PDA

View Full Version : Elysiumovo "Prenoćište rečenica"


Elysium
16.07.2004., 01:53
Biti će ovo početak jednog druženja. Između koga točno, to još ne znam.
Ali, nadam se da će vas biti...

Prije samog početka, iskoristio bih priliku da se zahvalim određenim ljudima, vama koji ste utjecali na mene, koji ste me "prihvatili." Ovo "Prenoćiše" poklanjam vama:

DA KANGU,
koji me prvi prozvao i rekao da se prestanem nazivati piscem i da nešto više "naljepim." Hvala ti, prijatelju... Da nije bilo te rečenice, mislim da ni ne bih pokrenuo sve ovo.

DARIN,
našoj moderatorici, koja me obradovala nekim svojim rečenicama, koja mi je bila uvijek pri ruci i njenom avataru koji mi se jako sviđa...

NEMRUTH DAGI,
djevojci koja me imponira, postovima kojima se uvijek nadam da će stići.. djevojci koja je nerijetko stajala uz mene i poklonila mi nekoliko divnih osmijeha (za koje tek sada saznaje da ih je izvukla na moje lice). Poljubac je najmanje što ti mogu poslati...

DRAGONFLY,
jednoj predivnoj osobi, koja je napisala najljepšu rečenicu koju sam imao prilike pročitati na Forumu. Malena, znaš o kojoj je riječ, zar ne?

GLJIWI,
od koje sam pročitao jednu prekrasnu priču, koja mi i dan danas odzvanja negdje po mozgu...

AGIRL,
djevojci iz struke, koja me i na podforumu gospodarstvo znala uputiti na stazu jedne strasti... eto, sada znaš

OLEANDER,
osobi koja me natjerala da se zapitam, kako izgledaju sanjari zatočeni u tijelu djevojke...

I svima vama ostalima koji ste utjecali na mene...
I svima koji tek budete...


Vi, koji ćete me čitati, za sve vas zaljubljenje, ili koji ste to nekada bili, a razmišljate da otpočnete novi krug...
Dajem vam na čitanje priču, ili je to novela? Nije bitno...
Nešto je veća, pa ću je "ljepiti" malo-po-malo, svaki dan jedan dio..
Da ne dosadim, onako odjednom.
Pronađite se...
Ili samo čitajte...

Elysium
16.07.2004., 01:56
Gdje ste me uhvatili?
Za vas, negdje na početku, kako drugačije?
Meni, odmakao sam već podosta. Na leđima svog bijelog konja isprobao sam sve tehnike. Od početne nježnosti dok sam pazio na svaki dodir, da ne bude grub, i prvog ljubavničkog kasa rasplamsanog na pojedninim osamljenim obroncima, pa sve do nemirnog galopa gdje smo se više puta zatresli, plašili naizmjence jedno drugo. Stali smo, moj bijeli vranac i ja... Pogledom se osvrnuh i što ugledah?
Nju...
Nju kako stoji jednako lijepa i zavodljiva baš kao što sam je i ostavio zadnji put na onoj stanici kod Zvonimirove, u društvu mnogih, a bez mojeg zaljubljenog pajaca od srca, u pohodu na 17-ticu koja će je povesti prema gradu i skriti daljinom.
Znate onu rečenicu ˝A sa Sjevera ti donosim Sebe, jedini dar kojeg gledaš dok ga primaš.˝ Naravno da ne znate...
To je bila moja rečenica njoj...
Nije važno da li se sjeća...
Bilo bi lijepo...
Ma, čudne su te plavokose sjete koje u dosluhu s njenom kosom s vremena na vrijeme razmaknu šaš i probodu onaj dio tebe gdje još nisu zasjekle. Čudiš se kako boli, jer njena je silueta već toliko puta prošla kroz tebe. Ja sam otporan na tebe, lutko...
Doista jesam...
Ne pohodiš me više tako često kad zamru glasovi budnih...
Danas nisi...
Znam, lutko, lažem...
Ma kad...
To mi jedino osta od tebe...

Uhvatili ste me u intelektualno sjedećem položaju na intelektualnom predavanju kojeg dijelim s još dvjestotinjak srodnih kraljeva i kraljica, s titulom predodređenom zbog najboljih mladenačkih godina. Lumpovali smo i ružili na tim vjenčanjima našeg školovanja, pardon, s vremena na vrijeme smo znali i popiti koju gorku kavicu da pošaljemo mamurluk do đavola - pazili smo da ne uprskamo kada već možemo do kraja...
Prva slova i brojeve potiho smo, onako mudrijaški, krali tetama iz vrtića (i mudre engleske riječi). Zatim smo petice i silne pohvalnice kockarski sa skalom do asa (u znaku herca, normalno, a što ste drugo očekivali? Mi smo bili generacija romantičara) pokupili sa zelenog stola onom vječito starom diši, nakesili se razrednicama i poslali ih na isto mjesto gdje i prethodno mamurluk.
Znaju one dobro zbog čega...
Sjećam se ja dobro roditeljskih sastanaka...
Iako su bili za roditelje...
Tada smo još bili neiskvareni, one pijanke na vjenčanjima još nisu krasila štipkanja za guzice, pokoji dodir onih malenih grudi. Bradavice smo, ionako, poznavali jedino iz časopisa. Jednom tjedno. Kod svog prvog susjeda. Makedonca s jugoslavenskim časopisima u boji. Abeceda ili azbuka, zar je bitno kada je u boji?
Pa smo tražili svoje mjesto pod zvjezdanim nebom u nekoj od galaksija srednjih škola, bila su to vremena. Još nismo bili kraljevi, ali gađali smo dobro taj put, ma k vragu, sve su stazice vodile tamo, bili smo tek malo plahi, kao uplašeni. Pa čekajte, gospodo, tek smo tada upoznali Ljubav!
Bile su to vještice, doduše sve zgođušne s tim metlama u rukama, s prvim našminkanim usnama i potpomognutim grudnjacima, prave male ljepotice s početka Punoljetnog stoljeća. Zahuktali smo se, vjenčanja su nam poprimila elemente zornica i vampirskog sklanjanja od sunca, a mi neki sretnici smo ona dva ženska pupoljka po prvi put i poljubili...
Ma, kakvi jugoslavenski časopisi!
Blažene li stvarnosti...
A onda smo, tako, na prepad bačeni bili na nova maglovita bojišta. Neki su dobili puške u ruke, a municija je svakog mjeseca stizala na žiro-račune.
Znam, pretjerujem, nisu bili te sreće...
Sve ćorci...
Oni drugi su krenuli na strateške položaje, na zapovjedna mjesta gdje će nakon četiri ili više godina dobiti svoj prvi čin.
Ja sam, eto, poletio ekonomskom klasom...
Letim u avionu već pune tri godine, malo više kažu zvijezde, ali kada sam se iskrao na WC da popušim nedozvoljenu cigaretu, vidio sam kroz pilotsku kabinu kopno kako se nazire. Sve si mislim, koji čvarak će zasjati na mojem ramenu uniforme?
Ma, za početak, gospodo, ajmo da slijetanje bude prilično ugodno! Čemu otvarati padobran, kad već mogu na prednja vrata...
Što još novoga da vam kažem?
Kraljevi smo...
Tu negdje...
Baš sada...
Svadbe su zaredale, svakog tjedna, čini se, bar po jedna i znamo po prilici sve pjesme čije note muzikaši bacaju sve do jutra po plesnom podiju. Padne koji sentiš s djevojkom da se podsjetiš što su to ženske grudi, možda i Ljubav ako te mazi Sreća...
Negdje oko pola dva ujutro...
Možda je i osjetiš, ako alkohol nije dopro do onih najudaljenijih stanica Osjećaja. Ples s djevojkom. I njezine grudi naslonjene taman na tvoje. Nečija duga, meka kosa ostavljena da pleše samotno po tvojim ramenima, da zaogrne tvoj vrat i da zavije tugu.
Posljednji ples pred naklon svirača...
Ali nikada s onom koju voliš...
Bilo jednom...
Uostalom, tako su nas učile bajke...

Da Kang
16.07.2004., 12:46
Hej,

Još nisam pročitao tvoj uradak ali mi je drago mi je da SISE vratio.
Baš sam se neki dan pitao gdje si, čak sam ti kanio poslati PM pa zaboravio...
:D

Elysium
17.07.2004., 01:54
Kapetan aviona na razglas javlja kako je još malo do odredišta i kako će slijetanje uslijediti točno po rasporedu.
Ma, kapetane, čemu titrav glas?
Pa, zaboravili smo na onih nekoliko turbulencija i, prošlosti zavijenih, gubljenja dvaju desnih motora...
Znam, i moj glas je titrav...
Ali, kad već može kapetan, mogu i ja.
Kraljevi smo. Ne znam što ćemo biti kada stignemo do kraja, ali sada smo kraljevi. A moja Jedina Kraljica sjedi točno pored mene. Na deset centimetara, šest prije, rekao bih. Ako se poništi njena desna noga koja sniva priljubljenja uz moju.
Eto, gospodo, tu ste me uhvatili...
Uz moju Jedinu Kraljicu...
Na drugom satu kolegija Međunarodnog marketinga...

Listopad je prostro siromašnu trpezu i manjak poznatih glasova za uvod u te zadnje kilometre aviona čija sam sjedala tako dobro upoznao, i onaj pokoji kutić gdje rijetko tko zalazi. Većina prijatelja je haračila i darivala pijane noći ulicama nekog grčkog grada, tako da sam bez dodatnih kavica ušao u zadnje oblake prije slijetanja. Bila je to moja generacija koja je potegnula brodom iz Trsta na to famozno apsolvetsko putovanje.
Čekajte malo, dajte mi još godinu, a onda će neki Lisabon, neki Rim ili Kairo dočekati lake i pijane korake (možda zaljubljene?) ove bitange ovdje.
Ali, ima do toga...
Još će se desiti nekoliko havarija, nekoliko čudno zalutalih Sreća, dva-tri vjenčanja, koji sprovod, krstitke nekog klinca za kojeg nisi ni znao kako ti je u rodu, dvije-tri izmjene vlasti, možda građanski rat, tko će ga znati? Mi smo lako zapaljiv narod, Mi Hrvati. Ma, pustite priče, osjeća se još na pokojem čošku dične nam zemlje ona žeravica Rata kojeg Hrvat i Srbin započu s početka devedesetih. Jao, da me hrvatski nacionalisti na nabiju na križ već idućeg jutra, Srbin i Hrvat započu...
Neki bi ubili da vide Srbina TEK IZA sastavnog veznika...
Uostalom, samo su Srbi klali, zar ne?
Dajte, molim vas...
Tko koga u ovoj zemlji laže?
Jadna smo mi država. Kreneš pisati o Ljubavi, a ono, zatekneš se kako koristiš riječ ˝klati.˝ Kako dalje? S čim spariti riječi Poljubac ili Isprepletene Ruke? Možda s Palež i Miris Spaljenog Mesa?
Znam, pustimo to krvoločnim lavovima prošlosti...
Ma, puštam ja to već duže vrijeme, ali bijesna lavica kao da ne vidi kako ja nisam njezin zalogaj...
Iako su mi mladost uhvatili, baš tamo, devedeset prve...
Tada se nije išlo na apsolventsko.
Moja Jedina Kraljica bila je jedna od onih zbog koje bi se ratovi i poveli... Daleko od toga da bih se prijavio u neke gorljive dobrovoljce, nisam vam ja jedan od onih koji bi poginuli za neku velebnu nacionalnu tričariju. Mladiću pored dajte pušku, meni udijelite Ružu...
Ili pero...
Da se pred smrt bar riječima otisnem u Ljubav...
Spomenuh rat, ali nisam tako mislio o svom Plahom Anđelu.
Lijepa je...
Nekako sam samo to htio reći...


Kako samo završili stolica pored stolice, ne znam, ali njene mrežaste čarape i crne nove cipelice bile su kao dvije jagode u pohlepnoj ruci jednog gladnog dječaka. Kako je njen tanani lakat završio na mojoj lijevoj nozi, to je možda bolje pitanje?
Čemu, lutko, taj suvišni pokret i besraman dodir?
Čemu, kad znaš da padam na tebe...
Neki novi pokušaj prijateljstva...?
Ma daj, stara ploča...
Sjećaš se...?
Preslušali smo je zajedno nekoliko puta...

- Kako S.? Kako ljubav? - omakne se tu i tamo zvuk tog bremenitog pitanja s usana mojih poznanika. Sve se tješim, nije zloba. U manjku fakultetskih tračeva, vraćamo se na Stare Rane.
Ma odbi, prijatelju...
Već treći put ti govorim da je otišla...
- Ne znam, nismo se već dugo vidjeli... Čujem da ima novog... Talijan.
- A ti solo, ha? Nije dobro.
Meni pričaš? Tja, valjda puštam sjene i crne gavrane da oblete to polje još pokoji put, a onda da dignem posmrtno tijelo i viknem lešinarima nek' polete put drugog sela.
Imat ćete me koji drugi put...
Dajte mi još koje desetljeće...
Kožni crni kaputić. Ajde medena, odškrini te teške zastore, daj mi mjesta za jedan pogled na tvoje malene grudi.
Nekoć su bile tople, sjećam se dobro...
Oprosti, lutko...
Znam da ne voliš kada se vraćam u Prošle Dane.
Ali, meni je to bilo jučer...
Uvjeren sam kako bih pronašao otisak svojih usana, baš tamo, malkice desno od tvog pupoljka.
Lutko, potrebna mi je sekunda...
Vjeruj mi...

Elysium
18.07.2004., 00:45
Profesor Jozo P. se pjenio, čas za katedrom čas u pohodu kroz slobodne redove, a ja sam odavno prestao obazirati se na njegovu potpuno promašenu kravatu, po svim kriterijima. Nadam se kako je bila njegov izbor, jer ako mu je žena sparivala dezene i boje, ovaj svijet srlja u propast.
Kad vam kažem, sjedila je tik uz mene, kao latica pokraj svoje prijateljice na veselom vijencu čarobnih boja. Prije sam mislio kako ćemo završiti više dijagonalno, onako, ona na jednom kraju dvorane, ja na drugom (zbog onih svađica koje možda lažljivo pišem u deminutivima?), ali eto, lovački psi su preobratili svoje duše i postali bijeli samaritanci slijepima na zebri. Da li su im geni tek nakratko zaspali, doista ne znam, ali nekako je ljepše dodirnuti joj rame (kao slučajno) i onih pet prstića graciozne ruke, nego gledati joj neprestano kovrčave vlasi kose s drugog kraja dvorane, tu nježnu dugu kosu što priča o jednoj ljepoti.
Prilike na predavanju nisu dopuštale pretjerane razgovore, ali ponekad bi se nagnula prema meni i šaputljivo dobacila svoj glasić do mojih čeznutljivih ušiju. Lagao bih kada bih rekao kako joj glas nije od onih prolaznosti koje se zaboravljaju, to su gluposti. Ponekad joj i obrise lica opasno hvatam, kao brze vjeverice, kada otplešem u poznate samoće. Ovo je više nalik na slatki bombončić kojeg si uvijek rado volio imati u ustima, samo što se paketić kupovao sporadično. Naime, i određeni bomboni su rijetki kao dijamanti. A i njen glas nekako putuje po onom sustavu periodičkih elemenata između elemenata u tragovima i onih plemenitih...
Što ćeš, kad je tako rijetka...

- Znaš što mi je sestra neki dan rekla? - približi se i šapne mi na uho. Njen obraz na mom ramenu, njen dah razliven po mom obrazu, njen glas u mojim ušima, tako malo rečeno, a tako puno poklonjeno. Spojivši svo to troje, uvjeren sam kako me upravo poljubila u usne? Kimnem joj neka nastavi s francuskim poljupcima...
- Želim ići studirati u Kaliforniju. Ja je pitam koji fakultet, ona kaže Ne znam, u Kaliforniju.
I nasmije se...
Oho, lutko, ni oči ne otvaraš dok me ljubiš...?
Prestao sam brojati vrijeme i pisma njoj u čast poderana. Ima tu još ponekih sitnica koje brižljivo čuvam, borim se s onim nabildanim momcima od Neostvarenih Snova, detalj-dva koje uspijem razvuči na četiri sata audio-zapisa. Do đavola, i Proust bi me se posramio glede detalja...
Ima tu i nekih datuma koji su te zanavijek obilježili, poput desnog skočnog zgloba koji redovito zacvili kada malo omaknem korak.
23. siječnja...
Tja, sigurno nekom od vas pada rođendan na taj datum.
Ja govorim o jednom Rođendanu druge vrste...
Ali, nećemo sad o tome...
Tko se još sjeća blage zime i silovitog poljupca na jednom prometnom hodniku? Da ne posramim Najveće Ljubavnike koji misle kako to jesu, neću o njegovoj dužini...
No eto, tko se još sjeća te provale osjećaja s kraja siječnja jedne godine Gospodnje...?
Sve se nadam, još netko...

Nije da sam s njenim odlaskom raspustio stado i pustio braći da me obuku nekim celibatskim ruhom, bilo je i romansi b-klase koje su curile i propuštale na sve strane. Do vraga, one svađice kojima smo se gađali s obližnjih planina, ali istina, ponekad i spustili u doline ne bi li prsa o prsa (pardon, koristim neke vojničke fraze, a njene su grudi premeke za takva i slična im divljaštva) izravnali neke davne grijehe (možda su to bili genski propusti?) - te svađice su morale negdje dobiti svoj suprotan predznak, pobogu, da pokratim više taj razlomak i pošaljem sve do đavola!
Malo mi se obrazi zasrame i navuku sutonske nijanse redovito kada ostanem u njenoj blizini na duže od dvadesetak sekundi. Ma, neću Đavlu ponuditi Pijuna predubokim ulaskom u zaleđe Lovcu i Jednoj Ludi Na Konju, pa izliti višak tekućine iz boce punjene, tobože, Kajanjem...
Kažem, neću u ta minska polja...
Ali, neka jasna žal ispliva na površinu...
Tamo negdje, kod zaljeva u Novalji....
Mislim, nije Otok kriv...
On jedino, eto, osta malo u sjećanju...
- Kuda ćeš na more? - to je ona legendarna i nepokoriva rečenica koja krene sredinom lipnja i ne posustaje sve dok se konačno ne makneš.
- U Novalju. Znaš, tamo gdje bi svi htjeli.
Nažalost, većina ih i dođe. Maknem se 243 kilometra jugozapadno, a ispadne kako sam sjeo na 11-ticu i doteglio se do Kvatrića i još na jednu kavu do Cvjetnog Trga. Sprijateljili smo se Otok i ja, otkrio sam neke zakonitosti, a njegov slani morski zrak (nevezano za solanu nešto južnije) niti jednom nije ponudio drugačije rješenje jednadžbe.
- Kako je tamo?
Prijatelju, pa gdje ti živiš zadnje četiri godine? Bar bi mi ekonomisti morali to znati...
- Stari, gledaj... Ako si solo i žudiš okončati tu bijedu, nemoguće je vratiti se s ljetovanja bez barem jedne afere.
Nije bordel, da se razumijemo, ali kada kažem kako je nemoguće ne pronaći ženskicu, onda to doista i mislim.
Ha dobro, imam neke prijatelje...
Ti bi i goloj djevojci prvo ponudili piće...
Al' dobro sad...
Prije dvadeset i dvije godine, ako se ne varam, svećenik joj je polio vodu čelom, a svodom hladne crkve raspustio ˝Ja te krstim, Iva, u ime Oca...˝
Dvadeset i dvije godine poslije upoznao sam je jedne večeri u disko klubu sa slamnatim krovovima, a dvije noći kasnije i njezine usne...
Nije imala šanse...
U moru od stotina mi sličnih, pala je na maramu oko glave i neke samo meni svojstvene rečenice.
Jadnica...
Zbilja nije znala...
U koju oluju je uplovila...

Elysium
18.07.2004., 23:33
Po povratku u grad gdje tramvaji rade svoje krugove baš kao i na onoj smanjenoj maketi (osim što su makete lišene razbojstava, političkih prosvjeda i sličnih izmišljotina), razmišljao sam, uz pomoć svoje najbolje prijateljice, nije li simpatična Iva bila tek novo ime, prijeko potrebno?
A onda opet, nije baš da sam pamtio imena još onih nekoliko ostalih...
Više sam ih pamtio po gradovima...
Velika Gorica...
Bjelovar...
Ha sad, ni taj kriterij me baš nije proslavio, nekako mi slovenski gradovi baš i nisu ulazili u uho?
Slijedećih nekoliko tjedana trudio sam se sve svesti na zajednički nazivnik, ali neki opasni brojevi su se vrzmali pred očima, a ponekad bi zašli i u snove. To s imenima se pokazalo kao jako loš predznak, kao u horor filmovima kada naoštrene zube iskezi onaj lik od kojeg ste se tomu najmanje nadali. Još je najbolja prijateljica pokušavala u meni prizvati sveca, ili barem kakvu-takvu dobričinu, zbog neslavnog rezimea s Ivom, ali nekako je imala čudne tehnike...
- Dakle, iz Velike Gorice je... Kako se preziva? Nađeš je preko Neta...
Kažem vam, tehnike su joj bile kao u petokolonaša...
Ne znam joj prezime...
Kome su još potrebni ti suvišni podaci...?
Jao...
Kuda ide ovaj svijet? A ja sve prepun čvaraka u ofanzivi, u tom Bezimenom Jurišu na instant-konzumiranje.
Bojim se neke teže riječi...
One sramne...
Dođe mi žao, jedna sjeta za onim vremenima naših djedova. Široka kukuruzna polja, duge ravne ceste i raspela na raskrižjima, komad zemlje u Novoj Rači i komad srca u jednoj djevojci. Ljubavi se nisu mijenjale, tim skliskim jeguljama ni privreda ni vjera, ni socijalizam, a ni danas kapitalizam (barem po voznom parku kojeg susrećem po gradu) nije mogao stati na kraj. Ali, ispravite me ako griješim, nešto mi govori kako je moj djed znao ime svoje drage, u cijelosti, u one dane kada je usne upoznavao s onom Najvažnijom Funkcijom.
U redu, nije bila moja draga...
Al' svejedno...
Nije da sam spavao tih večeri...
Ljubio sam...
Naposljetku, prebacim krivnju na ramena svoje Kraljice, ionako više ne dijelimo tajne među sobom. Za svoje nedostatke i slabosti nerijetko okrivim Nju.
Ma, kriva je već po milijun optužnica...
Parničimo na sudu neprestano već mjesecima...
I svaka presuda u moju korist...
A moj odvjetnik, sav u čudu, gleda mene uplakanog...
I ništa mu nije jasno...
Ma, nije ni meni, odvjetniče...
Mnogo toga...
Za kaznu me sustignu fotografije koje sam dao na razvijanje samo zbog onog vjenčanja mog najmlađeg bratića, ali ne mari negativ filma što je pri kraju i desetak snimaka, nešto više, sa zadnjeg pohoda na Novalju. A sve nasmiješena lica, sve u idiličnoj euforiji prije i poslije poljubaca. Nisu imale snimke na što sumnjati. Danas dočaravaju samo ono što je bilo. Ali, barem nije bilo fol ili lažno. Ako ih ne spalim, biti će podsjetnik.
Kako nije bilo lažno...
Na poleđinu možda naškrabam ime...
Iva...
Bez brige, lutko, nisam...
Niti namjeravam...
Ime koje ispisujem po papirima svojeg života glasi ipak drugačije.
Moja S...
I još pet slova nakon...
No, dosta više za večeras o tim Udaljenim Ljubavima, nije mi i noćas potreban mokar jastuk. Dosta je tih otapanja glečera.
Sjećam se bake kako je znala reći (ili je to rekla tek jednom?): ˝Pazi, sinko, na te izvore podno obrva. Pazi kome daješ piti... Jer i oni znaju presušiti.˝
Pitam se...
Bako, čemu takve laži...?
Barem tih kapljica ima zanavijeke...

Elysium
19.07.2004., 23:41
Nekima jutra počinju zvaničnim buljenjem u strop, nekima petominutnim ranijim buđenjem poradi meškoljenja i djetinjastog uljuškavanja u još nekoliko dodatnih minuta toplog kreveta, nekima s gađanjem nemilosrdne zvijerske budilice sa zvonom kao u katedrale, nekima, opet, s prvim sudarom s namještajem dugogodišnje nasađenim na baš istim mjestima. Rekao sam već negdje prije, ja sam od onih sentimentalnih luda kojima je romantika oltar ranojutarnjim molitvama - meni jutra započinju na licu jednog plavog anđelčića koji se s pravom odaziva na ime moje Najbolje Prijateljice. Od ona dva bića preuze gensku mapu i želju da je svijet upozna baš pod imenom Irena, ali na ime ionako ne obraćam preveliku pažnju, jer ona je za mene na zaslonu mobitela i na ulicama metropole Moje Mače, Moja Medena.
Tako...
Srljam u sentimentalnost...
No, kada tom plahom tijelu te nježnosti savršeno odgovaraju...
Haljinica baš po mjeri...
Nekad mi njena ljupkost jutrima bane pred oči na pločniku, nekad tek za volanom njenog Forda, najčešće u ˝Modeni˝, kafiću u kojem boje započinju svoju evoluciju dodirom njenih cipelica na jednu od stepenica. Negdje tada, prvi put kada nam se oči susretnu, srce prijeđe s engleskih i bečkih valcera na nešto jače ritmove.
Što mogu...?
Pustim srcu tih njegovih pet minuta...
Eh, da je samo pet...
Ne znam da li vjerovati u stare vještice cjelodnevnih seansi koje bacaju neke uroke na sve i svašta, ali Moje Mače je od onih vještica koje bacaju na mene sve neke tople porive da zagrlim nešto lijepo čim to ugledam.
Ma, zagrlim je s vremena na vrijeme...
Ali, ne mogu baš svaki put...
Pa još da pomisli kako mi jutra doista započinju na poznatoj livadi njene plave kose...
Što da vam još kažem o njoj? Da je dobra duša...? Prekrasno srce...? Sanjiva mladost...?
Kad, sve su to fraze...
Ali su moje...
Znate li one mačkice zbog čijih bijelih i dugih nogu fulate treću brzinu ili sasvim upadljivo iskrenete glavu za još jednim pogledom? Eto, to vam je ona. Mogu ovdje pričati o jednom neiskvarenom srcu, ali njeno pozadinsko lice je nešto čemu se samo nadamo kod svojih žena.
Ima onih trenutaka kada gospođa iz pekare ˝Vita˝ petlja oko kusura, pa sam izlazim iz tople prostorije i na cesti odmjerim fantastične (veličanstvene!) noge i guzicu neke djevojke desno od mene.
Jao, oprosti mi, Mače Moje...
Pa to si ti...

Postoje naizgled nepovezane sitnice i spodobe od detalja koji poprimaju siluete osoba, slika, mirisa ili ludo istovjetnih nijansi glasa, a koje ne biraju samo zvijezdama osvijetljeni dio dana da me pokrenu putem slovkanja njenog imena, one iste Kraljice jednog čudno baršunastog prijestolja. Po tom pitanju, Moja Medena me poznaje puno bolje od mene samog - Moja Medena ne spominje njeno ime, pa čak ni slučajno. Ponekad je isprovociram, nametnem ime S. u naš razgovor, ali nije Moje Mače od onih sirovih kauboja s Divljeg Zapada koji potežu revolver iz čiste dosade, a kamoli ne onda kada im neki zamusani balavac skreše psovku-dvije za pokeraškim stolom.
Ponekad mi Doc Holliday ispali jedan hitac u rame (ok, Miro, kako mu je nadimak u tom prašnjavom gradiću, poznat je kao kauboj koji voli gutljaj, pa i njegov hitac namijenjem mom srcu u polupraznom tramvaju pogađa tek rame). Ali onaj vrag, Billy The Kid, taj je premlad i s presigurnim rukama i okom da mi otkine bilo što osim desne srčane klijetke.
Gle vraga, baš tamo gdje je čuvam...
Bjež'te krvopije, Nju vam ne dam...
A Moje Mače ne zalazi u te raskošne galerije mog srca čije su prostorije izvorno namijenjene tek jednom posjetiocu, no zalutaju skitnice i propalice i poput drumskih razbojnika lome sve pred sobom svojim nezgrapnim koracima.
Prijatelji, tiše malo...
Ovi zidovi su navikli na Tišinu...
Moje Mače ima godišnju kartu i svakog prvog nadolazeće godine obnovim joj članstvo, ali prerijetki su njeni posjeti, prerijetki za osobu vip statusa neke moje percepcije drhtavog, ali u njenom slučaju, jasnog srca.
Eto, tako nekako izgleda poveća bilježnica, umišljena knjiga, mog života. Nije baš na policama Nacionalne Knjižnice, to vam priznajem.
Nađe se tek u ponekim privatnim zbirkama...
I nije nešto pretjerano čitana literatura...
Ili ja to blijedim drugima i suviše teže no što mislim...?
Reci, lutko...
Ma, šapni mi te besramne riječi, možeš i na uho sna...
Ako ne ide drugačije...
Sve u svemu, prečest sam gost zadimljenih saloona i prečest golub na nišanu svakojakih revolveraša, i kao da se svaka tučnjava mora očešati mojeg desnog obraza, a Moje Mače ponekad i nije u gradu i ne može dotrčati da me previje i zakrili svojom dobrotom. Neke tučnjave, tako, odrađujem sam. Ili su to plesovi, poput tanga, samo što su mi ruke oko jedne skladno građene sablasti...
Tja, dođe mu na isto...
Izgubljen zub ili promašen korak, tu smo negdje...

Elysium
20.07.2004., 23:10
Čim zakoračim u aule svojeg fakulteta, kao da su me dočekale sjene i naredile mi brojati do deset. Odbrusim im sa ˝Tko se nije s'krio, magarac je bio˝ i krenem...
Ali pobogu, tko će pronaći sve te Sjene...?
Samo do najbliže dvorane, gdje ne znam ni sam čekam li predavanje ili seminare, već bivam udaren po ramenu pet-šest puta uz one uhodane ˝Pa di si, legendo?, Kako ide, doktore?˝ i njima sličnim. Pregrmio bih te muške finte, samo kada bi djevojke umjesto sramežljivosti projecirale koji poljubac na moj obraz.
Ali ne ide...
Izgleda kako su svi Poljupci zauzeti...?
Kao da marim...
Dovoljno mi je znati za onaj Jedan koji je zauzet...

Petra, moja draga prijateljica iz Zagreba s kojom više minuta godišnje imam u Novalji, je ipak nekim čudom željna mojeg društva, što je na kraju krajeva dobro, jer ona je posredovala spajanju Ive i mene što je u ono vrijeme mirisalo na sve, samo ne na zlo. Kada bolje promislim, nije mirisalo na ništa, sjećam se jednog vjetrovitog plesa zvijezda po nebu prilikom kojeg mi Iva reče kako ne koristi mirise. Uopće. I danas se tomu iznenadim kao i onda.
Čini se kako se i Petri dobro zasjeklo u pamćenje prošlo predavanje Međunarodnog marketinga, jer eto, već se prvi kauboj dotakao moje Kraljice.
- A vas dvoje ste opet zajedno?
A ti, curo, znaš nešto što čak ni ja ne znam?
Čuj, bilo bi lijepo...
No, nije moja Kraljica plavokosa hollywoodska diva s tako čežnjo-zavijenim happy endom, više vuče na češku dramu lišenu svega osim tragedije.
- Nisi baš neka vidovnjakinja, ako je to bila izjavna rečenica. No, i ako je bila upitna, ne stojiš mnogo bolje.
Pa ti odlomi milijun-dva sivih stanica za rješenje ove jednadžbe. Tako, samo ti uzmi još koju sekundu, nakrivi te oči i upregni mozak u seosku kočiju. Nikud nam se ne žuri...
- Ali, djelovali ste pomireno, kao da ste sve izgladili.
Aaa, znači uhvatila si onaj trenutak kada mi je rame nakon duže vremena ponovno odigralo Oskarom nagrađenu ulogu Jastuka? Ili si uhvatila, možda, nešto što je i mojem srcu promaklo?
Bio sam, naime, to jedno vrijeme u transu...
Da me nije možda poljubila...?
Jer, velika je stvar primiti Oskara...
Zatekla me malo ona svjetina što se odjednom digla na završni pljesak...
Kao more što mi očima otme moju Jedinu...
Sada već polako postajem siguran kako sam prestar za ikakva nova čuđenja ili ona stara, kada se dotaknem nje. Već zasigurno postajem smiješan svojem ogledalu s tim svojim prolupalim-već-viđenim grimasama, a i srce postavlja zavidnu marketinšku strategiju s ključnom, debelo otisnutom rečenicom: ˝Sačuvajmo infarkt za večernje sate našeg života!˝ Postajem poput onih srednje-kasno-mladih bakica u blizini MIOC-a koje izbeče oči, sve gušće naslaganim kapilarama, kada im poput potresa pored njih zagrmi glas jednog dječaka (jedan od onih sinova stranih ambasadora) koji se drugom obraća na engleskom jeziku. Još je bakica dovoljno mlada, ili barem tako misli, za prve kapljice senilnosti, teško da se cijeli svijet urotio protiv nje i poslao je, psine radi, kroz magična vrata u vrli strani svijet. Jer, evo, ta svi, već gotovo petero njih govori savršenim engleskim. Ili barem gaji nadu kako je to ipak engleski...
Mislim, bako, zar ne vidite kako vas je vrijeme progutalo...?
Otisnite se polako na to svoje posljednje putovanje...
Ljetovalište zove...
Ili zimovalište, ovisno koliko vas vaša savjest voli...
- Onda nas je dvoje koje je ostalo u čuđenju - odgovaram joj.
U redu, ovakve rečenice uglavnom darujem samom sebi, bez otvaranja usta, već sam shvatio kako su moje izrečene misli evolucija kauboja s dva Colta 45. na pušku marke Winchester. S onim snajperom u začecima...
- Kako ne vidiš da se ona igra s tobom?
Curo, nemam ja tu dioptriju poput tebe. Meni je darovana primitivna inteligencija za preživljavanje, a i nije da sam je poželio razvijati.
Okrivi mene, nemoj nju...
Ali, kome ja to pričam...?
Jednom kauboju s grudima i srcem nekog nepoznatog srednjeg roda, s tri metka namijenjnih samo meni...
- Ja sam ti poput djeteta... Volim igre... Nije baš košarkaška utakmica u kojoj sam najbolji strijelac i prvi asistent, al' dobro sad...
- Ma daj, govoriš kao da je jedina.
Nije, mudra curo, nije. Ta, evo tebe pored mene, ali nije da tebe volim. Volim, eto, tu neku Jedinu...
Izmigoljio sam se, prepredeno, izgleda kako ponekad i zauzimanje mjesta u dvorani može biti vedre naravi. A ona me, zamislite, pustila, kao rubac držan samo s dva prsta, iako me držala na nišanu svoje Winchesterke. Ni kauboji nisu što su nekad bili ili ja to jednostavno nisam bio vrijedan jednog metka, 'ko će ga znati...

Elysium
21.07.2004., 15:52
Dvorane su kod nas uvijek bile jednake, neovisno o godini, neovisno o godišnjem dobu - sve ljepuškaste djevojke, divne usne i sedefasto razlivena šminka, grudi namještene taman da ponude ti dio, uske hlaćice i zavodljivi pogledi, sve je nekako teško bilo odlučiti se u koji red, pored koje smjestiti sebe. Nisu bile poput onih, pardon, poneke i jesu (barem misaono), koje su spadale u začetne tridesete, a koje bi vidljivo hvatale svoj zadnji sedmocifreni vagon lagodnog života, ili tek možda bile tigrice željne i tjelesnog u smiješno dosadnom vagonu, no samo po pitanju tjelesnih potreba. One potrebe za bundama i laskavim ogrlicama i crvenim visokim čizmicama i ..., te potrebe su uredno zadovoljavale. Ma, prešao bih ja preko njihovih minica i tamnog tena usred prosinca, ali oči mi se jednostavno nisu navikle na predubok V izrez majice lakog materijala i križa veličine moje šake koji, pri dobro naučenim koracima, igra tenis meč na terenu njezinih dojki.
Ženo, grudi su ti za čistu desetku, dao bih ti i dvanaest, al' suci se bune...
No, pusti Čovjeka nek' odmori na Svom križu...
Moj prijatelj Guru, dečko dobro podmazanog jezika i jezive istine, ali Naglas Izrečene, jednom je prilikom, na promenadi u Bogovićevoj ulici, jasno dodijelio kategoriju modi novopečenih zagrebačkih Pretjeranih Ljepotica. U redu, tri velebne dekolte-tona-šminke dive su baš prolazile tik uz nas i priznajem kako mu je možda nedostajalo stila, no barem mu nije nedostajalo jačine u glasu:
- Oho, pa to se sad i ružne pičke počele šminkat'!
Pardon zbog vulgarnosti, no neke slike gube svoju bistrinu ako se naknadno krene kistom uljepšavanja. Citat stoji, a i djevojke su stale... K'o ukopane...
Možda ih je povrijedila nedozvoljena riječ...
Ili savjest, možda, koja je redovito najčišća pred ogledalom...
Primjetio sam kako je u zadnje vrijeme gotovo iritantno nemoguće popušiti cigaretu u samoći, bez dodatnih čavrljanja. U redu, shvaćam kako možda tražim previše, posebice stoga što se do dana današnjeg nisam udostojao nabaviti cimera kutiji cigareta u desnom stanu mojih hlaća. Ti upaljači su poput satova, ili naočala, jednom kada se udomaće tako teško nestaju. Ovdje se redovito prisjetim djevojaka, bilo ih je nekoliko, koje su me proračunato znale priupitati, sve birajući trenutak zagaslih svijeća danjeg svijetla i stazica poploćenih ružama nazovi-ga romantizma:
- A kojim sitnim poklonom bi djevojka najlakše stigla do tvog srca?
- Prozirnom spavačicom svilenog dodira.
Ne znam koliko bi ih uspio obmanuti, ali lakše bi mi bilo dati frajerski odgovor nego posegnuti u čudan šešir mog beznadnog srca. Ne vrijedi čupati za uši cirkuskog zeca kada je dovoljno otvoriti oči, prepoznati trenutak, zbrojiti dva i dva i ne praviti velikog mudraca od sebe. Danas ne mogu više prodati ni frajersku rečenicu, jer jedna je ljepotica u potkrovlju jednog stana u međuvremenu već pozirala u prozirnoj spavačici svilenog dodira.
Upaljač, moje dame...
Drva su naslagana oko mog srca, ali nikako da kresne jedna o taj kremen... Jedan mali zipo, s ugraviranom posvetom...
Može i bez ljubavne ceduljice...
S tom stvarčicom bih se poturao po svijetu do kraja života...
Spomen, znamen, što već...
Pobogu, mene je bar lako za osvojiti...
Zadnji dimovi, prije ovog, protekli su u njenom društvu. Popušiti cigaretu uz moju S., barem u zadnje vrijeme (koje god da je), više je vuklo na savršenu izliku proticanja vremena u blizini njenih očiju. Stati pored nje i povući razgovor za neke smislene uzde bilo je bezprijekorno teže nego stati pored nje i zatražiti upaljač. Jednom kada povučeš dim, i riječi povuku jezik za sobom.
I tako, eto, potekne još jedan razgovor s njom...
- Ajoj, mogu ja dobiti jedan Davidoff?
Možeš, srećo moja...
Samo reci Da i pušiti ćemo ih zajedno do kraja ovog ludila...
Na moj račun...
Više volim gledati nju kako uzima iz moje kutije nego da joj sam zapalim i poklonim. Smisao leži u Gracioznosti Njenih Pokreta, kao da gledaš Umjetnika Na Djelu.
Ali ne vrijedi...
Mislim kako mi iz skromnosti nikada nije povjerovala...
Šteta, ludice...
Još nisam naučio kako da ti poklonim svoje oči...
- Zadnja... Ne mogu ti uzeti zadnju.
Pa šta...
I tebe uze neki Talijan, makar si Zadnja...
- Ne budi smiješna. Bit će novih kutija.
A je li, anđeličiću, jel' će biti nečeg novog među nama...?
Nek' sam proklet, kao zaklet zanesenjak ili notorni slijepac, redovito hvatam takve uloge. A ta dva oficira nikako da polože oružje. Uzalud dižem tvrđavice i rotiram noćne straže, kad njene dvije nebeske okice uvijek pronađu zaobilaznicu, a svježe šavove uredno olabave i puste meni da sam iznutra dovršim posao.
- Hvala ti... Baš si dobar.
Kad eto, nije mi straža očekivala tako moćnog neprijatelja...
A onda smo se ljubavnički poljubili. Zapalila je cigaretu nježno i pažljivo, kao da skida odjeću sa svog životnog pratioca, uzela uvodne dimove, tih nekoliko poljubaca po ključnim dijelovima tijela i zatim svoju strast podijelila sa mnom. Filter cigarete je bio namoćen njenim usnama i jezikom i osjećao sam kako joj kradem poljupce, neke davne, možda zakašnjele, možda one koji su jednom bili krenuli, a potom prsnuli pred svađicama kojima smo postali taoci.
- A ti to stavljaš svoj žig na cigaretu...? Sva je mokra.
Da znaš, ludice moja, koliko sam ja mokar od želje za tobom. Kao malac koji upravo izroni iz poznatog zaljeva najdivniju školjku.
Hej, nemoj se umisliti...
I dalje sam otporan na tebe...
Još kako...
Kao mornar u potrazi za izgubljenim morem...
Samo se nasmijala. Bože, čemu padam na takve osmijehe? Zar se nismo Ti i ja dogovorili drugačije, a vezano za Nju? Zar se nismo dogovorili kako nećeš slati prerušene anđelčiće da uznemiruju onu lijevu stranu mojih kaputa i košulja?
Dosta je tih samotnih plesova...
Kada me već tjeraš na trokorake valcera, daj mi i djevojku u narjučje da dvoranu zavedem u zavist...
Ne znaš koju...?
Hej, pa Kome ja onda pričam o Njoj kad započnu molitve i zahvale pred san...?
Morao sam joj još, u tih nekoliko minuta, ukrasti tri-četiri poljupca. Nudila se, a nisam znao kako odoljeti njenoj gornjoj punoj usnici i donjoj s kojom sam se tako često znao igrati.
Činiš li ti to, ludice, namjerno? Tražiš li u mojim očima odgovore o svojoj privlačnosti?
Ta eto, daj mi i taj peti dim...
Pa ako do sada nisi dobila odgovor, sama si si kriva...

Elysium
21.07.2004., 22:54
- Strah je to što osjećaš dok si s njom. Strah, a ne ljubav - uvijek se s vremena na vrijeme nađe jedan ili jedna samouka psihijatrica s nadobudno pročitana četiri poglavlja, a zapamćena tek mudra dva, neke instant-uvid-u-stanje-psihe-nakon-prekida-bestseller-knjige. Pustim ja tu gospodu neka frakove dignu visoko pred nekim drugim balavcima.
- Jel' imaš dečka?
Nije baš primjerak ljepotice, ali znaju i takvi zalutati u mutne vode ljubavi.
- Imam. Čemu takva pitanja?
Ne uzbuđuj se, curo, nije da si krunski svjedok. Uostalom, kod tebe jedino i očitavam strah čim odgovaraš protupitanjem sklepanim u množini. Pazi malo na te detaljčiće, nije bila množina, tek jedno pitanje ti postavih. Ili je to jedna od onih vidovitih, jer baš krećem sa završnim.
- Imaš, je li? A kako znaš da i ti ne osjećaš stah dok si s njim?
Nad ovakvim pitanjem treba potegnuti i u ono treće poglavlje kojeg je malo zbrzala zbog nedjeljnog filma nakon Dnevnika. Bolje rečeno, dobrano je zbrzala s tim poglavljem.
- Kako znam? Bože, kako si ti glup. Pa ja ga volim... Kako da onda osjećam strah?
Opa, drago mi je kako bar netko smije voljeti...
Kad već drugi ne mogu...
Curo, dajem ti još četiri mjeseca, maksimalno, a onda dobrodošla u krhotine ljubavi.
Ako ih uopće budeš htjela...
I cijenila...
Nekako sam premlad za brkanje Strahova i, tja dobro, ne volim baš koristiti tu jednu Bezvremensku Riječ, sve izlazi u tonovima koji falšaju za pjesmom koju voljeh čuti na gramofonu svoje duše. A o Strahovima ponešto i znam...
Jednostavno, ne znam zašto, ali Strah za Goli Život je moj evergreen koji nikako da siđe s vrha top ljestvice. Kako godine prolaze, a ritmovi i muzike se mijenjaju, sve očekivah neki novi šlager, ali eto, hit je izgleda hit, a godine su tu samo da mu podignu rejting i slavu.
Barem se u ovoj našoj zemlji nađe takvih hitova...
A još lakše se nađu bitange koje ih sviraju...
Mi dolje sve nešto gledamo na ekavicu i ijekavicu, ali ne brini Bože, ima nas udarenih po svim stranama sveta/svijeta. Zar je tako teško razumijeti kako je vetar ipak samo vjetar, kojim god slovima ga pokušali ukrotiti na papiru...
Nisam pretjerani optimist, ali naučio sam se na život i suviše mi je mio za prokockati ga u Bezimenom kafiću od još Bezimenije bitange. Sjedio sam za stolom, solo uvaljen u žuti kožni naslonjač, sa slikom pregleda jučerašnjih utakmica Lige Prvaka, i zvukom petorice pajdaša koji su od jučerašnjeg događaja u Saloonu upravo ispisivali već treću stranicu u Večernjaku. Prednjačio je najstariji, ubogi trideseto-nešto-godišnjak koji se doslovno raspjevao svojim srpskim naglaskom i odabirom riječi.
Ma, nije mi žao jezika...
Žao mi budale koja ga koristi...
Hvalio se svojim nožem, te ga tri puta, uz one srpske da+glagol, vadio van, sasvim uvjerljivo i opravdano ga uspoređivajući s onim američkih marinaca.
- Kad je Sale budala... Čovek mu lepo reko da je WC u kvaru i umesto da ode van i da se popiša uz ono drveće, ne, on mora da iznervira čoveka.
- Kako će izaći van i popišati se kad ga ona dva na ulazu više neće pustiti unutra? - javio se debeli cvikeraš, onaj ponajdeblje najgluplji u cijelom cirkusu. A i najdeblji inače...
- Ajde ne seri! Sale je bio pijan, k'o i uvek... i kao video je nekog tipa kako je bio na tom WC-u... Normalno, Sale ga je nazv'o lažovom, ovaj pozv'o svog dečka iz osiguranja i već mislili da mu jebu sve po spisku!
- I? I?
- A šta i? Sale mi je k'o brat, sve bi da uradim za njega, ali da izbodem dva čoveka radi usranog WC-a... Ma, jebeš i godinu-dve u čuzi, takav sam čovek, sve bi uradio za svog, ali jebote, zbog WC-a?
Slažem se... Makar mislim kako to i nije najgluplja stvar zbog koje si već ležao. Ne znam, samo mi sličiš na vječite emocionalce koji vole mahati svojim noževima...
- A jebiga... Moglo je da završi i drugačije... Čovek je ipak pazio da me ne dovede do ruba, al' kad Sale... On samo odmaže.
- Ma Sale je lud... Sjećam se kad smo se jednom pošorali s četvoricom samo zato jer mu se nije svidjelo kako ga je neka pička pogledala.
Smijeh je bio konstantan, ali momak preko granice još je držao uzde glavne uloge u svojim rukama. On je bio zvijezda večeri.
- Znaš ono, onu točku kad te čovek prosto natera da potegneš gun? Jebiga... Ponos, znaš... Neka pravila... Ne može da ti skreše majku (čudio sam se kako je keva odjednom nestala?), a onda da očekuje da ću ostat miran! Jebi to, probost ću te, seljačino!
Pa sad, odluči se, vojničino, hoćeš li ga probosti ili upucati...
Ili, pardon, možda ti je crno kožno pokrivalo srca (pojava poput svodnika s mračnih ulica Chicaga) napunjeno cijelim arsenalom jednosmjernih putovnica?
Možda bi bilo lakše kada bih vam ga dočarao, ali sumnjam kako bi to puno pomoglo. Svi smo mi, barem jedanput naišli na te kratko podšišane tipove (ovaj je njegovao čak i sijede vlasi kose), u najboljim trideset i tko zna kojim, s upečatljivom i uvijek prepoznatljivom kožnom jaknom do malo iznad koljena, i glasom ponekad jezovitim čak i onima koji ga dobro znaju.
U cijeloj priči, uhvaćenoj u sutonu još jednog dana u prijatnom kafiću nedaleko kuće, nije smetala ekavica koju su zidovi pomalo sramežljivo prihvaćali, u zagrebačkom kvartu pola sata udaljenom od Trga gdje su pravi zagrepčani ionako postali suvišna manjina, nije to smetalo...
Nije bilo bitno ni na čijoj se strani borio u ovom Ratu, jer ionako je sličio čovjeku koji se uopće nije borio, barem ne s onim oružjem kojim danas maše. Bio je jedan od onih poduzetnih boraca koji su uspješno bježali od lovaca (već koje nacionalne vlade) na mlade ratnike kojima je sasvim dobro bilo i u Jugoslaviji, a mržnju spram Hrvata nisu toliko nježno njegovali. Teško je danas uopće i pojmiti Srbina kao osobu - kod nas je ili kategorija ubojice i koljača, ili je ratni profiter. Čovjek za susjednim stolom nije naginjao svojski niti jednoj kategoriji, iako su mu afiniteti prema novcu kudikamo nadmašivali Jedno Slavno Klanje Hrvata u selima uz granicu...
Bio je jedan od onih bjegunaca Rata, a koji su ga motivi poveli putem bježanja, meni doista nisu imali preveliko znamenje. Izdajnik, trtaroš ili tek čovjek svjestan drugih vrijednosti života, tko će ga znati...
Ono što je smetalo, ono što je kao prašina plovilo očima, bila je primitivnost. A takve duševne rugobe ne biraju narodnost i nacionalnost...

Elysium
23.07.2004., 09:41
Baš kada je zatomilo u kafiću i kada su se prvi borci razmišljanja opasno u glavi potukli s alkoholnim legijama, a dok je meni srce bilo zaigralo nešto vedrije jer se jedan njemački klub upravo oprostio od nastavka Lige Prvaka, šesti je pajdaš uz psovke naglasio kako će se i njegovo lice uskoro pojaviti pred svima u gornjoj prostoriji. Tja, bio je u krivu, prvo što sam ugledao bio je zlatni slon od njegovog sata, onako po kilaži, ali ona glava i usta baš su pristajala psovkama što su se još uvijek teglile uz njega. Nonšalatno je potegnuo jedan kožni naslonjač za sebe, ni ne pitajući djevojku koja je sjedila sama za stolom je li slobodno. Nije bila zgodna, a to je za njegov bonton bilo sasvim dovoljno.
- Jebem ti one Plave Dečke... Danas sam morao prvi put stajati na prepoznavanju.
Činilo se kako je dečko imao pristup društvu bez položenih uvjeta...
- Čekaj malo, hoćeš reći da ti je danas bilo prvi put?!
Njih petero odmah se pograbilo tko će ga prvi počastiti uvodnim pićem i činilo se kako je dečko sa svojih dvadeset šest konačno odradio zaboravljeni Bar Micvah...
- Ha dobro, - uzeo je riječ jedan od onih najtiših - i ja sam bio samo jednom... Ali tad sam odležao, jer me neka kuja prepoznala.
- Jebiga, ja baš sutra idem u Petrinjsku... Dogovorio sam se s tim profesorom u gajbu nekog inozemnog likera da me ne prepozna... Pa mislim da sam na konju...
I onda je započelo...
Mislio sam kako se život tada sveo na neke mizerne vrijednosti, sve davne ljubavi i ona Jedina u strahu su se stisnule u mom srcu, u onih nekoliko rečenica koje sam bio prisiljen izmijeniti s lopovom primitivizma. Nadanja su poletjela u vis, ona ista kako ću stići ostvariti sve svoje male, iznimno nemisteriozne snove. Plus one kako me se Život neće odreći kao sluge koji je zastario dovoljno da ga se izbaci iz službe.
- Mali u kožnjaku, šta'š popit'?
Ne nudiš ti takvu tekućinu, velika zvijerko...
Jednu malu čašicu Ljubavi...
One Poznate...
- Ništa, stari... Hvala.
- Šta je, mali? Šta, predobar si za nas?
Tako to krene...
Sjemenke dosade uspiješno su proklijale na redovito plodnom tlu, a ja sam se tamo, eto, zatekao. Ljubav ispade besmislica spram ovakvih Životnih Važnosti...
Ljubav i slične im sitnice...
- Gle stari, zbilja imaš muda... U oba smisla... Ali ja nekako ne uzimam besplatne runde od nepoznatih... Ako među nogama imaju ono što ti imaš.
Šutjeti...
To znači smrt pored ovakvih baraba...
To je onaj rub pred koji ga dovedeš, a on je presmion da bi takvo što zanemario. Doduše, zaribao sam s odabirom riječi objašnjenja. Traka primitivizma treba prevesti tu šifriranu poruku...
- Kako te mali opr'o!
U redu, kolega...
Zbilja mi nije trebala tvoja pomoć...
Zar baš mora idući susret Irene i mene proteći uz mirise bolnice i bijele plahte kreveta? Trenutak odluke...
Hoće li potegnuti ruku pomirdbe ili toliko željeni, po četvrti put večeras, nož američkih marinaca? U redu je, stari, imam i ja neke poteze...
Ali nije šakaranje moja poezija...
Dobar sam jedino s guščijim perom zaronjenim u tintu...
- Mali, vešt si na rečima... To mi se sviđa.
Dobro je grdosijo, odmori malo...
Više volim takvo što čuti od djevojke, ono, pred prvi poljubac ili pred prvo stapanje ruku na osiromašenoj Ilici, nego čuti to od nezgrapnog muškarca kojem netom utekoh od banalno-ružnog, kojem je svrha nanovo te podsjetiti kako je starost kao smrt teško gostovanje s već primljenim pogotkom.
Nevjerojatno je, zapravo, koliko jedna djevojka (možda zrelija gospođica ili već prepredeno ukradena mlađahna gospođa, što li je već bila s tim svojim godinama) može tišine i pogleda ponijeti na svojim dugim golim nogama. Baš tada negdje, dok smo nas dvojica vitlali mačevima, a potom ih oprezno i polako vraćali u korice, ona djevojka koja je sama sjedila za stolom, dočekala je svoju prijateljicu. Ali ne bilo kakvu, gospodo... Grudi je izbacila vrlo bijesno, kao da je namjerno tragala za preuskim bijelim topićem, a kosu je podigla i natapirala kao što to dame čine. Vitez, koji me sekundama prije pozvao na megdan, sada je već po livadi razbacao svoje oklope i trčao za jednom drugom bitkom, onom kudikamo požudnijom.
Eh, te grudi...
Poput knjiga uvijek rado čitanih...
Ljubavi Moja, Sitne Moje, ne biste imale šanse protiv ovako bijesnih i velikih...
Doista ne biste imale šanse...
Jer, već biste se okitile mojim rukama kao najnovijom ljeto-jesen kreacijom grudnjaka...

Elysium
23.07.2004., 18:39
Razvlačim život što duže mogu, nasukavam se po prošlostima i oprezno tapkam po sadašnjosti. Neki Poznati Grčevi se bave mojim tijelom i čini se kako sam postao sasvim solidan domaćin tim zahtjevnim gostima. Tu i tamo Zebnje pomiluju moja vrata, tiho doduše, ali još uče zanat za ono nečujno...
Nisu one krive...
Čule su, samo, za jednog dobričinu koji uvijek pušta...
Pa eto, navrate...
Život me tretira kao listić u sportskim kladionicama. Osam savršenih parova, ali mršava je krajnja kvota i traži se posljednji koeficijent da podeblja krajnji iznos...
Ili da sve pošalje do đavola...
Moj zadnji par je Ona, a ne znam na što igrati, ne znam jesam li domaćin, gost ili mi s njom igra i neriješeno.
Ma, poznajem te gadove...
Njenu ljubav ću pogoditi, to je zicer...
Fulati ću nešto drugo, neku prošlost...
Neki grijeh...
Iz mora sam se pretvorio u jezero i njen skupi jedrenjak sam zavio u tugu. Koliko da stavim, sto kuna, tisuću?
Ma, goni to...
Što više stavljam, sve je više gubim...

Bilo je negdje pred početak ljeta, kada smo se u tinjajućoj nelagodi, ona i ja, utaborili pred poštom na uglu Zvonimirove i Harambašićeve za zalogaj-dva jabuke, neke čokoladice i... onog nepotrebnog (ili neminovnog?) razgovora.
- Jel' ti se sviđa koja djevojka?
Njena pitanja su mi ionako pristizala kao prijenos pjesme za Euroviziju, onako, s malim delay-om. U redu, moja greška... Ali, anđele, osjetio se i tvoj doprinos...
Sviđa li mi se? Da, lutko. Ti. Ah da, ne smijem takve stvari izgovarati pred njom. Nije laž, ali baš zato...
- Postoje mnoge koje mi se sviđaju, pa ne mogu biti opet sa svima.
Gledaj, lutko, ionako promatram samo tvoje ruke, kosu i to prekrasno lice. Zbilja se trudim što manje te slušati.
Eh, slušati...
Poslije (za onih svađica) reče kako to s njom nikad nisam ni činio...
- Dobro, al' jel' imaš onu neku?
E, fućkaj ga sad...
Da...
Tebe...
Ali opet smo na onom kolosijeku gdje niti jednom vlaku, pa ma kako poseban bio, nije dozvoljeno.
- Postoji jedna... Al' na nju sam se palio još od prve godine i...
Zbilja mi je bilo teško lagati je tada, kada već nisam to činio prije, ali osjećao sam kako to želi čuti... I nisam bio u krivu...
- Ozbiljno?! A tko je ona?... Ide isto na marketing?... Ma da?... Budeš mi je pokazao?
Nije mi se svidio taj sjaj u njenim očima, do vraga, bio mi je odvratan. Tada mi je po prvi put teško palo što je volim. Nisu to više bile oči koje sam ljubio... Bile su mi strane...
Pa, valjda iz neke pristojnosti, doista mi nije bila namjera, upitao sam je ista pitanja.
Šteta...
Možda bih danas bio mirniji...
Ali, ionako se teško utekne nekim vijestima...
- Ima jedan... Već duže nešto želim s njim.
Opa, ti si ta koja nešto želi? Hvala, lutko... Na iskrenosti...
Ali dan sam mogao progurati i bez toga...
Oprostio sam već sam sebi što iduće detalje i rečenice nisam hvatao u cijelosti, tek izlomljenje riječi, kao kada slušaš gomilu i razabireš tek poneke. Ljepota lipnja (ili je to srpanj već bio otpočeo?) i bljeskavo sunce nije izvuklo dan na pobjedničke staze. Nije bilo vjetra da udari na moju svijest, niti da njoj pomakne naušnice u koje sam se tako zaljubljeno zagledao. Doista ne znam, vjerujte mi, kako smo stigli do Humphrey Bogarta, ali znam kako mi je od tog dana to ime postalo jednako mrsko koliko i zaboravljivo.
- Ali da, pomalo i sliči na Humphrey Bogarta...
Žao mi je kada mi čak i mrtvi postanu mrski, ali Casablanca za mene više nikada neće biti lijepi film. Jer, glumio je taj jedan tip, Bogart...
Isti Talijan koji je zamijenio moje mjesto u njenom srcu...
Možda sam prestrog, ne znam...
Ma, dobro sad...

Uguram ponekad svoje tijelo u Ford mojeg brata, onako lopovski, dok on u krevetu krade san koji mu je i sam bio ukraden prošle noći na odjelu za kardiokirurgiju gdje radi, pa krenem put nekih slabo osvijetljenih ulica i brdo onih bezimenih i nepoznatih, da na kraju priče shvatim kako sam ponovno na onom Dobro Poznatom Putu Koji Vodi Točno Do Nje...
Čudnovato se javljaju te pobude, kao miris pečenog kestena koji te orobi, tamo negdje, na uglu, onako, u dosluhu s vjetrom i novim kaputom jedne jeseni u prolazu. Nije ugao, a još manje su kesteni, prije je to slična silueta na Čulinečkoj koja sasvim jasno namigne u kojem pravcu potjerati automobil i u dvorištu čije zgrade odmoriti motor i svoje srce. Tko zna gdje je Čulinečka, sigurno zna i gdje je Špansko, a to je negdje ta dijagonala preko Zagreba koja dijeli duše jednom spojene. Odvrnem muziku i kada mi blues poput kiše natopi sve što je moglo i umilo, uvidim kako dvadeset dvije minute i nije neko vrijeme u društvu starog vraga Hookera. Mojem ocu (koji također nikako ne spada u kategoriju poštivača propisane brzine) trebalo bi četrdesetak minuta, što je zapravo sasvim pristojno vrijeme za spajanje Dubrave i Španskog. Jednostavno, spoj bluesa i njenog lica tjera i papučicu gasa sve dublje. Ali, što to vrijedi...?
Kad, mobitel i dalje ostaje na istom mjestu gdje je i bio kada je ugledana poznata silueta jedne nepoznate djevojke iza mojih leđa u Čulinečkoj. Svojih nekoliko koraka posvetim asfaltu parkirališta u ulici Drage Gervaisa broja kojeg sam tako teško pamtio (na kraju sam ta dva znamenita broja usadio u pamćenje po onom simpatičnom debeljku koji je zadnje dane svoje NBA karijere dočekao u Houstonu... preselivši iz Phoenixa). Odšećem do portafona ne bi li ulovio jeku poznatog glasa, ali prst samo povučem po zvoncu, drugom s lijeve strane odozgora, pustivši da odzvoni samo u mojem srcu, ali ne i u njenom stanu...
Da...
Baš tu...
Na drugom zvoncu s lijeve strane odozgora sniva jedna ludica kojoj sam se ponudio da me otme. Bila je to prava galija, sjećam se dobro onih gusarskih poljubaca. A plovidba je bila kakva je bila...
No, tijelo jedne gusarice neprestano gori u mojim očima...
I sluša glazbu Zapaljene Violine...
Znati će ona o čemu pričam...

Elysium
23.07.2004., 23:41
Zaplete se, tako, ponekad kiša u mojoj kosi, udare bubnjevi pomahnitalih oblaka i navuku tonove onim depresivcima kao krešendo za kojim su bjesomučno tragali. Ne povlačim se ja po njihovim kazalištima, ali zateknem se katkad kako mi uvaljuju besplatne ulaznice i doista ponekad popustim silnim nagovaranjima i uvjeravanjima, i pogledam čiju bi ulogu puno bolje odigrao na toj pozornici. Kada već izvodiš preformance na škripavim daskama, odigraj to veličanstveno, ne dopusti patetici da se uvuče u tvoje korake, pa ma kako se bezvrijedno poturao tog dana.
Rominjanje ili zapljuskivanje, mojim kaputima te su nijanse postale nezamjetne, nekako su mi se crna vlakna navikla na vlagu i ne znam tješe li one mene na taj način ili ja njih. Kiša je moj prijatelj, a oni su, kažu, rijetki... Pa eto...
No, postoji jedno mjesto u Zagrebu gdje kiša ne zalazi, zidovi i prostorije ispunjene drvetom kojima je svejedno koji bogovi prirode vani ubiru poreze. S vremena na vrijeme, kada zateknem se tamo, uteknem u tu toplu ispovjedaonicu svog srca od šibanja vjetra, pokojih poslijegodišnjih hladnih pahulja i sličnih im saveznika. U strogom centru krije se jedan kafić drevne atmosfere i tamo sam uvijek dobrodošao. Sad, nažalost ili na sreću, tko će ga znati...
Oduvijek mi je bio simpatičan taj izraz u strogom centru grada - tako smiješan, a snažan pri izgovaranju. No, nećemo sada o mistici jezika, to su samo neke moje sitnice...
Kako da vam objasnim? Zavelo me drvo, ako ćemo iskreno...
Zavelo me drvo i njegova tajna upijanja, osluškivanja i darivanja, njegov čudan sjaj kada sustigne ga večer, a gazda zapali svijeće za neke drugačije razgovore. One šaputave...
A glazba, jao...
Nekako se stapa s drvetom, a to je afrodizijak u kojem mi i moja solo prisutnost blijedi kao dim cigarete kada diže se prema stropu. Tajnoviti sastojci ovdje se miješaju jednostavno: kutak separea u kojem sjedi samo mirisni zrak svijeća, trenutak potom jedno tijelo dok u ogledalu ispred razaznajem svoj lik, šalica kuhanog vina čiji miris primiče pažnju onih nekoliko zaljubljeno prisutnih, a sve popločeno lelujavim melodijama od kojih dlake na rukama ustaju i salutiraju naredniku imenom gospodin Čežnja.
Zasviraju tu kubanski svirači, na Ericu Claptonu požalim što nemam djevojku da s njom otvorim ples, pa se odlome neke orijentalne stvari, onako, samo muzika, bez riječi, uh te violine i gudači me dokrajče...
Vikinge, zelenu i hladnu Irsku upoznajem s Enyom, crnački blues i nije tako čest, ali ponekad iznenadi i lagati ću ako kažem da ne izmami pokoju podno obrva. Ali, najteže je kada krenu francuske šansone, kada Edit Piaf zađe glasom gdje ne bi smjela i kada mi s izlomljenim francuskim izlomi i moje dragocjene porculane dugo čuvane, dugo skrivane.
Kažem vam, taj vas lokal ne može ostaviti ravnodušnima, pa ako ikada zalutate u grad sa zagrepčanima u izumiranju, odlutajte u Miškecov prolaz i pronađite nekoliko dijelova sebe. Ili, pardon, možda je lokal mističan samo mojim genima, možda su za vas neki sasvim drugi uglovi...? Otmjeno je to mjesto, u to sam sada siguran, koliko to može biti, a da se riječ ne uvrijedi. Ali, ne pričam vam o ovom lokalu samo stoga što smo tamo, ona i ja, prvi put izašli na službeni ljubavni sastanak, ne... Ne pričam čak ni zbog toga što sam joj tamo prvi put dodirnuo koljeno i provukao ruku duž njene visoke krem čizmice. Sve mi se čini kako sam tamo činio mnogo prvih stvari, ali zabluda je to, i danas s njom činim prve stvari. Prve svađice su prošle, sada su neka prva mirenja...
Znao sam ja za taj lokal i puno prije no što me put doveo do Moje Kraljice...
Jedino što mi je otmjen postao tek nakon njenih laganih koraka...
Bila je sva smetena, plaha, a opet čvršća od mene dok smo u jedno, ono naše prvo tamo, siječanjsko predvečerje dodirivali i isprepletali svoje svjetove. O, još kakvo je to upoznavanje bilo, kao da su svi mišići tijela imali dodatni sat tjelovježbe, onako, kao kada u sedam ujutro istrčite na balkon u potkošulji, na vrlo kratko, tek da osjetite vrijeme i donesete odluku koju garderobu tog dana povesti u šetnju. Puno kasnije, a nešto prije svađica, rekla mi je kako dugo nije bila sigurna u moje osjećaje prema njoj. Valjda je stoga i imala odriješit nastup, kao da traži odgovore.
- Koga da pronađem za tebe? Od kuda da počnem?
A ONDA je uslijedila rečenica, jedna od rijetkih rečenica u životu koju sam izgovorio, a na koju sam bio ponosan.
- Pa... Ne idi dalje od ovoga stola.
U tom trenutku sam znao...
Kako je volim...
Pa se pitam, lutkice, kako to već tada nisi osjetila? Imala si zaljubljenog dječaka pred očima...
A takve sitnice se ipak teže propuste... Zar ne?
Eto, taj lokal je ponio jednu ljubav u anale svoje povijesti, a sada ga možda u sramežljivim intervalima posjećujemo naizmjence ona i ja. A Edit Piaf i dalje pjeva... Nekim drugim ljubavnicima...

Elysium
24.07.2004., 15:17
Pretrpjeli smo dosta toga u avionu sumnjive kompanije, ali dobro, nećemo biti nezahvalni sada pred sam kraj. Osjećam jedno lagano poniranje, ma hajde, to je već grad-odredište pred nama? Sve osluškujem, još malo pa će i kotačiće izbaciti van, ali ne vjerujem dok mi stjuardesa ne pokaže rukom kako je došlo vrijeme i za moj izlazak. No svejedno, u kojim god da smo oblacima i nadmorskim visinama, tim pakosnim turbulencijama nikad kraja. Je li to da se unezvijeri i probudi dosada ili je razlog kudikamo banalniji (ako takav postoji?), o tome neću...
Da ne zaglavim preduboko...
Na petnaesto minutnim pauzama između predavanja pošteno utopljenim u cigareti-dvije i mjerkanju pojedinih ljepotica, jedni drugi pojedinci pokušavaju ući u tvoj život i obratno, i sve to nekako pristojno i funkcionira. Dok pušim s njom, dobijem poneki čudni pogled i sve manje trpim ljubomoru u sebi čiji konci smislenosti sve češće pucaju. Možda stoga i priželjkujem konačno slijetanje?
U nekim sekvencama života potrebni su mi povremeni drhtaji, bezglavi strahovi koji, po navici, ulaze bez kucanja - potrebni su jer me drže. Bez njih bi odavno prolupao. Utopio bih se u moru sentimentalnosti po čijim bespućima, navodno, vrlo slabo kormilarim. Dajte, molim vas, u ovom oronulom čamcu kojim brodim i veterani bi bili lak plijen...
Sjećam ga se dobro tog dana, Mexica, momka koji je nekako izdaleka suosjećao ili je možda bio upoznat s nimfama ljubavnih jada, nisam ga baš pitanjima htio osluškivati tamo gdje znam da boli. Zvali smo ga Mexico, barem ja, jer bio je čovjek od putovanja, a zadnji sindrom koji smo mu mogli pripisati bio je onaj postmeksički. U zadnje vrijeme smo načuli priče, sve se šuškalo o Kairu, ali eto, zaglavio je i zadržali smo se još jedno vrijeme na zemlji podno Sjedinjenih Država. U onim gurkanjima do sjedeći položaja na dosadnim predavanjima, prikrao se Mexico iza leđa i vrlo tiho, zbog nje, prišapnuo jednu tešku, onu možda najtežu s kojom se u zadnje vrijeme suočavam.
- I stari, tko je bolji, ti ili Humphrey?
Hvala, prijatelju...
Kad eto, što je život ako povremeno ne ugledaš Gospođicu Patnju kako trči za tobom, noseći Ružu baš s tvojim imenom? Ajde, Gospođice, okani me se više, ionako mi je stol prepun uvelog cvijeća...
A što da ti kažem Mexico? Odavno me taj fićfirić Talijan prešišao. Ne mislim samo u godinama, u svemu me prešišao. U njoj...
Inače, volim Talijane...
Ali ovog, nikako...
Kako se samo drznuo pokvarenjak, tamo, iz te bogate Italije, poželjeti Jednu Koju Sam Najviše Od Svih Želio? Zar nije mogao zavesti neku zgođušnu Talijanku, neku svoju? Kud je baš uzeo djevojčicu iz Španskog? Tu malu ludicu koja mi pokloni zvijezde i oblake...
Naposljetku, stignem psovati jedino na sebe. Ispao sam kao slabo isklesan monument, pun grešaka sa svih strana i nepravilnosti na kojima nešto mlađe generacije uče. Kip koji je tako puno obećavao, od kojeg se puno očekivalo, a da bi na kraju poslužio kao otirač mnogim kritikama i nakešenim grimasama koje su redovito bile učenice onih generala poslije bitaka. Ostario sam u svojoj zanesenosti, a druge djevojke mi nisu tjerale osjećaje na ranojutarnje prozivke. Oni mudri zbore kako druge djevojke čekaju, već negdje, i kako treba podignuti glavu i uhvatiti koji pramen kose umornim pogledom. Svi smo mi mudraci za tuđa srca, ima ih već nekoliko za ovo moje drhtavo...
Ono što se dobrog u zadnje vrijeme dogodilo, a što se može izbrojiti na prste jedne ruke, stiglo je omotano u dugu kosu (kamenčić u brineta-plavoj nijansi) i slatke sitne naočale, i glavicom koja uvijek trzne kada se odlomi zrakom ime Marija. Zakucala je tek nedavno na vrata mojih poznanstava, i to više slučajno, nabasala je, eto, tog dana s dvojicom s kojima je često, ali sudbonosno uvijek onda kada ja nisam u njihovom društvu. Ali ne i tog dana. Poslije sam shvatio kako je zapravo smiješno što smo se tako kasno upoznali. Studentske prilike su nas natjerale da se konačno svi okupimo i upoznamo i da pokoji put potom zasjednem na predavanju baš pored nje, pored Marije (kojoj bi tako rado izbacio ono ˝j˝ iz imena, ali ne smijem, da se ne uvrijedi). Vrlo vjerojatno bi se nasmijala da čuje kako je toliko šareno pripomogla u tako kratkom vremenu i tih nekoliko zajedničkih razgovora koje smo imali. Probudila je (bolje da me ne pita kako) zaspali osjećaj kako još postoje žene koje čeznu za nježnim muškarcima koji nemaju potrebu podizati šake ili glas. Sve je to proizašlo iz osobne riznice iz koje sam puno više dragih kamenčića ugrabio onim nigg'a kinda look-om s maramom na glavi i opasnom košuljom, nego nježnom iskrenošću iz čije obitelji ipak, naposljetku, potječem.
Svijet je postao toliko povodljiv da mi dođe žao svih propusta iz toga proizašlih. Ispadne kako je od ključne i presudne važnosti hoću li ujutro na ulice Dubrave izaći s obrijanom glavom, ili s tamnoplavom maramom, ili ću kosu podignuti, s malo gela, i pustiti nekoliko mladih sijedi sa svake strane da ponosno pozdrave vjetar. Žene u većini slučajeva ni same ne znaju kakvog momka točno žele. Tja znam, teško je baš dobiti romantika koji se savršeno zna izražavati, a koji je i tučnjavom spreman obraniti ime voljene, te usput sasvim normalno biti kavalir pri svim plaćanjima kao da negdje postoji nepisano pravilo kako sve račune mora podmiriti muškarac.
E, moje dame, kada biste samo znale...
Ponekad i mi volimo kada nam platite piće...
Ma znam, teško je to...
U svakom slučaju, Marija je oslobodila jednog kanarinca iz svojevoljnog zatočeništva i uz tople riječi (i jedan film koji mi je dala pogledati) uprla prstom u onu nevidljivu nebesku granicu mojih mogućnosti. Neka se nasmije ako poželi, ali neki njezini pogledi su bili dostatni da razotkriju baloner kojim sam se grčevito, kao iz straha pred nemilim godišnjim dobima, zaogrnuo.
Za razliku od moje Jedine, Mariju sam mogao pitati određena pitanja...
Mariji sam mogao poturiti u ruke određene stihove...
Možda jednog dana i napišem djelo ili dva za poljubac ili dva. Priznanja književna i ostala mogu povorkom do moje adrese i nakon smrti...
Ali Zagrljaj One Koju Volim čekam prije no što mi zapale tri fenjera na ravnom krovu jednosobnog stana...
Zato, zahvaljujem Mariji, zahvaljujem za nekoliko lijepih sitnica. A dobrote i nježnosti, poput Marijinih, ne zaboravljam. Imaju već svoju stranicu u herbariju uspomena koje Srce i ja otvorimo kada nas otmu Magle Lutalice...

Elysium
25.07.2004., 00:22
Tog dana jesen je djelovala mladoliko, a svoje kapi još nije dala iz bezbojne zalediti u bijelosnježnu boju. Vjetar je na svom putovanju prema staroslavenskim državama prolazio baš našim gradom i činilo se kako je u žurbi, jer ljudi su vani dizali okovratnike njemu u pozdrav, a ruke sve dublje gurali u džepove. Mi unutra smo samo promatrali putnika u žurbi prema Istoku i tješili se u nadi kako nije odlučio ostati na nekoj od kasnih predstava mnogih ulica Zagreba.
U dvorani nije bilo hladno, da se razumijemo, uz Nju sam se tiskao više iz lopovskih pobuda. Kosu sam joj htio osjetiti, je li još mekana kao i prije? I mirise sam njene htio razasuti po svojoj odjeći, no nisu se vragolani tako lako puštali iz njenih odaja. Bilo joj je dosadno i slikala je na malom papiriću jednu sliku... Meni, nadam se? U toj silnoj ljubavi, nikada nisam stigao vidjeti njene slike, a u potkrovlju njene sobe bio sam nekoliko puta. Dođe mi žao svih oslikanih platna na čijim se bojama niti jednom nisam odmorio...
Tja dobro, više mi dođe žao nekih drugih stvari, al' ajde...
A ovu čudnu sliku, čudnih lica i očiju slikala je s kosom sitno isprepomiješanom s mojom, a rukicom nježno naslonjenom na moje bedro i tko zna s čime sve naslonjenim o moje srce. I bila je lijepa...
Situacija, slika, ona...?
Bježt'te lopovi, ne dirajte mi nijednu od te tri uspomene...
- Umorna sam.
Eh, anđele, da samo znaš...
- Sviđa mi se slika... Kako se zove?
- Zove se... Zove se ˝Gledam te.˝
Gledam te? E, moja ludice, i ja tebe gledam...
Ali nikako da te ugledam...
Sve vidim samo onog razbojnika Talijana koji se bavi tvojim srcem kao ja nekada? Vidim samo njegove ruke u tvojoj kosi, na tvojim leđima. Čudno mi je gledati dodire. I to tuđe...
Kad, donedavno sam ja crtao mape po tvojim grudima...



Jednom mi prijatelj reče kako su novci snažniji i razumljiviji od bilo koje žene. Dečko je vječni gubitnik na kladionicama, pa mu je vjerojatno dozvoljeno tako pričati.
- U redu, neke utakmice, neki rezultati nemaju smisla... Ali, barem znam zbog čega i točno kojeg para sam izgubio. A djevojke? Volio sam... Ali nikad nisam znao zbog čega sam ih gubio.
Nemam ti ja, prijatelju, što reći. I ja sam je izgubio, a još uvijek tražim krhotine objašnjenja. Pretežak je to mozaik, odustajem, moja ludice...
Eh, kada bi barem jednom mogli u poznatim prostorijama silnih brojeva i koeficijenata zaigrati u Ljubav umjesto u Novce... Imam ja momčad kojoj bih uvaljao taj Beskrajni Ulog. Ti rijetko kad gube, a za takvu stvar ni Anđeoske Postave ne bi mogle puno bolje, u to sam uvjeren. Ali, tko je još vidio budalu koja igra u Ljubav? Onda Bože, mora da sam ti već duže vrijeme beskrajno smiješan?
Kad, ostavljam te kriške srca kao da sam sultan cijelog jednog carstva...
A ustvari, sultan sam tek Nje...
Bez Koje ostah...

Lagao bih kada bih vam rekao kako sam siguran koji je to bio mjesec, ali nedavno u svakom slučaju, sjedio sam s konobarom ˝Garfielda.˝ Bili su to oni vikendi kvalifikacionih internacionalnih susreta i iz neke prijateljske atmosfere sjedio sam s njim birajući zajedno parove na kojima bismo ostavili novce. Dečko je imao kojih šest godina više od mene, ali s manjkom centimetara je bljedila ta razlika u odnosu na mene. Twingo, kako sam ga zvao, bio je obiteljski čovjek čija je žena za mene bila pravi mali misterij, nikada viđena, ali često je znao razgovarati na telefon s glasom kojeg nitko ne bi čuo, a sa ženom za koju je tvrdio kako je njegova. Mislim kako je mene u svoj vjenčani list uvjerio nadimkom kojeg mu dadoh, jer preoštre su mi bile slutnje kako bi neoženjen, privlačan muškarac sebi kupio Renault Twingo. Ali opet, nisam smio otići predaleko i preoštro, ionako to nije bio dečko za visoke i glasne turaže... Bio je to niskoturažni kavalir za male brzine i nježnosti.
Iako vječni gubitnik, bio mi je predrag da ne bi zajednički uložili novce i dan proveli u iščekivanju, mudrim doskočicama, prisnim poznavanjima nekih igrača i konstantnim maltretiranjem zaslona televizora rezultatima na teletekstu. Imali smo sedam veličanstvenih parova, kažem veličanstvenih jer bili su oni prekrasni ziceri, a s bogom danim koeficijentima. Na tih sedam parova bio sam spreman uložiti velike, ali zbilja velike novce, no Twingo je imao u planu još jedan, još samo jedan par. Lakomosti poput takvih nisu mi bile strane, i ako ćemo iskreno, baš je na radiju zasvirala (sjećam se dobro) stvar od Pink Floyda ˝Wish you were here˝ i melankolija suznih početaka me zavela i uvjerila kako je ovo jedan od onih dana...
Kada je sve moguće...
Kako je rizik još jednog para ništa spram rizika Nje...
I tako, krenusmo u traženje svoje Sreće...

Elysium
25.07.2004., 00:26
- Šarmeru (tako me zvao, nije da se hvalim), danas ne igra onaj tvoj Kamerun?
E da, to su ti dečki o kojima sam vam pričao, moji Kamerunci. Njima bi dao za odigrati utakmicu Ljubavi. Zadnji Kup Afrike došli su do finala bez primljenog pogotka. Gospodo, bez primljenog gola!! A ni u finalu protiv Senegala (ako se ne varam) nisu ga primili. Dobiše ih Kamerunci na penale.
- Što je, konačno si počeo vjerovati u snagu mojeg Kameruna?
- Ma, gadovi jedni! Oni su bogovi u toj Africi!
Nek' zabiju gol u gostima za moju ludicu, i biti će bogovi mojeg srca...
- Znam... Dečki su moja najjača uzdanica.
Bez imalo pretjerivanja... Na njima sam pokupio najveće svote novaca. Trebaju mi još za tu, tek jednu, utakmicu. Jednog dana...
- Jesu te ti crnci ikad iznevjerili?
- Jednom... Na Svjetskom Prvenstvu protiv Nijemaca. Igrač više, a gol-dva premalo.
Nasmijao se, onako kako se to prijateljski pakosno i radi, no iznenadio me detaljima. Kažem vam, prijateljstva su čokoladice bajno-čudnih pakiranja i ambalaže.
- Sjećam se... Kahn je skinuo čisti zicer u prvom poluvremenu. Da je to ušlo, Nijemci bi kupovali karte zu Hause.
Ma ajde, prisjećaj me samo. Bila su to vremena.
I onda me dokrajčio, tek tako, survao me niz liticu jednih poznatih riječi tako različitog konteksta. Zapitah se, Bože, zar je potrebno tako malo da se dotaknem Nje?
- A što kažeš da nam osmi par bude tekma Italija-Jugoslavija?
Ne spominji tu državu u obliku čizme. Predugo mi jedan Talijan gnječi njome moje srce.
- Zaboravi... Tu tekmu ne.
- Što je? Sav si problijedio. Ne voliš se kladit' kad Srbi igraju?
Ma daj, prijatelju, bio jednom Rat i prošao. Druge su mučnine u pitanju.
- Nije zbog burazera, zbilja nije.
- A kao zbog Talijana je, ne seri. Dakle, što stavljamo?
Istini za volju, bilo je vrijeme kada sam se u mašti vidio kako živim u Toskani i kako brbljam onim njihovim brzim jezikom. Ali, otkako sam saznao za Bogarta, onaj kolegij iz talijanskog kojeg sam uzeo za izborni nije više bio predmet mojih želja. Štoviše, previše sam ga zapustio, a prkos je bio prejak da bi se nanovo posvetio slatkorječivom jeziku. Previše je podsjetnika koji bole i razdiru. Eh, da mi je to sve netko rekao onog rujna kada sam ga ponosno upisivao u indeks.
- Ništa ne stavljamo. Ne želim razmišljati o toj utakmici.
- Ali Talijani igraju bez Vierria i Tottia, a dvoznak na Jugu je velik k'o kuća.
A doista je bio. Ma, da je bilo tko osim tih prokletih Talijana.
- Ali igra Bogart.
- Bogart? Tko je taj?!
Zbilja je Twingo bio začuđen, sigurno sve uvjeren kako poznaje cijelu postavu i klupu talijanske reprezentacije. Što je Twingo, nisi čuo za Bogarta? To ti je novi napadač... Za mene ubojitiji od Tottia i Vierria zajedno...
- Ma zaboravi. Imam loš predosjećaj za tu utakmicu.
- Dobro, stari... Tražit' ćemo dalje. Iako, naglašavam, mislim kako je dvoznak na Jugu čist pogodak.
Ma ajde? Čista je bila i moja ljubav pa smo se, eto, nasukali...
Možda je bio trzaj gitare pri kraju pjesme, možda dah nakon dima cigarete istovjetan onom na prozoru njenog potkrovlja, možda je bio tek jecaj koji je htio postati glasom, možda, ali u meni se prelomilo baš tamo sa zadnjim gutljajem kave i prvim dimom cigarete. Odlučio sam i tu Sudbinu uvući u posao, pa nek' bude šta bude. Igrati ću na Jugu, pa ako dobiju nek' i ja dobijem Nju...
Ako izgube...
Tja, ako izgube...
- Može, Twingo. Stavljaj dvoznak na Jugu!
- Ne kužim. A gdje je nestao predosjećaj?
Nije nestao...
Tek je rođen...
Ali mali vragolan ni ne zna koliku bol nanosi...
- Pusti sad predosjećaj. Igram u čast jednog Carstva i nekoliko tisuća Sjećanja.
- E, moj jugonostalgičaru... Šta, šest socijalističkih i dvije autonomne, i te spike?
Pa sad, ne znam za šest bivših republika, ali dvije Autonomne Pokrajine dvaju Autonomnih Srca sasvim dobro poznajem...
Ako sam nostalgičar, nazovite me Nostalgičarom Njenih Usnica...
Po toj sam osudi beskrajno kriv...
- Nije to, nisam mislio na to carstvo. Moje je nešto... vrijednije.
Ustvari, ono je jedino...
Nekako ga volim...
O bogatijem Carstvu nisam čak ni čitao...
Dan je prolazio kao lihvar, kao pakosni kralj kojem je svejedno o njegovim ljudima, nije mi davao naznake hoću li je izgubiti još prije ponoći. Ili sam je izgubio već odavno? Očaj je bio jedini suborac sa mnom u zaboravljenom rovu usred ničije zemlje, u nekoj tišini, gdje su i granate bezobrazno zaboravile na nas dvoje. Zaspao sam u hladnom i mokrom rovu, od prvog zalaska danjeg svijetla do kasnih noćnih zvijezda. Oko jedanaest me probudio mobitel i Twingo na zaslonu zelenih nijansi.
- Šarmeru, pa gdje si ti?!
- Spavam, Twingo. Spavam.
- Ma, koje spavanje! Jebote, dobili smo! Svih osam!
Dobili?! Zar je i Bogart, doista, položio svoje oružje?! Zar je Sudbina konačno umiješala svoje prste na radost i ovog malog pajaca? Napustio sam rov i Očaj i na trenutak sam ponovno bio čovjek bez traga oružja na sebi.
- I Talijani?! I Talijani su pali?!
- Pa, kažem ti! Svih osam smo pogodili! Iiiihaaa!
Koje olakšanje...
Već je poželjeh nazvati...
Da čujem u njenom glasu poraz Talijana. Da čujem jednu ljubavnu, nakon dugo čekanja...
- I s kol'ko je Juga pobijedila?!
- A jesi zapeo! K'o da je bitno, dobili smo!
Kako nije bitno? To je i Najbitnije Od Svega...
Iščekivao sam. Strepio. Čak malo i zadrhtao.
- Nisu pobijedili. Završilo je 2:2. Ali, ionako smo igrali na dvoznak!
Ma, koji dvoznak, prijatelju, pa Ljubav ne poznaje dvoznak! Ili je ili nije. Neriješeno je ono na čemu sam bio cijelo ovo vrijeme. Nek' je proklet ovaj Bogart! Ni vrit ni mimo! Upravo tako, ni vrit ni mimo...
Činilo se kako je Sudbina imala svoj dan razonode. Možda neka ironija?
Tko će ga znati...?
Ja sam samo strepio koliko sam najbolje umio...

Elysium
25.07.2004., 20:23
Pala je noć. Završila su predavanja, kao i još jedan dan s njom. Šaputanja su se nastavila u mojoj glavi, ali bila su to suluda razmišljanja, neostvariva za podijeliti s njom. Zato je pao pokoji smiješak, koji čudnovat pogled, ali tek jednosmjernog kolosijeka, pa onda često zamjetna tišina, i tako smo krali korake nekako tužni, zamišljeni, udaljeni. Možda je ova noć otvorila besramnu kajdanku i prosula note ponekih istina.
Kako je sve udaljenija od mene...
Kako je dotičem bez uzvraćene strasti...
Kako je ljubim potpuno osiromašenu mene...
- Što osjećaš prema meni? - upitala me jednom u tramvaju, u 1-nici kao stvorenoj za takva pitanja.
Bio sam smeten, pomalo lud od siline riječi koje sam imao u sebi i siline hrabrosti koje nisam imao. Jedne sam riječi skladao u sebi, a druge rečenice ispuštao na glas.
- Što osjećam? Puno toga... Malu udaljenost, pa slatku blizinu...
Sve dalje bila bi laž da ispišem, jer ničega se ne sjećam što sam govorio od snažnih drhtaja i iznenadne vrtoglavice. Valjda je tako s tijelom kada previše toga ostane neizrečeno? A i ona je, čini se, osjetila moju drhtavu naklonost?
Mislim, morala je...
Rijetko kada čovjek izreče toliko rečenica, a da ništa ne kaže...
- Jer, od tebe želim samo jedno. Da uz mene budeš potpuno svoj... Tada si tako divan.
Maco, i nas dvoje nismo zajedno? Nakon ovakvih riječi...?
Mislim...
Znam, tek se nasmijem u sebi. Jer to je jedino što mogu...
Znam što čita, znam gdje pleše, znam gdje putuje i znam koje naušnice vole njene ušne resice. No kad...
Sve je manje otkrivam...
I ne mislim pritom samo na gumbiće njenih raskošnih košulja, ne mislim ni na dva vratašca njenih slatkih poljubaca...
Mislim na Sve One Dubine koje nisam prestao voljeti...
Te neke sitnice su poput ruža na njenim usnama...
Nemoguće za uzeti bez da je ne pokupim svojima...
Gledao sam je na stanici, crne visoke čizmice, tamne hlače s bijelim okomitim prugicama, crvena košuljica s besramno dubokim izrezom, pa onda s time i bijelo pokrivalo njenih prekrasnih grudi, otmjen krem kaputić do malo iznad koljena, te divne naušnice i ambis njene duševne ljepote.
I tada sam znao...
Kako je to djevojka s kojom bih mogao starjeti...


Tramvaj je doplovio u luku. Poklonila mi je po jedan poljubac na svaki obraz, onako kako i priliči onima koji ne smiju pomaknuti usnice dva centimetra prema središtu, poput onih poljubaca koje ti uruče za primljenu diplomu. Ušla je u tramvaj, a ja sam je gledao dušom.
Na Maksimirskoj me uhvatio kaput putnika u prolazu prema Istoku, hladnim prstima je šarao obraze mojeg lica, a kožu tijela mi je zadirkivao ledenim ubodima. Mjesec je bio u svojoj prvoj četvrtini, onako polupospan, i nije mario što ga sustiže jedan smion oblak. Raskopčao sam svoj kožni kaput da se dohvatim nekih hladnoća...
Što sam joj sve darovao? Osim ljubavi...?
Pa, ne znam, našla se tu jedna crvena latica ruže, nekoliko jabuka i dvije mandarine, tri-četiri posebna kolačića, zatim jedna knjiga, jednu malenu crvenu bilježnicu umotanu u jednu od mojih najdražih marama (neka sada ubire mirise njenog divnog vrata), pa onda jednu tanku roza majicu za njen rođendan koju nikada nisam vidio na njoj (toga mi je uvijek beskrajno žao), jednog sebe u svim nijansama koje su mi poznate, i tako...
Naposljetku, ja sam je volio...
Eto, moja ludice...


Na kraju dana, kao i uvijek dok je tražim, zagledam se u noćne oblake...
I pomislim...
Anđele, s kojeg si ti oblaka meni sišla...?
I, gdje si krila krišom sakrila...?



~ the end ~

Elysium
13.08.2004., 21:49
Jednom, bilo je to davno, trebao se oformiti jedan bend. I dobro smo stajali, ako se ne varam, falio nam je samo bubnjar.
I tako..
Mene su predložili za vokal..
I ujedno za liriku..

To su još bili dani kada nisam upoznao prozu. Danas izbjegavam pisanje pjesama u širokom luku. Ne znam zašto, ali ne osjećam se dobro među stihovima.
Ali onih dvadeset i sitno pjesama koje sam napisao, vjerujući kako će taj bend konačno jednom i zasvirati, od danas planiram podijeliti s vama.
Bend nikada nije zasvirao..
A ja već dugo nisam čitao svoje stihove..

Pa, da krenemo..
(Vi ste i više nego dobrodošli)

Elysium
13.08.2004., 21:53
I have a truth untold
Taciturn and it’s made of stone
Shelters fall from the din unknown
Diminished hope that it’s not all torn

I met no man so wise
To be able to resist her eyes
They glare from far so bright
Swallowed in like a voice in night
Till dawn comes..

You tell me, oh you mighty prophet
What grief really is
She came so uninvited
She came in unswerving
And she found her home and peace

Dear Lord, where’re you now
Your lash is hard to find
I see men gnash their teeth
Fraught with sins and false relief

My feelings cringe in dark
To proud to say out loud
But the yoke is heavy and upon my soul
Rest of road I have to crawl
To you..

You tell me, oh you mighty prophet
What grief really is
She came so uninvited
She came in unswerving
And she found her home and peace

Supine are days of mine
Don’t wanna look behind
She calls me one more time
So I turn to her to sink right down
Below..

Elysium
14.08.2004., 16:51
They placed her in ground, my friend
Helped her down to an end
Into the snuggery of her own
To a place wet and cold
And my story is nearly told
For it ends right here
Down with her..


Was this how you planed, my one
The guidance of your father’s gun
Am I to depart real soon
Will you be there to welcome me
Release a smile just for me
Or I’ll miss a room
Of your grace..


They wrapped her in silk white dress
Very One of most famous “Yes”
You took all my strength to reveal
Even to you what I’m about to steel
Leave my to my suffer, dear
Don’t ask that from me
Not this night..


Withered leaves now dance for you
An Image made just for us two
Leave this dungeon while you can
You’ll be my undoing, anyway
Trust me, dear, it’s a better way
To make out for sins
That we made..


I promise I’ll find you, dear
In both of rooms I shall peer
Eager is only the wind that blows
Down with bells of morning fog
Call off your slayer dogs
I can’t do this, dear
I must go..

Rion
15.08.2004., 03:14
Elysium kaže:
I svima vama ostalima koji ste utjecali na mene...

Nema na čemu. :raspa: :hekla:

Elysium
16.08.2004., 00:07
Uncertain in love she was
Or was I mistaken her with me
At the night of fire and noise
In the crowded dreams
When I met her by the steeple
With that ribbon in her hair
She laid her burden on my shoulders
Even angels couldn’t bear
And her brittle look, it crumbled
In my hands of twisted fear
For I reached a place Forbiden
Yes, I reached a place Forbiden
And I let her slip away..


I remember way she gazed
Elusive thoughts of eyes so green
And her ghost, it never settled
Haunts me like a beast
Ever since that day of Wisdom
I tried to balance right and wrong
My excuses fell upon her
Oh, my excuses fell upon her
She couldn’t understand..


Mists have flown to some lovers
From dark alleys to my own
Desire lingered for a second
After a second she was gone
Now I see it all so clearly
As I gave a final thought
She became as poor as number
God, she became as poor as number
As I walked into a bar..

Elysium
26.08.2004., 00:18
Memories are there to haunt me on
I’m their fucken dog on a loose
Lonely nights in my bed, hues of eyes so red
Gusts forsaken like an outrages booze
So in came all the vacant questioning
On and on, on and on
I often cursed God he didn’t left me unborn

My values departed me way back
Sins became my friends in sultry hot air
It’s hard living in remorse by the sweetest sexy whores
For they only need one thing to share
Their hands embraced me, their minds wide open
On and on, on and on
Garment of a harlot and something to mourn

I drifted from home when I was ten
And I had no thoughts of coming there again
Was it the drugs or something else, I fear the demon in me dwells
It’s a struggle and I’m not winning home
I was always a scum and I’ll stay one always
On and on, on and on
Sullen was the evening when I was finally born

At the end of a day I think of her
Times when she loved her first born son
Life ended up so cruel, from dark destiny to fool
I guess now her work is done
I’m fighting weeping bridges and roaring
On and on, on and on
Not one day came without a shivering dawn

Path of obstacles and suffer is my way
And a true storm on her way to come
A game without no rules, where you question all your tools
And they look out for a winner and you know you won’t be one
Atonement floats on and convulsion follows
On and on, on and on
At least you know you’re not all alone

As a morning came I awoke afraid
And for a first time encouraged by a tear
Forsaken by myself, elation lingered on a shelf
Covered with dust of years that passed me with a leer
When I see all that I can’t help but foaming
On and on, on and on
All the shivering and trembling, they made me forlorn

There’s some kind of emptiness of love towards them all
For my father and my sister, God rest their souls
O God, my hardest regret not seeing sister when she set
Sail on to the land where even righteous fear to go
And that kind of feeling kept me going
On and on, on and on
Umbrage of hers, like mine outworn

There was something sinister about that eve
That rainy night one family was destroyed
Everyone took his own course, each one feeling his remorse
As if there was no fucken way to avoid
All the dismay after that kept on growing
On and on, on and on
Malediction or not, but in that sort of form

The night when she died, I passed out with her
And I laid right on the floor, my face towards the ground
Now I’m returning back home, more in a pilgrim’s form
And I wouldn’t like it any way around
I wish she was there to see me sprouting
On and on, on and on
Celestial sign was given, I’m coming home

Waiting for me like an inquisition
Luminary hopes were quelled long time ago
That big old ivory door, with a tale so often sore
That I fear now what awaits me, and I shiver and I crawl
All my feelings united, like a river flowing
On and on, on and on
It was so beautiful that I could see them upon


Miscreation came like rogue on front door
Her eyes for second brightened, then everything was torn
So she gently closed the door, started crying for us all
Faces locked in grimase and yet waiting to be born
Condonation was reluctant, like a string dangling
On and on, on and on
Slender was the moon after a dense, cryptic storm

Elysium
26.08.2004., 23:17
Tell me how to leave the things behind
Misery of every kind
Tell me how to make a room for something
That I never felt around..

Maybe I’m the one of rare that can’t do
Simple things while light is away
Maybe I’m the one of those who like to
Suffer along the way..

Why do we all fear to cry
Fear to cry
Why is so hard to cry
Alone
All the fears we leave behind
All the answers we are overawed
To find
All the nights of humble dreams
I await them in my room
So quiet seems

Tell me how to make my peace alone
When all of the healers are gone
Try to find a spark of light inside me
A bush that is burning on..

Maybe there’s more to life then passion
Once that dwelled so certain in tears
So show me all the rest so I could follow
Path of the one who hears..


Tell me how to speak of life out loud
Moments when I miss my crowd
Sickening feeling for those who build up
Shelters to hide in proud..

Maybe I’m not far away from them, so
Why to look at them as the blind
Apostasy looks and knolls the same from
The place you don’t wanna find..

Elysium
28.08.2004., 12:07
Can you recognize a feeling
Can you sense the coming of the rain
I never can
Always takes a part of me
Despair of rain keeps fallin’ down upon me
Keeps fallin’ endlessly
Rain is like a sin
Creepin’ in on you
Today the sky was stolen
She took her clarity of blue
Despair of rain keeps fallin’ down upon me
Keeps fallin’ endlessly


Those moments just before
Those moments always turn so cruel
Like a curse
Rushin’ into life so dark
Despair of rain keeps fallin’ down upon me
Keeps fallin’ endlessly
Breathtakin’ visions
Storms up in the sky
Today the sky was stolen
I failed, I could hear her cry
Despair of rain keeps fallin’ down upon me
Keeps fallin’ endlessly

Elysium
30.08.2004., 00:13
I met an angel along the way
Looked so tired, just like me
I recognized him differently, something eyes can’t see
They say I’m good at that, at least they say
How far can I go
Before I lose myself amongst the crowd
When do we stop marching up so proud
It all seems so endlessly shallow
Sky’s gone yellow
I felt anxiety of approaching him
So we kept walking together
In silence..



Like a flower ready to open up again
Sounds so sharp, days no longer grey
I met an angel along the way



It may have been a dream
Angels don’t exist, not for me
On more emotional phase for me, another prophecy
But he knew me so well, I was naked before him
Who’s the one I’m lying to
Some things are better to be left alone
Awakenings come at the break of dawn
On a beautiful morning I’ve been a witness
Crying forgiveness
Looking at each other, no words
With no words he drifted away
Left me wander
O yeah, I met an angel along the way..

Elysium
02.09.2004., 14:33
Night descended on a town, few people walking on
They are wearing masks and just like me they are gone
From all the smiling questions Why
And all the faces that are best forgotten
Looking,
Waiting,
For all the answers to appear beneath us all..

Like a poet thinking his words are merely toys
In this night of passion I have kneeled upon such noise
I have no word to share out loud
She took my gift never to be given
Back to,
Man who,
Loved her once in all the flurry..



And if I could
Feel the love for only one more time
I would have spread my arms like wings, just to embrace her
For it would make
This journey that I’m bound to go
Happy within of just a thought what awaits me after



Last intimidating lust written up in stormy sky
Waiting for a thunder to destroy remaining sigh
I’ve seen a sorrow looking back
Even from the eyes of innocent, but knowing
Someone’s
With me
Through this horror, trumpets howling



And if I could
Feel the love for only one more time
I would have walked out on a rain to dance with thunders
To feel it deep
Deeper then any foreign sense could go
Into the world of promises and distant wonders

Elysium
07.09.2004., 01:14
Reflection comes in quickly
Even when you think there’s nothing
Simple thing can be a trigger
Unexpected comes in knockin’
I’m afraid to look things closely
And you know you have to face it
Here and now, one more time
She stayed pretty just as always
And the night was full of voices
When I’d touch her skin so softly
In my arms..


And I yearned for days that followed
And I yearned for years that passed
I was lost and never found
In the tower of my sorrow
Like a child


Foaming night of beauty
Yet much more then name can say
Music turned on us so sore
Violins, they chose this day
For the meeting of lost souls
And I know you are the one
That stands before me
I could hear her cry, in my mind
And all the words, they stayed unspoken
There was nothing left to say
Except goodbye..


And I yearned for days that followed
And I yearned for years that passed
I was lost and never found
In the tower of my sorrow
Like a child


I like the way she trembled
Every time I’d hold her hand
And the angels from above us
And the demons who are dammed
Just as much they felt her presence
And the path that is untrodden
Must be passed, you and I
We are forsaken, lost in time
She was standin’ still in front me
I could see the angels fallin’
From the sky..

Elysium
10.09.2004., 22:58
Church bells roared out like a lash for a pray
And heavy rain descended down on track
I could hear my bones cracking under weight
Of both me and my bundle of an uncharted faith

And I wait and I wait for her voice
She ain’t coming back

It started raining like there’s no second day
Tormented child beneath canopy of hate
Outside the sounds of the sob and the cry
Angels inside me looked at me and smiled

And I wait and I wait for her voice
She ain’t coming back

Inside the chapel air was heavy to breathe
Dense from the lament that smouldered around
I could see her face like some overseer
Belligerent by blood and unfaithfull to fear

And I wait and I wait for her voice
She ain’t coming back

Diminished from the day she departed from me
I’ve searched the path long knitted with thee
I’m full of rage and I can’t keep him still
So I howl with the wolves and I curse and I shrill

And I wait and I wait for her voice
She ain’t coming back

Timid once I was, now I’m overawed
My eyes will never settle on her beauty again
River’s gone wild and I can’t reach the shore
Above all the shadows canopy changed not at all..

Elysium
15.09.2004., 23:47
It was the perfect end of autumn
For a man of broken dreams
I’m done with my journey
As well as my dreams

I took shelter from the shadows
On this cliff of peace
Through the mist of ocean fragrance
She blessed me with kiss

And the sky was pouring
Beauty on to the waves
Narrow bridge that’s behind us
Open only for slaves

And the ocean, it was ready
To play an old song
I could feel her within me
Soreness moved in along

And the river got so wild
To pass across
I’ve seen you in the room, you held
A wodden cross

She drifted from me long before
Water turned to wine
Her breasts so sweet and gentle
And no longer mine

But I was a fool to forgive her
I was a man possessed
Once blessed with her beauty
Like an echo of past

All that I’m left of her
Is a locket of the lamb
It shines bright when night falls
My lamb of the lambs

I still love her dearly
Beneath that deceptive cloak
And her hair that I’m longing
In the valley of smoke

But the river got so wild
To pass across
I’ve seen you in the room, you held
A wodden cross

It was the perfect end of autumn
For a man of broken dreams
I’m done with my journey
As well as my dreams

I took a bow towards the heaven
And those majestic sheep
I’ve dived into the ocean
With her kiss on my lips

Now the river is too wild
To pass across
I’ve seen you in the room, you held
A wodden cross

Elysium
20.09.2004., 13:32
Sometimes I just can’t help myself
Sometimes I lose my touch
One thought can change a lot
Sins of lust, or simply a woman
Everything just as much
At the sunset I saw her comin’
On dew mornin’ left me cryin’
Only in my dreams..


So don’t ever think she’s to preciuos
Don’t ever draw a line
Man, say it proudly
She’s mine
O yeah, she’s mine


Rain keeps fallin’ I’m gettin’ older
Shadows gettin’ smaller every night
I never found her
But I know that she exists
Girl of skin so white
One day will welcome life’s final chapter
One day, I’m sure, I’ll come across her
One beautiful day..

Elysium
28.09.2004., 00:17
Since we were kids
People considered us different
Had ideas of our own
Being present to the village mother’s
Constant mourn
Runnin’ through the graveyards

It was just a game
Mistake of them to seek the point
Promoted into rebels
Later recognized by local priest
As the sinful devils
Runnin’ through the graveyards

How beautiful it was
Gloomy nights when everyone’s asleep
Each grave with regret
Dancin’ through the night so dark
We liked the smell of death
Runnin’ through the graveyards

Mothers gettin’ tired
Bled to death so we could hear
Distant call of shame
Until one day I saw the gravestone
And came upon my name
Last day of us
Runnin’ through the graveyards
Runnin’ through the graveyards

-Shevchenko-
29.09.2004., 10:18
Elysium kaže:
Jadna smo mi država. Kreneš pisati o Ljubavi, a ono, zatekneš se kako koristiš riječ ˝klati.˝

zar zaista misliš da je problem u državi?

-Shevchenko-
29.09.2004., 10:31
Elysium kaže:


-Rijetko kada čovjek izreče toliko rečenica, a da ništa ne kaže...

-Što sam joj sve darovao? Osim ljubavi...?
Pa, ne znam, našla se tu jedna crvena latica ruže, nekoliko jabuka i dvije mandarine, tri-četiri posebna kolačića, zatim jedna knjiga, jednu malenu crvenu bilježnicu umotanu u jednu od mojih najdražih marama (neka sada ubire mirise njenog divnog vrata), pa onda jednu tanku roza majicu za njen rođendan koju nikada nisam vidio na njoj (toga mi je uvijek beskrajno žao), jednog sebe u svim nijansama koje su mi poznate, i tako...
Naposljetku, ja sam je volio...

Predivno. Nemoj misliti da ostalo nije divno ali ovo je naproto - predivno.

Elysium
29.09.2004., 14:01
Zar ovo moje netko i čita??
Zaista??! :)
Mislio sam kako mi moderatori tjedno samo okrenu veći broj čitanja, i da to je to..
Kad ono, iznenadim se s mjeseca na mjesec.. ;)

Doista je lijepo čuti nešto, pohvalu, pokudu, samo da nije tišina..



Pitaš me zar doista mislim da je problem u državi?
Da se razumijemo, problem Nikada nije u državi. Problem je Uvijek u pojedincima koji čine i dio su države. Koji "ginu" za nacionalne fiksideje, kojima je odraz života konstantno podgrijavanje desne strane srčane klijetke koja se odaziva i pod imenom "Uvijek Spremna Uzavrela Nacionalna Krv"
Onda kada sam pisao ovu novelu, tada je spomen i posljedica rata bila strahovito aktualna i sveprisutna. Ljudi kao da su se napajali sjećanjima i tim moćnim glagolima, poput "klati."
Spomenuo sam se u noveli nečega što me tada neizmjerno smetalo..
Ili sam upravo pogriješio što sam spomenuo..?

-Shevchenko-
29.09.2004., 14:06
Da, pogriješio si spomenuvši to, u meni se uskomešala "Uvijek Spremna Uzavrela Nacionalna Krv" i potrudit ću se da tvoje omalovažavanje nas Hrvata koji smo se borili za ovu zemlju bude kažnjeno. Protestirat ću kod moderatora. :D

Otkud ih samo izvlačiš? :)

Elysium
29.09.2004., 22:05
-Shevchenko- kaže:
Da, pogriješio si spomenuvši to, u meni se uskomešala "Uvijek Spremna Uzavrela Nacionalna Krv" i potrudit ću se da tvoje omalovažavanje nas Hrvata koji smo se borili za ovu zemlju bude kažnjeno. Protestirat ću kod moderatora. :D

Otkud ih samo izvlačiš? :)

Koga izvlačim: rečenice..? ili Hrvate Spavače, koji samo čekaju ne bi li izašli na megdan..? ili nešto treće..?

Bojim se, prijatelju, da se moja malenkost u ovakvim trenucima povlači isključivo za jednim stihom Pessoa:
"Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine.."

Elysium
04.10.2004., 17:34
I dreamt a dream, Lord
Wasn’t pretty at all
You were gone amongst us all
I’ve seen a light, Lord
Upon a city of mourn
Shining down from the great beyond
And all the prophets came
With their visions of end
They say a sign from above was sent
And all the mothers cried
And dead babies crying too
And fathers joined in for a farewell song too
I’ve seen a world, Lord

Tell me
Is this desire
For no one
I have seen to pray

I’ve seen a storm, Lord
Comin’ down upon
And all the peace died with dawn
I’ve heard a laughter, Lord
Laughter of the whores
They were dancin’ naked on the shores
I’ve seen the priests, Lord
Forsaken out they came
They were screamin’ from an agony of pain
I’ve seen it all, Lord
Both the hell and beyond
Must say that the prophets weren’t so wrong
I’ve seen a world, Lord

Tell me
Is this desire
For no one
I have seen to pray

I’ve seen You standin’ there
Lookin’ from above
Down on all your creation and love
And I’ve seen myself in there
In a role of a whore
Lyin’ naked on a kitchen floor
And the devil came to me
Lookin’ for my soul
From the distance I could see him crawl
And all the birds in sky
Finished with their flight
Red lightness turned into night
I’ve seen a world, Lord

Elysium
11.10.2004., 15:21
I’ve seen a lot of fallen angels
In the land of dying sun
At night when all the demons do come
That’s when you think the work is done

All my friends, they crossed the river
Where they vanished in the night
And all my friends, oh how they shivered
On distant shores of streaming sigh

An old man sailed through the raging water
Relentless curse of all these years
In heed he talked to me of passion
That dwells in land of pilgrims tears

I’ve seen a lot of fallen angels
In the land of dying sun
At night when all the demons do come
That’s when you think the work is done


He showed me where to cross the river
Finally to join all my friends
In front of me a road to nowhere
That all my friends already passed


Evening fog swallowed up the mountains
Peace was ready to begin with mourn
Breathing sorrow echoed through the ruins
Into the Fields of Thousand Tears

I’ve seen the gates of both the Hell and Heaven
And I know which way they chose
And the reapers from the closest valley
Kissed me off with fragrant rose

Elysium
19.10.2004., 14:22
I was good in pretending, oh those lovely tender eyes
The Virtue was Deception, it had both cheeks and the smiles
She cast a spell on me, with those lonely vacant cries

I walked out alone

I opened my window to hear the tower’s chime
But the sounds got bitter, just like everything in time
And we drank to the bottom our final cup of wine

I walked out alone

In the Sunday’s afterglow, serenity was despised
Hung on the front door, like a celebration prize
My hand reached out, I’ve been smothered in her lies

I walked out alone

So tell me, please my love
Is this the way to end
Show me my fears, my love
But don’t cry again

Grief and Devotion, to much to shad one tear
I’ve been sent out with the curses, and the grin face full of leer
She sat down on a balcony and trembled like a deer

I walked out alone

Now I’m left to drift on this open sea alone
And the children, they despise me, all my mistresses outworn
People say I’ll die in sin in the mist of velvet dawn

I walked out alone

Elysium
26.10.2004., 14:23
Life can be so simple
For me, you, all of us

Water flows in calm direction
Everything here is calm
Small and gentle in her palm
So I came here out of curiosity
I like to trust my intuition
I saw myself dyin’ in Venice
Easy as it can be
I saw myself dyin’ in Venice
Death in a form of simplicity..

Mother raised me in belief
One day I’m sure to die
I have never questioned why
Death comes quicker when I’m here
Must be something in the air
Clearness of a soon departure
Soul set sail
I saw myself dyin’ in Venice
I took a journey through the vale..

Elysium
01.11.2004., 15:30
I’m waiting for my call
My soul reaching final end
It’s unimportant how the others feel
Whether I’m dammed

I can’t apologize to no one
It just wouldn’t feel right
This world is a better place without me
My muscles hard and tight

They keep reminding me I’m alive
And I try to put my best disguise
They never heard me crying and they never will
For that’s hypocrisy of lies

I’ve never questioned the guilt
Her bases are strong and firm
One can never get use to it around
In it’s diabolic term

This prison a sad picture
Of both me and my grief
And I’m a liar when I tell you that
Oh, what a sad relief

I live beside the barrel of cordite
No one cares here if I die
My man, the truth is devilish smiling sin
Redemption is a lie

God and Devil fighting for my soul
I can feel up coming danger
When I close my eyes I can see them both
To no one I am a stranger

Ever since my life is on a dead-line
I can feel it coming up so straight
End of this highly heeded misery
All the stunning faces came out late

People despise me, hate me
I must say I don’t blame them for
When I reach out to catch a glimpse of me
Mirror reflects back a whore

That day a visitor came to me
Said he wanted me to see
In came a black man in his gown of faith
With its Bible and its Prophecy

He was talking of God and Love
But I paid no attention
I was choking in on my own blood
I was controlled by the reflection

I trough him out of the cell
Like a dog right on the street
And I lay down to enjoy my final
Premonition sleep

But the priest was still there
Standing, looking back at me
As if from all the people in this world
I was his long misguided sheep

He kept returning to me
His virtue was persistence
With him around in my prison cell
I could really feel the distance

God was so far from me
But he shared not that belief
Trying to enlight a person in his pain
He kept trying to enlight a tiff

"Someone up there is shading a tear
No on dies alone
Open yourself to me, my friend
Let me be a shepherd in your darkest of dawn"

Elysium
10.11.2004., 13:15
He couldn’t understand
I had no fear of dying
Nor of God, Devil, all the crowd up there
Sad angels crying

He could have given me absolution
Absolution from all my shame
But the essence of a sin is in my weakness
Of my being to do the same

"I don’t care if they are crying
Everybody dies alone
All my life they wanted me to feel remorse
Well fuck it, I’m outworn!

Solitude of death will be complete
There’s no need for you to pray
Solitude for me and you and all those
Behind who are to stay

God may have forgiven me
If He has He’s truly great
Too many things have happened in between
Now to embrace the faith"

Expectations of a meaning
Movements of mind sooner then a run
I hated everything in this goddamm world
For everything was without one

I looked straightly towards his eyes
Almost humanly I said “O, Father”
"To hide the grief is greatest gift for dying
For dying only and no one other"

"Good-bye father", last thing I said
"Tell me how I’m holding
I want to go in style on this beautiful dew
White wedding morning"

I left him in a hall
And walked straight up proudly
I’ve hidden myself beneath the cloak of life
And I’ve waved him so he could see me

It all ends like it was meant
In nothingness of some kind
I remembered last words of the holy man
He said “Rise above and shine”

I must admit at least before myself
I tried to figure out what he said
Hell, with all the viewers shouting out my name
I was almost proud they wanted me dead

Since my penalty was execution
I only wanted one thing on that date
To be welcomed in by a raging mass
And to be sent off with the hails of hate

Now that I see this loving crowd
Out of the happiness I closed my eyes
And the switchman did exactly the same
As I placed my hands peacefully on my thighs

LenaB.
14.11.2004., 21:46
Nebi htjela pokvariti ovaj topic, ali moram ti se obratiti s nekoliko rijeci.

Vani zima, ledeni vjetar puse, dolazim iz posla, imala sam naporan dan danas, vidla sam stvari koje nisam htjela gledati, ne danas….
Nisam kod kuce od petka, kao obicno sam ostavila svijetlo u kuhinji da gori, glupa navika, ne znam, mozda se nadam da ce doci, da ce bacit pogled na drugi kat, hocu da vidi svijetlo i poznati mu prizor. Da se sjeti….
Mislim si onda, kao obicno, glupaco, nece se prepeljat 600 kilometara samo da zaviri u tvoj prozor….i gasim svijetlo
Nakon te procedure se onda uvalim na kauc, citam, buljim u televizor ili sanjam otvorenih ociju svoj nikad ne dovrseni san. I tako to ide, vec godinama…

Nemam naviku sjest pred computer, ali evo, pogledala sam danasnje vijesti na stranici nekih njemackih novina, pregledala sam program kazalista u Münchenu zatim neku stranicu koje se vise ni ne sijecam i nekako odoh na google i bezveze sam pocela tipkat.
Slucajno, preko mnogih upisanih rijeci, koje sad necu nabrajat uletih na ovaj forum.
Kuda sad, kako se snaci? Ajde da probamo s knjizevnosti…
Koji bi sad topic otvorila??
Bez razmisljanja sam otvorila “taj koji oduzima dah” i stvarno je tako bilo. Pronasla sam se u mnogim odgovorima. Svidjalo mi se.
Nekako sam se uspijela uclaniti i evo me sad tu. Moram spomenuti da sam apsolutna neznanica u vezi computera, ali evo, uspijela sam.
Napisala sam nekoliko rijeci i sljedeci topic gdje sam se nasla je bio upravo ovaj. I nisam jos nista drugo uspijela ni pogledat, ali mislim da i necu, jer ce biti jako tesko nadmasiti ovaj.

Hocu ti se iz dna srca zahvaliti za ove rijeci koje si podijelio sa nama. Ispunio si me skroz, ne znam, neki cudan osjecaj je prevladao u meni…
Pronalazila sam sebe i svoje osjecaje u nekoliko recenica, kao da je mene netko pitao; ajde reci kako da to napisem, otvori mi se i pokazi svoje najdublje “ja”, samo sto to nikada nebi mogla na ovako divan nacin opisati.
Ovo je ocaravajuce.
Stvarno
I puno ti hvala za to


Sad mi se vrti citavo vrijeme film u glavi kako sam bas ja, bas danas, bas na ovaj forum, bas na knjizevnost i bas na tvoje teme dostigla…..
Ne znam…


Moja je teorija da se nista u zivotu ne dogadja slucajno, pa ni najobicnije, najjednostavnije stvari…….
Znam jedino da si mi veceras vratio maleni osmjeh na lice i da si me dirnuo tamo negdje duboko, duboko…
Gdje treba… a i tamo gdje ne treba….
A za sta je bilo dobro, to cu vidjeti, i reci cu ti onda.
Za sad je vrijedilo zbog ovog toplog osjecaja u meni

Mislim da cu se od danas malo cesce nalaziti ovdje i mislim da cu te poceti malo pratiti, onako sa strane, lijepo pises…




…i onda, odjednom,
na rasporedu mladeza na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je
u koje zvezde treba da se zagleda….



...i sretna sam sto razumim englezki, hvala ti i za sve one tekste.
Meni hrvatski bas i nede i ako naletis na koju greskicu, onda me korigiraj.
Ali se stvarno nadam da si bar malo mogao prokuziti sta sam ti htjela reci.
Pozdrav i to velikiiiiii

Elysium
15.11.2004., 01:17
Što da ti kažem..?
Izbacila si iz takta ovo moje Prenoćište rečenica..
Bojim se da ga više nikada neću uspjeti dovesti u red.. :)

Svatko ima svoj početak, i nadam se da ćemo te češće viđati ovdje..
A o stvarima koje se događaju s razlogom, o tome i znam ponešto. Kud sreće da i ja zalutam na nečiju Književnost, pa pronađem nečije Prenoćište, i da otplovim nekim vodama koje su rijetko kada bile bistre, a na kraju putovanja nikada bistrije..
Što se mene tiče, voliš Balaševića, i moja "diploma" ti je svečano uručena..
A ako imaš srce i zdenac osjećaja - ovdje drugačije obučenu djevojku ni ne puštaju..

Moje kronično mišljenje, i s tim će me otjerati u grob, je da nekom možeš najmanje jednom pomoći.. a potom još bezbroj puta.. doslovno, u tim znamenkama.


Kažeš 600km samo da zaviri u tvoj prozor..?
Reci mi, u kojim se mjernim jedinicama putuje do srca..?

LenaB.
15.11.2004., 17:05
Cudno, stvarno cudno kako ti je uspijelo moj mali svemir uzburkati…
Bas sam si razmisljala dal ce ovaj moj tekstic biti vrijedan odgovora. Imala sam nemirnu noc, znas.
Probudili su se neki osjecaji koji su dugo vremena bili zakljucani u najdubljem dijelu duse ili ne znam ni sama gdje. Uglavnom pojavili su se i sad su tu.
Plesu po stomaku, prave mi vrtoglavice, mjenjaju boje pred ocima, tjeraju suze da teku po obrazima.
Zasto sada? Ne znam, mozda vec odavno traze put do mene, ali je trebalo nekog da im pokaze precicu, a mozda su to bile tvoje rijeci, ne znam…
No lavina je krenula i neda se vise zaustavit


….u kojim se mjernim jedinicama putuje do srca..?…

Dugo sam razmisljala o tome.
I mislim da ni najprefriganijim geometrima nikad nije poslo za rukom da to osvoje svojim instrumentima.
A nikad ni nece.
Postoje carobnjaci, ali su rijetki, koji znaju tajni put do srca, i ne postoje nikakve mjere.
Pogled ili recenica i tu su.
Ne lomataju se po bespucima.


Jesam naporna? Dosadna? Evo zavrsiti cu jer mislim da bi s mojim nespretnim recenicama unistila duh tvoje price, pa nek jos i mnogi drugi uzivaju…..

Vrati prenocistu takt, sigurna sam da znas; tup, tup....



P.S.
Ljudi koji vole Djoleta su ljudi velikog srca...mozda malo pateticni...ali i patetika je samo put do osmjeha...makar i onog sa suzom...I to je dobro za pocetak.
:)

Elysium
16.11.2004., 00:37
LenaB. kaže:
Imala sam nemirnu noc, znas.
Znam te Princeze..
LenaB. kaže:
Probudili su se neki osjecaji koji su dugo vremena bili zakljucani u najdubljem dijelu duse ili ne znam ni sama gdje. Plesu po stomaku, prave mi vrtoglavice, mjenjaju boje pred ocima, tjeraju suze da teku po obrazima.
Kod tebe je, vidim, k'o na proštenju.. svi su pozvani i svi su se odazvali..
Pamti te trenutke.. iz njih se uči o životu. O dijelovima sebe koje ne vidiš u ogledalu, o Sjeni koja nije od onih što te prate pod noćnim reflektorima grada..


Ne brini za takt, ionako nisam u komadu znao tango izvesti bez greške.
Pjesme u engleskom molu su završile, treba mi jedan potez kista pa da sve ofarbam u novu nijansu..
Tu sam negdje..
Čekam da se ugledam na nekoj od stanica….

pathway
17.11.2004., 11:22
Elysium kaže:
Tu sam negdje..
Čekam da se ugledam na nekoj od stanica….
:)

Elysium
08.12.2004., 00:35
Priznajem, dugo me nije bilo u "mojoj kući.."
Možda se i dalje čekam na nekoj od stanica..

Priča koja slijedi nije Elysium kakvog ste navikli. Mislim da me najviše potakao Gulpa sa svojom rečenicom iznenađenja kako sam na jednom postu stavio "nedozvoljenu" riječ jebeno.
Pa eto, kao što jednom Da Kang započe misiju mog stvaranja, tako je sada Gulpa nastavlja..
A vi koji čitate, rečenice koje vam se ne svide - preskočite.
Samo zapamtite, i u vama se krije podosta onog čega možda ni niste svjesni..


nek proza započne

Elysium
08.12.2004., 00:36
Tmina noći i bjelina zimske hladnoće, valcer vječitih ljubavnika, kako su joj pričali za padine obronka jedne sanjive planine. Niti sanjivost niti valcer Sara nije pronalazila, tražeći s kreveta, kroz okno prozora, riječi s kojima su je kolegice otpravile na odmor u planine. Zavist, kako je to tumačila Sara, često spravlja zapanjujuće opise.
Kamin je blago tinjao u sobici na katu, te pružao svjetlost dovoljnu za odraz u prozoru. Raskopčala je košulju u koju se baš bila presvukla i promatrala kroz odraz stakla dojke kako izviru. Primila ih je u dlanove i stisnula.
˝Toliko o sanjivosti,˝ pomislila je Sara, ˝muškarci će izmisliti bilo kakvu sanjivost samo da ih rukama ugrabe.˝
Odavno je Sara prestala biti zanesenjak, ako je to ikada i bila, i nisu to bile priče u kojima bi se pronalazila. Vodila ju je realnost, grubo i odriješito. Navukla je na sebe blijedo plavi pulover, ostavivši košulju raskopčanom, voljela je dodir grublje tkanine na svojim bradavicama. Zagledala se još jednom kroz prozor, otpuhnula zanesenjaštvo kao pero s dlana, usput osluhnuvši kako je zazivaju imenom da siđe dolje.
Nije joj se sviđalo u prostranoj blagavaonici, vladalo je odviše porozno blagdansko raspoloženje. Sara i njezin muž ugrabili su Božić i dane do Nove godine za odmak u planine, ali sam spomen kako će Novu dočekati u društvu još dva para, na toj prokletoj sanjivoj planini, izazvao je gnušanje koje je majstorski znala čuvati u sebi. Godinama usavršavana sposobnost. Izigravati damu, svugdje i uvijek. Muž joj je bio političar u parlamentu, cijenjen i podmazan, tako da se Sara ubrzo privikla na raskošan život. Za sebe je znala čuti kako joj je najteži posao života bio u pravom trenutku i na pravom mjestu raspustiti osmijeh i sise. Pomirila se s tim kako njezinom mužu doista nije ni trebalo ništa više. Klasična ljubav bogataša i fizičke ljepote.
Isprva je Sara radila u neprofitnim organizacijama, bila gorljiva ratnica u raznim volonterskim udrugama, a za novac nije toliko marila jer uvijek ga je imala. Navikla se na pogodnosti vrlo brzo, ugled njezinog muža gradio je standard njihova života. Nekad mlada buntovnica željna uzbuđenja danas se kitila skupocijenim naušnicama bolne spoznaje kako je sputavaju društvena pravila. Ali suviše je voljela svoje haljine da bi život kakav sada ima ugrozila uzbuđenjima koje su je vodile i činile osobom u vrijeme dok je bila mlada djevojka.
Po škripavim drvenim stepenicama sišla je u blagovaonicu i ugledala cijelo društvo razasuto po kožnim naslonjačima oko masivnog, ali niskog drvenog stola. Njezin muž taman je točio vino svom kolegi i političaru iz stranke te njegovoj ženi. Drugi, nešto mlađi bračni par od Sare i njezinog muža, već se opijao snažnim crnim vinom, smješkajući se i dobacivajući Sari:
- Sara, red je na tebe!
- Red na što? - upitala je nevoljko, sjedajući pokraj svojeg muža, nehotice stavljajući ruku u muževo krilo.
- Hej, znaš ti dobro! - dosta glasno i polupijano uzvratio je mladić nasuprot Sare. - Najveća seksualna perverzija iz tvojih mladih dana!
Doista, bila je posljednja na redu. Istina, muževljevu i još nečiju totalno je prečula, odmah na početku znala je kako nisu vrijedne slušanja.
- I, molim te, - ubacila se najmlađa od svih žena - da nema veze s mužićem! - pokazivala je na njezinog muža i glasno se smijala, povukavši sve u smijeh i bodrenje.
Sara je započela svoju priču, bez prevelike euforije i posebnog naglašavanja. Ionako je to bila priča koju je više puta ispričala razno raznim osobama, a koja nije imala veze sa stvarnošću. Svaki put bi ubacila neki novi beskorisni detalj, i s vremenom se gotovo uvjerila kako se to stvarno i odigralo. A u glavi je vrtila jednu sasvim drugu priču. Jednu istinitu. I zamišljala kako bi odjekivale rečenice da ih izgovara na glas. Da je ovi ljudi slušaju. Njezinu priču. Dok je imala dvadeset i četiri. Za jednog sparnog ljeta. Jedne posebne godine Gospodnje...

Elysium
15.12.2004., 17:19
Neminovnosti koje su se tih dana kotrljale po nebu, kao da se s tim oblacima bilo nemoguće mimoići. I kao za inat, ili sudbu, Saru je zapao baš jedan pakostan, zao. Ili jednostavno predodređen. Njezin.
Srpanj je svoje zadnje dane položio u grob, a kolovoz sa sobom u hotel uz plažu donio mladi bračni par, on trideset, ona dvadeset sedam. Sara je popodnevne sate provodila baš na toj plaži, odmarajući tijelo od svih onih mjeseci u unutrašnjosti od zagušljivosti prometom i nemilosrdnosti vječitog učenja za ispite. Žudjela je za suncem, plažom, a posebice je žudjela za uzbuđenjem, nečim novim što bi bila odskočna daska u poimanju slobode.
Ideja je bila rođena gotovo u trenu. Imaginacija u nekoliko sekundi. Širenje zjenica od radosti nedopuštenog. Vidjela je mladi bračni par na ručnicima uz more. I odmah joj je bilo jasno koje je uzbuđenje što je vodi i uzdiže...
Prišla je mladoj ženi dok je bila sama, zamolila za jednu cigaretu i upitala je li odavde. Svidjelo se Sari što je strankinja, i nije joj bilo važno što je odmah potom zaboravila točno iz koje države. Nastavile su simpatičan razgovor, a svako malo Sara bi radoznalo spustila pogled na njezine grudi. Čak je i pazila da mlada strankinja obavezno osjeti kako je promatra golu.
- Sviđaju mi se - reče Sara, te pokaže pogledom na njezine grudi. - Ljepše su od mojih.
Strankinja se nasmiješila, laskalo joj je. I nije joj smetalo.
- Smijem ti namazati leđa? Izgorit ćeš - reče joj Sara, gubeći svaki smisao za sram.
Sara je strankinju više milovala doli mazala, a posebno pažljiva je bila oko ramena. Gotovo da joj je davala masažu. I osjećala ugodu. I svoju i njezinu.
- Okreni se - odvažno će Sara.
Isprva je strankinja trznula, kao da nešto želi reći, a potom se samo okrenula i udobno se smjestila. Sara je spustila mlaz mlijeka na njezin trbuh i nježno ga utrljavala. Prešla je na dojku. Stisnula ju je više puta, gledala je u svom dlanu.
- Udana sam - reče joj strankinja.
- Nema veze.
Ostale su zajedno još neko vrijeme. Pričale. Obje bile pohotne u pogledima. Kasnije se Sara upoznala i s njezinim mužem. I bila je uvjerena kako će se njezina želja ostvariti. Sve je ovo igra zavođenja, mislila je. Za ono pravo...
- Onda sutra? Negdje u ovo vrijeme? - spremala se Sara na polazak.
- A što fali Sada? - upita je strankinja.
- Ne danas. Sutra...
Nije Sara imala sve potrebno uz sebe. Željela je da sve prođe savršeno, da osjećaj bude cjelovit. I bio je... Točno dvadeset i tri sata kasnije...

Toga dana stigla je nešto ranije na plažu. Strankinja je ležala na leđima i sunčala se, kada joj se Sara pojavila iznad glave i namignula joj sa smješkom. Bila je sama, bež muža. Kako je mlada strankinja i dalje ležala, Sara ju je opkoračila i sjela joj se na trbuh, naslonivši se leđima na njezina bedra. Podigla je Sara svoju kratku suknjicu i malo jače raširila noge.
- Sviđa ti se ovako, bez gaćica?
Nije ju pustila da odgovori, nego se pridigla i zamolila:
- Daj mi ključ od sobe. Imam neke igračke... A voljela bih da sve bude iznenađenje.
Cijelo to jutro Sara je bila izrazito uzbuđena. Spavala je vrlo kratko jer je cijele noći maštala kako točno to izvesti. Bez greške. Ujutro se rano digla i pokupila sve sitnice koje su joj bile neophodne. Iz ladice, duboko sakrivene, lisice koje je kupila u jednom sexy shopu, davno, činilo joj se, plus dvije marame koje je nekoć nosila. Imala je sestru doktoricu, tako da je iz njezine sobe uzela jednu izrazito važnu stvarčicu, a iz kupaonice jednu bočicu koja će poslužiti odmah na početku. U kuhinji je birala između dužina pojedinih rekvizita, a na kraju se odšetala do stare šupe kraj kuće odakle je uzela posljednju stvar. Ključnu, za potpuni užitak...

Wall
20.12.2004., 14:44
......iz šupe je uzela ključni rekvizit...??????':eek: :eek:
baš me zanima

Elysium
24.12.2004., 01:08
sorry Wall, malo sam razvukao priču...
sada postaje "pikantno", ali možda naslutiš zašto ključni rekvizit dolazi iz šupe..
kažem, možda naslutiš..
za rješenje misterije još moraš malo pričekati ;)

Elysium
24.12.2004., 01:14
Strankinja joj je dala ključ sobe broj 27 bez razmišljanja. Sari je bilo potrebno svega nekoliko minuta da porazmjesti sve po sobi. Ostatak vremena, dok je čekala na mladi bračni par, promatrala je u ogledalu svoje crne kožne rukavice, jer ništa osim toga na sebi nije imala.
- Raskomotila sam se - rekla je, pružajući priliku strankinji i njezinom mužu za detaljni pogled svakog dijela njezina tijela.
Promatrali su je. Željeli. Muškarac se već počeo skidati. Strankinja je prišla Sari, i s dlanovima pridigla Sarine grudi.
- A meni se tvoje baš preslatke - reče strankinja.
Promatrala je Sara kako je po jednoj sisi licka strankinja, a po drugoj njezin muž. Više joj se svidjelo kako strankinja kruži jezikom po njezinoj bradavici. Kao da joj je bila uzbuđena samo jedna polovica tijela.
- Zašto nosiš rukavice? - upita je muškarac.
- Volim rukavice - odgovori Sara. - A uostalom, nužne su za danas.
Gotovo je Sara htjela zaplakati, toliko je bila sretna, jer uskoro je trebalo sve započeti. Ili je već bilo započelo?
- A što si sve imala u planu? - ponovno je zapita.
Bila je gotovo u transu, a bračni par je to povezao sa seksualnim uzbuđenjem, načinom na koji je imala uzdignutu glavu, sklopljene oči i glasom kojim je nešto mrmljala. Prišla je Sara svojoj torbici na stolu i izvadila lisice za ruke. Bljesnule su svojom srebrnom bojom kao skupocjena srebrna tabakera. Nedozvoljeno. Palilo ju je nedozvoljeno…
- Legni se na krevet i digni ruke - rekla je strankinji, putujući hladnim lisicama po njezinim bedrima. Poslušala ju je.
- Na trbuh ili na leđa? - upita umiljato.
- Na leđa. Želim da me ližeš dok ti ih stavljam na ruke.
Raširila je Sara noge i opkoračila je iznad glave, spustivši se tik iznad jezika strankinje, dopuštajući da joj razmiče usmine. Prikvačila joj je ruke za metalni dio kreveta te nastavila uzdisati pod njezinim jezikom. Tada se naglo spustila i poljubila je u usta. I nastavila je ljubiti. Mahala je guzicom, kao da daje znak njezinom mužu da s bilo čim prodre u nju. Osjetila je prst kako ritmički ulazi i izlazi. Bližilo se…Bila je sretna.
Na stoliću pored uzglavlja bile su dvije pripremljene marame. Osjećala je ud muškarca kako prodire u nju, dok je njegovoj ženi vezala maramom oči. Puštala ga je još neko vrijeme da se zabija u njezinu vaginu. Zatim ga je zaustavila i uzela mu penis u ruke, te mu naredila da i sebi zaveže oči. Gledala mu je penis. Glavić. Imala je nešto predivno u planu. Stavila ga je u usta, ništa nije željela da joj promakne. Željela je sve osjetiti kako će biti…
- A sad ga gurni u svoju ženu - reče mu Sara. - Želim gledati kako ju jebeš.
Prihvatio ju je za bedra i kao iskusni muž pronašao pravi put. Oboje su stenjali.
- Jače! - viknula je Sara. - Želim vas čuti kako se jebete!
Sara je prošetala do svoje torbice, uzela bočicu s tekućinom i razlila je po žutoj spužvi. Spužvu je uzela u jednu ruku, jedan predmet u drugu i prišla muškarcu potpuno obuzeta strašću.
- A sad slijedi nešto posebno…- reče Sara sasvim tiho. - O ovom sam tako puno maštala. Jeste spremni?
- Jesmo! Jesmo! - oboje su vikali.
Prišla je sasvim blizu muškarcu i započela…
U sobi je Sara ostala još negdje pedesetak minuta. Urlajući, u sebi, nekako skriveno, od zadovoljstva. Konačno je ostvarila nedozvoljeno…
Kada je izlazila iz sobe, sve je Sari djelovalo nestvarno. Prislonila je dlan na vrata, kao da osluškuje i prizivlje posljednji osjet njezine nedozvoljene igre. Zadovoljstvo je minulo, ali prizori su se i dalje isprepletali pred Sarinim očima. Divlji. Oslobođeni.

Elysium
04.01.2005., 00:40
- I to je najveća perverzija koju si ikada napravila u životu? - prenuo je Saru iz sanjarenja glas mladića nasuprot nje. Nije to bila priča koju je stvarno željela ispričati.
- Da - odgovori Sara vraćajući se u stvarnost. - Bojim se da sam otpočetka znala da ću vas razočarati. Nisam bila pretjerano divlja u mladosti.
Društvo se polako povuklo u sobe na katu, bilo je već poprilično kasno. Sara je ostala sama u naslonjaču, dovršavala svoj martini i trudila se ostati gluhom na dozivanje muža sa stepenica. Svjetla su se pogasila, a Sara je baš nekako željela proživjeti kraj još jednom. Njezina vječna priča samoj sebi. Riječi njezina oca naučene napamet, taj monolog o događaju kojeg je ona proživjela. Stvorila.



Te večeri Sarin otac vratio se kući kasnije no uobičajeno, unatoč prirodi njegova posla. Bio je premoren, šutljiv, izbjegavao je bilo kakav razgovor sa Sarinom majkom.
- Što je? Loš dan? - bila su gotovo standardna pitanja žene jednog inspektora.
- Odvratan slučaj. Kada mala ode van.
Podrazumijevalo se to na Sarine izlaske van s prijateljicama. A podrazumijevalo se i po općenitijoj prirodi. Sara je namjerno ubrzala cijeli proces, ugasila televizor i najavila tuširanje jer izlazi van. Gore na katu pustila je vodu da teče, sišla na stepenice, nečujno, i uhvatila mjesto s kojeg je očev glas bio potpuno razumljiv.
- Od kuda krenuti? Hm… Znaš onaj hotel, uz obalu? E pa, u sobi dvadeset i sedam dočekalo me nešto za što sam strahovao da bi me moglo dočekati prije mirovine.
Majka je šutjela. Zapravo, majka je šutjela tijekom cijele priče. Unatoč tome što je otac govorio vrlo teško i s dosta rupa između rečenica.
- Ubojstvo. Dvostruko. Neki strani mladi bračni par. U redu, čovjek bi rekao ništa novo. Ali… Oboje su bili goli. Pretpostavljamo da je ubojica općio s njima. Ženu smo našli na krevetu, raširenih nogu, ruku svezanih lisicama za gornji dio kreveta. Preko očiju imala je svezanu crnu maramu. Umrla je vjerojatno zbog gubitka krvi, grkljan joj je bio prerezan. Iz grudnog koša stršio je dugačak kuhinjski nož, zabijen točno u srce. A muškarac… Muškarac… Vjerojatno ga je ubojica prvo omamio. A potom mu sjekirom odsjekao glavu. Vrlo traljav posao, potpuni amater. Ostali su tragovi po vratu i lubanji, tek iz četvrtog pokušaja mu je odsječena glava. Glava je bila položena ženi među noge, kao da je oralno zadovoljava. S tim da mu je jezik bio odrezan, skalpelom, i stavljen ženi u vaginu. Da… I kurac mu je bio odsječen. Gurnut ženi u usta.

Muk. Oboje su ostali u tišini. Zatečeni. A Sara je držala sklopljene oči, proživljavajući svaku očevu riječ slikom u glavi. Tu noć Sara je tako strasno sve željela prepričati svojim prijateljicama, i suzdržavala se toliko nevoljko. Cijelu večer slušala je kako je još nisu vidjele tako sretnom…



Ispila je martini do kraja, protegnula se i uzdahnula, duboko. Apatijom otmjene dame. Požurila se stepenicama ne bi li muža uhvatila budnog. Imala ga je u planu zajahati. I onda, kada se najviše propinje s udom duboko zabodenim u njoj, prišapnuti molečljivo za novi džip. Već dva mjeseca mašta o džipu. A onda se sjetila dobrotvorne akcije za slijepu djecu kojoj bi se morala ozbiljno posvetiti čim prođe Nova godina. Već je bila u zaostatku. Svi ti donatori s kojima se mora osobno sastati. Cijela ju je dobrotvorna akcija užasno umarala, od trenutka kada se prihvatila tog iscrpljujućeg projekta.
Srećom, te večeri, usnula je vrlo brzo. Sa snom, doista, nikada nije imala problema.



the end

Wall
04.01.2005., 12:17
mala alatka iz šupe?!:eek: :lol: :lol:
Sharon Stone, eat your heart out!

Elysium
12.01.2005., 22:47
Slijedeća priča jedna je od kraćih..
u svega dva nastavka moći ćete proći životima dvoje ljudi. Koji su se čekali.
a ono što su dočekali, prepuštam vama da otkrijete..

priča o strasti i emocijama koje nisu bile suđene..
samo što je kraj potpuno neočekivan..
kraj kojeg samo rijetki tko od vas mogu postići u RL-u..
a sve i da možete, takvog načina se sigurno ne bi dosjetili..


prepuštam vas:
Nosila je jasmin i nespokoj

Elysium
12.01.2005., 22:49
- I večeras će biti kao i svaki put do sada? - upita je nježno, šapnuvši joj na uho.
Obradovala se kada je iza svojih leđa prepoznala šapat, iste nijanse kao i solo dionica bas gitare čijoj se melodiji prepustila u svom osamljenom separeu.
- Kako to misliš? - reče mu mazno.
Sjeo je pored nje. Gledao je.
- Peti put u pet tjedana sjedamo u isti separe, glazba je uvijek blues. Pričamo četiri-pet sati bez prestanka, a onda me ostavljaš.
Znala je kako je sasvim šturo i točno opisao zadnjih pet tjedana njezina života. Osluškivala je njegov tužan glas. Doduše, zaljubljen, ali ujedno i tužan. I znala je… Kako i svi njezini odgovori odzvanjaju jednako zaljubljeno. I jednako tužno.
- Pa, da krenemo - reče mladić zaustavivši konobara rukom. - Mlada dama će martini, meni dajte južnjačku.
- S tri leda - dovrši umjesto njega.
Zapalio je cigaretu. Nije znala je li ga povrijedila uhodanom rutinom naručivanja. Ili obradovala.
- Noćas… - tražila ga je pogledom. - …će biti drugačije.
Tjedan dana gorjela je od želje da ga ugleda, nadala se kako neće zaboraviti na srijedu. Uživala je u njegovim pričama, načinom kojim je osvajao sve kutke jednog Davno Zaboravljenog Vrta. Srijede su bile njezini dani, jedini dani kada se osjećala živom. Gorjela je. I znala je kako je šibica pri kraju…
- Hoćeš plesati? - upita je.
Ples nije bio rutina, do sada ju je osvajao riječima. Bojala se dodira. Tog istog za kojim je tako dugo žudjela. Ustala se, a on je pošao za njom na uski prostor predviđen za plesanje. Zašli su u prazan prostor. Bend je upravo svirao jednu poznatu, ako u svijetu bluesa uopće postoji ta neka Nepoznata…
- Kako se pleše na blues? - upita je, promatrajući kako su jedini koji plešu.
- Kako? - započe ona gotovo za sebe. - Staviš djevojci ruke na leđa i prisloniš je k sebi, što bliže možeš.
Svojim tijelom tako i učini.
- Mislio sam… - govorio je usporeno, kradući mirise s njezinog vrata - …kako je na blues plesati daleko teže. Od ovog.
- I je - odgovori mu djevojka. - Još ga nijednom nisam otplesala kako treba.
Sada se odvažio, ubirao je mirise njezinog vrata, sklopio je oči, ali poljubac je čuvao. Nije se usudio prekinuti ples, miris jasmina s njezinih ramena, kao ni prigušene jecaje koje je razabirao kao slijepac mirise jednog vrta kojim oduvijek htjede proći.
Zadnji zvuk se odlomi, ples stade, a ona uhom potraži davno pripravljeni kalup na njegovom vratu.
- Vodi me doma. K sebi - prošapuće dovoljno glasno da je mladić čuje.
Tada joj prisloni poljubac na rame, da nježnije nije mogao. Kao poklon za sva godišnja doba proživljena bez nje…

pathway
16.01.2005., 12:30
Elysium kaže:
Slijedeća priča jedna je od kraćih..
u svega dva nastavka moći ćete proći životima dvoje ljudi. Koji su se čekali.
a ono što su dočekali, prepuštam vama da otkrijete..

priča o strasti i emocijama koje nisu bile suđene..
samo što je kraj potpuno neočekivan..
kraj kojeg samo rijetki tko od vas mogu postići u RL-u..
a sve i da možete, takvog načina se sigurno ne bi dosjetili..


prepuštam vas:
Nosila je jasmin i nespokoj

...i? :ceka:

Elysium
25.01.2005., 20:30
Ponoć je odavno prošla, a taxi je u čast dvoje putnika klizio niz noć, kao jedrenjak luci od koje se tako davno otisnuo. Nisu pričali. Samo je ležala u njegovu naručju, sanjareći o jednoj djevojčici kojoj davno davno nadjenu ime Sreća…

- Prije nego što uđemo - zaustavio je ključ u bravi.
- Da? - upita ga.
- Renoviram stan. Prepun je kanti s bojama pa pazi gdje staješ.
Uđu unutra te upali svjetlo. Bilo mu mrsko gledati sobe u takvom neredu, pa brže bolje ugasi svjetlo.
- Bijela boja mi je oduvijek bila mrska - reče mu. - Kakve će sada boje biti zidovi?
- Jedna djevojka jedne srijede reče kako je svjetloplava idealna boja za pulover. Pa pomislih, da me bar zidovi podsjećaju na nju…
Stavila je ruku na usta, jer znala je kako će zaplakati. Iako nije htjela. Osjećala je kako je već prerasla suze, kako nemaju smisla, ne više. Prišla je k prozoru te zamagljenim očima promatrala noć i cestu podno prozora. I čim se pogled odmutio silaskom prvih suza niz padine obraza, ugleda djevojka praznu cestu i svu onu prazninu sebe koja joj probode srce. Konačno je znala kako to izreći naglas. Sasvim potiho…
- Otići ćeš, zar ne? - upita je mladić negdje iz mraka.
- Želim da učiniš dvije stvari za mene - reče mu djevojka.
- Koje?
- Da mi daš svoj broj mobitela i da odeš u svoju sobu i čekaš moj poziv.
- Otići ćeš, zar ne? - ponovno je upita.
- Da.
- Hoćeš li se ikada vratiti? - upita je, sada sasvim sjetno.
- Jednom ću doći - reče mu. - Jednom… kada Je se riješim.
- Koga?
Ali, čim ju je upitao, shvatio je kako odgovor neće dobiti. Na trenutak se izgubio iz sobe, a zatim se vratio, stao blizu nje, ne dotičući je, te joj predao papirić o ispisanim brojem.
- U svojoj sobi čekaj poziv, ok?
Kimnuo joj je, ili je barem ona to tako osjetila, te otišao u sobu bez pozdrava. Ili dodira. Ona je još malo ostala, zatim uzela najmanju kanticu sa svjetloplavom bojom te izašla.
Deset minuta kasnije, u mračnoj sobi, zazvonio je mobitel.
- Ti si? - upita mladić.
- Ja sam - reče tiho.
Čulo se kako korača. Kako jeca. Zatim je stala. Tišina.
- Odi na prozor gdje sam stajala. I pogledaj van… Oboji stan u svjetloplavu. I ne iščekuj me više srijedom u separeu…
Više je nije čuo. Mobitel je nježno prigušio svoje boje i mladić ostane u potpunom mraku. Nije palio svjetlo, te napamet pronađe put preko neuredne sobe do prozora gdje ona prije nepunih deset minuta stajaše. Zavodljiva. Prvo je potražio njezinu siluetu negdje vani, sjenu njezinog tijela pod uličnom rasvjetom i punim mjesecom koji je udarao poput glavnog reflektora. Nije ugledao ni tijelo, ni siluetu. Već velika slova svjetloplave boje ispisana preko ceste širinom koju su dopuštali uzdignuti pločnici.
HIV +
U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…



~ the end ~

Wall
26.01.2005., 07:34
..priča sa negativnim krajem! da je barem bilo obrnuto!
ja volim sretne svršetke:o
:top:

pathway
26.01.2005., 15:14
hm...u svakom slučaju...neočekivano

Elysium
05.02.2005., 22:25
Narednu priču ne treba previše najavljivati..
Već ste je imali prilike čitati, ovdje na Književnosti..
Neslavan završetak književnog natječaja na temu "Biti u ljubavi" bez glasanja, i s mnogo loše prihvaćenih kritika. Ovdje je stavljam da se ne zaboravi da je tamo bila. Da sam ne zaboravim na svoju priču.

U međuvremenu, objavljena na jednom Internet književnom časopisu..
"Nijemi raj"

Elysium
05.02.2005., 22:26
Postoje minute koje nepovratno odu, kakav god život imao. Prođu i ne osvrnu se, ni na što. O Bože, koliko trpljenja?
Taj divan čovjek crne kose sjedio je uz prozor naše spavaće sobe. Ležala sam u krevetu i promatrala mu ruke. Čeznula sam za rukama svoga muža. Koliko sam puta samo plakala, a bez ijedne suze. I bivala sve više razapeta mržnjom na samu sebe što čeznem, a znam da ću dobiti i što primam sve bez ijedne geste zahvale. A smrt me nije htjela. Nijemu utjehu pronalazila sam u spoznaji kako bih sve isto i ja učinila za njega, da nas je zadesila takva sudbina samo u izmijenjenim ulogama.
Bio je prosinac i zadnje noćne magle zamijenili su prvi snjegovi, vidjelo se jasno kako sipe pahulje i čine hrbate na limu prozora. Tako noćas diše grad. A tako smo se i upoznali, meni bijaše davno sada kada se prisjećam, na vidikovcu našeg grada, pod narančastim svjetlom ulične rasvjete u društvu malenih bijelih bogova svuda oko nas. Snijeg je bio njegovo utočište pogleda i svijet van svih svjetova. Bio je i ostao čovjek vođen ljubavlju, nedokučiv u nježnosti slika kojima se bio izražavao i onog ostavljenog neizrečenim.
I eto..
Čak ni večeras, u odrazu prozora, nisam mogla prepoznati kojim to dijelom duše voli sve ono što odavno nema…
Kojim to srcem ljubi ženu poput mene, jednako zanesen i predan…
Čini li to iz obzira? Možda iz bogobojazni? Čini li tako iz tuge ili pokore? Zašto izbjegavam riječ Ljubav?
Zar nisam bila dovoljno darivana..?

Odavno se posteljina više ne gužva, nabori su s jedne strane mrtvački točni i jednolični i isti. Kopnim, a da ni ne znam. Svjesna sam svega, a ipak me nema. Volim kao sablast, kao duh, jer drugo ni nisam.
I svaku noć je uz mene, uz moje uzglavlje, šapuće stihove, neke tako divne da poželim opet ih čuti. Pamtim neke, neke zaboravljam, neke ne čujem do kraja, a trudim se pamtiti njegove riječi. Bože, trudim se! Trudim se…
Dodiruje me po zapešću, klizi mi niz ramena, osjećam mu dah na obrazima. Svaku noć me ljubi, ali ja bih željela da vodi ljubav sa mnom. Nekad mi u krevetu dodiruje bedra, tada, u tim trenucima sam ispunjena. Čim prođe nježnost i strast ostaje gorčina, bijes što i dalje živim, tuga u čijem se beskraju gubim. Ako sam igdje živa, tada je to svijet Sjete.
Kako su grozni sati koje provodim sama sa sobom…
Godine koje me guše svojom podmuklom tišinom i usporenošću trajanja…
Ovo nije život…
Sklupčao se uz mene, njegova ruka na mom golom trbuhu. Pogled mu je negdje u mojoj kosi. Noćas plače. Dakle, i ova noć je jedna od onih koje znaju doći u naše živote.. Kako su godine prolazile, sve manje je plakao. No, i on je samo čovjek. I noćas je samo čovjek…

Prije 14 godina i dva mjeseca, točno, sestra me nazvala s kolodvora, rekla da je stigla i da će me pričekati na starom mjestu. Noć je tek navukla svoje haljine, jedino je kiša već satima stvarala čudnovatu harmoniju. Bila sam kod auta i već okrenula bravu, kada sam osjetila da ipak želim svom mužu reći to preko portafona. Ne znam.. Postoje neki trenuci u kojima smo svi zatočena ili oslobođena djeca, trenutak u kojem sam na usnicama imala rečenicu. I željela je podijeliti s jedinom osobom s kojom se takvo što moglo podijeliti. Tog dana on je bio moje sve, a u tom trenutku imala sam rečenicu za kojom sam bila tragala.
Ništa važno…
Ništa pretjerano, što bi oduzelo dah…
I ništa bitnije od toga…
I nisam mu stigla izreći tu rečenicu. Jedan taksi me poveo u vožnju, uz škripu kočnica i nedovoljnu sreću da izbjegne jedinu osobu u ulici te kišne večeri.
I još uvijek me vozi…
Još me nije ostavio…
Još mu nisam rekla da me zaustavi i vrati natrag u život.
I dalje sam nijema. I nepokretna. I bespomoćna. I žalosna…
I sve to u istom krevetu, sve ove godine. U krevetu koji je, ako izuzmemo mene, i dalje jedan raj…


Teško ga je slušati kako plače. Kada se uzdigne i izvine iznad mene, gledati ga uplakanog, razumjeti sve, znati sve, a ništa ne moći reći. Gledam ga u oči i ne razumijem shvaća li uopće da sam živa, uz njega, da ga tješim neizgovorenim riječima, da ga milujem nepokretnim rukama, da ga ljubim mrtvim usnama.
Ima li vjere u mene kao živu…
Ili kao mrtvu osobu…?
"Što je ono što sam mu htjela reći na portafon one večeri?" prisjetim se s vremena na vrijeme. I shvaćam kako svom mužu imam daleko toga divnijeg za reći.
"Sve vezano za tebe je podijeljeno.. na lijepo i ljepše."
Zar se takve rečenice uopće pamte?
Tko ih pamti?

A danas mu i dalje poklanjam…
Daleko ljepše rečenice…
A on me ne čuje

viviana
16.02.2005., 20:08
Da, trebalo je da napišem, još kad je ova priča bila objavljena za natječaj " Biti u ljubavi ", ali ne znam zašto nisam - da me duboko dirnula, i da... ah, pa ne moram baš na panou napisati kako lako zaplačem za ovakve stvari. Možda zato nisam ništa napisala, možda i zato jer jednostavno tamo nije bilo mjesta za neki tihi osvrt, bez davanja kritičke ocjene od koje se očekivalo da bude konstruktivna i "nemilosrdna", a ja sam samo željela sa par riječi uzvratiti na nešto tako lijepo napisano.
Sad, čitajući ponovo, opet isti doživljaj priče i isto osjećanje gubitka, jer uvijek je odveć onoga što želimo i volimo, a netko ode, ili ćemo taj osjećaj imati kada i sami budemo odlazili, kao što to osjeća žena koja pripovijeda u priči... pruža mi priliku da napišem ono što nisam ranije, a opet ne znam kako... jednostavno je divno napisano.

M.H.Svabica
06.03.2005., 08:37
:top: Nakon sto procitah ovdje Tvoje pripovijetke mogu jedino da kazem 'Hvala i svaka Ti cast, Elysiume!', prije svega za ove zadnje dvije, "Nijemi raj" i "Nosila je jasmin i nespokoj", koja je na mene licno ostavila najsnazniji utisak.

Elysium kaže:
[...] Čulo se kako korača. Kako jeca. Zatim je stala. Tišina.
- Odi na prozor gdje sam stajala. I pogledaj van… Oboji stan u svjetloplavu. I ne iščekuj me više srijedom u separeu…
Više je nije čuo. Mobitel je nježno prigušio svoje boje i mladić ostane u potpunom mraku. Nije palio svjetlo, te napamet pronađe put preko neuredne sobe do prozora gdje ona prije nepunih deset minuta stajaše. Zavodljiva. Prvo je potražio njezinu siluetu negdje vani, sjenu njezinog tijela pod uličnom rasvjetom i punim mjesecom koji je udarao poput glavnog reflektora. Nije ugledao ni tijelo, ni siluetu. Već velika slova svjetloplave boje ispisana preko ceste širinom koju su dopuštali uzdignuti pločnici.
HIV +
U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…


:rolleyes: Zbog neocekivanog i doista dirljivog kraja iza ove romanticne scene mozda, a mozda i zbog same tematike, zbog svega toga sto se pri citanju cita i izmedju redova... Ne znam... Ali znam da Ti je ova pripovijest odlicna... Bilo bi lijepo, Elysiume, kada bi nastavio ovu temu, kada bi nam od vremena do vremena poklonio jos po koje djelo iz Tvog izrazitoga pera...

Elysium
20.03.2005., 01:01
a svima vama koji čitate..
koji odvojite dio vremena i napišete nešto..
koji prođete kroz rečenice, bilo okrznuti ili neokrznuti..

bez vas, dio smisla bi se zagubio...

Elysium
20.03.2005., 01:02
Naredna priča spada u red onih običnih..
O muškarcu i ženi koje niti brak nije spojio onako kako ljudi očekuju.. ili se barem nadaju.
Rečenice su to o jednom sirovom suživotu. I suoćavanjem uma s onim na što nismo spremni. S bolnim istinama kako mnogočemu nismo dorasli, ako smo iskreni sami pred sobom..
O svijetu ljubavi i egoizma, onakav kakav je..

Pred vama je
"S usana ljubav neprolivena"

Elysium
20.03.2005., 01:06
Gospodin i gospođa Mihajlov ispratili su već svoju dvadeset i treću godišnjicu braka nizvodno niz život, jednako nesretnu kao i sve protekle. Gospodin Mihajlov na smrt se zaljubio u svoju ženu prvog dana kada ju je ugledao rasplakanu u parku. Sa suzama je nastavila kroz sve zajedničke godine života, nijednom s mužem ne podijelivši razlog svoga plača. Ispočetka se gospodinu Mihajlovu sviđala tako ranjiva i emocionalna i vjerovao je kako je pronašao idealnu suputnicu i majku njihove djece. Vjenčanje su imali kao iz bajke, vlastitom maštom okićene, ali djece nikada nisu imali.
Preglede je obavljala bez prisustva muža, i nakon tko zna kojeg posjeta ginekologu, mužu je skrušeno saopćila:
- Neplodnost je obavila svoje.
Gospodin i gospođa Mihajlov povukli su se u sebe, svatko na svoj način. On se zaokupio poslom i karijerom, a ona je kopnila u siromašnim razonodama. Jedne godine premještala je pokučstvo po kući, naredne dvije držalo ju je pletenje, potom rad na goblenima. No, jednoj navici ostala je vjerna još od vremena kada ju je gospodin Mihajlov tek upoznao. Skupljala je potrošene telefonske kartice. Ali, nije to bilo kolekcionarstvo, ne. Baš taj razlog ljutio je i činio razdražljivim gospodina Mihajlova iz godine u godinu. Skupljala ih je, s ceste, iz telefonskih govornica, iz smeća, i stavljala u novčanik prethodno uvijek isprobavši ima li impulsa.
Sve dok gospodin Mihajlov, u društvu jednog likera, konačno nije izgubio živce i planuo:
- Do vraga, ženo! Zašto skupljaš te proklete kartice?!
Prije no što se gospođa Mihajlov povukla u sobu i tiho zaplakala, zagledala se kroz prozor i odgovorila:
- Skupljam ih i nosim, jer uvijek sam se nadala kako je još možda ostao koji impuls da s govornice nazovem sina koji me ne voli.
Gospodin Mihajlov ostao je skamenjen na stolici. S nevjericom je u glavi vrtio istu misao te se tek nakon više od pola sata ipak odvažio do kupaonice, gdje je raskopčao hlače i u ogledalu promatrao svoj penis. SVOG izdajnika, kako je razmišljao. SVOJU neplodnost.
Satima kasnije, dok je na zajedničkom krevetu promatrao svoju ženu kako spava dubokim snom, tek tada je odložio po strani svijet razočaranosti samim sobom i sjećanja na uvijek funkcionalni penis.
Tek tada je shvatio...
Kako žena pored njega, njegova žena zadnje dvadeset i tri godine, ima sina.

Elysium
14.04.2005., 22:23
Za one koji nisu čitali zadnji interni natječaj na temu
metamorfoza..

Priča o čovjeku koji mijenja svoje rutine, ali kako..?
Ponikla je iz sjete, i sveg onog što život nosi..
Iz reakcija ljudi koji se skanjuju i krste, umjesto da šute..
I budu zahvalni..
što ih život neće odvesti, niti ih je ikada proveo tim stazama..



Gdje te sretoh, kaljavi vraže?

Elysium
14.04.2005., 22:25
Pošten sam, tako barem pričaju, bez da sam ih silio. Doduše, nisam ih ni uvjeravao u suprotno. Samo, kada me se upita zašto se nisam ponovno ženio, tada lažem. Mijenjam priče i razloge, i zbog toga one radoznale uvjeravam kako sam šaljivdžija, a sebe uvjeravam kako sam pošten. Sad, koliko poštenje ima veze s lažima i strahom, to je druga priča. Izlike su, za mene samog, izlizana forma, ali ujedno i saveznik koji niti jednom nije razočarao ili se, pak, ne odazvao na poziv.

Pijem, to je konstanta. Varijabla jedino bude dan u tjednu. A onu drugu stranu kakav jesam kada popijem muški rod ne poznaje, ako izuzmemo birtijske i komšijske priče. Znaju jedino žene, točnije jedna - moja žena. Bivša. I pokojna.


Mlatio sam je, i lagao bih kada bih rekao da to nije bila druga konstanta mog života, no opet, možda i nisam bio toliko revan dušebrižnik Jedne Gadosti. Mozak je čudna biljka kada je se dohvate šape alkohola. Pamtite izabrano, iako bih i to izabrano poslao u vražju mater jednog velikog Zaborava. Zato se i nisam ponovno ženio, nisam namjeravao strepiti pred naletima prisjećanja, a ni iščekivati još jedno jutro poput onog. Koje me obilježilo.
Kažu da se ljudi ne mogu promijeniti, da se jednom stečene navike rastaju s vama tek na Posljednjoj Stanici. Ne razumijem od kuda ljudima tolike spoznaje o smrti i događajima i zakonitostima koje uslijede nakon što duh napusti tijelo, ali ionako vrlo malo marim za ljudska trabunjanja. Ljudi se apsolutno mijenjaju, kad-tad stigne dan kada se nekoj od navika pridoda znamenit potez kista, nova nijansa na kaljavom platnu života. Mojoj tada svježe nanesenoj boji nije nedostajalo gorčine, a crna farba s početka proljeća te godine Gospodnje prekrila je sve radosne boje za koje su ipak samo zlobnici mogli reći kako su bile u manjini. Ova je, eto, bila samo toliko crna da ostale radosti nisu imale nikakve šanse ukoliko bi se ravnopravno usporedile, poredale kao stranice herbarija.

Znao sam da je loše što ženu mlatim kao pseto, ali to bi doprijelo do mene tek popodne, nakon triježnjenja i loše prospavanog jutra. Možda. Ne uvijek. Našao bih je u kuhinji, sa svježim modricama, nekada i sa sasušenom krvlju oko usana, rasječenog čela ili ruku kojima se pokušavala braniti od bitange. Stisnulo bi se ponekad sve u meni (ponekad i ne), prošla bi me neka stravična jeza, jutrima kada bih je ugledao, ali riječima niti jednom nisam tražio oprost - sram bi bio pretežak. Na prvi dodir uvijek bi zadrhtala, i to me boljelo jače no pogled na nju. Potom bih je zagrlio, pa poljubio u obraz. Uvijek bez riječi. Drugačije nisam umio, a ona drugačijeg nije poznavala. Kažu da je svaka rutina stravična, pa tako vjerojatno bijaše i ova.


Svoj život prožvakao sam bezbroj puta, uz njivu, u tišini i u društvu konja upregnutih u kola. Bijasmo poput aveti na širokoj ravnici, onako zatečeni u vremenu, neovisni o satima ili godišnjim dobima koja bi pored nas prolazila kao da ne postojimo. I komšije su s glavne ceste prestali pozdravljati dva bijela konja i gospodara im što čami i ne obraća pažnju ni na koga. Tko još pozdravlja čovjeka koji izgubi ženu od vlastite ruke? Rijedak je svat koji pomogne, a da ne razumije.
I tko onda kaže da se čovjek ne mijenja?
Promijeni se u tili čas. Jedno jutro dovoljno je da izmijeniš sebe i drugog.
Kišilo je na to prohladno jutro s početka proljeća. Častio sam komšije i oni mene, a birtija nije imala razloga da zatvara. Sve do rano ujutro, kada je i pet cigoša svirača polako posustajalo, a instrumenti bivali sve tiši. Kada sam stigao do svog plota, bijah poprilično nakresan - svježina jutra nije bila razbistrila glavu. Našao sam je kako me čeka, na stolici u kutu, s krunicom u rukama. Ne znam što me točno natjeralo da Đavlu pružim ruku; iritantnost što me čeka cijelu noć, a šuti kada dođem; ili što se moli za bestidnika poput mene; ili samo što sam popio jednu previše.. tko će ga znati?
Ili što se nije digla sa stolice odmah prvi put, čim sam je pijanim glasom potjerao u sobu?
Nisam je mlatio ništa drugačije no inače, ali s ipak dvije različitosti, sjećam se toga jako dobro. Prvo, mlatio sam je puno duže, i bijah svjestan toga cijelo vrijeme. I drugo, želio sam da traje, da je namlatim za sve od prije, da joj šakama objasnim da joj je otac bio u krivu, u teškoj zabludi, kada me na samrti pljunuo u lice. Sve i da je znala istinu, ja sam uvijek živio kao da mi ne vjeruje.

Bila je na podu, skvrčena, kada sam je prestao mlatiti otišavši u sobu. Iza podneva, kada sam se probudio i ušao u kuhinju po malo vode, našao sam je na istom mjestu, jednako skvrčenu. Komšija me zvao s ceste, govorio da ide u selo u trgovinu, jel trebam nešto, a ja stajah u kuhinji. Nad mrtvom ženom.
I još se sjećam vjenčanja..
I smješka kojeg je tada nosila oko usana..

Sentimental
13.06.2005., 18:31
Ostrašćen kakav jesi... imao bi ti materijala za blog... :)

Sad kad san konačno pročitao sve, mogu ti reći bio bi jedan od popularnijih blogera sa vrlo dobrom posjećenošću, barem onoliko koliko me godinu dana blogerske subkulture naučilo onome što prolazi, što ne. :)

Uživaj starino i memento da pišeš za sebe... :)

Elysium
13.06.2005., 19:17
je li to bio tvoj posljednji adut za navući me na Blog? :D
ili as iz rukava još nije bačen?
hvala, prijatelju..
prvenstveno što si pročitao sve.. bilo je ovdje toga podosta

blog?
ni sam ne znam što me toliko koči..

M.H.Svabica
14.06.2005., 22:25
voZdric, Elysiume... Hoce li uskoro neka nova pripovijest slijediti? Dugo vec cekam(o)... :w

Rodrigo
14.06.2005., 23:59
Nekako se sve nadam da ću stići pročitati cijeli forum tj. sve priče.
I bio sam započeo, pamtio priče koje me nisu ostavile ravnodušnim, koje su mi se svidjele. Išao sam unatag, dogurao sam tada od zadnje pa sve do negdje 4 ili 5 stranice. I onda odustao, druge me stvari okupiraše i oduzeše mi sve vrijeme.
Pa priče sa Ekrana, pa sa nedavnog skupa,... - uh, kako naći toliko vremena?
Ima dobrih priča, pogotovo na ovom forumu - samo treba uložiti trud. Ili biti redovit.

U jednom trenutku a i s obzirom da je prva stranica čovjeku najčešće pri ruci, pročitah priču "Nijemi raj". Mislio sam ne hvaliti je, sačekati da prvo pročitam sve priče od sviju, steknem potpuniji dojam i onda sve meni dobre u istom paketu nahvalim. :) Odgađam ideju...

Priča "Nijemi raj" je istog trenutka kako sam je pročitao u meni proizvela vrstu tuge koju sam što prije želio odagnati od sebe. Tko želi biti tužan? Pročitavši priču prva pomisao mi je bila, hej Elysiume - zašto si napisao takvu priču, dobra je ali je previše teška?
No, brzo sam prestao tako razmišljati i pomislio kako si zapravo uspio tu bol i emocije koje priča proizvodi s lakoćom prenijeti na mene tj. čitatelja. Zar je potrebno učiniti više da bi se zadobilo priznanje?
Nisam uspio pronaći kakve je to negativne konotacije i kritike priča ranije (natječaj?) podnijela. Da li je važno?

I zato mislim da više nije od mene pravedno da zbog stiske s vremenom u iščitavanju svih priča sa foruma odugovlačim sa pohvalom.

Čestitam - priča spada u bisere ovog foruma. :top: :top:

Sentimental
18.06.2005., 17:43
Njah. Meni svejedno. No morti ti jednog dana za vrijeme sastanka u Booksi šapnem tko ima, tko nema blog. :-)

U međuvremenu, dok sam ja zatvorio svoj, imaš nešto u mail-sandučiću. :-)

Self-portrait
30.07.2005., 22:05
Za tvoju pricu NIJEMI RAJ:top: :top: :top:
Osim sto si je lijepo; i sto mi je posebno drago ; onako : suptilno ; "zenski " napisao ; potakla me na salve promisljanja ; ideja ; filozofiranja...Tema je neiscrpna ; poigraj se jos kojiput njome ...
Ne znam jesi li citao-The body artist od Don De LILLA ; roman-pripovijetka ; prica je to o vremenu ; vremenskim razinama ; granicama zbiljnog i izmastanog...Prica je to i o samoci i prilagodbi na novo stanje ; zene nakon suprugove smrti...Pripovjedacki ; to je ustvari anti - roman ; tok svijesti ; ne znamo sto je stvarnost a sto prividjenje...ali poanta je u tome da to nije ni bitno. Da nastavljamo i dalje zivot s onim kog vise nema ; na drugaciji nacin; s drugacijim percipiranjem protjecanja vremena...
Nije lagano za citat ali preporucam ; pogotovo onima koji se bave pisanjem ; zbog majstorskog jezika ; stila ; vrela ideja...
No ; odlutah...Htjedoh reci da sam se ovog romana prisjetila nakon Elyjeve price ; ponovo ga prolistala ; pa cu izdvojit par recenica iz romana koje mi se nekako naslanjaju na pricu NIJEMI RAJ


"....Zasto ne potonuti u to ? Neka te smrt povuce . Daj smrti njezinu vlast. Zasto te ne bi smrt osobe koju volis odnijela k zasljepljujucem propadanju ? Ne znas kako voljeti one koje volis ; sve dok oni iznenada ne isceznu . Onda razumijes kako si udaljen od njihove patnje ; koliko si se cesto stedio ; samo rijetko necuvanog srca ; pletuci svoju mrezu davanja i uzimanja...................Zasto te njegova smrt ne bi odnijela u neki potpuni skandal zalosnog kidanja odjece ? Zasto bi se morala prilagoditi njegovoj smrti ? Ili joj se predati usana stisnutih od ucviljenosti ? Zasto ga napustiti kad mozes setati hodnikom ; pronalazeci nacin da ga smjestis unutar domasaja ? Utoni dublje...Idi tamo kamo te vodi................."



Elysium ; voljela bih da se tvoj stil razvija u ovakvom pravcu ; da napises sto vise prica poput NIJEMOG RAJA ; stilski ; mislim
Imas nevjerojatnu mastu ; smisao za ispricati nesto...Moja zamjerka ili prijedlog je da se oslobodis nekih domacih utjecaja i vise uronis u samog sebe ; da se inspiriras nekim provjerenim stilistima kao i poezijom (da da:B ! I poezijom )...Mislim da si presuptilan da bi gubio vrijeme na to da se dopadnes sto sirem krugu... A iz nekih stranica ovog tvog prenocista (koje mi se puno manje svidjaju ) izbija ono : najprije cu malo podic prasinu ; bit jednostavan da me uopce iscitaju ; bit slican onima koji su citani ...; malko biti PULP senzacija ; pathetic...a onda cu polako prec "na svoje "...
A nije ti to potrebno ! Jer" ono nesto" posjedujes .
Ova mala kritika je samo zbog tog sto zelim bar mrvicu utjecati na tebe u smislu da uvijek kad sjednes za komp ; kazes sebi : BICU SVOJ ; PO BILO KOJU CIJENU ! NISAM VISESTRUKA LICNOST !:D
JA SAM JEDAN JEDINI !
I CITAJ CITAJ CITAJ ! :W

Svjetlosna
04.08.2005., 20:39
Divno, divno....jako divno!!!!

Pročitala sam tvoju prvu priču, oprosti ali neznam da li si joj dao naslov...zapravo nisam čitala, već je tekla u mene sama :)
Znaš, u tvojim riječima postoji senzibilitet koji je u stanju oslikavati stvari na način da ih sam duh prepoznaje....tako to izgleda kad je netko u stanju svoju dušu i misli rasprostrti po papiru, i još to uobličiti kronološki upotrebljavajući pregršt lijepih riječi oslikavajući prizore kao što to slikari čine, tako da sve maske padnu, i ostanemo ogoljeni pred licem nas samih....
Predivan je osjećaj naći se u drugom...nekom drugom licu, nekim drugim ljubavima, nekoj sjeti i naravno radosti, strjepiti zajedno s tobom.
Zato piši...nikad nemoj prestati jer to divno činiš!

P.S. Priču sam poslala svima onima za koje sam mislila da će ih dirnuti kao što je uspjela mene...nadam se da je to ok...
:D

brezovka
07.08.2005., 11:47
Ovo do danas nisam vidjela.Žao mi je.Naravno da ću se pridružiti čitanjem.

brezovka
07.08.2005., 20:01
Elysium,nije mi žao vremena koje sam utrošila na čitanje tvoje prve priče.
I neće mi biti žao,jer je namjeravam ponovo pročitati.
Vidiš na to me tjera bogatstvo tvoje riječi...
Javit ću se kad je opet pročitam.

brezovka
31.08.2005., 23:23
Evo sad sam završila sa čitanjem.Nije moglo brže.Dosta sam riječi htjela usvojiti.
Neću napisati frazu,pa makar bila i moja...:)

Patnja zna kako se piše..iskrenost i bogatstvo duha.
Kad se sve to pomiješa dobiju se ovako složene riječi,koje se malo poigravaju,pa stanu čudeći se,a onda se odjednom,bez upozorenja strmoglave u skrivenu,zadnju odaju duše.


Eh,i zaduže me, da im se opet vratim,možda i vraćam.

Kluna
16.10.2005., 22:24
Ovu priču sam pročitala.. pa, pre jedno dve nedelje možda i vrtela mi se u glavi, dok se nisam skrasila i ispreletala forumom da je nađem. Da, kraj jeste neočekivan, ali nije mi cilj da ponavljam druge, već misao zašto to - zašto baš TO? Šta te je navelo na takav kraj? Jel te inspirisalo nešto što si čuo o tome ili si imao priču ali ne i kraj, pa si izabrao nešto snažno?

Imam duboki strah, ha, svi ga zapravo imamo, ali mi prelazi u granice taboo-a kad je o tome reč. Svaka pomisao na to podseti me na scenu iz filma Gia - kada majka sedi kraj njenog bolničkog kreveta i vidi prolivanje krvi, pridigne je... a deo nje ostane..
Užasnuta sam.
Začuđena izborom.
I baš plava boja... (zašto ne crvena?) :)

Elysium
19.03.2006., 14:17
Dugo me nije bilo..
za razliku od gazde, Prenoćište je zamrlo

pa ipak, jedan ne tako davni natječaj stvorio je ovu priču
kao i svaki poticaj, za ovaj barem nije nedostajalo inspiracije
bila je tu
inspiracija

Elysium
19.03.2006., 14:18
Daleko je miris zapaljenih svijeća




Da se zapita, ni sam ne bi znao koliko dugo na tom mjestu stajaše. Negdje sa zorom se prvi put mimoiđe s mislima koje ga sada opet pozvaše na red. Mjesto, maleni gradić, živješe svojim životom negdje iza leđa mladića, tiho i privatno, a opet s njim tijesno povezano. Točnije, i ovaj dolazak na osamljeni greben trebaše reći koliko će njegova povezanost s ovim mjestom doista biti ili će se rastati, bez zagrljaja ili stiska ruke, uz "sretan put i lijep život, dobri čovječe."
Što ga sudba takva snađe ili da je upravo pozdravi uz osmijeh?, razmišljaše mladić, kupan bojama mora i mirisom uzdignuta vala. Što/tko bješe on? Tek mladić, što god drugi bi rekli. Godine ga maziše, Zavjet buđaše nemir.
"O Bože, Zavjet.. Ne zazivam Ti ime uzalud. Čuvaj me u nemiru. Izdiži iz dvojbe" promišljaše molitvom poluglasno. Stajaše tako mladić na grebenu praznom, a mirovaše i duh njegov pred odlukom teškom. Dati Zavjet, tako svemoćan i svet ili ostati ondje gdje nemiran već jest, a ipak u nadi?



Sjećao se oca svoga kako ga je otpravljao u ovo mjesto, uz malo riječi i znamenite poglede kojima je darivao sina tek kad ovaj ne bi gledao. Preteško je to bilo, kud još da se riječi upuste u tešku maglu nejasnosti, u harmoniju koju glas narušava čim se pokrene? Majka je, ionako, plakala te dane, svjesna dobrote koju odluka sina njezina je krila, a još svjesnija svoje sebičnosti koju od sebe tjerala je - ali baš nijednom dovoljno snažno. Morila je mladića, onomad, žalost njegove majke i tišina oca, kao da je želja da stupi u službu Božju loš čin nepromišljena duha. I prijatelji su se bili zgrozili nad odlukom, sjećao se razgovora, sa svakim od njih šestero.



"A bilo je tako nedavno" razmišljaše sada o tome, ali njihovim očima. Duhom drugačijim, ali očima istim. Umiriše se vali moru pruživši mistiku mirnoće, avetske i varljive; koče već svojim putem pođoše, s mrežama još polegnutim jer kasnije će biti čas - kada bacaju se u dubinu, u nadi ali i u brizi. Bez ulova bijedna je sudbina ribara, pa tako svako isplovljavanje iz luke nosi boru straha i drhtaj oko usana. A svak svoj drhtaj nosi..
"A što sam ja no posrnuli ribar, moreplovac duše grešne, što u Božjem utočištu smiraja ne nalazi? Je li moja mladost izlika ili pravi ispit pred očima Boga moga? Daruj mi, moj Blagi Prijatelju, spokoj čisti i um razborit, da ne lutam zemljom stranom, nit' putovima koji mi namijenjeni nisu…"
Galebi se okupiše na hridi nedaleko mladića, a pjesma glasanja njihova ne naruši pjev molitve kojoj mlad čovjek se preda u potrazi za sobom. Bijaše mu bolno, svaki put, kad dotaknuo bi umom mjesto unutar sebe gdje osjećaše da žudi snažnije za ženom jednom i njenim očima, no za Bogom koji mu bijaše sve i ništa osim svega; prije no što mu srce ne upozna i jedan drugačiji život, ništa siromašniji od onog za kojeg mišljaše kako je jedini.
Razotkriven, uplašen, gledaše u daljinu, tražeći na pučini i na obzoru znamen maleni da izdajica Boga svoga nije, samo zato jer jedna žena utječe i mijenja Zavjet za koji, otkako zna za se, osjećaše da je jedini i njegovu životu namijenjen.
"Što znači pristupiti Bogu? Što znači voljeti Boga? Što znači Zavjet dan za Njega i u ime Njegovo?", ooo, koliko ga sluđivahu misli što kotiše se jedna za drugom.



Kada je stigao na otok, ne tako davno, u mirno i spokojno mjesto kamenom podignuto, zelenilom okruženo, a morem opasano, nije ni slutio što sve čeka na njegovu dušu. Otac ga je ostavio kod pristaništa, puštajući da trajekt, okupan bojom sumornog i ne rječitog stranca, odnese sina njegovog u mjesto daleko i strano. Ne imenom, već odlukom koja je majku i oca ostavila zatečenima. Dok je gledao oca s vrha palube kako se umanjuje i nestaje, znao je točno od čega su bježale misli poznatog bradatog čovjeka, onako ukopanog s pogledom uprtim u trajekt.
"Odlazi i obitelj ostavlja, a da svoju stvarat' ne misli", mogao se zakleti da je otac upravo tako bio razmišljao.
Bili su to tužni dani u domu njegovu kada je obznanio da svećenikom se osjeća. Nije mladić tražio razumijevanje, poznavao je svoje roditelje, ali toliku tugu nije očekivao. Pobožni su mu bili roditelji i pretpostavljao je kako s vremenom duh će im se umiriti, ali svakim jutrom bivalo je sve teže gledati ih i osjećati očevu šutnju i majčine bolne molbe. Pa je, stoga, tada na trajektu mladić proživljavao stanovito olakšanje što otišao je iz okružja šutnje i razočaranja. Bilo mu je teško pri srcu što je s takvim mislima odlazio s ognjišta svoga, ali do tog očaja od obiteljskog suživota nije došlo njegovom krivicom, tješio je bio i uvjeravao savjest svoju. Nije se utješio, ni onda pa nijednog narednog dana. I tek kad dijelom smirio je nemir, a dane svoje posvetio Bogu, molitvi i predanju - Zavjet kojim je bio posvećen i obuzet razbaštinila je jedne noći djevojka blijede puti. U kasne sate došla je na ispovijed, župnika nije bilo; čuo je potom kako od časne Klare onda traži tek nekoga za razgovor. Časna sestra Klara bila je dobra i pravična osoba, ali pred ponoć gotovo uvijek umorna i pospana. Katkad noć, znao je mladić često razmišljati, donese i grijeh i ljepotu umotano u jedno. Spustio se mladić, tada božji čovjek, da pomogne ženskom glasu koji tražio je pomoć. Spustio se mladić i poveo djevojku u kuhinju kao božji čovjek u neznanju da grijeh se zakotrljao.
Čvrsto je mladić vjerovao da svakom srijedom u sedam uvečer uzdiže dušu jedne djevojke; nije znao da djevojka ljubi i zaljubljuje se. Mjesecima kasnije, kada prvi put dodirnula ga je, znao je samo da je taj dodir priželjkivao.
- Sagriješih - reče joj mladić nedugo nakon dodira.
- Nadam se zbog mene - uzvrati mu tiho, ali spremno. - Jer, ja već mjesecima griješim, nikad sretnija.


Eh, te muke dana koji uslijediše. Skoro dva mjeseca koji su prolazili da sporije nisu mogli. Isprva je mladić izmišljao razloge i poslove zbog kojih srijedama više nije mogao primati djevojku. Bijedne su bile isprike kojima je izražavao svoju spriječenost, osjećao je i sam preko župnog telefona kako glas djevojke pogađa prave razloge. A on sam je nijekao. I nju, i točnost svega što govori, i samog sebe. Sve je pripisivao samo mahnitoj sluđenosti trenutka koji će proći, evo samo što nije; i onom razdoblju koje će neminovno stići, a koje će pokazati kako Bog je i služba božja ono što samo na trenutak je poljuljano bilo, zbog đavla koji nikada ne miruje.
Sve do dana kada odlučio je dušu svoju staviti na kušnju (osjećao je kako su ga molitve tih dana osnažile i za najveće borbe, a kamoli ne za slabost prema jednoj ženi - pred kojom je sada osjećao da slabosti više nema) i pozvati djevojku da mu se pridruži na šetnji uz stazu kojom je volio koračati. Namjera mu je bila za svagda raskrstiti s pojmom žudnje prema putenom i odveć svjetovnom; dušu svoju osvijetliti mirom i opravdanom mišlju kako žena i ovozemaljska ljubav jest za ljude, ali ne i za njega. Ta, on je bio čovjek koji je vrlo jasno čuo glas i poziv božji, sumnji u bliskost i povezanost s Njim nije bilo - tek test i kušnja samog đavla koji vrši dužnost svoju, revno i predano. I šetnja je bila takva; djevojka je bila presretna što ga nakon gotovo tri tjedna konačno vidi, puno je pričala, na mahove i nesuvislo, a mladić je gospodario rečenicama, smiren i odriješit, a ipak ne hladan ili grub. Svaki njezin pokušaj topline nailazio bi na zid mladićevih rečenica o njegovom božjem poslanju, Zavjetu kojem se čvrsto i bez pogovora odlučio predati. Svaki jecaj djevojke ušutkavao bi spomen ljubavi prema Bogu. Svaki susret očiju i nadanja djevojke kako će ga svojim pogledom uvjeriti da griješi u svom odabiru, završavala bi nemogućnošću da u tome i uspije.
Mladiću je bilo teško što nanosi bol srcu jedne djevojke, no ipak, bio je zadovoljan što čvrst mu je karakter, a misao duboka, kao božjom rukom vođena; što se uvjerio kako je bilo pametno pozvati djevojku u šetnju, ne izbjegavati je više, jer time samo, osjećao je, upire put nečastivom. Ovako joj je razjasnio koji je njegov put, a odluka da mu je konačna. Šetalo se, tako, dvoje mladih ljudi, svak duboko zaljubljen, a nepotpunost i jedinstvo zemaljskog izmicalo im je, kao što barka izmiče potpunom mirovanju. I tamo, u mjesečevoj sjeni zadnjeg bora odigrala se sudba. Djevojka je zaplakala, bez da je mladić primijetio žalost njenih očiju, prošla mu dlanom po obrazu, udaljavajući se tijelom od njega. A on, koji je stajao i znao kako će s tog mjesta djevojka dalje nastaviti šetnju sama, učini nešto što oboma bilo je jednako neshvatljivo - njenu ruku koja je spala s obraza uhvatio je svojom te je potegnuo tako snažno da se u tren oka našla tik pred njim, obraz uz obraz. Mladić nije govorio, kao ni djevojka, ali snebivao se nad dodirom kojeg je počinio. Zašto mu je u zagrljaju kad Bogu se predao, njegov se um mučio.
"Tren prije bijah božji, a gledaj me sada", morio se savješću.
Tu noć prvi put je poljubio djevojku blijede puti.
Tu noć prvi put je poljubio djevojku uopće.

Elysium
19.03.2006., 14:21
~ (2) ~



Dane nakon ćutio je kao da se svo breme svijeta nakalemilo na njegova leđa. Pred Bogom se gledao kao otrcani grešnik, nedostojan dah da vuče. Pred djevojkom se osjećao, pak, kao živ čovjek. Nije znao što će ljudi pričati, no oni uglavnom nemaju ništa dobrog i lijepog za reći. Ni roditeljima nije znao kako pred oči izaći; hoće li ga prihvatiti ili će ih još dublje razočarati, jer ni svojoj vjeri i čvrstoj odluci nije znao ostati predan. Noću je mladić ležao u krevetu, onemoćao, tužan što nikome ne može pohrliti u zagrljaj, osim djevojci, koja i uz najnježnije i najljubavnije riječi nije uspijevala istjerati grešnu ćud koja se klatila nad mladićem i sjekla kožu njegovu. Mladić bješe razapet, kivan i nesretan što nikome ne donosi dobro. Htjede da bježi, ali kuda pobjeći; Bog sve vidi, svugdje jednako je prisutan, kao i muka mladićeva koja i u dalekoj i stranoj zemlji jednako reže kao i na ovom otoku gdje je srce, umjesto kod Boga, jače udaralo u naručju jedne djevojke.
Knjige što ih je ponio sa sobom nisu ga više smirivale, priča o jednom svecu što prije ga je nadahnjivala i služila kao putokaz sada bila mu je strana; Biblija koju je držao uz uzglavlje više noću nije počivala u mladićevim rukama, a svakodnevne molitve su se prorijedile - osjećao je kako huli Boga, da licemjerno izgovara riječi kojima više nije bio brat, već stranac. I plakao je s križem u ruci; plakao za danima kada mislio je da zna tko jest.



~ ……….. ~


I tako mladić stajaše na svojoj hridi, a po bolovima u nogama i suncu koje prošlo je svoj zenit osjećaše da vrijeme i minute nekad i nisu u službi dobrog pastira. Razdiraše ga Zavjet što da ga pred Bogom u svojoj samoći, onih dana kada bijaše svoj. A danas, evo, muči muku s križem što ga stavi sebi oko vrata, nemoćan pred Bogom, a još slabiji pred ženom. I razmišljaše o tom istom Zavjetu, je li pravi i nije li kasno da se od njeg' odvrati. Da prigrli jedan drugi Zavjet, Bogu valjda jednako mio, ako je od srca čista i duha pravednog.
"Bože sveti, daj da srcem ljubim srce kojem težim. Ako Tvoj sam, učini me jakim. Ako njen sam, učini me još jačim."
I moljaše se mladić Bogu svome, zatvorenih očiju i duhom usmjerenim nebesima, da prosvijetli ga Otac njegov - Onaj kojem nijedno pitanje bez odgovora nije, nit' dvojba bez rješenja.
Ništa se ne događa u magnovenju, a opet, sve se upravo tada i tako događa. Osjeti da je blizu, da mu Bog govori, a on da krivo osluškuje; i promotri more, ima li ono što za reći; gledaše i valove, no premali mu bijahu da prenesu poruku; i povjetarac u kosi ili na licu očekivaše, ne bi li mu vjetar božju milost donio. Sve oko mladića bijaše bez odgovora, no molitvom se zato zaodjenu još jače, baš kao što prije tjedan dana odluči da post produži na još jednu sedmicu.
Možda Bog je baš u magnovenju, možda se ljepota otkucaja srca za života upravo tako tka, jer ništa ne stiže, a da trenutkom nije ovjenčano. Kao što ni slučaj nije slučaj, osim ako se takvim ne nazove.
"Koji Zavjet si mi namijenio, Bože moj i utočište moje? Koji Zavjet zapisan je na Nebu, a da moje ime nosi?" reče te raspusti usnicama molitvu Oca njegova.
I izmoli. I pristigne čas. I ljubav božja.
Otvori mladić oči i ugleda more, ljeskavo i osunčano. I prođe ga misao, jednom pročitana, jednom od djevojke kroz šapat izrečena..
"Poljubac je susret najljepši na svijetu."
Osmjehnu se mladić, pruži ruke, sretan što Bog ga ljubi, što Zavjet svoj pronađe u Njemu i uz pomoć snage Njegove. I sazna mladić koja nota sviraše u njegovoj duši, čas prije no što sjena pored njega progovori glasom ljupkijim od svega..

- Oče.. - zasta djevojka. - Sagriješih bludno.
A vjetar nejak puhnu, pomaknuvši mu crni habit oko nogu, kao da pleše na muziku koja se ne čuje; i štola mu se dignu uvis, zatreperi kao plamen svijeće.



- Bog sluša - reče čovjek s kolarom oko vrata.
- Lako za Boga, On već zna - odgovori djevojka. - Drugi ne znaju.
I probode ga, ali ništa ne reče. Osta stajati s pogledom uprtim na pučinu, a djevojku pusti da stane tik uz njegov desni bok, ponovno ne pustivši glasa.
- Poželjeh muškarca kojeg ne smijem - nastavi djevojka. - Da grijeh bude veći, i volim ga.
- Nije grijeh voljeti muškarca - odgovori čovjek u crnom, kao da sebi objašnjava jednu priču.
- Nije. Ali s ovim jest.
- Zašto? Oženjen je? - upita svećenik kao da nastavlja igru, kao da čeka određene riječi.
- Je, oženjen je. Za Boga je oženjen - reče prkosno, a opet s toliko ljubavi u glasu.
Oboje na tren ušutiše, djevojka se osvrnu, nešto promrmlja za sebe pa reče:
- Evo, ljudi prolaze. Sigurno već pričaju i spletkare.
- Pa, imaju o čemu - odgovori.
- Ma, o čemu imaju? O svećeniku koji dvaput dodirnuo je ženu i jednom je poljubio?
- Sasvim dovoljno.
- Ma, dragi moj, - zausti djevojka, a svećeniku od tih milih riječi sve srsi prošli niz leđa -da tako pričaju, srca bi im bila takva da bi ispovijedi postale suvišne.
- Grešan sam - reče joj. - Ne mogu nit' smijem ovako. Razmišljao sam o nama i što mi je činit'.
Ne usudi se djevojka više ništa zapitati, bojaše se što bi mogla čuti. Zadrhti, ali ne od povjetarca koji stizaše sa sjevera.
- Uredio sam neke stvari. Na hrid sam došao samo da potvrdim sumnje ili da odagnam nemir.
Nije znala što za nju bolje je, pa sad još jače zadrhti, kao da je studen, a ne proljeće u svitanju.
- Govorim o Zavjetu, mila - reče te glavu okrene i pogleda je, a djevojci sva rumen udari u lice.
I bijaše mu lijepa, kao da ljepša ne umije biti.
- Svaki čovjek ima svoje Zavjete - nastavi. - Za mene postoje samo dva i oba su ljubavna. A skupa ne idu.
- I ja sam razmišljala - započe djevojka, jer strahovaše nad riječima za koje bijaše uvjerena da će upravo čuti od čovjeka kojeg ljubljaše. - Bolje da odem, jer paklene ću muke priskrbit i tebi i sebi.
- Kud bi išla? - iznenađeno će svećenik.
- Imam rodicu u Zagrebu, uzet će me pod svoje. Maknut ću se s otoka, vidjet svijeta. A i tebe ću spasit nemira. Kad se dvoje ljudi vidjet ne može, lakše dani prođu dok uspomene ne zamru.
- Ne misliš tako - zausti mladić u crnom.
- Jalovo mi to što mislim il' ne mislim, kad gledam čovjeka pred kojim mi srce i diše i umire.
I mladiću posta teško oko srca kad začu kakve riječi govori o njemu. Krenu rukama da je zagrli i umiri, ali zasta.. zbog svega onog nebitnog. I ovaj put se zasrami pred Bogom, što donedavno u tom istom vidio je svoju snagu.
Prva se koča vraćaše u luku, polako klizivši po pučini; sigurno uloviše dovoljno - tako je barem bilo ljepše za razmišljati, no pretpostaviti da neka ih je nedaća snašla. Mirno bijaše, osim vjetra što plesaše uokolo. Zvuk trube se odlomi, a svećenik mahnu i dignu ruku u znak blagoslova ribara.
- Ostani - reče joj tiho, kao isposnik nade.
- A Bog? Što će Bog reći? - upita ga.
- Razumjet će.
Nasmiješi se djevojka na te riječi, toplo i mazno, ali osjeti i gorak okus te odvrati pogled.
- Volim i žudim, - reče mu - ali na grijeh neću da te navodim. Takvu sebičnost si ne bi oprostila.
- Nema grijeha jednom kad se čovjek odluči - odgovori. - Zavjet mijenjam, ali Bog će razumjet. I blagoslovit.
Djevojka se namršti, osjećajući kako njen ljubljeni priča odveć u zagonetkama, a bijaše uplašena da pita ga izravno; pa trpješe u neznanju pazeći da ne pokvari trenutak nekom nepromišljenom riječju.
- A ljudi? Pričat će o nama - zausti djevojka. - A Bog? Što kad jednom osjetiš da si krivo odabrao, a sve zbog slabosti prema jednoj ženi?
- Neću se tako osjećat.
- 'Oćeš. I onda ćeš se kajat.
- Jel' se ti bojiš ljudi il' mene? - zapita je uplašeno.
- Bojim se.. - zasta s odgovorom. - Ljudi i Boga. Njih se bojim.
Pa nanovo ušutiše.
- Ljudi su zli i vide samo ono što im se prohtje - nastavi djevojka. - A Bog, On sve vidi. Zapravo, to je jedino dobro, jer onda i ljubav vidi, ako slijep nije. Ali ljudi ne vide nit' razumiju, a njih se plašit treba.
Pomisli mladić na roditelje svoje, što će reći jednom kada čuju; pomisli na djevojku i na život uz nju; pomisli na mjesto gdje priča i govorkanja neće biti - i u času osjeti da beskrajno je živ i da ljubi.
Magnovenje.. Na jednom otoku. Uz jednu ženu. Pred Bogom stvoriteljem.
- Da sutra možeš bit' sretna sa mnom, bi li htjela da tako već od sutra bude?
- Više od svega - odgovori mu, ponosito.

Mladić spusti ruku uz tijelo i kao nakon više godina žudnje dotakne ruku djevojke, jedva osjetno. Jedva im se prsti dodirnuše, tolika im ljubav bješe.
- Daleko je sutra - prošapuće mladić.
- Je, mili moj, daleko je…




~ the end ~

smallnumber8
18.04.2006., 20:45
~ (2) ~


~ the end ~

Svaka čast Elysium, svaka čast...

I komentaru LeneB...


…i onda, odjednom,
po rasporedu mladeza na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je
u koje zvezde treba da se zagledam….

Svjetlosna
18.04.2006., 23:45
Divno te je čitati opet....
Zadivljuje me koliko ljepote i profinjenosti, misaone snage i emotivnog naboja uspiješ izbalansirati sa jednostavnošću i skromnošću pojedinih detalja.
Divno...

Self-portrait
25.04.2006., 16:37
Lijepo, Ely . :) Posebno mi se svidio drugi dio u kojem je kompozicija pazljivo razradjena . Unutarnja podvojenost, razdiranja... Neki dijelovi , neke recenice, mogu i stajat sami za sebe (poput otoka) ; u sto nisam ni sumnjala
Svidja mi se sto se drzis svog stila (bez obzira na "komercijalan", masovan ukus) ; volim onaj feeling koji je postignut ponesto arhaicnim jezicnim stilom, bravurama...Stilski si " izbrusen ", suptilan, emotivan, mastovit...:top: :top:
A da sve ne ostane samo na pohvalama (jer ipak ces se ti zasigurno jos razvijati...) mozda jedna smjernica (subjektivno je, dakako) : razmasi jos vise mastu i likove ucini strastvenijima ! Znam da se doima suludo, kontradiktorno, spajati suptilnost, nedorecenost , pritajenost sa emotivnim eksplozijama. Odnosno, mozda se na prvi pogled cine nespojivima tri tocke i usklicnici, banalno receno .
Ali vjeruj mi, puno smo podvojeniji, kontradiktorniji nego sto se cini...S godinama smo sve veci "shizophrenici"
Zato mi se cini da si dodajuci svojoj prici jos vise boja i strasti u valovima, ipak mogao jos uvijek zadrzati i taj osnovni suptilan, nevin i pomalo distanciran ton .
Ne znam kuzis li me, ali mislim da si u stanju napraviti i jaci, kontrastniji mix emocija...Uz tvoj izgradjeni stil i odlican osjecaj za kompoziciju, i suptilnost, bilo bi - pun pogodak !
Jednostavno receno : prevrsi mjeru ! (naravno, jos uvijek, s uzdama u rukama. Da te bas ne opeku tipke na tastaturi:) )

:top:

Baby-poc
04.05.2006., 08:45
Postoje minute koje nepovratno odu, kakav god život imao. Prođu i ne osvrnu se, ni na što. O Bože, koliko trpljenja?
Taj divan čovjek crne kose sjedio je uz prozor naše spavaće sobe. Ležala sam u krevetu i promatrala mu ruke. Čeznula sam za rukama svoga muža. Koliko sam puta samo plakala, a bez ijedne suze. I bivala sve više razapeta mržnjom na samu sebe što čeznem, a znam da ću dobiti i što primam sve bez ijedne geste zahvale. A smrt me nije htjela. Nijemu utjehu pronalazila sam u spoznaji kako bih sve isto i ja učinila za njega, da nas je zadesila takva sudbina samo u izmijenjenim ulogama.
Bio je prosinac i zadnje noćne magle zamijenili su prvi snjegovi, vidjelo se jasno kako sipe pahulje i čine hrbate na limu prozora. Tako noćas diše grad. A tako smo se i upoznali, meni bijaše davno sada kada se prisjećam, na vidikovcu našeg grada, pod narančastim svjetlom ulične rasvjete u društvu malenih bijelih bogova svuda oko nas. Snijeg je bio njegovo utočište pogleda i svijet van svih svjetova. Bio je i ostao čovjek vođen ljubavlju, nedokučiv u nježnosti slika kojima se bio izražavao i onog ostavljenog neizrečenim.
I eto..
Čak ni večeras, u odrazu prozora, nisam mogla prepoznati kojim to dijelom duše voli sve ono što odavno nema…
Kojim to srcem ljubi ženu poput mene, jednako zanesen i predan…
Čini li to iz obzira? Možda iz bogobojazni? Čini li tako iz tuge ili pokore? Zašto izbjegavam riječ Ljubav?
Zar nisam bila dovoljno darivana..?

Odavno se posteljina više ne gužva, nabori su s jedne strane mrtvački točni i jednolični i isti. Kopnim, a da ni ne znam. Svjesna sam svega, a ipak me nema. Volim kao sablast, kao duh, jer drugo ni nisam.
I svaku noć je uz mene, uz moje uzglavlje, šapuće stihove, neke tako divne da poželim opet ih čuti. Pamtim neke, neke zaboravljam, neke ne čujem do kraja, a trudim se pamtiti njegove riječi. Bože, trudim se! Trudim se…
Dodiruje me po zapešću, klizi mi niz ramena, osjećam mu dah na obrazima. Svaku noć me ljubi, ali ja bih željela da vodi ljubav sa mnom. Nekad mi u krevetu dodiruje bedra, tada, u tim trenucima sam ispunjena. Čim prođe nježnost i strast ostaje gorčina, bijes što i dalje živim, tuga u čijem se beskraju gubim. Ako sam igdje živa, tada je to svijet Sjete.
Kako su grozni sati koje provodim sama sa sobom…
Godine koje me guše svojom podmuklom tišinom i usporenošću trajanja…
Ovo nije život…
Sklupčao se uz mene, njegova ruka na mom golom trbuhu. Pogled mu je negdje u mojoj kosi. Noćas plače. Dakle, i ova noć je jedna od onih koje znaju doći u naše živote.. Kako su godine prolazile, sve manje je plakao. No, i on je samo čovjek. I noćas je samo čovjek…

Prije 14 godina i dva mjeseca, točno, sestra me nazvala s kolodvora, rekla da je stigla i da će me pričekati na starom mjestu. Noć je tek navukla svoje haljine, jedino je kiša već satima stvarala čudnovatu harmoniju. Bila sam kod auta i već okrenula bravu, kada sam osjetila da ipak želim svom mužu reći to preko portafona. Ne znam.. Postoje neki trenuci u kojima smo svi zatočena ili oslobođena djeca, trenutak u kojem sam na usnicama imala rečenicu. I željela je podijeliti s jedinom osobom s kojom se takvo što moglo podijeliti. Tog dana on je bio moje sve, a u tom trenutku imala sam rečenicu za kojom sam bila tragala.
Ništa važno…
Ništa pretjerano, što bi oduzelo dah…
I ništa bitnije od toga…
I nisam mu stigla izreći tu rečenicu. Jedan taksi me poveo u vožnju, uz škripu kočnica i nedovoljnu sreću da izbjegne jedinu osobu u ulici te kišne večeri.
I još uvijek me vozi…
Još me nije ostavio…
Još mu nisam rekla da me zaustavi i vrati natrag u život.
I dalje sam nijema. I nepokretna. I bespomoćna. I žalosna…
I sve to u istom krevetu, sve ove godine. U krevetu koji je, ako izuzmemo mene, i dalje jedan raj…


Teško ga je slušati kako plače. Kada se uzdigne i izvine iznad mene, gledati ga uplakanog, razumjeti sve, znati sve, a ništa ne moći reći. Gledam ga u oči i ne razumijem shvaća li uopće da sam živa, uz njega, da ga tješim neizgovorenim riječima, da ga milujem nepokretnim rukama, da ga ljubim mrtvim usnama.
Ima li vjere u mene kao živu…
Ili kao mrtvu osobu…?
"Što je ono što sam mu htjela reći na portafon one večeri?" prisjetim se s vremena na vrijeme. I shvaćam kako svom mužu imam daleko toga divnijeg za reći.
"Sve vezano za tebe je podijeljeno.. na lijepo i ljepše."
Zar se takve rečenice uopće pamte?
Tko ih pamti?

A danas mu i dalje poklanjam…
Daleko ljepše rečenice…
A on me ne čuje
ovo me je uzasno potreslo..
uzasno..
podsetilo na mog oca...
divna prica..

Elysium
07.06.2006., 14:36
nekog podsjete..
nekog uznemire

drago mi je vidjeti reakciju
svima vama koji ovdje navratite
koji ostavite svoj trag
za ubuduće

Elysium
07.06.2006., 23:55
nije me bilo već neko vrijeme.
pa dođoh.

ova je jednostavna.
i baš zato što je toliko jednostavna, meni je bila teška. emocionalna.
i sve te stvari koje ne razumijem
i ti odnosi..
tako nikakvi a tako blizu
i sve te nepotrebne tišine.

nastala na jednom otoku:


Izigrana tišina

Elysium
07.06.2006., 23:59
Izigrana tišina



- Pa jebem mu.. Što, da te slučajno nisam nazvao, ne bi ni znali da smo na istom otoku? - poviče Robert prijatelju kojem je dolazio u susret.
- Tko još u svibnju ide na more? - uz osmijeh mu odvrati Dean. - Bok, stari - reče i pozdrave se već dobro poznatim stiskom.
- Dvojica koja se vjerojatno opet izvlače s bolovanjem - nasmije se i udari ga po ramenu.
Opet su trgovali slobodnim danima u svojim firmama, jer nerado su uzimali godišnje. Dean je ionako bio pred otkazom, a Robert je o tome sve predanije promišljao.
- Jebote, već sam mislio da neću imat' s kim na kavu - reče Robert, birajući kojom ulicom krenuti.
- A nisi s djevojkom? - upita Dean.
- Koja djevojka?! Jedva sam dočekao da se i od nje maknem.
Izraz nerazumijevanja uhvati Deanovo lice, protekle je mjesece nekako očekivao da mu prijatelj uz pivo obznani kako se zaručio. Konačno.
- A ne, ne brini, - kao da je predosjetio misao - ništa strašno. Samo mi se već popela na vrh glave. U zadnje vrijeme neprestano kvoca. Ma, znaš kako je sa ženama.
Mjesto bijaše pusto. Nikoga na uskim ulicama, a glasovi im preglasno odjekivahu. Nisu navikli na takvo što u mjestu vječne zabave.
- A ti? - započe Robert. - I dalje solo? Pišeš li?
Dean je bio pisac bez ijednog objavljenog djela. Čekao je trenutak već nekoliko godina. Više nije znao jesu li mu struka i posao bili životni odabir ili samo izgovor za sve manje slobodnog vremena za pisanje. Trudio se, a da nitko nije razumio taj trud; na potporu je nailazio možda triput godišnje - u društvu neke djevojke koja ne bi znala što prikladnije reći osim da mu želi sve najbolje u daljnjem pisanju.
Robert je, pak, bio čovjek bez većih ambicija, osim da zaradi što više može, ali svejedno bez jasne vizije. Strastven tek u komentiranju žena, no s pojavom odabranice u društvu, svoju strast bi morao brzo anulirati. Možda nekome normalna i prirodna prilagodba, ali zapravo potpuno abnormalna jer umjetno mijenja narav jednog čovjeka do granice tužnog. Svaki manjak slobode je poniženje.
- Uzeo sam dva tjedna za dovršit' neke tekstove, možda napišem nešto novo - odgovori Dean.
- Znam da curice padaju na to tvoje pisanje. Je l' ševiš neku?
- Je l' bi sad bio s tobom na ovom otoku da seksualni život postoji?
- A u kurac - odvrati Robert. - Pa ti si u još gorem stanju od mene. Jebeš kavu, idemo popit' nešto žestoko.
Sunce je još jače zagrijalo i tek je vjetar kvario pravi osjećaj ljeta u dolasku. A njih dvojica kao pravi jebeni turisti - jedini u kratkim hlačama; ionako su došli na odmor, na more, nisu marili što je malo hladniji svibanj.
- Jesi primijetio kako je ovdje drugačije, nego gore u gradu? - krenu Robert s novom temom, nije volio tišinu.
- A možda i nije drugačije. Možda je sve isto, samo mi nismo navikli.
- Ajd' ne seri - odvrati Robert.
- Sviđa ti se što si tu bez djevojke i što bi mogao malo barit', samo da dobiješ priliku.
- A i to što kažeš - reče i udari ga po ramenu.

Elysium
08.06.2006., 00:01
~(2)~



Još nikog nisu susreli na ulicama, makar je podne već bilo prošlo. Konačno su izbili na tržnicu i ugledali prve znakove života. Kafići su bili slabo popunjeni, vjerojatno zbog vremena, tek nekoliko turista na ulazu hotela i jedan bračni par srednjih godina na terasi s novinama u rukama i tek pripaljenim cigaretama.
- Znaš šta? Ajmo u onaj naš, na kraju ulice. Na onom raskrižju.
Svidjela se Deanu ideja, volio je taj kafić, uvijek se u sezoni puštala dobra muzika.
- Može. Al' ajd' prvo da kupim razglednice pa da onda pijemo u miru - reče Dean.
- Kakve jebene razglednice?
- Znaš.. ono što se šalje ljudima kada si na moru.
- Misliš da je nekome stalo do razglednice?
- Pa, nadam se - odgovori Dean, gotovo automatski.
- Hoćeš da ti kažem istinu-dvije o tim razglednicama? - zapita ga Robert.
- Ajde - odgovori mu, zadovoljan što Robert ipak nije inzistirao prvo na piću.
Nije pretjerano volio trenutke kada bi Robert krenuo filozofirati, makar je nerijetko znao reći jako pametne stvari, ali sada mu je svjesno dao priliku jer barem su zajednički izbili na rivu u potrazi za otvorenim kioskom, a i nisu se natezali oko pića.
- Koliko dugo već nisi u gradu?
- Sad će tjedan - odgovori Dean.
- I u tih tjedan dana, te osobe kojima ćeš slati razglednice, koliko puta su te se sjetile pozivom ili sms-om?
Tu se Dean malo zamislio i sukladno oborio glavu, ali bio je iskren:
- Nijednom - reče.
- Nijednom - ponovi Robert.
Galeb na rubu malog mola im na trenutak odvrati pažnju.
- A ti ćeš im poslati te razglednice svejedno, jer…
- Nemoj me sad jebat' - povisi Dean malo glas. - Ionako sam dvojio danas oko toga.
- Eno štanda s razglednicama - pokaže Robert rukom ispred sebe, a glasom tako apatičnim kao da namjerno tjera prijatelja da počini glupost.
Dean ubrza korak, ništa ne govoreći.
- Znaš kada završava žalost s tim razglednicama?
- Ne znam - ljutito će Dean.
- S prvom mišlju osobe koja primi razglednicu.
Tik pred štandom Dean zasta i pogleda prijatelja:
- Ne razumijem.
- U redu, svaka osoba bude sretna što je dobila razglednicu, - započe Robert, - ali prva misao u tvom slučaju, kada vidi od koga je, neće biti zadovoljstvo što si je se sjetio. Već, što ti radiš na moru u ovo doba i kako to da ona nije znala da si na moru, i koliko već dugo tako izbivaš iz grada. Prvo se zadovoljavaju osobni nemiri, tek onda zadovoljstvo što te se netko sjetio.
- Dakle, sve ljude pokreće sebičnost? - uvrijeđeno dovrši Dean.
- Ne svakog. I ne uvijek. Samo.. kažeš da se tjedan, a i više, niste čuli. Dakle, sumnjivo prijateljstvo. Ili samo odraz modernog vremena? - cinično mu Robert namignu. - Plus, nije era godišnjih odmora, razglednica se ne očekuje. Ti reci meni koja će joj biti prvo misao?
- Odjebi.
- Kupi jebene razglednice i idemo - mirno će Robert, praveći se kako ga odjednom zanimaju sezonske ogrlice.

Dean nije niti pazio niti je bio prisutan duhom pri biranju razglednica pred sobom; razmišljao je o riječima svog prijatelja i stavljao ih u kontekst. Prolazila ga je volja za bilo kakvim javljanjem. Spopade ga ona mučnina što je uopće silazio u mjesto naći se s Robertom, makar je loše stajao s pisanje i vrlo vjerojatno bi poslijepodne prespavao u lijenosti; pa ipak, proganjala ga je zadnja misao koju je Robert iznio o razglednicama.
- Aha, - priđe mu Robert bliže pa uzme jednu od razglednica - još moraju biti i oku ugodne povrh svega.
- Ne volim ove s natpisom mjesta - odgovori Dean. - Nekako su mi pre..
- Seljačke? Turističke? - dovrši Robert.
- Obične.. sam mislio. Koliko su vam ove? - podignu Dean glas da ga prodavačica primijeti.
Žena u kasnim tridesetima. Niska. Preplanula. Lica i kose koja ne nose ništa što se desetak minuta kasnije ne bi zaboravilo.
- 4 kune. Ove ovdje, - pokaže na one "turističke" o kojima je Robert pričao - te su vam po 2 kune.
- Ionako kupujem samo dvije - reče tiho Robertu, kao da se opravdava.
- Gle, - započe Robert - ti si tip koji pazi na detalje. Jebene razglednice, što je na slici, javljanje i ostala sranja. Ti nikada nećeš povjerovati u ono što sam rekao. Znaš zašto? Zato jer si pisac. Ti slijepo vjeruješ da će u svemu ovome najbitnije biti ono što ispišeš, tvoje rečenice. Ma… to bi bilo prelijepo. Da je istinito.
- Znači, uopće nije bitno što napišem? - cinično Dean kaže i odmahne glavom.
- Ne, bitno je. Ne možeš napisati glupost. Ali što god lijepo da napišeš toj osobi, neće te pomaknuti dalje od onog što već jesi, ili nisi, u očima te osobe. Jer, već ima mišljenje o tebi. Jebi ga, ja nisam romantičar i ne padam na te fore. Jebeš razglednice. Ali dobro, ti si pisac, ti sigurno vjeruješ..
- Ma, u kurac ja vjerujem! Pišem jer sam budala. I tražim budalu sebi sličnu - prekine ga Dean.
- Ej, nemoj sad tako..
- A mogu vam prodati i za 3 kune - cijeli razgovor prekinu prodavačica.
- Zašto za 3? - upita je Dean malo iznenađeno.
- Pa, djelujete mi kao da se nećkate, pa eto, da vam spustim - odgovori.
- A mi djelujemo kao da nemamo 4 kune? - upita je Robert.
- Nisam tako mislila.
- Znate što? Mi ćemo vama platiti 5 kuna svaku - odrješito će Robert. - Je l' može tako?
Dean poklopi prstima lijevo oko i povuče dlan niz obraze i bradu. To je bio Robertov način, uvijek neka kontra.
- Može - reče mu prodavačica.
- Nevjerojatno - kaže Robert, iznenađen što se snašla. - Sad da plaćam još i više nego što košta?
- Pa, sami ste tako rekli.
- Daj nam ove dvije, - pokaže joj na one što ih je Dean držao u ruci - to je 8 kuna i bok - reče i poče vaditi sitno iz džepa.
- Zašto ti plaćaš moje razglednice? - upita ga Dean.
Smeo se. Jedan od onih trenutaka.
- Ma, jebem ti i tebe i tvoje razglednice! - zadere se, pomalo smiješno, i demonstrativno se korakom udalji.
Dean je platio i uhvatio Roberta koji je već bio odmaknuo. Po hodu se osjetilo da ga je nervoza prošla.

Elysium
08.06.2006., 00:03
~(3)~



- Kome pišeš? - upita ga Robert.
- Jednoj svojoj susjedi iz kvarta i..
- I?
- I jednoj djevojci - odgovori Dean.
- Jednoj djevojci - ponovi Robert. - Ne znam je l' to pogubnije kao kategorija ili kao životna zbilja.
- Vrag će ga znati - neodređeno će Dean.
- A reci mi, za tu jednu djevojku, imaš već unaprijed smišljene rečenice ili nemaš blage veze što ćeš napisati? Trenutno razmišljam koja je bolje od te dvije kategorije. Posebno.. kada je o piscu riječ.
- Ne jebi - odbrusi mu Dean.
Narednih osamdesetak metara, koliko im je trebalo da dođu do pošte, proveli su u tišini. Robert je, isprva, zvao svoju djevojku, ali ubrzo se predomislio i odlučio za sms. Dean je promišljao o Robertovim zadnjim rečenicama, a i o onima od prije. Vjetar je malo popustio i osjećao se pravi dašak ljeta.
- Ja ne mislim sad stajat' i gledat' te kako pišeš razglednice - konačno će Robert.
- Odi preko, naruči mi isto k'o i sebi i dođem čim ih napišem.

Dvadeset minuta kasnije, možda koju minutu više, sjeo je uz svog prijatelja na terasi i otpio prvi gutljaj.
- Paše mi - reče Dean, makar nije više bila tako hladna.
- Barem znamo iz koje kategorije je bila ona jedna djevojka - reče Robert čitajući neki članak iz politike u dnevnim novinama.
- Ajd' dosta o tim razglednicama - odvrati mu.
Izvadio je kutiju cigareta, posudio upaljač sa susjednog stola i pripalio. Već nekoliko dana nije bio zapalio cigaretu. Nije bio siguran uživa li u dimovima ili samo umiruje dušu na krivi način. Robert je uglavnom komentirao ili novine ili rijetke prolaznike koji bi naišli niz ulicu.
- Konačno nešto dobro! Gledaj, stari - glasno će Robert. - A, koje jebene sise.
Dean se zagledao u cigaretu među prstima, došle su mu slike pred oči. Stana. Žene. Pogleda koje je krao dok nije gledala; dok bi odlagala šalicu kave naginjući se; dok bi mu pružala svoje fotografije iz mladosti; dok bi palila cigarete.
- Zbilja jebene - prozbori Dean.
- Daj ne seri! Nisi je ni pogledao - reče Robert i pokaže na auto i na neku djevojku koja je baš sjela na suvozačevo mjesto.

Dean povuče dim. Krene pričati nešto o vremenu, o plaži na koju bi bilo najbolje otići, o tome kako već dugo nije jeo ribu, ali nije pomoglo. Nije joj mogao uteći.




~ the end ~

seamless
08.06.2006., 09:00
ajme, E, jesi napisao tešku priču. a sve zbog zadnje rečenice.:top:

Elysium
08.06.2006., 09:07
život ti satka razne trenutke
ti se samo trudiš najbolje ih razumjeti







edit: Wall je ukazao na "ije"/"je" pogrešku u ovom postu
ispravljeno.
hvala
volim predanost u čitanju

naiirobi
21.06.2006., 09:39
U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…


Ovo je TA koja mi je oduzela dah...
Zelim ti jos mnogo ovakivih slika koje obaraju jednostavnoscu i bliske su svakom tijelu i dusi.
:top:

Morgana
31.07.2006., 09:32
nekog podsjete..
nekog uznemire

drago mi je vidjeti reakciju
svima vama koji ovdje navratite
koji ostavite svoj trag
za ubuduće


Elysium... Od srca ti hvala na prekrasnim poklonjenim postovima.

Citam, i ponovo putujem kroz svoju dushu, kroz izmaglice sjecanja i snova i ljustim slojeve sebe, ... ili ... ne sebe... vec neceg sto se po meni nahvatalo vremenom i zarobilo njeznost i mastu, kao duboko skriveni biser u skoljci... Ljudski je da posumnjas ponekad da ono sto ne vidis mozda vise i ne postoji, i da se, ko zna zasto je to tako, odreknes bas onog najboljeg dijela sebe kao najslabijeg... Da li se to zove prezivljavanje? ... ili se razum samo trudi da ponudi neko logicno pojasnjenje za ono sto smo vec ucinili iz emocija, u afektu...

Rijetko mi naviru rijeci kao nekada, i sve su teze i oporije, te ih stoga sa velikom opreznoscu izgovaram, a sa jos vecom stavljam na papir... Ima u njima memle od stajanja, okusa fine knjiznicke prasine s najvisih polica, arome zrenja mirisnog crnog grozdja, ali i neceg shto bi, plashi me, u vecoj kolicini od nekoliko kapi moglo otrovati... hm, onog ko pishe ili citatelja? ... ne znam...

Stoga k'o sutljiv vampir uglavnom crpem moc iz zvjezdanog neba i tudjih rijeci Onih koji josh nisu sklopili svoj pakt sa vragom. I, srecom, josh uvijek umijem da kazem hvala...

nisa
02.08.2006., 07:06
....pročitala sam sve tvoje priče i jedva čekam ostale..... :top:
:angel: :)

naiirobi
09.08.2006., 22:08
besmrtno djelo ne dogada se ovdje. vise nagore. vise iznutra. a ono sto je unutra, dogada s eizmedu covjeka i boga. dogodilo se. i onda kada nitko ne zna za to. B.H.

malo rijeci da te razvesele kad se vratis!
:cerek:

M.H.Svabica
17.08.2006., 23:40
...

white_tattoo
14.09.2006., 21:31
stvarno si poseban.. :)

Goddess_
17.09.2006., 21:01
POSVECENO PISMO

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nesto malo zivota, iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o cemu razmisljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu sto kazem. Cijenio bi stvari prema njihovom znacenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, vise bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim ocima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu zivota, obukao bi se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajuci ne samo svoje tijelo, ali i svoju dusu.

Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguce zaljubiti. Ne znaju da stare bas zato sto izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauce letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa staroscu vec s napustenoscu.

Toliko stvari bi se naucio od vas, ljudi...

Naucio sam da svi zele zivjeti na vrhu planine, zaboravljajuci da se istinska sreca skriva u samom nacinu penjanja na vrh. Naucio sam da kad novorodeno dijete uhvati svojom malom rucicom ocev prst, drzi ga zauvijek. Naucio sam da covjek ima pravo gledati na drugoga odozgor samo onda kad mu hoce pomoci da bi se podignuo.

Toliko je stvari sto sam se od vas mogao nauciti, ali u stvarnosti nemam bas puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to cu zaboraviti.

Govori uvijek sto osjetis, a cini sto mislis.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snazno bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim andelom cuvarom. Kad bi znao da su to posljednje minute sto te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znas.

Uvijek ima nekakvo sutra i zivot nam daje mogucnost uciniti dobro djelo, ali danas je sve sto mi ostaje, htio bih ti reci da te veoma volim. Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari. Mozda danas posljednji put promatras one koje volis. Zato nemoj biti neodlucan, ucini to danas, jer ako se pokaze da sutrasnji dan ne docekas, zaliti ces za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje zelje.

Budi stalno blizu onih koje volis, govori im na glas kako ih trebas, kako ih ljubis i budi prema njima dobar; nadi vremena i reci im zao mi je, oprosti, molim te, hvala i sve ostale rijeci ljubavi koje poznajes. Nitko nece pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokazi svojim prijateljima i bliznjima kako su ti veoma potrebni.


GABRIEL GARCIA MARQUEZ

Hella Good
24.10.2006., 10:17
wow... evo, kao što i rekoh..pročitah sve priče.. trenutno ne mogu dati posebnu suvislu impresiju, barem ne u smislu neke analize. Što sumnjam da i želiš, to je tvoj stil pisanja i zato je predivan. U svakom sluačaju, koliko god priče djeluju različito, na mene su podjednako djelovale.. nekako su.. ne znam kako bih se izrazila osim emotivno strašno jake.. duboke.. ahh, ne želim zvučati patetično ali stvarno jesu... :s

ps. oprosti...

annerri
09.11.2006., 12:20
Nema više?

Elysium
09.11.2006., 14:06
..nije da nema
ne znam više samo što smijem, a što ne smijem stavit..
iz nekih izdavačkih razloga
znam, procedure nikada nisu bile dobrodošle; život ima tendeciju da stavlja okove

jednu, doduše, spremam baš za ovdje..
duža je
ali prepoznatljiva

Elysium
10.11.2006., 15:35
Čovjek se nepažnjom spotakne o konopac vlastite misli a iz nje odmah ispadne jedna nit uspomene. Već se dugo nije zadržala ta nit van svoje kuće a da bi sad u povratku napravila svojem domaćinu samo nevolje.

Misli sjećanja odmah provrte u njemu sve duboko usjeknute brazde. Pojavi se opoznati miris u njegovim nozdrvama kao Madlen kolačići, prsti osjete vlagu uskog prostor a zatvorene oči ugledaju sliku.
Kao čipka mekan i podatan postane njegov dodir dok se je boja doživljaja mijenjala, kao kaleidoskopska nebo. Glazba unutar njega ponavljla je uvijek isti refren.
Tijelo mu se povijalo, dahtalo. A onda smirilo.
Tišinu je parao stari zidni sat.
Henry de Toulouse-Loutrec izbaci iz sebe živu sliku susreta sa kurtizanom Mimi i posegne za čašom.
Paris se okovao bjelinom zimom, dok je vjetar još uvijek bridio Elisejskim poljanama.


tako je govorila Nemruth...
ona najbolje zna o čemu..

BluesCat
13.11.2006., 21:22
OLEANDER,
osobi koja me natjerala da se zapitam, kako izgledaju sanjari zatočeni u tijelu djevojke...

Iz mailova se sjećam da je voljela Juana Ramona Jimeneza, kao i ja. Pa zato:

Nago tijelo
i slobodna duša;
vječna mladost
pjesme moje.

annerri
02.12.2006., 18:41
I gine sve k'o sunce
kada tone u tajne
dubokoga mora.
Tek u dubini patničke nam duše
k'o avet se miču sjene,
i plaču,viču,smiju se i kunu
i šapću grozno....
mi smo uspomene.

Sultiana
14.06.2007., 12:00
Zar ovo moje netko i čita??
Zaista??! :)
Mislio sam kako mi moderatori tjedno samo okrenu veći broj čitanja, i da to je to..
Kad ono, iznenadim se s mjeseca na mjesec.. ;)

Doista je lijepo čuti nešto, pohvalu, pokudu, samo da nije tišina..

citam, stigla tek do (4), prelijepo....i pretuzno.

Sultiana
14.06.2007., 12:37
citam, stigla tek do (4), prelijepo....i pretuzno.

stigla tek do 9...malo zauzeta pa uletim. i pitanje: zasto nisi napisao knjigu? ja sam zadivljena. :s sve me kopka, sta je next. ;)

colibri
23.07.2007., 00:55
Stigla do 7 .Za mene nemoguca stvar.Ne mogu nadoknaditi 25 godina bez jednog jezika.Jenostavne rieci koje ne razumijem .:tuzni: Napisala sam par.

Sto znaci Velebnu,Palez.Tricariju,Vidovnjakinja.Priljubljenj a.Muzikasi

Neznam opisati sto osjecam.Ali osjecam ljubav u svim tvojim riecima.:s

annerri
23.07.2007., 21:50
Onako obrisati ona ganutljiva zadnja 3 posta? :eek: Moderatorica je u ostavci, znači-samo jedna osoba dolazi u obzir.;) Mogla je ista ptičici objasniti ove misteriozne riječi, a ne je puštati da već skoro čitav dan živi u neznanju.

1.put u o-ho-ho vremena vidim da na MLK-u netko briše postove.:s :s :s

colibri
27.07.2007., 11:37
Onako obrisati ona ganutljiva zadnja 3 posta? :eek: Moderatorica je u ostavci, znači-samo jedna osoba dolazi u obzir.;) Mogla je ista ptičici objasniti ove misteriozne riječi, a ne je puštati da već skoro čitav dan živi u neznanju.

:s
Nasla se jedna humana osoba .Nemoj mi se samo ti brinuti,za moju ignorance.

Jelena Ivanjicki
07.01.2008., 18:13
život ti satka razne trenutke
ti se samo trudiš najbolje ih razumjeti


:kava:

Imam neku virozu, valjda, visoku fibru i grlobolju i tako ležim i ispijam čaj cijeli dan. Stavila sam laptop na krevet i evo čitam već sigurno dvi ure ove tvoje priče... Ispravak, pročitala sam sve tvoje priče.

Sad ne mogu komentirati suvislo jer sam ono, sva u komi, samo ću ti reći - krasan si....baš si krasan....:top:

Nelleta
23.11.2008., 01:58
..a samo sam u prolazu bacala oko na postove,prelijetala pogledom,zalutala u ovo Prenoćište i....kreiran shortcut,čitat ću uz jutarnju kavu,polako,ovakvo nešto zahtijeva od mene da mu posvetim trenutke koje nerado posvećujem,ove riječi ću sa zadovoljstvom pustiti u svoj jutarnji svijet tišine,jer su.....čitati,ponovo čitati,pamtiti,citirati...

Dirnulo me u onaj kutak duše i sjećanja za koji sam bila uvjerena da je nedodirljiv(da li da se radujem ili da opsujem)

Svaka čast Elysium!!!!!

todaytonight
14.07.2013., 18:56
Bas me zanima gdje se gazda danas nalazi i u kom je smjeru odjedrio. Da li u smjeru poliranja svojih recenica ili u smjeru traganja za novim rekvizitima put raznih šupa (da ga spase petparackih ero-lisica)? Da li sada negdje promatra zivot, zivi li ga u svom skafanderu, u kakvom se loncu kuha, na kakvom pladnju servira?




Ja sam sebi piknula moju fav pricu, zapravo omiljeni dio iscupala iz Prenoscista upravo zbog recenica koje idealno sluze svojoj cjelini. Te su recenice prava bozanska virtuoznost koja kazuje nesto, koja ima nesto reci i nisu puka svrha samima sebi (kao sto su neke s prve stranice Prenoscista). Ove su zive i tako pitke, kao da izviru iz samoga raja


- Mislio sam… - govorio je usporeno, kradući mirise s njezinog vrata - …kako je na blues plesati daleko teže. Od ovog.
- I je - odgovori mu djevojka. - Još ga nijednom nisam otplesala kako treba.
Sada se odvažio, ubirao je mirise njezinog vrata, sklopio je oči, ali poljubac je čuvao. Nije se usudio prekinuti ples, miris jasmina s njezinih ramena, kao ni prigušene jecaje koje je razabirao kao slijepac mirise jednog vrta kojim oduvijek htjede proći.
Zadnji zvuk se odlomi, ples stade, a ona uhom potraži davno pripravljeni kalup na njegovom vratu.
- Vodi me doma. K sebi - prošapuće dovoljno glasno da je mladić čuje.
Tada joj prisloni poljubac na rame, da nježnije nije mogao. Kao poklon za sva godišnja doba proživljena bez nje…

Ponoć je odavno prošla, a taxi je u čast dvoje putnika klizio niz noć, kao jedrenjak luci od koje se tako davno otisnuo. Nisu pričali. Samo je ležala u njegovu naručju, sanjareći o jednoj djevojčici kojoj davno davno nadjenu ime Sreća…

iz Nosila je jasmin i nespokoj..



Da, recenice nisu samo olastene cipele lijepo poslozene u svom ormaricu, niti su puka svecana odora bezivotno objesena u klozetu. One su noge koje tim cipelama daju korak, one su zivot svojih likova. I dusa samoga pisca u kojoj se ogleda svijet u kojem zivi i koji ga tvori, pa barem za tren.