"A sto cu ja sad sam...?"

[atlantis]

- rekao je starac ociju ispunjenih suzama.

- Znas koliko je brige bilo oko nje? Znas da sam i u ducan isao, i sudje prao i o njoj se brinuo... masirao je, nosio joj tablete... ali, bili smo zajedno, pricali smo... A, sto cu ja sad sam? Sam u ova cetiri zida... Hladno je...

- I da se jos 100 godina brinem o njoj ne bi mi bilo tesko... znas da nebi... samo da je tu netko samnom... da nisam sam... sto cu sada?

Kada netko umre, kazu da placemo zbog sebe, kazu da smo sebicni... Jesam sebicna sam i, da, placem...

I place starac naborana cela, tijela prepunog oziljaka, duse koja se boji i srca ciji komadic je otrgnut silama zivota...

Draga Baka... HVALA ti sto si me odgojila, sto si se brinula o meni, sto si me ljutila i nasmijavala, sto si me trpila i razumjela...

hvala...

[Firearm]

e sram te bilo kako mos pisat ovakve crnjake.

[enic]

Ne place se za mrtvima, samo za zivima.
Ali, istina- mi smo samo sebicni idioti kao i inace u zivotu. :(

[kiki-j-zg]

rastuzila si me a tek mi je radni dan počeo, ni kava se nije ohladila u šalici. i sjetila si me mog djeda koji je prije godinu dana umro od moždanog, naglo, strasno naglo za covjeka koji je bio još uvijek pun života, uvijek nasmijan... ostala je baka. ona sada živi kod mog ujaka ali to više nije život, to je odluka čekanja zadnjeg dana. nema napade plača, svjesna je potpuno da ga nema da ga više nikada neće biti i to je u potpunosti prihvatila i više je ništa ne zanima oko nje. bili su nevjerojatan par, strašno bliski i nježni jedno prema drugome, bio je njen život i ona sada čeka samo da se njen život završi i ništa je ne može trgnuti.
to me boli ali je potpuno razumijem.

[Vještac]

atlantis kaže:
... ali, bili smo zajedno, pricali smo... A, sto cu ja sad sam? Sam u ova cetiri zida... Hladno je...



Komunikacija... Komunikacija što životnu radost znači...

V.

[******]

atlantis, ako pises o svom djedu - pomogni zivima.

[just Sandy]

atlantis... pusa od mene, u čelo i u ličeko, onakva kakvu bi ti dala tvoja baka :kiss:

[shef Sale]

Atlantis, drz se!

[NEKsezna]

Jep,

jup
najljepše je skup

i kako presušuje rijeka erotike i seksa, pojavljuje se grbavo dno ljubavi, a na pozornici života nastupaju prava usamljena srca ako žive bez vjere i nade……..

Jep.

[Anastasia]

Moj nonić je od bolesti preminuo prije godinu dana... bolovao je od teške bolesti, i smrt mu je bila, vjerujem, olakšanje. Od muka, bolova, života prikovanog uz bolnički krevet, bez mogućnosti da se miče, kreće, normalno govori, funkcionira. Čovjek koji je cijeli svoj život proveo radeći, baveći se svakavim hobijima, uvijek okružen s mnogo prijatelja, s obitelji... postaje svjestan da je potpuno nemoćan, i da, zapravo, u velikoj boli iščekuje smrt.
Iako smo očekivali da će nas napustiti, kada je stvarno došao taj dan nisam to mogla vjerovati ni prihvatiti. U početku, čini se tako apstraktno, kao da to nije istina. A onda, kada shvatiš da tu osobu stvarno više nećeš vidjeti... da je nema... dušu ti rascijepi bol kao krik koji dere nebo, i svjestan si da da ćeš zauvijek živjeti s osjećajem gubitka, s čežnjom...
Neću nikada zaboraviti moju nonu, kada je saznala. Nakon 60 godina zajedničkog života, ostala je bez njega. Htjela je istrčati iz stana da pobjegne od te okrutne istine, lupala je mog strica koji ju je držao u grčevitom zagrljaju...
Sada on živi u svima nama kojima je ostavio dio sebe. Volim vjerovati da je ipak ovdje negdje, da nas dušom nije ostavio. Nadam se da ću nakraju svog života moći reći, ono što je on rekao, jednom, na bolničkom krevetu:
"Imao sam lijepi život..."

[Kalista]

Patnja nije kazna za krivice. Patnju svi nosimo, jedni više, drugi manje. Patnjom je označena svaka bijka, svaka životinja, svako biće, ali patnja se posebno upila u tkivo čovjeka. Patnja nema smisao iskupljenja. Ona čovjeka čisti, otvara mu oči, pokazuje nove vidike, daje nove kvalitete života. Ona senzilibilizira čovjekove osjećajne niti, daje mu dostojanstvo. No bitno je da patnju i bol možemo pobijediti - prihvaćanjem.