PDA

View Full Version : Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...


stranice : [1] 2 3 4 5 6 7

Štrikalica
18.03.2011., 16:22
Zamišljeno kao zajednička tema sa kratkim pitanjima i odgovorima za sve forumaše koje muče neki simptomi, a ne znaju im dati ime iliti laički pokušati približiti se dijagnozi.

Pa umjesto da imamo puno topica, ajmo pokušati sa ovim jednim... ako vas nešto muči, a ne znate čemu biste to pripisali, pitajte ovdje - možda netko od forumaša zna, a možda je već i pitano i odgovoreno. :)

disclaimer:

imajte na umu da su svi odgovori koje vam ponude forumaši većinom jednostavno sudovi i iskustva laika. Običnih ljudi, nazovimo nas tako. :) Nemojte ih tretirati kao stručnu dijagnozu. Samo kao usmjerenje, najbolju namjeru i želju da pomognemo. Konačan sud, dijagnozu i daljnju terapiju mora vam dati vaš liječnik/psihijatar. Nadamo se da će odgovori koje dobijete ovdje pomoći u tome.

Azzura
18.03.2011., 20:15
Već vidim jubilarnih sto za samo par dana:D

Mogu probiti led? Iznenadno naglo lupanje srca i to kad sam fizički potpuno neaktivna, grčevi u ekstremitetima (nedavno i utrnuće jezika, nakon mnogih neuroloških nalaza i pregleda, kad su rekli da nije moždani, ni tumor...izgleda da je stres), negativne misli, strah od neuspjeha (obično tako i bude, primjerice, u poslu), loša slika o sebi, izmjene ljutnje i tuge, pospanost, zbunjenost, nekoncentracija...i tako već malo više od godinu dana...knjige, meditacija, tjelovježba, vitamini - ništa ne ublažava simptome. Običan stres?

Pringles
18.03.2011., 20:26
Kladim se na anksioznost. :D

femmelatin
19.03.2011., 16:28
Pa nije baš "običan stres" kad traje godinu dana, a ni simptomi ne zvuče kao nešto samo za odmahnuti rukom. Po opisu bih isto rekla da je anksioznost, neki od oblika. Ako si obišla sve druge doktore (a jesi) i simpotmi još traju (a traju), ostaje to još jedna adresa. Čemu se mučiti?

Azzura
19.03.2011., 20:09
Pa nije baš "običan stres" kad traje godinu dana, a ni simptomi ne zvuče kao nešto samo za odmahnuti rukom. Po opisu bih isto rekla da je anksioznost, neki od oblika. Ako si obišla sve druge doktore (a jesi) i simpotmi još traju (a traju), ostaje to još jedna adresa. Čemu se mučiti?

Ma to "običan stres" rekao je neurolog (neuropsihijatar) koji mi je zadnji gledao tu hrpetinu nalaza, no shvatili smo se..A na the adresu sam se već javila, no i otkazala već 3 puta u veljači. Ja kažem da je to viša sila, no struka bi rekla malo drugačije - otpor, čini mi se.

Harry_potter
19.03.2011., 21:24
Crvenim se i nervozan sam kad pričam s drugim ljudima i kad se gledamo u oči, što mi je? Prije nisam imao takve situacije

Štrikalica
20.03.2011., 06:25
koliko imaš godina? postoji određena dob kad postanemo malo sramežljivi iz čistog mira.. pa to onda prođe..

lolmao
20.03.2011., 15:21
Hej.

Pa, u zadnje vrijeme sam razmisljala o svom ponasanju i nekim pomalo cudnim reakcijama ponekad :D pa mi je palo na pamet da svi ti zasebni 'incidenti' mozda imaju neke veze jedni s drugima? Je li ovo ispod neka dijagnoza? :D

Ok, imam problema s tim da pridjem nekim vecim grupama ljudi koji sjede npr za stolom i pricaju, onak, uzasno ne volim skretat paznju svih njih na sebe svojim dolaskom i imam osjecaj da svi bulje u mene i osjecam se neugodno. No, npr da dolazim s frendicom, nista od toga ne zamijetim i sasvim sam opustena, sasvim druga osoba, kao da mi treba bar jedna 'safe person' u blizini, iz nekog razloga. Imam problem s drzanjem seminara i prezentacija, uzasno se uplasim i glas mi pocne drhtati, pa izbjegavam takve prilike. U biti prvo se desi da pomislim da je neka situacija neugodna i onda, kao nekom autosugestijom, pocnem osjecat reakciju tipa drhtanje glasa, ili neku neobjasnjivu navalu adrenalina. Nekad kad imam slusalice u busu mi se cini da preglasno disem. :D (wtf?) Nije mi previse ugodno ici na wc na javnim mjestima, ne zbog cistoce neg zbog drugih ljudi ako npr stoje ispred i cekaju svoj red. Ono, uzas, mrzim to. :rofl: Hmm, upoznavanje s deckovim roditeljima ili prijateljima mi se cini jako strasno, najradije bih to izbjegla. Za sva vremena. :D

Ne znam, uvijek sam znala da sam onak pomalo introvertirana, ali mislim da me niko ne bi opisao takvom, i da u biti znam otici u drugu krajnost i biti jako glasna i drustvena, nisu mi jasni ovakvi ispadi, koji btw znam dobro zakamuflirati. :D

Anyone?


Edit: Zaboravila sam napisati da to nije oduvijek bilo tako, vc se pocelo dogadjati u zadnjih par godina.

mali_kraljević
20.03.2011., 15:47
Blaga socijalna fobija... Tako je i kod mene, a kad sam s nekim sve to nestane. Pokušaj se nekako isključit u tim trenucima, kad osjetiš da te počinje hvatat strah i nervoza nemoj misliti na predstojeći događaj niti na išta, samo se ponašaj tako da sve ispadne normalno. Nije neko rješenje ali druge neznam.

lolmao
20.03.2011., 15:59
Hm, socijalna fobija? :eek:

Nekako se ne smatram bas nedrustvenom, nisam tip koji ima 1000 prijatelja, ali ono, volim ljude, druzenja i to. :D

So, ne postoji neki nacin da se ovakve bubice u glavi rijese? Mislim, redovno ubjedjujem samu sebe da pretjerujem i da se trebam smiriti i skulirati, ali imam osjecaj da je to jace od mene, da se ne moze kontrolirati. :ne zna:

mali_kraljević
20.03.2011., 16:09
Hm, socijalna fobija? :eek:

Nekako se ne smatram bas nedrustvenom, nisam tip koji ima 1000 prijatelja, ali ono, volim ljude, druzenja i to. :D

So, ne postoji neki nacin da se ovakve bubice u glavi rijese? Mislim, redovno ubjedjujem samu sebe da pretjerujem i da se trebam smiriti i skulirati, ali imam osjecaj da je to jace od mene, da se ne moze kontrolirati. :ne zna:

Ajde, ajde, blaga socijalna fobija nije ništa :D :D

Da li situacije koje su ti nelagodne izbjegavaš ili ih pokušaš izgurati nekako? Socijalna fobija se može liječiti upravo forsiranjem tih situacija koje nas muče dok se ne priviknemo na njih. Da bi napredak bio što efikasniji bilo bi dobro kad bi se naučila isključiti na takve situacije, ne misliti na njih. Vježbaj uz onu nemoj misliti na torticu :rofl:. Uostalom, znati isključiti određene misli dobro dođe u raznim situacijama ;)

Ono što također možeš je kod psihologa na razgovor.

đoni the men
20.03.2011., 16:46
Ovako, da krenem sa pisanjem...
Već 2 mjeseca se osjećam užasno, po cijele dane me pere nervoza, znam biti živčan, uplašen sam, stalno razmišljam o nekim boleštinama, svako malo si pipam puls, pritisak mi u glavi, vrtoglavica, mučnina, probadanje u prsima pa tu i tam koji napad panike...
Nemogu se nikako opustiti, o čemu god da razmišljam teško pronalazim dobre strane, samo crne misli, i tako svaki dan.
Bojim se da ću umrijeti, da sam teško bolestan...
Psiha me uništila totalno, ubila je svaku nadu u meni, ništa mi se neda, konstantno sam loše raspoložen....
Please HELP??
savjeti, bilo šta, samo da mi bude bolje...:(

Pringles
20.03.2011., 17:14
...
Please HELP??
savjeti, bilo šta, samo da mi bude bolje...:(
Evo najbolji savjet kojeg možeš dobiti i od kojeg će ti garantirano biti bolje kada ga poslušaš: odi liječniku op i neka te uputi psihijatru.

P.S. Vjerojatno se radi o nečemu iz skupine anksioznih poremećaja

đoni the men
20.03.2011., 18:01
Evo najbolji savjet kojeg možeš dobiti i od kojeg će ti garantirano biti bolje kada ga poslušaš: odi liječniku op i neka te uputi psihijatru.

P.S. Vjerojatno se radi o nečemu iz skupine anksioznih poremećaja

ma sutra ja pičim direkt doktorici... već mi je puna kapa toga jer nemogu normalno funkcionirati...čim me nešto malo zaboli ja odma pomislim na najgore :rolleyes:

dodik.dalibor
20.03.2011., 19:56
zivjela sam pod konstantnim stresom dugi niz godina ali sam to sve skupljala u sebi i normalno podnosila,,,sad svatam neke stvari koje tad nisam vidjela a to je da sam se polako pocela zatvarati u sebe slabo izlazit,,zakljucavati kucu da mi tko ne dode i plakati iz cista mira,,,sad vidim da je to problem mada sam mislila da je to normala,,,,i jednu noc mi se iz cista mira desilo da bukvalno umirem,otisla sam u hitnu rekli mi da idem kuci da popijem kamilicu i to je to ,,,poslije sam saznala da je to bio panicni napad i da je moralo kad tad to puknuti iz mene ,,e od tada moj zivot prestaje od tada sam provela mjesec dana u placu kojeg nisam mogla zaustaviti suze su same tekle i nisam skoro pa mjesec ni spavala kako treba hodala sam ko zombi,jer sam se nadala da ce mi se opet to nesto ponoviti i da cu umrijeti,,,vadila sam sve nalaze otkrili su mi urodenu aritmiju,,,e sad osluskujem srce,mjerim puls,pritisak,i ocekujem nesto da mi se desi,,,svi ostali nalazi su ok osim malo oslabljenog protokakrvi u mozak,,sto je moguce da je i od kraljeznice,,,,e sada moj najveci problem je vrtoglavica i slabost u tijelu koja je konstantna,,nemam nogu,moram se pridrzavati za nesto da neupanem,,stalno imam osjecaj vrelin epo tjelu,grcenja,kocenje,,a u glavi haos zivi,,,pijem AD i malo manje me strah smrti ali ostali simptomi su i dalje tu,,,,mene samo zanima da mi neko kaze jeli ovo sve psiha ili pak imam neku bolst koja mi sve to radi jer neznam kako dalje,usput imam 22 godine,,sorry na preopsirnom postu ai neznam kako dalje

Vilenica
21.03.2011., 09:11
kako piješ AD- tko ti ga je propisao? zašto toj osobi nisi postavila ovo isto pitanje koje pitaš na forumu?

ako si napravila sve pretrage i otkrili su ti aritmiju, to znači da nemaš nikakvu organsku bolest.

da bubnem dijagnozu: anksiozno depresivni poremećaj, na to mi smrdi. ali to ti ne treba reći niko na forumu, nego liječnik. o tome što ti se događa u životu napisala si samo da si živjela "pod stresom". nagomilalo se pa si pukla, povukla se od stvarnosti. trebaš psihoterapiju, piti tablete isključivo koje ti psihijatar propiše (i ako ih propiše), i sve bi ti to trebalo pomoći da se počneš drugačije postavljati prema problemima koje imaš u stvarnom životu, koje si navela kao "stres". jer AD može pomoći da se osjećaš nešto bolje, no "izliječiti se" od simptoma koje navodiš možeš samo kad promijeniš svoje životne okolnosti

sretno :mig:

dodik.dalibor
21.03.2011., 09:29
pijem asentru,50mg dnevno,a propisao mi je psihijatar,,koji bas i nije raspolozen za suradnju nego samo kaze puno setnje izlazaka i proci ce,,,sada je na godisnjem i nemogu doci do njega ,,,a privatnici su mi daleko,,hvala vama na odgovoru,,preostaje mi da se nadam da ce ovo jednom proci,,pa nemam 100 godina,vec 22....:(

~Scarlet~
21.03.2011., 13:16
pijem asentru,50mg dnevno,a propisao mi je psihijatar,,koji bas i nije raspolozen za suradnju nego samo kaze puno setnje izlazaka i proci ce,,,sada je na godisnjem i nemogu doci do njega ,,,a privatnici su mi daleko,,hvala vama na odgovoru,,preostaje mi da se nadam da ce ovo jednom proci,,pa nemam 100 godina,vec 22....:(

Ne znam što misliš pod "suradnjom"? :ne zna:
Ukoliko ti nije dobro, možeš se javiti u Hitnu psihijitrijsku ambulantu. Tamo će te pregledati i po potrebi korigirati th ili ti preporučiti hopsitalizaciju.

dodik.dalibor
21.03.2011., 13:24
ma psihijatar je prezauzet,pa samo ga zanima povrsinski sve ,i jedva ceka da te se rijesi i da ide dalje,,,ma hvala vama na odgovoru,bilo bi mi lakse kad bi znala da sve ovo sto se desava je psiha a ne nesto drugo,,ipak hvala

Vilenica
21.03.2011., 14:44
a što bi bilo nego psiha, ako kažeš da si vadila sve nalaze, a našli ti tek aritmiju? jesi li išla na pretrage ili nisi? ako jesi, onda si isključilla organski uzrok i ostao je "samo" psihički

od koje bi ti to organske bolesti došlo da danima plačeš?

Perzijka
21.03.2011., 15:14
imam simptom da mislim da me ljudi ne vole...u poslu koji povremeno radim imam puno socijalnih kontakata i sudeći po rezultatima , uspješna sam...no ovako u privatnim socijalnim kontaktima nisam i osjećam se ko jadničak...ne znam ni na koji način da se potrudim ili bi me prvo drugi trebali primjetiti...pogotovo za muško-ženske odnose ne znam kako se to uspostavlja ,,jer nije to posao,,,,a može li se i to naučiti? što da radim , vježbam glede toga...da i u tom budem uspješna

river1
24.03.2011., 02:16
Imam problem s nekim određenim situacijama u životu, i to me počelo dosta kočiti.

Prvo se javilo prije neke dvije-tri godine u obliku boli u trbuhu. Bila bi recimo na predavanjima ili putovala vlakom, i samo bi me počeo jako boliti trbuh, od neke nervoze. Ispočetka je bilo blago, a kasnije nepodnošljivo i morala sam često bježati s predavanja.
Mislila sam da je problem u nekoj hrani itd., kasnije sam skužila da je vjerojatno do psihe, ali ubrzo je prestalo pa sam zanemarila.
U zadnje vrijeme je počelo slično, samo gore.
Opet imam probleme s bolovima u trbuhu, ali to je sad rjeđe. Međutim sad me počinje "gušiti" u grlu, tj. imam problema s gutanjem. Ne znam kako da to objasnim. Radi se o situacijama koje su meni nelagodne jer je tišina, oko mene ima ljudi, a očekuje se neko "mirno" ponašanje - recimo predavanja, vožnja u kupeu vlaka s nepoznatim ljudima, crkva i sl. U takvim situacijama počnem nekako svjesno gutati slinu umjesto nesvjesno i bude mi jako teško kontrolirati gutanje, ako je ikome imalo jasno što želim reći. Ne bi to sad bio neki problem da meni ne postane jako suho grlo, a bude mi problem piti i jesti zbog nemogućnosti kontroliranja gutanja. Zato moram uzimati samo jaaako jako male zalogaje hrane i jako dobro ih prožvakati, inače postoji potencijal da se doslovno ugušim (par puta sam već morala iskašljavati itd). Ne ide uopće kroz grlo i bok. E, ali onda ako ne jedem, budem gladna pa me boli trbuh i čuje se želudac i tako u krug.

Uglavnom zvuči kao mali problem, ali to me jako onemogućilo u nekakvom normalnom funkcioniranju vani. Kao student bi trebala cijeli dan biti van kuće na faksu, a to jednostavno ne ide ako ne možeš jesti ni piti vani. Sad mi se to javlja i u restoranima iako njih inače ne promatram kao "problematična" mjesta - jer u njima nije tišina niti nelagoda, nitko ne obraća previše pažnju na tebe za susjednim stolom itd. U drugim situcijama mi pomaže kad sam u opuštenom društvu, s prijateljima itd., ali u restoranima više ni to ne pomaže često. Još jedino mogu jesti doma ili kod prijatelja i rodbine, okružena poznatim ljudima ili sama.

Pokušala sam ovo rješiti suočavanjem s problemom u smislu "samo idi na ta mjesta, ne može ti ništa biti od tog, treba se samo malo naviknuti", ali ne pali baš, ovo traje već mjesecima skoro svakodnevno. Tako da dosta često izbjegavam te situacije, npr. neodlaskom na predavanja, što me i ne usrećuje baš. Ali radije ostanem doma nego da provedem sate mučeći se jer jedva čekam kad ću izaći (ili još gore, da se čak nagovorim da dođem u tu situaciju pa problemi počnu, ne uspijem izdržati i onda pobjegnem ako uspijem nekako :D). Voljela bi recimo slušati predavanja, ali što mi vrijedi kad neću moći pratiti ni 2 min zbog sve te nervoze.

Da napomenem, inače nemam problema s komuniciranjem s ljudima. Imam tremu pred javne nastupe, ali to je sve samo normalna trema kao kod drugih ljudi. U mnogim socijalnim kontaktima uživam. Problem su mi samo te neke mirne situacije u kojima se šuti i gdje se svako moje meškoljenje, nakašljavanje itd. čuje. I to se sve manifestira samo u tim nekim malim zdravstvenim poteškoćama.
I, ne bih rekla da sam u nekoj stresnoj životnoj situaciji. U zadnje vrijeme sam relativno na miru samo sa sobom i s drugim ljudima što se ostalih stvari tiče.

Sve skupa zvuči kao jako glup problem, ali vjerujte, proizvodi jako puno problema i nelagode sve to skupa jer sve češće ostajem doma kad bih trebala biti vani u takvoj situaciji...

Jel to isto socijalna fobija ili anksioznost? Ovako na prvu bi bubnula da je nešto od toga, ali ne znam puno i ne želim si postavljati neke dijagnoze unaprijed.

Disticha
24.03.2011., 12:07
Dakle, ono što se meni događa već jako dugo, a tek sam toga postala svjesna je samosabotaža, šta god radila ili vodila kakav razgovor ja se sabotiram. U meni je duboko usađeno mišljenje da ja nisam dobra i da su svi drugi bolji i vrijedniji od mene. Tek sad kad malo bolje bogledam, vidim da sam isključivo ulazila u odnose koji bi mi potvrdili da sam loša i da na bolje ne smijem ni pomisliti odnosno da bolje niti ne zaslužujem. Podsvjesno sam birala i prijatelje s kojima bih bila u podređenom položaju. Shvatila sam i to, da ja, ne da nisam dopuštala sebi ispunjenje i najmanje svoje potrebe, nego sam ih toliko sabotirala da sam se pravila da moje potrebe ne postoje, a ako i postoje onda ja nisam tu da brinem o njima nego sam tu da brinem o potrebama drugih.

Kad sam upisala željeni fax počela sam se družiti s ljudima kojima je upisani fax bio zadnji na listi prioriteta, zanemarivali su svoje obveze,izlazili vani,pili te i ja s njima. Oni su svi završili ili su pri kraju ja sam još daleko od toga. I jutros sam sabotirala izlazak na ispit. Izlaske na ispit sabotiram već godinama.

Znam da u pozadini svega stoji odrastanje u problematičnoj obitelji koja se neadekvatno ponašala. Znam da osjećam negativne osjećaje prema sebi i to je tako otrovno i grozno. Znam da sam nesvjesno birala sve situacije i odnose koji bi mi to i potvrdili, oni koji bi se ponašali lijepe i dostojanstveno bih ili ja otjerala ili bi sami otišli. Trenutno sam svjesna svega na kognitivnoj razini, svjesna sam ovog strogog glasa u meni koji mi govori da ne vrijedim ništa i da sam loša, toliko je jak i glasan da ja potpuno vjerujem kako nisam dovoljno dobra. Već godinama sam blokirana od kronične sabotaže ali također svjesna da ne mogu više ovako. Želim promijeniti ovo negativno mišljenje o sebi koje mi ubija svaku volju za normalnim životom. Ne želim se više osjećati sigurno u situacijama gdje mogu sebe sabotirati, ne želim više osjećati neprijateljstvo prema samoj sebi.

Ako tko ima kakav savjet, bila bih uistinu zahvalna.

rejoflajt
24.03.2011., 20:17
Dakle, ono što se meni događa već jako dugo, a tek sam toga postala svjesna je samosabotaža, šta god radila ili vodila kakav razgovor ja se sabotiram. U meni je duboko usađeno mišljenje da ja nisam dobra i da su svi drugi bolji i vrijedniji od mene. Tek sad kad malo bolje bogledam, vidim da sam isključivo ulazila u odnose koji bi mi potvrdili da sam loša i da na bolje ne smijem ni pomisliti odnosno da bolje niti ne zaslužujem. Podsvjesno sam birala i prijatelje s kojima bih bila u podređenom položaju. Shvatila sam i to, da ja, ne da nisam dopuštala sebi ispunjenje i najmanje svoje potrebe, nego sam ih toliko sabotirala da sam se pravila da moje potrebe ne postoje, a ako i postoje onda ja nisam tu da brinem o njima nego sam tu da brinem o potrebama drugih.

Kad sam upisala željeni fax počela sam se družiti s ljudima kojima je upisani fax bio zadnji na listi prioriteta, zanemarivali su svoje obveze,izlazili vani,pili te i ja s njima. Oni su svi završili ili su pri kraju ja sam još daleko od toga. I jutros sam sabotirala izlazak na ispit. Izlaske na ispit sabotiram već godinama.

Znam da u pozadini svega stoji odrastanje u problematičnoj obitelji koja se neadekvatno ponašala. Znam da osjećam negativne osjećaje prema sebi i to je tako otrovno i grozno. Znam da sam nesvjesno birala sve situacije i odnose koji bi mi to i potvrdili, oni koji bi se ponašali lijepe i dostojanstveno bih ili ja otjerala ili bi sami otišli. Trenutno sam svjesna svega na kognitivnoj razini, svjesna sam ovog strogog glasa u meni koji mi govori da ne vrijedim ništa i da sam loša, toliko je jak i glasan da ja potpuno vjerujem kako nisam dovoljno dobra. Već godinama sam blokirana od kronične sabotaže ali također svjesna da ne mogu više ovako. Želim promijeniti ovo negativno mišljenje o sebi koje mi ubija svaku volju za normalnim životom. Ne želim se više osjećati sigurno u situacijama gdje mogu sebe sabotirati, ne želim više osjećati neprijateljstvo prema samoj sebi.

Ako tko ima kakav savjet, bila bih uistinu zahvalna.

apsolutno ići na psihoterapiju. svjesna si svega što je već u startu pt veliki plus.

rejoflajt
24.03.2011., 20:20
Imam problem s nekim određenim situacijama u životu, i to me počelo dosta kočiti.

Prvo se javilo prije neke dvije-tri godine u obliku boli u trbuhu. Bila bi recimo na predavanjima ili putovala vlakom, i samo bi me počeo jako boliti trbuh, od neke nervoze. Ispočetka je bilo blago, a kasnije nepodnošljivo i morala sam često bježati s predavanja.
Mislila sam da je problem u nekoj hrani itd., kasnije sam skužila da je vjerojatno do psihe, ali ubrzo je prestalo pa sam zanemarila.
U zadnje vrijeme je počelo slično, samo gore.
Opet imam probleme s bolovima u trbuhu, ali to je sad rjeđe. Međutim sad me počinje "gušiti" u grlu, tj. imam problema s gutanjem. Ne znam kako da to objasnim. Radi se o situacijama koje su meni nelagodne jer je tišina, oko mene ima ljudi, a očekuje se neko "mirno" ponašanje - recimo predavanja, vožnja u kupeu vlaka s nepoznatim ljudima, crkva i sl. U takvim situacijama počnem nekako svjesno gutati slinu umjesto nesvjesno i bude mi jako teško kontrolirati gutanje, ako je ikome imalo jasno što želim reći. Ne bi to sad bio neki problem da meni ne postane jako suho grlo, a bude mi problem piti i jesti zbog nemogućnosti kontroliranja gutanja. Zato moram uzimati samo jaaako jako male zalogaje hrane i jako dobro ih prožvakati, inače postoji potencijal da se doslovno ugušim (par puta sam već morala iskašljavati itd). Ne ide uopće kroz grlo i bok. E, ali onda ako ne jedem, budem gladna pa me boli trbuh i čuje se želudac i tako u krug.

Uglavnom zvuči kao mali problem, ali to me jako onemogućilo u nekakvom normalnom funkcioniranju vani. Kao student bi trebala cijeli dan biti van kuće na faksu, a to jednostavno ne ide ako ne možeš jesti ni piti vani. Sad mi se to javlja i u restoranima iako njih inače ne promatram kao "problematična" mjesta - jer u njima nije tišina niti nelagoda, nitko ne obraća previše pažnju na tebe za susjednim stolom itd. U drugim situcijama mi pomaže kad sam u opuštenom društvu, s prijateljima itd., ali u restoranima više ni to ne pomaže često. Još jedino mogu jesti doma ili kod prijatelja i rodbine, okružena poznatim ljudima ili sama.

Pokušala sam ovo rješiti suočavanjem s problemom u smislu "samo idi na ta mjesta, ne može ti ništa biti od tog, treba se samo malo naviknuti", ali ne pali baš, ovo traje već mjesecima skoro svakodnevno. Tako da dosta često izbjegavam te situacije, npr. neodlaskom na predavanja, što me i ne usrećuje baš. Ali radije ostanem doma nego da provedem sate mučeći se jer jedva čekam kad ću izaći (ili još gore, da se čak nagovorim da dođem u tu situaciju pa problemi počnu, ne uspijem izdržati i onda pobjegnem ako uspijem nekako :D). Voljela bi recimo slušati predavanja, ali što mi vrijedi kad neću moći pratiti ni 2 min zbog sve te nervoze.

Da napomenem, inače nemam problema s komuniciranjem s ljudima. Imam tremu pred javne nastupe, ali to je sve samo normalna trema kao kod drugih ljudi. U mnogim socijalnim kontaktima uživam. Problem su mi samo te neke mirne situacije u kojima se šuti i gdje se svako moje meškoljenje, nakašljavanje itd. čuje. I to se sve manifestira samo u tim nekim malim zdravstvenim poteškoćama.
I, ne bih rekla da sam u nekoj stresnoj životnoj situaciji. U zadnje vrijeme sam relativno na miru samo sa sobom i s drugim ljudima što se ostalih stvari tiče.

Sve skupa zvuči kao jako glup problem, ali vjerujte, proizvodi jako puno problema i nelagode sve to skupa jer sve češće ostajem doma kad bih trebala biti vani u takvoj situaciji...

Jel to isto socijalna fobija ili anksioznost? Ovako na prvu bi bubnula da je nešto od toga, ali ne znam puno i ne želim si postavljati neke dijagnoze unaprijed.

uopće nije glup problem. ti si anksiozna i treba se tražiti uzrok. za socijalnu fobiju nisam sigurna. ali svakako otiđi na psihoterapiju.:top:

147
25.03.2011., 21:50
Imam problem s nekim određenim situacijama u životu, i to me počelo dosta kočiti.

Prvo se javilo prije neke dvije-tri godine u obliku boli u trbuhu. Bila bi recimo na predavanjima ili putovala vlakom, i samo bi me počeo jako boliti trbuh, od neke nervoze. Ispočetka je bilo blago, a kasnije nepodnošljivo i morala sam često bježati s predavanja.
Mislila sam da je problem u nekoj hrani itd., kasnije sam skužila da je vjerojatno do psihe, ali ubrzo je prestalo pa sam zanemarila.
U zadnje vrijeme je počelo slično, samo gore.
Opet imam probleme s bolovima u trbuhu, ali to je sad rjeđe. Međutim sad me počinje "gušiti" u grlu, tj. imam problema s gutanjem. Ne znam kako da to objasnim. Radi se o situacijama koje su meni nelagodne jer je tišina, oko mene ima ljudi, a očekuje se neko "mirno" ponašanje - recimo predavanja, vožnja u kupeu vlaka s nepoznatim ljudima, crkva i sl. U takvim situacijama počnem nekako svjesno gutati slinu umjesto nesvjesno i bude mi jako teško kontrolirati gutanje, ako je ikome imalo jasno što želim reći. Ne bi to sad bio neki problem da meni ne postane jako suho grlo, a bude mi problem piti i jesti zbog nemogućnosti kontroliranja gutanja. Zato moram uzimati samo jaaako jako male zalogaje hrane i jako dobro ih prožvakati, inače postoji potencijal da se doslovno ugušim (par puta sam već morala iskašljavati itd). Ne ide uopće kroz grlo i bok. E, ali onda ako ne jedem, budem gladna pa me boli trbuh i čuje se želudac i tako u krug.

Uglavnom zvuči kao mali problem, ali to me jako onemogućilo u nekakvom normalnom funkcioniranju vani. Kao student bi trebala cijeli dan biti van kuće na faksu, a to jednostavno ne ide ako ne možeš jesti ni piti vani. Sad mi se to javlja i u restoranima iako njih inače ne promatram kao "problematična" mjesta - jer u njima nije tišina niti nelagoda, nitko ne obraća previše pažnju na tebe za susjednim stolom itd. U drugim situcijama mi pomaže kad sam u opuštenom društvu, s prijateljima itd., ali u restoranima više ni to ne pomaže često. Još jedino mogu jesti doma ili kod prijatelja i rodbine, okružena poznatim ljudima ili sama.

Pokušala sam ovo rješiti suočavanjem s problemom u smislu "samo idi na ta mjesta, ne može ti ništa biti od tog, treba se samo malo naviknuti", ali ne pali baš, ovo traje već mjesecima skoro svakodnevno. Tako da dosta često izbjegavam te situacije, npr. neodlaskom na predavanja, što me i ne usrećuje baš. Ali radije ostanem doma nego da provedem sate mučeći se jer jedva čekam kad ću izaći (ili još gore, da se čak nagovorim da dođem u tu situaciju pa problemi počnu, ne uspijem izdržati i onda pobjegnem ako uspijem nekako :D). Voljela bi recimo slušati predavanja, ali što mi vrijedi kad neću moći pratiti ni 2 min zbog sve te nervoze.

Da napomenem, inače nemam problema s komuniciranjem s ljudima. Imam tremu pred javne nastupe, ali to je sve samo normalna trema kao kod drugih ljudi. U mnogim socijalnim kontaktima uživam. Problem su mi samo te neke mirne situacije u kojima se šuti i gdje se svako moje meškoljenje, nakašljavanje itd. čuje. I to se sve manifestira samo u tim nekim malim zdravstvenim poteškoćama.
I, ne bih rekla da sam u nekoj stresnoj životnoj situaciji. U zadnje vrijeme sam relativno na miru samo sa sobom i s drugim ljudima što se ostalih stvari tiče.

Sve skupa zvuči kao jako glup problem, ali vjerujte, proizvodi jako puno problema i nelagode sve to skupa jer sve češće ostajem doma kad bih trebala biti vani u takvoj situaciji...

Jel to isto socijalna fobija ili anksioznost? Ovako na prvu bi bubnula da je nešto od toga, ali ne znam puno i ne želim si postavljati neke dijagnoze unaprijed.
socijalna fobija bi bila kada bi ti glavni problem u svemu tome bio to što drugi ljudi misle o tebi dok se ti gušiš, kašlješ, jedeš. I ne, to uopće ne zvući kao glup ni mali problem. Nemoj omalovažavati svoje probleme, to ti je moj savjet. Meni kad je bilo najgore isto su mi se svi moji problemi činili malima ili ne toliko strašnima ili glupima. Sad sva sreća kužim koliko su veliki :zubo:

river1
26.03.2011., 11:40
socijalna fobija bi bila kada bi ti glavni problem u svemu tome bio to što drugi ljudi misle o tebi dok se ti gušiš, kašlješ, jedeš. I ne, to uopće ne zvući kao glup ni mali problem. Nemoj omalovažavati svoje probleme, to ti je moj savjet. Meni kad je bilo najgore isto su mi se svi moji problemi činili malima ili ne toliko strašnima ili glupima. Sad sva sreća kužim koliko su veliki :zubo:

Pa sad, socijalne situacije i jesu problem. Bude mi problem to što drugi misle, ali nisam sigurna muči li me u tom trenutku više to ili činjenica da se mogu ugušiti. Otprilike jednako me muči.
Te stvari se događaju 99% u socijalnoj situaciji koja nije ležerna, i ne uključuje razgovor. Ako je prisutan razgovor, to mi samo pomaže, osjećam se opuštenije, nije napeto...
Dogodilo mi se i 2-3 puta doma, s partnerom itd, odnosno u situacijama koje ne bi trebale biti problem, ali to je obično ako sam ekstremno napeta.

Meni to nije uopće mali problem jer me ozbiljno ograničava, ali nekako imam osjećaj da ne mogu baš dobro opisati koliko to sve zapravo bude problematično, pa se ljudima koji čitaju čini kao malo bezvezan problem.

147
26.03.2011., 15:58
Pa sad, socijalne situacije i jesu problem. Bude mi problem to što drugi misle, ali nisam sigurna muči li me u tom trenutku više to ili činjenica da se mogu ugušiti. Otprilike jednako me muči.
Te stvari se događaju 99% u socijalnoj situaciji koja nije ležerna, i ne uključuje razgovor. Ako je prisutan razgovor, to mi samo pomaže, osjećam se opuštenije, nije napeto...
Dogodilo mi se i 2-3 puta doma, s partnerom itd, odnosno u situacijama koje ne bi trebale biti problem, ali to je obično ako sam ekstremno napeta.

Meni to nije uopće mali problem jer me ozbiljno ograničava, ali nekako imam osjećaj da ne mogu baš dobro opisati koliko to sve zapravo bude problematično, pa se ljudima koji čitaju čini kao malo bezvezan problem.
Ne znam, ne bi baš sa sigurnošću tvrdila da je ovo tvoje socijalna fobija. Kad se sjetim vrhunca svoje socijalne fobije mislim da bi mi glavni problem bio što ljudi misle o meni dok se gušim i ako sa sad udavim na mjestu, umrem ili me odvede hitna, imam li na sebi čisti veš da se ne osramotim (mrtva :eek:) ili što mi je u torbi koja će ostati iza mene- npr. nešto što će me osramotiti pred ljudima. Možda zvuči smiješno, ali takve misli ne izgledaju nebitnima ili irealnima kada patiš od socijalne fobije....

Tourniquet_
26.03.2011., 18:21
Ne znam, ne bi baš sa sigurnošću tvrdila da je ovo tvoje socijalna fobija. Kad se sjetim vrhunca svoje socijalne fobije mislim da bi mi glavni problem bio što ljudi misle o meni dok se gušim i ako sa sad udavim na mjestu, umrem ili me odvede hitna, imam li na sebi čisti veš da se ne osramotim (mrtva :eek:) ili što mi je u torbi koja će ostati iza mene- npr. nešto što će me osramotiti pred ljudima. Možda zvuči smiješno, ali takve misli ne izgledaju nebitnima ili irealnima kada patiš od socijalne fobije....

Oo da, i ja baš tak razmišljam , točno si opisala sf :)

river1
26.03.2011., 18:47
Ne znam, ne bi baš sa sigurnošću tvrdila da je ovo tvoje socijalna fobija. Kad se sjetim vrhunca svoje socijalne fobije mislim da bi mi glavni problem bio što ljudi misle o meni dok se gušim i ako sa sad udavim na mjestu, umrem ili me odvede hitna, imam li na sebi čisti veš da se ne osramotim (mrtva :eek:) ili što mi je u torbi koja će ostati iza mene- npr. nešto što će me osramotiti pred ljudima. Možda zvuči smiješno, ali takve misli ne izgledaju nebitnima ili irealnima kada patiš od socijalne fobije....

Pa da, u biti, ima dio toga i kod mene, ali mislim da nije tako jako naglašeno.
Zapravo u cijelom mom problemu najviše vlada strah od samog problema, to je taj glupi krug iz kojeg se ne može izvući. Jednostavno me strah do kud to sve može odvesti, da li će se simptomi i učestalost pogoršati, strah me da me to ozbiljno ne ograniči u životu, da zbog tog ne budem mogla ostvariti svoj život, da ne bude još većih problema i tako. I onda zbog tog straha se naravno samo ponovno javljaju simptomi... Ima li kod anksioznosti sličnih razmišljanja?

147
26.03.2011., 19:26
Pa da, u biti, ima dio toga i kod mene, ali mislim da nije tako jako naglašeno.
Zapravo u cijelom mom problemu najviše vlada strah od samog problema, to je taj glupi krug iz kojeg se ne može izvući. Jednostavno me strah do kud to sve može odvesti, da li će se simptomi i učestalost pogoršati, strah me da me to ozbiljno ne ograniči u životu, da zbog tog ne budem mogla ostvariti svoj život, da ne bude još većih problema i tako. I onda zbog tog straha se naravno samo ponovno javljaju simptomi... Ima li kod anksioznosti sličnih razmišljanja?
Mislim da da. Meni to tvoje zvuči više kao anksioznost, ali ja nisam stručna za davanje dijagnoza, mogu samo iz iskustva procijeniti.

Sierra Leone
27.03.2011., 09:44
Prvenstveno mi je vrlo tesko objasniti svoj problem, ali probat cu..i nisam nikad isla na nikakvu psihoterapiju. Jer me sram uopce rec da ju trebam a i strah me da ce me ljudi drugacije gledati. Mama u startu odbija strucnu pomoc za mene jer valjda ne zeli takve probleme u obitelji, kao ima i svojih previse...

Ugl...imam neke simptome anksioznosti, to sam ovdje shvatila..citajuci tude probleme. Prije god dana sam jako dugo bila u depresiji, jako teskoj depresiji koja je ostavila velikog traga na meni, i dalje sam cesto tuzna. Negativno nastrojena. Nemam volje ni energije za nista. Nemam bas s nekim pricati o tome i neznam se izrazavati kad dode do tog kako se osjecam, pa niti ne mogu objasniti kako mi je. Ali osjecam neku bol u prsima, neku duboku tugu..puno puta se iz cistog mira rasplacem jer ju ne mogu zadrzat vise unutra...i isto tako imam osjecaj da sam sama, svi su me ostavili..za ljubav necu ni govoriti....od tud je sve i pocelo...

Da se razumijemo, ja nisam u depresiji jer sam bila i znam kako to izgleda i kako sam se osjecala. Ovo je nesto drugo..nesto malo teze i dublje. Nekada imam osjecaj da cu poludit i necu nikad vise biti normalna, sama od sebe postanem nervozna, zivcana...tuzna...najgora mi je frustracija od sveg tog, jer je to sve tako. I ne mogu to promjeniti, nesto me koci iznutra da budem optimisticnija i gledam vedrije na stvari tj iz druge perspektive.

Par dana sam ok. Cak nekad i sretna i osjecam se ugodno u svojoj kozi, i onda dode par dana gdje prozivljavam pravi unutarnji pakao. Od nocnih mora, nesanice, stezanja u prsima. Ljutnje, bijesa....prava blokada koje se ne mogu rijesiti.

Na koji nacin da mi bude bolje? Rekla sam da imam tu blokadu koja mi neda da mi bude bolje, jednostavno ne mogu.

147
27.03.2011., 10:34
. Mama u startu odbija strucnu pomoc za mene jer valjda ne zeli takve probleme u obitelji, kao ima i svojih previse...

Mislim da ti generalno ne štimaju odnosi u obiteljina neki način i to ti se ispoljava u svim tim simptomima koje si navela. Stav roditelja da smo mi nekakav teret, da imaju oni dovoljno svojih problema i da ih ne trebami i mi opterećivati, stavlja njih na prvo mjesto i vrlo je sebičan. Znači nije bitno što ti imaš problema, njeni su važniji i nemoj ju uznemiravati? Ja bi krenula od toga, preispitala te odnose.

Sierra Leone
27.03.2011., 10:44
Mislim da ti generalno ne štimaju odnosi u obiteljina neki način i to ti se ispoljava u svim tim simptomima koje si navela. Stav roditelja da smo mi nekakav teret, da imaju oni dovoljno svojih problema i da ih ne trebami i mi opterećivati, stavlja njih na prvo mjesto i vrlo je sebičan. Znači nije bitno što ti imaš problema, njeni su važniji i nemoj ju uznemiravati? Ja bi krenula od toga, preispitala te odnose.

Da, imam traumu iz djetinjstva..roditelji su mi rastavljeni i sad sam primorana zivjeti sa ocuhom s kojim nemam nikakav odnos. Tj ne voli me. Ali dok se ne snadem sama u zivotu mogu samo trpit nista vise. Mama mozda je sebicna, ali opet sebe krivim..jer imam osjecaj da sam razmazena i da se samo zalim. Ali nemam snage niti ne mogu poduzeti nista po tom pitanju...navela sam razlog u prethodnom postu....ma neznam sta da radim..

147
27.03.2011., 11:05
Da, imam traumu iz djetinjstva..roditelji su mi rastavljeni i sad sam primorana zivjeti sa ocuhom s kojim nemam nikakav odnos. Tj ne voli me. Ali dok se ne snadem sama u zivotu mogu samo trpit nista vise. Mama mozda je sebicna, ali opet sebe krivim..jer imam osjecaj da sam razmazena i da se samo zalim. Ali nemam snage niti ne mogu poduzeti nista po tom pitanju...navela sam razlog u prethodnom postu....ma neznam sta da radim..
Meni je pomogla knjiga Otrovni roditelji, Suzan Forward. Da se i skinuti s neta vrlo lako. Možda kad ju pročitaš ti bude jasnije odakle krenuti. Jer dok je sve tako crno, nemaš snage i osjećaš se krivom teško je uopće snaći se sama u životu i onda opet sve u krug. Toplo preporučam knjigu.

Sierra Leone
27.03.2011., 11:34
Meni je pomogla knjiga Otrovni roditelji, Suzan Forward. Da se i skinuti s neta vrlo lako. Možda kad ju pročitaš ti bude jasnije odakle krenuti. Jer dok je sve tako crno, nemaš snage i osjećaš se krivom teško je uopće snaći se sama u životu i onda opet sve u krug. Toplo preporučam knjigu.

Hvala ti puno. :)

Disticha
27.03.2011., 14:35
Uz "Otrovne roditelje" ja bih ti od srca preporučila knjigu "Tješiti dijete u nama" autora Charlesa L. Whitfielda

Sierra Leone
27.03.2011., 16:34
Uz "Otrovne roditelje" ja bih ti od srca preporučila knjigu "Tješiti dijete u nama" autora Charlesa L. Whitfielda

Hvala :kiss:

Vilenica
27.03.2011., 18:51
Pa da, u biti, ima dio toga i kod mene, ali mislim da nije tako jako naglašeno.
Zapravo u cijelom mom problemu najviše vlada strah od samog problema, to je taj glupi krug iz kojeg se ne može izvući. Jednostavno me strah do kud to sve može odvesti, da li će se simptomi i učestalost pogoršati, strah me da me to ozbiljno ne ograniči u životu, da zbog tog ne budem mogla ostvariti svoj život, da ne bude još većih problema i tako. I onda zbog tog straha se naravno samo ponovno javljaju simptomi... Ima li kod anksioznosti sličnih razmišljanja?

glupi krug = anksioznost.

samo nemoj odustati od faksa. to ti neće smanjiti anksioznost, baš obratno.

nisi napisala dovoljno o okolnostima u kojima živiš, obično je u njima korijen problema. kad nismo u stanju ni priznati problem, a kamoli ga krenuti rješavati, kreću simptomi

river1
28.03.2011., 15:17
glupi krug = anksioznost.

samo nemoj odustati od faksa. to ti neće smanjiti anksioznost, baš obratno.

nisi napisala dovoljno o okolnostima u kojima živiš, obično je u njima korijen problema. kad nismo u stanju ni priznati problem, a kamoli ga krenuti rješavati, kreću simptomi

Ma neću odustati od faksa jer mi nije još puno ostalo, a dolasci na predavanja nam nisu bitni za dobivanje potpisa na skoro svim kolegijima. Uspijevam se snalaziti. Više me strah da problema ne bude kasnije, na poslu itd. Bila sam dosta ambiciozna pa strahujem da će mi ovakvi problemi uništiti neke moje životne snove...

A okolnosti... pa ne znam što bih napisala. Mislim, imam ja neke sitne probleme na kojima pokušavam raditi, kao i svaka osoba. Ali za nijedan ne mogu reći da je od njega sve krenulo... Ne znam što da izdvojim.

Vilenica
28.03.2011., 22:06
Ma neću odustati od faksa jer mi nije još puno ostalo, a dolasci na predavanja nam nisu bitni za dobivanje potpisa na skoro svim kolegijima. Uspijevam se snalaziti. Više me strah da problema ne bude kasnije, na poslu itd. Bila sam dosta ambiciozna pa strahujem da će mi ovakvi problemi uništiti neke moje životne snove...

anksioznost ti je strah od straha. nije da se baš toliko bojiš gomile ljudi, ali se unaprijed bojiš da će ti na tulumu/koncertu/kavi biti loše, pa preventivno ostaneš doma. i sve tako. sama sebe ograničavaš, izoliraš se. i to je najlošiji dio

ako se uspijevaš snalaziti na faksu, ne vidim razloga da se ne snalaziš na poslu. bude ti puno teže nego što bi trebalo biti, ali ipak sve izduraš.

važno je ne odustajati. čim za neki simptom shvatim da je anksioznost, umrem od smijeha: to je mačji kašalj! stvar je samo u tome da ako se postaviš tako da znaš da ćeš izdržati, onda izdržiš, i strah i smetnje se smanjuju

no ja idem na psihoterapiju. navikla sam tragati za uzrocima smetnji i rješavati ih. ne vjerujem da je to baš toliki problem da se baš mora ići na terapiju, ali pomaže.

Potjeh.
29.03.2011., 18:13
Ja sam već nekoliko godina lurker na par foruma s tim da sam ovdje daleko najčešće. Praktički nikada nemam želju nešto napisati i pridružiti se raspravi a uživam u pokojem briljantno napisanom postu. Vjerujem da nisam jedini koji se tako ponaša ali nisam posve siguran zašto je tome tako. Čovjek se poslije toliko vremena počne malo čudno osjećati, neke forumaše jako cijenim, rado čitam, možda bih rekao i poznajem a oni ne znaju niti da postojim. Osjeća se čovjek isključeno ponekad, vlastitom krivnjom.

Nesigurnost?
Introvertiranost?
Nešto treće ili od svega pomalo?

Možda je pitanje prelagano za ovu temu ili ovaj podforum ali svejedno mislim da je ovo najbolje mjesto za ovakvo pitanje.

Vilenica
29.03.2011., 19:12
Potjeh, zbilja ne kužim u čemu bi bio problem, i zašto bi ga uopće bilo. što je to čudno doći na forum, redovito čitati neke teme bez potrebe za tipkanjem?

kad se želiš uključiti, onda napišeš post, kao sada. sve 5 :mig:

(malo efikasnije uključivanje je da daš neko svoje mišljenje o pitanju koji neko postavi)

Potjeh.
29.03.2011., 23:01
Potjeh, zbilja ne kužim u čemu bi bio problem, i zašto bi ga uopće bilo. što je to čudno doći na forum, redovito čitati neke teme bez potrebe za tipkanjem?

kad se želiš uključiti, onda napišeš post, kao sada. sve 5 :mig:

(malo efikasnije uključivanje je da daš neko svoje mišljenje o pitanju koji neko postavi)

Nema problema, više je znatiželja, zašto sam takav odnosno postoji li općeprihvaćena labela za moje ponašanje. Ne uključujem se u rasprave ne toliko jer ne želim već jer smatram da ne mogu dodati ništa raspravi ili je moje mišljenje već iskazano od strane nekog drugoga.

Čovjek bi rekao, dosta ispravan stav ali je i dosta strog jer ne pišem.

Štrikalica
30.03.2011., 11:13
Dragi forumaši, prvo - drago mi je što topic funkcionira i zahvaljujem Vilenici i svim ostalim forumašima što odgovorima pomažu svima kojima pomoć treba.

S obzirom na to da sam važnu napomenu dodala tek naknadno i to u prvi post, a tada ste više-manje svi već bili na nekoj drugoj stranici topica, biti ću slobodna ponoviti ju ovdje još jednom:

disclaimer:

imajte na umu da su svi odgovori koje vam ponude forumaši većinom jednostavno sudovi i iskustva laika. Običnih ljudi, nazovimo nas tako. :) Nemojte ih tretirati kao stručnu dijagnozu. Samo kao usmjerenje, najbolju namjeru i želju da pomognemo. Konačan sud, dijagnozu i daljnju terapiju mora vam dati vaš liječnik/psihijatar. Nadamo se da će odgovori koje dobijete ovdje pomoći u tome.

Leirel
30.03.2011., 15:20
Bok svima,
imam jedno pitanje, a to je:

Imamo, dakle, tu jednu četveročlanu obitelj. Majka i djeca: jedno punoljetno, jedno mlađi punoljetnik, a treće je maloljetno. Oca nema godinama. U slučaju da se dogodi da se majka zbog ovih ili onih razloga ne može (toliko) brinuti o djeci ili da je prezaposlena ili ili ili, tko bi trebao preuzeti brigu o djeci?

Prije nego što ponudim odgovore koje sam ja ''domozgala'', voljela bih čuti vaše mišljenje. Neka moderator slobodno premjesti pitanje u neku drugu temu ako misli da ova nije dobra, ali u svakom slučaju bih voljela čuti vaša mišljenja.

~Scarlet~
30.03.2011., 15:57
Bok svima,
imam jedno pitanje, a to je:

Imamo, dakle, tu jednu četveročlanu obitelj. Majka i djeca: jedno punoljetno, jedno mlađi punoljetnik, a treće je maloljetno. Oca nema godinama. U slučaju da se dogodi da se majka zbog ovih ili onih razloga ne može (toliko) brinuti o djeci ili da je prezaposlena ili ili ili, tko bi trebao preuzeti brigu o djeci?

Prije nego što ponudim odgovore koje sam ja ''domozgala'', voljela bih čuti vaše mišljenje. Neka moderator slobodno premjesti pitanje u neku drugu temu ako misli da ova nije dobra, ali u svakom slučaju bih voljela čuti vaša mišljenja.

Ovo je više za pdf pravo. Mislim da si dala premalo podataka za suvisli odgovor. Šta to znači "prezaposlena"?:ne zna: Nije lako biti samohrana majka i podizati troje djece (to i košta ofkors). Raditi se mora. Ponekad i dva posla da bi se moglo nomalno živjeti. O ćemu se konkretno radi?:confused:

Leirel
30.03.2011., 16:16
Nadala sam se da se nećete uhvatiti baš za to :)

OK, možda netočan ili bar nepotpuno točan pridjev... Zaposlena - zauzeta, recimo, osobnim i obiteljskim problemima... i na to ode dosta vremena.

~Scarlet~
30.03.2011., 16:27
Nadala sam se da se nećete uhvatiti baš za to :)

OK, možda netočan ili bar nepotpuno točan pridjev... Zaposlena - zauzeta, recimo, osobnim i obiteljskim problemima... i na to ode dosta vremena.

I dalje premalo podataka. :o
I ja imam i osobnih i obiteljskih problema. Radim i mama sam. Ne vidim kontradikciju.

Leirel
30.03.2011., 16:39
Ovako... da je ta majka zbog ovih ili onih razloga spriječena (u nedostatku boljeg pridjeva), postoji li mogućnost da se najstarije od djece mora pobrinuti za ostalu djecu? Postoje li uopće situacije kad braća/sestre postaju roditelji svojoj braći i sestrama?
Mislim da sam ovim pitanjima dovoljno prozirno naglasila svoju poziciju u toj hipotetskoj situaciji (majka se više ne može brinuti za djecu).

~Scarlet~
30.03.2011., 16:49
Ovako... da je ta majka zbog ovih ili onih razloga spriječena (u nedostatku boljeg pridjeva), postoji li mogućnost da se najstarije od djece mora pobrinuti za ostalu djecu? Postoje li uopće situacije kad braća/sestre postaju roditelji svojoj braći i sestrama?
Mislim da sam ovim pitanjima dovoljno prozirno naglasila svoju poziciju u toj hipotetskoj situaciji (majka se više ne može brinuti za djecu).

Leirel, "ovi ili oni" razlozi niti približno nisu dostatni za odgovor. Konkretan odgovor iziskuje i konkretne činjenice.

Općenito: ukoliko roditelj nije u mogućnosti skrbiti o maloljetnoj djeci, djeca će biti izdvojena iz obitelji dok se ne nađe odgovarajuća osoba koja može privremeno preuzeti brigu o djeci ili će ostati u ustanovi, dok se roditelj ne osposobi to dalje činiti sam. Ukoliko je jedno dijete punoljetno, adekvatno (zdrav, emocionalno stabilan), ima mogučnosti (novac, stanovanje) skrbiti o mlađoj braći i želi, odlukom suda sa djeca mogu i ne moraju mu povjeriti na odgoj i čuvanje.
Braća i sestre ne mogu postati "roditelji" svojoj braći i sestrama, već skrbnici, ali to je sasvim drugi par rukavica. To bi značilo da je roditelju oduzeto roditeljsko pravo. (a to se dešava u ekstremnim slučajevima)

Leirel
30.03.2011., 17:01
Konkretan razlog je depresija i sve što ide s tim (nadam se da ne moram objašnjavati koliko depresija može kočiti čovjeka u obavljanju svakodnevnih zadataka). Zanimalo me što bi bilo kad bi se stanje pogoršalo. OK, ovo je otprilike odgovor koji sam očekivala.
A sad pravo ''Koji je moj poremećaj pitanje'' :)
Što ako su uloge već pomalo preokrenute - majka kao kćer, kćer kao majka, brat kao otac i treće dijete (bila je slična tema: ''Obiteljski trokut''). Što ako se osjećam kao majka svima skupa, a i oni tako računaju?

~Scarlet~
30.03.2011., 19:20
Konkretan razlog je depresija i sve što ide s tim (nadam se da ne moram objašnjavati koliko depresija može kočiti čovjeka u obavljanju svakodnevnih zadataka). Zanimalo me što bi bilo kad bi se stanje pogoršalo. OK, ovo je otprilike odgovor koji sam očekivala.
A sad pravo ''Koji je moj poremećaj pitanje'' :)
Što ako su uloge već pomalo preokrenute - majka kao kćer, kćer kao majka, brat kao otac i treće dijete (bila je slična tema: ''Obiteljski trokut''). Što ako se osjećam kao majka svima skupa, a i oni tako računaju?

Nisi u zavidnoj situaciji i žao mi je što to moraš proživljavati...:( Također i tvoja braća.
Depresija je bolest, i naravno da ne moraš objašnjavati koliko njeni simptomi mogu imobilizirati osobu. Ono što je bitno da se tvoja majka liječi i to kvalitetno. Dakle medikamenti, psihoterapija ukoliko želi, redovite kontinuirane kontrole, naravno i hospitalizacija, ukoliko je indicirana. Da li se liječi? Zašto očekuješ pogoršanje?
Moram naglasiti da sama pishička bolest ne isključuje dobro i pozitivno roditeljstvo. Ali i njoj kao roditelju je teško. Biti samohrana mama, boriti se sa tom bolešću uza životne stresove nije lako. I njoj treba suport i podrška.

Vilenica
30.03.2011., 20:22
Nema problema, više je znatiželja, zašto sam takav odnosno postoji li općeprihvaćena labela za moje ponašanje. Ne uključujem se u rasprave ne toliko jer ne želim već jer smatram da ne mogu dodati ništa raspravi ili je moje mišljenje već iskazano od strane nekog drugoga.

Čovjek bi rekao, dosta ispravan stav ali je i dosta strog jer ne pišem.

uvijek je glavno pitanje kad se određuje je li nešto "normalno" ili nije - to koliko si ti sam zadovoljan s tim?

stvar je u tome ponašaš li se onako kako ti odgovara. ako bi ti htio više tipkati, a zbog nečega to ne radiš, onda jest problem.

imaš jako malo tema na forumu di je bolje da ne tipkaš ako ne mogu dodati ništa raspravi ili je moje mišljenje već iskazano od strane nekog drugoga. mislim da je tako bilo na Pravu: traži se točno tumačenje zakona, točka!

sve ostalo je puno chata: tipkamo jer nam se tipka, svejedno imali što za reći ili ne. pritom, jasno, pročitaš pravila foruma, paziš da ipak ne dobiješ karton za trolanje ili spam. da pazim da mi svaki post bude pametan i bitan, sigurno ne bi imala 16.000 postova!

Psihologija je dušu dala za tipkanje: svako malo se tu pojavi neko kome treba pomoć, i bit će ti zbilja zahvalan ako se malo udubiš u njegov problem i posvetiš mu nekoliko rečenica :mig:

Vilenica
30.03.2011., 20:29
Ovako... da je ta majka zbog ovih ili onih razloga spriječena (u nedostatku boljeg pridjeva), postoji li mogućnost da se najstarije od djece mora pobrinuti za ostalu djecu? Postoje li uopće situacije kad braća/sestre postaju roditelji svojoj braći i sestrama?
Mislim da sam ovim pitanjima dovoljno prozirno naglasila svoju poziciju u toj hipotetskoj situaciji (majka se više ne može brinuti za djecu).

nadam se da si ti majka, a ne najastarija kćer :(

ne, najstarije dijete nije dužno brinuti se o ostaloj djeci kad je majka out.
najstarije dijete je uvijek u najtežoj poziciji i onda kad je majka u takvim situacijama funkcionalna. najstarije dijete obično preuzima na sebe ulogu i majke i oca. ali službeno to nametnuti djetetu- to je zločin

zato postoje Centri za socijalnu skrb. postoje tetke, bake, ujaci.

za najstarije dijete je najvažnije da stane na svoje noge: završi faks, nađe posao. tada ono postaje doista sposobno pomoći mlađoj braći i sestrama. i uvijek im pomaže, to je neminovno, i zato često nikad ne zasnuje vlastitu obitelj. no ako mu u ranim 20-tim nametneš i formalnu brigu o mlađima....:(:(:(

daj napiši točno o čemu se radi, molim te

Što ako se osjećam kao majka svima skupa, a i oni tako računaju?

to znači da ćeš im pomoći, a ne da ćeš se žrtvovati. postoji jako velika razlika između ta dva pojma i stanja.

imala sam 18 godina kad sam bila pred takvim izborom. "zauvijek" sam ostala majka svima, ali je jako važna stvar što tada nisam odustala od svoga puta, faksa, i nisam se posvetila i tome da im perem čarape i kuham kavu ujutro. jer da jesam, na kraju im ne bih mogla toliko pomoći

najbanalnije: kad najstarije dijete u problematičnoj, siromašnoj obitelji završi faks, ono daje primjer mlađima, pa ga i oni završe. kad najstarije dijete odustane od faksa, i ostane kući kuhati i prati, nitko od mlađih ne završi faks.

(to je samo moje mišljenje, mislim da ima jako puno primjera koji govore drugačije, pogotovo u generacijama naših roditelja, kad su često najstarija braća i sestre, bez škole, školovala mlađe)

Potjeh.
31.03.2011., 11:55
sve ostalo je puno chata: tipkamo jer nam se tipka, svejedno imali što za reći ili ne. pritom, jasno, pročitaš pravila foruma, paziš da ipak ne dobiješ karton za trolanje ili spam. da pazim da mi svaki post bude pametan i bitan, sigurno ne bi imala 16.000 postova!



Svaki post mi treba biti bitan i pametan. Tu je moj feler. Ako moj post nije takav onda ga smatram beskorisnim smećem što je zanimljivo jer je ovo obično odlika perfekcionista, kojima ipak ne pripadam po mom sudu.

Ako pogledamo prosječnog forumaša onda to svakako jest nenormalno ponašanje makar ne dajem tome negativni spin kakav obično nenormalnost dobije.

Dobra je strana što je mala šansa da će se moderatori sa mnom baviti ili ja s njima. Pokušat ću biti malo aktivniji ali slutim da će to biti kratka vijeka, vratit ću se nazad na svoj mali oblak i gledati zantiželjno...

Vilenica
31.03.2011., 20:36
Svaki post mi treba biti bitan i pametan. Tu je moj feler.

super, već si odradio 2/3 rješenja: shvatio si u čemu je problem!

nema recepta, samo treba krenuti tipkati. ne znam ama baš nikoga na forumu čiji je svaki post bitan i pametan. to može proći ako pišeš znanstvene radove, 1-2 godišnje, na forumu nikako

u svakoj stvari, kad postavimo previsoko kriterije, to nas sjebe. tako da ne možemo biti niti prosječni :flop:

i sami smo si krivi.

meni je sto godina trebalo: prvo sam samo čitala, pa se nakon par mjeseci registrirala, pa mi je sto godina trebalo za prvi post...pritom je bitno i znati odabrati di ćeš tipkati. na početku me strašno pogađalo kad bi me neko napao, itd. dugo sam tražila prikladno okruženje. npr nikad ni u ludilu ne bi tipkala na Politici

naprosto kreneš. ko s plivanjem :)
učiš u hodu

Potjeh.
01.04.2011., 07:52
naprosto kreneš. ko s plivanjem :)
učiš u hodu

Rješenje zvuči jednostavno ali vidjet ćemo, psiha je kompleksna stvar a ja sam već skupio skoro 10 godina lurkanja počevši sa USENET-om. Ah, stara vremena *pere nostalgija*.

Tebi dakako najljepša hvala.

Vilenica
02.04.2011., 09:09
onda razmisli kako si sad uspio. što je na ovoj temi bilo drugačije nego na drugim temama?

najjednostavniji način za početi razgovor je kad netko traži savjet, pa ti napišeš što misliš o tome. bar s 5-6 rečenica

Potjeh.
02.04.2011., 21:23
onda razmisli kako si sad uspio. što je na ovoj temi bilo drugačije nego na drugim temama?

najjednostavniji način za početi razgovor je kad netko traži savjet, pa ti napišeš što misliš o tome. bar s 5-6 rečenica

U biti nisam uspio. Kreirao profil prošle godine u namjeri da se uključim, napisao par postova i - odustao. Opet sam počeo pisati jer me muči osobni problem pa sam malo u fazi preispitivanja. Nažalost, pišem o sebi gdje očekujem da drugi budu pametni tamo gdje ja nisam. :)

Vilenica
03.04.2011., 19:17
o kojem problemu govoriš?

Potjeh.
03.04.2011., 20:58
o kojem problemu govoriš?

Ma, otvorio sam temu na LJES-u. Nije mi na ponos. :brukica:

147
03.04.2011., 21:29
Ma, otvorio sam temu na LJES-u. Nije mi na ponos. :brukica:
Dramatičan naslov i čini mi se potpuno profulan. Netko ti je dobro rekao da je ona ta koja bi trebala tražiti savjete, ali pošto ih ne traži, ako ne ide ni razgovor o tome, predlažem preispitivanje sebe i svoje sreće u vezi i ponašanje u skladu s time.

Nažalost, pišem o sebi gdje očekujem da drugi budu pametni tamo gdje ja nisam.
To je super, da se toga puno shvatiti na forumu, smo kada želiš...ali moj ti je savjet da se kloniš ljesa kod ozbiljnih tema.

LaLoba66
04.04.2011., 02:43
Muči me:
*to što nemam nimalo koncentracije, barem za one stvari koje me ne zanimaju (a mnoge me stvari ne zanimaju ili me zanimaju samo površno)
*to što mi taj nedostatak koncentracije uzrokuje probleme u školi
*kad me nešto jako zanima moram se tome posvetiti do kraja, mogla bih reći - do granica fanatizma, moram to osjetiti do najdublje dubine bića inače to za mene nema vrijednost
*to što sam uvijek napeta, uvijek nešto nedostaje za "kompletnu sliku", uvijek "još samo nešto da ostvarim pa ću biti sretna"
*u ljubavnim vezama sam ili površna (skupljanje trofeja) ili volim dušom i tijelom (pomalo opsesivno)
*zapala sam u nekakvu rutinu, nešto čega sam se uvijek grozila, slušam glupu muziku, ponašam se glupo, mislim da sam poglupila
*moje raspoloženje je - ili sam obavijena crnim oblakom na rubu samoubojstva ili sam presretna i puna entuzijazma ili ravnodušna, a najčešće osjećam rastrojstvo, sve pomiješano (samo bez onog entuzijazma)
*uvijek osjećam da ne pripadam ovom vremenu, prostoru i razmišljanju, osjećaj odvojenosti
*teško mi je, gubim se, osjećam se zarobljeno
*sanjarim o sreći i o ostvarivanju nekog svog cilja (koji mi je za sada nepoznat)
*ne mogu povezati duhovnu-psihičku sebe i fizičku sebe, bezvrijedna sam
*ne vjerujem u sebe više
*prije sam bila izvor pozitivne energije, a sad negativne
*bez nade, ali nekad s nadrealnom vjerom u bolje sutra
*jedino što me veseli su prijatelji, ali zbog kompleksne osobnosti mnoge sam izgubila, neke odbila, a neki su sami pobjegli :o
*nesretna sam, glupa, samo se zatvorim u sobu, upalim tužne pjesme i sanjarim... čudno je što ni tjelovježba ne pomaže...
*fizički sam sposobna 10000%, umno ovisi o stupnju interesa za to što proučavam, najbolje učim uz praksu, emocionalno hendikepirana

Potjeh.
04.04.2011., 09:20
Dramatičan naslov i čini mi se potpuno profulan. Netko ti je dobro rekao da je ona ta koja bi trebala tražiti savjete, ali pošto ih ne traži, ako ne ide ni razgovor o tome, predlažem preispitivanje sebe i svoje sreće u vezi i ponašanje u skladu s time.


Dramatičan osjećaj zaslužuje isti naslov. :) Svjestan sam objektivnih razloga cijelo vrijeme međutim, moj ego je prestao slušati odnosno - izgubio je strpljenje. Ja s njom jesam razgovarao nedavno, ona želi riješiti taj problem. Bez obzira na njenu volju, proći će puno vremena dok se to ne riješi ako će se uopće riješiti.

Da mi netko sada ponudi aseksualnost - samo bih pitao gdje da potpišem...

Leirel
04.04.2011., 16:54
Hvala na odgovorima :)

Ne očekujem pogoršanje, ali ne mogu ni biti sigurna da ga neće biti. Nekad je bolje, nekad malo gore, a mene je hipotetski zanimalo što ako...

Mislim da je najbolje da se malo udaljim od cijele priče, to jest, ne sebe, nego svoj način razmišljanja, tako su mi i savjetovali. Jer znam često razbijati glavu problemima koji se tiču cijele obitelji, a majka je jednom prilikom sama rekla da zna da je (pre)puno toga meni stavila na ruke, ali... I s tim ''ali'' obično završava to priznanje. Nisam sigurna što da mislim o tome.

Misao da se ''udaljim'' mi je nova, neobična i trebat će mi jako, jako dugo da je usvojim. Ali klija (:D)...

Potjeh.
05.04.2011., 01:34
radije prvo tipkaj na sličnim temama koje su pokrenuli drugi

Nema sličnih tema, ja sam izgleda jedini koji se javno deklarirao kao - loš ljubavnik. :flop:

Vilenica
05.04.2011., 18:30
a gle, pokrenuo si 4 teme na forumu, dakle nikako ne spadaš u stidljivije forumaše :rofl:

nikako nemam volje čitati čitavu temu o LJES-u, ali to što cura ne doživljava orgazam s tobom ima puno više veze s njom nego s tobom. jako puno cura nije sposobno za orgazam iz x razloga. ni najsavršeniji ljubavnik im ne bi pomogao. imaš google, svašta se dade pročitati

bitno je da je ona ostala s tobom, dakle stalo joj je do veze. to što netko ne doživljava orgazam s 25 ne znači da neće s 30 ili 35. ženski orgazam ovisi o jako puno stvari.

a navodno postoje i nekakvi seksualni terapeuti, razgovori...bla bla. što ne važi kad je beba mala, jer su tada prioriteti svakako drugačiji

Potjeh.
05.04.2011., 18:58
Nisam sramežljiv pod krinkom anoimnosti. :)

Znam da me voli. Znam da je jako sramežljiva. Znam da je glavnina problema kod nje. Sve ovo i ona sama mi je rekla, više puta.

Ali, ja sam taj koji je uzeo ženske orgazme kao validaciju da sam uspješan ljubavnik i tvrdoglavo se držim toga kao jedinog kriterija (moji orgazmi su njena validacija). Ja sam taj koji je odlučio napraviti rezime svoje uspješnosti u praktički najgorem trenutku. Ja sam taj koji je od toga napravio na kraju sveti gral tj. ultimativnu fantaziju. Ja sam taj koji sada ima popriličnih problema sa egom za koje ne vidim rješenje. Moglo bi se reći da kod mene poremećaj nastaje i da nije jasno koliku će štetu napraviti u procesu. Šteta se više ne može spriječiti, bespomoćan sam.

Muči me:


Odmah moram reći, nisam nikakav stručnjak štoviše, imam svoje vlastite demone s kojima se rogatim. Ali, svi mi tvoji simptomi izgledaju kao depresija koja traje već neko vrijeme. Koliko dugo se tako osjećaš?

Napisala si da ideš u školu. Koliko godina imaš? Možda ti hormoni uzrokuju disbalans seratonina u mozgu što uzrokuje depresije. To se da liječiti antidepresivima. Ako nešto krivo govorim neka me netko od upućenijih lupi po glavi i ispravi.

Vilenica
05.04.2011., 19:29
ali daj guglaj! čitaj! ako ti cura padne u depresiju, nisi ti manje muškarac što je nisi u stanju izliječiti. ti to naprosto nisi u stanju

pomiri se s tim da nisi tako moćan kako misliš da moraš biti. u tvojoj je moći da učiniš sve da bi se ona osjećala lijepo. da pratiš njene reakcije, posvećuješ joj pažnju. čitaš puno o ženskom seksu i učiš kako se prilagoditi ženi, što jako puno muškaraca nije u stanju

hoće li ona doživjeti orgazam ili ne, ovisi o njenom odnosu prema vlastitom tijelu, odnosu prema roditeljima, općenitom zadovoljstvu životom i o seksualnoj osviještenosti.

i zato jako puno cura lažira orgazam. većina tipova čije cure ne svršavaju to nikad ne saznaju

zamisli da tvoja cura sad padne u bed zato što ti ne zarađuješ 20.000 kuna mjesečno? kako bi se ti osjećao? bi li ona tebi takvom svojom brigom pomogla? ili bi te opteretila?

ma ionako seks moraš zatomiti zbog bebe. žene su različite od muškaraca, x stvari im je važniji od orgazma (dok ga ne doživljavaju). svakako će njoj biti puno važnije da se ti noću budiš kad beba plače, opereš suđe i skuhaš ručak, nego da patiš zbog njenog orgazma :top:

Potjeh.
05.04.2011., 22:11
ti to naprosto nisi u stanju

Eto, shvaćaš bit problema. Nisam u stanju. Ona svaki put svrši kada samu sebe dira. Ja to nisam u stanju. Zamolim je da to ona učini pokraj mene i nije u stanju. Da se njezin orgazam dogodi ja jednostavno ne smijem biti tu. Kaže ona u moju obranu da bi se ista stvar dogodila bilo kojem frajeru ali - ja nisam bilo koji frajer.

Ja bih trebao biti njezina prva ljubav, netko u kojeg je, kako kaže, još uvijek ludo zaljubljena, kojeg voli više nego sebe, kojem je nebrojeno puta plakala u zagrljaju i nije dovoljno. Nisam bilo tko! Trebao bih biti 'onaj pravi' i nisam to u stanju. Poražavajući je osjećaj da pored toliko vremena provedenih skupa ona se ne osjeća toliko opušteno i intimno sa mnom. Temeljito poražavajući.

Objektivno znam da ne mogu riješiti sve njezine probleme, nisam u stanju ali jednako tako ne mogu niti od sebe očekivati da njeni problemi neće na mene utjecati. Utječu.

ma ionako seks moraš zatomiti zbog bebe. žene su različite od muškaraca, x stvari im je važniji od orgazma (dok ga ne doživljavaju). svakako će njoj biti puno važnije da se ti noću budiš kad beba plače, opereš suđe i skuhaš ručak, nego da patiš zbog njenog orgazma :top:

Kako da zatomim svoje probleme? A što se očinstva tiče, bit ću tu, ona to zna.

Vilenica
06.04.2011., 13:44
Trebao bih biti 'onaj pravi' i nisam to u stanju. Poražavajući je osjećaj da pored toliko vremena provedenih skupa ona se ne osjeća toliko opušteno i intimno sa mnom. Temeljito poražavajući.

pretjeruješ, jako pretjeruješ :rofl:

to je isto kao da kažeš: trebao bih biti onaj pravi, koji joj zadovoljava SVE potrebe! pa da ona više ne mora ni jesti ni piti, nego da živi od moje ljubavi! ali to je nemoguće, znaš i sam: ma kolika ljubav bila, ljudi i dalje trebaju i hranu i vodu i zrak za disanje.

naprosto daješ sam sebi pretjerano značenje. imaš krive pretpostavke: misliš da je uz savršenog ljubavnika i svaka žena savršena. ali to nije istina! možeš ti biti recimo savršeni vozač, ali ako ti pukne guma to ne znači da je problem u tebi što nisi dovoljno savršeni vozač, nego je problem što su ceste pune rupa ili su gume istrošene. ne, nisi toliko važan! nije sva odgovornost na tebi

rekla sam ti: čitaj, obrazuj se. kao što si svjestan da te ona može voljeti, a da ipak treba svaki dan makar 1 obrok hrane, tako bi mogao shvatiti da te ona voli, i da joj je super s tobom, i da si ti vjerojatno super tip, a da nije u stanju s tobom doživjeti orgazam.

vrlo je bitno da je ona u stanju doživjeti orgazam sama. jako puno cura ne može niti toliko.

svakako će se ona osjećati sigurnije u svojoj koži ako se i ti osjećaš tako, sigurno i samopouzdano. ali se ne osjećaš! namećeš sebi teret koji ti ne pripada. umjesto da ideš putem koji vodi uspjehu: da se koncentriraš na ono u čemu si dobar i jak

Potjeh.
06.04.2011., 14:28
pretjeruješ, jako pretjeruješ :rofl:


Možda i pretjerujem ali ne toliko koliko ti sugeriraš. Ne želim joj biti SVE. Želim joj biti toliko blizak da nema nikakvog razloga osjećati sram pokraj mene. Želim biti onaj kojem je u stanju povjeriti i najintimnije stvari. Nisam ni jedno ni drugo a želim biti. Mislim da nije pretjerano očekivati takvu razinu bliskosti štoviše, mislim da je normalna, prirodna i ugodna.

Vilenica
06.04.2011., 15:03
Mislim da nije pretjerano očekivati takvu razinu bliskosti štoviše, mislim da je normalna, prirodna i ugodna.

to ti misliš zato što si muškarac, pa ti je orgazam nešto najnormalnije (mali dio muškaraca ima problem s orgazmom, neusporedivo manje od žena, i zato nisu u stanju shvatiti ženski problem)

ja smatram da takvu razinu bliskosti, koja je normalna, prirodna i ugodna, možeš očekivati nakon što ti draga prođe 4-5 godina psihoterapije. to ti košta 50-100.000 kuna i okej je da joj ti to zaradiš :top:

jasno, to se često dogodi i spontano, bez posebne terapije. kad žena napuni 30, 35 ili 40 godina, kad psihički i emocionalno sazrije. na to ti ne možeš utjecati

tvoj problem je isti kao da se sad javi neka cura i strašno pati zašto njezin dečko nema erekciju, a ona se toliko trudi! i u tom slučaju odgovor bi bio isti: nije problem u tome što je ona loša ljubavnica, nego njen dragi ima problem koji je donio sa sobom u vezu. to se rješava na psihoterapiji

ili se ne rješava, pa prekinete :ne zna:

Potjeh.
06.04.2011., 16:26
to ti misliš zato što si muškarac, pa ti je orgazam nešto najnormalnije (mali dio muškaraca ima problem s orgazmom, neusporedivo manje od žena, i zato nisu u stanju shvatiti ženski problem)

Nikada nisam ženski orgazam smatrao kao nešto najnormalnije. Zato mi je toliko i stalo do njega.

ja smatram da takvu razinu bliskosti, koja je normalna, prirodna i ugodna, možeš očekivati nakon što ti draga prođe 4-5 godina psihoterapije. to ti košta 50-100.000 kuna i okej je da joj ti to zaradiš :top:

jasno, to se često dogodi i spontano, bez posebne terapije. kad žena napuni 30, 35 ili 40 godina, kad psihički i emocionalno sazrije. na to ti ne možeš utjecati

Depresivnije procjene nisam odavno vidio. Na temelju čega ih baziraš?

tvoj problem je isti kao da se sad javi neka cura i strašno pati zašto njezin dečko nema erekciju, a ona se toliko trudi! i u tom slučaju odgovor bi bio isti: nije problem u tome što je ona loša ljubavnica, nego njen dragi ima problem koji je donio sa sobom u vezu. to se rješava na psihoterapiji

U ovom tvom hipotetskom slučaju, smatraš li da cura ostala neokrznuta njegovim problemom u kontekstu vlastitog samopouzdanja? Ja čisto sumnjam.

147
06.04.2011., 16:35
Želim joj biti toliko blizak da nema nikakvog razloga osjećati sram pokraj mene.
Nekim ljudima to ne dolazi kao prirodna reakcija na to koliko je partner dobar ili ne. Da imam najsavršenijeg partnera na svijetu opet nebi mogla postići savršenu razinu bliskosti a da ne riješim neke svoje stvari u svojoj glavi koje nemaju veze s partnerom. Zato ti to možeš ili prihvatiti ili ne. Ako je voljna raditi na tome predlažem da se i ti potrudiš to prihvatiti, ne uzimati to tako tragično, možda i sam porazgovarati s nekim i biti uz nju. Mislim da su ok šanse da se to riješi. Ako misliš da to ne možeš dalje podnositi uvijek ti ostaje opcija da onda to ni ne podnosiš.


U ovom tvom hipotetskom slučaju, smatraš li da cura ostala neokrznuta njegovim problemom u kontekstu vlastitog samopouzdanja? Ja čisto sumnjam.
Ako bazira svoje samopouzdanje na temelju onoga što on može ili ne može onda nebi ostala neokrznuta.

Potjeh.
06.04.2011., 22:25
Nekim ljudima to ne dolazi kao prirodna reakcija na to koliko je partner dobar ili ne. Da imam najsavršenijeg partnera na svijetu opet nebi mogla postići savršenu razinu bliskosti a da ne riješim neke svoje stvari u svojoj glavi koje nemaju veze s partnerom. Zato ti to možeš ili prihvatiti ili ne. Ako je voljna raditi na tome predlažem da se i ti potrudiš to prihvatiti, ne uzimati to tako tragično, možda i sam porazgovarati s nekim i biti uz nju. Mislim da su ok šanse da se to riješi. Ako misliš da to ne možeš dalje podnositi uvijek ti ostaje opcija da onda to ni ne podnosiš.

Uvijek ću biti uz nju, ovo nije razlog da joj okrenem leđa. Mislim da ću i ja morati s nekim razgovarati jer moja nesigurnost koju sada osjećam sigurno uništava svaku nadu u bolje sutra da se tako izrazim.

Klasičan psihološki moment samoostvarujućeg proročanstva: razmišljanjem kako sam loš ljubavnik postao sam nesiguran i frustriran što dovodi do činjenice da ja jesam loš ljubavnik.

147
06.04.2011., 22:46
Uvijek ću biti uz nju, ovo nije razlog da joj okrenem leđa. Mislim da ću i ja morati s nekim razgovarati jer moja nesigurnost koju sada osjećam sigurno uništava svaku nadu u bolje sutra da se tako izrazim.

Klasičan psihološki moment samoostvarujućeg proročanstva: razmišljanjem kako sam loš ljubavnik postao sam nesiguran i frustriran što dovodi do činjenice da ja jesam loš ljubavnik.
meni je super što ste oboje svjesni problema i voljni ste raditi na tome :top:
to je stvarno pozitivno i zato vjerujem da će sve biti uredu nakon rada na tome

Potjeh.
06.04.2011., 23:32
meni je super što ste oboje svjesni problema i voljni ste raditi na tome :top:
to je stvarno pozitivno i zato vjerujem da će sve biti uredu nakon rada na tome

Ja nisam u tolikoj mjeri optimističan jer mi jednostavno nemamo vremena niti mogućnosti 'raditi' na tome. Uskoro će beba doći i sve što s njom slijedi. Proći će puno vremena prije nego što uopće počnemo razgovarati o tome. A ako su išta pokaza zadnja 2 mjeseca onda je to da se ja osjećam sve lošije.

147
07.04.2011., 00:40
Ja nisam u tolikoj mjeri optimističan jer mi jednostavno nemamo vremena niti mogućnosti 'raditi' na tome. Uskoro će beba doći i sve što s njom slijedi. Proći će puno vremena prije nego što uopće počnemo razgovarati o tome. A ako su išta pokaza zadnja 2 mjeseca onda je to da se ja osjećam sve lošije.
a gle, ili ćeš to da se osjećaš bolje staviti visoko na listu prioriteta ili nećeš. vremena i novca ti neće nitko drugi nabaviti osim tebe samog, ovisno o tome koliko si motiviran za to. nije ugodno za spoznati, ali što prije to preboliš lakše će ti biti.
sretno

ella.ella
07.04.2011., 01:03
Imam pitanje...tj zelim znati sto se samnom dogada...

Ukratko cu, jako cesto mijenjam raspolozenja, cesto sam tuzna, osjecam se usamljeno...pa se naglo promjeni sve i vesela sam, volim sve ljude i sebe....i onda nervoza i zivcanoca i tuga. I tako uvijek, zasto ne mogu biti normalna? I zasto me ne rastuzuju sitnice/stvari ko sve ljude na ovom svijetu nego se rastuzim iz cistog mira? Nije da se zelim rastuziti nego kazem..nema razloga....ni za srecu pretjeanu ni za tugu...muci me ljubav..tj povrijedio me decko jedan i jako me to boli. I mislim da zato cesto mjenjam raspolozenja, i ako ucim, zabavljam se idem van..nije nista bolje..sve je trenutno...znaci ne pomaze ni ako si zaokupim paznju s necim drugim. Osjecam se kao da sam u pms-u svaki dan. Cesto ostanem doma onda i razmisljam o glupostima. Ne znam kako da si pomognem, izludit cu ovako. Al doslovno.

spiksy_st3
07.04.2011., 12:22
Evo ovako, valjda sam pogodio pravi topic

imam 17 godina i jos me par mjeseci djeli od 18-te i to mi je veliki problem
zivim s majkom i ocuhom + babom i didom u malo vecem stanu no problem je u tome sto mi baba i mater previse nabijaju presing u glavu da ce mi sad 18, da moram produzit skolovanje ili letim iz kuce, i to mi svaki dan nabijaju na nos, svaki dan sve vise i vise vidim jasnu sliku a to je da mi je 20.9. na 18. rodendan kraj zivota zbog cega:

prvo idem u trogodisnju skolu koja je prelagana i u kojoj su takvi profesori di nemoras godisnje 15 minuti otvorit knjigu imat ces pozitivno (i to je, prolazim je jedva sa nekig 2.5-2.6) tako da nema teoretske sanse da ja mogu nastavit ikakvo ozbiljnije skolovanje

2. posto 70% dana provedem u depresiji i to vec od zavrsetka osnovne skole (otad nisam osjetia nikakvu euforiju ni zabavu ni ikakvu mladost u sebi)nemogu nista ni radit jer iti najmanji poslic koi trebam pomoc nekome me baca u dekoncentraciju i depresiju i neradim to kako treba

a da stvar bude gora vec duze vrime se razmisljam unormalizirat i kretat u normalnom "svijetlom" drustvu jer sam vec od zavrsetka osnovne zabijen u tzv. alternativnu ekipu ("metalci, rockeri, hippy, stoneri, goth,skinhead") i tek sad vidim da se ta ekipa zna itekako zabavit na svoj nacin ali ja sam opet drugaciji koliko sam drugaciji od ovih normalnih....i na kraju se neuklapam nigdje


jedina sam osoba koja stoji (neracunajuci skolu) 80% tjedna kuci samo zato jer nema kamo pametno ic ili nema s kim ic igdje i jedno ja mogu provest subotu vanka sam samcat uz pivo i joint, rado bih se volio uklopit i veselije druzit al opet toliko sam se uvukao u sebe i svoj imaginarni svijet tako da i kad sam u sred vesele ekipe opet me moja psiha odvrati od toga

vec duze vrijeme razmisljam da se za pocetak pocnem bavit tjelovjezbom jer mi je zdravlje stvarno u kolapsu al tu me isto opet sprijeci umor (posto mi je skola uvijek jutarnja smjena) slabost, neispavanost (cak i kad spavam preko 10 sati dnevno) i opet depresija

istina jesam i to kronicni neizljecivi neradnik, strucnu psiholosku pomoc nisam trazio jer znam da su takvi da ce mi odma gurat neke tablete pod nos (a sta se tice toga vec pusim travu i pijem 2 ipo godine tako da mi sigurno jos i tablete netribaju i nije da stvaram "iluziju" srece, nego doista pod utjecajem toga sam uporan u sve sta triba napravit idem veselo za svojim ambicijama samo sta nemam tolko para da mogu to cesce konzumirat, jedva stignem 2-3 puta tjedno i tu potrosim vise od 100kn)


a sta se tice obiteljskog odnosa neznam di cu s 18, pravog oca sam tek upoznao proslo lijeto jer je lijeceni narkoman (47) i nemoze ni normalno razgovarat jer je totalno izgubia povezanost sa stvarnim svijetom i svojim mastama za koje on misli da su stvarne i on zivi sa svojom majkom i ocem koji su alkoholicari tako da to nije opcija da se doselim kod njih jer su totalno ludi

a s druge strane ova polovica obitelji s kojima zivim vec 15 godina su visoko skolovani (cak i baba i dida imaju fakultet) i striktni te drze onaj svoj moto "skola-posao-skola-red-rad-disciplina" i vise im je puna kapa toga sto ja nista neradim i to sto idem u losiju skolu, ugl. puna im je kapa jos od osnovne otkako sam poceo prolazit s 3. a cijelo djetinstvo mi je neizivljeno, nisam prozivio pola toga sto su mnogi prozivili, maladost mi je ostala neizivljena a vec se u neku ruku osjecam jako staro, iscrpljeno i umorno od svega i jednostavno nemam ni psihicke ni fizicke snage ni zrelosti krenit u zivot, i sve ambicije sam vec skoro izgubio, sve sta mogu je cekat kad ce mi uletit prilika za joint i da mogu iskoristit tih 3-4 sata za sto bolje jer jedino sam posta sposoban pod tim ikako funkcionirat

ja stvarno neznam di cu sa 18. ni hocu li dozivit bar 20. jer moji su toliko postali ozbiljni sta se tice letenja iz kuce

a inace sam "za inat danasnjem drustvu" odlucia bas ja bit takav da cu zrtvovat dio sebe kako bi pomoga nekome, no kasnije sam svatia da i kad sam dobar prema svakom zivom bicu uvik svi mene ignoriraju niti iko nezeli da me pogleda i to mi je isto preraslo u depresiju al posto to traje dugo sad osjecam i instinktivnu mrznju prema svim ljudima, znam da nisam normalan i zelim biti, zelim se osjecati kao kad sam isao u osnovnu, mlad, ispunjen, ziv, adrenalican, vesel i pomalo hiperaktivan i zeljan zivota i zivotnih izazova.........sve bi dao u zivotu da to mogu vratit

Ready-To-Wear
07.04.2011., 13:19
Dečko mi ima problem..

Konstantno ga nešto muči, svaka sitnica ga zamara (npr. da li je netko čuo nešto što nije smio čuti iako je bio 5m iza njega a on tiho pričao), da li će uspjeti u poslu, danas je nešto krivo rekao na poslu pa da li će mu to odmoći.. itd..

Kako se to odražava? inače je jako dobra, marljiva osoba, ništa mu nije teško, razmišlja i o meni i o sebi, kako da što prije završimo faks, pomogao mi je puno oko svega, još uvijek mi pomaže, ali.. u slučaju kad mu se dogodi nešto pomalo loše, ništa prestrašno, njega to užasno uznemiri, počinju mu plikovi izbijati na rukama (ima neurodermitis), grize sam sebe zbog čega je to tako (iako nije mogao utjecati na to).. i iskaljuje se na meni.. ne odmah, ali ako u tim trenucima napravim neki sitni gaf, gotovo.. psovke, vrijeđanje, nervoza još jača,... nakon toga svega isprike.. nekako, kao da ga sve boli i brine puuuno više nego bi trebalo.. nekad imam osjećaj da bih ga najradije stavila pod stakleno zvono, da ga nitko krivo ne pogleda, da ga ne zamara da li ćemo sutra imati za živjeti (a to trenutno nije upitno), da li će sutra imati posao (a ni to nije upitno), da li.. inače je i jako odgovoran, ponekad imam osjećaj da i previše.. nema odgađanja, ukoliko odgodi neki posao onda daljnja nervoza, izjedanje..

nisam došla ovdje da mi kažete da ga ostavim i sl., prije svega htjela bih mu pomoći..

da li je to sve povezano s neurodermitisom? da li postoji kakva dijagnoza koja bi navedeno "opravdala"?

napomena da ima 24 godine..

kastaš
07.04.2011., 20:05
vec duze vrijeme razmisljam da se za pocetak pocnem bavit tjelovjezbom jer mi je zdravlje stvarno u kolapsu al tu me isto opet sprijeci umor (posto mi je skola uvijek jutarnja smjena) slabost, neispavanost (cak i kad spavam preko 10 sati dnevno) i opet depresija

(....)

znam da nisam normalan i zelim biti, zelim se osjecati kao kad sam isao u osnovnu, mlad, ispunjen, ziv, adrenalican, vesel i pomalo hiperaktivan i zeljan zivota i zivotnih izazova.........sve bi dao u zivotu da to mogu vratit



To se mora na silu rješavat. Prvo moraš prilagodit prehranu, uzimat multivitamine bar mejsec dva dana i jest onako što je zdravije moguće, tako da se kemijski bar koliko toliko uravnotežiš, a onda i vježbat nešto, ali lagano. Forsirati se nemožeš nego počni od 10 minuta bilo čega, pa dođi do pola sata pa tek onda lagano više.

Bilo bi najbolje da se probaš baviti nečim što voliš. Koliko god teško izgledalo iz depresije - ustvari nije.

Vidiš sam da ionako nemaš drugog izbora.
Poradi na tome ciljano i lagano mjesec dva, lagano dižući tempo, pa ćeš očutiti razlku. A onda će već biti lakše dalje.

Fidelma_
07.04.2011., 21:21
Oduvijek imam ogroman strah od povjeravanja i govorenja o svojim osjećajima i svom životu. Imam dobre prijatelje ali ne vjerujem im. Želim im pomoći od sveg srca u svim njihovim problemima i mogu imati potpuno povjerenje u mene, al ne želim da se meni pomaže..isto tako ne volim kad mi netko "krade" bliske osobe jer ih smatram više-manje "svojima" i često se smatram vođom.
Jel to samo nekakva potreba za posjedovanjem ili nešto drugo?

spiksy_st3
08.04.2011., 13:40
To se mora na silu rješavat. Prvo moraš prilagodit prehranu, uzimat multivitamine bar mejsec dva dana i jest onako što je zdravije moguće, tako da se kemijski bar koliko toliko uravnotežiš, a onda i vježbat nešto, ali lagano. Forsirati se nemožeš nego počni od 10 minuta bilo čega, pa dođi do pola sata pa tek onda lagano više.

Bilo bi najbolje da se probaš baviti nečim što voliš. Koliko god teško izgledalo iz depresije - ustvari nije.

Vidiš sam da ionako nemaš drugog izbora.
Poradi na tome ciljano i lagano mjesec dva, lagano dižući tempo, pa ćeš očutiti razlku. A onda će već biti lakše dalje.



mislim da si u pravu, to sam i ja mislio, trening i aktivan zivot vec tjedan dana pomalo pokusavam gurat i mogu rec da ide, jako pomalo al ide samo neznam hoce li mi se to odrazit na psihicko i duhovno raspolozenje a nadam se da oce

a sta se tice "raditi ono sto volim" pa tu imam problem sto ni dan danas kad idem razmisljat, dublje kopat po glavi nemogu nac nista sta me bas zanima i sto volim (a da je kreativno i korisno)....znam da mi je 17 i da sam vec treba neke stvari otkrit o sebi al eto valjda ce i to doc kad se kao sta sam gore navea tjelesno i duhovno "regeneriram"

anyway tnx na savjetu

mob_kljic
10.04.2011., 03:03
Imam pitanje...tj zelim znati sto se samnom dogada...

Ukratko cu, jako cesto mijenjam raspolozenja, cesto sam tuzna, osjecam se usamljeno...pa se naglo promjeni sve i vesela sam, volim sve ljude i sebe....i onda nervoza i zivcanoca i tuga. I tako uvijek, zasto ne mogu biti normalna? I zasto me ne rastuzuju sitnice/stvari ko sve ljude na ovom svijetu nego se rastuzim iz cistog mira? Nije da se zelim rastuziti nego kazem..nema razloga....ni za srecu pretjeanu ni za tugu...muci me ljubav..tj povrijedio me decko jedan i jako me to boli. I mislim da zato cesto mjenjam raspolozenja, i ako ucim, zabavljam se idem van..nije nista bolje..sve je trenutno...znaci ne pomaze ni ako si zaokupim paznju s necim drugim. Osjecam se kao da sam u pms-u svaki dan. Cesto ostanem doma onda i razmisljam o glupostima. Ne znam kako da si pomognem, izludit cu ovako. Al doslovno.

ella.ella has exceeded their stored private messages quota and cannot accept further messages until they clear some space...

rejoflajt
11.04.2011., 08:02
"...- Koji su uzroci smetnje orgazma? Vrlo rigidan odgoj u obitelji, religiozan odgoj gdje je masturbacija i sve vezano uz seksualnost općenito grijeh. Potom traume u smislu da je žena prošla kroz traumatsku situaciju, neadekvatna iskustva, stres ili egzistencijalni problemi, fizički umor, neispavanost, pri tome mislim na žene s malom djecom koje često imaju probleme. Uzrok je često i nerazrješena situacija u emocionalnom odnosu - objašnjava terapeutkinja Barolin Belić. Napominje i kako u pitanju može biti i neadekvatna stimulacija, jer neke žene nemaju ništa od navedenog, ali ne znaju kako stimulirati sebe niti to znaju njihovi partneri...."
http://www.jutarnji.hr/svaka-peta-zena-ne-moze-dozivjeti-orgazam/520687/

http://www.medicina.hr/seksualnost/clanci/orgazam%20jel%20svrsila%20ili%20nije.htm

cidery
11.04.2011., 08:38
Već vidim jubilarnih sto za samo par dana:D

Mogu probiti led? Iznenadno naglo lupanje srca i to kad sam fizički potpuno neaktivna, grčevi u ekstremitetima (nedavno i utrnuće jezika, nakon mnogih neuroloških nalaza i pregleda, kad su rekli da nije moždani, ni tumor...izgleda da je stres), negativne misli, strah od neuspjeha (obično tako i bude, primjerice, u poslu), loša slika o sebi, izmjene ljutnje i tuge, pospanost, zbunjenost, nekoncentracija...i tako već malo više od godinu dana...knjige, meditacija, tjelovježba, vitamini - ništa ne ublažava simptome. Običan stres?
malo kasnim...anyway...u svakom slučaju anksioznost ali imaš i neke vegetativne simptome paničnog poremećaja...

cidery
11.04.2011., 08:57
preko raznih dijagnoza ja sam na kraju došao do ovog...trajna promjena osobnosti(depresivno paranoidna slika)...rigidan,egocentrik,hladan,distanciran,oho l,sujetan,izoliran...6 hospitalizacija,psihoterapije,medikamenti...uz sve to najefikasnijom se pokazala samokontrola...sve što hoću reć je ljudi ne igrajte se i OBAVEZNO liječniku

Potjeh.
21.04.2011., 11:16
Uzrok je često i nerazrješena situacija u emocionalnom odnosu - objašnjava terapeutkinja Barolin Belić.

Od svega nabrojanoga mislim da je ovo najbliže istini. Ona vuče neke probleme iz djetinstva odnosno činjenicu da nikad nije upoznala oca i osjećaj vlastite krivnje zbog toga. Nemam pojma uzrokuje li ovo izostanak orgazama ali mi se čini najvjerovatnijim.

P.S. Oprosti što tek sada vidim ovaj post.

MiaMao
21.04.2011., 14:25
Lijepi pozdrav svima na ovom temi,nadam se da nisam previse fulala.
Prvi put pisem na ovoj sekciji.

Imam jednu situaciju. Ne radi se o meni,vec o mojem dugogodisnjem decku kojem bi voljela pomoci na najbolji moguci nacin ali nisam ga pronasla jos,a nije ni on.
Dakle ovako..
On se vec od svojeg djetinjstva bori sa hipohondrijom.
Iz te hipohondrije proizlazi i problem sa anksioznoscu i opsesivnom ljubomorom.
Sve smatra nekakvom prijetnjom. Tako smo jedan duzi period morali raspravljati o mojim bivsim deckima jer on sve smatra prijetnjom,tipicna pitanja - sta ako je ovaj bolestan,a sta ako je ovaj itd.. Iako sam ja potpuno zdrava osoba i nisam imala nikakvih sumnjivih iskustava,jednostavno ne moze zakljuciti neke normalne stvari.Ne moze si pomoci i o svemu fantazira.
Moram potrositi uzasno puno zivaca,volje i energije da bi mu objasnila jednu normalnu stvar koju svi drugi normalno shvacaju.
Isto tako anksioznost,zivci..previse se ufura da postoji neki ogroman problem koji uopce nije velik,ali on od svega radi slona od muhe.
Ljubomora je isto produkt svega toga.. gdje si,kada,kako i s kime,tesko da bilo gdje otidjem a da on ne postavi 100 pitanja zbog toga.
Sve je to jako iscrpljujuce kako za njega tako i za mene.
Bio je kod psihologa jedno krace vrijeme ali nije mu nesto pomogao.

Covjek nikada nebi rekao da on ima takvih problema,naizgled je sasvim normalan,mozes s njime normalno pricati i biti u drustvu,sve ok. A ja znam sto se u njemu skriva i vise od icega bi mu voljela pomoci s tim napadajima,ali ne znam vise ni sama kako?

Da li sve to zajedno upucuje na neki veci problem?
Ako je itko od vas bio u takvoj ili slicnoj situaciji,molim vas da mi date jedan konkretan savjet. :)

Unaprijed hvala.

~Scarlet~
21.04.2011., 18:05
...

Odakle ti podatak da se radi baš o hipohondriji i anksioznosti.
Meni po opisu nije niti jedno niti drugo.
Nažalost to mi više liči na neki paranoidni poremećaj osobnosti i patološku ljubomoru. Tu se nažalost nema šta liječiti.
Ako je tako, ti nečeš moći smisliti toliko objašnjenja, koliko će on izmisliti konstrukata u kojima radiš nešto sumnjivo.
Moraš sama odlučiti imaš li dovoljno energije i živaca za osobu koja će te stalno sumnjičiti i kontrolirati.

Marlenne
21.04.2011., 19:17
Ja imam više problema, a prvi koji ću navesti je taj da kad god čujem buku ( bilo kakvog tipa), a posebice automobila i ostalih strojeva, koji proizvode jake zvukove počinjem živčaniti, imam potrebu da glasno vičem na ljude, koji proizvode buku, te da im svašta prosto kažem.

Sljedeće što me muči je proces starenja, imam 19 godina, a ne želim se uozbiljiti, smeta mi kada me na ulici gledaju muškarci od 35 i više godina, uznemiri me to i imam potrebu eliminirati takve ljude. Također se ponašam djetinjasto i luckasto, te želim ostaviti dojam glupe osobe, samo kako se ljudi ne bi obazirali na mene, komentirali me i kako bi me smatrali dobrom i naivnom osobom, a ja sam zapravo vrlo nervozna, bijesna i osoba puna srdžbe, samo što tu stranu poznaju samo moji roditelji i sestra, a svim prijateljima, poznanicima i ostalima nikada nisam pokazala tu drugu stranu. Kad sam sa prijateljima, ponašam se normalno, ali oni nikad nisu upoznali mene u maničnom stanju, jer ima trenutaka kada sam bijesna, te mi je svijest potpuno sužena, da ne znam što činim, mogla bih čak i nehotice ubiti nekog. Znam, da se za to ide psihijatru, ali ne bi mi pomogao ni razgovor, ni terapija jer je to dio mog temperamenta. Jesam li ja zločesta, kakva sam ja to zapravo osoba, kad si u kući sa svojim najbližima mogu priuštiti takvo ponašanje i divljanje, a " vani " se trudim ostaviti dobar dojam i to osobama koje mi ništa ne znače, jer sam ja pomalo i asocijalna osoba. Imam potrebu biti sama, analizirati ljude i tražiti što više mana u njima, kako bih se mogla potpuno udaljiti od njih. Koji je moj problem?

MiaMao
21.04.2011., 20:06
Odakle ti podatak da se radi baš o hipohondriji i anksioznosti.
Meni po opisu nije niti jedno niti drugo.
Nažalost to mi više liči na neki paranoidni poremećaj osobnosti i patološku ljubomoru. Tu se nažalost nema šta liječiti.
Ako je tako, ti nečeš moći smisliti toliko objašnjenja, koliko će on izmisliti konstrukata u kojima radiš nešto sumnjivo.
Moraš sama odlučiti imaš li dovoljno energije i živaca za osobu koja će te stalno sumnjičiti i kontrolirati.

Tesko je sve to nekome objasniti samo kroz jedan kratak post,nazalost.
hipohondriju sam uvjerena da ima jer mu je svaka tockica na tijelu predznak neke opasne bolesti i sposoban je o tome panicariti danima dok nesto novo ne nadje. Prebolio je do sada 200 vrsta rakova. :) smijesno ali zalosno.
uz sve to ima i opsesivno kompulzivni poremecaj,hiljadu puta iste stvari ponavlja i to ga koci,pogotovo u drustvu.
Ali ja stvarno ne znam vise na koji nacin da mu pognem, jer on ima toliko toga da je za nepovjerovat. I postaje tesko i meni s time se boriti.

147
22.04.2011., 12:31
Znam, da se za to ide psihijatru, ali ne bi mi pomogao ni razgovor, ni terapija jer je to dio mog temperamenta.
Usudim se s gotovo stopostotnom sigurnošću tvrditi da ovo nije dio tvog temperamenta. Tvoje reakcije su preburne za situacije koje ih uzrokuju i to bi se sigurno dalo rješavati na terapiji. Pod uvjetom da to stvarno želiš i priznaš si da ti ti nije temperament, da te to čini nezadovoljnom te da stvarno želiš otkriti koje su prave emocije u podlozi tvog bijesa na okolinu.

Marlenne
22.04.2011., 13:44
[QUOTE=147;33180357]Usudim se s gotovo stopostotnom sigurnošću tvrditi da ovo nije dio tvog temperamenta. Tvoje reakcije su preburne za situacije koje ih uzrokuju i to bi se sigurno dalo rješavati na terapiji. Pod uvjetom da to stvarno želiš i priznaš si da ti ti nije temperament, da te to čini nezadovoljnom te da stvarno želiš otkriti koje su prave emocije u podlozi tvog bijesa na okolinu.[/QUOT

To jest dio mog temperamenta, nemam si ja što priznavati, svi ponekad burno reagiramo, samo što je to kod mene intenzivnije, nego kod drugih. Imam ja još mnogo problema za navesti, al' ovo je primarno što me zabrinjava.

~Scarlet~
22.04.2011., 16:43
Tesko je sve to nekome objasniti samo kroz jedan kratak post,nazalost.
hipohondriju sam uvjerena da ima jer mu je svaka tockica na tijelu predznak neke opasne bolesti i sposoban je o tome panicariti danima dok nesto novo ne nadje. Prebolio je do sada 200 vrsta rakova. :) smijesno ali zalosno.
uz sve to ima i opsesivno kompulzivni poremecaj,hiljadu puta iste stvari ponavlja i to ga koci,pogotovo u drustvu.
Ali ja stvarno ne znam vise na koji nacin da mu pognem, jer on ima toliko toga da je za nepovjerovat. I postaje tesko i meni s time se boriti.

Pokušaj ga pridobiti da krene psihijatru.
Rukovodila sam se ovim informacijama koje si dala u prvom upitu, po tome mi zaista izgleda kao da problemi idu iz njegove osobnosti.
Ukoliko pristane na psihijatijski tretman, napraviti će se i poštena obrada i dijagnostika.

MiaMao
22.04.2011., 16:52
Hvala ti na odgovoru. Mislim da ce to biti promasen slucaj jer je bio i kod psihijatra jednom i jednom kod psihologa i uvjeren je da mu samo zele dati ljekove.
Potruditi cu se u svakom slucaju pronaci jos neko rijesenje.
Svojevremeno sam zbog jednom smrtnog slucaja u obitelji isla kod bioenergeticara jer sam imala panicne napadaje,pa mozda mu i on pomogne.
Samo tesko je to njemu (takvoj osobi) objasniti..
Ali nadam se najboljem. :)

~Scarlet~
22.04.2011., 17:16
Hvala ti na odgovoru. Mislim da ce to biti promasen slucaj jer je bio i kod psihijatra jednom i jednom kod psihologa i uvjeren je da mu samo zele dati ljekove.
Potruditi cu se u svakom slucaju pronaci jos neko rijesenje.
Svojevremeno sam zbog jednom smrtnog slucaja u obitelji isla kod bioenergeticara jer sam imala panicne napadaje,pa mozda mu i on pomogne.
Samo tesko je to njemu (takvoj osobi) objasniti..
Ali nadam se najboljem. :)

Pa to je vjerovatno i bilo tako.
Ali po tome se dobro vidi da to nije hipohondrija. Hipohondri vole hodati po doktorima, pretragama, obrađivati se (mada naravno ni tada nisu zadovoljni jer kako dijagnosticirati i liječiti nepostojeću bolest, osim naravno onu psihičku, a na kraju i završe na psihijatriji).
kako god bilo, želim ti sreću, mudrosti i snage.:)

147
22.04.2011., 20:23
To jest dio mog temperamenta, nemam si ja što priznavati, svi ponekad burno reagiramo, samo što je to kod mene intenzivnije, nego kod drugih. Imam ja još mnogo problema za navesti, al' ovo je primarno što me zabrinjava.
Mislila sam to za karakter više u smislu da to nije nepromjenjivi dio tebe, taj bijes. I sama sam bila bijesna na jednu blisku osobu, dolazilo bi mi da ju zviznem čim progovori i bila sam jako zbunjena. Problem je bio puno dublji. Slutim da je slično i kod tebe. jesi li spremna kopati?

liquid_ice
24.04.2011., 11:33
Već vidim jubilarnih sto za samo par dana:D

Mogu probiti led? Iznenadno naglo lupanje srca i to kad sam fizički potpuno neaktivna, grčevi u ekstremitetima (nedavno i utrnuće jezika, nakon mnogih neuroloških nalaza i pregleda, kad su rekli da nije moždani, ni tumor...izgleda da je stres), negativne misli, strah od neuspjeha (obično tako i bude, primjerice, u poslu), loša slika o sebi, izmjene ljutnje i tuge, pospanost, zbunjenost, nekoncentracija...i tako već malo više od godinu dana...knjige, meditacija, tjelovježba, vitamini - ništa ne ublažava simptome. Običan stres?


Hvala ti što si mi skratila tipkanje jer ne moram pisati svoje simptome - identični su tvojima. Nalazi odlični, a ovo se događa, osobito ovo s lupanjem srca za vrijeme mirovanja. Možda je važno napomenuti da sam veeeeliki perfekcionist u životu, dakle i najmanja nepravilnost mi smeta.

lamija
25.04.2011., 13:57
naručena sam tek za dva mjeseca kod dr.,a ja ću izluditi do tada.ne znam više šta mi je,jel sam luda il šta.
ne mogu se nigdje opustit ,najgori je osjećaj kad se probudim i već me steže u prsima.
s prijateljima se ne mogu opustit,stalno mislim kak je njima bolje nego meni,ne boje se ljudi ko ja.
brijem da svi o meni misle da sam čudakinja,glupača i jadnica.koji mi je k više,ovo sranje traje već 4 godine,jebemti da bar imam neku drugu boleštinu,a ne ovo psihičko mučenje

ilaj
25.04.2011., 16:27
nisam znao gdje ovo da postam, ovdje ili u "Deja vu" thread, ali evo ovdje cu...

ehemmm... nadam se da me nece niko proglasiti ludim, ali evo mojih iskustava sto se tice deja vua;

razlikujem dva tipa; normalni i nenormalni :S
normalni deja-vu svako dozivljava i nema tu nista sto me muci.. nego...
imam i te nenormalne deja-vuove, kod kojih npr. u sred razgovora s nekim vidim "viziju" sa nekim nasumicnim objektima, bojama i situacijama koje nikad nisam dozivio... dakle na sekund su mi pred ocima te neke stvari koje nemaju nikakve veze sa trenutnom situacijom, ali ipak ima tu neki "poznat osjecaj" - pa zato deja-vu...:confused:

Kad bih vjerovao u paranormalne stvari rekao bih da su to vizije iz proslog zivota ili iz buducnosti, ali za mene je sve to bullshit...nego samo kazem kako se osjetim...

PS: mislim da nisam skitzo.. :ne zna: ovo mi se desava od najmanje 6-7 godine zivota, jednom mjesecno, nekad cesce, nekad manje...
sinestet sam i citao sam negdje da ljudi sa sinestezijom cesto imaju slicne dozivljaje, medjutim nigdje ne mogu naci zasto, kako, i da li je to isto kao i kod mene... nadam se da neko moze pomoci, hvala!

NinaLady
26.04.2011., 12:29
Mene zanima slijedeće...
Imam 22 godine i doslovno se bojim mraka. :flop:
Strah me navečer biti u sobi u potpunom mraku (spavam s upaljenom telkom obavezno), strah me ići na wc ako ne upalim sva svijetla,kad i odem strah me pogledati u ogledalo i nikada ne zatvaram vrata za sobom.
Da ne pričam da ne mogu biti sama u stanu, nema šanse.

Ne bojim se nekakvih manijaka ili provalnika koji bi mogli ući u stan da i ne primijetim, strah me nečeg drugog.
Đavla,duhova spodoba i sl :confused:
Inače ne gledam horror filmove niti čitam takve knjige jer se tog jako bojim. Što sam starija to me više strah. :confused: :ne zna:

Drugi strah vezan je mučenje, nasilnu smrt, ne mogu čitati o takvim stvarima u novinama, gledat na televiziji, odlazim iz sobe ako netko u društvu počne pričati o tim stvarima. U zadnjih par tjedana kad idem spavati cijelo vrijeme mi se vrti u glavi kak ću ostati bez obje noge, čudan neki osjećaj, pokušavam misliti o nečemu drugome, ali mi ne ide.

Ne znam kaj mi je, prije nikada nisam bila strašljiva, voljela sam čitati priče o duhovima, bilo mi je to sve zabavno,a sad što sam starija to se više svega bojim.

Ja sam se priviknula na svoje ponašanje, znam da nije normalno,ali opet...
Sram me nekome to reći :(

bongthatbong
26.04.2011., 14:54
alo ljudi.
tila bi znat neko razumnije misljenje uvezi mog problema.
iman manicnu depresiju.al uz to me muce neke stvari koje s ton bolesti nisu povezane.
tipa:kad legnem i uden u polusan pocinje glasno sustanje u usima (nemogu rec zujanje) neka vrsta pritiska.
pritisak u prsima toliki da nemogu disat.ka da je neko lega na mene ili stavia kamen.nemogu se maknit,pricat disat.ama bas nista.
srce me strecne svako malo tako da nemogu udahnit.
samo bi tila znat jel ima ljudi kojima se to dogada i kako to zaustavit.
unaprid fala.

NinaLady
26.04.2011., 15:07
alo ljudi.
tila bi znat neko razumnije misljenje uvezi mog problema.
iman manicnu depresiju.al uz to me muce neke stvari koje s ton bolesti nisu povezane.
tipa:kad legnem i uden u polusan pocinje glasno sustanje u usima (nemogu rec zujanje) neka vrsta pritiska.
pritisak u prsima toliki da nemogu disat.ka da je neko lega na mene ili stavia kamen.nemogu se maknit,pricat disat.ama bas nista.
srce me strecne svako malo tako da nemogu udahnit.
samo bi tila znat jel ima ljudi kojima se to dogada i kako to zaustavit.
unaprid fala.

Ovo što si sada opisala, po meni bi bila paraliza sna. Meni se zna desiti. Obično se fokusiram na rame i pokušavam ga pomaknuti ili prst na ruci, sasvim je svejedno. Svatko ima svoju tehniku, iskustvo nije ugodno,ali opet, ja sam se navikla na to :)

~Scarlet~
26.04.2011., 15:25
...

Ako je to zaista tako kako si opisala, mislim da bi bilo dobro da se naručiš za prvi psihijatrsijki pregled.
I nemaš se čega sramiti. Ideš kod liječnika. Nisi to dužna nikome govoriti niti se objašnjavati. To je tvoja osobna stvar.

bongthatbong
26.04.2011., 15:39
Ovo što si sada opisala, po meni bi bila paraliza sna. Meni se zna desiti. Obično se fokusiram na rame i pokušavam ga pomaknuti ili prst na ruci, sasvim je svejedno. Svatko ima svoju tehniku, iskustvo nije ugodno,ali opet, ja sam se navikla na to :)

a kako da zaustavin šuštanje u ušima?
brate mili to toliko izludi da počnen škričat.:S

NinaLady
26.04.2011., 15:42
Ako je to zaista tako kako si opisala, mislim da bi bilo dobro da se naručiš za prvi psihijatrsijki pregled.
I nemaš se čega sramiti. Ideš kod liječnika. Nisi to dužna nikome govoriti niti se objašnjavati. To je tvoja osobna stvar.

Hmm, ja sam mislila da mi prije psiholog može pomoći, samo se nadam da me neće proglasiti ludom ili opasnom :D
Mene zapravo zanima zašto su mi se te fobije pojavile,a prije ih nisam imala :ne zna:

~Scarlet~
26.04.2011., 15:51
Hmm, ja sam mislila da mi prije psiholog može pomoći, samo se nadam da me neće proglasiti ludom ili opasnom :D
Mene zapravo zanima zašto su mi se te fobije pojavile,a prije ih nisam imala :ne zna:

Ja bih ti radije preporučila psihijatra. :)
Etiologija psihičkih poremećaja je u većini slučajeva nepoznata. Da li su ti fobije nastale radi A, B ili C, tebi konkretno ništa ne pomaže. Bitno ti je da nestanu ili se smanje i da te ne onemogučuju u životu.
Naziv ludo je pogrdan. A da li si opasna za sebe i druge znaš i sama.

dejjja
28.04.2011., 22:31
Bok svima, jedno pitanje.

Može li se postporođajna depresija pojaviti 2 godine nakon porođaja?

~Scarlet~
29.04.2011., 15:57
Bok svima, jedno pitanje.

Može li se postporođajna depresija pojaviti 2 godine nakon porođaja?

Ne.

Ratibor
29.04.2011., 17:38
Imam jednu poznanicu koja je posle porođaja sa blizancima pala u tešku depresiju koja traje već 12 godina. Sve je pokušano od psihijatrije preko hipnoze, bioenergije i čega sve ne i ništa nije dalo rezultate.

~Scarlet~
29.04.2011., 18:39
Imam jednu poznanicu koja je posle porođaja sa blizancima pala u tešku depresiju koja traje već 12 godina. Sve je pokušano od psihijatrije preko hipnoze, bioenergije i čega sve ne i ništa nije dalo rezultate.

Elektrostimulativna terapija?

dejjja
29.04.2011., 22:47
Ne.

Onda nije PP, ali nekakva sigurno je... :(

zmajica7
01.05.2011., 17:30
Meni se isto tako dogodilo. Ne volim ić na veća okupljanja gdje treba biti miran, gdje je sve tiho, npr, u crkvi, na roditeljskom sastanku, tada me hvata strah da ću pasti, počinjem teško disati, usta mi dođu suha, pokšavam gutat slinu koje više nema jer su suha i samo panično gledam kad ću izići iz ove prostorije, kad će završit, i slično. I svaki put požalim što sam uopće krenula na takve događaje koje neke zapravo ne mogu izbjeći. Bila sam kod psihologa, vjerojatno je to opsesivno impulsivni poremećaj, i moram priznat da mi je pomoglo da se to smanji. Počela sam se osjećati bolje uz neke tablete koje PIJEŠ SAMO NEKO VRIJEME, dok sam ne procijeniš da ti je bolje i još neko vrijeme da se to stanje normalizira, i kad psiholog procijeni da mogu prestat pit lijekove. I onda i sada nisam voljela lijekove, ali kad pomaže i uz razgovor još sam uvidiš kakav ti je život pod stresom. To pišem kako mi je bilo, ali svaki slučaj je zaseban.

snjeguljica2901
01.05.2011., 20:21
Ne mogu uopce protumacit kakve je prirode moj problem,ali mislim da je stvar psihe pa ako imate ideju sto bi ovo moglo biti bila bi zahvalna :)
Inace bas ne izlazim,ne hodam po tulumima i slicno. Uglavnom vise volim sjesti na kavu,otic u setnju,kino i slicno. Izlasci van me nikad nisu privlacili i to je bilo to,otisla bi na novu godinu van i eventualno jos jednom godisnje i nije bilo problema. Netko voli izlaziti,netko ne i to sam tako shvacala. I tako mi se na prosloj novoj godini pocelo povracati,s tim da cijelu noc nisam mogla povratiti,odjurila sam na wc par puta i to je to. Mislila sam da se potrefilo da me eto bas crijevna viroza uhvatila na novu godinu,crijevima je svejedno koji je dan. Nekih pola godine nakon uslijedio je tulum od najbolje prijateljice. Oko 2 mi se pocelo povracat iako opet nisam mogla,na wc sam opet trcala. To mi se dogodilo i nocas i mislim da ne moze biti slucajnost. Jednostavno ne mogu shvatiti u cemu je problem. Istina da nisam neka od izlazaka,ali ti izlasci su bili dobrovoljni,cisto da se malo proluftam,razbijem rutinu. Svi prijatelji znaju da mi se inace ne da i nitko ne vrsi pritisak oko toga. Zanima me jel itko ima ideju o cemu bi se tu moglo raditi? Makar priblizno da se znam orijentirati :) Navela bi ja tu jos toga o sebi,ali kad jednostavno ne znam s cime ovo povezati pa ne znam ni sto napisati :/

zmajica7
01.05.2011., 21:24
za snjeguljicu: tvoje stanje me jako podsjeća kad sam radila u noćnoj smjeni.. Meni osobno nije se ništa dogodilo ali znam za par kolegica koje su imale simptome slične kao tvoje, bolovi u trbuhu, napuhnutost, podražaj na povraćanje i čak povraćanje, i to zbog toga što su radile ponoći. Inače našem tjelesnom bioritmu nije normalno da smo budni, normalno je da čovjek ponoći spava, pa možda je to. Provjeri dali ti je samo na tulumima iili je možda ipak to što je NOĆ. A možda je sve to i slučajnost. Sretno!:top::top:

nevanevičicaa
02.05.2011., 00:01
moj poremećaj je taj što nemam dovoljno samopoudanja, ne volim sebe dovoljno , zamaram se glupostima, stalo mi je da tuđeg mišljenja o sebi, a trenutno mislim da nemam kralježnicu , figurativno, preosjetljiva sam, paranoična, često se družim s ljudima koji mi ne pašu , a sve u ime starog prijateljstva.
a kada sam s dečkom ovaj popis je puno, puno manji, kao da sam "zdravija s njim" .

i mogla bi ubaciti socijalnu fobiju . ako to jest to :zubo: desio mi se u životu "gubitak kontrole". sjedila sam u kafiću s društvom i iz čistog mira sam samo željala pobjeći odjednom . od tada se prokleto bojim da se to ne ponovi :eek:


inače dosta ljudi kaže da sam super , ali sigurno seru :rofl:





i tak :raspa:

nevanevičicaa
02.05.2011., 01:36
ali high kada sam rijepila test ličnosti je narcisoidnost.


a to je neizlječivo :(:(
:rolleyes:

snjeguljica2901
02.05.2011., 13:20
za snjeguljicu: tvoje stanje me jako podsjeća kad sam radila u noćnoj smjeni.. Meni osobno nije se ništa dogodilo ali znam za par kolegica koje su imale simptome slične kao tvoje, bolovi u trbuhu, napuhnutost, podražaj na povraćanje i čak povraćanje, i to zbog toga što su radile ponoći. Inače našem tjelesnom bioritmu nije normalno da smo budni, normalno je da čovjek ponoći spava, pa možda je to. Provjeri dali ti je samo na tulumima iili je možda ipak to što je NOĆ. A možda je sve to i slučajnost. Sretno!:top::top:

mami je takoder to palo na pamet :) ja inace vec par godina imam otprilike isti ritam sto se tice vremena kad odlazim spavati i kada se budim i pomislile smo da mi je to jednostavno mozda sok ostati toliko budan i bit u pokretu. hvala ti :)

europe11
04.05.2011., 15:22
Zanima me,da li postoji kao neki strah,ili gadjenje prema-papiru ? :D
Imam slucaj,gdje se mom necaku od 8 godina gadi papir,ali bas gadi,tako da kad pise,stavi nesto ispod ruke da mu ne dolazi u dodir sa rukom.Iskreno,za ovo prvi put cujem,i ne znam je li on nesto glumi ili preuvelicava,ili je zaista takav :D

nevanevičicaa
05.05.2011., 16:00
poremećaji se gomilaju :mama: a dežurni psihijatri ne odgovaraju :o

~Scarlet~
05.05.2011., 16:50
nevanevičica
Kronični nedostatak, ali ne samopozdanja, već samopoštovanja. Druži se sa ljudima s kojima se dobro osjećaš. Nisi izgubila kontrolu jer da jesi, bi pobjegla, ovako si se iskontrolirala i to je ok.

europe11
Nisam čula za papirofobiju, ali ako se u drugim segmentima ponaša ok za svoju dob, ne treba raditi iz buhe slona.:mig:

snjeguljica
Daj malo više podataka. (možda ti je samo bilo zlo od dima...)

Fidelma_
06.05.2011., 20:21
Oduvijek imam ogroman strah od povjeravanja i govorenja o svojim osjećajima i svom životu. Imam dobre prijatelje ali ne vjerujem im. Želim im pomoći od sveg srca u svim njihovim problemima i mogu imati potpuno povjerenje u mene, al ne želim da se meni pomaže..isto tako ne volim kad mi netko "krade" bliske osobe jer ih smatram više-manje "svojima" i često se smatram vođom.
Jel to samo nekakva potreba za posjedovanjem ili nešto drugo?

Može komentar na ovo?:raspa:

Zanima me čist zbog čega bi to moglo biti tako :ne zna:

trenutna
06.05.2011., 21:28
Oduvijek imam ogroman strah od povjeravanja i govorenja o svojim osjećajima i svom životu. Imam dobre prijatelje ali ne vjerujem im. Želim im pomoći od sveg srca u svim njihovim problemima i mogu imati potpuno povjerenje u mene, al ne želim da se meni pomaže..isto tako ne volim kad mi netko "krade" bliske osobe jer ih smatram više-manje "svojima" i često se smatram vođom.
Jel to samo nekakva potreba za posjedovanjem ili nešto drugo?

Nikad se prije nisam povjeravala nikome nit je itko, pa cak ni uzoj obitelji znao za moje osjecaje.
Sad kad sam starija i samo malo pametnija:mig:, rijetko se kome povjeravam ali veliki ispusni ventil je ovaj forum.

Po mom nestrucnom misljenju, vodenu samo dugogodisnjim iskustvom na svojoj kozi i puuuno educiranja na tu tematiku, mislim da je ipak u pitanju nisko samopouzdanje i strah da skinemo masku koju smo izgradili oko sebe, kako slucajno nitko nebi uvidio koliko smo slabe i "cudne":rolleyes:

Ja sam svima davala i jos uvijek dajem savjete jer ih traze od mene al nikad nisam trazila pomoc od drugih.Kad mi je sjelo iz guz*** u glavu prvi put po pomoc i savjet otisla sam specijalistu.

Nitko ne voli da im se kradu bliske osobe, iako ja po tome sto si napisala ne vidim tebe kao istinskog "vodu" vec kao neko kome je stalo da dobije svu ljubav za sebe ( zbog nedostatka istog :confused:- to nemogu znati ja)

:top:

GlupiNick
07.05.2011., 17:03
Činjenica je da sam ponešto anksiozan i asocijalan. Donekle me to smeta u životu, no naučio sam živjeti s tim i to sad nije tema.

Stvar je u tome da u posljednje vrijeme jako osobno shvaćam konfliktne situacije s ljudima. Ne radi se o nekim važnim i bitnim konfliktima, više o nekom razilaženju u mišljenjima s nepoznatim ili malo poznatim ljudima. Nakon takve situacije još satima analiziram do u detalje sve, dok sama situacija mi u svijesti zna biti još danima :eek: To me sad već toliko preokupira da u glavi stalno vrtim misao "samo da nema nekih konflikata", posebno kad trebam nekamo ići, npr. u državnu upravu pa unaprijed znam da će razgovor i potraga za informacijama biti iscrpljujuća jer ću svima ići na k**** čim me vide. Paralelno, kad su mi ovi simptomi izraženiji, buka mi užasno smeta. TV slušam jako nisko, smetaju mi auti na ulici (posebno truba), razgovor koji čujem, susjedova kosilica... i to u tolikoj mjeri da mi prekida koncentraciju na ono što radim (film koji gledam, knjigu koju čitam). Ovo će me izluditi, ali doslovno.

Dakle, koji je moj poremećaj? :)

hajduk1911st
07.05.2011., 21:40
Evo da vas pitam nešto,ovo mi je prvi put da sam na ovoj temi:DInače samo visim na povijesnim temama i temama o Domovinskom ratu:DImam jedan problem,kronično ovisno grizem nokte od kada znam za sebe.Sada mi je 19 godina.Znate što znači kronično...doslovno do krvi.Neki će reći da sam nesiguran ovo ono.Samo znam da kad čvrsto odlučim da neću više da i u tome uspijem.Prošle godine za Korizmu 40 dana ih nisam grizao,izdržao sam to je u rangu da se drogaš ostavi droge na taj period:)Jeli to onda čista navika ili ipak nešto više.Većina stručnjaka kaže da je to povezano sa problemima,al ja praktički uvijek grizem nikte i kad sam nervozan,a ponekad čisto iz navike i kad sam dobre volje.

Tourniquet_
09.05.2011., 15:06
Užasno sam nostalgična, živim u nekom drugom vremenu u svojim mislima. Kad se sjetim kaj je sve prošlo i kaj sam mogla napravit uhvati me panika. Najčešće se rasplačem. Svaka sunčeva zraka u sobi me sjeti na nekaj prije i onda sam za ništa, samo bi plakala. Nije tako stalno, nemam depresiju nego soc. fobiju. Inače pokušavam biti sretna. Ali zbilja se malo družim s ljudima. Isto tako, stalno razmišljam o tome kaj će se loše dogodit, samo isčekujem. Previše se brinem za bliske mi osobe (u sebi) dok izvana ne (znam) pokazujem osjećaje. Bojim se ostati sama. Zapela sam u nekoj rupi između nečega i ne znam di sam. Završila sam kbt prije 3 mjeseca. Bolje mi je oko sf al sad se javljaju neke druge misli..
možda sam samo u kolotečini..a premlada.

147
09.05.2011., 18:13
možda sam samo u kolotečini..a premlada.
Vjerojatno si anksiozna ako samo iščekuješ loše i brineš se. Osim toga nemogućnost pokazivanja osjećaja je grozna stvar. Već sam rekla na topicu o sf da se ona rijetko pojavljuje sama (ne izmišljam nego sam poročitala u stručnoj literaturi i osvjedočila na svojoj koži) a i najvjerojatnije je samo simptom pravog problema. Ako ti je bolje u vezi soc. fobije druži se više s ljudima, napravi neki plan kako bi mogla upoznati ljude, volontiraj, idi na radionice. I probaj vidjeti koji problem leži u pozadini tvoje fobije i anksioznosti te neradog izražavanja osjećaja. Ako nisi sigurna ili ne znaš, potraži pomoć.

Nije tako stalno, nemam depresiju nego soc. fobiju.
i btw. socijalna fobija ne isključuje depresiju niti išta drugo. dakle ne ide to tako da ako imaš socijalnu fobiju ne možeš imati depresiju. od socijalne fobije se ne plače od sunčevih zraka u sobi ;)

VragJeUOvojZeni
10.05.2011., 08:48
..patim od snaznih psiholoskih simptoma PMSa..do nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa ja sam okej,normalno raspolozena,ali tih nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa kao da sebe izgubim..nervoza,razdrazljivost,depresivne,a nekad i suicidalne misli,tuga i gotovo morbidna preosjetljivost..ne zaobidju me ni fizicki simptomi,ali su ovi psiholoski puno intenzivniji..prvog dana ciklusa to sve ode,ali naravno,svaki se mjesec ponavlja..doslovce prozivljavam pakao i sve mi cesto poremeti..moze kakav savjet?

Eoin
11.05.2011., 09:54
svijet je pun sranja i svasta se moze svakome dogodit,sasvim neocekivano,sve je kao relativno...uz televiziju koju se moze etiketirat kao "crnu kroniku".
Sada sam doso do stanja da sve loše stvari koje bi se mogle dogoditi ljudima do kojih mi je stalo u svojoj okolini da se zapravo dogode meni...kao zrtvovat se za nekoga i cesto sam sebi u glavi ponavljam da se zrtvujem kada mi netko izao npr.na put autom itd(otkad to radim sve me hvata nekakav sindrom flegmatika,nista mi se neda,kao da se prettvaram u penzionera...sa zdravstvenog stajalista)........da li je sad po srijedi sebicnost i ego-trip ili normalna empatija ili nesto treće(umislio nesto,strah)?

Tourniquet_
11.05.2011., 13:15
Vjerojatno si anksiozna ako samo iščekuješ loše i brineš se. Osim toga nemogućnost pokazivanja osjećaja je grozna stvar. Već sam rekla na topicu o sf da se ona rijetko pojavljuje sama (ne izmišljam nego sam poročitala u stručnoj literaturi i osvjedočila na svojoj koži) a i najvjerojatnije je samo simptom pravog problema. Ako ti je bolje u vezi soc. fobije druži se više s ljudima, napravi neki plan kako bi mogla upoznati ljude, volontiraj, idi na radionice. I probaj vidjeti koji problem leži u pozadini tvoje fobije i anksioznosti te neradog izražavanja osjećaja. Ako nisi sigurna ili ne znaš, potraži pomoć.

i btw. socijalna fobija ne isključuje depresiju niti išta drugo. dakle ne ide to tako da ako imaš socijalnu fobiju ne možeš imati depresiju. od socijalne fobije se ne plače od sunčevih zraka u sobi ;)

Ej, fala na odgovoru.
Prošla sam kbt baš zbog te soc.fob. i ustanovila da jesam malo anksiozna. I kaj se tiče tog problema puno mi je pomoglo, ovakva neka stanja me uhvate samo povremeno. Depresiju sigurno nemam jer znam kakvi su simptomi. Vjerojatno se trebam više družit s ljudima. :)

Rajnglica :)
11.05.2011., 18:02
Čula sam da u pubertetu prevladavaju promjene raspoloženja. Ovo kod mene nije normalno. Jednostavno, samo tako mi dođe da padnem u depresiju, iz čista mira. Jednostavno, tokom dana mi se sve nakupi, sve te misli, depresivne misli tako da nakon nekog vremena sve to moram izbacit iz sebe te plačem. Neznam što je to, užasno mi je teško s takvim ponašanjem. Što je najgore, drugi dan je odmah bolje, al opet nakon nekog vremena, sve se to opet vrati. Neznam kako da to riješim a vidim da dosta prijatelja i vršnjaka nema takav problem, tek toliko da s nekim popričam o tome. Možda je to za nekog i normalno za ove godine, neznam. Sve manje komuniciram, prije sam bila više društvena, komunikativna. Sve se to promijenilo, a ja neznam gdje leži problem. :ne zna:

zmajica7
11.05.2011., 20:59
..patim od snaznih psiholoskih simptoma PMSa..do nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa ja sam okej,normalno raspolozena,ali tih nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa kao da sebe izgubim..nervoza,razdrazljivost,depresivne,a nekad i suicidalne misli,tuga i gotovo morbidna preosjetljivost..ne zaobidju me ni fizicki simptomi,ali su ovi psiholoski puno intenzivniji..prvog dana ciklusa to sve ode,ali naravno,svaki se mjesec ponavlja..doslovce prozivljavam pakao i sve mi cesto poremeti..moze kakav savjet?

i ja imam takav problem, ali ne toliko drastično, ali nije ni toliko zanemarivo: znam bit i 10 dana prije početka ciklusa razdražljiva, osjetljiva, nemirna, pa čak me uhvati i neka vrst panike, i to mi strahovito smeta, ometa me u svakodnevnom životu i normalno ponavlja mi se svaki mjesec, s tim da sam primjetila da nije uvijek jednakog inteziteta i nisam našla nikog koji ima takve probleme, i uvijek čujem da je sve to normalno, da su to "hormoni" podivljali, ... Čim dođe prvi dan sve "nestane" kao da nije ništa bilo, pa si čak znam pomisliti da sam sve to umislila,... dok to ne ponovi i slijedeći mjesec.

Pokušavam u te dane biti mirnija, smiriti se, raditi mirne poslove, manje se zamarati, više se odmarati i raditi ono što me veseli i izbjeći koliko god je moguće ružne stvari, ne čitati crnu kroniku, ne gledati nasilne i teške filmove, više humoristične serije, i sve to donekle ublažava sve te psihičke tegobe, iako potpuno ne nestaju. Napravim neki "zid" oko sebe, kao neka vrsta obrane, zasad je tako. Pokušaj sama ustanoviti što ti najbolje odgovara.:mig:

sekica
12.05.2011., 01:10
pozdrav svima...
imam jedan problem......u zadnje vrijeme mi u životu ne cvijetaju ruže....
medicinska sam sestra, radim na onkologiji već 10 godina.....imam kćer, muža.....
u zadnjih 10 godina sam izgubila dosta bliskih osoba, neki od njih su dosta patili prije smrti......
inače, volim svoj posao, ali se sada nekako osjećam prezasićenom...i to kronično......niti nakon godišnjeg taj osjećaj ne prolazi.....pogotovo sada kad a su tolike promjene u zdravstvu, u našim rukovoditeljima......imam osjećaj da se sve to događa za nečije dobro, ali najmanje za dobro pacijenata.....osjećam se nemoćnom......nemoćnijom nego ikada prije.....ne vidim svoju svrhu ovdje.....
ne mogu posao prestati nositi kući.......primjećujem da sam nervoznija nego ikada prije....dođem kući mrtva umorna i još uvijek sa pacijentima u mislima.....teško mi je funkcionirati tako....ne mogu biti kvalitetna majka.....to me muči najviše......rijetko sam sa djetetom, a i kad smo skupa, ja nisam sva svoja u zadnje vrijeme.....
jel moguće da je to burnout? traje već neko duže vrijeme.......kaj da radim?
kad razmišljam o svemu tome, pitam se, jesam li ja toliko slabija od drugih kolegica koje rade sa mnom? šta sa mnom nije u redu?

Ser Mark
12.05.2011., 01:47
moja mama se boji vaditi krv, pa se preselila na ginekologiju di to ne mora :D

Nije sve za svakoga, to je sasvim normalno. Ne mislim da si slabija, samo emotivnija. To je sve u redu!

rejoflajt
12.05.2011., 18:26
pozdrav svima...
imam jedan problem......u zadnje vrijeme mi u životu ne cvijetaju ruže....
medicinska sam sestra, radim na onkologiji već 10 godina.....imam kćer, muža.....
u zadnjih 10 godina sam izgubila dosta bliskih osoba, neki od njih su dosta patili prije smrti......
inače, volim svoj posao, ali se sada nekako osjećam prezasićenom...i to kronično......niti nakon godišnjeg taj osjećaj ne prolazi.....pogotovo sada kad a su tolike promjene u zdravstvu, u našim rukovoditeljima......imam osjećaj da se sve to događa za nečije dobro, ali najmanje za dobro pacijenata.....osjećam se nemoćnom......nemoćnijom nego ikada prije.....ne vidim svoju svrhu ovdje.....
ne mogu posao prestati nositi kući.......primjećujem da sam nervoznija nego ikada prije....dođem kući mrtva umorna i još uvijek sa pacijentima u mislima.....teško mi je funkcionirati tako....ne mogu biti kvalitetna majka.....to me muči najviše......rijetko sam sa djetetom, a i kad smo skupa, ja nisam sva svoja u zadnje vrijeme.....
jel moguće da je to burnout? traje već neko duže vrijeme.......kaj da radim?
kad razmišljam o svemu tome, pitam se, jesam li ja toliko slabija od drugih kolegica koje rade sa mnom? šta sa mnom nije u redu?

naravno da je burnout. radiš na teškom odjelu i još si u privatnom životu imala gubitke. pokušaj otići na bolovanje. pusti ti kolegice. svatko je drugačiji. svatko drugačije doživljava svijet oko sebe. ti si ti. jedinka. kužiš?:top:

sekica
13.05.2011., 09:59
ne znam kaj bi mislila.....
ja sam jedna staložena osoba, kvalitetna i dobra sestra, sve moje osobine su idealne za rad na ovakvom odjelu.....
omiljena sam i među pacijentima i kolegama, doktorima.....
čopila me neka kriza u kojoj jednostavno ne mogu prestati misliti o tome da mi privatan život pati zbog posla......dijete mi stalno govori da bi voljela da smo više zajedno.....opterećuje me i to što mi muž radi u drugom gradu.....dijete rijetko viđa svoje roditelje....i onda se pitam da li je to sve vrijedno toga? da li je moja ljubav prema poslu jača od ljubavi prema djetetu da joj posvećujem toliko manje vremena nego što bih trebala? i ono što smo skupa, često sam preumorna za bilokakvu kvalitetnu komunikaciju......
i još je tu naravno pritisak da se mora ići na višu.......
a ja u ovoj situaciji imam osjećaj kao da sve oko mene ide nekakvom vrtoglavom brzinom, a ja se krećem stotinama km sporije i ne mogu pohvatati sve to......
a kad razmišljam kako se to počelo sve događati, kada, nekako mi sve pokazuje na to otkako je počela stizati nova garnitura sestara, koja je, po mom mišljenju, nedovoljno obrazovana a uz to i totalno nezainteresirana za ovaj posao, općenito posao sestre, tako da niti ne shvaćaju da rade na onkologiji i sa kojim profilom bolesnika rade.....a da ne pričam o tome da ne znaju što je timski rad i prednost takvog rada......
ne znam......znam samo da gubim tlo pod nogama....

rejoflajt
13.05.2011., 20:40
ne znam kaj bi mislila.....
ja sam jedna staložena osoba, kvalitetna i dobra sestra, sve moje osobine su idealne za rad na ovakvom odjelu.....
omiljena sam i među pacijentima i kolegama, doktorima.....
čopila me neka kriza u kojoj jednostavno ne mogu prestati misliti o tome da mi privatan život pati zbog posla......dijete mi stalno govori da bi voljela da smo više zajedno.....opterećuje me i to što mi muž radi u drugom gradu.....dijete rijetko viđa svoje roditelje....i onda se pitam da li je to sve vrijedno toga? da li je moja ljubav prema poslu jača od ljubavi prema djetetu da joj posvećujem toliko manje vremena nego što bih trebala? i ono što smo skupa, često sam preumorna za bilokakvu kvalitetnu komunikaciju......
i još je tu naravno pritisak da se mora ići na višu.......
a ja u ovoj situaciji imam osjećaj kao da sve oko mene ide nekakvom vrtoglavom brzinom, a ja se krećem stotinama km sporije i ne mogu pohvatati sve to......
a kad razmišljam kako se to počelo sve događati, kada, nekako mi sve pokazuje na to otkako je počela stizati nova garnitura sestara, koja je, po mom mišljenju, nedovoljno obrazovana a uz to i totalno nezainteresirana za ovaj posao, općenito posao sestre, tako da niti ne shvaćaju da rade na onkologiji i sa kojim profilom bolesnika rade.....a da ne pričam o tome da ne znaju što je timski rad i prednost takvog rada......
ne znam......znam samo da gubim tlo pod nogama....

sigurno u bolnici u kojoj radiš imaš i odjel psihijatrije i nekog dobrog dr da popričaš o tome s njim/ njom...ne vidim problem zašto ne...ili ti je to tabu?:kava:

ot: imaju li vaši bolesnici na onkologiji psihijatre koji ih obilaze, mislim da bi to bilo neophodno...

drako
13.05.2011., 21:50
zašto bi žena trebala psihijatru? da ju pretvori u zombija? sve što proživljava je reakcija normalnog čovjeka koji se nalazi u svemu tome. Ja znam što je onkologija i na mojim rukama su umirali ljudi i maknula sam se od toga iako je moj rad i dalje usko povezan uz to područje. Ono što je bitno je primiti se knjige i učiti. Na žalost bez toga nema ni budućnosti na onkologiji, pa i niti u jednom području medicine. jedina izvjesna budućnost je ona guzoperačice, a one sestrice koje ne razumiju ljude i bolest i sl. će doći sa završenom visokom i biti će šefice i diktatorice.
Fala bogu, pa sa sestrinstvom nemam veze. U to se ne bi upustila ni u ludilu.
mislim na sav posao koji sestre odrađuju i za koje novce, a uvijek će biti etiketirane kao ispijačice kave i priležnice dežuraca. Pa tko je tome kriv?
Nego, sestrice, primi se knjige, muž će razumjeti, dijete odrasti, shvati da ćeš samo svojom daljnjom edukacijom pomoći svima, ali pomozi ponajprije sebi. jednostavno moraš sada sebe staviti na prvo mjesto. Shrink ti nije potreban i sve što osjećaš je normalno-ti si normalna osoba. i hvala bogu da nas je više takvih.

rejoflajt
13.05.2011., 21:55
zašto bi žena trebala psihijatru? da ju pretvori u zombija? sve što proživljava je reakcija normalnog čovjeka koji se nalazi u svemu tome. Ja znam što je onkologija i na mojim rukama su umirali ljudi i maknula sam se od toga iako je moj rad i dalje usko povezan uz to područje. Ono što je bitno je primiti se knjige i učiti. Na žalost bez toga nema ni budućnosti na onkologiji, pa i niti u jednom području medicine. jedina izvjesna budućnost je ona guzoperačice, a one sestrice koje ne razumiju ljude i bolest i sl. će doći sa završenom visokom i biti će šefice i diktatorice.
Fala bogu, pa sa sestrinstvom nemam veze. U to se ne bi upustila ni u ludilu.
mislim na sav posao koji sestre odrađuju i za koje novce, a uvijek će biti etiketirane kao ispijačice kave i priležnice dežuraca. Pa tko je tome kriv?
Nego, sestrice, primi se knjige, muž će razumjeti, dijete odrasti, shvati da ćeš samo svojom daljnjom edukacijom pomoći svima, ali pomozi ponajprije sebi. jednostavno moraš sada sebe staviti na prvo mjesto. Shrink ti nije potreban i sve što osjećaš je normalno-ti si normalna osoba. i hvala bogu da nas je više takvih.

aha, a ti misliš da samo nenormalne osobe idu psihijatrima? e, pa draga moja, ti se educiraj prije nego što napišeš takvu glupost!

psihijatri pretvaraju ljude u zombije! ajme, ženo pa ti stvarno pišeš gluposti.

i puna si predrasuda+neznanja. jadno.

sekica
15.05.2011., 10:32
sigurno u bolnici u kojoj radiš imaš i odjel psihijatrije i nekog dobrog dr da popričaš o tome s njim/ njom...ne vidim problem zašto ne...ili ti je to tabu?:kava:

ot: imaju li vaši bolesnici na onkologiji psihijatre koji ih obilaze, mislim da bi to bilo neophodno...

nažalost moja bolnica nema psihijatra niti sl osobu za savjetovanje niti zaposlenih niti pacijenata.....da,da, istina je........
mislim da bi bilo dobro da ima......ali eto, vrh zdravstva ne misli......jedina psihoterapija nam je kava poslije posla di malo opteretimo misli......ali, uveli su nam nove smjene tako da je i to stvar prošlosti......

~Scarlet~
15.05.2011., 10:41
nažalost moja bolnica nema psihijatra niti sl osobu za savjetovanje niti zaposlenih niti pacijenata.....da,da, istina je........
mislim da bi bilo dobro da ima......ali eto, vrh zdravstva ne misli......jedina psihoterapija nam je kava poslije posla di malo opteretimo misli......ali, uveli su nam nove smjene tako da je i to stvar prošlosti......

Zapravo trebala bi vam supervizija. Ali za to naravno treba izdvojiti para, što je u javnom sektoru nemoguča misija trenutno.

tel50
15.05.2011., 11:24
nema smisla, bezvoljnost, stav da me nitko ne voli, da me svi napustaju, da sam visak, da bi svima bilo svejedno da umrem, samoozljedjivanje,
ne gledam ljude u oci, nemam povjerenja u ikoga....

lazyfish
15.05.2011., 12:25
..patim od snaznih psiholoskih simptoma PMSa..do nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa ja sam okej,normalno raspolozena,ali tih nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa kao da sebe izgubim..nervoza,razdrazljivost,depresivne,a nekad i suicidalne misli,tuga i gotovo morbidna preosjetljivost..ne zaobidju me ni fizicki simptomi,ali su ovi psiholoski puno intenzivniji..prvog dana ciklusa to sve ode,ali naravno,svaki se mjesec ponavlja..doslovce prozivljavam pakao i sve mi cesto poremeti..moze kakav savjet?

Razumijem te 10000000%, upravo sad nešto slično proživljavam, a najgore mi je što me bližnji ne razumiju, kad spomenem PMS samo kolutaju očima... Postanem skroz druga osoba, kao da sam podvojena ličnost :ziba:, odjednom se pretvorim iz mirne, vesele dobrice u pravu pravcatu kučku , samo gledam i osluškujem hoće li netko nešto pogrešno reći ili uraditi ili me krivo pogledati, ne mora čak ni to učiniti ja se već svađam, kao da samo tražim razlog za konflikt... jadni moj suprug, on se ježi od strave kad primjeti da sam u zoni PMS-a. Tad je za mene najbolje da izbjegavam ljude, da se kao ranjena zvijer sklupčam u kutu i tulim... :( Doduše nije baš svaki mjesec isto, ali slično je... I da, imam i fizičke simptome, nažalost savjet nemam... Možda neki čajevi, ali što se mene tiče ja sam prelijena za to... I da, magnezij malo pomaže...

drako
15.05.2011., 14:56
aha, a ti misliš da samo nenormalne osobe idu psihijatrima? e, pa draga moja, ti se educiraj prije nego što napišeš takvu glupost!

psihijatri pretvaraju ljude u zombije! ajme, ženo pa ti stvarno pišeš gluposti.

i puna si predrasuda+neznanja. jadno.

ja nisam psihijatar, ali neki moji prijatelji jesu i njihov pristup je uglavnom farmakološki. možda imam predrasude, a i neznanje. Eto, nakon specijalizacija i doktorata zaista sam spoznala koliko malo znam. Možda sam se trebala zadržati na srednjoškolsom obrazovanju. Tada bih se osjećala pametnom. Da, u pravu si. Savjet ženi da se školuje je stvarno jadan.

Vina_Apsara
15.05.2011., 15:31
ja nisam psihijatar, ali neki moji prijatelji jesu i njihov pristup je uglavnom farmakološki. možda imam predrasude, a i neznanje. Eto, nakon specijalizacija i doktorata zaista sam spoznala koliko malo znam. Možda sam se trebala zadržati na srednjoškolsom obrazovanju. Tada bih se osjećala pametnom. Da, u pravu si. Savjet ženi da se školuje je stvarno jadan.

A čime bi ti liječila bipolarni poremećaj ili shizofreniju ako ne lijekovima? Najbolje da se psihoze ili poremećaji raspoloženja liječe samo razgovorom. Pristup nije isključivo farmakološki, već se psihodinamika svodi na vezanje uz osobu koja terapiju vodi (psihijatra) i dolaženje do određenih zaključaka kroz otvaranje toj osobi. Psihijatar ti ne može i ne smije dati savjet tipa ''Prodaj kuću i odseli s ljubavnikom na Bahame'' ili ''Spucaj ženu ako si nesretan s njom'', već sam moraš doći do zaključka što je najbolja opcija za tebe, kakve su to točno promjene koje moraš obaviti kako bi bio sretniji itd. Farmakoterapija je tu kao oslonac dok osoba ne bude u mogućnosti sama stati na noge i funkcionirati bez nje.

Zombiji? Kaj, duša je nešto tekuće da ju par tura lijekova može iscrpiti? :rofl: Ili se zalažeš za to da netko tko pati od psihoza ili prilično nasilnih i iscrpljujućih promjena raspoloženja ''bude ono što jest''?

Najžalosnije je od svega što protivnici farmakoterapije imaju strašno repetitivan rječnik. Uvijek su u igri ''zombiji'' i ''psihijatri koji ispiru mozak''. Jebate, pa i u narodnoj predaji se priča s vremenom mijenja, samo vi ostajete konstantno pri svome. Klasični ''pogledala sam jedan holivudski film o psihičkoj bolesti, uh, to je bed, ali glavni lik se izliječio snagom volje'' mindset.

drako
15.05.2011., 15:49
A čime bi ti liječila bipolarni poremećaj ili shizofreniju ako ne lijekovima? Najbolje da se psihoze ili poremećaji raspoloženja liječe samo razgovorom. Pristup nije isključivo farmakološki, već se psihodinamika svodi na vezanje uz osobu koja terapiju vodi (psihijatra) i dolaženje do određenih zaključaka kroz otvaranje toj osobi. Psihijatar ti ne može i ne smije dati savjet tipa ''Prodaj kuću i odseli s ljubavnikom na Bahame'' ili ''Spucaj ženu ako si nesretan s njom'', već sam moraš doći do zaključka što je najbolja opcija za tebe, kakve su to točno promjene koje moraš obaviti kako bi bio sretniji itd. Farmakoterapija je tu kao oslonac dok osoba ne bude u mogućnosti sama stati na noge i funkcionirati bez nje.

Zombiji? Kaj, duša je nešto tekuće da ju par tura lijekova može iscrpiti? :rofl: Ili se zalažeš za to da netko tko pati od psihoza ili prilično nasilnih i iscrpljujućih promjena raspoloženja ''bude ono što jest''?

Najžalosnije je od svega što protivnici farmakoterapije imaju strašno repetitivan rječnik. Uvijek su u igri ''zombiji'' i ''psihijatri koji ispiru mozak''. Jebate, pa i u narodnoj predaji se priča s vremenom mijenja, samo vi ostajete konstantno pri svome. Klasični ''pogledala sam jedan holivudski film o psihičkoj bolesti, uh, to je bed, ali glavni lik se izliječio snagom volje'' mindset.

lijekovima u kontroliranim uvjetima, ali mislim da tu nije bilo govora o tome...:ne zna:
mislim da sam odgovorila na post zdrave osobe i njezine akutne reakcije na stres...bez ulaženja u psihopatologiju..

rejoflajt
15.05.2011., 16:42
ja nisam psihijatar, ali neki moji prijatelji jesu i njihov pristup je uglavnom farmakološki. možda imam predrasude, a i neznanje. Eto, nakon specijalizacija i doktorata zaista sam spoznala koliko malo znam. Možda sam se trebala zadržati na srednjoškolsom obrazovanju. Tada bih se osjećala pametnom. Da, u pravu si. Savjet ženi da se školuje je stvarno jadan.

svaka čast, gđo dr! no, misliš li da smo svi tu srednjoškolci?! kako krivo, ali se možda ne razbacujemo diplomama i ne bahatimo kao ti!
drugo, ja sam ženi preporučila razgovor sa stručnom osobom, a valjda tebi psihijatri nisu stručnjaci...( što bi ti samo prijatelji na to rekli...), za tvoju informaciju, psihijatri koji "samo" propisuju psihofarmake su psihijatri koji najčešće nisu i psihoterapeuti, no čak i oni odvoje neko vrijeme za razgovor, a ne da ti odmah saspu kilu tableta u grkljan...

dg.: ignorantia facti
preporučuje se potražiti u rječniku pojmove: psihijatar i psihijatar-psihoterapeut

Crvena_ruza
27.05.2011., 15:42
Još jedno od milijun „jesam li luda“ pitanja...
Uglavnom prije gotovo 5 godina mi je dijagnosticirana anksioznost s paničnim poremećajem. Do tad sam bila sasvim normalna mlada osoba. :rolleyes:

Na početku me pucalo da ću umrijeti, znači bojala sam se izići iz kuće jer sam mislila da ću umrijeti, provjeravala sam puls, lijevu ruku, disanje, teško bi mi bilo zaspati jer sam bila uvjerena da se neću probuditi, išla na pretrage jer sam bila uvjerena da imam tumor/rak i sl...


Kad sam vidjela da sam zdrava i kad sam prestala brinuti oko smrti, sad me strah od ludila. Prve 3,4 godine sam donekle normalno funkcionirala, radila sam, studirala, ali sam prije 2 godine sve poslala k vragu i zatvorila se u sobu. Kad sam kod kuće, nemam napade i normalno fukcioniram. Problem nastaje kad iziđem vani. Neugodno se osjećam u društvu jer sam uvjerena da ću poludjeti ili reći nešto krivo, padne mi koncentracija, strah me ljudi, strah me da se ne osramotim, mada to mi se nikad nije dogodilo do sad.

Nemam halucinacije, ne umišljam da sam recimo Abraham, ali nekad se osjećam kao da sam u nekakvom snu kad sam vani i ne mogu prestati preispitivati svoje misli, jer sam uvjerena da sam luda. Kad iziđem vani, donekle i prikrivam, ali problem je kad se vratim kući. Onda stalno analiziram što sam rekla, kako sam rekla, jesam li se osramotila. Čudno mi je izići iz kuće jer sam 2 god u sobi, čudno mi je naći se s bilo kim jer zadnje 2 godine gledam samo dečka i obitelj.

Kad izlazim s njima, nema problema, problem su osobe koje ne viđam svakodnevno. Odvikla sam se od normalnog života.
Sad sam bila 15 dana kod kuće i bila sam normalna. Čula sam se prijom koja također ima anksioznost, pa sam ju pitala je li i njoj tako ikada bilo. Ona je rekla da se nije bojala nikada ludila nego smrti, da se bojala da ne umre na putu ako iziđe, da nema neku tešku bolest i da se bojala ostati sama doma da joj ne pozli, a da nikog ne bude u blizini.

Meni je tako bilo u početku, ali kad sam vidjela da me neće stefiti infarkt i da mi se ništa neće dogoditi, onda sam postala uvjerena da sam luda. I sad kako je ona meni rekla da njoj nije tako, mene je uhvatila panika i sad sva prestravljena ovdje tipkam i osjećam se kao zadnji idiot, uvjerena kako ja ipak nisam anksiozna nego kako sam poludjela skroz.

Pa me sad zanima, jesu li i to simptomi ansioznosti, paničnog poremećaja i socijalne fobije, ili sam ja možda šizofrenična? Nadam se da će me netko utješiti da nisam luda...
Potpuno sam izbezumljena od straha. A bila sam sasvim u redu danas... Sad panika polako prolazi, idem odspavati malo, potpuno me iscrpilo ovo...

Crvena_ruza
27.05.2011., 15:59
I naravno ispričavam se na "lud" i "poludjeti", jer je to vjerojatno pogrdan naziv, ne znam, ali u slučaju da je tako, ispričavam se.

~Scarlet~
27.05.2011., 17:13
I naravno ispričavam se na "lud" i "poludjeti", jer je to vjerojatno pogrdan naziv, ne znam, ali u slučaju da je tako, ispričavam se.

Mislim da bi se trebala konzultirati s psihijatrom oko promjene terapije, možda da te se čak i primi u bolnicu rado podrobnije dijagnstike i korijenite promjene terapije.

Crvena_ruza
27.05.2011., 20:27
Mislim da bi se trebala konzultirati s psihijatrom oko promjene terapije, možda da te se čak i primi u bolnicu rado podrobnije dijagnstike i korijenite promjene terapije.

Možete li mi malo pojasniti?
Smatrate da mi terapija ne odgovara ili možda mislite kako je moj problem nešto drugo?
Međutim, ja ni nemam terapiju tj ne uzimam ljekove, i od onih najblažih sam imala grozne nuspojave. :(

Azaleja
27.05.2011., 20:48
Još jedno od milijun „jesam li luda“ pitanja...
Uglavnom prije gotovo 5 godina mi je dijagnosticirana anksioznost s paničnim poremećajem. Do tad sam bila sasvim normalna mlada osoba. :rolleyes: Na početku me pucalo da ću umrijeti, znači bojala sam se izići iz kuće jer sam mislila da ću umrijeti, provjeravala sam puls, lijevu ruku, disanje, teško bi mi bilo zaspati jer sam bila uvjerena da se neću probuditi, išla na pretrage jer sam bila uvjerena da imam tumor/rak i sl...
Kad sam vidjela da sam zdrava i kad sam prestala brinuti oko smrti, sad me strah od ludila. Prve 3,4 godine sam donekle normalno funkcionirala, radila sam, studirala, ali sam prije 2 godine sve poslala k vragu i zatvorila se u sobu. Kad sam kod kuće, nemam napade i normalno fukcioniram. Problem nastaje kad iziđem vani. Neugodno se osjećam u društvu jer sam uvjerena da ću poludjeti ili reći nešto krivo, padne mi koncentracija, strah me ljudi, strah me da se ne osramotim, mada to mi se nikad nije dogodilo do sad. Nemam halucinacije, ne umišljam da sam recimo Abraham, ali nekad se osjećam kao da sam u nekakvom snu kad sam vani i ne mogu prestati preispitivati svoje misli, jer sam uvjerena da sam luda. Kad iziđem vani, donekle i prikrivam, ali problem je kad se vratim kući. Onda stalno analiziram što sam rekla, kako sam rekla, jesam li se osramotila. Čudno mi je izići iz kuće jer sam 2 god u sobi, čudno mi je naći se s bilo kim jer zadnje 2 godine gledam samo dečka i obitelj. Kad izlazim s njima, nema problema, problem su osobe koje ne viđam svakodnevno. Odvikla sam se od normalnog života.
Sad sam bila 15 dana kod kuće i bila sam normalna. Čula sam se prijom koja također ima anksioznost, pa sam ju pitala je li i njoj tako ikada bilo. Ona je rekla da se nije bojala nikada ludila nego smrti, da se bojala da ne umre na putu ako iziđe, da nema neku tešku bolest i da se bojala ostati sama doma da joj ne pozli, a da nikog ne bude u blizini. Meni je tako bilo u početku, ali kad sam vidjela da me neće stefiti infarkt i da mi se ništa neće dogoditi, onda sam postala uvjerena da sam luda. I sad kako je ona meni rekla da njoj nije tako, mene je uhvatila panika i sad sva prestravljena ovdje tipkam i osjećam se kao zadnji idiot, uvjerena kako ja ipak nisam anksiozna nego kako sam poludjela skroz.
Pa me sad zanima, jesu li i to simptomi ansioznosti, paničnog poremećaja i socijalne fobije, ili sam ja možda šizofrenična? Nadam se da će me netko utješiti da nisam luda...
Potpuno sam izbezumljena od straha. A bila sam sasvim u redu danas... Sad panika polako prolazi, idem odspavati malo, potpuno me iscrpilo ovo...

Mi se odnekuda poznajemo? Nemoj se to radit. Poslušaj Scarlett: potraži stručnu pomoć psihijatra/psihoterapeuta/psihoanalitičara-najgora je izolaija u sebe 2godine i prekinuti sve aktivnosti-to me je i dovelo do tuda. Možda čak hospitalizacija,možda razgovar, možda ispričati, svašta se može. Mi imamo previše predrasuda prema F dijagnozama-kao što je netko naveo što bi bilo da se ''dijabetičar'' ili ''šećeraš'' skine sa svojih lijekova. Bez pt-a i bez lijekova ne ide ništa,zakopavate se sve dublje i dublje. Korak po korak ili step by step. :)Ne se prepustiti sebi.

Crvena_ruza
27.05.2011., 21:39
Mi se odnekuda poznajemo? Nemoj se to radit. Poslušaj Scarlett: potraži stručnu pomoć psihijatra/psihoterapeuta/psihoanalitičara-najgora je izolaija u sebe 2godine i prekinuti sve aktivnosti-to me je i dovelo do tuda. Možda čak hospitalizacija,možda razgovar, možda ispričati, svašta se može. Mi imamo previše predrasuda prema F dijagnozama-kao što je netko naveo što bi bilo da se ''dijabetičar'' ili ''šećeraš'' skine sa svojih lijekova. Bez pt-a i bez lijekova ne ide ništa,zakopavate se sve dublje i dublje. Korak po korak ili step by step. :)Ne se prepustiti sebi.

Pa ja imam "problemčić" s liječnicima.
Naime, prije nego mi se dogodio prvi panični napad, znalo bi mi se srce uzlupati i bila sam pod jakim stresom.
Onda sam jednu večer završila u bolnicu vezano uz probleme s disanjem jer sam se jako prehladila bila, oni su mi dali lijek kojim su me umalo ubili i ja sam od toga postala anksiozna.
Taj događaj je bio moj okidač.
Kako nisam imala pojma da anksioznost postoji i nisam znala što je to uopće, mislila sam da umirem.
Otad se naravno jako bojim bolnice.
Kad bih izišla vani, bila je klasična panično anksiozna priča: bolesna sam - umirem - kad mi pozli, doć će hitna - opet će mi uraditi grešku - umrijet ću.
I onda kreće lupanje srca, knedla, znojenje, derealizacija i sve što s tim ide.
Ja sam sad premorena i zakopala sam se u kuću zadnje dvije godine.
Iziđem jednom u mjesec dana.
Pročitala sam sve moguće knjige o paničnim napadima i više se ne bojim smrti.
Moguće da se ne bojim jer bih radije umrla nego živjela više ovako.
Smrt mi više ne djeluje kao nekakva grozna stvar, više oslobađajuće, mada nisam baš slkona misliti o suicidu, jer u meni i dalje tinja nekakva nada da će jednog dana možda ipak biti bolje.
Tim više što sam po prirodi avanturist i zezant, ovo stajanje u kući me ubija.
Ali bojim se svega.
Bojim se da sam šizofrenična, ne znam iz kojih razloga, ali se bojim.
Da sam normalna, mogla bih normalno izići vani itd.
ne bih se bojala sviju.
Tj ne bojim se ljudi nego kako sam uvjerena kako se ne radi o paničnim napadima, nego da sam teško psihički bolesna, bojim se da ne počnem buncati itd, mada nikada do sad nisam imala halucinacije.
Stalno analiziram svoje riječi, misli, stalno sam napeta ako nisam kod kuće.
Pa me zanima samo je li i to odlika paničnog poremećaja?
Što mi je? :s

Prije nekoliko tjedana sam uletila liječniku u ambulantu govoreći kako sam psihički bolesna i kako samo čekam dan kad ću izgubiti zdrav razum.
Plakala sam i nakon 15 min sam se smirila, kao da se ništa nije dogodilo.
Liječnik mi je rekao kako nije ništa i kako me panika pere.
Ali zašto kad me panika pere ja se bojim šizofrenije, a ne smrti, kako se boji većina ljudi?
Ja sam se u početku bojala smrti, ali sad više ne, jer mi je ovaj život i gore nego smrt.
Išla sam kod neurologa, rekao je da su mi živci ok, išla sam i kod psihijatara, i pila sam tablete, ali su imale grozan učinak i nijedne ne podnosim, kao da sam na lošem speedu, odvratno.
Tipična terapija - tableta da me podigne, znači nekakva serotinska, plus nešto za smirenje, odnosno sedativ.
Čak su me i oni skidali s toga, jer su vidjeli da zabilja imam grozne nuspojave, bile su mi too much, prejako su me pucale.
Mada su se svi oni složili da se radi o paničnom poremećaju, ja sam uvjerena kako je po srijedi nešto ozbiljnije.
Isto kao što sam prije bila uvjerena kako imam tumor na mozgu, a ne panični poremećaj.
Sad se bojim šizofrenije. -.-
Najgore od svega je to što ne mogu ni čitati o tim stvarima, ni gledati ih u igranom filmu, ne mogu psihijatriju vidjeti ni na slici, jer se bojim svega toga.
kad bi mi netko rekao da ću biti pri sebi do kraja života, svi moji problemi bi nestali.
Ali eto, ja se stalno osjećam kao da sam na rubu litice i kao da je samo pitanje vremena kad ću pasti u nešto ozbiljnije.
Ali ne padam u ništa ozbiljnije, samo stojim tu i mučim samu sebe već godinama.
Na što moji simptomi vama najviše sliče?
Zanima me vaše mišljenje, a ne liječničko, jer bez obzira što mi je 7 njih reklo da nisam psiički bolesna, nego da imam panični poremećaj, ja im ne vjerujem, pošto su svoju nestručnost i neznanje nebrojeno puta dokazali na mom primjeru i na primjeru moje rodbine ili prijatelja.
Ne vjerujem im ništa, može mi još 50 njih reći da nisam šizofrenična, ali ne vjerujem im i dalje ništa, jer sam uvjerena da nemaju pojma o ničemu
Da mi Zg liječnik to reče, poslušala bih ga, ove ovdje ne držim kao stručne osobe uopće jer sam se opekla milijun puta.
Ispričavam se na dugačkom, srcedrapajućem postu.

147
27.05.2011., 22:14
Da mi Zg liječnik to reče, poslušala bih ga, ove ovdje ne držim kao stručne osobe uopće jer sam se opekla milijun puta.
Ispričavam se na dugačkom, srcedrapajućem postu.
Pa, onda fino put pod noge i u zagreb :top:
meni kroz sve tvoje postove suklja van strah, irealan strah, ali ipak strah. Nisam stručna, ali anksioznost se kod svakoga drugačije ispoljava i ne boje se svi istih stvari. Ono zajedničko je da se boje.

Nina F
27.05.2011., 22:25
Pa ja imam "problemčić" s liječnicima.
Naime, prije nego mi se dogodio prvi panični napad, znalo bi mi se srce uzlupati i bila sam pod jakim stresom.
Onda sam jednu večer završila u bolnicu vezano uz probleme s disanjem jer sam se jako prehladila bila, oni su mi dali lijek kojim su me umalo ubili i ja sam od toga postala anksiozna.
Taj događaj je bio moj okidač.
Kako nisam imala pojma da anksioznost postoji i nisam znala što je to uopće, mislila sam da umirem.
Otad se naravno jako bojim bolnice.
Kad bih izišla vani, bila je klasična panično anksiozna priča: bolesna sam - umirem - kad mi pozli, doć će hitna - opet će mi uraditi grešku - umrijet ću.
I onda kreće lupanje srca, knedla, znojenje, derealizacija i sve što s tim ide.
Ja sam sad premorena i zakopala sam se u kuću zadnje dvije godine.
Iziđem jednom u mjesec dana.
Pročitala sam sve moguće knjige o paničnim napadima i više se ne bojim smrti.
Moguće da se ne bojim jer bih radije umrla nego živjela više ovako.
Smrt mi više ne djeluje kao nekakva grozna stvar, više oslobađajuće, mada nisam baš slkona misliti o suicidu, jer u meni i dalje tinja nekakva nada da će jednog dana možda ipak biti bolje.
Tim više što sam po prirodi avanturist i zezant, ovo stajanje u kući me ubija.
Ali bojim se svega.
Bojim se da sam šizofrenična, ne znam iz kojih razloga, ali se bojim.
Da sam normalna, mogla bih normalno izići vani itd.
ne bih se bojala sviju.
Tj ne bojim se ljudi nego kako sam uvjerena kako se ne radi o paničnim napadima, nego da sam teško psihički bolesna, bojim se da ne počnem buncati itd, mada nikada do sad nisam imala halucinacije.
Stalno analiziram svoje riječi, misli, stalno sam napeta ako nisam kod kuće.
Pa me zanima samo je li i to odlika paničnog poremećaja?
Što mi je? :s

Prije nekoliko tjedana sam uletila liječniku u ambulantu govoreći kako sam psihički bolesna i kako samo čekam dan kad ću izgubiti zdrav razum.
Plakala sam i nakon 15 min sam se smirila, kao da se ništa nije dogodilo.
Liječnik mi je rekao kako nije ništa i kako me panika pere.
Ali zašto kad me panika pere ja se bojim šizofrenije, a ne smrti, kako se boji većina ljudi?
Ja sam se u početku bojala smrti, ali sad više ne, jer mi je ovaj život i gore nego smrt.
Išla sam kod neurologa, rekao je da su mi živci ok, išla sam i kod psihijatara, i pila sam tablete, ali su imale grozan učinak i nijedne ne podnosim, kao da sam na lošem speedu, odvratno.
Tipična terapija - tableta da me podigne, znači nekakva serotinska, plus nešto za smirenje, odnosno sedativ.
Čak su me i oni skidali s toga, jer su vidjeli da zabilja imam grozne nuspojave, bile su mi too much, prejako su me pucale.
Mada su se svi oni složili da se radi o paničnom poremećaju, ja sam uvjerena kako je po srijedi nešto ozbiljnije.
Isto kao što sam prije bila uvjerena kako imam tumor na mozgu, a ne panični poremećaj.
Sad se bojim šizofrenije. -.-
Najgore od svega je to što ne mogu ni čitati o tim stvarima, ni gledati ih u igranom filmu, ne mogu psihijatriju vidjeti ni na slici, jer se bojim svega toga.
kad bi mi netko rekao da ću biti pri sebi do kraja života, svi moji problemi bi nestali.
Ali eto, ja se stalno osjećam kao da sam na rubu litice i kao da je samo pitanje vremena kad ću pasti u nešto ozbiljnije.
Ali ne padam u ništa ozbiljnije, samo stojim tu i mučim samu sebe već godinama.
Na što moji simptomi vama najviše sliče?
Zanima me vaše mišljenje, a ne liječničko, jer bez obzira što mi je 7 njih reklo da nisam psiički bolesna, nego da imam panični poremećaj, ja im ne vjerujem, pošto su svoju nestručnost i neznanje nebrojeno puta dokazali na mom primjeru i na primjeru moje rodbine ili prijatelja.
Ne vjerujem im ništa, može mi još 50 njih reći da nisam šizofrenična, ali ne vjerujem im i dalje ništa, jer sam uvjerena da nemaju pojma o ničemu
Da mi Zg liječnik to reče, poslušala bih ga, ove ovdje ne držim kao stručne osobe uopće jer sam se opekla milijun puta.
Ispričavam se na dugačkom, srcedrapajućem postu.

po ovome što si opisala ja mislim da nisi shizofrenična,tvoji simptomi mi više liče na hipohondriju i socijalnu fobiju
ako nemaš halucinacije teško da imaš shizofreniju,a i da imaš shizofreniju vjerojatno ne bi bila toga svjesna jer shizofreničari najčešće misle da su normalni

Crvena_ruza
27.05.2011., 22:37
Pa, onda fino put pod noge i u zagreb :top:
meni kroz sve tvoje postove suklja van strah, irealan strah, ali ipak strah. Nisam stručna, ali anksioznost se kod svakoga drugačije ispoljava i ne boje se svi istih stvari. Ono zajedničko je da se boje.


po ovome što si opisala ja mislim da nisi shizofrenična,tvoji simptomi mi više liče na hipohondriju i socijalnu fobiju
ako nemaš halucinacije teško da imaš shizofreniju,a i da imaš shizofreniju vjerojatno ne bi bila toga svjesna jer shizofreničari najčešće misle da su normalni

Hvala vam puno, dragi moji, nakon ovoga mogu mirno spavati, nemate pojma koliko ste mi pomogle.
U protivnom bih bila budna i rigala do 4 ujutro. :s
Nitko u mojoj rodbini nema shizophreniju, nemam halucinacije, nikakve probleme psihičke prirode nisam imala do 19-te itd, nitko me ne shvaća ozbiljno jer kažu da se normalno ponašam, ali ja plačem čitav dan i ridam kako sam psihički potpuno bolesna i kako je ovo sve početak moje shizophrenije.
Zato što ja nisam navikla u životu na ovo.
Nikada nisam voljela biti doma, nikada nisam bila introvertirana, uvijek sam bila komunikativna, vodila priredbe, imala javne nastupe, nikada nisam imala tremu prije testa, po tome sam baš bila poznata.
Ne mogu vjerovati da sam do ovoga došla i čudno mi je sve to, čudno mi je ne moći sama, čudno mi je osjećati ovakav strah, sve mi je ovo grozno čudno.
Uhvati me strah kad se usporedim s onim što sam bila prije i s ovim što sam sada, i onda počne moje plakanje kako sam šizofrenična.
Hvala vam i ispričavam se na smetnji i kukanju.

Crvena_ruza
27.05.2011., 23:28
A otkud takav otpor prema liječenju?
Kad sam prvi put prije 10-ak godina otišla na bolničke pretrage zbog hormonalnih i ginekoloških obrada, nije se znalo tko pije, a tko plaća.
Prvi ginekolog iz jutarnje smjene je tvrdio da imam policistične jajnike, drugi da nemam. I onda su me šaltali od jednog do drugog čitavu jutarnju smjenu.
Pa sam čekala da dođe ovaj treći u popodnevnu smjenu koji je izjavio kako on ne zna što je samnom i mojim jajnicima.
Ovo dvoje iz jutarnje su se još uvijek svađali. :rolleyes:
Nakon tri mjeseca mrcvarenja po bolnici, od sveukupnih obrada, oni nisu zaključili ništa pametno, a izvozali su me ko malog majmuna.
Idući posjet bolnici, prije 5 godina, završio je mojim paničnim poremećajem.
Bila sam jako prehlađena i teško sam disala, oni su iz nekih desetih razloga pomislili da je astma, pa su mi dali lijek za astmu, plus nekakav lijek za nešto deseto jer su pomiješali lijekove.
I umalo me ubili.
Nakon toga sam bila nekoliko dana u bolnici, prala me panika, ja nisam znala što mi se događa, a oni su mislili da umirem. :rolleyes:
I na poslijetku i mene uvjerili u to da sam teško bolesna jer su govorili „kako im se to nimalo ne sviđa“ i da se „pripremim na najgore i budem jaka“, otud i svi ovi moji strahovi, prije toga ih nisam imala.
Dok se nije pojavio jedan pošten doktor, poslao me doma, njih ispi*karao i zaprijetio im da će ravnatelju sve reći.
Nisam tri mjeseca normalno spavala zbog toga.
Da bi stvar bila smješnija, dali su mi nekakav lijek „jer imam bolesno srce“ (EKG je bio u redu, nego se meni zbog panike srce uzlupavalo).
Kad sam otišla u ljekarnu, farmaceut mi je rekao da te tablete piju žene od 80 godina i da mi te tablete neće izdati ni po cijenu otkaza.

U života sam 7,8 puta vadila hormone štitnjače.
Vjerovali ili ne, od tih sedam puta, oni su tri puta pogubili negdje moje epruvete.
Išla sam kod masu psihijatara, neurologa i psihologa.
Trojica me još uvijek bare jer se na to svela njihova psihoterapija i na ništa drugo. :rolleyes:

Ujnu su mi čitav život liječili od padavice, da bi nakon 20 godina shvatili da ona nema padavicu i da je svo vrijeme pila krive lijekove.
U međuvremenu je ona dobila bradu i brkove, te došla do 150 kg.
Kad bi otišla u bolnicu, bila bi predmet šprdnje sestrama i doktorima.

Dečko mi je radio kao konobar u bolnici i dao je otkaz jer više nije mogao slušati kako se sprdaju s bolesnim osobama.
Kad je radio na parkingu i kad je jednoj doktorici rekao da ne može parkirati na mjestu za invalide, odgovorila mu je da je se pazi jer će jednom doći u njene ruke.

Baka mi je pala bila i budući da je imala tromb, lijekovima su joj ga razbijali.
Dan nakon što je trebala otići iz bolnice, ugušila se zbog vode u plućima koju je uzrokovala preagresivna terapija, na rukama žene koja je spavala u njenoj sobi jer nigdje nije bilo sestre ni liječnika na vidiku.

Kad mi je djed bio na samrti, otišla sam ga podsjetiti u bolnicu.
Našla sam ga kako leži na podu jer je pao s kreveta i gledajući kako se infuzija prolijeva po podu.
Zazvala sam sestru koja se stala svađati s njim, a on je buncao naravno.
Drugim riječima, svađala se sa starcem na samrti koji bunca jer je pao s kreveta.

Najbolji prijatelj mi je bio na psihijatriji.
Tadašnja fuck frendica se sprdala s tim, jer joj majka radi u bolnici pa joj govori liječničke dijagnoze svih ljudi koje ona poznaje.

Danas je većina tog osoblja promijenjena, ali svako nekoliko iziđe nekakav članak o nekakvom skandalu u našoj bolnici ili s nekim privatnim liječnikom.
Ne vjerujem im i mislim da bi zaista bilo pravo čudo da imam povjerenja u njihove dijagnoze i njihovu „stručnost“.
Jedina normalna iskustva sam imala sa svojim liječnikom opće prakse.
I jedino je moj otac imao normalna iskustva s liječnicima, većina ljudi koje znam ih se boji.
Zato radije pitam vas, njih se bojim i ne vjerujem im ništa.
Kad idem busom na plažu, moram proći pored bolnice, i čim prolazim onuda, srce kao da će mi iskočiti iz grudnog koša i umirem od straha.
Tako da, sve je počelo strahom od liječnika, bolesti i lijekova.
Čak me nije strah toliko ni te „shizophrenije“ koliko me strah doći u njihove ruke.

Azaleja
28.05.2011., 09:20
A otkud takav otpor prema liječenju?
Kad sam prvi put prije 10-ak godina otišla na bolničke pretrage zbog hormonalnih i ginekoloških obrada, nije se znalo tko pije, a tko plaća.
Prvi ginekolog iz jutarnje smjene je tvrdio da imam policistične jajnike, drugi da nemam. I onda su me šaltali od jednog do drugog čitavu jutarnju smjenu.
Pa sam čekala da dođe ovaj treći u popodnevnu smjenu koji je izjavio kako on ne zna što je samnom i mojim jajnicima.
Ovo dvoje iz jutarnje su se još uvijek svađali. :rolleyes:
Nakon tri mjeseca mrcvarenja po bolnici, od sveukupnih obrada, oni nisu zaključili ništa pametno, a izvozali su me ko malog majmuna.
Idući posjet bolnici, prije 5 godina, završio je mojim paničnim poremećajem.
Bila sam jako prehlađena i teško sam disala, oni su iz nekih desetih razloga pomislili da je astma, pa su mi dali lijek za astmu, plus nekakav lijek za nešto deseto jer su pomiješali lijekove.
I umalo me ubili.
Nakon toga sam bila nekoliko dana u bolnici, prala me panika, ja nisam znala što mi se događa, a oni su mislili da umirem. :rolleyes:
I na poslijetku i mene uvjerili u to da sam teško bolesna jer su govorili „kako im se to nimalo ne sviđa“ i da se „pripremim na najgore i budem jaka“, otud i svi ovi moji strahovi, prije toga ih nisam imala.
Dok se nije pojavio jedan pošten doktor, poslao me doma, njih ispi*karao i zaprijetio im da će ravnatelju sve reći.
Nisam tri mjeseca normalno spavala zbog toga.
Da bi stvar bila smješnija, dali su mi nekakav lijek „jer imam bolesno srce“ (EKG je bio u redu, nego se meni zbog panike srce uzlupavalo).
Kad sam otišla u ljekarnu, farmaceut mi je rekao da te tablete piju žene od 80 godina i da mi te tablete neće izdati ni po cijenu otkaza.

U života sam 7,8 puta vadila hormone štitnjače.
Vjerovali ili ne, od tih sedam puta, oni su tri puta pogubili negdje moje epruvete.
Išla sam kod masu psihijatara, neurologa i psihologa.
Trojica me još uvijek bare jer se na to svela njihova psihoterapija i na ništa drugo. :rolleyes:

Ujnu su mi čitav život liječili od padavice, da bi nakon 20 godina shvatili da ona nema padavicu i da je svo vrijeme pila krive lijekove.
U međuvremenu je ona dobila bradu i brkove, te došla do 150 kg.
Kad bi otišla u bolnicu, bila bi predmet šprdnje sestrama i doktorima.

Dečko mi je radio kao konobar u bolnici i dao je otkaz jer više nije mogao slušati kako se sprdaju s bolesnim osobama.
Kad je radio na parkingu i kad je jednoj doktorici rekao da ne može parkirati na mjestu za invalide, odgovorila mu je da je se pazi jer će jednom doći u njene ruke.

Baka mi je pala bila i budući da je imala tromb, lijekovima su joj ga razbijali.
Dan nakon što je trebala otići iz bolnice, ugušila se zbog vode u plućima koju je uzrokovala preagresivna terapija, na rukama žene koja je spavala u njenoj sobi jer nigdje nije bilo sestre ni liječnika na vidiku.

Kad mi je djed bio na samrti, otišla sam ga podsjetiti u bolnicu.
Našla sam ga kako leži na podu jer je pao s kreveta i gledajući kako se infuzija prolijeva po podu.
Zazvala sam sestru koja se stala svađati s njim, a on je buncao naravno.
Drugim riječima, svađala se sa starcem na samrti koji bunca jer je pao s kreveta.

Najbolji prijatelj mi je bio na psihijatriji.
Tadašnja fuck frendica se sprdala s tim, jer joj majka radi u bolnici pa joj govori liječničke dijagnoze svih ljudi koje ona poznaje.

Danas je većina tog osoblja promijenjena, ali svako nekoliko iziđe nekakav članak o nekakvom skandalu u našoj bolnici ili s nekim privatnim liječnikom.
Ne vjerujem im i mislim da bi zaista bilo pravo čudo da imam povjerenja u njihove dijagnoze i njihovu „stručnost“.
Jedina normalna iskustva sam imala sa svojim liječnikom opće prakse.
I jedino je moj otac imao normalna iskustva s liječnicima, većina ljudi koje znam ih se boji.
Zato radije pitam vas, njih se bojim i ne vjerujem im ništa.
Kad idem busom na plažu, moram proći pored bolnice, i čim prolazim onuda, srce kao da će mi iskočiti iz grudnog koša i umirem od straha.
Tako da, sve je počelo strahom od liječnika, bolesti i lijekova.
Čak me nije strah toliko ni te „shizophrenije“ koliko me strah doći u njihove ruke.


Ovo meni sliči: svi drugi su krivi,samo ne ja. Postoji svakakvkog liječničkog osoblja, ali ima: jedan problem: probaj biti dosljedna jednom liječniku bez obzira bio ti simpatičan ili ne.
Kombinacija: ad+sedativ,mogu se kladiti da nijedan nisi probala piti dulje od 2 tjedna, dužnost svih doktora: upozoriti na nuspojave , a ti si im dužna reći cijelu istinu: odnosno anamnezu.
Ili druga stvar: promijeniti grad :)

antik
29.05.2011., 21:39
Pitanje
što to znači kad se čovjek boji navečer, kad je mrak, i prije spavanja, da kad i ako pogleda van kroz prozor da bi mogao ugledati na prozoru čudovište koje ga gleda s prozora?

da li je strah od unutarnjih demona ? ili?

tvojneko
29.05.2011., 23:13
svako jutro se ustanem sa namjerom da taj dan bude dobar. navecer prije spavanja samo kazem sebi : jos jedan sjeban dan, sutra ce biti bolje. to bolje sutra ja cekam vec sest mjeseci i ne mogu vise cekat.

uskoro cu napuniti 18 godina i smatram da sam predepresivna za osobu svojih godina. moj je zivot dobar i sasvim sam zadovoljna. obitelj u redu, skola super, prijatelji ok.. tipican zivot jedne teenagerice. moja je problem taj sto sam ja u kratko vrijeme od naveselije osobe u drustvu postala najsutljivija i depresivnija a veceras sam dozivila vrhunac svoje depresije kad sam sjedila nepomicno u busu i nisam se mogla pomaknutii.. strasan osjecaj. inace sam bivsa anoreksicarka i u zadnje vrijeme(posljednjih 6 mjeseci) prikrivena bulimicarka. moja okolina nema ideje da iza mojih prstiju punih rana stoji svakodnevno povracanje. neko sam vrijeme cak i glumila da sam sretna a onda sam odustala...redovito se opijam kavom i pusim.
umorna sam od svojih prijatelja koji nemaju razumijevanje za mene i koji se uopce ne trude da shvate sto mi je, umorna sam od toga sto ne zelim nikom nista reci jer me strah da ce me povrijediti.. bojim se priznati da imam problem i sve to shvacam normalnim. depresija me izjeda, gubim drage ljude, odbijam ljude od sebe gradeci zidove, sve me nervira - sve moje bivse navike, stvari koje sam prije obozavala, ljudi koje sam prije voljela.. jednostavno gubim se, osjecam da polako nestajem..
sto da radim? priznajem ovako da imam problem ali naglas to ne mogu reci..strah me da mozda ne umisljam..

same pozitive misli mi ne pomazu, a lijekove ni u ludilu ne zelim. koja je moja dijagnoza, i kako da se rjesim toga sto mi je? pomozite mi jer zelim izaci iz ovoga jebenog stanja!

Altec777
30.05.2011., 14:15
Bilo bi ti najbolje potražiti stručnu pomoć jer moguće je da to sve prođe samo od sebe ali je isto tako moguće da ti se stanje još pogorša.Što se tiče tableta nisu one nešto tako strašno da bi se po svaku cijenu trebale izbjegavat a i pomažu.

Spejs
30.05.2011., 16:49
Imam pitanje vezano za blisku osobu...
Ja mislim da ima problem jer joj njeno ponasanje oduzima jaaako puno energije, ali bi voljela cut nepristrano misljenje.

Dakle, ona je inteligentna, zgodna, draga, drustvena, ima divne roditelje...ali... ima sklonost uzasnom histeriziranju i laganom okp-u. Narocito sto se tice faksa...ja si ne mogu zamisliti kako ce ona funkcionirati jednog dana kad bude imala posao, brak, djecu, ludog svekra i svekrvu i PRAVE probleme...???

Pr.1. imamo prakticni zadatak na faksu (svatko svoj), i iako joj taj kolegij odlicno ide (ma svi joj idu, dane sve u roku, s prosjekom 4.0) ona sizi oko toga 2 tjedna prije i moli mene da dode k meni da zajedno radimo. Ja joj kazem 'moze, naravno'. Ona me pita istu stvar svaki dan, nekoliko puta uz detaljno obrazlozenje zasto ona ne moze to napravit bez mene (moze :o) sve do dana kad konacno dode k meni. Radimo zadatak (njen) i u pola excel pocne stekat (odbija prihvatiti c/p, formule itd...jbg,desava se)...ona doslovno posizi, pocne se tresti, plakati...trebalo mi je dobrih pol sata da ju smirim (+obecanje druge frendice da ce joj ona to napravit). Tu su bile jos neke sitnice... tipa stiskanje tipke "save" 3-4 puta za redom, svakih min-dvije... morala sam kopirat rad na svoj laptop cim bi zavrsila jednu cjelinu i poslat jos na njen mail (MORALA kao -ona ce posizit od nervoze ako ne napravim tako i pitat ce me da to napravim jos 20puta).

Cim idu ispitni rokovi ona sizi, ona nezna kako ce ona to stici, pada u komu...dan prije ispita i na dan ispita je NORMALNO da dobije proljev od zivciranja...pusi jednu za drugom...trese se...

Svaku stvar mora provjerit 100puta. Ne doslovno 100, ali 10-ak. Kazem joj da su stigli rezultati - jesi sigurna, de vidi opet, gdje si to vidjela? onda ide sama provjerit jos par puta. Da joj nije neugodno, zvala bi profesora da provjeri.

I to ne samo za ispite... kad ide iz stana - zakljuca. Zna da je zakljucala (to mi ona prica). Vrati se provjerit da li je zakljucala. Vrati se jos jednom provjerit da li je zakljucala.

I ono sto me isto plasi... sljedeca godina na faksu ce biti 3 puta gora od svih dosad..vec sad prica da ce odustati i da ona to ne moze (wtf).

I tako na jos bezbroj primjera...ovo je bilo samo da docaram stanje.

Pretjerujem li? Ako joj stvarno treba razgovor sa strucnjakom, morat cu ulozit puno truda da joj pokazem da to nije nikakva sramota i da to ne znaci da je luda, jer ona sama tesko da ce otici iako joj je uzas zivjeti ovako...

Spejs
30.05.2011., 20:00
* zaboravih jos jednu stvar - tu i tamo ima napadaje plakanja...pitam ju zasto - ona tvrdim da nema razloga, da nema nikakav problem, vec da joj samo dode. Precesto da bi to pripisala pms-u. :tuzni:

** ima strah da se svi udaljavaju od nje i da ju vise ne vole - bez razloga

cidery
31.05.2011., 21:34
Pa ja imam "problemčić" s liječnicima.
Naime, prije nego mi se dogodio prvi panični napad, znalo bi mi se srce uzlupati i bila sam pod jakim stresom.
Onda sam jednu večer završila u bolnicu vezano uz probleme s disanjem jer sam se jako prehladila bila, oni su mi dali lijek kojim su me umalo ubili i ja sam od toga postala anksiozna.
Taj događaj je bio moj okidač.
Kako nisam imala pojma da anksioznost postoji i nisam znala što je to uopće, mislila sam da umirem.
Otad se naravno jako bojim bolnice.
Kad bih izišla vani, bila je klasična panično anksiozna priča: bolesna sam - umirem - kad mi pozli, doć će hitna - opet će mi uraditi grešku - umrijet ću.
I onda kreće lupanje srca, knedla, znojenje, derealizacija i sve što s tim ide.
Ja sam sad premorena i zakopala sam se u kuću zadnje dvije godine.
Iziđem jednom u mjesec dana.
Pročitala sam sve moguće knjige o paničnim napadima i više se ne bojim smrti.
Moguće da se ne bojim jer bih radije umrla nego živjela više ovako.
Smrt mi više ne djeluje kao nekakva grozna stvar, više oslobađajuće, mada nisam baš slkona misliti o suicidu, jer u meni i dalje tinja nekakva nada da će jednog dana možda ipak biti bolje.
Tim više što sam po prirodi avanturist i zezant, ovo stajanje u kući me ubija.
Ali bojim se svega.
Bojim se da sam šizofrenična, ne znam iz kojih razloga, ali se bojim.
Da sam normalna, mogla bih normalno izići vani itd.
ne bih se bojala sviju.
Tj ne bojim se ljudi nego kako sam uvjerena kako se ne radi o paničnim napadima, nego da sam teško psihički bolesna, bojim se da ne počnem buncati itd, mada nikada do sad nisam imala halucinacije.
Stalno analiziram svoje riječi, misli, stalno sam napeta ako nisam kod kuće.
Pa me zanima samo je li i to odlika paničnog poremećaja?
Što mi je? :s

Prije nekoliko tjedana sam uletila liječniku u ambulantu govoreći kako sam psihički bolesna i kako samo čekam dan kad ću izgubiti zdrav razum.
Plakala sam i nakon 15 min sam se smirila, kao da se ništa nije dogodilo.
Liječnik mi je rekao kako nije ništa i kako me panika pere.
Ali zašto kad me panika pere ja se bojim šizofrenije, a ne smrti, kako se boji većina ljudi?
Ja sam se u početku bojala smrti, ali sad više ne, jer mi je ovaj život i gore nego smrt.
Išla sam kod neurologa, rekao je da su mi živci ok, išla sam i kod psihijatara, i pila sam tablete, ali su imale grozan učinak i nijedne ne podnosim, kao da sam na lošem speedu, odvratno.
Tipična terapija - tableta da me podigne, znači nekakva serotinska, plus nešto za smirenje, odnosno sedativ.
Čak su me i oni skidali s toga, jer su vidjeli da zabilja imam grozne nuspojave, bile su mi too much, prejako su me pucale.
Mada su se svi oni složili da se radi o paničnom poremećaju, ja sam uvjerena kako je po srijedi nešto ozbiljnije.
Isto kao što sam prije bila uvjerena kako imam tumor na mozgu, a ne panični poremećaj.
Sad se bojim šizofrenije. -.-
Najgore od svega je to što ne mogu ni čitati o tim stvarima, ni gledati ih u igranom filmu, ne mogu psihijatriju vidjeti ni na slici, jer se bojim svega toga.
kad bi mi netko rekao da ću biti pri sebi do kraja života, svi moji problemi bi nestali.
Ali eto, ja se stalno osjećam kao da sam na rubu litice i kao da je samo pitanje vremena kad ću pasti u nešto ozbiljnije.
Ali ne padam u ništa ozbiljnije, samo stojim tu i mučim samu sebe već godinama.
Na što moji simptomi vama najviše sliče?
Zanima me vaše mišljenje, a ne liječničko, jer bez obzira što mi je 7 njih reklo da nisam psiički bolesna, nego da imam panični poremećaj, ja im ne vjerujem, pošto su svoju nestručnost i neznanje nebrojeno puta dokazali na mom primjeru i na primjeru moje rodbine ili prijatelja.
Ne vjerujem im ništa, može mi još 50 njih reći da nisam šizofrenična, ali ne vjerujem im i dalje ništa, jer sam uvjerena da nemaju pojma o ničemu
Da mi Zg liječnik to reče, poslušala bih ga, ove ovdje ne držim kao stručne osobe uopće jer sam se opekla milijun puta.
Ispričavam se na dugačkom, srcedrapajućem postu.
evo ja se sad usuđujem da ti rečem da nisam nikakidoktor i lječnik te da s pozicije običnog čudnovatog forumaša ne stojim iza ovih 7veličanstvenih stručnjaka koji u tebi vide samo slučaj koji se promatra i ne sluša jer tebe nitko ne razumije...ali rado bi te pito (makar nisam iz ZG i ubrajam se u onih 50 neznalica šta je to šizofrenija i ukoliko je trajna koliko taj pojam traje?...molim te odgovori mi jer moje pitanje je ozbiljno koliko i sve ovo što si napisala...u tvom budućem životu od srca ti želim da naletiš na bića koja će te razumijet...unaprijed zahvaljujem...

bambinaaaa
07.06.2011., 16:59
Ja patim od kroničnog pomanjkanja samopouzdanja. Ne volim sebe dovoljno, opterećena sam mišljenjima drugih ljudi, što god radim uvijek se ubijam u pojam da ja to ne mogu, da sam nesposobna i glupa, to ljudi osjete i zato me gaze jer vide da ja samu sebe ne cijenim pa kako će onda oni. Ne znam primiti komplimente ali zato uvrede nosim sa sobom dugo. Stalno se preispitujem jesam li dobra osoba, sebe krivim i za šta bi trebala i za šta ne bi. Nosim komplekse još od mlađih dana. I sve više postajem zatvorenija, imam osjećaj da ću puknuti. Premda izgledam kao hrabra zapravo sam kukavica koja se ne zna boriti za sebe..

Altec777
07.06.2011., 18:22
Ja patim od kroničnog pomanjkanja samopouzdanja. Ne volim sebe dovoljno, opterećena sam mišljenjima drugih ljudi, što god radim uvijek se ubijam u pojam da ja to ne mogu, da sam nesposobna i glupa, to ljudi osjete i zato me gaze jer vide da ja samu sebe ne cijenim pa kako će onda oni. Ne znam primiti komplimente ali zato uvrede nosim sa sobom dugo. Stalno se preispitujem jesam li dobra osoba, sebe krivim i za šta bi trebala i za šta ne bi. Nosim komplekse još od mlađih dana. I sve više postajem zatvorenija, imam osjećaj da ću puknuti. Premda izgledam kao hrabra zapravo sam kukavica koja se ne zna boriti za sebe..

Znaš da tako i možeš puknut i to dobro.možda da potražiš stručnu pomoć...neznam

mrvica21
08.06.2011., 18:17
Pozdrav svima!

Oduvijek sam bila šutljiva, povučena, sramežljiva, ali otkad znam za sebe intenzivno razmišljam. Mašta mi je neiscrpna. Često zamišljam o situacijama koje bi se mogle dogoditi u više različitih ishoda. Međutim, zadnje 3 godine - i to uvijek početkom ljeta padam u depresiju. Zadnji napad me sda trenutno drži, već tjedan i pol.. inače 2-3 tjedna. Ne govorim o povremenoj tuzi, ili jadu, nego nečem najgorem što može zadesiti čovjeka - mrtvilo. Gledam se i ne mogu se doživjeti, nikoga oko sebe, nemam snage urediti se, ne mogu jesti.. boli me u prsima, boli me želudac, umorna sam...razmišljam kak obi bilo da uzmem nož i zarežem se, nekad se štipnem i ništa ne osjetim.. samo tonem i tonem.

Svaka depresija koja me pogodila bila je izazvana, i ulovila me uvijek dok sam izbacila nešto iz sebe što sam mjesecima prešućivala svima i nosila u sebi. Npr.prijateljica me iskorištavala, kad sam joj rekla sve što mi smeta, nastupila je depresija. Isto tako bilo je i s bivšim, s dečkom u kojeg se nisam zaljubila, i sada sa stanodavkom koja me maltretira.

Prošle godine sam imala tu depresiju isto, i kad je prošla, ulovilo me stanje hiperaktivnosti. Počela sam se nekontrolirano smijati (čim bi progledala ujutro), počela sam tako dobro komunicirati s ljudima, javni nastupi bez problema (svi bi me pitali kako uspijem), svatko tko me vidio pitao bi me što sam pila, čime se drogiram... kvaliteta života promijenila mi se za 1000%, radila bi kao luda, na faksu sve 5, kad bi počela razmišljati o kutijici kakvu želim napraviti, ne bih mogla zaspati.. pa bih u 2 sata u noći išla probati napraviti je jer inače ne mogu biti mirna. Svima oko sebe govorim da ne znam što mi je i da se bojim, da takvo ponašanje nije normalno. Jednostavno osvajam ljude osmijehom, za mene ne postoji nikakva prepreka, nikad nisam umorna, samo sretna i ispunjena... Imam bezbroj planova, ciljeva, da mi netko kaže da se popnem na oblak, ja bih probala.. I onda se dogodi ta depresija.

Prije nisam bila tako hiperaktivna. Ljuti me što me nitko ne shvaća ozbiljno. Inače prije 3 godine umro mi je tata, i od onda više ništa ne dopire do mene kao što je prije. Jedino me strese dok vidim bivšeg dečka u kojeg sam bila jako zaljubljena, prije tatine smrti. Inače ništa. Sada pričam sa svima bez pola beda, prije bi umrla od srama.. iskrena sam skroz, ništa mi nije teško reći osim ono što me muči - npr prigovoriti nekome nešto i tako to. U hiperaktivnosti, osjetljiva sma užasno, stalno se sdvima ispričavam - nekog slučajno ritnem, ispričavam mu se cijeli dan, kad nešto počnem raditi - zapnem dok ne napravim, makar sve nokte uništila i sve ruke.

Najgore od svega je što svima želim pomoći, nikoga, ali baš nikoga i nikada ne odbijem, po cijenu svojeg vremena, zdravlja, uspjeha, novca i svega mogućeg. I sad osjećam da mi nije dobro, a kome god se požalim, svi mi kažu "ma to ti je normalno, tako je svima" . Ja osjećam da nisam normalna i ne znam kako da si pomognem... Znam da će opet ovo stanje moje proći i da ću opet početi biti hiperaktivna, i da će se opet to zaboraviti.. i onda dok me opet ulovi to stanje, možda bude još gore, možda se onda stvarno zarežem nečime.. pretužna sam i zbunjena, samo želim biti sretna i normalna. Ljuti me što nitko ne shvaća da ne mogu na gumb početi se smijati, sestra mi je baš rekla "misli na mene i mamu, kako bi nama bez tebe b ilo". Žalosti me što to ne dopire do mene (dok sam u depresiji), ali to nitko ne razumije. Ja to ne želim, ja to ne radim namjerno. Samo želim biti normalna.

Molim za savjet :'(( Imam 21 godinu.

~Scarlet~
08.06.2011., 18:23
Pozdrav svima! ...

Mislim da je ti je najpametnije da se naručiš na ambulantni pregled kod psihijatra.

Big P.
11.06.2011., 09:20
Može pomoć? Znači često imam neke paranoje, strahove i fobije. Često me stišće sve oko srca....osjećam se tužno, izgubljeno i neshvaćeno....ali najviše bih se htjela osloboditi paranoje i strahova...molim vas da mi kažete šta mi je ili bar preporučite nekog psihijatra/psihoterapeuta ili sl....bila bi vam jako zahvalna! Hvala!

rejoflajt
11.06.2011., 11:19
Može pomoć? Znači često imam neke paranoje, strahove i fobije. Često me stišće sve oko srca....osjećam se tužno, izgubljeno i neshvaćeno....ali najviše bih se htjela osloboditi paranoje i strahova...molim vas da mi kažete šta mi je ili bar preporučite nekog psihijatra/psihoterapeuta ili sl....bila bi vam jako zahvalna! Hvala!

pročitaj post od scarlet, kratko i jasno....:top:

Big P.
11.06.2011., 15:32
Ok, hvala...samo što ja nikada nisam bila u doticaju sa psihijatrima i sl. pa ne znam tko je najbolji ili bar bolji..može neka preporuka? Znači ne da spava i pripiše hrpu tableta, nego da mi da neku podršku i razgovara samnom..

Pringles
11.06.2011., 18:10
Ok, hvala...samo što ja nikada nisam bila u doticaju sa psihijatrima i sl. pa ne znam tko je najbolji ili bar bolji..može neka preporuka? Znači ne da spava i pripiše hrpu tableta, nego da mi da neku podršku i razgovara samnom..
Postoji top tema s preporukama i iskustvima pa tamo malo pogledaj ili pitaj za preporuku.
Za koji grad tražiš preporuku? Koliko imaš godina odn. spadaš li pod adolescente ili odrasle? Želiš li to riješiti privatno ili preko javnog sektora?

Ako tražiš podršku i razgovor znači da tražiš psihijatra koji je i psihoterapeut. U javnom sektoru to može biti problem jer su u velikom deficitu u odnosu na potrebe. Ali nije nemoguće.

Što se tiče spavanja odn. nezainteresiranosti za pacijente, to ne ide ruku pod ruku s prepisivanjem tableta.
Psihijatri koji su biologijski orijentirani (koriste samo lijekove) liječe na taj način jer su za takav način liječenja educirani, ne zato što su nezainteresirani. I u toj skupini ima ih i nezainteresiranih i zainteresiranih, baš kao što je slučaj i s psihijatrima koji su psihoterapeuti.
Također, ako je potrebno, i psihijatri koji su psihoterapeuti uz psihoterapiju kombiniraju i farmakoterapiju, ovisno o njihovoj procjeni stanja pacijenta.

~Scarlet~
12.06.2011., 10:03
Ok, hvala...samo što ja nikada nisam bila u doticaju sa psihijatrima i sl. pa ne znam tko je najbolji ili bar bolji..može neka preporuka? Znači ne da spava i pripiše hrpu tableta, nego da mi da neku podršku i razgovara samnom..

Ne znamo ni odakle si, pa je malo teže preporučiti.:mig: Ukoliko imaš psihijatra u DZ, kreni od tamo. Na prvom pregledu će se ustanoviti da li se tvoj poremećaj može riješti samo razgovorima i/ili lijekovima. Također postoji opcija da ideš na psihoterapije kod jednog psihologa/psihijatra/terapeuta, a na kontrole kod drugog psihijatra.

Big P.
12.06.2011., 10:48
Postoji top tema s preporukama i iskustvima pa tamo malo pogledaj ili pitaj za preporuku.
Za koji grad tražiš preporuku? Koliko imaš godina odn. spadaš li pod adolescente ili odrasle? Želiš li to riješiti privatno ili preko javnog sektora?

Ako tražiš podršku i razgovor znači da tražiš psihijatra koji je i psihoterapeut. U javnom sektoru to može biti problem jer su u velikom deficitu u odnosu na potrebe. Ali nije nemoguće.

Što se tiče spavanja odn. nezainteresiranosti za pacijente, to ne ide ruku pod ruku s prepisivanjem tableta.
Psihijatri koji su biologijski orijentirani (koriste samo lijekove) liječe na taj način jer su za takav način liječenja educirani, ne zato što su nezainteresirani. I u toj skupini ima ih i nezainteresiranih i zainteresiranih, baš kao što je slučaj i s psihijatrima koji su psihoterapeuti.
Također, ako je potrebno, i psihijatri koji su psihoterapeuti uz psihoterapiju kombiniraju i farmakoterapiju, ovisno o njihovoj procjeni stanja pacijenta.

Ne znamo ni odakle si, pa je malo teže preporučiti.:mig: Ukoliko imaš psihijatra u DZ, kreni od tamo. Na prvom pregledu će se ustanoviti da li se tvoj poremećaj može riješti samo razgovorima i/ili lijekovima. Također postoji opcija da ideš na psihoterapije kod jednog psihologa/psihijatra/terapeuta, a na kontrole kod drugog psihijatra.


Puno vam hvala! Imam 20 god i iz ZG-a sam.

Htjela bih to riješiti što brže jer se jako loše osjećam....

I da, tako sam i mislila - ići ću u DZ po uputnicu pa ćemo vidjeti sve dalje..

Iskreno mislim da mi trebaju ljekovi. Vidjet ćemo..

Hvala još jednom.

ne_mogu_ne
12.06.2011., 11:18
osjecam se tuzno :(
nezainteresiranost za bilokakav rad, nemogucnost poceti s ucenjem, nemam volje ustati iz kreveta (znam provesti pola dana u krevetu gledajuci tv. popijem samo malo vode i nesto sitno pojedem), nemam volje vidjati se s prijateljima (izbjegavanje), glavobolje, plakanje zbog gluposti (jucer sam se rasplakala jer mi je muha usla u kuhinju) ili iz čista mira kad pomislim da mi je zivot jedno veliko njesra, zapostavljanje higijene...

Pringles
13.06.2011., 00:45
Imam 20 god i iz ZG-a sam.

Htjela bih to riješiti što brže jer se jako loše osjećam....

I da, tako sam i mislila - ići ću u DZ po uputnicu pa ćemo vidjeti sve dalje..

Probaj na Klinici za psihološku medicinu na Šalati, po godinama mislim da spadaš pod adolescente, a tamo imaju psihijatre koji su se specijalizirali za rad s djecom i adolescentima. Nazovi ih pa se raspitaj.
kontakt (http://www.kbc-zagreb.hr/centralno_narucivanje_pacijenata/klinike_i_zavodi/klinika%20za%20psiholosku%20medicinu/kontakt)
Možeš pitati i svoju liječnicu za preporuku kome se obratiti.

osjecam se tuzno :(...

Isti savjet kakav su dobile mrvica21 i Big Paulie- tražiti uputnicu za specijalistički pregled kod psihijatra ili privatno bez uputnice.

Big P.
13.06.2011., 14:01
Hvala! Memorirala sam brojeve

vrandjela
14.06.2011., 23:03
evo nekih od mojih osobina vidite mozete li iz njih moci izvuci simptome, sklonost ka dosad ovo znaci nije uvijek bilo pojavilo se u zadnje vrijeme, izrazena agresivnost ovo se reguliralo uzimanjem lamiktala, izrazen id hocu odma i sad jos uvijek prisutno, sklonost promiskuitetu vec dugo nisam imala dublju vezu sve su to povrsni kontakti, dogodilo mi se da se poseksam s nekim a da ga jako kratko poznajem, znam odvratno je al sve se vise mirim da sam takva, i ponekad mislim da cujem tudje misli ili da mi se ljudi na televizoru obracaju, ovo, moj boze nisam jos nikom rekla, idealiziranje ljudi, misljenja sugestije dobro namjerne dobrodosle help ljudi

Altec777
15.06.2011., 16:17
evo nekih od mojih osobina vidite mozete li iz njih moci izvuci simptome, sklonost ka dosad ovo znaci nije uvijek bilo pojavilo se u zadnje vrijeme, izrazena agresivnost ovo se reguliralo uzimanjem lamiktala, izrazen id hocu odma i sad jos uvijek prisutno, sklonost promiskuitetu vec dugo nisam imala dublju vezu sve su to povrsni kontakti, dogodilo mi se da se poseksam s nekim a da ga jako kratko poznajem, znam odvratno je al sve se vise mirim da sam takva, i ponekad mislim da cujem tudje misli ili da mi se ljudi na televizoru obracaju, ovo, moj boze nisam jos nikom rekla, idealiziranje ljudi, misljenja sugestije dobro namjerne dobrodosle help ljudi

naginješ malo prema psihozi i savjetujem ti da se počneš ozbiljno liječiti

šmizly
15.06.2011., 22:42
evo i mene odi :(
neznan opce kako da pocmen....uglavnom..popizzzz cu,prije nisan tome davala pozornost al vise mi je puna kapa..navecer(ev i sad) kad pokusavan zaspat a nemogu(kasna kava) stalno mi se motaju uzasne scene po glavi,tocnije smrt dragih ljudi..mozda se vama ne cini neki problem,al mene je to posteno pocelo pilit po mozgu...nemora uvik bit bas scena smrti nego i sama cinjenica da nekog vise nema..ev trenutni primjer,na poslovnom sam putu i muz mi javlja da je mala umrla,ja ono krika plac,bacam se...tragedija je ta sta ja u tom stanju zapravo placem i grcim se od bola,tj tocno prozivljavam ko da se stvarno desava..i trgnem se i pokusam razmisljat o lipim stvarima al mi stalno dolaze te scene na oci...i najvise me muci sta otkad san rodila su uvik povezane sa ditetom i muzem...svjesna san da je to strah od toga da im se sta ne desi al mi se cini da je u zadnje vrime to pocelo lagano odmicat kontroli...sa starom san pricala o tome,kaze da je normalno i da ce proc..beba,odgovornost bla bla...uglavnom..tila san to podilit s vama jer cu vise siznit od toga..i cut misljenja :D

marijanajc
16.06.2011., 10:02
Kada vas nešto muči, u tim trenucima mislite da ste samo vi takvi i u tome stanju, tada odete na Forum i gle čuda!? ima nas još !Žao mi je što se ljudi boje razgovora sa psihijatrima jer bez toga nema pomaka na bolje. Lijekovi , pomoći će, ali ne nešto na svoju roku, već ovisno o dijagnozi.Osobama koje su hipersenzibilne, okidač može biti bilo kakva sitnica a to ne znači da nisu normalni. Kada takvo stanje potraje i pretvara se u razne fobije, psihosomatske poremećaje,...treba potražiti pomoć kod stručne osobe.Kad u glavi čuješ klik, odi po uputnicu ili u privatnu polikliniku i sretno !

la_bonita
17.06.2011., 08:28
Što kad netko, tijekom života usred nekih događaja, koje nije znao ni mogao akumulirati, pukne! On ne želi priznati da je bolestan i da mu pomoć treba al ima stvari na kojima se vidi neka psihička bolest, neznam koja jer nisam psihijatar!Očigledne su promjene u ponašanju, npr.osoba je ponekad mirna, fina i normalna, funkcionira ljubazno a za pola sata ima neki napadaj deranja,kao nekakav pritisak jer je netko bolji,drugačiji,popularniji...napadaj ljubomore, psovanje, vrjeđanje, trese se, izobliči joj se faca,... Razlog za ljutnju nije ničime izvana dan, osim mentalno, npr. konverzacijom.Vjerojatno tu postoji neki okidač.

Molim stručne osobe da malo opišu što bi to moglo biti!Jako sam znatiželjna!
Naime, radi se o mojoj rodjakinji!
Kako osobi pomoći?

Two_Minds
17.06.2011., 10:14
Što kad netko, tijekom života usred nekih događaja, koje nije znao ni mogao akumulirati, pukne! On ne želi priznati da je bolestan i da mu pomoć treba al ima stvari na kojima se vidi neka psihička bolest, neznam koja jer nisam psihijatar!Očigledne su promjene u ponašanju, npr.osoba je ponekad mirna, fina i normalna, funkcionira ljubazno a za pola sata ima neki napadaj deranja,kao nekakav pritisak jer je netko bolji,drugačiji,popularniji...napadaj ljubomore, psovanje, vrjeđanje, trese se, izobliči joj se faca,... Razlog za ljutnju nije ničime izvana dan, osim mentalno, npr. konverzacijom.Vjerojatno tu postoji neki okidač.

Molim stručne osobe da malo opišu što bi to moglo biti!Jako sam znatiželjna!
Naime, radi se o mojoj rodjakinji!
Kako osobi pomoći?

Adolescentski prijelaz. Ona ima sliku sebe koju treba dostići (superego naredio :) ). Javljaju joj se frustracije što smatra da ne može to dostići. Nedostaje joj samopouzdanja puno. Važan je taj adolescentski prijelaz jer ako on svoje knfliktne situacije ne prevaziđe, oblik frustracije koji je ostao prelazi u dugotrajniju psihološku manu koja će joj kočiti dalje sve sfere (u najblažem slučaju samo intimne), a može postati heteroagresivna (oblik oslobađanja sebe od frustracija). Najbolje bi bilo možda pronaći i to hitno jer je situacija razvojnog karaktera, pronaći biheviroalno-kognitivnog psihologa, ne običnog bihevioralnog, nego bihevioralno-kognitivnog.

Two_Minds
17.06.2011., 10:16
Nisam odgovorio na tvoje pitanje "Kako pomoći?".....

Opiši malo sebe, da li si uporna? da li si nježna i blaga? da li si jakog stava u društvu među ljudima?

Two_Minds
17.06.2011., 10:19
Nisam odgovorio na tvoje pitanje "Kako pomoći?".....

Opiši malo sebe, da li si uporna? da li si nježna i blaga? da li si jakog stava u društvu među ljudima?

Opiši i malo nju.. koliko joj je godina, kakav je tip osobe? što voli, što ne voli....

Two_Minds
17.06.2011., 12:46
Hej.

Pa, u zadnje vrijeme sam razmisljala o svom ponasanju i nekim pomalo cudnim reakcijama ponekad :D pa mi je palo na pamet da svi ti zasebni 'incidenti' mozda imaju neke veze jedni s drugima? Je li ovo ispod neka dijagnoza? :D

Ok, imam problema s tim da pridjem nekim vecim grupama ljudi koji sjede npr za stolom i pricaju, onak, uzasno ne volim skretat paznju svih njih na sebe svojim dolaskom i imam osjecaj da svi bulje u mene i osjecam se neugodno. No, npr da dolazim s frendicom, nista od toga ne zamijetim i sasvim sam opustena, sasvim druga osoba, kao da mi treba bar jedna 'safe person' u blizini, iz nekog razloga. Imam problem s drzanjem seminara i prezentacija, uzasno se uplasim i glas mi pocne drhtati, pa izbjegavam takve prilike. U biti prvo se desi da pomislim da je neka situacija neugodna i onda, kao nekom autosugestijom, pocnem osjecat reakciju tipa drhtanje glasa, ili neku neobjasnjivu navalu adrenalina. Nekad kad imam slusalice u busu mi se cini da preglasno disem. :D (wtf?) Nije mi previse ugodno ici na wc na javnim mjestima, ne zbog cistoce neg zbog drugih ljudi ako npr stoje ispred i cekaju svoj red. Ono, uzas, mrzim to. :rofl: Hmm, upoznavanje s deckovim roditeljima ili prijateljima mi se cini jako strasno, najradije bih to izbjegla. Za sva vremena. :D

Ne znam, uvijek sam znala da sam onak pomalo introvertirana, ali mislim da me niko ne bi opisao takvom, i da u biti znam otici u drugu krajnost i biti jako glasna i drustvena, nisu mi jasni ovakvi ispadi, koji btw znam dobro zakamuflirati. :D

Anyone?


Edit: Zaboravila sam napisati da to nije oduvijek bilo tako, vc se pocelo dogadjati u zadnjih par godina.


Haha preglasno disanje sa mp3 slušalicama :) slatko :) malo se sramiš svoje seksualnosti (to sa slaušalicama)

zelena--
20.06.2011., 21:09
-nemam koncentracije
-brzo mijenjam raspolozenje
-dogodi mi se da satima buljim u zid i ne razmisljam o icemu
-prije malo manje od 2 godine bolovala sam od blazeg poremecaja prehrane-anoreksije, ali sam se toga rijesila
-imala sam problema sa samoozljedjivanjem, i toga sam se rijesila
-kad me nesto iznervira uzmem normabel od 10mg , koji mi nije propisan niti je moj
-nekad se osjecam kao da me svi ignoriraju, kasnije shvatim da sam zapravo cesto u sredistu pozornosti, ali se osjecaj vraca
-cesto placem, ali u banalnim situacijama, ne u onim tuznim u kojima je to normalno
-ponekad me strah iznjeti svoje misljenje, da mi osobe u drustvu ne bi rekle kako glupo razmisljam
-puuuno samopouzdanja mi fali, iako tako ne djelujem

ima toga jos, samo se sada ne mogu sjetiti, osjecam se kao da sam drugacija od drugih...jesam li cudna?

KresoS.
22.06.2011., 11:47
Ovako,neznam ni sam od kuda da počnem,ali eto,probat ću ukratko opisati što mi se dogodilo.Bilo je to prije par godina,imao sam kojih 16 godina onda,bilo je ljeto i počeli su moji problemi s disanjem,jednostavno sam osjetio kao neki teret na prsima i udisaji su mi bili nekako plići,kao da se borim da dođem do zraka,uglavnom,teško sam disao i nisam se dobro osjećao,i tako je to onda počelo,iz dana u dan sam se s tim borio,počeo sam često misliti o tome,tj. sam sebe bi uvjerio da nemogu disati i s tim sam se onda danima borio.Uglavnom,baza je bila psihička,sam sebi sam to zabrijao da nemogu disati ( možda zato što sam kao mali imao astmu pa mi ostalo u podsvijesti).I tako jednoga dana kada sam opet hvatao zrak,mučio se s tim,nisam znao više što da radim kako da si pomognem,znao sam da moram misliti o nečemu drugome,došao sam u sobu,htio nešto raditi da ne mislim o tome i onda se dogodilo to radi čega pišem sve ovo,obuzeo me neki osjećaj kojega i dan danas teško mogu opisati,neki osjećaj u prsima,neki strah,nelagoda,nešto što me jako potreslo.Nakon toga,u meni kao da je nešto pregorjelo,emocije su nestale,volja,kao da nema života u meni.To me stvarno promijenilo,prvih dana je bilo najteže,ništa me nije zanimalo,nisam mogao jesti,ništa,kao da sam biljka.Bio sam praktički odsutan.To je trajalo možda par mjeseci,to stanje u kojem me ništa nije zanimalo,bez volje za ičim.Onda sam se nekako počeo oporavljati,počela se vraćati želja za životom.Trebalo mi je valjda više od godine da sve to dođe u neku normalu.Imao sam u tome razdoblju i napadaje panike,uvijek kad sam išao u školu,u busu,opet mi je dolazilo do toga da hvatam zrak i preznojavam se,to je trajalo kojih 6 mjeseci,svaki dan uglavnom,uvijek kad bi išao iz kuće.I to sam savladao i sad je dobro.U tome razdoblju nisam išao psihijatru,niti sam pio kakve ljekove,imao sam veliku podršku obitelji.Eto,zanima me onaj osjećaj radi kojega sam "pregorio",što je to bilo...oprostite na dugome postu i ako mi tko može reći o čemu se tu radilo.hvala

Ser Mark
23.06.2011., 17:27
Zadnjih par mjeseci mi se nesto dogadja. Jako cesto, bez ikakvog razloga se odjednom pocnem osjecati nemirno, kao paranoicno... Ne znam dobro opisati osjecaj, ali kao da sam na nekim "iglama". U nekoj bezrazloznoj zurbi, zabrinutosti o svemu i svacemu, a gdje pravi problem ne postoji. To se uglavnom desava kada nista ne radim i razmisljam. Pocne nekakva uznemirenost, panika, stvori se 100 misli odjednom... Ne mogu se opustiti. Inace imam blagi opsesivno-kompulzivni poremecaj, i nekako ga mogu povezati s time. Nekakve prisilne misli su u igri, cak ih nekada i nisam svjestan, nego vise dodju podsvjesno, ali osjecam taj njihov kaos, pritisak. Bas je uzasan osjecaj... Kao da ludim.
U zadnje vrijeme sam i depresivan, mislim da mi se i zbog toga to pojavljuje.
Da li je to anksioznost? Kako to opisati?

Ja nemam strahove od ovih svakidasnjih, vanjskih stvari sto anksiozne osobe spominju, vec nekako puno neprepoznatljivije, ne dolazi bas svjesno. Vise prisilno, neki komadici polusvjesnih misli me napadaju i bodu bez vanjskog razloga, daju mi neku mjesavinu straha, griznje savjesti, frustracije, panike.

Vernon Wonderer
24.06.2011., 03:14
koliko imaš godina? postoji određena dob kad postanemo malo sramežljivi iz čistog mira.. pa to onda prođe..


Ima nešto u tome, ali nisam puno razmišljao o tome. Molim te obrazloži.

Vernon Wonderer
24.06.2011., 03:21
Zadnjih par mjeseci mi se nesto dogadja. Jako cesto, bez ikakvog razloga se odjednom pocnem osjecati nemirno, kao paranoicno... Ne znam dobro opisati osjecaj, ali kao da sam na nekim "iglama". U nekoj bezrazloznoj zurbi, zabrinutosti o svemu i svacemu, a gdje pravi problem ne postoji. To se uglavnom desava kada nista ne radim i razmisljam. Pocne nekakva uznemirenost, panika, stvori se 100 misli odjednom... Ne mogu se opustiti. Inace imam blagi opsesivno-kompulzivni poremecaj, i nekako ga mogu povezati s time. Nekakve prisilne misli su u igri, cak ih nekada i nisam svjestan, nego vise dodju podsvjesno, ali osjecam taj njihov kaos, pritisak. Bas je uzasan osjecaj... Kao da ludim.
U zadnje vrijeme sam i depresivan, mislim da mi se i zbog toga to pojavljuje.
Da li je to anksioznost? Kako to opisati?

Ja nemam strahove od ovih svakidasnjih, vanjskih stvari sto anksiozne osobe spominju, vec nekako puno neprepoznatljivije, ne dolazi bas svjesno. Vise prisilno, neki komadici polusvjesnih misli me napadaju i bodu bez vanjskog razloga, daju mi neku mjesavinu straha, griznje savjesti, frustracije, panike.

Vrlo vjerojatno je da se radi o anksioznosti.


Dali se to događa dok si u razdoblju stresa(prije/za vrijeme/poslije), ili čisto "iz vedra neba"?


Ja kad sam pod stresom to proživljavam.. Imam osjećaj da ču se onesvijestit, srce mi kuca infarktno brzo i jako, ne mogu disat, žedan, generalni nemir, osjećaj "zarobljenosti", potreba da jednostavno pobjegnem, osjećaj da ču "eksplodirat"..


Anx dolazi u puno pakiranja, ovo što ti ne doživljavaš(svakidašnje stvari, budučnost, etc) je generalni anksiozni poremećaj. Samo jedan od mnogih.. Istraži to malo.

murano1
24.06.2011., 23:39
haj svima :)
imam jedan problem
znači,već duže vrijeme se osjećam užasno,dio dana sam hepi a drugi dio sam depresivna,zna mi se nekad dogodit i da budem nekoliko dana super pa da se onda užasno osjećam duže vrijeme.
Kad nastupe ta razdoblja onda sam užasno tužna,svi ljudi me nerviraju,živčana sam,ne mogu opisat taj osjećaj,kao da me nešto jede iznutra a ja to ne mogu zaustavit,čak sam nekoliko puta razmišljala o tome da to okončam ali to je suludo,samo želim da to prestane i da se ponovno osjećam normalno.
Kako mi je to počelo kad sam bila dosta mlada mislila sam da mi je to od puberteta,ali sad sam sigurna da je to nešto drugo.
Ovaj sam problem iznijela vama zato jer se nemam komu požalit,a ne znam što mi je.Nekoliko sam puta pokušala reć mami ali nije uspjelo.Ako me možete usmjeriti ka nečemu što će mi pomoć bila bih vam jako zahvalna.
Sry na gomili zareza i na ovakvom dugom postu ali nisam mogla nikako skratit
hvala :)

rejoflajt
25.06.2011., 09:24
haj svima :)
imam jedan problem
znači,već duže vrijeme se osjećam užasno,dio dana sam hepi a drugi dio sam depresivna,zna mi se nekad dogodit i da budem nekoliko dana super pa da se onda užasno osjećam duže vrijeme.
Kad nastupe ta razdoblja onda sam užasno tužna,svi ljudi me nerviraju,živčana sam,ne mogu opisat taj osjećaj,kao da me nešto jede iznutra a ja to ne mogu zaustavit,čak sam nekoliko puta razmišljala o tome da to okončam ali to je suludo,samo želim da to prestane i da se ponovno osjećam normalno.
Kako mi je to počelo kad sam bila dosta mlada mislila sam da mi je to od puberteta,ali sad sam sigurna da je to nešto drugo.
Ovaj sam problem iznijela vama zato jer se nemam komu požalit,a ne znam što mi je.Nekoliko sam puta pokušala reć mami ali nije uspjelo.Ako me možete usmjeriti ka nečemu što će mi pomoć bila bih vam jako zahvalna.
Sry na gomili zareza i na ovakvom dugom postu ali nisam mogla nikako skratit
hvala :)

nije dobro. no, nisi iznijela nikakve događaje u tvom životu koji su ovo prouzročili. zna se gdje se traži stručna pomoć, zar ne?

The Perkins
27.06.2011., 22:58
Imam užasne promjene raspoloženja! Nenormalne! 2 sata sam prevesela i sve mi je super sve oko sebe nasmijavam, a poslije toga ko da mi se baterije istroše i počnem bit užasno agresivna, živčana, depresivna, uopće ne želim da mi se itko obraća... Dosta često imam napadaje plača iz meni nepoznatih razloga, dođe mi...
U 3 godine sam imala 3 napadaja panike, mislila sam da ću umrijet kolko me je treslo sve to, al nikad nisam išla doktoru zbog toga (nisam mislila da bi to moglo biti nekaj ozbiljno)...
Inače sam u životu, u svojih 18 godina prošla sve najgore, od nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog) do rastave roditelja, pa do gadnih zdravstvenih problema, gubitka jako voljenih osoba... Jednostavno previše za mene...
Stalno imam feeling da moram imat sve pod kontrolom, da moram pazit na mamu, na sestru, na psa... Da im se slučajno nekaj ne dogodi... Uvijek sam u nekoj brizi... Stalno sam pod stresom, od kad znam za sebe!
Sad STVARNO više nemogu! Ni fizički, a bogme niti psihički!
Pomoć molim! :(

The Perkins
28.06.2011., 12:02
Imam frendicu koja je jedinica, starci je drže ko kap vode na dlanu (prezaštićenu), nisu je puštali da se ko mala igra s kim hoće i kaj hoće (ko i sva normalna djeca) i zbog toga je sad užasno asocijalna i dosta nekomunikativna pa je to spriječava u dosta toga u svakodnevnom životu...
Ima svega dvije frendice: mene i još jednu curu... Stvarno je asocijalna!
Dal bi ona trebala malo psihologu na razgovor?



Otišla bi ako bi joj ja predložila, al me zanima vaše mišljenje...

Pringles
28.06.2011., 12:16
Dal bi ona trebala malo psihologu na razgovor?
Otišla bi ako bi joj ja predložila, al me zanima vaše mišljenje...
Ako ona smatra da je asocijalna, da je to problem, osjeća se loše zbog toga i traži pomoć onda bi trebala.
Ako ti smatraš da je ona asocijalna, da ima problem,...- onda ne.

Azaleja
28.06.2011., 18:19
Ako ona smatra da je asocijalna, da je to problem, osjeća se loše zbog toga i traži pomoć onda bi trebala.
Ako ti smatraš da je ona asocijalna, da ima problem,...- onda ne.

Potpis,ili možda čak i razgovor sa njenim roditeljima.

Azaleja
28.06.2011., 18:20
:mig:Imam frendicu koja je jedinica, starci je drže ko kap vode na dlanu (prezaštićenu), nisu je puštali da se ko mala igra s kim hoće i kaj hoće (ko i sva normalna djeca) i zbog toga je sad užasno asocijalna i dosta nekomunikativna pa je to spriječava u dosta toga u svakodnevnom životu...
Ima svega dvije frendice: mene i još jednu curu... Stvarno je asocijalna!
Dal bi ona trebala malo psihologu na razgovor?



Otišla bi ako bi joj ja predložila, al me zanima vaše mišljenje...

Ili pitaš za sebe?:)

The Perkins
28.06.2011., 18:56
:mig:

Ili pitaš za sebe?:)

Ja sam za sebe tu negdje na psihologiji napisala, al mi nitko nije odg...
Al ovo je za frendicu, brinem se za nju da ne ostane samaaaa :cerek:

Azaleja
28.06.2011., 18:58
Ja sam za sebe tu negdje na psihologiji napisala, al mi nitko nije odg...
Al ovo je za frendicu, brinem se za nju da ne ostane samaaaa :cerek:

Obično kada se pita za prijateljicu, pita se za sebe:):mig:

The Perkins
28.06.2011., 19:17
Obično kada se pita za prijateljicu, pita se za sebe:):mig:

Aj ajmo ne nabijat posteve bezveze... Frendica nije na Forumu.hr, a i pričale smo malo o tome...
Htjela bi ona na razgovor kod nekoga, al dok se ne makne od svoje mame koja je sputava mislim da nema pomaka... :rolleyes:


A ak te TOLKO zanima moj problem odi tam di se pišu problemi pa dijagnoze!

Azaleja
28.06.2011., 19:27
Aj ajmo ne nabijat posteve bezveze... Frendica nije na Forumu.hr, a i pričale smo malo o tome...
Htjela bi ona na razgovor kod nekoga, al dok se ne makne od svoje mame koja je sputava mislim da nema pomaka... :rolleyes:


A ak te TOLKO zanima moj problem odi tam di se pišu problemi pa dijagnoze!

Nema veze što frendica nije na forumu, čitaj šta pišem, ne između redaka, ono što ne želite čuti. Ako želi sama na razgovor i ako je punoljetna , vrijeme je da se pobrine za sebe, roditelji ne moraju znati. Jer ako ćete vi odlučivati za nju, nema smisla. I njeni su to možda trebali odmah rezati u korijenu spominjete mamu, a šta je sa tatom Ako ona želi-o.k,ako ne-nikome ništa. :D

rejoflajt
29.06.2011., 11:03
Imam užasne promjene raspoloženja! Nenormalne! 2 sata sam prevesela i sve mi je super sve oko sebe nasmijavam, a poslije toga ko da mi se baterije istroše i počnem bit užasno agresivna, živčana, depresivna, uopće ne želim da mi se itko obraća... Dosta često imam napadaje plača iz meni nepoznatih razloga, dođe mi...
U 3 godine sam imala 3 napadaja panike, mislila sam da ću umrijet kolko me je treslo sve to, al nikad nisam išla doktoru zbog toga (nisam mislila da bi to moglo biti nekaj ozbiljno)...
Inače sam u životu, u svojih 18 godina prošla sve najgore, od nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog) do rastave roditelja, pa do gadnih zdravstvenih problema, gubitka jako voljenih osoba... Jednostavno previše za mene...
Stalno imam feeling da moram imat sve pod kontrolom, da moram pazit na mamu, na sestru, na psa... Da im se slučajno nekaj ne dogodi... Uvijek sam u nekoj brizi... Stalno sam pod stresom, od kad znam za sebe!
Sad STVARNO više nemogu! Ni fizički, a bogme niti psihički!
Pomoć molim! :(
pomoć je odlazak na psihoterapije.

Učenik007
01.07.2011., 10:48
Ja uvijek imam veliki strah od toga kako če sve ispasti na kraju...npr. kad idemo nekamo na izlet strah me dali ču si nači dobro mjesto u busu,skim ču sjediti i takve stvarii...

neysi
02.07.2011., 18:41
kako da zavolim druge ako ni sama sebe ne volim,svima sam draga no katkad pomislim da nisam dostojna svega toga osjećam se glupo i ružno.Tonem sve u dublju depru iz dana u dan ,a da to neželim dopuštam sebi stvari koje ni ne želim zašto?nije mi jasno.

rejoflajt
02.07.2011., 21:18
kako da zavolim druge ako ni sama sebe ne volim,svima sam draga no katkad pomislim da nisam dostojna svega toga osjećam se glupo i ružno.Tonem sve u dublju depru iz dana u dan ,a da to neželim dopuštam sebi stvari koje ni ne želim zašto?nije mi jasno.

i što misliš poduzeti u vezi toga?

cidery
02.07.2011., 21:58
i što misliš poduzeti u vezi toga?

ja predlažem upoznavanje same sebe...samim tim ,na neki način skratiš put do drugih...jel drugi više nego ti vole (da ne kažem poštuju)kad se počneš volit!!!!!

xsenna
04.07.2011., 20:02
ja predlažem upoznavanje same sebe...samim tim ,na neki način skratiš put do drugih...jel drugi više nego ti vole (da ne kažem poštuju)kad se počneš volit!!!!!

jednostavno pokušaj naći neko mjesto gdje možeš posložiti svoje kockice u glavi,budi smirena

Promjena50
05.07.2011., 03:13
Jutro :)

Evo ovako, vjerojatno imam neki provlem pa da vam pokušam objasniti.

Sretan sam, ali stvarno sam sretan kao osoba. Volim biti sam makar kad izađem, bez problema otiđem u grad, zabavljam se, pričam, uživam, ali više volim biti sam doma. Evo, već sada nisam izašao 2 mjeseca. Vjerojatno ću ovaj petak ili subotu negdje. Imam frendove, zovem ih samo kad idem van jer je to takvo društvo, ne znam kako da drugačije objasnim. :ne zna:

Onda, ne žlim naći posao, jednostavno ne želim makar muljam starcima da tražim itd., ali ustvari to izbjegavam. Nekad se znam osjećati potišteno, ali nije to sad nešto strašno.

Neki dan sam imao san koji me totalno bacio u loše raspoloženje koje dugo nisam iskusio. Kao svaki moji snovi, jako su stvarni te sam sanjao dvije jako važne osobe koje su prošle kroz moj život. Bivšeg najboljeg frenda s kojim više ne komuniciram 2 i pol godine i bivšu curu s kojom se znam od djetinjstva. I povremeno se čujemo te postoje naznake da bi mogli biti ponovno zajedno. I kada sam se probudio, sve je tako izgledalo stvarno u snu da sam cijeli dan bio tužan, osjećaj u grudima, trbuhu, skroz čudno. Htio sam nekakvu slobodu, izaći van samo da ne budem unutra, ali bio sam taj cijeli dan unutra. Jednio sam otišao do dućana 2 puta :D

No, prošlo je i sada sam opet sretan, sretan sam što sam sam (ne u smislu da nemam curu) već jednostavno odvojen od svijeta, a društvena sam osoba jer nam sam po sebi kada otiđem van da uživam, komuniciram slobodno, zabavljam se, ali opet volim biti odvojen od društva.

I onda se pitam, je li imam neki problem ili? Ne znam, a stvarno sam zadovoljan sa sobom :ne zna:

Jedino me eto, taj san malo potresao

grgurmali
05.07.2011., 17:56
Jutro :)

Evo ovako, vjerojatno imam neki provlem pa da vam pokušam objasniti.

Sretan sam, ali stvarno sam sretan kao osoba. Volim biti sam makar kad izađem, bez problema otiđem u grad, zabavljam se, pričam, uživam, ali više volim biti sam doma. Evo, već sada nisam izašao 2 mjeseca. Vjerojatno ću ovaj petak ili subotu negdje. Imam frendove, zovem ih samo kad idem van jer je to takvo društvo, ne znam kako da drugačije objasnim. :ne zna:

Onda, ne žlim naći posao, jednostavno ne želim makar muljam starcima da tražim itd., ali ustvari to izbjegavam. Nekad se znam osjećati potišteno, ali nije to sad nešto strašno.

Neki dan sam imao san koji me totalno bacio u loše raspoloženje koje dugo nisam iskusio. Kao svaki moji snovi, jako su stvarni te sam sanjao dvije jako važne osobe koje su prošle kroz moj život. Bivšeg najboljeg frenda s kojim više ne komuniciram 2 i pol godine i bivšu curu s kojom se znam od djetinjstva. I povremeno se čujemo te postoje naznake da bi mogli biti ponovno zajedno. I kada sam se probudio, sve je tako izgledalo stvarno u snu da sam cijeli dan bio tužan, osjećaj u grudima, trbuhu, skroz čudno. Htio sam nekakvu slobodu, izaći van samo da ne budem unutra, ali bio sam taj cijeli dan unutra. Jednio sam otišao do dućana 2 puta :D

No, prošlo je i sada sam opet sretan, sretan sam što sam sam (ne u smislu da nemam curu) već jednostavno odvojen od svijeta, a društvena sam osoba jer nam sam po sebi kada otiđem van da uživam, komuniciram slobodno, zabavljam se, ali opet volim biti odvojen od društva.

I onda se pitam, je li imam neki problem ili? Ne znam, a stvarno sam zadovoljan sa sobom :ne zna:

Jedino me eto, taj san malo potresao



Dg. Neurotska depresija (mladenačka)
Th. Medikamenti nisu potrebni. Osim na interetu, nauči pokazivati osjećaje pred biranim bliskim ljudima i onda će nestati osjećaj krivnje (zbog onanije).

Promjena50
05.07.2011., 18:16
Dg. Neurotska depresija (mladenačka)
Th. Medikamenti nisu potrebni. Osim na interetu, nauči pokazivati osjećaje pred biranim bliskim ljudima i onda će nestati osjećaj krivnje (zbog onanije).

Hvala na odgovoru :)

Nego, je li to jako opasno ili nije?

I zašto ako sam u toj "depresiji" većinu vremena sretan :ne zna: jer znam da ne glumim jer stvarno se tako osjećam. Što je onda to? Ne znam, čudno mi je sve to, volim biti sam, a opet bez beda se zabavljam kada izađem, komuniciram itd. ono, čudno :confused:

grgurmali
05.07.2011., 19:00
Nego, je li to jako opasno ili nije?




Bezopasno stanje. Uobičajena faza u toku odrastanja.

Ninpo*
06.07.2011., 22:51
:D Evo što je kod mene, mislim, nije tako strašno, ali živcira ljude oko mene!:D

Česte promjene raspoloženja. U jednom sam trenutku puna života i vjere u sebe, spremna na svaki izazov. U drugom sam trenutku jako loše volje, depresivna, nije mi ni do čega, nemam volje ni za što, i gubim vjeru u sebe što me tjera na odustajanje od onog što započnem kad sam u suprotnom raspoloženju!:rolleyes:

Što bi to moglo biti? Razmaženost?:cerek:

Dobro, da ne bi ispalo da sam se došla tu zezati, nisam! Onda?:ne zna:

Love my life
07.07.2011., 11:07
uglavnom se ne volim puno svađat jer mogu svašta izgovorit zbog čega mi nekad bude poslije žao, ali mi je nekak bed se ispričavat poslije pa se radije ni ne svađam..i onda tako svakakve gluposti samo prešutim i prešutim i trpim sve u sebi i tako se nakon nekog vremena svega nakupi u meni i jednostavno eksplodiram jer nemogu više izdržat i sva sam deprimirana,nemoćna,plačem...ima li za to neki stručni naziv?

grgurmali
07.07.2011., 11:31
:D

Što bi to moglo biti? Razmaženost?:cerek:


Sami ste sve rekli:

- Manjak samopouzdanja uzrokuje neadekvatan odgovor na stres pa otuda oscilacija u raspoloženju adolescenta.

Radite na sebi postavljajući si lako dosezljive ciljeve.

corona 86
07.07.2011., 17:53
Pozdrav,
imam pitanje, nadam se da sam na pravom mjestu.

Ja imam problema s prehranom (barem tako mislim) ali to nije klasicni problem kao sto su bulimija ili anorexia, naime ja se uzasno jako pokusavam udebljati. Svaki put kad se pogledam u ogledalo place mi se koliko sam mrsava. Po cijele dane razmišljam samo o hrani, koliko ugljikohidrata, proteina i masti moram unijeti, a zapravo ju mrzim. Mrzim jest hranu, gadi mi se. Al opet kad preskocim obrok (a to je jakooo cesto) mrzim samu sebe. Zna se dogoditi da cijeli dan ne jedem nista, i hrana mi uopce ne fali, ni malo, ali kad shvatim navecer da nisam jela cijeli dan pocinjem histerizirat, plakat, vristat, ubila bi se koliko se zgadim sama sebi. Imam osjecaj da ne zasluzujem zivit, niti imat decka ni prijatelje. jer sam ogavna.


Koji mi je vrag?
Jel to normalno?
:confused:

Pringles
07.07.2011., 18:14
Koji mi je vrag?
Jel to normalno?
Ne bi bilo loše da zatražiš uputnicu za psihijatra i malo popričaš s njim pa će ti on točno reći o čemu se radi.
Da je ovakav odnos prema sebi i hrani nešto uobičajeno- i nije baš.

Uhuru
08.07.2011., 00:20
Ne mogu nekim ljudima gledati u oci,
Tesko mi se izraziti normalno kad nesto hocu reci,pa pisem pjesme,
Mislim ne mogu izravno reci sto mislim jer me strah reakcija,
Nije tako sa svima ,i uvijek ,ali opcenito jest.

grgurmali
15.07.2011., 11:48
Ne mogu nekim ljudima gledati u oci,
Tesko mi se izraziti normalno kad nesto hocu reci,pa pisem pjesme,
Mislim ne mogu izravno reci sto mislim jer me strah reakcija,
Nije tako sa svima ,i uvijek ,ali opcenito jest.

Poetičan opis unutarnjih strahova. Za bilo kakav savjet nedostaje faktografski opis stresnih situacija i osnovna anamneza (dob, spol, obitelj, spolnost....)

bambinaaaa
16.07.2011., 13:46
Konstantna briga što drugi ljudi misle o meni, uvijek si pronalazim mane i psihičke i fizičke, strah od odbijanja bilo kakve vrste, strašno osjećajna i često depresivna iz razloga tog što mislim da nisam vrijedna kao osooba, da sam promašaj, imam osjećaj kako nikad nsiam zadovoljna sobom. Ali najviše me brine kako da počnem živjeti svoj život ne obazirući se što drugi misle, jer sam na dobrom putu da skrenem...Treba mi savjet..

Damien140
17.07.2011., 23:53
Je li moguće biti u depresiji i ne biti svjestan toga?
Normalno funkcionirati, uživati u malim i velikim stvarima, osijećati se super nakon svakog i najmanjeg uspjeha, prakticirati hobije, a opet biti pod deprom? Istina, život izgleda nekako razvodnjeniji (i godine su se nakupile, za očekivati je da se neću osijećati kao -teens cijeli život), ali ipak, depresija?
I ako postoji takva (poremećena) depresija, istjeruje li se antidepresivima ili psihoterapijom?

Pringles
18.07.2011., 00:20
Je li moguće biti u depresiji i ne biti svjestan toga?
Normalno funkcionirati, uživati u malim i velikim stvarima, osijećati se super nakon svakog i najmanjeg uspjeha, prakticirati hobije, a opet biti pod deprom? Istina, život izgleda nekako razvodnjeniji (i godine su se nakupile, za očekivati je da se neću osijećati kao -teens cijeli život), ali ipak, depresija?
I ako postoji takva (poremećena) depresija, istjeruje li se antidepresivima ili psihoterapijom?
Je li u ovom slučaju depresija dijagnosticirana ili se radi o pretpostavljenoj samodijagnozi?

Moguće je imati depresiju i ne biti je svjestan u smislu da ju ljudi ne prepoznaju kao takvu, nego tada misle da su lijeni, da su si umislili da nešto nije u redu i sl. Također se može dogoditi da oboljeli bude nekritičan prema svome stanju i da on nema osjećaj da je depresivan, ali njegov način života, točnije promjene u načinu života, kao i tjelesni simptomi ukazuju na depresiju.

Osoba koja je depresivna nikako ne može normalno funkcionirati, a pogotovo nije sposobna uživati u životu niti se radovati malim stvarima. To i je jedna od karakteristika depresije- da kada ljudi sa strane oboljelima govore da se trgnu, razmišljaju pozitivno i budu sretni oni to jednostavno nisu u stanju. Ne mogu to.

Liječenje se radi u dogovoru s liječnikom, za svakoga je drugačije.
Ponekad se kombiniraju psihofarmaci i psihoterapija istovremeno, ponekad je dovoljna samo psihoterapija, ponekad se započinje s psihofarmacima dok osoba ne dođe u stanje funkcionalnosti za suradnju u psihoterapijskom radu nakon čega je dovoljna samo pt, a ponekad se tretira samo psihofarmacima npr. kada osoba nije zainteresirana ili nema kapaciteta za pt ili liječnik koji ju liječi nije educiran za takav oblik liječenja ili ju pak trenutno nema vremenskog kapaciteta liječiti i na takav način

Damien140
18.07.2011., 02:00
Je li u ovom slučaju depresija dijagnosticirana ili se radi o pretpostavljenoj samodijagnozi?


Bio uzor sreće i živosti dok nisu dijagnosticirani F52.0 i F52.11, i naravno odmah to je od depre.
Ništa neobično da sam zbog početne dijagnoze potonuo. Dali mi Prozac na probu dva tjedna, imao gadne nuspojave, dodali mi još nešto da mogu spavati uz napomenu da bih tako trebao bar devet mjeseci. Samoinicijativno odustao od takve terapije. U međuvremenu se potpuno oporavio (F52 ostaje cijelo vrijeme), opet potonuo i opet se oporavio. Sad više ne znam šta bih, a nekako se moram mrdati. Spacijalisti opet kažu depresija, ali meni se čini da oni to nekako olako.
Je li moguće da imam skrivenu depresiju i da bi mi devet mjeseci Prozaca pomoglo? Šta ako ne pomogne? Devet mjeseci nekog drugog AD, trećeg, četvrtog...? Bojim se da će mi i ovo malo želje šta mi je ostalo s antidepresivima otići, a nakon toliko vremena možda i nepovratno. :(

BTW, hvala za detaljno sitnosatovno savjetovanje. :mig:

nemesiss
18.07.2011., 08:13
Hi svima
Krenula sam kod psihologa, ima vec 2-3 mjeseca, a na terapije nisam isla vec jedno vrijeme jer nisam stizala. Psiholog je prepoznao da se kod mene radi o anksiozno-depresivnom ponasanju (ja sam nekako bila uvjerena da je sve drugo, ali to mi jedino nije palo napamet), a to ponasanje se manifestira na slijedeci nacin: konstantno sam zivcana, pod nekim stresom i napeta. Vrlo su rijetki neki trenuci, bljeskovi trenutaka kad sam potpuno opustena. Ljudi oko mene ne kuze da imam problema, jer se ja na van dobro drzim, ali iznutra sam u totalnom raspadu. Zivciram se oko svega, stvaram cijele scenarije u glavi. Npr,. posvađam se sa deckom i nakon toga samu sebe mucim - ma mi nismo jedno za drugo, to je sve uzas,svi su drugi sretniji, jedino nama ne ide, trebali bi raskinut, sto ako raskinemo sto cu onda, bit cu sama nitko me nece htjeti, sto ako ostanemo skupa, svi znaju za nase probleme i svi nam se smiju...
Prijateljica me odbije za sastanak i kaze da danas nema vremena. Sigurno me ne voli vise, mrzi me, idem joj na zivce, povrijedila sam ju, nije ni cudo da se ne zeli nalaziti sa mnom, tako mi i treba, zauvijek ce me mrziti i nikad vise necemo biti dobre kao nekada... Vodim zamisljene razgovore u glavi. Posvađam se i pomirim sa nekim u glavi. Znam da zvuci ludo, ali to je moja svakodnevica. Ovakav tok svijesti obicno rezultira provalom plača, nakon toga se malo primirim i opet ispočetka. Uvjerena sam da ljudima oko mene uopce nije do mene stalo, da mi pricaju iza leđa i da me uopce ne vole. Da mi se rugaju.
Da li se još netko tako osjeća? Da li je to samo anksioznost? Da li to uopće je anskioznost? Ovo ponasanje mi utjece na posao, zato razmisljam da bih mozda trebala ipak do psihijatra da mi nesto prepise, da izguram radni dan. :(

bartleboom
18.07.2011., 09:17
zvuči kao anksioznost i depresija, a ako psiholog nije uspio napraviti
dobru diferencijalnu, nije vjerojatno da ćemo mi ovdje uspjeti nakon
informacija samo iz posta.. :)
možda malo paranoidno djeluješ (zbog čega te trebalo uputiti psihijatru), ali to ne znači da je psiholog pogriješio :ne zna:
uvijek imaš pravo na još neka mišljenja, a moj savjet je da odeš do psihijatra
(spomenula si na kraju posta da ti dosta ovo interferira s poslom)
nego da pitam čisto ovako usput.. kad kažeš da možda nije anksioznost i depresija,
postoji li nešto konkretno na što misliš da bi moglo biti i zašto, ili?

bartleboom
18.07.2011., 09:25
Konstantna briga što drugi ljudi misle o meni, uvijek si pronalazim mane i psihičke i fizičke, strah od odbijanja bilo kakve vrste, strašno osjećajna i često depresivna iz razloga tog što mislim da nisam vrijedna kao osooba, da sam promašaj, imam osjećaj kako nikad nsiam zadovoljna sobom. Ali najviše me brine kako da počnem živjeti svoj život ne obazirući se što drugi misle, jer sam na dobrom putu da skrenem...Treba mi savjet..

bok!
savjet je naravno kao uvijek da posjetiš nekog stručnjaka, psihijatra dakle,
a onda će on napraviti svoj posao, dijagnosticirati nešto od stvari iz depresivnog kruga ili reći da si okej =)
ti si do tada pružaj samopomoć u vidu razgovora s dragim ljudima i onima
u koje imaš povjerenja, socijalna podrška je totalno super!
i sretno naravno :top:

nemesiss
18.07.2011., 09:51
zvuči kao anksioznost i depresija, a ako psiholog nije uspio napraviti
dobru diferencijalnu, nije vjerojatno da ćemo mi ovdje uspjeti nakon
informacija samo iz posta.. :)
možda malo paranoidno djeluješ (zbog čega te trebalo uputiti psihijatru), ali to ne znači da je psiholog pogriješio :ne zna:
uvijek imaš pravo na još neka mišljenja, a moj savjet je da odeš do psihijatra
(spomenula si na kraju posta da ti dosta ovo interferira s poslom)
nego da pitam čisto ovako usput.. kad kažeš da možda nije anksioznost i depresija,
postoji li nešto konkretno na što misliš da bi moglo biti i zašto, ili?

Tnx na odgovoru. Pa pomislila sam to zato što čitam malo temu Anksioznost i vidim da ljudi tamo imaju dosta problema sa recimo odlazenjem u otvorene prostore, nepoznate prostore, da se simptomi pogorsavaju sa vrucinama, pms-ovima... meni je uvijek isto, ne dozivljavam nikakve oscilacije radi vanjskih faktora. Znam da nisu svi isti i ne reagiraju svi isto.
Sa psihologom sam tek krenula "iskopavati" uzroke, ali malo mi smeta to sto smo jos uvijek na nekakvim testovima, svaki put je neki novi test (crtanje, i slicne analize), mislim da sam prilicno jasno izlozila svoj problem i prepoznali smo greske u mom razmisljanju i sad ja ocekujem da dobijem info kako te greske rjesavati. Jer ja znam gdje grijesim, ali to mi ne pomaze u tome da i dalje tako NE razmisljam. Svjesna sam da mozda moja prijateljica doista nema vremena za mene, ali moj mozak to ne prihvaca kao vjerojatnu opciju. Najvjerojatnija je ona da necemo ici na kavu zato sto me ne podnosi a ne zato sto recimo ima guzvu na poslu. Itd..

bartleboom
18.07.2011., 10:21
taj topic služi ljudima s bilo kojim anksioznim poremećajem,
i svima onima koji se tako osjećaju =)) a anksioznih poremećaja
ima više od jedne vrste (mada, vidim da to i sama znaš)..
sad, što se tiče psihologa i testova.. bilo je već riječi o tome
što rade psiholozi, a što rade psihijatri, a ovo davanje testova dosta dobro opisuje
posao kojim se bave klinički psiholozi :durica to je način na koji oni dijagnosticiraju i te testove
daju kako bi još više toga "iskopali" kako si rekla..
terapija je još jedna stvar zbog koje bi se mogla javiti psihijatru,
pa nek on/ona odluči jesi za farmakoterapiju ili možeš na psihoterapiju i riješiti situaciju s psihologom :mig:

Pringles
18.07.2011., 15:31
Spacijalisti opet kažu depresija, ali meni se čini da oni to nekako olako.
Uvijek se može zatražiti drugo (treće?) mišljenje.
Je li moguće da imam skrivenu depresiju i da bi mi devet mjeseci Prozaca pomoglo?
Moguće je. Ali to nitko ovako preko foruma ne može reći, čak ni da se radi o stručnoj osobi, a ne laiku (što je velika većina ovdje).
Šta ako ne pomogne? Devet mjeseci nekog drugog AD, trećeg, četvrtog...?
Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti hoće li neki lijek dati zadovoljavajuće rezultate. Ponekad ih je potrebno promijeniti nekoliko prije nego se pronađe zadovoljavajuća terapija. Ako određeni lijek ne rezultira dovoljnim napretkom unutar prvih nekoliko tjedana (mislim da mjesec-dva) ili ne odgovara zbog nečega drugog (npr. teške i neprolazne nuspojave) tada se obično ide na promjenu terapije.
Bitno se oko svega savjetovati s liječnikom (i oko prekida i oko zamjene terapije).

Ne znam je li savjetovana i psihoterapija, ali ako nije ja bih ju toplo preporučila. Ili makar informativni razgovor s psihoterapeutom da se vidi ima li smisla i takav oblik liječenja.

Fidelma_
18.07.2011., 20:43
Nije za mene ali za bitnu osobu.


Konstantno plače, ne da si pomoći. Ne dopušta da joj se pomogne, ne želi razgovarati o tom problemu, ne želi reći u čemu je problem. Ne bih se brinula da ovo kratko traje, no ovo već prelazi granicu normale, traje mjesecima i postupno se pogoršava. Govori mi da lažem konstantno i da sam kriva za sve (stvarno nemam o čemu lagati i ne lažem, ne znam što bi skrivila) govori o sebi da ništa ne vrijedi i slično. Naljuti se za najbanalnije stvari. Inače je uvijek bila normalna i stabilna, bez ovakvih ispada, nije se ništo bitno dogodilo što bi utjecalo na takvo ponašanje.Trudim se pronaći način da joj pomognem ali izgleda da je sve ipak uzalud, jednostavno izbjegava bilo kakav razgovor o problemu, brani se šutnjom, odlaskom u drugu prostoriju, plakanjem, vikanjem.

Kriza srednjih godina, depresija ili nešto treće? Kako pomoći?

debeli_gmaz
18.07.2011., 21:32
moj problem su prisilne radnje kojih teško mogu da se riješim, gotovo nikako jer o tome razmišljam cijeli dan poslije ako ne uradim onako kako "moram". npr. kad perem ruke perem ih kao kirurg pa to traje i po 3 minute, ili kad perem zube, moram točno odredjene pokrete da radim i točno odredjeni broj puta da ih radim. kad oblačim čarape, gledam da su potpuno simetrične i ako nisu opet ih skidam i oblačim. poslije tuširanja se brišem točno odredjenim pokretima. ima toga još. kako se može riješit ovoga? jel treba razgovor sa psihijatrom?

rejoflajt
18.07.2011., 23:13
moj problem su prisilne radnje kojih teško mogu da se riješim, gotovo nikako jer o tome razmišljam cijeli dan poslije ako ne uradim onako kako "moram". npr. kad perem ruke perem ih kao kirurg pa to traje i po 3 minute, ili kad perem zube, moram točno odredjene pokrete da radim i točno odredjeni broj puta da ih radim. kad oblačim čarape, gledam da su potpuno simetrične i ako nisu opet ih skidam i oblačim. poslije tuširanja se brišem točno odredjenim pokretima. ima toga još. kako se može riješit ovoga? jel treba razgovor sa psihijatrom?

ako ne trolaš, apsolutno, jer se najvjerojatnije radi o okp (opsesivno-kompulzivni poremećaj), imaš na forumu istu temu (http://www.forum.hr/showthread.php?t=192739) pa si malo pogledaj...

Damien140
19.07.2011., 00:13
Ne znam je li savjetovana i psihoterapija, ali ako nije ja bih ju toplo preporučila. Ili makar informativni razgovor s psihoterapeutom da se vidi ima li smisla i takav oblik liječenja.

Obavio informativni razgovor s psihologom specijaliziranim za područje. Uglavnom je govorio "zanimljivo". :rofl:
U svemu smo se složili (osim u tome da sam možda u depresiji), pa čak i u tome da mi psihoterapija ne bi škodila (200 kn/h). Umjesto toga, otišao na :kava:, puno jeftinije i isto ne škodi.

Znatiželjko
19.07.2011., 12:32
Možda će ovdje znati netko koji je ovo poremećaj, dakle:

Vidio sam jedan topic gdje je jedna forumašica ispričala očito njoj neugodan i neprijatan post gdje je navela osobu A, osobu B i osobu C. S razlogom očito.
I čak je kasnije na inzistiranje nekoliko forumaša dodala da je ona jedna od te 3 osobe, koja nije željela otkrivati. Pisala je predobro u licu koje je nije otkrivalo,i realno da se ne može pretpostaviti koja je ona. Krdo forumaša se javilo i čak kritizirali ju jer su nagađali da je ona jedna od tih osoba, recimo da je bilo riječ o osobi B . To je sigurno bar teška neodgojenost, ali i neki lagani poremećaj. Moguće da samo babe žele instinktivno sve znati o svakome. Molim psihijatre da uskoče sa dijagnozom.

Na par topica na sličnu foru sam naletio, kad autor ne želi otkriti dal se radi o njemu u nekoj priči forumaši inzistiraju da postavljača teme uguraju u taj neki neugodan film u priči. Bolesno garant.

debeli_gmaz
20.07.2011., 10:31
ako ne trolaš, apsolutno, jer se najvjerojatnije radi o okp (opsesivno-kompulzivni poremećaj), imaš na forumu istu temu (http://www.forum.hr/showthread.php?t=192739) pa si malo pogledaj...

ne trolam, hvala :) i jel se mogu postavljati pitanja u inbox? ipak neke stvari nisu za javno:), tako da ako ima osoba vrsne psihološke ili psihijatrijske struke (i to žensko, lakše mi je pitati žensku osobu ovo što namjeravam) molio bih da mi kažete kome se mogu obratiti ili da mi se javi preko pm

Gucci girl
20.07.2011., 13:09
Zanima me nešto... ali prvo moram napomenuti da imam problem sa štitnjačom, tj. hašimoto sindrom što znači da mi štitnjača iz hypo faze varira prema hiper.
Nikad neznam točno u kojoj sam fazi, uvijek dok sam išla provjeravat hormone bila je hypo faza.
Jednom samo mi se desilo da mi je jedna liječnica (privatna) rekla da se trenutno nalazim u hiper.

Dakle dešavaju mi se sljedeće stvari: Idem spavati dosta kasno oko 1-2 ali budim se jako rano sva uznemirena, ne mogu spavat, osijećam pritisak i tjeskobu koja se neprestano pojačava kao pred ispit (idem na faks). Navala adrenalina u mozak kojeg se nemoguće riješiti ničim osim Helex-ima 0.5 jer 0.25 kao da ni ne djeluje na mene. Osjećam da me taj strašni nemir izjeda iz nutra. Jednom mi se desio napad panike u obliku hladnog znoja, lupanja srca, gubitak svijesti i maničnih misli koje nezaustavljivo lete kroz glavu ali sve je bilo popračeno dolaskom mjesečnice (tako da ne mogu zasigurno reči jel možda to uzrok... pošto su mi mjesečnice dosta bolne).
Čitala sam puno o A.P ali moji simptomi nisu baš potpuno takvi. I što je najgore od tog svega imam kronični gastritis i već sam 6 mjeseci pod lijekovima za želudac + Helexi naravno koji apsolutno ne rješavaju ništa. Osjećam se kao da se vrtim u začaranom krugu. Imam nekih problema koji me muče vezanih uz faks i opčenito uz život i čim se toga sjetim opet navala adrenalina u glavu, tjeskoba, nemir. Panični napadaji mi se hvala Bogu ne događaju, osim tog jednog.
No ne znam šta je gore jer panični napad dođe i prođe a ovo traje stalno, bez prestanka. Adrenalin, nemir, tjeskoba, adrenalin, nemir, tjeskoba i tako u krug.
Inaće nije da sam u nekoj depresiji... ne plačem, veselim se stvarima koje me i inaće vesele, volim stvari koje sam voljela i ranije jedino što gubim apetit i bezvoljna sam, no to može biti i zbog štitnjaće kao i zbog stanja sa želucem.
Uglavnom sve je to začarani krug iz kojeg neznam kako se izvući... dali nekim antidepresivima ili razgovorima kod psihologa.
No, ništa me ne plaši toliko koliko taj nemir koji mi neda mira i zbog kojeg se uvijek osijećam kao tempirana bomba :(

Koncentracija mi je jednaka nuli, a zadnja sam godina na faksu... 2 definicije učim 4 i pol sata (strašnoooo)

The Perkins
20.07.2011., 16:02
Mene zanima dal sam ja jedina ovdje na Forumu. hr koja je doživjela onaj sindrom "živog mrtvaca"?
Čitala sam negdje o tome i nisam mogla vjerovat da to zapravo postoji...
To mi se u prosjeku dogodi 3x godišnje (znači ne stvara mi neki problem), ali budući da sam ja još uvijek učenica dogodi mi se uvijek u školi tak da uvijek poberem jedinice ili me profesori uzmu na zub zbog toga...
Al opet, kak to njima objasnit...

Evo link za one koje zanima o čem se zapravo radi! (http://www.24sata.hr/zdravlje/oni-ne-vjeruju-da-postoje-i-ne-mogu-prepoznati-sebe-u-zrcalu-214152)

~Scarlet~
20.07.2011., 17:55
Koncentracija mi je jednaka nuli, a zadnja sam godina na faksu... 2 definicije učim 4 i pol sata (strašnoooo)

Helex je definitivno izbor lijeka kod anksioznih stanja, pogotovo u kombinaciji s depresijom i paničnim atakama, ali očito da kod tebe baš i ne djeluje.
Razgovaraj s psihijatrom oko korjenite promjene terapije. Nema smisla da se filaš s benzodijazepinima ako ti ne djeluju.

Gucci girl
20.07.2011., 19:17
Helex je definitivno izbor lijeka kod anksioznih stanja, pogotovo u kombinaciji s depresijom i paničnim atakama, ali očito da kod tebe baš i ne djeluje.
Razgovaraj s psihijatrom oko korjenite promjene terapije. Nema smisla da se filaš s benzodijazepinima ako ti ne djeluju.

Možda je problem što ja nisam konstantno pod helexom nego uzmem 0.25 ujutro i 0.5 prije spavanja. Ali pošto dan i noć imaju 24 sata uvijek ostane rupa od nekih 5-6 sati po danu dok sam bez helexa. Po noći ok ak mi ne djeluje, bitno je da djeluje dok idem spavat da mogu zaspat. Znači ako ga recimo popijem oko 10 ujutro djelovat će mi do 16 sati i onda do 22 sata ne pijem ništa, pa tek nakon 22 helex od 0.5.
Dok popijem od 0.5 ok mi je ali sa 0.25 kako-kad. Nekad me pusti to stanje tjeskobe, a nekad i ne. Probala sam Misar ali od njega osijećam neku prazninu u sebi i još mi je gore, a od Normabela sam imala suprotan učinak pa nisam mogla cijelu noć spavat :ne zna:

Gucci girl
20.07.2011., 20:36
I to mi traje unazad 8 mjeseci tako...
Doktorica opće medicine mi govori da me ne želi slat psihiću jer će me nafilat nepotrebnom terapijom. Kaže da nije kod mene stanje toliko loše da bi mi trebao psihić već da me muče neke stvari koje u životu moram riješit i da dok riješim to riješit će se i ovo samo od sebe.

Ser Mark
22.07.2011., 01:16
Evo mene nes zanima sto sam imao od kad znam za sebe.
Npr kada nesto vizualiziram, i pratim u glavi neku radnju, kao film. I uvijek mi se desi da ne mogu kontrolirati u potpunosti taj film.
Recimo zamislim da se vozim biciklom i idem ravno, i odjednom mi npr iskoci vizualizacija kako bicikl skoci, poleti ili nesto. I zelim svom silom ispraviti taj bicikl u glavi da i dalje vozi ravno, ali ne mogu, bicikl i dalje skace i leti.
To se desava u bilo kojim vizualizacijama. Npr zamislim kotac koji se vrti, i onda ga hocu zaustaviti, ali ne mogu. Kotac se nastavi okretati bez obzira koliko ga ja umom pokusavam zaustaviti.
I tak uvijek mi filmic nekontrolirano na trenutke pobjegne i prkosi mi. Kao neki eror.
Sto bi to moglo biti :ne zna:
Ja sam mislio da je mozda povezano sa OKP-om koji imam. Nekak mi je najblize tome, ali nisam siguran.

Ser Mark
22.07.2011., 01:19
Mene zanima dal sam ja jedina ovdje na Forumu. hr koja je doživjela onaj sindrom "živog mrtvaca"?
Čitala sam negdje o tome i nisam mogla vjerovat da to zapravo postoji...
To mi se u prosjeku dogodi 3x godišnje (znači ne stvara mi neki problem), ali budući da sam ja još uvijek učenica dogodi mi se uvijek u školi tak da uvijek poberem jedinice ili me profesori uzmu na zub zbog toga...
Al opet, kak to njima objasnit...

Evo link za one koje zanima o čem se zapravo radi! (http://www.24sata.hr/zdravlje/oni-ne-vjeruju-da-postoje-i-ne-mogu-prepoznati-sebe-u-zrcalu-214152)

Ovo je zanimljivo, meni je to slicno shizofreniji :ne zna:

"Stanja koja su posve suprotna Cotard's sindromu, nastaju zbog prevelike svjesnosti i razmišljanju o vlastitom postojanju"

Ja sam ta suprotnost. Ali nije receno koje je to suprotno stanje. Samo primjecujem da sam anksiozan zbog toga.

*thinkerbell*
01.08.2011., 11:57
Pozdrav svima :mig:

Ne znam postoji li tema na kojoj sam se mogla javiti, ali čisto da se predstavim na početku, kao jedna iz družbe psihologa :)

Pregledala sam podforum i iznenađena sam koliko ima zanimljivih i dobrih postova, i otvorenih tema, tako da bih se voljela uključiti u neku od rasprava :)

Na neke teme neću moći suvislo odgovarati, čisto zato što mi nije u domeni rada, ali za pitanja na koja mogu, rado ću odgovoriti i stojim na raspolaganju :top:

I pitanje: jel ima još kolegica i kolega psihologa na forumu :)?

Štrikalica
01.08.2011., 12:04
Evo, tu bi nam dobro došao resident šrink :D

A ima i još tema, naravno, na kojima je uvijek dobrodošlo mišljenje stručnjaka, a i onih na kojima se nađe pokoji psiholog/psihijatar.

Luđak15
01.08.2011., 21:15
Prije 3 godine sam rekao roditeljima da mislim da sam psihički bolestan,odveli su me kod psihijatra i dijagnosticiran mi je OKP.Sa OKP-om se borim otkad znam za sebe,ali nažalost sam tek psihijatra posjetio sa 14 godina.Sada mislim da imam neki drugi poremećaj vezan uz OKP,tj da mi se uz OKP razvio još neki poremećaj...Kasno sam otišao kod psihijatra zato što me bilo stid roditeljima govorit o mom problemu,i sad mi je jako žao što im nisam ranije rekao...sada sam 17 godina i totalno sam razjeban!!!Gutam antidepresive sedative i antipsihotike,i uz to još pijem alkohol.I molim vas nemojte mi govorit da nesmijem pit alkohol,znam to!Još nešto što me pati je to što nemogu sa nikim ostvarit normalan odnos,svako društvo u kojemu sam bio do sad me odjebalo,zadnji prijatelj kojeg sam imao bio je paranoidni shizofrenik,postao je agresivan i jednostavno sam se morao udaljit od njega...Jednostavno sam uvjek nailazio na neke luđake i propalitete.Imam 2 prijatelja koji bi se htjeli samnom družit i izlazit van a i ta dva polako gubim zbog svog ponašanja koje bi htio promjenit ali nemogu nažalost...Moje pitanje: KOJI POREMEĆAJI IDU UZ OKP?MOLIM VAS ODGOVORITE!!!

*thinkerbell*
03.08.2011., 13:41
Hej Luđak 15 :)

pitanje: jesi kad bio na psihološkom testiranju?
I jel ideš u srednju školu? (završio možda već?)..kak ti je u školi?
Treće pitanje....po čemu vidiš da gubiš i ova dva prijatelja..ako ti nije problem navesti primjer "svog ponašanja" kada imaš osjećaj da ih gubiš..

Često psihičke poteškoće idu ruku pod ruku jedna s drugom, a ovako je teško i neprofesionalno reći što ti je na temelju jednog posta :)
Kako ti se manifestirao OKP? ..ako ti se ne da o tome ovak na topicu, možeš poslati na PM odgovor.
:mig:

Prije 3 godine sam rekao roditeljima da mislim da sam psihički bolestan,odveli su me kod psihijatra i dijagnosticiran mi je OKP.Sa OKP-om se borim otkad znam za sebe,ali nažalost sam tek psihijatra posjetio sa 14 godina.Sada mislim da imam neki drugi poremećaj vezan uz OKP,tj da mi se uz OKP razvio još neki poremećaj...Kasno sam otišao kod psihijatra zato što me bilo stid roditeljima govorit o mom problemu,i sad mi je jako žao što im nisam ranije rekao...sada sam 17 godina i totalno sam razjeban!!!Gutam antidepresive sedative i antipsihotike,i uz to još pijem alkohol.I molim vas nemojte mi govorit da nesmijem pit alkohol,znam to!Još nešto što me pati je to što nemogu sa nikim ostvarit normalan odnos,svako društvo u kojemu sam bio do sad me odjebalo,zadnji prijatelj kojeg sam imao bio je paranoidni shizofrenik,postao je agresivan i jednostavno sam se morao udaljit od njega...Jednostavno sam uvjek nailazio na neke luđake i propalitete.Imam 2 prijatelja koji bi se htjeli samnom družit i izlazit van a i ta dva polako gubim zbog svog ponašanja koje bi htio promjenit ali nemogu nažalost...Moje pitanje: KOJI POREMEĆAJI IDU UZ OKP?MOLIM VAS ODGOVORITE!!!