Posljedice

[Girlbiker]

Ja ne znam odakle da pocnem!
Ja sam jedna od onih sto je rat prezivjela ... hvala Bogu ziva i zdrava ..al i danas dan imam posljedice ... svaku noc sanjam rat ...
Svaku noc je plac ..plac i plac ... u u zadnje vrijeme i nakon budjenja prvo se dobro isplacem ... i onda krenem u novi dan i nove pobjde svjesna toga da ce mi i iduca noc opet biti ista.
Zivim u Bosni, kad je rat zapoceo ja sam imala 6 godina... al se svih dogadaja sjecam kao da su jucer bili.
Sjecam se tatine puske, odlaska na ratiste, sjecam se "pada" grada ..sela !
Sjecam se tatinog placa na prvoj stepenici, rucka ostavljenog na stolu, sjecam se i 5 kg rize koje je stariji brat istresao pilicima da ne umru od gladi, moga sakrivanja beba i bure od kupusa, pustenih zivotinja u selu, sjecam se mame da nam prljavi ves iz korpe ponijela. I sjecam se zadnjeg pogleda na nasu kucu .... pjesacenja na planinu.
Sjecam se razdvajanja muskaraca od zena, leda koji je padao ... suhe pogace, placa i jauka sa svih strana.
Maminog pada u nesvjest od gladi jer je meni i bratu zadnje mrvice davala .... sjecam se ...medicinskih sestara u Senju ..koje su bile dobre prema nama , a meni i bratu namazale povlaku na kupovni kruh ...a mami infuziju davale ...
A najgore od svega za tatu vec godinu nismo culi nista... javlja se ...dolazi iz logara ....ziv...al' za neprepoznati ... malo je tezi od mene... sjecam se da mi je to bio najsretniji dan u zivotu i jos uvijek je.
Vracanja u rodni kraj nakon 2 godine ... sve je smanjilo ... kazu nije ..nego sam ja narasla ..
Sjecam se dvojih vrata na kuci ...ZASTO ??? nije mi bilo jasno ... kravu su nam drzali u kuci a u ostavi tele sve je bilo pregradeno ... kazu morali su tako kralo se ....
Malo nas je bilo .... ubijali su dalje nase ljude .... bacale se bombe kroz prozore ...tuklo se ...otkazi se podjelili nista nemamo samo jedni druge ... sto je najvaznije ....
Al kosmari nakon 16 godina ne prestaju...puno intezivniji su zanji par godina..pricam s roditeljima o tome i prijateljicama koje su isto prozivjele, razumiju me... al ne potpunosti ...kazu nisu nikada sanjale niti bilo sta slicno ....al kod mene je to svaku noc ...
I sinoc je bilo isto... samo sto sam danas vise ... plakala nego inace ...sinoc sam u snu dobila spisak poginulih ljudi ... meni dragih ljudi .....

Zanima me ima li tko slicnih iskustava, vjerujem da stariji imaju al se ne prica o tome?

[DebeliXXL]

Meni se događalo godinama da sam pod utjecjem snova budio se izvan sebe. Uglavnom sam sanjao da me četnici hvataju drže da zakolju i u tom trenutku se budim bez daha. Trajalo je barem 8 godina. Za vrijeme rata nisam ništa sanjao, čak samo stalno bio neispavan a zano sam spavati cijelu noć na liniji.
A onda je naestalo sve.
Sa distance ka pogledam bio je to početak PTSP-a, nisam znao što želim, bio sam pogubljen povrtkom u civilizaciju. Ideš ulicom u izlogu vidiš nekekvu majicu, uđeš i kupiš, a kad dođeš kući pitaš se zašto si je kupio.
Poslije samog rata sam otišao van, i tek tamo mi je bilo katastofa. Živiš od 300 maraka, oko tebe svi trče za parama a ti stojiš, i pitaš se što je s ovim ljudim a kud oni lete.
Vratio sam se nazad upisao faks, i počep sam iz početka život i polagno se vratio u noramalu.
Naknadno sam shvatio da sam dijete koje je odraslo u ratu i koje je osjetilo što znači adrenalin. To je ono kad krenu pljuštati granate, dolaze tenkovi, a ti pogeldaš niz liniju u ljude i vidš da svi u panici razmišljaju kako da prežive a ti se tom raduješ kao da četnici dolaze dijeliti bonbone i u sevi vrištiš ajde dolazte da vas vidim.
Poslije rata nam je svima nedostajo ta adrenalin u životu.
Za vrijeme rata svima nam se događale ružne stvari, ranjeni ljudi koji vrište, krv, raskomadani ljudi, izmasakrirani, i sve druge scene koje te love u začarni krug, negativnih misli.
i prije sam čuo da riječi u našaoj galvi i mentalnom sklopu čine čuda, ali ovo sam osjetio na svjoj koži. Krenaš razmišljati o nekoj dogodovštini iz rata, u početku sve lijepo, a onda krene roj misli koji te preuzima i dalje nosi bez tvog utjecaja, i onda upadneš u vir lošeg raspoloženja i vidš kako se treseš, jer razmišljaš kako si ti mogao stradati, kako su tebe mogli ubiti.
To su negativne misli i u budizmu ih prepoznajku kao nitan faktor zbog čega ljudi nisu sretni. Postoje razne tehnike kako ih se riješti, jer one nisu bitne i ne trebaju nam . Kad to shvatiš lako ih je maknuti iz glave.

Ono što je bitno da vidiš od kud to kreće, te da to ne dovodiš u svoj život. Tako je rat, nekako ostao izvan mog života, jer svako razmišljanje o njemu vodi ka mom lošem raspoloženju.

Treća bitna stvar koja je mene gural ka to je bilo okruženje bivših suboraca i kasnije otuđenje od svijeta. Dok smo za vrijeme rata osjećali tkavu privrženost jedni prema drugima, kasnije to nismo uspili dostići niskim u civilnom životu. O kome u civilnom životu ti ovisi život.
Problem su i vrijednosti koje prihvataš za vrijeme rata, koje nestaju povratkom u civilizaciju.

Dosta tog čovjeka promjeni, isprazni lijepim stvarima, i napuni lošim, pa neki jednostavno imaju problem kako opet se napuniti lijepi kad si već puna čaša.
Sve je to mentalni trening i jak puno truda.

Sad više nemam tih problema, mad je boraba s negativnim mislima svaki dan. Sad one nisu ratne nego svakidašnje, ali te opet tlače. Ružnih snova više nema.