, bez laganja... prilično sam sigurna da bi to meni bilo opterećenje.
Naravno, to ne znači da bih staricu izbacila kroz prozor.
Samo bih vrlo vjerojatno često potiho psovala :rofl: , a tvoja lakoća prihvaćanja me zadivljuje.
Mislim da rijetkim ljudima takvo što ne bi bio problem.
Opet ovisi o situaciji. :)
Nije mi bilo problem jer iskreno rečeno organizacijski i logistički i nije zahtijevalo neki moj veliki angažman. Trajalo je nekih 2-3 mjeseca, poslije toga se stanje rapidno poboljšavalo zbog odlično pogođene terapije. Ona nije bila zahtjevna, u početku je ionako bila budna 15-20 min., pa je dugo spavala, pa opet 15-20 min. Dala sam joj jesti, pomogla joj do WC-a, pomogla joj održavati osbnu higijenu, nekad mi je i stari pomogao... :ne zna: Nije to neka velika muka.
Druga priča je emocionalni angažman, osjećaji kada ne znaš što će za idućih nekoliko minuta biti sa nekim za koga si toliko vezan, svaki put kad zaspe hoće li se probuditi i sl. Ali to i ne brojim u ovu priču.
eh, koliko nebuloza - od toga da ne postoje neizlječive bolesti, do toga da je majka prikovana za krevet samo biološka majka
Ostajem.
Partner nije predmet, pa kad se pokvari - ćao - već suputnik, prijatelj, supatnik ako treba, kako ne bih napustila roditelje, brata, pa ni mačka tako neću ni partnera.
Na kraju, sav shit koji nam donosi njegova bolest nas jača i zajedno se svi ti problemi puno lakše podnose. Teško je, ali je podnošljivije u dvoje.
Na kraju, sav shit koji nam donosi njegova bolest nas jača i zajedno se svi ti problemi puno lakše podnose. Teško je, ali je podnošljivije u dvoje.
A što kad ostane samo jedno? Kada ono bolesno jednostavno odbija sudjelovati u brizi za sebe (a sposobno je) i svu brigu prepusti partneru, a sebi ostavi samo kukanje, samosažaljenje i očekivanja da se svijet počne okretati samo oko njega i njegove bolesti?
Jer događa se, itekako...
dija kritika
19.05.2010., 15:46
Ja nisam sa sadasnjim partnerom radi nikakvih uvjeta, s njim sam jer ga volim i on mene. Ne sigurno zato jer je sad zdrav i moze raditi a kad to kojim slucajem nestane da ga ostavim.
Na mene sve osobe do kojih mi je stalo mogu racunati uvijek i svugdje u bolesti i zdravlju i to sma im dala do znanja. Ovo o ne racunanju mozes pisati u svoje ime, u tudje ne mozes nikako.
Da se tvoj dragi počne ponašati drugačije, da te udari, da te prevari, pretpostavljam da bi ga ostavila, ma koliko ga voljela i ma koliko on govorio da voli tebe.
Eto uvjeta pod kojima (ne) pristaješ biti u vezi.
Ako bolest dovede do promjene ponašanja bolesnog partnera u smijeru koji ti se nikako ne sviđa, jel bi ga ostavila ili ne? :ne zna:
Naravno, razne ljudi razne cudi zato neki ce ostati uz partnera a neki su preslabi pa ce pobjeci. Ja osobno nemam opravdanje za ljude koji ostave partnera iskljucivo radi bolesti (znaci da je to jedini razlog) jer ne radi se uvijek o tome da ga on sam mora njegovati i brinuti se za njega...
E vidiš, meni to nije jasno.
Zašto se, kad se govori o ostavljanju nekoga, govori u terminima slab, bježanje i slično?
I još nešto: zašto bi onaj koji ostavlja nekoga (ma u kojim uvjetima) trebao opravdavati svoj postupak? :confused: Kome i zašto?
Još jednom, bolest nije dijagnoza napisana na papiru pa onda ostaviš nekoga samo zato jer nešto na tom papiru piše. Bolest je nešto s čime se živi svaki dan.
Ako se partneri vole i poštuju, neće se rastati usprkos tome što je netko bolestan. Ako nekoga ne voliš ili ne možeš s nekim više živjeti, ostavit ćeš ga, i to nije nikakvo ostavljanje samo zato što je netko bolestan. Treba li se netko opravdavati nekome zbog toga?
Ako ti partner oboli, zahtjeva konstantnu njegu, a ti ga sve manje voliš, sve manje želiš živjeti s njime, sve više si sama nesretna iz totalo nevažno kojih razloga.
Jel tu ima ispravnih i pogrešnih rješenja? Jesi li ti hrabra ako usprkos tome ostaješ uz partnera ili kukavica? Ili su to općenito glupi termini unutar kojih se ne isplati raspravljati na ovoj temi?
I meni je svejedno oce li netko ostati ili otici ali ako se diskutira o tome slobodno mogu reci da osudjujem nekoga tko ode od partnera iskljucivo radi bolesti i ne pokusa mu pomoci na kakav god to nacin bio pa makar i na kratko vrijeme.
Što bi to značilo da ti osuđuješ nekoga?
Što bi to značilo "isključivo radi bolesti"? Što to znači, molim te, pojasni mi tu isključivost.
I kako smo sad došli do toga da je i bilo kakva pomoć ok, pa makar i na kratko vrijeme. Misliš, dok ga ne ostavi li što? :ne zna:
Intrigantica
20.05.2010., 12:12
Da se tvoj dragi počne ponašati drugačije, da te udari, da te prevari, pretpostavljam da bi ga ostavila, ma koliko ga voljela i ma koliko on govorio da voli tebe.
Eto uvjeta pod kojima (ne) pristaješ biti u vezi.
prvo pricas o uvjetima za ostati s nekim a onda nabrojis neke uvjete za ostavljanje.........a meni to nisu uvjeti jer to bi onda znacilo da sam s njim bez obzira kakav je samo da me ne tuce i ne vara. To bi mi mogli samo biti razlozi da prekinem ali ne i uvjeti sto sam s njime jer jedini uvjet s kojim sam s njim je to sto se volimo a sigurno ga ne volim jer me ne tuce i ne vara:rolleyes:
Ako bolest dovede do promjene ponašanja bolesnog partnera u smijeru koji ti se nikako ne sviđa, jel bi ga ostavila ili ne? :ne zna:
ostavila bih ga samo kad ne bi vise htio da i dalje budem uz njega
E vidiš, meni to nije jasno.
Zašto se, kad se govori o ostavljanju nekoga, govori u terminima slab, bježanje i slično?
to ni meni nije jasno jer ja sam pisala o ostavljanju kad partner oboli i to je jedini razlog sto ga je ostavio a ne opcenitom ostavljanju
I još nešto: zašto bi onaj koji ostavlja nekoga (ma u kojim uvjetima) trebao opravdavati svoj postupak? :confused: Kome i zašto?
Tko je rekao da treba objasnjavati? Izmisljas stvari i onda bih ja to mozda trebala objasnjavati:ne zna:
Još jednom, bolest nije dijagnoza napisana na papiru pa onda ostaviš nekoga samo zato jer nešto na tom papiru piše. Bolest je nešto s čime se živi svaki dan.
ponavljas se iz samo tebi znanih razloga
Ako se partneri vole i poštuju, neće se rastati usprkos tome što je netko bolestan.
Ako je to tako zasto je tema otvorena i zasto neki pisu da bi ipak otisli jer da ne mogu podnijeti sto je partner bolestan i ne mogu se brinuti za njega:ne zna:
Ako nekoga ne voliš ili ne možeš s nekim više živjeti, ostavit ćeš ga, i to nije nikakvo ostavljanje samo zato što je netko bolestan. Treba li se netko opravdavati nekome zbog toga?
jao kako ti izmotavas i zaplices ovu temu. Tema nije ostavljanje partnera jer ga ne volis ili iz bilo kojih drugih razloga vec ostavljanje radi bolesti.
Ako ti partner oboli, zahtjeva konstantnu njegu, a ti ga sve manje voliš, sve manje želiš živjeti s njime, sve više si sama nesretna iz totalo nevažno kojih razloga.
Opet spominjes neke druge razloge ostavljanja:rolleyes:
Što bi to značilo da ti osuđuješ nekoga?
Kaj ja sad moram objasnjavati termin "osuda" ?:rolleyes:
Što bi to značilo "isključivo radi bolesti"? Što to znači, molim te, pojasni mi tu isključivost.
To znaci ostavljas ga iz razloga sto je obolio, znaci volis ga, super ti je s njime ali eto imao je nesrecu pa iznenada obolio. Mislim, sto ti tu nije jasno:ne zna: To je i tema topica, ako ti nije jasna tema ne znam sto sudjelujes na njoj. Znaci tema nije ostavljanje jer partnera vise ne volis, jer se ne slazete i sl vec jer je iznenada obolio i to je jedini razlog.
I kako smo sad došli do toga da je i bilo kakva pomoć ok, pa makar i na kratko vrijeme. Misliš, dok ga ne ostavi li što? :ne zna:
Nekad je bolesniku potrebna strucna njega sto znaci da nisi u mogucnosti brinuti za njega pa ga se smjesti u ustanovu da se brinu za njega kako spada ali ga opet ne ostavljas- posjecujes ga i dajes podrsku eto takva pomoc. Ili uz pomoc njegove obitelji skupa se brinete na najbolji moguci nacin i ima jos mnogo solucija.
Mui Special
22.05.2010., 20:38
Bili smo skladan par 6 mjeseci kad mi je dijagnosticirana multipla. I on je konstantno bio uz mene, ali kako je to bolest koja je kod mene došla u paketu s depresijom (dal kao reakcija na dijagnozu ili kao dio osnovne bolesti) mene je nervirao njegov vječni optimizam. Konstantne izjave da nije ništ strašno, da bude prošlo i sl. nebuloze, a ja od toga još više u K.
Sad funkcioniram i radim i 80 % stvari je ostalo ko i prije, ima čak i doktora koji ne vjeruju u moju bolest dok ne pogledaju uputnu dijagnozu ili nalaze, jer sam osoba kojoj je normalno nabacit osmijeh broj 5 kad pozdravljam 'službenu osobu', na svako pitanje kako sam odgovrati sa Hvala, dobro, kak ste Vi? ali ja sam kostantno umorna i iz dana u dan pasivnija. On je pak s druge strane izrazito aktivan, stalno u nekim planovima, izlascima, koncertima... a ja nisam nakon 2 godine imala više snage za sve to. Iznervirana činjenicom da me se forsira ne stvari koje ne mogu izdržat fizički, a često ni psihički, ja sam njega ostavila...na najružniji mogući način: pretvorila sam s u cendravu egocentričnu spodobu koja je svaki dan pilila njegove živce i čekala da pukne. Nije. Ja sam pukla prije.
Sebično? :ne zna: vjerojatno... ali našla sam se u situaciji kad moram postavit sebe i svoje zdravlje na prvo mjesto.
Prošle su dvije i pol godine od našeg prekida i fali mi često. Povremeno se čujemo i svaki put pita kako sam. Znam da mu je stalo, ali sam svjesna činjenice da nije bio dovoljno spreman promijeniti svoj život i svoje navike iz korijena i prihvatit da sam ja morala promijenit svoj način života, ali dijametralno suprotno njegovom.
I da... još ga uvijek volim :(
anita j
23.05.2010., 15:22
Par puta mi je palo napamet da se mom dečku dogodi tako nešto, bolest, invaliditet..................NEMA ŠANSE da bih pobjegla, pa trajalo to godinama bila bih uz njega i voljela ga jednako kao i sve ove godine.....životinju ne bih napustila a kamoli osobu koju volim i koja se muči s bolešću.........
mislim ukratko, da su ovi što napuštaju partnere u bolesti i sl. emocionalno retardirani.....takve bih toljagom prebila.........mrš!:Snajper:
magic potion
23.05.2010., 15:37
Par puta mi je palo napamet da se mom dečku dogodi tako nešto, bolest, invaliditet..................NEMA ŠANSE da bih pobjegla, pa trajalo to godinama bila bih uz njega i voljela ga jednako kao i sve ove godine.....životinju ne bih napustila a kamoli osobu koju volim i koja se muči s bolešću.........
mislim ukratko, da su ovi što napuštaju partnere u bolesti i sl. emocionalno retardirani.....takve bih toljagom prebila.........mrš!:Snajper:
POTPIS!:s :top:
Jebote, dokle ide ova sebičnost.:kava: I na što se sve neće izvlačiti (da posljedice za vlastitu psihu, zamisli:rolleyes:) samo da bi izvukli svoje dupe iz neodgovarajuće pozicije. Fuj.:flop:
nemam pojma
23.05.2010., 17:29
Naravno da bih ostala uz partnera. Partner mi je u dobru i zlu, na to sam svjesno pristala.
Ja imam epilepsiju i kako njemu nije teško iznositi me na rukama iz svatova (gdje smo bili gosti), gdje sam doživjela napad pred 280 ljudi, ne bi ni meni bilo teško brisati mu guzicu.
I tisuću sam mu puta rekla da bi mu bilo bolje da si je našao zdravu ženu, na što bi mi on odgovorio da ne pričam gluposti jer jesam li sigurna da on sutra neće pasti u krevet i da situacija neće biti obrnuta.
Neke stvari koje meni smetaju zbog moje bolesti (npr. lunić) on sam obavlja s klincima inače normalno funkcioniramo. Isto tako ako mu se ide negdje gdje su svjetla koja meni smetaju (npr. noćni bar), ne smeta mi da ide sam (doduše, možda mi ne smeta jer se to u 11 godina dogodilo 2-3 puta :zubo:).
Nisam napustila ni bolesnog psa nego ju lječim i nadam se najboljem, a kamoli partnera :kava:
Što se ovisnosti tiče - s ovisnikom nikada ne bih bila. Ako bi se tijekom života dogodilo da zaglibi u neku ovisnost, pomogla bih mu da se izvuče. Jednom. Jer ovisnost NIJE bolest.
-cut-
Sebično? :ne zna: vjerojatno... ali našla sam se u situaciji kad moram postavit sebe i svoje zdravlje na prvo mjesto.
Prošle su dvije i pol godine od našeg prekida i fali mi često. Povremeno se čujemo i svaki put pita kako sam. Znam da mu je stalo, ali sam svjesna činjenice da nije bio dovoljno spreman promijeniti svoj život i svoje navike iz korijena i prihvatit da sam ja morala promijenit svoj način života, ali dijametralno suprotno njegovom.
I da... još ga uvijek volim :(
:(
Ovo mi je bilo tako tužno....
Zar niste mogli uskladiti svoje razlike?
Prilagoditi se?
Nije bilo potrebe da on mijenja svoj život iz temelja, ali na neke stvari je možda i bio spreman... :ne zna:
Mui Special
23.05.2010., 18:13
:(
Ovo mi je bilo tako tužno....
Zar niste mogli uskladiti svoje razlike?
Prilagoditi se?
Nije bilo potrebe da on mijenja svoj život iz temelja, ali na neke stvari je možda i bio spreman... :ne zna:
Bio je spreman obećavati brda i doline, ali 95% ih nije ispunio. A obećanje...ludom radovanje.
Prilagođavali smo se drastično godinu i pol. Predugo? Premalo? :ne zna:
ja sam bila ostala:)
i nikad nisam pozalila...
jednostavno.....gadila bi se samoj sebi da sam digla sidro i okrenula glavu....
valjda ovisi od covjeka do covjeka:ne zna:
Bio je spreman obećavati brda i doline, ali 95% ih nije ispunio. A obećanje...ludom radovanje.
Prilagođavali smo se drastično godinu i pol. Predugo? Premalo? :ne zna:
Razumijem da mu je bilo teško promijeniti se iako te volio...
Žao mi je...
Predugo ili premalo... Zavisi... Ali godina i pol je relativno dugo vremena...
anajrim
23.05.2010., 19:01
Par puta mi je palo napamet da se mom dečku dogodi tako nešto, bolest, invaliditet..................NEMA ŠANSE da bih pobjegla, pa trajalo to godinama bila bih uz njega i voljela ga jednako kao i sve ove godine.....životinju ne bih napustila a kamoli osobu koju volim i koja se muči s bolešću.........
mislim ukratko, da su ovi što napuštaju partnere u bolesti i sl. emocionalno retardirani.....takve bih toljagom prebila.........mrš!:Snajper:
Ovako govore ljudi koji nemaju slična životna iskustva. Dvadeset četiri godine živim uz čovjeka koji je vrlo teško bolestan. Bili smo u braku dvije godine kad se razbolio. Svjesno sam odlučila ostati, a sad se pitam jeli to bila najpametnija odluka. Svi smo drukčiji nakon tolikih godina patnje i ponavljajučih kritičnih faza,Moja djeca nisu imala normalan život, ja nisam imala normalan život ni partnera na kojeg bi se u bilo čemu mogla osloniti. Rezultat, oboljenje štitnjače i psihička istrošenost do kranjih granica. Naravno, moja. I na kraju priče i sam oboljeli partner i okolina u pravilu smatraju da se moja žrtva sama po sebi podrazumjeva. A gdje je moj život???
Ovako govore ljudi koji nemaju slična životna iskustva. Dvadeset četiri godine živim uz čovjeka koji je vrlo teško bolestan. Bili smo u braku dvije godine kad se razbolio. Svjesno sam odlučila ostati, a sad se pitam jeli to bila najpametnija odluka. Svi smo drukčiji nakon tolikih godina patnje i ponavljajučih kritičnih faza,Moja djeca nisu imala normalan život, ja nisam imala normalan život ni partnera na kojeg bi se u bilo čemu mogla osloniti. Rezultat, oboljenje štitnjače i psihička istrošenost do kranjih granica. Naravno, moja. I na kraju priče i sam oboljeli partner i okolina u pravilu smatraju da se moja žrtva sama po sebi podrazumjeva. A gdje je moj život???
Tvoj život je i dalje tvoj. I samo ti odlučuješ što ćeš i kako ćeš dalje.
Posve je nebitno što okolina misli, učini po svojoj savjesti. I ne mislim da bi te trebala gristi ako odlučiš otići jer si nesretna.
Anajrim, kakav bi ti život bio da si otišla? Kakav bi to bio primjer djeci i da li bi mogla živjeti s time da si napustila supruga zbog bolesti?
Svaka čast ako bi mogla... Jer ja ne bi.
A ovako još više svaka čast...Nije svaka pobjeda slatka, postupati ispravno ne znači 'gazit preko mrtvih' do svoje sreće, pod svaku cijenu. A na koncu, nemaš garanciju da bi, i da si otišla, imala lagodan 'po špagu' život, da se ne bi razbolila i da se ne bi osjećala istrošeno.
Ne žali što nisi imala oslonac, nego budi ponosna što si ti bila oslonac drugima, budi ponosna što podnosiš žrtvu koju bi malo tko podnio...Žrtvu koja je ostavila traga i na tvom zdravlju, što je najveći pokazatelj koliko si žrtvovala. Oni koji to ne prepoznaju i ne poštuju (s popriličnom dozom divljenja ) su najobičnije isprazne ljušture. Ti si, pak, nešto mnogo mnogo više...
A što je s moralnom odgovornošću - brinut se za svog partnera i/ili mu bit podrška? Ili je to postala sramota jer život treba bit sretan, po svaku cijenu?! Pa ako nas partnerova bolest u tome omete - dižemo sidro.
Ja tako ne bih postupila (i nisam postupila) da mi daju cijeli svijet.
Tako da ne govorim bez iskustva, nego dapače - iz iskustva.
Pa kako je netko napisao - da ti se pas razboli, pomažeš mu, a kamoli neko blizak (partner, roditelj, brat, baka...)
magic potion
23.05.2010., 20:52
Ovako govore ljudi koji nemaju slična životna iskustva. Dvadeset četiri godine živim uz čovjeka koji je vrlo teško bolestan. Bili smo u braku dvije godine kad se razbolio. Svjesno sam odlučila ostati, a sad se pitam jeli to bila najpametnija odluka. Svi smo drukčiji nakon tolikih godina patnje i ponavljajučih kritičnih faza,Moja djeca nisu imala normalan život, ja nisam imala normalan život ni partnera na kojeg bi se u bilo čemu mogla osloniti. Rezultat, oboljenje štitnjače i psihička istrošenost do kranjih granica. Naravno, moja. I na kraju priče i sam oboljeli partner i okolina u pravilu smatraju da se moja žrtva sama po sebi podrazumjeva. A gdje je moj život???
E pa slušaj, sama činjenica da imaš partnera ne znači i da ga voliš.:mig:
U tom slučaju možda nisi trebala ostajati.:ne zna:
Meni je nepojmljivo da nekog voliš, ali ide ti na kurac što je bolestan i što nisi imala normalan život.:rolleyes:
Par puta mi je palo napamet da se mom dečku dogodi tako nešto, bolest, invaliditet.......................
pobogu :eek: pa kak ti uopće tak nešto bezrazložno pada na pamet?
ne mogu shvatit kaj ti se vrti u glavi da ideš zamišljat nekog teško bolesnim i ovisnim o tvojoj brizi
Ovako govore ljudi koji nemaju slična životna iskustva.......
da, ljudi se olako kunu a kad se nađu u takvoj situaciji jako brzo odu
......
Meni je nepojmljivo da nekog voliš, ali ide ti na kurac što je bolestan i što nisi imala normalan život.:rolleyes:
ajd si probaj zamisliti 22 godine 24 sata dnevno brineš o nekome
misliš da te ne bi slomilo?
zašto ona ne bi imala prava na normalan partnerski život? zašto joj bar ponekada ne bi bilo žao što ne može bar malo uživati u životu?
magic potion
23.05.2010., 21:57
Sve je to meni jasno, ali to samo znači da je u tih 20 godina ljubav nestala. Ne znam može li trajati 20 godina, ali to je ionako druga tema.:ne zna:
Poanta je, bolesnu voljenu osobu, ne možeš napustiti. Sve su ostalo izgovori. Iako svatko ima pravo da bude nemilosrdan i bezosjećajan. To nitko ne osporava. Samo to treba onda nazvati pravim imenom. Jer ljubavi tu nema.
pa ne mora biti da je nestala
samo 22 godine je vraški dug period da se brineš za nekoga a da bar ponekada ne poželiš živjeti "normalno"
meni ponekada dođe da vrištim jer neke stvari ne mogu, jer sam recimo ovaj vikend ponovo "zajebala" muža i nismo otišli na izlet jer mi je prenaporno,.....
mogu zamisliti kako je tek njoj
bolesne osobe se i te kako ostavljaju, ostavljaju ih i roditelji a bar bi ta ljubav trebala biti bezuvjetna
ne treba osuđivati nekoga ako kaže da ne može podnjeti taj teret
a još manje treba osuđivati nekoga tko je ostao i otvoreno kaže koliko je to teško
i da, ljubav može trajati 20 godina, čak i više
anajrim
23.05.2010., 22:09
E pa slušaj, sama činjenica da imaš partnera ne znači i da ga voliš.:mig:
U tom slučaju možda nisi trebala ostajati.:ne zna:
Meni je nepojmljivo da nekog voliš, ali ide ti na kurac što je bolestan i što nisi imala normalan život.:rolleyes:
Lako je moralizirati i kritizirati ako nisi u toj situaciji. Netko je u prijašnjim postovima pametno napisao da se ljudi na različite načine nose sa svojim bolestima. E pa moj suprug nažalost spada u skupinu ljudi kojima je bolest dala alibi da se ogradi od svakog problema, sjedne pred televizor i žali sam sebe, Misliš da je lako živjeti s nekim tko se neprestano žali i na svaki partnerski problem traži izgovor u bolesti? Ako je u braku sva pažnja i briga rezervirana samo za jednog partnera,bez obzira na objektivne razloge, onda to nikako nije ravnopravan odnos, što bi brak po meni trebao biti. I ja sam mnogo puta poželjela biti slaba i zaštičena ženica, ali nikad si taj luksuz nisam mogla priuštiti
Lako je moralizirati i kritizirati ako nisi u toj situaciji. Netko je u prijašnjim postovima pametno napisao da se ljudi na različite načine nose sa svojim bolestima. E pa moj suprug nažalost spada u skupinu ljudi kojima je bolest dala alibi da se ogradi od svakog problema, sjedne pred televizor i žali sam sebe, Misliš da je lako živjeti s nekim tko se neprestano žali i na svaki partnerski problem traži izgovor u bolesti? Ako je u braku sva pažnja i briga rezervirana samo za jednog partnera,bez obzira na objektivne razloge, onda to nikako nije ravnopravan odnos, što bi brak po meni trebao biti. I ja sam mnogo puta poželjela biti slaba i zaštičena ženica, ali nikad si taj luksuz nisam mogla priuštiti
Zašto?
Zbog čega sada ostaješ?
anajrim,
što mu je konkretno, ako nije preosobno
chocolatecookie
23.05.2010., 22:27
Par puta mi je palo napamet da se mom dečku dogodi tako nešto, bolest, invaliditet..................NEMA ŠANSE da bih pobjegla, pa trajalo to godinama bila bih uz njega i voljela ga jednako kao i sve ove godine.....Ljudi se prestaju voljeti i zdravi, ali ti možeš garantirati da bi svoga voljela kao partnera i željela s njim ostati u vezi i da je naizmjenično depresivan i agresivan, recimo. Bravo.
mislim ukratko, da su ovi što napuštaju partnere u bolesti i sl. emocionalno retardirani.....takve bih toljagom prebila.........mrš!:Snajper:A trebali bi, ako više ne mogu ili ne žele biti s tom osobom, ostati desetljećima? :)
Jer ovisnost NIJE bolest.Je, zapravo. :)
Iako svatko ima pravo da bude nemilosrdan i bezosjećajan. Mislim da bi mogla malo, samo malo razmisliti prije nego nekoga prozoveš nemilosrdnim i bezosjećajnim zbog ovako nečega. :mig:
Super mi je kad ljudi unaprijed znaju da bi bili u stanju 30 godina života posvetiti bolesnom partneru, a vjerojatno će i sadašnjeg ostaviti, zdravog. Ali da oboli od kronične bolesti koja im značajno i sve više utječe na živote, ta bi ljubav trajala eonima i hrabro bi podnijeli svaku žrtvu i nikad ne bi poželjeli normalan život. I ne samo to, nego su u stanju jako osuđivati bilo koga tko nije siguran, ili je dvadeset i četiri godine u braku s bolesnim čovjekom i eto, umoran je i dosta mu je.
Lako je moralizirati i kritizirati ako nisi u toj situaciji. Netko je u prijašnjim postovima pametno napisao da se ljudi na različite načine nose sa svojim bolestima. E pa moj suprug nažalost spada u skupinu ljudi kojima je bolest dala alibi da se ogradi od svakog problema, sjedne pred televizor i žali sam sebe, Misliš da je lako živjeti s nekim tko se neprestano žali i na svaki partnerski problem traži izgovor u bolesti? Ako je u braku sva pažnja i briga rezervirana samo za jednog partnera,bez obzira na objektivne razloge, onda to nikako nije ravnopravan odnos, što bi brak po meni trebao biti. I ja sam mnogo puta poželjela biti slaba i zaštičena ženica, ali nikad si taj luksuz nisam mogla priuštiti
NEtko je dobro rekao da svatko proživljava boslest na svoj način.
Nažalost, iz osobnog iskustva, sam živio s osobom koja je otkad je oboljela bila u konstantnoj borbi da napusti ovaj svijet s čim sređenijom situacijom za ljude oko sebe pa je svoju bolest usmjerio na rad.
Moj je veliki problem bio što mislim da oboljeli nije svjestan(čime ne umanjujem težinu unutar misli i tijela onog koji je bolestan) šta proživljavaju ljudi oko njega.
Hoće li biti dobro? Kad će se dogodii ono što znamo što je, a ljepše se zove početak vječnog života?
Kao bližnji pratiš svaki korak te osobe, svaka misao ti je u tome, postaješ netko drugi.
I nikad nećeš saznati odakle ti snaga za proći sve to.
I to vječno pamtiš, kao i sva pitanja pa di baš meni i slično.
Ono što bih ti savjetavao je da se prema toj osobi ponašaš sasvim normalno, kao što sam i ja jer je to jedini način da uvidi da ga ne žališ i ne mijenjaš ploču sad kad je ta bolest tu.
Najgora je kombinacija biti bolestan i sam.
Ja ne bi odabrao napuštanje.
To je kombinacija za one koji su spremni oprostiti sebi eventualna pitanja kasnije, a i čovjek nikad ne zna što njemu sudbina kroji.
Kako kod bilo teško, vjeruj mi, znam kako je.
anajrim
23.05.2010., 22:30
Zašto?
Zbog čega sada ostaješ?
Neznam odgovoriti na to pitanje, možda zato što sam navikla na takav život i što više neznam bi li znala funkcionirati da neko nije ovisan o meni. Znam da je nelogično to što govorim, ali pokušavam što iskrenije opisati kako se osječam.Ponekad funkcioniram kao da mi je život potpuno normalan, ali onda dođu trenuci kad žalim za mnogim stvarima koje sam propustila. Psiholozi bi to nazvali anksioznošću uzazvanom objektivnom obiteljskom situacijom.I da, mislim da nije sebično željeti da tebe partner s kojim živiš ponekad stavi na prvo mjesto.Mislim da nije sebično željeti sve one stvari u koje smo sigurni kad ulazimo u brak da se podrazumjevaju, zajedničko rješavanje problema, zajednička briga o djeci, zajednička druženja i izlasci, sex, pažnja i podrška
......Mislim da nije sebično željeti sve one stvari u koje smo sigurni kad ulazimo u brak da se podrazumjevaju, zajedničko rješavanje problema, zajednička briga o djeci, zajednička druženja i izlasci, sex, pažnja i podrška
naravno da nije
stvarno ti nije lako :grli:
Btw.
koliko se god čino život drugih normalniji od našeg, osobitio kad proživljavamo nešto tako strašno kao što je bolest bližnjeg, usebi znamo da to nije istina.
Da, brak u tvom slučaju anajrim bi trebao biti podrška, sex, izlasci i sve drugo,(kao i kod drugih) no brak nosi i mnogo toga drugog.
Nitko nam nije garantirao da će sve biti savršeno!!!!
Pa reci mu da se trgne i razmisli o tvojoj poziciji!
Ako mu iskreno kazes, mozda bude efekta!!
nemam pojma
23.05.2010., 22:50
Je, zapravo. :)
Nije. Na bolest ne možeš utjecati i ne možeš utjecati na to da li ćeš oboljeti od nečega, ali itekako možeš utjecati na to da li ćeš popiti koje pivo više, otići kockati, nadrogirati se i sl.
Neznam odgovoriti na to pitanje, možda zato što sam navikla na takav život i što više neznam bi li znala funkcionirati da neko nije ovisan o meni. Znam da je nelogično to što govorim, ali pokušavam što iskrenije opisati kako se osječam.Ponekad funkcioniram kao da mi je život potpuno normalan, ali onda dođu trenuci kad žalim za mnogim stvarima koje sam propustila. Psiholozi bi to nazvali anksioznošću uzazvanom objektivnom obiteljskom situacijom.I da, mislim da nije sebično željeti da tebe partner s kojim živiš ponekad stavi na prvo mjesto.Mislim da nije sebično željeti sve one stvari u koje smo sigurni kad ulazimo u brak da se podrazumjevaju, zajedničko rješavanje problema, zajednička briga o djeci, zajednička druženja i izlasci, sex, pažnja i podrška
Žao mi je što to proživljavaš i u potpunosti te razumijem. Iako sam izjavila da ne bih napustila partnera, smatram da je normalno da se tako osjećaš i da preispituješ svoju odluku, a u nekim trenutcima i požališ zbog nje. Svi smo mi, prije svega - ljudi. :grli:
chocolatecookie
23.05.2010., 23:26
Nije. Na bolest ne možeš utjecati i ne možeš utjecati na to da li ćeš oboljeti od nečega, ali itekako možeš utjecati na to da li ćeš popiti koje pivo više, otići kockati, nadrogirati se i sl.
DSM-IV-TR, substance dependence. Bolest je.
Ne možeš utjecati na to hoćeš li oboljeti od nečega? Pretilost i rak dojke, kardiovaskularne bolesti, rak debelog crijeva, dijabetes (većina ljudi s dijabetesom tipa II su pretili)..., pušenje, bježanje od tjelesne aktivnosti kao od kuge... Naravno, nisu svi bolesni ljudi krivi što su bolesni, skoro svi znamo za nekoga tko je živio zdravo i aktivno i u dvadesetima obolio od raka, ali činjenica je da je hrpa ljudi mogla utjecati na svoje zdravstveno stanje prije nego je postalo bolest koja im otežava život. Većina žena koje obole od raka cerviksa nisu bile na PAPA testu u zadnjih pet godina, ili uopće u životu. Na primjer.
Tu nema rasprave, za partnera bi i umro ako treba. Ukoliko se nekome s kim si odlučio provesti život dogodi nešto loše, tada ako si čovjek a ne pizda ostaješ i točka. On je bio tvoj "osigurač" da će se brinuti za tebe u slučaju bolesti, a ti njegov...
Od srca vam želim da nikom nikad ne zatreba niti da vi to morate biti, ali život je jeben iz dana u dan bez ikakve garancije da se ostatak neće pretvoriti u totalnu katastrofu bez mogućnosti poboljšanja. U dobru i zlu, zdravlju i bolesti, imati snage ostati znači biti čovjek, i taj je za mene faca i pol. :s
nemam pojma
24.05.2010., 18:03
DSM-IV-TR, substance dependence. Bolest je.
Ne možeš utjecati na to hoćeš li oboljeti od nečega? Pretilost i rak dojke, kardiovaskularne bolesti, rak debelog crijeva, dijabetes (većina ljudi s dijabetesom tipa II su pretili)..., pušenje, bježanje od tjelesne aktivnosti kao od kuge... Naravno, nisu svi bolesni ljudi krivi što su bolesni, skoro svi znamo za nekoga tko je živio zdravo i aktivno i u dvadesetima obolio od raka, ali činjenica je da je hrpa ljudi mogla utjecati na svoje zdravstveno stanje prije nego je postalo bolest koja im otežava život. Većina žena koje obole od raka cerviksa nisu bile na PAPA testu u zadnjih pet godina, ili uopće u životu. Na primjer.
Koje gluposti ti pričaš :facepalm:
Šta, samo pretile žene oboljevaju od raka dojke?
Šta je s djetetom od 14 godina koje je doživjelo moždani udar (nije ni pušio ni pio, a ni gle čuda bio debel. I bavio se sportom).
Moj stric ima dijabetes tipa II, nikada u životu nije bio pretil, čak naprotiv. Moja susjeda ima dijabetes tipa II - otkriven joj je s 1,5. Sa sinom ide u razred curica koja ima dijabetes.
Šta je sa multilplom, Alzehaimerom, Parkinsom, epilepsijom, Downom i još gooooomilom drugih bolesti ?!
Šta, i na to se može utjecati ?!
Kuma ide na PAPU jednom godišnje, pa je na zadnjem imala cin II.
Kakvu glupost netko može izvaliti i ostati živ :facepalm:
I ne, ovisnost NIJE bolest, bez obzira koliko bi tebi i ovisnicima odgovaralo da je :kava:
Tony Clifton
24.05.2010., 21:34
Koje gluposti ti pričaš :facepalm:
Šta, samo pretile žene oboljevaju od raka dojke?
Šta je s djetetom od 14 godina koje je doživjelo moždani udar (nije ni pušio ni pio, a ni gle čuda bio debel. I bavio se sportom).
Moj stric ima dijabetes tipa II, nikada u životu nije bio pretil, čak naprotiv. Moja susjeda ima dijabetes tipa II - otkriven joj je s 1,5. Sa sinom ide u razred curica koja ima dijabetes.
Šta je sa multilplom, Alzehaimerom, Parkinsom, epilepsijom, Downom i još gooooomilom drugih bolesti ?!
Šta, i na to se može utjecati ?!
Kuma ide na PAPU jednom godišnje, pa je na zadnjem imala cin II.
Kakvu glupost netko može izvaliti i ostati živ :facepalm:
to sto vecina ne zna uzroke bolesti ne znaci da oni nisu poznati i da ih se ne moze kontrolirati. ali, boze, od cega bi farmaceutska industrija zivjela?
I ne, ovisnost NIJE bolest, bez obzira koliko bi tebi i ovisnicima odgovaralo da je :kava:
jesi sigurna da bi se geneticari slozili?
nemam pojma
24.05.2010., 22:26
to sto vecina ne zna uzroke bolesti
A ti znaš uzroke tih bolesti ?
jesi sigurna da bi se geneticari slozili?
Pa, boli me ćošak za to da li bi se genetičari složili. Trebali bi se baviti pametnijim stvarima.
Ioanko se ne slažu s puno toga, pa ne vidim zašto bi se s ovim.
Pa, boli me ćošak za to da li bi se genetičari složili. Trebali bi se baviti pametnijim stvarima.
Ioanko se ne slažu s puno toga, pa ne vidim zašto bi se s ovim.
Pa time bi se i trebali baviti genetičari, između ostaloga. :ne zna:
Tony Clifton
24.05.2010., 23:02
A ti znaš uzroke tih bolesti ?
neke znam, a za neke znam tko zna.
Pa, boli me ćošak za to da li bi se genetičari složili. Trebali bi se baviti pametnijim stvarima.
Ioanko se ne slažu s puno toga, pa ne vidim zašto bi se s ovim.
Nica ti je odgovorila.
bas time se bave. iako ja smatram da je to besmisleno. no oni tvrde da geni odredjuju sve i svasta, pa tako i sklonost ovisnostima i fiziolosku potrebu za odredjenim supstancama.
nemam pojma
25.05.2010., 17:06
Pa time bi se i trebali baviti genetičari, između ostaloga. :ne zna:
Ma htjela sam reći - pametnijim stvarima od traženja lijeka za "bolest" od koje "pacijenti" ne žele ozdraviti.
neke znam, a za neke znam tko zna.
Znaš i držiš to za sebe, a ljuti pate i umiru :eek:. Jel' mirno spavaš?
Tony Clifton
25.05.2010., 18:23
Ma htjela sam reći - pametnijim stvarima od traženja lijeka za "bolest" od koje "pacijenti" ne žele ozdraviti.
htjela si rec - uopce ne namjeravam propitivati svoje stavove.
Znaš i držiš to za sebe, a ljuti pate i umiru :eek:. Jel' mirno spavaš?
tko kaze da drzim za sebe? manje ja, vise mnogi drugi koji to i puno bolje od mene znaju. i tko kaze da su te bolesti neizljecive? oni koji ih ne uspijevaju izlijeciti. kako savrseno znanstveni pristup.
ajmo se vratit na temu.
Ma htjela sam reći - pametnijim stvarima od traženja lijeka za "bolest" od koje "pacijenti" ne žele ozdraviti.
Ja sam nekako uvjerena da se većina ovisnika želi ostaviti svoga poroka. :ne zna: Ako već ne većina, onda barem dovoljno velik broj da ne bude zanemarivo. :confused:
Tony Clifton
25.05.2010., 21:48
Ja sam nekako uvjerena da se većina ovisnika želi ostaviti svoga poroka. :ne zna: Ako već ne većina, onda barem dovoljno velik broj da ne bude zanemarivo. :confused:
tu se ne bih slozio. jedno je sto 'zele', a drugo je sto stvarno zele.
ja kad sam stvarno pozelio prestat pusit ucinio sam to zacas. ali tek kad me puknuo strah. prije toga sam 'zelio' prestat ali nikako da to napravim.
tu se ne bih slozio. jedno je sto 'zele', a drugo je sto stvarno zele.
ja kad sam stvarno pozelio prestat pusit ucinio sam to zacas. ali tek kad me puknuo strah. prije toga sam 'zelio' prestat ali nikako da to napravim.
Možda nisi imao dovoljno motiva, snage, pa ni želje.... Ali si vjerojatno na nekoj razini to ipak želio. Barem neko vrijeme.
Nisam nikada bila ovisna o ničemu i možda ne znam o čemu pišem, ali fascinantno mi je kada čujem da su ljudi jednostavno odlučili ostaviti nešto bez čega do tog trena nisu mogli i nikada se više ne vrate na staro bez ikakvih problema. Zapravo se tome divim.
Ali mi se opet čini da se to razvijalo u njima, nije došlo u jednom trenu. Bili su dulje vremena svjesni toga da bi trebali prestati, da bi njima bilo bolje. I vjerojatno je tu negdje tinjala i želja. :ne zna: :)
nemam pojma
26.05.2010., 06:53
tu se ne bih slozio. jedno je sto 'zele', a drugo je sto stvarno zele.
ja kad sam stvarno pozelio prestat pusit ucinio sam to zacas. ali tek kad me puknuo strah. prije toga sam 'zelio' prestat ali nikako da to napravim.
konačno da se složimo oko nečeg :rofl: I ja sam bivši pušač koji je prestao pušiti "preko noći"
Ja sam nekako uvjerena da se većina ovisnika želi ostaviti svoga poroka. :ne zna: Ako već ne većina, onda barem dovoljno velik broj da ne bude zanemarivo. :confused:
Možda...ali samo u onim kratkim trenucima svijesti i zdrave pameti, pa oni koji iskoriste taj trenutak imaju šansu i mogućnost da apstiniraju i pobijede sebe i ovisnost.
Nisam nikada bila ovisna o ničemu i možda ne znam o čemu pišem, ali fascinantno mi je kada čujem da su ljudi jednostavno odlučili ostaviti nešto bez čega do tog trena nisu mogli i nikada se više ne vrate na staro bez ikakvih problema. Zapravo se tome divim.
Posljedice uvijek ostanu, samo su zanemarive u odnosu na uzrok nastanka. :kava:
OT.
Otići ili ostati u vezi s ovisnikom koji se trudi pomoći samom sebi, očekuje nesebičnu pomoć partnera koju i dobiva, ali dugoročno nema nikakvog i ozbiljnog pomaka je dilema koja nema dug vijek trajanja i tu se neupitno osjećaji gube i kraj takve veze je izvjestan.
Što osuditi? Ostanak ili odlazak? :kava:
OT.
Otići ili ostati u vezi s ovisnikom koji se trudi pomoći samom sebi, očekuje nesebičnu pomoć partnera koju i dobiva, ali dugoročno nema nikakvog i ozbiljnog pomaka je dilema koja nema dug vijek trajanja i tu se neupitno osjećaji gube i kraj takve veze je izvjestan.
Što osuditi? Ostanak ili odlazak? :kava:
Zašto bi nešto od toga bilo za osudu?
Ako je osoba postupila u skladu sa svojom savješću i sposobnostima, po čemu je to pogrešno? Na što god da se odluči... :ne zna:
Nema tu crnog ni bijelog. Nema univerzalnog ispravnog odgovora po kojem se možemo ravnati.
Ne znam da li je kraj neminovan u vezi u kojoj se jedan partner liječi od ovisnosti, ali očito je da je tu potrebno jako puno truda i snage sa obiju strana. Neki to ne mogu, ne uspiju iz nekog/mnogih razloga. :( Ali to nije za osudu.
lunarna
30.05.2010., 00:19
Osobno, ne osuđujem ništa. I nikoga.
Ja, nikada ne bih ostavila svog partnera zbog bolesti.
Mogu ga ostaviti zbog inih razloga, ali da je bolest razlog, ne.
Dapače, borila bi se ko životinja da mu učinim život što snošljivijim.
Sa druge strane, da sam ja u toj nesretnoj situaciji, vjerovatno bih učinila sve da svog partnera udaljim od sebe. Da živi svoj život punim plućima.
Paradoksalno, zar ne.
Tamo neka
30.05.2010., 00:33
S jedne strane ovog foruma ljudi raspravljaju o grižnji savjesti kada se ubije mrava ili stonogu, a onda vidim ovu temu gdje netko napiše da bi ostavio partnera kada bi mu bila dijagnosticirana teška/neizlječiva bolest........... I onda kažu sto ljudi sto ćudi, baš tako! A priče o ovisnicima su za drugu temu po meni jer biti ovisnik o drogi ili alkoholu se ne može trpat u isti koš sa karcinomom ili sličnom bolesti :rolleyes:
Ovdje je sve rečeno:
Tu nema rasprave, za partnera bi i umro ako treba. Ukoliko se nekome s kim si odlučio provesti život dogodi nešto loše, tada ako si čovjek a ne pizda ostaješ i točka. On je bio tvoj "osigurač" da će se brinuti za tebe u slučaju bolesti, a ti njegov...
Od srca vam želim da nikom nikad ne zatreba niti da vi to morate biti, ali život je jeben iz dana u dan bez ikakve garancije da se ostatak neće pretvoriti u totalnu katastrofu bez mogućnosti poboljšanja. U dobru i zlu, zdravlju i bolesti, imati snage ostati znači biti čovjek, i taj je za mene faca i pol. :s
:top:
Osobno, ne osuđujem ništa. I nikoga.
Ja, nikada ne bih ostavila svog partnera zbog bolesti.
Mogu ga ostaviti zbog inih razloga, ali da je bolest razlog, ne.
Dapače, borila bi se ko životinja da mu učinim život što snošljivijim.
Sa druge strane, da sam ja u toj nesretnoj situaciji, vjerovatno bih učinila sve da svog partnera udaljim od sebe. Da živi svoj život punim plućima.
Paradoksalno, zar ne.
Nije paradoks nego dvostrana isključivost istog sadržaja:
S jedne strane ne ostavljaš oboljelom partneru mogućnost izbora da ostane sam, i s druge strane ne ostavljaš njemu mogućnost da izabere ostanak s tobom. :kava:
Iako se u potpunosti slažem i podržavam i jedno i drugo mišljenje, samo da ne isključuje jedno drugo kad ga se treba primijeniti i postupiti prema njemu.
" Ja nikad..." je toliko krhko i podložno promjeni i to znaju samo oni koji su doživjeli na vlastitom primjeru takve "velike" riječi partnera i busanja u prsa, pa od "nikad..." postalo "tada...", a od partnera samo trag u sjećanju.
Pitanje, koliko god retorički postavljeno kao tema, je suviše bolno, razarajuće i kompleksno i ne trpi kompromise i teške izjave, nego konkretna djelovanja u času kada se djelovati mora, pri čemu principi, osobni stavovi i uvjerenja dolaze pod upitnik.
Mislim da je najgore oboljelom partneru kada drugom partneru ponašanje i izjave potvrđuju upitnik iznad glave.
ovisi kako ce sam partner prihvatiti novu situaciju...
sa patnicima i vrecama negativnosti i samosazaljenja nitko ne zeli biti.
bombonina
01.07.2010., 21:31
kod mene je ljubav pokretač svega, spremna bi bila ostati uz osobu koju volim i koja mene voli...
ako ne stane ljubavi, otišla bih fizički, ali ostala bi moralna potpora.
-Gandalf-
01.07.2010., 21:56
čitam i ne vjerujem što sve ljudi rade, kako ostavljaju partnere kad im se dogodit takvo zlo...bez riječi sam...''i u zdravlju i u bolesti''
ostao bih do kraja i valjda umirao od boli za voljenom osobom. da ne daj bože jede na slamku i nepomična leži u krevetu, bio bih tu do zadnjeg trena i pokušao zadnje trenutke učiniti što ljepšim i bezbolnijim
ostao bih do kraja i valjda umirao od boli za voljenom osobom. da ne daj bože jede na slamku i nepomična leži u krevetu, bio bih tu do zadnjeg trena i pokušao zadnje trenutke učiniti što ljepšim i bezbolnijim
Ovo me je tako dirnulo, stvarno svaka čast na lijepim riječima, dao Bog da svi budu takvi..
Međutim...
Bojim se da je jako teško govoriti o situaciji u kojoj čovjek nije..
Neki ljudi borave po 20 i više godina uz teško bolesnu osobu, i drugačije je biti sa voljenom osobom u zadnjim momentima (što asocira na nekoliko posljednjih dana ili mjeseci).. ali kada ti 'zadnji' momenti mogu da potraju godinama, desetljećima... tada i najizdržljiviji padaju u kušnju..
I naravno, treba uzeti u obzir da su i te bolesne osobe ljudi koji griješe, imaju svoje vrline a i mane, neki su lakšeg neki težeg karaktera, pa sa nekima bi možda bio upitan brak i da partner nije bolestan, a pogotovo ako se tu doda i bolest...:rolleyes:
Ovo govorim iz razloga što mislim da treba pokazati razumijevanje i za osobu koja je svoj život podredila partnerovoj njezi, a ne automatski osuđivati..
Ne daj Bože da iko od nas tako nešto doživi..
I zlatno pravilo: "nikad ne reci nikad" ..
Život me naučio da baš ono za što sam govorila " ne bih nikad", upravo sam to i napravila..
chocolatecookie
02.07.2010., 11:01
ostao bih do kraja i valjda umirao od boli za voljenom osobom. da ne daj bože jede na slamku i nepomična leži u krevetu, bio bih tu do zadnjeg trena i pokušao zadnje trenutke učiniti što ljepšim i bezbolnijimNadaš se da bi brzo umrla? :D
-Gandalf-
02.07.2010., 22:09
Nadaš se da bi brzo umrla? :D
gle s ovim se ne zafrkava, ako si htjela bi smiješna :facepalm:
-Gandalf-
02.07.2010., 22:15
Ovo me je tako dirnulo, stvarno svaka čast na lijepim riječima, dao Bog da svi budu takvi..
Međutim...
Bojim se da je jako teško govoriti o situaciji u kojoj čovjek nije..
Neki ljudi borave po 20 i više godina uz teško bolesnu osobu, i drugačije je biti sa voljenom osobom u zadnjim momentima (što asocira na nekoliko posljednjih dana ili mjeseci).. ali kada ti 'zadnji' momenti mogu da potraju godinama, desetljećima... tada i najizdržljiviji padaju u kušnju..
I naravno, treba uzeti u obzir da su i te bolesne osobe ljudi koji griješe, imaju svoje vrline a i mane, neki su lakšeg neki težeg karaktera, pa sa nekima bi možda bio upitan brak i da partner nije bolestan, a pogotovo ako se tu doda i bolest...:rolleyes:
Ovo govorim iz razloga što mislim da treba pokazati razumijevanje i za osobu koja je svoj život podredila partnerovoj njezi, a ne automatski osuđivati..
Ne daj Bože da iko od nas tako nešto doživi..
I zlatno pravilo: "nikad ne reci nikad" ..
Život me naučio da baš ono za što sam govorila " ne bih nikad", upravo sam to i napravila..
rijetko tko bi se htio mučiti godinama. ja znam da ja ne bih da sam u toj situaciji. to sam rekao i svojima, a i dragoj(pričali smo o tome). ako bi se kojim slučajem dogodilo da moram biti na aparatima i da su šanse za oporavak nikakve, radije bih da skrate muke i sebi i meni. a siguran sam da tako razmišlja velika većina ljudi.
chocolatecookie
02.07.2010., 22:20
Samo mi je smiješno kako se postavljaš iznad onih koji bi otišli, ili možda otišli, i uvjeren si da bi ostao desetke godina, uz osobu koja se, na primjer, zbog bolesti karakterno potpuno promijenila. I to ne kao prijatelj, nego kao partner. Meni nije dirljivo kad ljudi Znaju takve stvari o sebi prije nego su im se dogodile i osuđuju sve koji sebe jednostavno ne precjenjuju toliko. :raspa:
chocolatecookie
02.07.2010., 22:23
rijetko tko bi se htio mučiti godinama. ja znam da ja ne bih da sam u toj situaciji. to sam rekao i svojima, a i dragoj(pričali smo o tome). ako bi se kojim slučajem dogodilo da moram biti na aparatima i da su šanse za oporavak nikakve, radije bih da skrate muke i sebi i meni. a siguran sam da tako razmišlja velika većina ljudi.Da, optužba za ubojstvo je svakako nešto što skrati muke nekome tko je netom pokopao dragu osobu. :D :D
Gle, ako osoba petnaest dana leži u bolnici na samrti, prikopčana na aparate, a onda umre, vjerojatno nije jako teško donijeti odluku da ostaneš uz nju tih petnaest dana. Ako si s nekim tko je ostao bez nogu, mrzi sebe zbog toga, odbija bilo kakvu psihološku pomoć, po cijele dane leži nadrkan i usta otvara samo da se izdere na tebe, na vaše dijete, možda, i znaš da će živjeti još bar, brat bratu, 40 godina, osim ako poludiš i prikolješ ga na spavanju, situacija je ipak nešto drugačija.
Gle, ako osoba petnaest dana leži u bolnici na samrti, prikopčana na aparate, a onda umre, vjerojatno nije jako teško donijeti odluku da ostaneš uz nju tih petnaest dana. Ako si s nekim tko je ostao bez nogu, mrzi sebe zbog toga, odbija bilo kakvu psihološku pomoć, po cijele dane leži nadrkan i usta otvara samo da se izdere na tebe, na vaše dijete, možda, i znaš da će živjeti još bar, brat bratu, 40 godina, osim ako poludiš i prikolješ ga na spavanju, situacija je ipak nešto drugačija.
:top: da , to sam i ja baš pošla reći..
sasvim je drugo kad ti je partner u bolnici, prikopčan na aparate, i to dođeš jednom dnevno, posjetiš ga i tako još neko kratko vrijeme dok ne umre..
Kako se svi lovite za neke srcedrapajuće storije, terminalne bolesti, patnju i patetiku, ljudsku dramu i tragediju u maniru najboljih sapuničarskih scenarija...
Život je vrlo rijetko tako romantično patetičan. A nisu ni sve bolesti terminalne.
A što sa partnerom koji je npr. zbog saobraćajke ostao bez noge ili u kolicima? To je definitivno neizlječivo, a uopće nije nešto terminalno. Pa postoje oni koji se bore, koji prihvate protezu, prilagođavaju se i na kraju žive normalnim životom. Pa tako i njihov partner nastavi normalni život. A postoje i oni koji se uvale u kolica ili na trosjed i dane provode u kukanju, proklinjanju zlehude sudbine, samosažaljevanju, a gotovo redovno i zajebavanju svojih bližnjih. I nema tih riječi ili sile koja će ih izvući iz te njihove samoizabrane depre, jer njima je tako baš fajn i novi smisao života su pronašli u zagorčavanju života drugima.
I s takvim bi ostali i posvetili život (koji btw može trajati još dobrih nekoliko desetljeća :D) da budete otirač takvome? Naravno da ima i takvih, ali dajem ruku u vatru da takvi ne ostaju iz altruizma, nego zbog sela, a nema dana da ne pomisle: ma da te više vrag odnese... :E
Gle, u slučaju da netko ostavi osobu čija bolest i maniri su opisani gore, smatram da je nebi ostavio zato što nema nogu, već zato što nije dobra osoba, zato što se ne trudi živjeti bolje, a mogao bi, a to zaslužuje onaj partner koji je zdrav. u ovom osnosu nema poštovanja od strane bolesnog partnera prema zdravom, pa vjerujem da onda je i obrnuto, tu nema ljubavi i naravno da uz takvu osobu ne treba ostati. Razlog odlaska u tom slućaju nije bolest nego ponašanje jednog od partnera, koji bi mogao, ali ne želi, učiniti nešto da zajednički život bude bolji, kvalitetniji...
Gle, u slučaju da netko ostavi osobu čija bolest i maniri su opisani gore, smatram da je nebi ostavio zato što nema nogu, već zato što nije dobra osoba, zato što se ne trudi živjeti bolje, a mogao bi, a to zaslužuje onaj partner koji je zdrav. u ovom osnosu nema poštovanja od strane bolesnog partnera prema zdravom, pa vjerujem da onda je i obrnuto, tu nema ljubavi i naravno da uz takvu osobu ne treba ostati. Razlog odlaska u tom slućaju nije bolest nego ponašanje jednog od partnera, koji bi mogao, ali ne želi, učiniti nešto da zajednički život bude bolji, kvalitetniji...
Gle, ta promjena osobnosti može biti (i najčešće jeste) direktna posljedica bolesti. Prema tome - nije govno, nego se pas posro... :ne zna:
bitchy-as-usual
06.07.2010., 22:55
ja bih ostala. ako ga volim bila bih uz njega. trudila se da ozdravi i bude bolje.. a ako to nikako ne bi bilo moguce pokusala bi mu olaksati zivot dok...:tuzni:
magic potion
08.07.2010., 00:14
A bokte, koja poplava žestoke sebičnosti na ovoj temi...:rigo::rigo::rigo::bljak:
Maria¨Magdalena
12.07.2010., 23:52
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
I u dobru i zlu,ja uvijek bit ću tu.
A kamoli ne daj Bože ovoga,jer ga volim i jer me voli.
As simple as that.
mario53
16.08.2011., 04:17
I u dobru i zlu,ja uvijek bit ću tu.
A kamoli ne daj Bože ovoga,jer ga volim i jer me voli.
As simple as that.
Već dugo nitko nije pisao o ovoj temi a baš je po mojoj mjeri. Potpuno se slažem s Magdalenom i lijepo je to napisala.
Ja sam jedan od tih ljudi kojemu je dijagnosticirana teške bolest. Čitam stare postove i pronašao sam mnoge laži koje su tu napisane.
Neću duljiti ali većina se zaklinje da nebi nikad partnera ostavila u takvoj situaciji. Meni se dogodilo nešto još gore od toga. Moja jadna ženica, koja se jako brinula o meni tako teško bolesnom, našla je zamjenu za mene i to cijelih 9 godina. Nije bila jadna, usamljena i nezaštičena ženica. Lagala mi je u oči 9 godina, radila budalu od mene 9 godina. Lagala je i svima vama. Tako da joj nije bilo baš tako teško uz mene bolesnog. Danas sam sam bez svoje drage ženice i usprkos svemu još sam uvijek živ, dapače puno mi je bolje. Eto može se lijepo zabavljati i uz bolesnog partnera. Zato bolesnici moji otvorite oči i dobro gledajte oko sebe, načulite uši i slušajte da ne prođete kao ja. :top:
scarletlemur
16.08.2011., 07:30
možda varam se, al stekoh dojam...da zdrav si, žena odavno već napustila bi te. tih 9 godina što međusobno patili ste se prisilnim ostankom jedno uz drugo...upravo je nadoknada izričitosti...i nimalo lažnog obećanja;)
Čitam stare postove i pronašao sam mnoge laži koje su tu napisane.
Neću duljiti ali većina se zaklinje da nebi nikad partnera ostavila u takvoj situaciji.
Što bi netko drugi učinio u ovakvoj situaciji ti to ne možeš znati, stoga je proglavašanje forumaša lažljivcima prilično bezobrazno od tebe. O tebi i tvojoj ženi smo već čitali na drugim temama pa nema potrebe da i ovdje razvlačiš istu priču.
plavi-safir
16.08.2011., 12:47
Da uletim u temu. Posto radim kao med.sestra,zaista se nagledah svega. Patnji bolesnih,patnji rodbine. I puno puta se rodbina tesko miri sa promjenom karaktera bolesnoga i govore nama"nije bio takav/takva" kao da opravdavaju njega i povjeravaju se da im bude lakse..
Katkada vidis im na licu,da im pao kamen,kad im partner/ica umre,kraj je obostranu mucenju..katkada su neutjesni,izgubljeni..
Osobno zato kazem da zaista nemogu tvrditi sto bi ucinila. Mozda ostala,al mozda i ne.
Sigurno ne bi partnera kojeg volim ostavila zato jer ima neku tešku bolest,probala bi naći neko rješenje za barem ublažavanje bolesti...
PositiveMind
16.08.2011., 23:48
Iskreno, ne znam. Pitanje je o kakvoj bi se bolesti radilo i kakvu zrtvu ona povlaci za sobom. Inace mi stvarno nije tesko zrtvovati dio sebe i za potpunog stranca ako vjerujem da ce mu to pomoci, tojest ako sam ja u boljoj situaciji. Medjutim ljudi trebaju biti svjesni svojih granica a ovdje ima toliko osudjivanja od kvazi "humanista" da sam odustao nakon 5 strane citati komentare. Smjesno je reci da bi ste ostali sa nekim zbog necega i unatoc svemu ako vec neke slicne situacije niste prosli, opet je smjesno reci da bi ste pobjegli ako vec slicne situacije niste prosli. Ali cak ni to nije garancija. Garancija je samo u onome koliko su te dvije osobe kao par vezane jedna za drugo i kako gledaju na zivot. Ali za sebe zbilja nebih mogao reci sto bih odlucio dok se ne bih nasao u slicnoj situaciji ponovno, jer sam ih imao i previse za jednog balonju, a svaka nova koja je bila bila je specificna i drukcija, ali do sad se nije nikad bjezalo. Osoba koja umire nema izbora, zdravi imaju tu sposobnost da se fizicki i psihicki istrose, ali i da se napune, pa je valjda to razlog zasto dosta ljudi ne okrece ledja i ne misli na sebe vec pokusava sljedecih desetak i vise godina ugurati u par mjeseci da osoba koja umire ih dozivi, mislim da cak tada ljudi daju i ono najbolje iz sebe jer ne misle na sebe i da je to jedini pravi oblik nesvjesne nesebicnosti gdje ne gledamo vlastitu korist ni potencijalnu korist opcenito. Da su bar partnerske ljubavi takve, nepromisljene i nesvjesne, nesvjesno nesebicne bez zudnje i skrivenih namjera kad su oba partnera zdrava.
Ne kažem da možda zbog drugih razloga ne bi došlo jednoga dana do prekida veze,pa makar ta osoba bila teško bolesna,zato jer je postala npr.karakterno nesnošljiva za živjeti i nema više ljubavi...ali na pitanje da li bi ostavili partnera zato što je dobio tešku bolest,sa sigurnošću mogu reći ne i pritom ne glumiti humanista...znači ne bi mogla ostaviti osobu koju volim zato što je oboljela i zato što želim izbjeći teške situacije.Ako osobu volim,želim joj pomoći najviše što mogu,a ne ju ostaviti jer će ona možda umrijeti ili ću s njom prolaziti kroz teške situacije...
PositiveMind
17.08.2011., 00:51
Ne kažem da možda zbog drugih razloga ne bi došlo jednoga dana do prekida veze,pa makar ta osoba bila teško bolesna,zato jer je postala npr.karakterno nesnošljiva za živjeti i nema više ljubavi...ali na pitanje da li bi ostavili partnera zato što je dobio tešku bolest,sa sigurnošću mogu reći ne i pritom ne glumiti humanista...znači ne bi mogla ostaviti osobu koju volim zato što je oboljela i zato što želim izbjeći teške situacije.Ako osobu volim,želim joj pomoći najviše što mogu,a ne ju ostaviti jer će ona možda umrijeti ili ću s njom prolaziti kroz teške situacije...
nitko ne spominje nikakve karakterne nesuglasice nakon oboljenja. bar ne ja. mozda ti i ne bi. ja znam preko kojih bolesti organski ne bih mogao prijeci i distancirao bih se. ispast ce sada da sam sebican. ali osoba koja boluje od neizljecive bolesti i izrazito lako prenosive morat ce se pomiriti sa mojom odlukom i shvatiti da je ona jedina ispravna za oboje. s obzirom da ne razmisljam sapunjarski i ne zamisljam smrtne bolesti kao razlicite metastazirane rakove i tumore vec gledam na puno gora i drasticnija i lako prenosiva oboljenja, ponekad treba i misliti na sebe i znati svoje granice. jednom sam vidio da je osoba pozalila zbog izraza "uvijek zajedno", pa joj se bas nije svidjelo kad je saznala da ju je partner zarazio nakon sto je on vec sigurno potpisao put u onaj svijet. tada je ta osoba bila bijesna na svog partnera. ja to sebi ne zelim. zdravlje je ono najvaznije sto covjek ima. sve ostalo dolazi nakon toga, pa i ljubav i kliseji :"zajedno do smrti". ono sto sam prosao ja, nema veze sa tako drasticnim stvarima, jer radilo se o necem drugom i o osobama koje nisu bolovale od nekih prenosivih bolesti, ali smrtnih da. ponekad treba emocije odjeliti od razuma.
Ti sada ideš u neke krajnosti gdje je jedna osoba teško bolesna zarazila drugu,tipa prenijela joj hiv i slično,nisam mislila na takav tip bolesti gdje je bolest nastala osobnom krivicom stupajući okolo u seksualne odnose s drugima...vjerujem da da ne bi mogla pogriješiti tako jako i odabrati kao životnog suputnika takav tip osobe
dijetesjene
17.08.2011., 15:04
Pročitala sam samo prvi post...meni je partnerstvo u dobru i zlu...bolest je to zlo...
Koja slučajnost, jutros sam srela N.,ženu kojoj je suprug preminuo prije godinu dana nakon teške bolesti...
Otkrilo se da ima karcinom,sve se pokušalo i onda su ga poslali kući da umre okružen djecom i ženom...mlad čovjek...samo je polako nestajao...pred kraj doslovce nije ličio na sebe...doslovce ga nisam prepoznala kad sam ga vidjela u samo 2 tjedna razlike...
N. je bila uz njega cijela...sve je činila da mu olakša...
Napatila se i ona jako.
I onda je jedno popodne otišao...
Ona danima od šoka nije govorila.
Zanijemila.
U selu kao čuđenje i komentari tipa-pa znala je da neće dugo,bio joj je teret...njoj i sebi...kao ovako su oboje dobili odmor...
Sjećam se da je progovorila kad je postala zabrinuta za svoju curicu,brinulo ju što malena nikada ne spominje oca....pa je tražila pomoć po tom pitanju...
Jednom prigodom je jasno rekla da se ona nadala da će ova njegova posljednja faza kućne njege trajati zauvijek.
Da će trajati dulje,da će se nekako putem pomiriti sa time da on odlazi...
Dakle,sav taj jad koji je nama djelovao kao jad-njoj je bio prekratak...:ne zna::ne zna::ne zna:
Ostaviti partnera radi teške bolesti?
Never. Ever.
Dapače, he would get all my love and care and beyond. As long as it takes.
misterijazivota
17.08.2011., 20:56
Znam puno slučajeva da su muškarci ostavili teško bolesne žene. I još im ostave i djecu da se brinu tako bolesne o njima!!!! Da bar djecu uzumu sa sobom! Al jok, sebična stoka!
Ne znam niti jedan slučaj da je žena ostavila teško bolesnog muža.
Ja, osobno, ne bih nikad napustila teško bolesnog partnera. Ili si moj ili nisi. I u dobru i u zlu.
I pljunula bi svakom u facu koji napusti svog partnera!
Znam jedan jedini slučaj da se muškarac do kraja njezina života brinuo o bolesnoj ženi, godinama. Ljubim zemlju po kojoj taj čovjek hoda.
Persistent
18.08.2011., 13:32
Pa kada razmišljam da bi se, ne daj Bože, mojem dečku nešto dogodilo...
mojem dečku, kakav on je, za ono što on jest meni....
ne bih mogla zamisliti da ga ostavim u takvoj situaciji...
Persistent
18.08.2011., 13:33
Već dugo nitko nije pisao o ovoj temi a baš je po mojoj mjeri. Potpuno se slažem s Magdalenom i lijepo je to napisala.
Ja sam jedan od tih ljudi kojemu je dijagnosticirana teške bolest. Čitam stare postove i pronašao sam mnoge laži koje su tu napisane.
Neću duljiti ali većina se zaklinje da nebi nikad partnera ostavila u takvoj situaciji. Meni se dogodilo nešto još gore od toga. Moja jadna ženica, koja se jako brinula o meni tako teško bolesnom, našla je zamjenu za mene i to cijelih 9 godina. Nije bila jadna, usamljena i nezaštičena ženica. Lagala mi je u oči 9 godina, radila budalu od mene 9 godina. Lagala je i svima vama. Tako da joj nije bilo baš tako teško uz mene bolesnog. Danas sam sam bez svoje drage ženice i usprkos svemu još sam uvijek živ, dapače puno mi je bolje. Eto može se lijepo zabavljati i uz bolesnog partnera. Zato bolesnici moji otvorite oči i dobro gledajte oko sebe, načulite uši i slušajte da ne prođete kao ja. :top:
ti si zaista jako nezahvalna osoba.
PositiveMind
18.08.2011., 16:19
Ti sada ideš u neke krajnosti gdje je jedna osoba teško bolesna zarazila drugu,tipa prenijela joj hiv i slično,nisam mislila na takav tip bolesti gdje je bolest nastala osobnom krivicom stupajući okolo u seksualne odnose s drugima...vjerujem da da ne bi mogla pogriješiti tako jako i odabrati kao životnog suputnika takav tip osobe
zato sto je tema generalno postavljena. ali dopusti mi onda da priupitam:"znaci li to da se radi o licemjerju onda?"
nije nuzno da se radi o hiv ili spolno prenosivim bolestima. ja govorim o situaciji gdje su dvije osobe godinama zajedno i imaju recimo jedno dijete. i to dijete na kraju ostane bez oba roditelja jer je majka bila pozrtvovna i bila uz muza u dobru i zlu umjesto da se distancirala od muza i prepustila ga staklenom zvonu do smrti kad je obolio od teske, smrtne bolesti a uz to i lako prenosive. ovo zvuci toliko gnusno i ja to shvacam, ali kako mi je jedna osoba rekla koju sam sreo na jezeru:"mi smo energija!" i djelom jest u pravu. svi imamo granice a reci da bi bili uz nekoga u bolesti a ne pritom reci na sto se misli... ljudi dobiju dojam da ste vrlo hrabri. a onda ispadne situacija:"al ne za te vrste smrtnih bolesti, vec samo one koje meni odgovaraju!" a to je budimo iskreni, licemjerje. svaka smrtna bolest je teska bolest, svaka bolest opcenito u danasnjem drustvu je teska jer zahtjeva novac. a onaj tko novca nema mora izrazito paziti na sebe i svoje zdravlje. jer zdravlje ne moze nadoknaditi ni ljubav partnera a niti novac, a kaze se da zdrav covjek ima tisuce zelja, dok bolestan covjek samo jednu. ja sam iskreno odgovorio i zbilja ne znam. vjerujem da bi u najvecoj mjeri za mene igrale godine. ako bih imao vise od 45 vjerojatno bih ostao uz zenu da je imam i da se razboli. ipak sam mladji i ne mogu to prolaziti vise. i ovako sam previse slicnih prosao, ne zelim si to vise.
pozitivax
18.08.2011., 16:32
Ne ne bih ostavila partnera u slučaju bolesti ,invalidnosti i potrebe za njegom.
Čovjek nije samo njegove ruke,noge i riječi.
Ljubav nije samo zabava,seks,lijepo provedeno vrijeme i maženje.
Nije privlačnost žene samo u tangama i štiklama,kuhanju sarme i udovoljavanju niti muška u tome koliko je zgodan,duhovit i koliko me mazi.
Kako bih živjela sama sa sobom,sa svojom savjesti da napustim partnera kada se razbolio..bez obzira o čemu se radi?????
:(
Osobno znam nekoga tko je napustio osobu sa kojom je planirao život i kleo se u ljubav sve dok ta " ljubav života i medek mucasti " nije završio u kolicima.
Dama rekla da on nije ista osoba (no šit Šerlok:rolleyes:..)da je uzrujan neraspoložen,da se dosađuju i da ona nije sretna...pa ga je ostavila.
No srećica se sjetila nakon godinu ,dvije da ga siiiilno voli kada je zaradio na burzi dosta para..
Ljigavo.
No istina..malo, malo je judi koji će ostati u dobru i zlu...kada dođe onaj dio sa zlom.Kada nestane love,dođe bolest...kada ne sjajiš i ne ugađaš,kada trebaš razumijevanje ili njegu tada se otkriju khm nepremostive razlike pa jedna strana kukavički zbriše.
Bem ti ja za bivšeg bolesnog brinem a kamoli ne bih za sadašnjeg partnera.
Se la vi :kava:
Nije licemjerje ako partner dobije npr.hiv jer je konstantno varao okolo i još prenese to životnom partneru...jedino u takvom slučaju ne vjerujem da bi ostala uz partnera,ne zbog težine bolesti nego zbog varanja i laganja i očitog nevoljenja...inače ne bi mogla nikako osobu koju istinski volim napustiti zato što se razbolila,ne bi mogla dalje nastaviti normalno živjeti...Positive Mind,da te pitam...Znači da npr.tvoja ljubav života dobije neku tešku bolest,ti bi ju mogao ostaviti jer ti takve stvari ne možeš podnijeti i jer si u mladim godinama?I mogao bi s tom činjenicom živjeti,makar znaš da nikoga više nećeš toliko voljeti i da si svoju ljubav ostavio na cjedilu?
PositiveMind
18.08.2011., 17:20
Nije licemjerje ako partner dobije npr.hiv jer je konstantno varao okolo i još prenese to životnom partneru...jedino u takvom slučaju ne vjerujem da bi ostala uz partnera,ne zbog težine bolesti nego zbog varanja i laganja i očitog nevoljenja...inače ne bi mogla nikako osobu koju istinski volim napustiti zato što se razbolila,ne bi mogla dalje nastaviti normalno živjeti...Positive Mind,da te pitam...Znači da npr.tvoja ljubav života dobije neku tešku bolest,ti bi ju mogao ostaviti jer ti takve stvari ne možeš podnijeti i jer si u mladim godinama?I mogao bi s tom činjenicom živjeti,makar znaš da nikoga više nećeš toliko voljeti i da si svoju ljubav ostavio na cjedilu?
e ajd citaj sto pisem. jesam li ja spominjao hiv?! bilo sto vezano uz spolne bolesti? imas na desetke smrtnih prenosivih bolesti i ti se drzis tog hiva i spolnih bolesti dok nitko drugi o tome ni ne prica. :D
teska bolest je jedna stvar, smrtna bolest je druga stvar a prenosiva smrtna bolest treca stvar. sto se tice pitanja, ne ostavljam ljude zbog teskih bolesti jer ti ljudi zive godinama, tako ne bih ni nju.
sto se tice drugog pitanja, ja ne razmisljam tako. uopce vise ne razmisljam koliko koga volim i hocu li ikoga ikad voljeti jer kad god sam tako razmisljao uvijek mi je zivot pokazao da mogu voljeti i vise od onoga sto mislim da je moja granica i biti kreativniji od svoje najvece kreativnosti. kad volim, onda volim, nit vise nit manje, vec jednostavno volim. kod mene nema vage. za svoje postupke preuzimam potpunu odgovornost i stojim iza njih jer ih ne donosim traljavo i bez promisljanja a ako su ozbiljni postupci koji povlace puno elemenata za sobom znam danima razbijati glavu da bih nasao najbolje moguce rjesenje. otud sam i alergican kad me se pozuruje. :D
E,pa ja sam napisala u kojem slučaju , koji nema veze zapravo s bolesti,ne bi ostala s partnerom.Pitala sam te hipotetski...nije uopće sada bitno da li se tebi uvijek pokazalo da možeš još više neku drugu voljeti...Pitam te da li bi mogao živjeti s tim da si ostavio svoju ljubav kada se jako teško razbolila?Ne mislim sada na neke iznimne situacije gdje imaš dijete koje te treba,a bolest je iznimno prenosiva,makar u današnjim uvjetima,ne znam baš tako puno iznimno prenosivih smrtnih bolesti gdje se moraš fizički maknuti od osobe...
PositiveMind
18.08.2011., 17:48
E,pa ja sam napisala u kojem slučaju , koji nema veze zapravo s bolesti,ne bi ostala s partnerom.Pitala sam te hipotetski...nije uopće sada bitno da li se tebi uvijek pokazalo da možeš još više neku drugu voljeti...Pitam te da li bi mogao živjeti s tim da si ostavio svoju ljubav kada se jako teško razbolila?Ne mislim sada na neke iznimne situacije gdje imaš dijete koje te treba,a bolest je iznimno prenosiva,makar u današnjim uvjetima,ne znam baš tako puno iznimno prenosivih smrtnih bolesti gdje se moraš fizički maknuti od osobe...
na hipotetska pitanja ne odgovaram jer se nemalo pokaze da covjek drukcije reagira kada se nadje u takvoj situaciji. nema smisla odgovarati za nesto za sto sam i sam napisao da ne moze dati tocan a ni precizan odgovor i da dok ponovno mi se ne dogodi nesto slicno nemam pojma kako cu reagirati. stoga odgovor moze jedino biti i da i ne. :rolleyes:
chocolatecookie
18.08.2011., 17:49
to dijete na kraju ostane bez oba roditelja jer je majka bila pozrtvovna i bila uz muza u dobru i zlu umjesto da se distancirala od muza i prepustila ga staklenom zvonu do smrti kad je obolio od teske, smrtne bolesti a uz to i lako prenosive
Pričaš o kugi?
Pixie777
18.08.2011., 17:51
Bila sam u takvoj situaciji. Ostala sam. Znala sam sve što može biti, i loše i dobro. Bilo je nekad teško, nekad divno. Puno različitih emocija. Kao prokleti vrtuljak.
magic potion
18.08.2011., 19:09
Znam puno slučajeva da su muškarci ostavili teško bolesne žene. I još im ostave i djecu da se brinu tako bolesne o njima!!!! Da bar djecu uzumu sa sobom! Al jok, sebična stoka!
Ne znam niti jedan slučaj da je žena ostavila teško bolesnog muža.
Ja, osobno, ne bih nikad napustila teško bolesnog partnera. Ili si moj ili nisi. I u dobru i u zlu.
I pljunula bi svakom u facu koji napusti svog partnera!
Znam jedan jedini slučaj da se muškarac do kraja njezina života brinuo o bolesnoj ženi, godinama. Ljubim zemlju po kojoj taj čovjek hoda.
Ja isto. Jako je mlada bila i godinama je umirala. On se nije nikada ponovo oženio...Ostalo mu je dvoje male djece. To ti je apsolutna odanost i prava ljubav. Sve je ostalo sranje i sebičnost.:kava:
robijas--
18.08.2011., 19:19
...čitajući forume izgleda da bi ljudi lakše prihvatili bolest nego li to da mu se partner/ica više ne može sexat ....
robijas--
18.08.2011., 19:24
Ja isto. Jako je mlada bila i godinama je umirala. On se nije nikada ponovo oženio...Ostalo mu je dvoje male djece. To ti je apsolutna odanost i prava ljubav. Sve je ostalo sranje i sebičnost.:kava:
....jesi li sigurna.....šta da ti dečko/muž ostane totalno paraliziran, s inkontinencijom....da moraš čovjeka od 80-ak/90-ak kila prevrćat, okrećat, mijenjat pelene, brisat stražnjicu, svaki dan po 4-5 puta se tako kilavit, i svaki dan u mjesecu, i svaki mjesec u godini, i svaku godinu u desetljeću...jesi sigurna da bi to mogla, da ti ljubav ne bi počela jenjavat, da bi ostao samo osjećaj obveze, grižnje savjesti itd.?
magic potion
18.08.2011., 19:30
....jesi li sigurna.....šta da ti dečko/muž ostane totalno paraliziran, s inkontinencijom....da moraš čovjeka od 80-ak/90-ak kila prevrćat, okrećat, mijenjat pelene, brisat stražnjicu, svaki dan po 4-5 puta se tako kilavit, i svaki dan u mjesecu, i svaki mjesec u godini, i svaku godinu u desetljeću...jesi sigurna da bi to mogla, da ti ljubav ne bi počela jenjavat, da bi ostao samo osjećaj obveze, grižnje savjesti itd.?
Za mene je to vrlo jednostavno. Kad bi se pokazalo da ne bih mogla, onda bi to značilo da i nije neka posebna ljubav u pitanju. :ne zna: Ali da se kunem u veliku ljubav, a istovremeno tražim razlog i način kako otići, to mi je licemjerno.
robijas--
18.08.2011., 19:37
Za mene je to vrlo jednostavno. Kad bi se pokazalo da ne bih mogla, onda bi to značilo da i nije neka posebna ljubav u pitanju. :ne zna: Ali da se kunem u veliku ljubav, a istovremeno tražim razlog i način kako otići, to mi je licemjerno.
....pa i ljubav može nestati, isto kao što se može i roditi....ako nestane ne znaći da nekog nisi nikad voljela.......
magic potion
18.08.2011., 19:51
....pa i ljubav može nestati, isto kao što se može i roditi....ako nestane ne znaći da nekog nisi nikad voljela.......
Da. Ali je bitan razlog nestanka ljubavi. Može ona nestati jer me on varao, jer sam se zatelebala u drugog, jer sam zaključila da ipak nismo jedno za drugo...Ali kakva to ljubav nestaje pod utjecajem činjenice da partner više nije zdrav/pokretan/veseo/da je promijenjenog izgleda itd...To bi značilo da sam ja očito voljela način života koji mogu živjeti s njim, a ne njega kao osobu.
Razlika je između mene i mnogih drugih, to što bih ja rekla, "Jbg, ne mogu. Očito sam precijenila i svoje mogućnosti i to što osjećam prema toj osobi..." Ali nevjerojatne su mi izjave, "ja te volim, ali eto, preteško mi je".:rofl:
robijas--
18.08.2011., 20:04
Da. Ali je bitan razlog nestanka ljubavi. Može ona nestati jer me on varao, jer sam se zatelebala u drugog, jer sam zaključila da ipak nismo jedno za drugo...Ali kakva to ljubav nestaje pod utjecajem činjenice da partner više nije zdrav/pokretan/veseo/da je promijenjenog izgleda itd...To bi značilo da sam ja očito voljela način života koji mogu živjeti s njim, a ne njega kao osobu.
Razlika je između mene i mnogih drugih, to što bih ja rekla, "Jbg, ne mogu. Očito sam precijenila i svoje mogućnosti i to što osjećam prema toj osobi..." Ali nevjerojatne su mi izjave, "ja te volim, ali eto, preteško mi je".:rofl:
....ne kažem da će ljubav odmah nestat samom činjenicom da je teško bolestan,paraliziran,i što već...ali s vremenom,kad svu tu brigu preuzmeš na svoju grbaču,i vidiš šta to zaista znači brinut se za nepokretnog bolesnika postoji vrlo velika šansa da ti ipak bude preteško i da to totalno uruši tvoju ljubav,na koncu i ti si od krvi imesa.....jer možemo mi ovdje pričat bajke,ali bolest itekako može utjecat na to da ljubavi nestane...
...i još nešto - mogli bismo onda i propitivat koliko bolestan partner voli zdravog kad mu 'dopušta' da svu brigu svali na svoja leđa i totalno ga zakine za normalan život, nije li to malo sebično sa bolesnikove strane....
magic potion
18.08.2011., 20:17
....ne kažem da će ljubav odmah nestat samom činjenicom da je teško bolestan,paraliziran,i što već...ali s vremenom,kad svu tu brigu preuzmeš na svoju grbaču,i vidiš šta to zaista znači brinut se za nepokretnog bolesnika postoji vrlo velika šansa da ti ipak bude preteško i da to totalno uruši tvoju ljubav,na koncu i ti si od krvi imesa.....jer možemo mi ovdje pričat bajke,ali bolest itekako može utjecat na to da ljubavi nestane...
...i još nešto - mogli bismo onda i propitivat koliko bolestan partner voli zdravog kad mu 'dopušta' da svu brigu svali na svoja leđa i totalno ga zakine za normalan život, nije li to malo sebično sa bolesnikove strane....
Ja ga, npr. ne bih doživjela kao sebičnog. Jer koliko god da je meni teško, njemu je sigurno teže.
Ali sve što si rekao stoji. Ja ni ne osuđujem one koji odu, niti mogu jamčiti da bih ja ostala, samo kažem da za mene, ljubav koju bi ta teška situacija uništila, nije ni bila ljubav kako je ja doživljavam. To je sve.
robijas--
18.08.2011., 20:33
Ja ga, npr. ne bih doživjela kao sebičnog. Jer koliko god da je meni teško, njemu je sigurno teže.
...pa ne bi baš vagao kome je teže....jer sama briga o teškom bolesniku je teška,a i sama pomisao da si zdrav i da možeš živjet život punim plućima ali te situacija u kojoj se nalaziš sputava je isto tako teška.....a činjenica da gledaš voljenu osobu kako se muči oko tebe, /umjesto da joj kažeš - idi živi normalno/, jest sebično jer je vežeš u sebe u muci, radije to nego da je vidiš sretnu....
Ali sve što si rekao stoji. Ja ni ne osuđujem one koji odu, niti mogu jamčiti da bih ja ostala, samo kažem da za mene, ljubav koju bi ta teška situacija uništila, nije ni bila ljubav kako je ja doživljavam. To je sve.
....a dobro doživljaj ili da kažem zamišljaj ljubavi tj. kakva bi ona trebala bit je subjektivan....a da to nije ona 'bezuvjetna ljubav' o kojoj svi pričaju a u praksi nigdje da je se nađe.....
....a činjenica da gledaš voljenu osobu kako se muči oko tebe, /umjesto da joj kažeš - idi živi normalno/, jest sebično jer je vežeš u sebe u muci, radije to nego da je vidiš sretnu.
Biti vezan za nekog u muci može biti manje bolno od odlaska i ostavljanja nekog u muci.
robijas--
18.08.2011., 21:07
Biti vezan za nekog u muci može biti manje bolno od odlaska i ostavljanja nekog u muci.
...da,može,ako govorimo o zdravome...ali ako se radi o nekakvoj nesebičnoj ljubavi o kakvoj se ovdje priča ne bi li bolesnik trebao osjećat želju da 'pusti' zdravoga da ode, čak i ako to ovaj ne želi, ukoliko ga bolesnik stvarno voli ne bi li mu onda logičnije bilo željet da zdravi ode i bude sretan ma koliko to u početku bilo teško.....
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Tough one.
Mislim da bih ostala jer ne mogu zamisliti da ga napustim, jer ga volim, jer imamo dijete (a kad dobijete dijete s pravom osobom povežete se na nekoj višoj razini) i jer se naša veza s godinama nekako... produbila i zaista ne mogu zamislit da ga ostavim u nečemu takvom. Bila bih očajna i daleko od njega jer bih znala da ga boli itd. Ne, ne bih ga mogla napustiti.
boldano - Ne volim osuđivanja, never had, i zato bih pokušala razumjet. Nije lako, ne može svako podnijeti svašta, iako zna da bi po nekim društvenim normama trebao.
nije li iskrenije otići ako znaš da to ne bi mogao/la podnijeti i da će i on/a skužiti da si ostao/la samo zbog osjećaja dužnosti?
Mada, onda opet ostaje - napuštaš nekoga ko te voli i koga voliš (?) u najgorim trenucima...
Pixie777
18.08.2011., 21:11
...pa ne bi baš vagao kome je teže....jer sama briga o teškom bolesniku je teška,a i sama pomisao da si zdrav i da možeš živjet život punim plućima ali te situacija u kojoj se nalaziš sputava je isto tako teška.....a činjenica da gledaš voljenu osobu kako se muči oko tebe, /umjesto da joj kažeš - idi živi normalno/, jest sebično jer je vežeš u sebe u muci, radije to nego da je vidiš sretnu....
On je na kraju ozdravio. Ali je bilo pitanje hoće li uopće i ako da, kada... Nisam se dvoumila. Ne mogu razglabati što bi bilo da se godinama to sve događalo...Ne mogu sa sigurnošću potvrditi da bih bila do samog kraja, ali tada, kad su nam rekli da bi moglo i tako biti - bila sam spremna na to.
I ne mislim da je bio sebičan. Bio je slomljen. Volio me. Kao i ja njega. I možda me je htio odgurnuti dalje, ali se nisam dala. Jednostavno, tada sam mogla "čitati" ga. I mislim da bih danas i sama učinila isto da kojim slučajem dobijem neku xy dijagnozu. Ne bih željela da moj dragi pati, muči se, prolazi sve što sam sama nekoliko puta već prošla. :(
....a dobro doživljaj ili da kažem zamišljaj ljubavi tj. kakva bi ona trebala bit je subjektivan....a da to nije ona 'bezuvjetna ljubav' o kojoj svi pričaju a u praksi nigdje da je se nađe.....
Danas znam da imam snage za dosta toga. Nekad sam možda i sumnjala. Ostala bih s njim jer ga volim, ovakvog kakav je. Sa svim manama i vrlinama. ne znači da se ne bih slomila, da ne bih zaplakala, zaridala i požalila se.
Da ga vidim zakovanog za krevet, srce bi mi puklo ali bi našla snage za dalje. Za oboje. Neću tvrditi koliko bih izdržala, bili sama na pola puta pukla. Ali to ne može nitko. Pa čak ni ja koja sam toliko sličnih situacija prošla. Jednostavno znam da bih dala sve od sebe za nas, njega... Ne bih mogla tako lako dići ruke od svega.
S druge strane, da je riječ o meni, vjerujem da bih ga pokušala odgurnuti od sebe...jbg...
..Ali kakva to ljubav nestaje pod utjecajem činjenice da partner više nije zdrav/pokretan/veseo/da je promijenjenog izgleda itd...To bi značilo da sam ja očito voljela način života koji mogu živjeti s njim, a ne njega kao osobu.
Tako strašne bolesti promijene osobu, ne može se ostati isti. Bolest utječe i na onog tko ju boluje i na partnera koji posredno živi s njom, oboje joj se prilagođavaju i mijenjaju se. A zatim se te dvije osobe, donekle promjenjene dijagnozom i onim što ona nosi, dodatno mijenjaju promjenama onog drugog.
Potreban je proces prilagodbe na bolest, na novi način života, prihvatiti sve što dolazi s njom, a ne znamo kakvi ćemo izaći iz tog procesa. Pitanje je hoćemo li voljeti i tu novu osobu u koju će bolest pretvoriti našeg partnera i hoće li on takav voljeti nas ovakve. Mijenja se kvaliteta i način života, mijenjaju se želje i očekivanja, naše nade, naši snovi.
Kao što ne možemo zamisliti težinu toga, ne možemo zamisliti ni način na koji će se to odvijati u nama i nekom našem koga volimo. Ali to se sve dešava paralelno, u zajedništvu, i naša volja i želja, snaga naše ljubavi može usmjeriti sve novo u nama u tu istu ljubav.
Biti vezan za nekog u muci može biti manje bolno od odlaska i ostavljanja nekog u muci.
:)
robijas--
18.08.2011., 21:29
S druge strane, da je riječ o meni, vjerujem da bih ga pokušala odgurnuti od sebe...jbg...
....zašto bi ga pokušala odgurnut od sebe /da si ti na mjestu bolesnoga/ ako ne smatraš da je sebično željet da se zdravi partner muči oko tebe?....
...ali ako se radi o nekakvoj nesebičnoj ljubavi o kakvoj se ovdje priča ne bi li bolesnik trebao osjećat želju da 'pusti' zdravoga da ode
Ako je već riječ o nesebičnoj ljubavi, onda je "puštanje" uvijek opcija, bez obzira radi li se o bolesnoj osobi ili ne.
ukoliko ga bolesnik stvarno voli ne bi li mu onda logičnije bilo željet da zdravi ode i bude sretan ma koliko to u početku bilo teško.....
Ne, nema tu "logičnijih i nelogičnijih". Tu se ili ima ljubavi i želje, ili nema. Ljudi prolaze kroz mnoge bolesti, ali i "bolesti" u svojim odnosima. Nije postavljena dijagnoza kraj kraju, niti je ostanak s bolesnim partnerom žrtva nad žrtvama dostojna podizanja spomenika. To je jednostavno želja da se ostane s partnerom, da se, kao i milijun drugih (neplaniranih, iznenadnih) stvari do tada i to zajedno preživi, predbrodi, da se kroz tu situaciju odnos sagleda iz drugog kuta i dopusti da se stvori povezanost i isprepletenost na još jednoj razini.
Moj partner je moj partner bio on bolestan ili ne. I biti ću uz njega (ili neću) zato jer je to on, a ne zato jer ima/nema zdravstvenih problema.
Glupsacha
19.08.2011., 08:28
Ne bi otišla nakon dijagnoze..ostala bi, ne zato jer MORAM, nego zato jer ga volim i zato jer je to moj izbor.
Ne bi mogla podnijeti činjenicu da odem i da ne znam kako je, da ga boli i teško mu je, a ja nisam kraj njega.
Ako sam živjela za nas kad je sve bilo ok, tako bi i živjela za nas i u bolesti...
Pixie777
19.08.2011., 10:29
....zašto bi ga pokušala odgurnut od sebe /da si ti na mjestu bolesnoga/ ako ne smatraš da je sebično željet da se zdravi partner muči oko tebe?....
Ovdje sam mislila u svojoj glavi na konkretnu situaciju, i zbilja ne znam kako da ti objasnim ako slično nisi prošao... :ne zna:
Uostalom, stalno govoriš o tom "mučenju". Pa jebemu, život nije bajka, šetnje po pijesku, držanje rukica u kinu, latice ruža po krevetu... :D
Tinkerbell 8
19.08.2011., 10:33
...da,može,ako govorimo o zdravome...ali ako se radi o nekakvoj nesebičnoj ljubavi o kakvoj se ovdje priča ne bi li bolesnik trebao osjećat želju da 'pusti' zdravoga da ode, čak i ako to ovaj ne želi, ukoliko ga bolesnik stvarno voli ne bi li mu onda logičnije bilo željet da zdravi ode i bude sretan ma koliko to u početku bilo teško.....
strava.:eek: ne kužim, zašto bi se on jadan bolestan, trebao odreći mene, iako me voli?! trebao bi biti osim što je bolestan, još i bez voljene osobe?! kakva su to razmišljanja, mili bože.:(
dostavapoklona
19.08.2011., 13:02
Kako i što odlučiti ako se dogodi da je partner iznenada osuđen na kolica, krevet, dugotrajnu agoniju ili skorašnju smrt uzrokovanu neizlječivom bolešću?
Ostati i pružiti nesebičnu podršku i pri tome biti svjestan mogućih posljedica na vlastitu psihu i zdravlje ili zaključiti da je bolje za oboje otići i prepustiti partnera ( izvjesnoj ) sudbini?
Jesu li za osudu osobe koje ne mogu podnijeti činjenično stanje voljene osobe i napuste ju u takvim trenucima?
Postoji li u tom slučaju granica između osjećaja i kukavičluka?
Je li hrabrost, ludost ili slabost odluka oboljelog partnera o prekidu veze upravo da bi se izbjegle mučne i neugodne situacije i u ime zdravog partnera "presudio" u odluci ostati-otići?
Imala sam oko 11 godina kada su mom ocu dijagnosticirali rak grla. U to vrijeme, jako malo se znalo o toj zlocudnoj bolesti (sam podatak da su uzorke rađene biopsije bile slane u Beogradu govori dovoljno). Ljecnici su mamu pripremili na najgore, posebice da, ukoliko preživi operaciju (bilo je samo 10% šanse da se to desi buduce da se radilo o zlocudnom tumuru u krajnjem stadiju prije puštanja metastaza, te ni sami lijecnjaci tada joj nisu mogli rec o krajnjem ishodu operacije, dok ga ne "otvore") da ce je cekati dugotrajni oporavak i opet sa znakom upitnikom u zraku o konacom ozdravljenju (metastaze, vracanje bolesti i sl).
Buduci da nekoliko naših rođaka su radili u bolnici u kojoj je bio tata operiran, uz dogovoru sa ljecnjakom koji je vodio tatu, mami su dali bjeli mantil, te joj dopustili da se o njemu brine doslovce 24h (tada se to moglo). Nas (moj brat ja i sestra) cuvale su sto teta, sto starije sestricne i tako se izmjenjivali cijela 4 mjeseca dok je svo to vrijeme mama (naravno da je dolazila i doma do nas) bila na relaciji bolnica - doma - posao.
Buduci da se hranio preko sonde, a znate kakva je bolnicka hrana, mama mu je spremala od doma (naravno sve pasirano uz ljecnicke upute što smije i na koji nacin) te ga ona hranila. Mislim da se treba imat želudac i jaka ljubav, pruziti takvu njegu. Iskreno se nadam da se necete naci u situaciji biti svijedok hranjenja preko sonde to je cevcia koja ide kroz nos, drito u zeludac. Hrana se sipa u otvoru cevcice preko inke (neznam hrv. izreza za ovo), sonda se mora cistiti, ili cevcica ako zastopa :( itd...
U takvim slucajevima mislim da psiha te može ili "dignut" ili te "spustit" te izgubit svaku volju za borbu. Nakon operacije, period oporavka je bio doista dug. Jedan, ako ne i jedini od tatinih podticaja da se ne "preda" bolesti, smo bili mi, njegova djeca i mama. Svaki puta kada bi nas vodila u posjeti tati, zaustavila bih nas na vrata, te pripremila, da ukoliko želimo plakati, ukoliko nam je teško gledati tatu i sl, da se isplacemo vani, prije nego uđemo u njegovu sobu, onaj tren kada zakoracamo u njegovu sobu, moramo staviti osmehe na licu, koliko god nama to teško bilo i biti pozitivni, nasmijani i sretni što ga vidimo.... Zahvaljujuci njenoj brizi i požrtvovanosti, te upornosti moga oca on je prebrodio bolest.
Dali bi osudila ljude koje bi se povukli ukoliko partneru dijagnosticiraju tešku bolest? - ne bih, jer svatko ima prava na izbor, i nismo svi isti. Ne svatko može podnjeti da gleda kako mu voljeno bice polako oduzima bolest, ne svatko ima dovoljno jaku volju i upornost da se bori skupa sa partnerom...
Mi, moja mama i mi, smo uspjeli u tome. Od tada je prošlo 25 god, a tati je bolje no ikad :)
mario53
19.08.2011., 18:52
U takvim slucajevima mislim da psiha te može ili "dignut" ili te "spustit" te izgubit svaku volju za borbu. Nakon operacije, period oporavka je bio doista dug. Jedan, ako ne i jedini od tatinih podticaja da se ne "preda" bolesti, smo bili mi, njegova djeca i mama. Svaki puta kada bi nas vodila u posjeti tati, zaustavila bih nas na vrata, te pripremila, da ukoliko želimo plakati, ukoliko nam je teško gledati tatu i sl, da se isplacemo vani, prije nego uđemo u njegovu sobu, onaj tren kada zakoracamo u njegovu sobu, moramo staviti osmehe na licu, koliko god nama to teško bilo i biti pozitivni, nasmijani i sretni što ga vidimo.... Zahvaljujuci njenoj brizi i požrtvovanosti, te upornosti moga oca on je prebrodio bolest.
Ovo je tako lijepo opisano. To je upravo potrebno bolesnom čovjeku da se oporavi. Ako te voljena osoba stvarno voli i cijeni i želi ti pomoći da se vratiš u normalu onda je to to. Ali kako se bolestan čovjek može oporaviti ako dozna da ga je draga osoba posječivala samo radi reda ili neznam čega a s druge strane se fino zabavljala s drugim. Naravno da je briga o bolesnom uvijek žrtva ali ako nisi spreman na tu žrtvu treba otvoreno reči. U takvim situacijama ne pomaže nikome laž i gluma. To vam je isto kad vam doktor saopči da vam nema spasa i da je gotovo i morate se pomiriti s tim jer vam nema druge. Tako bi i bliske osobe trebale biti iskrene i reći: Ja to mogu i želim ili nemogu i ne želim. Grubo, ali lakše nego da doznate kasnije neke stvari koje vas mogu ubiti isto kao i bolest.
vBulletin® v3.8.4, Copyright ©2000-2013, Jelsoft Enterprises Ltd.