Dijagnoza

[Hidrotic Trifler]

Dijagnoza

Jesi li se zapitao tko si?
Možda stari dripac što ulicom prosi?
Sanja o sreći, o tome da je ti,
Možda ćeš svoj život jutru platiti!

Zapitaš li se, hvata li te strah?
Možda to što izdahneš i nije tvoj dah!
Možda ne postoje ni san ni java,
Možda ova pjesma, nije pjesma prava.

Postaviti pitanje o smislu života,
A odgovor ne znati, prava je sramota!
Od svih pitanja pitam te samo tô,
Moj je uskličnik sreća, a tvoj što?

[Hidrotic Trifler]

Sam

Zujim,
Ne znam ne mislim li,
Prazan pogled odlutao u ništa,
Neka čudna muzika svira.
Uhvatim li taj trenutak, bit će lakše,
Lijepo je nemati misli,
Lijepo ali ne moguće..

Uvijek si mi ti u glavi,
Stojiš pokraj mene,
Želim te na stotine načina,
Ali tebe nema.

Uvijek isti, prazni pogled,
Uvijek ista muzika svira,
Taj osmjeh mi život znači,
Ali, što ti znaš,
Tebe nema...

[Hidrotic Trifler]

Part 1
Sivilo je prekrilo grad. Prolazio je ulicom tužnim pogledom starog skitnice. Ali nije on bio skitnica, i nikako ne uobičajeni prolaznik.
Njegova priča je počela tako davno, ali nikoga to nije zanimalo. Tko još ima vremena za razgovor. Saslušati ga, značilo bi mu sve. U tom pogledu samotnjaka, već odavno zaboravljenog, krila se želja za životom, želja za onim što se već gotovo ugasilo. Davati posljednji osmijeh onima što kraj njega prolaze, kao kraj duha, bilo je nešto najteže. I osmjesi su postali tako rijetki.
Prolazio je gradom držeći u rukama novine. Gledao je u njih, ali ih nije čitao. Ubrzo ih je zamotao i bacio u prvi koš. Još ga je tako malo vremena dijelilo od nečega. Nastavio je šetnju i napokon stigao do postaje. Nije bilo bitno na koji vlak sjesti, bilo je bitno sjesti. Kupio je kartu od ljubazne blagajnice, koja je pokušala razveseliti njegov mrtvi pogled. Osmi peron, drugi kolosijek, rekla je, a on se samo okrenuo i otišao.
Ušao je u vlak i pronašao svoje sjedalo. Tamo je već sjedila djevojčica s ocem. Nije želio smetati, pa je sjeo u prazan kutak vagona. Vlak je krenuo. Grad je polako iščezavao u daljini, i tada je shvatio da ga gleda posljednji put. Djevojčica je zaspala nakon što je kondukter pregledao karte, i u vagonu je zavladala tišina. Noć se polako spuštala pa se većina ljudi premjestila u spavaće vagone. Pred njima je bio dug put.

Probudio se, i otišao jesti. U restoranu nije bilo praznog stola, ali je začuo glas iza sebe, glas one male djevojčice što je sjedila na njegovom mjestu: -Dođite sjesti samnom i tatom.-