Nakon traume

[Vaservaga]

Recimo da osoba doživi neku traumu. I teško se nosi s tim. Ono, ubija sama sebe u pojam i djelomično krivi sebe. Ne želi tražiti stručnu pomoć, jer misli da se može sama vratiti u normalu, da je dovoljno pametna i jaka da može sama.

Uzme si dovoljno vremena, stisne zube i radi na sebi. I nakon par godina, misli da se izvukla. Ponosna na sebe. I misli da je "nepobjediva", da je jača nego ranije.
I drži se one "što te ne slomi, ojača te".

Međutim, i dalje je jako ranjiva na mjestu prijeloma.
Dešava se pucanje radi sitnice. Bijeg natrag. Zatvaranje.
Povratak na početak.

Jel bio kriv način "liječenja"?

Ako je, da li bi osoba morala ponovo proživljavati lom, ponovo doživjeti iste emocije i iste misli?

[377chiara]

opisao si mene
samo se radilo o vremenski kracem razdoblju, recimo godinu dana nakon traume
krivila se
virovala da mogu sama iz sranja
jer
uvik sam ja bila "velika" cura i brinula dobro za sebe plus za svu silu onih oko mene
stisnula zube
pa se dogodilo novo sranje
gurnulo me preko ruba
ucim zivit opet
polako
vidim da sam jos pun qurac ranjiva i da rana jos pece cim netko pljucne na nju

ontopik-nije bio kriv nacin ljecenja nego sto ljecenja nije ni bilo

[magic]

slichna pricha.

[Vaservaga]

377chiara kaže:
opisao si mene

OpisaLA ;)

QUOTE]377chiara kaže:
Vidim da sam jos pun qurac ranjiva i da rana jos pece cim netko pljucne na nju

ontopik-nije bio kriv nacin ljecenja nego sto ljecenja nije ni bilo [/QUOTE]

Ima li smisla "liječenje" sad? I koliko bi se vremena izgubilo na liječenje?

[377chiara]

Vaservaga kaže:
OpisaLA ;)

QUOTE]377chiara kaže:
Vidim da sam jos pun qurac ranjiva i da rana jos pece cim netko pljucne na nju

ontopik-nije bio kriv nacin ljecenja nego sto ljecenja nije ni bilo

Ima li smisla "liječenje" sad? I koliko bi se vremena izgubilo na liječenje? [/QUOTE]

ljecenje uvik ima smisla
druga opcija je pakao koji svako malo vreba da te u nezgodnom trenutku proguta
sta je bolje?

(lako se meni sad pravit pametna al je potrajalo dok meni ni doslo iz guzice u glavu)

[377chiara]

magic kaže:
slichna pricha.

:grli:

[magic]

Vaservaga kaže:

Ima li smisla "liječenje" sad? I koliko bi se vremena izgubilo na liječenje?

'lijechenje' UVIJEK IMA SMISLA.

Vjeruj.

[Vaservaga]

magic kaže:
'lijechenje' UVIJEK IMA SMISLA.

Vjeruj.

A strah prolaženja kroz sve ponovo? Makar samo u glavi.
To je ono što blokira.

[377chiara]

Vaservaga kaže:
A strah prolaženja kroz sve ponovo? Makar samo u glavi.
To je ono što blokira.
razumim
ja sam uspila okrenit razmisljanje (ne sama)
da je taj strah o.k. ali da mi motiv triba bit
kako ce mi bolje biti kad se rjesim tog sranja
znaci sad kroz pakao ali znat da jednom ima i tome kraja

najgore se bojat i mucit i krivit cili zivot
viruj, od TOGA gore ne moze bit
ajd sretno!

[Zrinska]

Vaservaga kaže:
Recimo da osoba doživi neku traumu. I teško se nosi s tim. Ono, ubija sama sebe u pojam i djelomično krivi sebe. Ne želi tražiti stručnu pomoć, jer misli da se može sama vratiti u normalu, da je dovoljno pametna i jaka da može sama.

Uzme si dovoljno vremena, stisne zube i radi na sebi. I nakon par godina, misli da se izvukla. Ponosna na sebe. I misli da je "nepobjediva", da je jača nego ranije.
I drži se one "što te ne slomi, ojača te".

Međutim, i dalje je jako ranjiva na mjestu prijeloma.
Dešava se pucanje radi sitnice. Bijeg natrag. Zatvaranje.
Povratak na početak.

Jel bio kriv način "liječenja"?

Ako je, da li bi osoba morala ponovo proživljavati lom, ponovo doživjeti iste emocije i iste misli? Nakon traume cesto dolazi do postraumatic stress disorder.

Zato smatram da je nuzno posjetiti psihologa.

Jer ta "IZLJECIT CU SE SAM(a)" obicno ne sljaka.

:(

[magic]

Vaservaga kaže:
A strah prolaženja kroz sve ponovo? Makar samo u glavi.
To je ono što blokira.


tu si u pravu.


kad sam se konachno otvorila psihologu, danima mi je bilo grozno.

ponovo isti snovi, ponovo isti strahovi, pono gadjenje prema samoj sebi...

ali i to je put k ozdravljenju.

[377chiara]

magic kaže:
tu si u pravu.


kad sam se konachno otvorila psihologu, danima mi je bilo grozno.

ponovo isti snovi, ponovo isti strahovi, pono gadjenje prema samoj sebi...

ali i to je put k ozdravljenju.

sve isto
cak sam htila prekinut sve jer koji qurac ce mi to ako mi je JOS gore od tog?
ma ni meni gore od tog
nego nikad takva "ciscenja" nisu ugodna (a koja jesu, jebat ga ni dok cistim skoljku nemam orgazmicke dozivljaje)
al bas zato jer nisu
zna se da se ima sta cistit
meni je moj reka, gore vam je? pa to je znak da se nesto pokrece
kad prodje bura bit cete si zahvalni sto ste to ucinili za sebe...

ja jos nisam do te faze dosla al virujem da ce bit

[Gospon Pes]

Vaservaga kaže:
A strah prolaženja kroz sve ponovo? Makar samo u glavi.
To je ono što blokira.
I ono sto moras ako se hoces rijesiti. :mig:
Odvrtiti film jos jednom, dobro ga pogledati i analizirati.
Dok to ne ucinis, mozes samo potisnuti, a to te onda zaskoci kad se najmanje nadas.

[fairy]

Vaservaga kaže:
A strah prolaženja kroz sve ponovo? Makar samo u glavi.
To je ono što blokira.



Ponekad nam je teško prolaziti kroz problem nanovo, a u stvari je to samo skriveni strah od temeljitog suočavanja s problemom i njegovog rješavanja. Ono: neću misliti o tome i proči će samo od sebe, obično ne šljaka. U večini slučajeva treba proći kroz problem temeljito da vidiš koji su uopće razlozi njegova nastanka pa kad znaš uzrok i posljedice, lakše je i doči do nekog konstruktivnog rješenja. Treba u svakom slučaju, iako je to ponekad jako teško, potražiti stručnu pomoć koja će nas samo navesti na pravi put pa tek nakon toga možda možeš nastaviti sam.

[magic]

377chiara kaže:
sve isto
cak sam htila prekinut sve jer koji qurac ce mi to ako mi je JOS gore od tog?



ovo ko da ja pishem :bonk:


zaricala sam se izlazeci iz zgrade 'ovo je bio ZADNJI put shto dolazim'....

[Vaservaga]

magic kaže:
ovo ko da ja pishem :bonk:


zaricala sam se izlazeci iz zgrade 'ovo je bio ZADNJI put shto dolazim'....

Ne znam.
Mislim da je nekad bolje ne kopat po glavi.
Tko zna što bi sve izašlo? I kako živjeti s "oživjelim duhovima" cijelo vrijeme do izlječenja?

A opet, ako bi se to jednom zauvijek riješilo, ako bi imala garanciju da nakon toga neće biti lomova.... :confused:

[Tijana]

Moja prijateljica iz razreda bila je u srednjoj školi silovana. Roditelji joj nisu vjerovali, rekli da laže. :eek: I tako nije otišla ni na policiju, ni kod ginića, ni kod psihologa. :(

Od tada je prošlo nekih desetak godina. Ona kaže da je taj događaj uopće nije dotakao, promijenio, kaže da ga je zaboravila i kao da se nije to ni dogodilo. A posljedice ostale: nikada u svojih 30-tak godina nije imala dečka, kaže da joj se muškarci gade, pokušala bit u vezi s nekom ženom (i to puklo).

Na kraju završila u nekoj sekti, sva je euforična, uvjerava nas sve kako je sretna. Ne želi otići do psihologa, kaže da joj to nije potrebno. Ja se ipak nadam da će jednog dana shvatiti da bi joj tamo stvarno mogli pomoći i konačno krenuti na terapiju.

Neke traume ipak ne možeš riješiti sam, treba ti stručna pomoć objektivne osobe.

[fairy]

Bolje je oživiti duhove i izluftati ih iz sebe, nego da čuče negdje duboko u tebi!
Vjeruj mi! Prošla sam traumu u životu, imala posljedice radi toga, mislila da ću je riješiti sama, ali bilo je sve gore i gore. Tek kad sam si priznala da imam problem i potražila pomoć psihologa, sve se riješilo. Danas sam sretna i niti ne mislim o tome što je bilo!
Naravno da uvijek nakon izlječenja postoje lomovi, postoje oni svakog dana našeg života, ali kad jednom nešto prođeš i riješiš, drugi put češ si uistinu znati sam pomoći, a ne kao na početku kad si sam bespomočan!

[GothicA]

Vaservaga kaže:
Recimo da osoba doživi neku traumu. I teško se nosi s tim. Ono, ubija sama sebe u pojam i djelomično krivi sebe. Ne želi tražiti stručnu pomoć, jer misli da se može sama vratiti u normalu, da je dovoljno pametna i jaka da može sama.

Uzme si dovoljno vremena, stisne zube i radi na sebi. I nakon par godina, misli da se izvukla. Ponosna na sebe. I misli da je "nepobjediva", da je jača nego ranije.
I drži se one "što te ne slomi, ojača te".

Međutim, i dalje je jako ranjiva na mjestu prijeloma.
Dešava se pucanje radi sitnice. Bijeg natrag. Zatvaranje.
Povratak na početak.

Jel bio kriv način "liječenja"?

Ako je, da li bi osoba morala ponovo proživljavati lom, ponovo doživjeti iste emocije i iste misli?



Uf, ovo je tipični zahtjev rada na sebi. I to teškog i mukotrpnog. Puno truda, koncentracije, volje i snage.
Ae sad, ovisi kakva je to trauma. Ja sam od nekih izvora čula da su se nekih trauma rješavali putem regresije, no ne bih htjela sad u to ulaziti..
Pitaš dal je krivi način liječenja..krivi način liječenja je onaj u koji tii sumnjaš. A pravi su svi oni u kojima na aktivan način pokušavaš riješiti problem. Naravno, najteži dio bilo rješavanja problema ili traume je suočit se s istima. Treba tomu pogledat u oči i ostat uspravan..nakog toga se samo rješavaš posljednjih sitnih prepreka..
Ovako mi je teško nešto više reći, neznam o kakvoj se traumi radi ali znam da je jednostavno moraš pogledat u oči.

Ako misliš da se sama trenutno ne možeš riješiti traume, pokušaj naći nekog tko je dosta psihički jak i stabilan da te sasluša i eventualno ti bude potpora. Neznam dal da ti kažem da odeš psihijatru i sl. jer ni sama ne vjerujem u njihovu pomoć, no misliš li da nisi dovoljno spremna za borbu 1 na 1 s traumom, pokušaj to podijeliti s nekim kog smatraš dovoljno snažnim..

[Gospon Pes]

Vaservaga kaže:
Ne znam.
Mislim da je nekad bolje ne kopat po glavi.

Udobnije je, bolje nije. :D

Tko zna što bi sve izašlo? I kako živjeti s "oživjelim duhovima" cijelo vrijeme do izlječenja?

Izaslo bi sve sto i treba, a duhovi ti ionako crknu ko vampiri kad ih sunce posteno obasja, zato van s njima. :D

A opet, ako bi se to jednom zauvijek riješilo, ako bi imala garanciju da nakon toga neće biti lomova.... :confused:
Na istom mjestu nece. :lol:
Garanciju u zivotu nemoj traziti nikad i ni za sto. Samo ces se zajebati ako pomislis da postoji, a bogme i sjebati ako u nju vjerujes. :D

Rijesiti "zauvijek" mozes sve. Ali budi spremna na prilicno kompleksan posao jer ces morati dotaknuti vise stvari nego mislis i vidjeti puno toga sto ti nece biti nimalo ugodno.
Rezultat je ipak toga vrijedan. ;)

[judita]

draga vaservaga,

u tom slucaju bi izvrsno odgovarala strucna pomoc i to netko tko upraznjava psihodinamicnu terapiju.

ta terapija naime djeluje na taj nacin da sve one sitnice koje su ostale negdje u nasem sjecanju i u nama ponovo pregleda i revizira.
to znaci ako si svjestan da ima nesto sto te muci,
a isto tako i ako nisi svjestan da te nesto muci ali znas da nesto nije OK.

po nekim istrazivanjima preko 80% je uspjeh, pogotov u takvim slucajevima koji su vezani za prosle dogadjaje.

nisam citala sve odgovore tako da sam mozda i ponovila nesto ako je netko vec pricao o tome,

a ako nije, i ako zelis mogu ti malo vise reci o tome.
to ne znaci da ti mogu "pomoci" nego da te mogu vise uputiti u to kako to izgleda i sto bi bilo najzgodnije za napravit...

javi se ako zelis
mislim da ja imam ovdje e-mail adresu, samo navedi sto je u pitanju u naslovu

[377chiara]

Izaslo bi sve sto i treba, a duhovi ti ionako crknu ko vampiri kad ih sunce posteno obasja, zato van s njima.

dobro receno!

[magic]

moram ovo napisati....

Moj je barba dodushe dushevno bolestan (sh. paran.) i smjeshten u ustanovu gdje izmedju ostalog imaju i grupnu terapiju.


Godinu je dana zapravo samo napredovao, a onda je nastupila grizna kriza.


U razgovoru s njegovim psihijatrom zapravo sam shvatila da je to, ma koliko god izgledalo uzasno, zapravo POZITIVAN pomak.


Ona se rasuo, otvorio, pogledao u sebe.


Naravno da je njegova reakcija bila puno tezha i oporavak puno duzhi, jer je i njegova bolest jako teshka...


ali pozitivni se rezultati vide - prije, kad neshto nije mogao naci odmah je pocheo prichu o lopovima, progoniteljima, mrzhnji ljudi prema njemu...

A sad me iznenadio jer je npr. dao naochale na chuvanje sestri jer 'kad ih ne bi nashao, opet bi mislio da mu netko neshto krade'


Zheljela sam reci da kolikogod bilo bolno pa chak trenutno i negativno vadjenje 'kostura iz ormara', to je neophodan proces da bi se pomoglo.

[Sanja :o)]

magic kaže:
moram ovo napisati....

Moj je barba dodushe dushevno bolestan (sh. paran.) i smjeshten u ustanovu gdje izmedju ostalog imaju i grupnu terapiju.




Jel smjesten negdje kod nas?

Pitam jer sam imala priliku vidjeti, a i cuti da su u tom pogledu nase psihijatrijske bolnice jako lose.

[magic]

Smjeshten je u Psihijatrijsku kliniku u Lopachi. Smjeshtaj se placa i uvjeti su za nashe pojmove vishe nego dobri.

[plavva]

iz onoga sto si napisala mogu ti reci da je put izlijecenja rjesavanje osjecaja krivnje. cim uspijes izbiti iz glave da si sama kriva za ono lose sto ti se dogodilo, moci ces rijesiti veliki dio problema, vjeruj.
mozda ce mjesto na kojem si ranjena uvijek biti osjetljivo, ali ne mora boljeti.

sad, gdje potraziti pomoc ovisi o tebi. ja sam potrazila psihijatra i potrazila bih ga ponovno da se nadjem u situaciji koju ja ne znam ili ne mogu rjesiti sama ili uz pomoc bliskih ljudi. kljucno je povjerenje koje imas prema toj osobi ili osobama i u konacnici je sasvim svejedno kome ces se obratiti - sve dok se osjecas sigurno.

ako trebas neke informacije ili upute, slobodno mi se javi na pm, mogu te uputiti na par mjesta pa sama odaberi.

[Natch]

ovo sto kazes da uvijek pucas na istom mjestu. ne znam sad sto ti se tocno desilo, ali recimo da se radi o ljubavnim jadima. recimo da si s 20 godina imala prvu pravu ljubavnu vezu koja te je rasturila. onda si se malo skupila, pa za dvije godine ponovo ista stvar. i tako stalno. uvijek dakle pucas na istom mjestu. trauma je mogla biti i nesto drugo, promjena mjesta boravka ili problemi na poslu itd.
mislim da je vazno prepoznati ZASTO pucas. i shvatiti da ti PRVA trauma nije bila ta kad si prvi put zaista pukla.
to mjesto na kojem pucas postoji sigurno od ranije, hocu reci, sigurno si i prije bila emotivno 'tanka' u odredjenim situacijama, dal zbog problematicnog odgoja, odnosa roditelja, dogadjaja u ranom djetinjstvu, skoli, prvih (traumaticnih) seksualnih iskustavaitd.
na psihoterapiji bi vjerojatno lakse iskopala te prve traumaticne dogadjaje, koji su napravili prvu pukotinu. ona je samo rasla s godinama, dok nisi pukla u prvoj situaciji koja je podsjetila na prvobitnu traumu. kasnije se to svaki put ponavljalo na isti nacin.
ako ti se bas ne da na terapiju, pokusaj s dnevnikom ili necim slicnim. :)

[Vera Pavladoljska]

Vaservaga kaže:
Recimo da osoba doživi neku traumu. I teško se nosi s tim. Ono, ubija sama sebe u pojam i djelomično krivi sebe. Ne želi tražiti stručnu pomoć, jer misli da se može sama vratiti u normalu, da je dovoljno pametna i jaka da može sama.

Uzme si dovoljno vremena, stisne zube i radi na sebi. I nakon par godina, misli da se izvukla. Ponosna na sebe. I misli da je "nepobjediva", da je jača nego ranije.
I drži se one "što te ne slomi, ojača te".

Međutim, i dalje je jako ranjiva na mjestu prijeloma.
Dešava se pucanje radi sitnice. Bijeg natrag. Zatvaranje.
Povratak na početak.

Jel bio kriv način "liječenja"?

Ako je, da li bi osoba morala ponovo proživljavati lom, ponovo doživjeti iste emocije i iste misli?

Ne vjerujem, iskreno u veliku strucnu pomoc u posttraumi.
Ali vjerujem u jacinu obrambenog mehanizma koji se instinktivno aktivira kod ljudi koji osvijeste to na pravi nacin.

Rezultat prozivljene jake psiholoske traume moze biti u najmanju ruku zanimljiv;) , odnosno....dolazi do zanimljive igre tvoje svijesti i podsvijesti, pa i stvaranja dvije osobe, ali ne u ludjackom smislu, vec u smislu jednog napadackog lika i obrambenog, odnosno jednoga koji grize i i jednoga koji stiti onoga slaboga u tebi.

Suvise komplicirano da bi se moglo ovako banalno prikazati, iako je sustav funkcioniranja takve prividne podijeljenosti osobe u biti vrlo jednostavan.

Naravno, kada je sve na razini svijesti, normalnoga socioloskoga funkcioniranja, a ne... ne daj boze ozbiljnih dusevnih oboljenja. :)

[Whatever]

Nakon traume, od "civilnih" do ratnih, najbolje je potražit stručnu pomoć. Ima ljudi koji mogu radom na sebi, promjenom percepcije, podrškom bliskih ljudi donekle ublažit posljedice, ali takvi su rijetki.

Uostalom, isti događaj za različite ljude ne bi bio traumatičan u jednakoj mjeri. Recimo, u ratu su ljudi bili izloženi jednakoj situaciji, neki su razvili PTSP, neki ne. To dosta ovisi o strukturi ličnosti prije traume.

Uglavnom, problem s traumama je taj što su to događaji koji po svojim osobinama (emocijama, raznim sjećanjima na događaje, zvukove, mirise itd...) jako odskaču od ostalog životnog iskustva i time smetaju u svakodnevnom funkcioniranju. Poanta svakog liječenja traume je razraditi sve elemente traume (sjećanja, emocije...), dovesti ih na svjesnu razinu i pospremiti u nekakvu ladicu ostalih životnih iskustava.

Slikovito rečeno, izvadit kostur iz ormara, dobro ga promotrit, objasnit ga samom sebi i vratit ga natrag u ormar, ali na sigurno mjesto odakle neće svako malo ispadat vani. Da, taj proces zna bit bolan, ali rezultat je prihvaćanje traume kao nečeg što je dio tvog životnog iskustva i stavljanje ad acta.

[377chiara]

samo da kazem da je ovaj tekst gore :top:

[nightdriver]

draga moja nažalost nas ima još mnooogo takvih koji smo prolazili takva sranja, samo ne znam što se tebi konkretno desilo. što bilo da bilo sigurno je bilo užasno kad te toliko dugo proganja.meni se desilo teško sranje u životu. pokušala sam negirat, sakrivat, sama rješavat. Na kraju sam skoro pukla i ipak potražila pomoć stručnjaka. u početku psihoterapija, nakon toga i hospitalizacija, sve do pokušaja onog najgoreg što na sreću nije uspjelo jer to u stvari nisam željela već je to bio poziv u pomoć. preživjela sam, izišla iz bolnice i nakon toga se naprosto sama od sebe okrenula nova stranica u mom životu. Valjda sam morala proći sve te stupnjeve strave i užasa da doživim kartazu i krenem nekim novim putem u životu. Ma čudni su putevi Božiji!!! Danas, tek tri godine nakon svega toga ja sam sretno udano biće koje ima prekrasnu bebicu od godinu dana i skroz sam se ufurala u novi život. Tu i tamo znam imati svoje krize ali zato koristim razgovor sa povjerljivim prijateljima da si olakšam a ni ovaj način preko foruma nije loš. bitno je da komuniciraš i da se ne izoliraš jer tek onda mogu nastati sranja ako u potpunosti ostaneš sama! Ako ti je teško javi se!:W