PDA

View Full Version : Nemruthovo svratište


Nemruth Dagi
03.01.2005., 07:54
[I]153...155...160...sranje...to je ništa...

Mladić izgovori to i sa gnjušanjem odbaci crnu deformiranu kutiju u šiblje. Premalo je, za ništa......može samo kupiti nekoliko tableta.....

Cigarete???
Jedva ima za cigarete.
Mozak mu je govorio da će brzo nastupiti panika....mora se hitno naprašiti bilo čime. Već....predugo nije uzeo pristojnu porciju.
Vrijeme je.
Cold turkey ga zove, njegov glas je sve bliže....groznica.
Mora si pod svaku cijenu namaknuti šut...netko će mu dati na kredit...


Uvečer dječje igralište pored stambenih zgrada bilo je posve prazno. Mladić je nemoćno sjedio na polomljenoj klupi.
Bolje išta nego ništa...mislio je u zbrkanoj glavi....par tableta ne može zamijeniti šut.......koji svijet, danas niti sveci nemaju lovu.

Pio je jeftin brendi.
Digne se teturajući, obavi nuždu u grmlju držeći se za stup. Mozak mu je drvenio, volio je taj osjećaj tuposti.
Više pijan nego naprašen sjeo je na pješćanik.

Ovaj dio grada je već spavao. On je iskoristio dan za potragu....nema niti kreditora. Nitko ne želi obećanja i riječi. Daj lovu i šlagiraj se sam. Naposljetku dobio je dvije tablete i kupio cigarete i cugu....pio je cijeli dan...
Osjetio kako mu vlaga ulazi u kosti...zima još malo i zima će.
Opet će pod most...dom.

Sjeti se staraca. On sin jedinac, krenuo na fakultet.
U međuvremnau se izgubio u lošem društvu.
Što su starci mogli nakon prodanog televizora i obiteljskog zlata.

Da, tako je to kad se sitni provincijalci dotepu u veliki grad.
Prvo sine škola, vojska i ženidba....sve po redosljedu.
On je malo pobrkao; škola napola, vojska nikako....droga totalno....nasmije se svojim mislima i rukom posegne za pijeskom u pješčaniku.

Svjetlo rasvjete obasja malena zrnca, on ih lagano ispusti iz ruke. Zasvjelucaju zrnca na slabom svjetlu i odmah se rasprše odbačena u mrak.

U kojem zrnu sam ja......tko me to drži u šaci. Mlaz pijeska iz njegove ruke presahne, na vlažnim dlanovima ostane mu trag pijeska.

Što me to melje? ..upitao se dok je brisao znojne dlanove o hlače.

Lakše je prepustiti se vjetru.....
Noć mu se učinila predugom, svitanje još jednog dana nemogućim. Mora prestati s time..... gorko zaplače i nasloni prljave dlanove na svoje lice.
Suze se pomiješaju sa znojem i prljavštinom njegovih ruku.


Čovjek u kaputu izađe iz zgrade. Prvi pospani autobusi već su skupljali radnike po četvrti. Čovjek produži brzim koracima prema autobusnom stajalištu.

Tata...progovori mladić na desetak metara od čovjeka.
Čovjek na čas stane, ali prepozna siluetu i odmah ubrza korak.
Mladić mu se približi i stane na put.

Nemam novaca...izgvori to čovjek i pokuša ga zaobići.

Ne tražim novac......u dahu izgovori mladić nastojeći izbjeći svako treperenje svojeg glasa.

Što hoćeš???.... stogim će glasom čovjek.

Želim...

Jesli li se skinuo s droge???

Nisam, ali želim i....

Narkomani nemaju želja osim jedne....izreće to čovjek i krene dalje.

Tata...čekaj...stani..

Uništio si nas.....opljačkao...ubio u pojam....prodao...osramotio...

Pomozi mi.....glas mu je ipak zatitrao dok je izgovarao tu tako tešku riječ.

Dosta je pomoći, nakon svakog našeg pomaganja mi smo sve siromašniji, sve ogorčeniji....u hodu je izvikivao čovjek.

Ali ja zaista želim....samo ovaj put.....tata.....dotakne njegovo rame u trku.

Čovjek grubo odgurne mladićevu ruku.....potraži pomoć sam....mi smo ti dovoljno pomogli.....ti narkomanu.

Mladićevo tijelo stresla je groznica, uši su mu počele zujati, usta postajala sve suša.
Pojavio mu se glas u glavi koji je stalno ponavljao....šut..šut...šut..

Stari nemoj......odlučio sam se skinuti.....

Ma skinuti ćeš se ti vražju mater.....zadere se čovjek.

Ti...ne znaš kako mi je...odvrati mladić.

Nezahvalniče jedan, uništio si me, uništio si svoju majku...gade lažljivi.......vrištio je čovjek približavajući se mladiću.
Mladić odmah odstupi korak od njega.

Želim se liječiti.....zaista...

Ne, ne lažeš....čovjek se sve bjesniji približavao mladiću koji više nije odstupao od njega.

Mladić posegne za svojim pojasom....više ništa i nije čuo....niti oca koji mu se unio u lice vičući....niti sebe.....ništa......groznica je kolala njegovim tijelom...

....cold turkey had got me, on the run.....

Ti.......gade....

Podigne polugu i zamahne.
Teško čovjekovo tijelo se mekano spusti na tlo.
Zemlja sa obližnjeg travnjaka je halapljivo upijala krv s njegove glave.
Mladić je i dalje stajao. Tišinu u njegovoj otupljenog glavi probijala je sve veća groznica.
Jedva je odlijepio svoja stopala od tla, bacio polugu...i nestao.
Trčao je bez cilja, izbijajući posljednje ostatke noći jednog grada.
/I]

Nemruth Dagi
07.01.2005., 10:04
Noge su mu same grabile gradski asfalt.
Za razliku od njega znale su kamo idu.
Glas u njegovoj glavi neprestalno je tutnjio....

ubio sam ga...ubio sam ga....

Misao mu se nastavljala sama....šut....hitno treba šut...

Uleti nesvjestan u tamni prostor.
Dvije, tri osobe same za sebe narušavale su prazninu crkve u tišini. One iste crkve, koju je nedavno pohodio.

Njegov um je bubnjao stalno jedan te isti ritam.
Stane na jednom mjestu gdje je slabašno treperenje svijeća odavalo prisustvo kipa.
Sveti Ante Padovanski i dalje je držao cvijet u ruci.
Njegove škrabice nije bilo....na tom mjestu zjevale su rupe od vijaka.

Mir je vladao crkvom....ono malo prisutnih duša nije ga ničim remetilo.

Što tu uopće radim?
Postavi si pitanje mladić u namjeri da se okrene i izađe van.
No njegove noge nisu slušale.

Preleti pogledom i promotri lice sveca. Pričini mu se da kip plače.
Iz njegovog mirnog oka tanki mlaz bezbojne tekućine slivao se po njemu.
Zbunjen time, u bolovima nije opazio svećenika koji je stajao iza njega.

Mogu li ti pomoći??? ....upita mirno svećenik....

Mladiću se učini da to sam kip govori.
Odmah odgovori svećeniku.

Čini mi se......možda...da kip plače....


Eto to je moja priča.....izgovori muškarac u trenirci i žaračem protrese sadržaj kamina. Iskre odmah poskoče u plamenu.

Tu sam već tri godine u ovoj terapeutskoj zajednici za narkomane i alkoholičare. Mogu reči da sam se izliječio...zahvaljujući volji i sv. Anti....ponovo sam pronašao sebe.
No nije baš bilo lako.....težak je put povratka.
No iskustvo koje imamo mi, izlječeni, su dragocijeni i stojimo vam uvijek na usluzi. To smo da vam pomognemo da ustrajate u svojoj namjeri.

Čovjek ustane i stane ispred kamina.

E, da sigurno se pitate kako je prošao moj otac.
Preživio je.....teški potres mozga i oprostio mi. Sada je sve u redu. On i moja majka znaju ponekad doći u moj novi dom.....ovdje.
Vidite onaj kip.....podigne ruku i pokaže na kip sveca u kutu sv. Ante je nepomično gledao skupinu mladih i njihovih roditelja.
Svojom rukom je izradio željeznu ogradicu, nastavi čovjek.... moj otac je inače bravar...

A sada ako imate koje pitanje.....onda ćemo krenuti u razgledavanje...nakon toga sami odlučite...želite li ostati ovdje ili ćete svoj povratak sebi, potražiti negdje drugdje.

Nemruth Dagi
11.01.2005., 08:09
Protivnik je gurnuo poveći snop novčanica prema sredini stola.
Moja ruka popratila ga je istom radnjom.

Smijući se kroz dim poveće cigare, Masni je nešto rekao....brk je iskrivio dok su me njegove promočurne oči promatrale i isisavale iz mene pogledom svu energiju.

Gledam ponovo svoje karte....možda Masni samo blefira.

Uhvatim se čvrsto za posljednji vagon svojeg sjećanja koje je odlazio nepovratno u daljinu. Pomoću tog sjećanja pokušavam prebrojati sve desetek, kraljice, aseve....dečke i kraljeve.
Kombiniram što bi moglo biti sljedeće u špilu. Dvoje ih je odustalo i položilo svoje karte kao ratne zastave na stol.
Smrknuto gledaju sa ogromnom količinom znatiželje.
Pobjednik uzima sve.

Dvije desetke, srce i karo, crvena kombinacija, ta ljupka ali meni nekorisna kombinacija u mojim je rukama....par dama, srce i tref......pik as.... sve to je nedovoljno za pobjedu.
Gledam novac u sredini stola, trebam ga.
Blefirati ili što?
Manipulirati s onim što nemaš ili s onime što imaš, ali nedovoljno.
Miješa mi se u nozdrvama miris rascvjetalih cvjetova pobjede i opor miris rabljenih novčanica.
Odluka je moja.

"Jednu"....progovaram snažnim vokalom Masnom...ne dozvoljavam mu da u mojem glasu osjeti nemir ludog ritma mojeg udarajućeg srca.
Odbačena karta iz moje ruke razbija zelenilo stola.

Šutke gnječeći debelu cigaru, po svojim žvalavim ustima, Masni gurne prvu kartu iz špila.

"A ti?"...upitam ga i posegnem za kartom koja mi je ponuđena.

Ništa odgovara mi hrpa masti za stolom mučeći duhanski svitak u ustima. Dižem ponuđenu kartu ali ne gledam u nju. Na požutjelim zidovima pokušavam uočiti neukusnu šaru tapeta stana koji se
iznamljuje za ...kartanje i tko zna što sve ne. Iznad prestižnog kluba jedne metropole.

"Dakle...?"...upitaju me nestrpljivo njegova masna usta dok su mu oči u zanosu igre zabljesnula u polutami. Svjetiljka je većinu svojeg svjetla nemilosrdno bacala na površinu stola. Naša lica odmarala su se bezazleno u polusjeni, kao da ona nisu bitna za igru. Ruke su bile te koje su na svjetlu činile pokret.

"Čekaj"...upozorim Masnog

Dečko tref....nemam šanse, u ruci držim dva para i još tome slaba.

Laž kao pik,
Iluzija kao tref,
Istina kao srce,
Oslobođenje kao karo....

Laž-Iluzija-Istina-Oslobođenje, četri boje svakog špila karata.
Nazivamo ih životom, kad ih naša sudbina svojim rukama pomiješa, dok su naša lica u polusjeni kao u svakoj kartaškoj igri.
Igramo se s tima mogućnostima, pojedinačno i grupno....vodi nas strategija malog naivnog praseta. Ono skviči kad ima dobru kombinaciju i plače kad ga karte ne idu.
I uvijek završi na nečijem ražnju.

I ja sam na ražnju, ne sluti na dobro.
Lagane su karte koje imam, otpuše ih i povjetarac.

Ponašaj se u životu kao da imaš uvijek jake karte...nije to pravilo samo za kockare, blefiraj, ne odaj se...nemoć koja te snašla pretvori u moć koju nemaš...Laž kao pik....Iluzija kao tref...Istina kao srce....Oslobođenje kao karo.

Zašto?

Vjeruj jer je moguće. To daje sama igra.

Iluzija te sprečava da istinu proglasiš lažima, istina se proglašava oslobođenjem, a na svojim prsima doji iluziju koja se preobražava u laž. Laž se sama osobađa one svoje istinske iluzije, kad i sama postane nekome istina, a opet ta istina i bez svoje iluzije oslobađa razne laži. Sve se vrti u krugu...na tvojem je sjećanju zadatak da izbaciš već iskorištene boje....predvidi svaki sljedeći korak što ti nudi tvoj špil karata.

Sve dolazi nekim svojim redom i laž i iluzije i istina i oslobođenje.

Uzavrela krv bolja je obrana od mlačne prokrvljene vode.

Idem.....(time ga izazivam do krajnosti) svojim glasom probijam neprijatnu tišinu sobe.
Iznenađuje me vlastita hrabrost.
Nadam se da će ta moja manipulacija sobom i drugima odjeknuti kao hrabrost u kojoj ima ludosti.
Ludo hrabri dobivaju ono što se mislilo da je nemoguće, hrabri
ne pobjeđuju ako u sebi nemaju makar zrno ludosti.

"Što imaš...?"....pita me Masni slinećih ustiju iz kojeg je virila cigara kao ugasli dimnjak parobroda. Oči mu nemirno žmirkaju.
Na stol polaganim pokretom prinosi svoj karte.

"Imam te....sad te imam.." govorim mu istim tonom i gledam u njegovu nabreklu glavu.

Pečem ga jer držim karte u ruci i smiješkom mu ne dajem do znanja što imam....ne pokazujem karte.
Neka masna gomila pokaže svoje adute, ako ih ima.

Na sredini stola gomila novčanica izgleda kao piramida.
Na tu gomilu računa svaki faraon.
Tko je faraon od nas dvoje?

Znoj mu izbija...kašlje..ostavlja nemarno karte na zelenilu stola...dahče...kroplje...odmiče se od stola...hrusti svojim plućima jedva dostupni zrak...hvata se za prsa, bol mu presjeca debelo tijelo, mišići lica su zgrčeni. Njegova ižvakana ugasla cigara pada na stol........on ponire na pod.....svi skačemo od svojih stolica.

Svoje karte još držim u ruci...iluziju začetu u istini, istinu koja se preobražava i oslobađa, oslobođenje koje se naslanja na laž u vječno nasmijanoj iluziji, laž se doji istinom tijekom svakog oslobođenja.

Infarkt...rekoše iz ekipe hitne. I odvezoše ga.
Novac je u mojem džepu. Moje karte ostale su drugima ostale nepoznate. Pobjeđuju živi....

Dok hodam još pustim ulicama grada, ranog jutra jedne metropole, odzvanjaju mi vlastite misli kao jeka.

U mojem životnom špilu ima jokera....davno ga izvukoh...začet je u jednom mojem rukavu.
Malo naivno prase nema šanse, ono nema rukava...za njega se vrti ražanj. U našim rukavima skrivaju se jokeri i šansa...smijeh lude u smješnom šeširu.

Rijetki to prepoznaju...u laži-iluziji-istini-osobođenju u te sve četri boje špila karata koji se odaziva po njihovom vlastitom imenu.

Nemruth Dagi
14.01.2005., 08:02
Mlad muškarac u crnome, čvrsto je držao svoju torbu pred jednim stanom u sivoj zgradi u Vrbovoj ulici.
Pozvonio je na vrata stana i pogurao svoje naočale koje su mu skliznule od korijena nosa.

Vrata su se otvorila iza njih je provirila velika glava domaćina.

- Hvaljen Isus i Marija......ja sam fra Luka....novi iz župe sv. Josipa...blagoslivljam obitelji i stanove...

-....navijeke...uđite...što nije pisalo da dolazite sutra?

- Ma znate...naš fra Stanko je star a i veliki je teritoriji koji župa pokriva...tako da su me kako da kažem posudili iz jedne manje župe, ne može sve sam stići.....ali ako vam ne odgovara doći ću sutra...

- Ne, nikako sad ste ovdje i obavite to...sutra ili danas svejedno je bitno je da se to obavi.


Nakon blagoslova stana i obitelji pošto je spremio molitvenik i škropilo...fra Luka izgovori završnim riječima.

-...i mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj. Amen.

- Amen....no jeste li fra Luka za jednu kavicu...za kolače...ima i domaće ljute....???

- Ne hvala, imam još puno danas napraviti...moram ići..

- Evo, ovo je za vas....i spremite to znamo da i crkva mora živjeti, zato novci služe...

Domaćin gurnute novčanicu od dvijesto kuna koja brzo promijeni vlasnika. Fra Luka se zahvali i iz svoje torbe izvadi slike svetaca.

- Neka vam sv. Josip bude na pomoći...sad zaista moram ići..

Kad je izašao na hodnik zgrade krene dalje po stubištu i pogleda na susjedna vrata. Pozvoni....ali se nitko nije javio. Uspe se na drugi kat.

Negdje u gradu razlio se zvuk topa koji označava podne.
Fra Luka pomalo umoran ali neizmjerno sretan zbog uspješnog blagoslova krene prema izlazu. Nasmije se u sebi jer je u jednom stanu stao crnoj mački na rep...jel to loš znak li što?
Dok je mačka u strahu zavrištala kao da je živu deru, on je skoro skinuo sve svece kako se preplašio.....ali se uspio suzdržati zbog domaćina. No, sad je na svojoj koži shvatio što ti sve neočekivani zvukovi rade. Imao je osjećaj kao da je netko naglo strgao svu njegovu odjeću i da je ostao posve gol usred obreda blagoslova.

Dok je svojim dugim nogama hitao prema izlazu, upalio je mobitel ali u isti čas začu kako ga netko zove. Zgrbljena starica na svojim vratima podrumskog stana....podbočena štapom pozivala ga je da uđe.

- Fra Stanko.....dođite....dođite

- Ja sam fra Luka, bako...fra Luka, ne fra Stanko

- Uđite, samo uđite očekivala sam vas.

Nakon što je izgovorio svoje već uhodano.....i svima koji prebivaju u kući ovoj....fra Luka se obrati starici.

- Živite sami?

- Da, ja sam sama, nemam nikoga, rijetko ko tu meni navrati.
A i u crkvu ne mogu sama...stare noge pa neslušaju....čovjek se odjednom pronađe star i sam....ali ne žalim se.
Samo da mi je zdravlja.....a imam koliko imam, ovu vlažnu sobicu i socijalni dodatak mjesečno...nije puno.
Meni više treba razgovor, samoća ubija, ona je gora od starosti, starost možeš zavarati samoću ne možeš....ona dolazi u tihim satima, noću zakuca na moja vrata ali ne čeka da joj otvorim...ona ovdje u ovom sobičku već prebiva, kucanjem samo pokazuje da na mene nije zaboravila....da me je zatočila u ove zidove. Obuzme te ta zvijer i vlada u tebi, razara.
Čitam koliko mi oči dozvoljavaju i gledam televiziju ali nedostaje mi ljudske riječi...samoća se veže za moje staračke suze.
Sve možeš prevariti ali život ne možeš, on ima tisuću očiju i sve dobro vidi...

- Mislim da ću morati ići.....

Izgovori fra Luka i osjeti kako ga hvata osjećaj stida pomiješano sa bijesom. Osvrne pogled po sobi koju je načela vlaga ali se iznenadi čistoćom.. Sve je staro i trošno ali na neki način toplo i odiše čistim...linoleum se odavno izlizao...namještaj je za muzej a slike na vlažnim zidovima pokazuju jednu prošlu mladost.
Ugleda praznu krletku u kutu sobička.
Starica primjeti da se fra Luka zagledao u krletku.

- Miki....nema ga više, moj papagaj...a znao je toliko riječi..pametna ptica

- Reći ću fra Stanku da vas posjeti....

To je bilo jedino što je mogao suvislo izgovoriti u tom trenutku, mada je znao da laže i nju i sebe.

Starica iz svojih kvrgavih ruku pruži mu smotanu novčanicu.

- Ne...nikako....ne mogu to primiti

- Što imam dam.....što nemam nemam

Fra Luka da je ne uvijedi primi novčanicu posramnjen.

- Mo..molim vas čašu vode....

Dok je starica točila čašu, fra Luka izvadi sav novac iz svoje torbe i gurne ispod nadstolnjaka. Ovdje su potrebniji.....na skijanje mu se ionako ne ide. Danas starica možda neće nači novac ali je bio siguran da će to pronači ovih dana.
Popije nadušak čašu hladne vode koja mu je nevjerovatno pasala i pozdravi se sa staricom.

Šmugne iza zgrade dok se hladan siječanjski dah hvatao na njegova pluća. Osjećao je da mora pobjeći.
Handlov "Mesija" ga probudi iz misli, zazvoni mu mobitel tom melodijom. Mladi muški glas je nervozno govorio bez prestanka iz aparata.
"Luka, gade...e znaš, imam termin za kolokvij scenskog govora, da u u petak je ......da i za "Gloriju".....dobio si ulogu svećenika, onu koju si toliko želio ti sretni gade....a mi ništa, uvijek se dočepaš dobrih uloga, ali plaćaš pijaču to se zna.
Ne mogu te zamisliti u toj ulozi onakog uštogljenog.....ha, ha.."

"Fra Luka" nakon razgovora požuri na tramvaj. Imao je taj dan još
nekog posla...vratiti rekvizite i kostim svećenika u garderobu kazališta koju je neovlašteno posudio....i pročitati još jednom ulogu svećenika iz Marinkovićeve "Glorije"....njemu studentu glume na akademiji to neće biti problem.
Glumcu je gluma sve u životu.

Dok se tramvaj broj 17 ljuljao po tračnicama grada Luka se nasmije u sebi.
Eto, njegova prevara nije uspijela mada je prevario desetak ljudi oponašajući svećenika u svojoj vježbi glume za ulogu svećenika. No sam život ga je prevario, umjesto skijanja koje je planirao sa društvom...novac je dao.
Nasamario ga život, dao mu i oduzeo, stavio na kušnju njegovo srce....da baš mu se stegnulo nešto u grudima...i prepoznao se u nekoj drugoj ulozi...samilost ili što...morao je to napraviti.

"Fra Luka", budući glumac vozio se tramvajem kući prepunog srca, srca ispunjenog jednim novim iskustvom i sa istim praznim novčanikom.
U džepu kaputa imao je samo plavu novčanicu koju mu je dala starica. Pogleda u nju i pomisli kako je to do sada njegova najbolja trampa.

Glumcu je gluma sve u životu, ali bez ovakvih iskustva i najbolja gluma...ostaje samo gluma bez ikakve veze sa životom.

young
18.01.2005., 18:39
he he he :D :D :D

Nemruth Dagi
19.01.2005., 07:10
Gledam te crvene krovove koji svoje šiljke zabadaju u jutarnje nebo....jutro jednog grada svojim još teškim usnulim očima teško otvara svoje kapke.

Peking, grad okovan maglom škilji prema nebu...MIR...trg Nebeskog mira otvara se onim drugima, onima koji hodaju njime. Teški baršun magle razdire taj prostor, ostavljajući dovoljno onima iza njih koji hrle ususret novom danu.


Koliko je Neba ovdje, koliko u tome ima Mira?


Neka mi oproste svi trgovi Europe i Azije, neka se ne nadaju pospane ulice drugih meni poznatih gradova, neka ne plaču prohodane stube stepenica, neka ne tuguju već prohodani uski prolazi svih drugih mjesta svijeta...ma gdje oni već bili....

MIR...

I kad bi mudrac znao na tisuće pitanje, mudrošću svojom odgovoriti.....ponestalo bi mu u toj namjeri riječi s kojim može objasniti, posjeduje li samo Nebo Mir ili sam Mir sadrži u sebi natruhe Neba?


Peking..... budi se u okretima stotinatisuća bicikala, rasteže se u mirnim pokretima tai-chia po zelenim parkovima, umiva se cvrkutom prica u krletkama.......vlažan zrak, hladan vjetar sa sjevera.......šareni zmaj na nebu i neki mir...nedostignut.


Odgovori mi mudrače...
kako dotaknuti Nebo koje je na dohvat ruke, kad nedostaje mira u nama????


Jedna razglednica iz Pekinga, nevino otvara tisuće pitanja u potrazi za samo jednim odgovorom.

young
19.01.2005., 18:14
MIR kao fraza - neratovanje, ili Mir kao ono u nama, nešto duševno, duhovno, životno...samo je staza, cilj je mnogo dalje. A on je viši od Neba , viši od Svemira, i dublji od linija na dlanu. On je neizreciv...i neispisiv. Slično Gluposti. ( ove moje) ;)

Nemruth Dagi
24.01.2005., 07:33
Generalova kći Marija, krišom je ušla sama u veliki prazni prostor katedrale. Još jednom prije svega....sama....željela je osjetiti kako joj se srce stišće u strasnom ljubavničkom zanosu.

Pomislila je na svojeg budućeg zaručnika....još jedan dan i biti će nedjeljivi, on i ona, zauvijek i zanavijek.
Mada je njegova slika trajno urezana mislima duboko u njoj...danju i noću....svjetli joj njen put ta mekoća njegove puti kao baršun što leži na njenoj duši.

Njegovo zrno je već bačeno u njenu zemlju...plodnu zemlju i ono će rasti. Plod ljubavi će rasti...mada je njena zemlja posve nesavršena za njegovo zrno....poniznost je ta koja će joj pomoći da plod u njoj raste.

Dok se laganim koracima primicala oltaru, ritam njenog srca postajalo je kao lagani treptaji očiju.....srce se od sreće uspavalo.
Zaručnik...i on je bio s njome, pratio je nevidljivo u stopu dok su njene malene noge kročile hladnim kamenim podom crkve.

O koliko je radosti u njoj, koliko je u njoj ushita, sad kad su uslišane sve njene molitve, kad ga je konačno pronašla i prepoznala....sad nestaju sve nevolje u ljubavničkoj strasti, izgaraju svi prošli časovi kušnje, propitivanja, sve njene položene žrtve....sve je to nebitno.

Njegovo neprestalno zahtjevanje dokaza vjernosti nije ništa prema njenom izgaranju, prema njenoj strasti za njim.....On je snaga iz koje ona crpi, on je bedem iza kojeg ona smireno počiva.
Zaručnica je pozvana slušati svojeg zaručnika...zaručnici tako sjedinjeni u ljubavi su ostaju zauvijek izvan svake kušnje.

Oči sklopljenih, generalova kći Marija, stoji sama pred glavnim oltarom katedrale. Za jedan dan na tom će posvećenom mjestu postati posve njegova...srcem....dušom...tijelom.
Samo njegova. I to pred samim Bogom.

Tiho u sebi izgovara riječi gledajući u križ.....daj mi zaručniče moj da nalazim samo tebe, da sva ostala stvorenja ne znače meni ništa, da mi samo sve ti budeš.......daj mi da istrošim svoj život, tebi u naručju.....daj mi da shvatim što je to bezgranična ljubav i da je s tobom podijelim.....daj mi te budem uvijek dostojna i poniznost da pružam tebi........daj mi zadržim svoje čisto srce, u svim mojim nemirima neka ono ostane neokaljano,....daj mi zaručniče moj da mi zemaljske stvari ne uznemire dušu......

Suznim očima generalova kći Marija promatra veliko raspelo...i na njemu svojeg zaručnika. Još jedan dan i ispuniti će sve uvjete za oblačenje bijele zaručničke haljine....navuči će na svoje djevičansko tijelo i pročišćenu dušu, snježno bijelu halju novakinje benediktinskog reda.

Još jedan dan i generalova kći Marija...sresti će u duhu svojeg zaručnika i ostati sjedinjena do kraja svojeg vremena.


24.11.1921 godine, generalova kći Marija, prošla je ceremoniju oblačenja novakinja, klauzulu redovnica benediktinki.
24.11.1991 godine u devedesetoj godini svog života, umrla je Marija, sestra benediktinka....iza nje je ostao sedamdesetgodišnji zaručnički staž.

Nemruth Dagi
27.01.2005., 08:08
Dragi moj Dnevniče,

eto moram ti se požaliti.

Što to sve treba jednoj poštenoj ženi domaćici, ta silna bruka???

Baš mi to nije trebalo ali se nadam da će veze mojeg mužića pomoći da to ne dospije u novine. Ti mali novinarski papadači samo čekaju da im se pruži prilika da jednu normalnu ženu razapnu na žute novinarske stranice....da joj se rugaju i sprdaju.

Dakle, da počnem sa događajem koji me jako potresao....

...padala je kiša i to cijeli dan, ma što padala lijevala ko iz kabla....sve to ne bi bilo ništa strašno da mužić nije letio u London i da ga je nisam otpratila uzevši njegov auto.

No usput sam htjela obaviti malo jači špeceraj...popis je baš bio dugačak...i sve je palo na moja slaba ženska pleća......u 5.40 već smo bili na aerodromu....a ja sam onda prvi put prošetala moje nove plave cipele...koža gore, koža dolje, pravi taljanski dizajn...i na blagajni oderana koža i praznina novčanika ali ....cipele baš savršene za mene, dobro.....priznajem da su pola broja veće....

I tako ispratila sam svojeg putnika, vratila se u grad i probudila naše nasljednike....nahranila sam ih muslima, pahuljicama...ulila im vitamine za koje su vjerovatno pljunuli u zahod...koja je to generacija više je degeneracija.....nakon što je mala potiskala sve svoje prišteve ispred ogledala, sve svoje Krakataue, sve Etne i sve eruptivne Strombolije na svojem pubertetskom licu...konačno je odlučila da ode do svoje gimnazije...ali eto pada kiša pa da je ja odvezem....usput dok se lijeno gegala do svoje školske torbe, koja je usput puna šminke i drugih sitnica a knjiga ima u njoj ponajmanje....moje pametno dijete me je upitalo ...čuj Starči, imaš li kaj sitnoga???

....Ma naravno, kažem joj ja da imam par malih šamara povezanih......čine jedan veliki, onaj najveći zidarski.....uzmi tu torbu i kreni u auto ionako kasniš...izderala sam se na malu......onda se i njen nešto stariji brat koji ima za 30% niži IQ od male koji je inače upisao pomoću mužićevih veza i poznanstva saobraćajni...... zapravo pčelarstvo tj. zujanje oko faksa, došao sebi i rekao da bi ga mogla odvesti do faksa...jer pada kiša.....

Sranje.....sad i on ide na faks a inače ne zna niti do njega sam doći.....a sve mi to nije usput....nakon što je konačno sjeo u mužićev auto, dok je najvjerovatnije moj mužić negdje u avionu već pasao noge stjuardesa, onakav sav raščerupan tj počešljan moj nasljednik na ustima je još imao ostatke paste za zube...i ujedno pokazivao namjeru da se kao i obično u takvim situacijama posvađa sa mlađom sestrom.

No, da ne bi mislio da mi je samo to bio posao dragi dnevniče, te male Nosferate dovuči sebi....i potrpati ih u obiteljski taksi,
u međuvremenu dok su oni bauljali našim stanom u potrazi za izgubljenim dijelovima svoje mladosti ......kao što su čarape...pokoja knjiga neobilazni mobiteli i ostale trice....ja sam u nahranila našeg psa Oskara, dočekala Silvestra i dala mu mlijeko nakon njegove teške i neprospavane ljubavne mačje noći.....ribicama hranom "posolila" vodu između dva zgiba preko naše kornjače koja zimuje u kući, a ljetuje u dvorištu....odaziva se na Anastazija a inače je zovemo Paris-Dakar jer je nevjerovatno aktivna i danima prelazi cijeli stan kao navijena.....usto sam se trudila da popravim korektorom sve svoje prirodne nepravilnosti koje me dijele od ljepote Sharon Stone...dok sam to radila onako usput sam mantrala svoju mantru koju mi je preporučio moj guru Svađimi Joganmanda.

No dio mojeg uma zadržavao je svjesnost jedne obične domaćice i pomislila sam kako trebam reči Reziki, našoj bedinerici, koja je upravo ulazila u naš stan da namoči zavjese...radišna Rezika djevojka je skromnih mogućnosti za 30 kuna na sat pomaže meni održavati naš prostrani stan.

Prije nego smo li konačno krenuli...djeca koja su se relativno probuđena i nahranjena, potiskanih prišteva i polupočešljana smjestila u auto ...a ja sam još jednom provjerila popis za kupnju.....kad odbacim klince na njihovo mjesto zločina gimnaziju i faks.....započinje moja konačna operacija šoping.

Nemruth Dagi
01.02.2005., 07:47
Naravno, a što da ti kažem, gužva pred trgovačkim Centrom je bila ogromna. Tamo su kupovali za sitne pare, no-name tehničku robu....parkirala sam se dalje na najzadnjem žutom polju.
Kiša nije prestajala a ja sam požalila što sam baš danas obukla moje nove cipele....

Uhvatih svoj poduži popis za kupnju....i shvatih da nema kolica jer je poduži red za njih...malo šarma, malo sreće i eto ti i njih.
Kolica........no ipak dočepam se nekih poluslomljnih. Pomislim da bi mi Niko Pulić to trebao voziti po trgovini, on bi to znao.
Lijevi kotač švindla i sve zanaša na lijevo....kao u onoj pjesmi Majakovskog...lijeva..lijeva....

Vođenje domaćinstva zahtjeva pomno planiranje, a s obzirom da imam i svoje posebne dužnosti kao domaćica jednom poznatom privredniku koji često vodi svoje kolege i poslovne partnere na večere, moja dužnost je veoma ozbiljna. Tu nema mjesta improvizaciji. Tu su i još dva vječno brljajuća nedorasla nasljednika, Rezika kućna pomoćnica i naravno bujuk kućnih životinja....sve to treba namiriti, nahraniti, srediti.
Svi naši prijatelji rado svraćaju u naš tihi prostrani sedmosobni dom, koji je dakako ugodno namješten najnovijim taljanski namještajem...ali koji je često kao kolodvor.

Naravno planiranje je dio mojeg uspjeha...za svaku večer imam plan što i kako nahraniti naše goste.

Da hrana reći ćeš mi, to je samo žderanje.....ali u naš dom zalaze važni ljudi, doktori i političari. Konzumiranje hrane je za nas kulturološki i kulinarski doživljaj, sklop čarolije i mašte, praznik za oči, blagdan za nepce....ma tko bi nam nakon mojeg kokota u vinu, mariniranih janjećih prsiju ili punjene anadolske teletine....odbio bilo kakvu malu uslugicu.
Ruka ruku mije a hrana joj pomaže.
Sve ide kroz želudac, i ljubav i posao.

I tako švindlajući ko Janica na stazi, izbjegavajući ljude, kolica, robu po prepunom megastoru, naguravajući sve na desno jer lijeva strana je vodeća, križala sam polako kupljenu robu sve sa spiska.

Najvažniji je odjel sa mesom, a tamo naravno gužva. Vozeći slalom dočepah se konačno pravog i traženog odjeljka i ugledam divan janjeći but taman za večeru ove subote sa primarijusom Nedeljkovićem i njegovom obitelji. Kad neka šopingača sa istočnim melosom u glasu, preotme mi taj posljednji primjerak.

Plan je djelomično uništen, ali moj mozak već je pronašao zamjenu, oči su to odmah detektirale...zec na najgornjoj polici dobro izgleda.
Samo se nadam da zec nije umro prirodnom smrću, od starosti kao onaj kojeg sam pripremila za večeru sa prof. Ratkovićem. Taj zec me baš blamirao, trebao je biti mlad i sočan a ono dobila sam staru penzioniranu zečinu kojeg sam mogla samo mumificirati kako je bio tvrd i staviti u vitrinu pokraj pozlaćeno posmrtne maske Tuth-Ankh-Amona u salonu....gosti su se morali zadovoljiti sa obličnim češkim knedličkama i savršenim Zmajevim pivom iz Plzena.

No nevolja se nastavljala u vidu općeg švindlanja i slabosti mojih ruku koje su prepuna kolica jedva upravljala u željenom pravcu, u cipelama koje su se sušile i polagano stiskale moja stopala....i naravo poremećenim planovima za kupnju.

Nizozemskog sira nisu imali, zadovoljila sam potrebu njemačkim, što je dakako nedostojna zamjena za akademika Buntića koji je kod nas na večeri u petak. Pršut nije bio zadovoljavajući, niti vrhunski kao niti riža koja je dakako bila ona najbolja tajlandska jer nema vijetnamske.....kus-kus naravno onaj marokanski odmah se našao u mojim kolicima, francuskoj srneći pašteti je prošao rok, a nojevo meso bilo je loše prošarano...ali što ćeš.
Uzimam i noja.....valjda će to biti dostojna zamjena kad saborski zastupnik Perić navrati do nas u srijedu.

To su sve mali ali snažni udarci na jednu krhku domaćicu, sve me to izluđivalo i stavljalo na kušnju. Ujedno su nemoguća dječurlija zabušavala u moja kolica, a jedan brko u prolazu mi je dao do znanja da ga zanimaju...moje sise.....koji užas, primitivac jedan.

Ah, koje poniženje i sramota...

Poznata politčarka na odjelu osobne higijene, pomno čita deklaraciju sa robe kao da je državni, službeni akt.
Ženske potrebštine...tamponi i ostalo, bira tako ona i ogledava proizvode. E kad bi barem mi tako njih političare i stranke iščitavali i pomnije birali.

Popis je pri kraju....hitam dok me noge služe na blagajnu a tamo red do neba. Nove cipele sve me više stišću. Mislim na mužića koji je vjerovatno sišao iz aviona......

Peglanje kartice, još jedno trpanje robe u kolica i...konačno izlazim van sa musklfiberom ruku od guranja.

Kiša se nije zaustavila i što sad, a kako je nebo bilo olovno niti neće. Odlučim da krenem prema autu...treba sve to potrpati u frižider, sortirati, i treba početi kuhati...sutra kad se dragi vrati iz Londona na red dolazi prva večera u nizu.....zec-noj-pršut-sir i još štošta.

Gdje je dovraga taj moj auto. Tražim bjelinu njegove karoserije.
Kvragu i bijeli auto uvijek imam problema da ga nađem, ja auto tražim po boji a ne po tipu.....da tipično žensko, pa što?

Mužić je rekao da se bijeli auti najbolje vide a meni to kao vozačici i te kako treba, imam problema sa prostornosti kad idem u rikverc...držim ključeve u ruci....i tražim pogledom auto.

Parking je pun, kiša pada a moje nove cipele sad su za broj i pol manje. Hodam sitnim bodom kao kineska konkubina...stisnutih stopla a ruke doživljavam kao produžetak te boli...

Ključevi od auta u ruci, kišobran iznad mene, torbica kraj mene i tonu stvari koje treba potrpati u taj prokleti auto...ali njega nema, jednostavno nema.

Panika u meni počne djelovati, i ja sam sve više bjesnija i bjesnija,
u sve užim i užim tim plavim novim cipelama, čija koža halapljivo upija vlagu i stišče mu stopala kao u španjolskoj čizmi.

Pokušavam doči do mobitela, ali koga sada da zovem London ili koga...no ugledam spas...pohitam za njime....

Nemruth Dagi
04.02.2005., 07:35
Spas u vidu policijskog auta mirno klizi velikim i šarenim parkiralištem. Alarm u meni pali lampicu, potrčim za njime kao zec ali me proklete cipele za koje nikome neću reći koliko sam platila, zaustave bolom.

Vjetar mi odnese kišobran, kolica mi švindlaju pretovarena hranom, a maskara popusti pred naletom znoja i kiše.
Kao stravični lik iz fima "Maska" sitnim bodom trčim po parkingu. Policajac me konačno snima i zaustavlja patrolni auto, kiša pada...

"Što je gospođo???", upita me lijeno iz auta i nastavlja, "što se dogodilo?"

I ja mu ispričam da mi nema auta....skidam sve po spisku.....bijes me posve obuzeo.
Policajac lakonski odgovara prijavite krađu...jeste li osigurani....postavlja pitanja.....skupljaju se znatiželjnici...moje nojevo meso se otapa na kiši....cipele stišću.

Policajac lamentira a ništa ne čini. Dobivam napadaje adrenalina.
Znate li vi načelnika Matića...pitam ga ja smočene frizure i šminke, nogama obgrljenim španjolskim čizmama. Znam da je Matić neka faca u policiji, možda upali.

"Ne...ne poznajem Matića...a znate li vi Grubišića?" pita me policajac dok je moj krznjak sve teži i teži od kiše.

Kakav Grubišić, što je s vama...pa nisam vam ja kadrovska...učinite nešto.... nema mi auta, ispuštam krikove.

"Smirite se...gospođo, Matića ne znam, i nije me briga za njega, on vam neće pomoći...a ja sam Grubišić...nego pokažite mi prometnu od vozila", govori mi policajac stavljajući kapu na glavu i izlazi konačno iz auta.

Nakon čeprkanja po svojoj torbi pokazujem mu papire.....sve sam očajnija, lamačem ključevima automobila kao gavran sa svojim krilima i kreštim.

"Dakle...po papirima vi vozite VW Bora, bijele boje....a koliko vidim
u vašim rukama imate ključeve sa logom Opela....pa mi sad recite što zapravo vozite???"

Oh, naravno sine mi odmah, ja stalno tražim moj bijeli VW, moj auto......a zapravo danas sam uzela Vectru od mužića, srebrenu...o koje sramote.....sad mi policajac daje lekciju.
Dokumenti glase na moj auto a ja vozim cijeli dan suprugov.

"Pogledajte ključ od auta prije nego li tražite svoj auto, neki imaju sreću pa imaju mogućnost biranja automobila, ali bi isto tako trebali imati više koncentracije da znaju koji auto trenutno voze...", izgovori mi policajac.

Dragi dnevniče, na kraju je automobil pronađen gdje sam ga i parkirala, ali moje žensko u meni je kao i obično tražilo, vizualiziralo samo boju....no to nije sve.

"I zbog toga vam pišem prijavu jer nemate dokumente za automobil koji vozite.....a to je po zakonu prekršaj.....i.....da se naučite izvršavati zakonske obveze kad sjedate za vozilo"

Crna kopena se odmah spustila na moje lice, u glavi mi je bubnjao glas mojeg mužića kako mi govori....pa ti si stvarno guska.....koja sramota sad ću morati zvati i Matića na večeru da ti to sredi, da se poništi prijava, ja si to ne mogu dopustiti da mi se smiju kako moja žena ne zna što vozi...oh, to samo žensko može....koja sramota.

Policajac Grubišić mi je pomogao da sve stvari potrpam u auto.
Umorna, mokra, užarenih ruku od guranja strganih kolica, nogu koje i nisu bile noge nego kolci, osramoćena primila sam na znanje lekciju....

Papučicu gasa uopće nisam osjetila, cipele su se stisle za dva broja...a što je najgore moj ponos je pretrpio uvrede....a trebalo je i što prije srediti prijavu.
Morala sam što prije nazvati mužića koji je negdje u Londonu.
Sve mi je to prelazilo glavom dok sam jurila tom Vectrom doma.

Kad sam došla kući, obuzme me podmukli bijes pa sam se izderala na Reziku koja je netom skidala zavjese i močila ih...da kojeg klinca baš to sada radi. Ona me je začuđeno gledala i šutila, jer je znala da sada nema nikakvog razgovora.

Skinula sam Božjom milošću cipele sa svojih promrzlih nogu.
Jedva, noge su mi bili kao balvani.
Potrpala sam hranu u frižider...i shvatila da neću imati dovoljno za izvanrednu večeru za načelnikom Matićem koja mi ne gine.

Preskočila sam još uvijek hodajući Paris-Dakar kornjaču, sunula u sebe na eks francuski konjak, skupila hrabrosti i nazvala mužića koji je bio u nekom veselom društvu, da mu kažem za sve te događaje.

E moj Dnevniče...i ovaj dan je završio i moram biti zahvalna za to. Načelnik policije Matić dolazi u četvrtak, a baš sam si taj dan ostavila za odmor....mužić je relativno sve to dobro podnio, usto je rekao da mora obnoviti dozvolu za oružje i da mu Matić za to dobro dođe jer ima neke planove s njime....Reziki sam dale cipele kad su se osušile, nije bilo teorije da ih i dalje nosim.
Moje noge su otečene i sad ih držim u lavoru, glava mi puca, a i prehladila sam se....no sutra moram biti posve fit.....na večeru nam dolazi....ma nije bitno tko.
Ah, Rezika se veselila....jadna, uvijek se snuždi kad se derem na nju. Cipele su njen broj i rekla mi je da joj baš trebaju kad ide u nedelju u crkvu....blažena Rezikina jednostavnost....kad bi barem i ja imala mrvu....... toga.

Nemruth Dagi
07.02.2005., 08:29
Da.....

svakako....

zaista.....
oni dani su strašni.

To znaju svi. I oni koji su zapali u njih i oni sretniji koji gledaju tu tuđu nevolju.

Ispiru ti mozak, jedu ti vlastite živce, piju ti krv na dvostruku slamku.....oni dani, a ti ne možeš ništa.

Takva je priroda stvari, rekoše ti pametniji od tebe.
Ni ne trudi se, protiv toga ne možeš, pomiri u sebi svoja očekivanja i sudari se hrabro kao Don Kihot sa svojim unutrašnjim vjetrenjačama.

Oni koji to govore misle da su u pravu......

Priroda je čudna stvar kad misliš da je poznaješ uvijek te iznenadi još nečime, kad misliš da će te iznenaditi onda te preduhitri i da ti posve staru priču koju više ne očejuješ pa se ne stigneš iznenaditi.
S prirodom nema lako, ona ne traži odgovore kako i zašto.
Malo ti da, malo te pusti da patiš, popusti uzde nevolja koje te muče da udahneš malo zraka, a onda opet stegne.
I dođu ti dani, a ti stojiš na mjestu. Vrte se u tebi oluje u svojem vrtložnom plesu i naslućuju velike nevere.
Pada barometar raspoloženja, osobna meteorologija tvojeg duha pronađe pokazalo na najcrnjem dijelo, tik do kraja.

Kako sačuvati hladnu glavu tih dana....pitaju se mnogi.

Svatko se bori na svoj način. Netko se koristi hranom i sve prebacuje na probavu, netko se lati nekog posla koje inače niti u ludilu ne bi radio, netko letargično razmišlja o posvemašnom stanju svojeg duha i pada u ponore vlastitih depresija, prozac odžačar vaše duše uletava i spašava protok misli.

Ima i onih koji to stanje spašavaju maliganskim stanjima pomoću svih vrsta tekućina i nalik su spužvi stalno željne vlage, neki se grizu iznutra, neki ujedaju sami sebe, neki se započnu prezirati i pronalaze u vlastitom preziru olakšanje, neki se samosažaljevaju do boli, neki su svadljivi i lome se sretniji, zadovoljniji što su pronašli svađu, neki love svoje mušice i na daju svojoj panici da izađe van, na vidjelo....neki poluživi trude se da reagiraju na svijet, neki polumrtvi bježe iz svojeg svijeta van....što se sve ne radi, tih dana.

Ima li lijeka....o, da ima kažu...malo pažnje, malo ljubavi, i puno kemikalija...no to nije rješenje, nema rješenja za te dane.

Ma kako pronači sebe, kako prikazati onaj svoj najbolji dio, svu svoju unutrašnjost, raspetljeti sve niti, svaku nit po nit do same potke, do mekušja...kako izvaditi taj dio i darovati, pokloniti se nesebično drugima....tih dana kako podijeliti i radost i bol i svu onu ljudskost dukoko skrivenu u uredno posloženim ponorima i vrhuncima svojeg raspoloženja...kako opašiti cvijet svojim riječima da se iz njega uzdigne ljepota na nježnim laticama i tankim stapkama, izraziti ljepotu kao i preraditi misao o mrtvom mesu nagriženom truleži...kako ispratiti dan i dočekati noć, kako doživjeti smrt i ponoviti svoje rađanje u sebi, kako pogledati sebi u oči i pronači u njima svoju mjeru stvari...i izraziti se.....drugima, sebi, nama, svima....tih dana.

Onih dana kad te misao ne služi, kad drugog gospodara ima.
Kad je od bitaka umorna tvoja duša koja živi od neprestalnih lutanja, bez mira, kad inspiracija čini tuđu nečiju zeleniju travu.
Kad je jednostavno nema a ti je trebaš...kad ti se pisanje čini kao jalov
posao nasred tunela gdje vlada mrak.....gdje dopire huk čelika lokomotive...kad pero bježi iz ruke, kad se nenačeti papir šepuri svojom bjelinom pred tobom, prazan...kad se neuroza odaziva na tvoje ime....kad ne pišeš danima, kad gomilaš u sebi stvari i pojmove bez reda i smisla, kad u male prostore natrpavaš život koji ne prerađuješ, kad misao šuti.... kad ne stvaraš...... ne pišeš....onih dana....bez da možeš pisati....stvarati i živjeti.

Kad ti bubnja u ušima nakovanj istim metalnim tonom, kad se bartgaš kao divlja životinja uhvačena u klopku, trgaš svoje tkivo da se izvučeš iz nje...kad boli...... o, kako to boli....nenapisane riječi koje ne mogu iz tebe.

Kad ne možeš pisati danima, kao da ne dišeš obuzima te osjećaj da si ponajmanja sitna prašina svijeta, besmislen talog......onih dana kad ne pišeš.

Onih dana.....

Nemruth Dagi
10.02.2005., 08:05
.....................gospodo....prijatelji, cijenjene kolege, dragi susjedi...moji prijatelji, molim malo za tišinu...bit ću kratak samo par riječi........................

.....eto, sedmog ovog mjeseca bio je tužan dan za sve nas koji smo poznavali našeg Stjepana.
Tužni glas se prenio našim kvartom.

Umro je iznenada naš Stip, Stipko kako smo ga zvali.....a iza svega u našim srcima ostade tuga. Izgubili smo jednog dobrog čovjeka, pravog susjeda, odličnog prijatelja, nježnog oca, vjernog supruga, vrijednog radnika....člana i doživotnog predsjednika našeg sportsko-ribolovnog društva UDICA...brata našeg, prvog od nas....brata pa udici...ode naš Stip, ode i ne vraća se više....a još jučer, još jučer nam je eto nesebično kako je samo on znao, pomagao. Od onog časa kad je doselio u našu četvrt iz svojeg rodnog sela....od tog časa naš Stip je bio pravi čovjek, velika duša...i veliko srce.

Svi vi koji ste ga poznavali kao počasnog i doživotnog člana naše UDICE, znate da je on bio ekspert, poznavatelj, stručnjak....privilegiran....sportsko ribolovni sudac koji je znao svoj posao....koji je u namjeri da ne iznevjeri svoj klub našu dragu UDICU, tu i tamo zažmirio, nesebično nagrađivao i kalkulirao bodovima na natjecanju, pratio ispite.

Ma sve bi dao za svoj matični klub, na nas, za sebe ...on je bio neprikosnoveni dio svega...on je pazio da se iskustvo prenese na mlade članove, za one koji su glasali za njega, brinuo se o našoj članarini, najčešće "Kod dva kedera"...on je mislio uvijek tri koraka ispred svih, on je mislio i na sebe.
On je vezama i poznanstvima namakao našem klubu staru napuštenu šodericu, našu Grabu, namako je i riblju mlađ tko zna odakle....i napravio čudo.
Mudro je investirao u Grabu, on je imao vještinu, sposobnost, znanje kako iz obične rupe napraviti posao stoljeća.
On je iz tuđeg ništa napravio čudo, profit za sve, naravno da mu je Bog dao i da je tako napredovao...i mi i on...on je tim sredstvima dovršio svoju kuću u kojoj je za članove našeg rukovodstva kluba uvijek bila otvorena vrata...domaća riječ, hrana i piće....
Njegova topla ljudska riječ rješavala je sve probleme, na svakog je utjecala, sve je provodila, kako je on htio.

E, moj Stip...moj brate po udici....

Nema te više, a tvoja obitelj plače...tuguju, u duši im velika praznina, nema im više hranitelja. Tko će sad voziti tvoj novi automobil na kojeg si bio toliko ponosan, tko će tako dobro gospodariti našim lovištem, tko će kontrolorati izlov i dilati ribu na veliko u restorane......djeca su premala, a supruga pretužna.

Tko dragi moj, tko....?

Ima tu još ženskih srdaca, koja će biti razočarana, ne samo srce tvoje supruge. Ima tu još tužnih srdaca koja su te voljela u praznim poslijepodnevima, kriomice, tiho, po motelima i jeftinim hotelima, onako potajno da ne znaju njihovi ribički muževi.
Mislio si da je za njih to privilegija. I one su tako mislile.

Da, moj Stip sve te žene, ljepotice ispustile su svoju suzu, ma cijeli pehar suza se nakupio. Sve one tuguju.

I mi tugujemo tvoji ribiči, tko će se za nas boriti u savezu, tko će za nas lagati, manipulirati, muljati......prodavati ispite i poklanjati dozvole za usluge, podmičivati nositelje funkcija, davati potajno provizije...sve za svoj, privatizirani klub. Tko će članovima našeg kluba posuđivati novac, uz minimalnu kamatu, ali sa dnevnim obrtajem te kamate.
Tko će nas povezati sa moćnim ogranakom vladajuće političke stranke, pripremati smicalice, dokusuravati se sa političkim neistomišljenicima, destkovati neprijatelje...ma tko bi to sve mogao sam bez politike, bez moći koje ona daje, samo nekima.
A ti si bio među njima.
Tko će vješati tuđi prljav veš, javno na konopac i iz toga kupovati bodove, vladati a sve to pretvoriti sebi u korist i omatati u celofan društvene koristi.

Ma kako ćeš se ti smiriti u vlastitom grobu, kad je eto tvoje carstvo iznenada palo, ti lokalni moćniče...ti kolutičavče, samo zlo od čovjeka, mali napuhani gade..osvetoljubivi kurjače, veliki ljubavniče, zelenašu...kako ti je sada kad si nemoćan, premiran, mrtav u svojoj raki, kad drugi vladaju tvojim klubom?

Kad su tvoje ljubavnice, ostale kod kuće uskraćene za ta vaša popodneva i tvoje ljigavo društvo...kako ti je kad svi znaju da su te našli stvrdnutog tijela.....kad su drugi s podsmjehom gledali tvoj rigor mortis u mizernom prigradskom motelu prljave posteljine po kojoj plaze žohari...gdje zalaze kamionđije u potrazi za ocvalim prodavačicama ljubavi....gdje se sastaju mafijaši, gdje se odigravaju igre izvan zakona....??

Kako ćeš sad ti mali arogantni crve, kad svi znaju, kad cijeli tvoj kvart bruji kako si se predozirao, do infarkta...kad je iza tebe na stoliću u običnoj derutnoj sobi motela, ostala prazna kutija Viagre, kad je osupnuta i šokirana prodavačica svojeg tijela tiho, bez buke izašla iz sobe...i ostavila te u smrtnom hropcu.

Tebe, nekadašnjem važnog čovjeka...dok su bolničari i policajci gledali tvoje ohlađeno tijelo i odmahivali glavom..kad su te stavljali na nosila i odvažali u mrtvačnicu...kad su prebrojavali tablete i u sebi se cerekali......kao, vidi neumjerenu budalu.....ti naš nezaboravni počasni predsjedniče kluba, naše drage UDICE...tuga se naselila u nas, tuga pomiješana sa veseljem.
Odahnuli su mnogi...mnogi te žale. Žalovanje ima samo jednu manu, teško se razlikuje prava žalost od hinjene tuge.

Ti sad bezimeno ploviš u paklenim mutnim vodama, kao grgeč skrivaš se u mulju vlastite savjesti...i čekaš da te netko kao ribu ulovi i izbavi te...ti bijedna dušo...pretvorena u običnu ribu.

Počivaj gdje jesi....ti počasni članu našeg kluba, svi smo ti vječno biti zahvalni što si nam otvorio oči, što si nas naučio, što si nam pokazao, naš dragi Stip, naš počasni predsjedniče...kako se vodi jedan klub.

Sada.....drage kolege i prijatelji braćo po UDICI, nakon svega pređimo na prvu i jedinu točku dnevnog reda naše izborne skupštine......................................... ...............

Nemruth Dagi
15.02.2005., 19:27
Prozvali su nas.
Svatko prisutan prepoznao je svoj broj i odazvao se.
Neodazivanje se sankcionira.

Ja sam ERROR TZ 613........humanoid.

Rekli su da u Vrlim Vremanima koja su daleko iza nas, da su se takve greške u Sustavu dozvoljavale.
Sada više ne.

Zakon i Sustav su se promjenili. Situacije i prilike su se promjenile. Primjerci bilo kakvog svjesnog života, bilo humanoidi ili ne, koji ne zadovolje proglašeni su ERROR-ima Sustava.

To je Univerzalan Zakon.
Humanoidi poput meni najčešće imaju tu grešku, ona je jedna od mnogih i mogućih. Mi smo jednostavno takvi, ...loša roba...servisa nema, garancije nema. Sustav se štiti sam. Pogreške takvog tipa za njega mogu biti kobne.

Sustav je mudar, on misli za sve, i o svima.
Sustav ne griješi, on ispravlja greške na najbolji mogući način za sebe i za one koje griješe. Sustav je pravedan i djelo je sabrane Vječne Mudrosti u realitetu. Sustav je samo dio Univezalnog Zakona koji vrijedi. Pojedinac koji se ne odazove na Univerzalne Zakone koje tvore Sustav kažnjava se bez milosti.

Sustav ne trpi pogreške, on ih eliminira. Tako je programiran.
Kažu oni koji su se potrudili da saznaju nešto o tome da niti sama Priroda nekad nije trpila pogreške. Svi deformirani, nesposobni, oni koji nisu sami mogli funkcionirati na bio koji način....oni su svi umirali. To je bilo pravilo Prirode...to je bilo dio njenog Zakona.

A onda su se u to sve umješali humanoidi.
Prije nego li su uništili Prirodu, dali su šansu svim greškama prirode da žive. To su nazvali humanizmom i bili su ponosni na to svoje dostignuće. Bili je to civilizirano ponašanje.
Praksa je ipak odstupala na više načina.
Humano odstraniti je bilo drugo ime za humano ubijanje zbog moći, novca, zbog religije, i zbog vode i hrane. Zato je Sustav vođen Vječnom Mudrošću odbacio religiju, novac i hranu koja zahtjeva ubijanje.

No sama Priroda je nestala, uništena je bjesomučnim odstranjivanjem, a sa njom je nestala i civilizacija.
Nestali su i nesposobni, deformirani koji su imali nekakve šanse...ostali su samo moćni bez obzira na deformiranost ali samo oni, sposobni.
Njihova moć dozvala je Vječnu Mudrost. Sustav je bio rođen za dobro svih.

Mi se ne sjećamo tog doba.
Mi ga nismo proživjeli.
Mi smo davni potomci tih sposobnih humanoida koji su dobili milost Vječne Mudrosti.

Sustav je sada taj koji je nužan za opće dobro i u korist svih.
Usmjeruje one koje griješe, usmjeruje njihovu djelatnost na druge razine. Pogreške se prvo opominju, a ako opomena ne urodi plodom, oni koji griješe dobivaju naslov ERROR i svoj broj.
Tu se postaje broj bez obzira na zadržanu svijest.

Učestalo ponavljanje grešaka se kažnjava izgonom. Izgon nije trajan. Ako Sustav odluči povlači se kazna, svatko ima šansu za
promjenu, to je Univerzalan Zakon.
Smrt je zabranjena kao kazna. Nema namjerne smrti do normalnog okončanja života. To se strogo poštuje.
To je Zakon Sustava.



Brod za kažnjeničku koloniju odvozi nevoljnike na predviđenu planetu. Svaka greška ima svoju planetu. Rad je najteža i najniža razina, nju najčešće dobivaju humanoidi.
Kažnjenicima se ne brišu dio svijesti koji ih navode na pogreške.
U njihovu svijesti ipak se umeču novi sadržaji.
Sadržaji koji ih navode da griješe ne smiju se brisati, jer kazna ne bi bila funkcionalna, oni ostaju da bi se miješali sa novoumetnutim sadržajima i na taj način natjeralo bi se da kažnjenici sami nadođu zašto su kažnjeni.
To je Univerzalan Zakon.

Pitam se je li moja greška zaista velika, da li zaslužujem takvu kaznu?

Emocije....kao što je ljubav velika je i u mene teška pogreška nazvana ERROR TZ 613....opetovana greška koju Sustav ne trpi. To je nepotreban, arhaičan ostatak funkcioniranja humanoida, to je ometajuća razina koja utječe na svijest, posve nepoželjna reakcija i klica svakog nepoštivanja Sustava.
Kao takva mora biti uništena.
Iskazivanje ljubavi je najveći neprijatelj jer slaže potencionalno opasne sadržaje u našu svijest...ljubav je prejaka emocija.
Postoji samo pažnja i poštovanje koje se može izreći i koje se može drugome dati.......to je dostojna zamjena.
Humaniodi teško brišu iz svoje svijesti te i takve emocije, i naš genetski kod je još jak. Srca još nisu savladala neke nove Zakone.

Nekad davno ljubav je bila dio naših predaka.
Sad ju je Mudrost Sustava svela na najmanju moguću mjeru....Vrla Vremena su odavno nestala.


Brod se otisnuo u beskrajne prostore, natovaren svojim sadržajem. Naši hologrami stoje pohranjeni u arhivi kao spomen na nas same, na nas koji putuju na mjesto svojeg izgona.
Oni druge opominju kako prolaze oni koji se ne znaju boriti sa sobom sa svojim zaostacima iz davne prošlosti.

U nama koji smo izgnani, ostaju mnoga otvorena pitanja.
Tko zna sve odgovore i koji su odgovori istiniti.....to zna samo Univerzalni Zakon Sustava koji je donešen iz nečijeg tumačenja izvora Vječne Mudrosti.

Druid
16.02.2005., 15:54
A gdje nestaše sva ona silina priča i pripovjedaka Nemruthova stratišta (:D) koja nekoć tu bješe?

young
01.03.2005., 18:20
Nisu nestale, Druide. Možda su se malo spustile na ovoj virtualnoj ljestvici, ali nisu nestale, zauvijek su ispisane. Neke od naljepših priča pročitao sam ovdje. Pozdrav Petri.:)

Nemruth Dagi
10.03.2005., 19:31
Vjetar sa sjevera zanašao me na uskom zaleđenom putu.
Pomislim da sam baš namjerno pronašla tako loše vrijeme za posjet, kao za kaznu što dugo nisam zakucala na ta vrata.

Uvijek isto ispričavanje umotano u vječni i poznati "kronični nedostatak vremena" donosi mi sad promrzle kosti i neki zatomljeni nemir.
To je ipak preslabo opravdanje, taj kronični nedostatak vremena.. Nije me dugo bili pred tim poznatim vratima.

Ulazna vrata još su ista, ne pamtim njihov drugačiji izgled.
Na svijetu postoje bezbroj ulaznih vrata. Oni su tihi podsjetnici na vlasnike stanova ili kuća. Ona odaju što iza njih možeš pronači i kazuju, tko i što u njima živi.
Odaju nas same kad ne bi trebalo i pokazuju pravi put do nas, kao izdajice podmuklo nose naša imena i titule na svojem drvenom tijelu.

Njihov sjaj i čistoća, pažljivo utisnuta pločica sa imenom, i odabrana boja govori o sami vlasnicima. Tako izvana uredna ipak skrivaju iza svojih leđa sve tajne.
Boja koja opada u ljuskama i rane od udaraca predmeta koji su prolazili kroz njih otkrivaju namjeru da se ne sakriva nemar pokazan prema običnim stvraima. Vrata skrivaju našu težnju da iza njih budemo sigurni, da se opustimo, da nam lakše prođe još jedan dan, da sakrijemo naša kajanja, da probudimo sitne naše ponose malih pobjeda, da izrazimo krikove bijesa, da si lažemo u lice, da ublažimo nemir svijeta koji korača u nama...... ili namjeru da samo preživimo do ujutro a onda će nekako već biti....da na svoj način mirujemo i da šutimo, da čuvamo snagu za ono što slijedi, da se molimo i da od sebe tražimo nemoguće........
da nam pruže odmak, bar na tren, od sveg drugog osim nas samih.

Zatvaramo ta vrata i ključ vrtimo polukružno u bravi.
Tim zvukom nastaje novi svijet u nama i ostajemo sami.

Vrata govore o nama više nego što mi mislimo, oni su naše lice bez bora, bez smijeha, bez plača, sve ono što ne pokazujemo drugima. Iza njih smo mi-mi, drugačiji, oni pravi, bez krinke, ogoljeni, sami, iza svih drugih skriveni i tako svoji.
Naša ulazna vrata govore o nama mi rijetko mislimo o njima.
Živimo jedni iza drugih, tim prirodnim nizom stalno povezani.


Promrzla kucam i otvaram sama sebi.
Ulazim u taj moj svijet, prepuštam se njemu
Moja ulazna vrata kriju tajnu.......iza njih sam ja.
Dugo me nije bilo, dugo se nisu vrata otvarala,
njihova škripa to otkriva.

"Kronični nedostatak vremena" za druge je opravdanje, a za mene, moja je samoprijevara.
Konačno, sad sam doma. Zatvaram za sobom ulazna vrata.
Kako je lijepo opet biti ovdje u svojoj tišini, sama roniti u svojim dubinama duše, ponirati neometeno u svojem svijetu ili plutati na valovima svojih misli...vaditi ih neoštećene na svjetlo dana i uživati u njihovim oblicima.
Biti u društvu sama sa sobom.....biti iza vrata, iza svega.

Vjetar sa sjevera zanaša prolaznike na cesti, prolaznike koji još nisu došli svojoj kući, na uskom zaleđenom putu.
Na putu prema njima samima, njihovom svijetu iza nekih meni neprepoznatljivih ulaznih vrata.

Nemruth Dagi
21.03.2005., 11:57
Slabašno sunce se smješkalo dok je dječak brzim korakom rano ujutro grabio prašnjavim putem prema tvornici.

Za razliku od svojih vršnjaka bio je sretan. Radio je u tvornici kože, dok su druga djeca sitnim dječim prstićima stvarala šare na poznatim kašmirskim tepisima.


Ne bi se mijenjao za njihov posao...izrada nogometnih lopti nije bio dosadan posao. Dok je pogrbljen na maloj stolici iglom spajao kožnata polja zamišljao je o nogometašima iz dalekog svijeta.
Zamišljao je tvrde udarce njihovih kopački po površini kožnate lopte, odskakanje lopte, dribling, dodavanje suigraču i konačni ishod u mreži.
Zamišljao je igru koju nikad prije nije doživio na stadionu, krcate tribine, buku navijača, zelenu travnatu plohu i loptu koja je baš njegovim malenim rukama izrađena. No onda bi se san rasplinuo, vrijeme je teklo a lopta mora biti gotova..... barem jedna na dan.

Dok ju je predavao dalje u nizu, jer njegovo je samo spajanje djelova, tih 32 kožna polja, razmišljao je kako da se sam dočepa takve lopte.
Tvornica ako se to može nazvati tvornica, sastojala se od hrpe limenih građevina u kojima su radila djeca, u nesnosnim uvjetima uz zujanje starih klimatizacijskih ventilatora kao dekoraciju, uz vječno prisutnim zadahom netom štavljene kože i strogom kontrolom.

Jedna lopta na dan, tako su mu rekli, jedna lopta na dan to je njegova norma.
Inače nema rupija.
Bez rupija nema hrane.
Bez rupija se ovdje devetogodišnjak ne može pojaviti u svojoj kući.


Lopta je okrugla, on to dobro zna jer u njegovim rukama nastaje, njegove je ruke stvaraju, a tako je okrugla da mu migolji.
Majka mu je napravila krpenjaču ali ona ne skače kao prava, ne odbija se, njeno tijelo je meko, premeko, preslabo da ga odnese u neograničenu dječu maštu....njemu treba prava nogometna kožna lopta.

Znao je da je lopta okrugla, no kad tad će je napraviti od ukradenih kožnatih polja, a onda će je sa ostalim dječacima potjerati po prašnjavim igralištem prepuno rupa.

Živio je za taj dan.....kad će njegove bose noge dodirnuti čarobnu kožu i osjetiti taj osjećaj u nogama dok ispucava nadutu okruglo tijelo.

Kad tad.....imati će tu loptu, jer lopta je okrugla i u mašti postati će ravan i slavnom Beckhamu, osjetiti će prepun stadion pod svojim nogama, čuti graju navijača s tribina kako skandiraju njegovo ime.

Kad tad, jer lopta je okrugla.
Mislio je o tome na taj način, sretan što jer nije radio tepihe kao druga djeca, dok su njegovi vješti prsti spajali iglom crna i bijela polja u okrugli niz.

Kad tad, mislio je, jer lopta je okrugla.

Nemruth Dagi
26.03.2005., 19:41
Da, da, već znam, što će te reči???

Kakav zajec, kakav zeko, kakva zečina...može nekog ideološki skršiti? Obični zec, simbol Uskrsa ne može nikome naškoditi.
Može jedino loše napravljen u loncu "zaleći" na želudac.

E pa može. Da znate i je, barem mene.
Pogotovo što se radi o događaju od pred dovoljno godina, kad sam bila mlađahna, zapravo još dijete i naivna kao to djeca znaju biti.

Jadnu djecu svi varaju, i osim što će ih život prevariti stotinama puta to zdušno rade i roditelji.
A kažu da je to sve za njihovo dobro.
Pogotovo oni, oni su stručnjaci za to. Tako se pretvaraju u Djede Mrazove, Sv. Nikole, u Krampuse, u male Isuseke za Božić i u Uskršnje zeke. A što radi dječji mozak u tom slučaju kad mu isperu vijuge, nego da stvarno pomisli da sva silina tih likova postoji i da im donaša darove.

Pred Uskrs sve je nekako užurbano, ali sve se odtrpi jer dolazi Uskršnji zeko sa svojom košaricim. Mada su božićni darovi obilniji, meni su uvijek bili draži uskršnji.

I tako ja, naivno ali već duboko indoktrinirano dijete u velikog poštovaoca Uskršnjeg zeke, jednog jutra prije dovoljno godina da vam ne priznam dobrovoljno koliko, odlučim da se ranije probudim i iskradem u vrt.
Zanimalo me kako izgleda taj Uskršnji zeko, meni toliko drag.

Šmugnem iz kuće i začas, evo me u vrtu. Skakućem po tek procvalom cvijeću i pogledom tražim. No košarice nema. Nema niti zeca. Proradi dječji inat pa se sakrijem duboko u tamniji kut vrta i vrebam na zeca, koji mi je obećao košaricu.

Mora doći, mislim si ja, pa danas je Uskrs.
Još nijednom nije fulao, košarica je uvijek u vrtu na sam dan Uskrsa.

Možda je još u crkvi, a možda u dučanu, možda je zakasnio na vlak, možda su ga mrknuli lovci, možda ga je susjedov Reks...možda, možda...ali zeca nema.

A onda proradi crv sumnje u mene, pa nastupi ideološki prevrat.
Možda je zec, laž, čista laž, da me drže u pokornosti (tek kasnije sam saznala da je religija opijum za narod i što je to diktatura proletarijata, samoupravni socijalizam i sve to.....) ako budeš dobra, ako ovo, ako ono, onda će ti zeko donjeti.....

I ja postanem ogorčeni revolucionar u tom času, probudi se u meni neka crvena nit i ja krenem njenim tijekom.
Ulazna vrata kuće se odjednom bez najave otvore i ja ugledam skrivena ali revolucionarno raspoložena, moju mamu kako snena izlazi noseći košaricu u ruci.

Oh, sori stara moja, prekasno, ja odoh u revoluciju, ona me pokupila ogorčenu i ideološki spremnu na promjene u najdubljem dijelu našeg vrta; zbog lažiranog zeca.
Tamo se rodila ideja da se jednom raskrsti sa starim idejama, jer darove donose roditelji a sve ostalo je potkupljivanje, zamagljivanje, manipulacija i sve što ide s time, da se mala i neiskusna stvorenja zadrži u neznanju i pokornosti kao narodne mase i poštena inteligencija.

A znači ti si zeko, razočarano ali s velikom količinom revolucionarnog inata sam zaključila.
Zeko je postao drugarica, drugarica Zeko je moja mama, a Uskršnji zec je samo priča za naivnu djecu.

Od tog časa, moja krv postala je crvenija i žešća, revolucija se pokrenula. Naravno da su u domu gdje vlada klasni neprijatelj ne smije glasno o tome razmišljati, već sam odmah prešla u ilegalu neotkrivajući moj Kopernikanski obrat.

I sve bi bilo dobro, jer bila sam drugačija od svih i uživala u svojoj tajni...dok nisam malo odrasla. Onda sam shvatila sve, i tu drugo stranu medalje.
Sve te priče o revoluciji, traženju crvene niti, promjeni i velikoj istini..... bila je to velika farsa. Dobro smišljena i ispričana, kao i priča o Uskršnjem zecu koji nosi dobroj djeci košaricu.


Tako je meni pomogao Uskršnji zec, naučio me da se čuda događaju ali da čuda i nisu samo obična čuda, već da iza njih postoji barem jedno dobro smišljeno ideološko čudo koje vreba naivne. Naravcno, za "njihovo dobro".
Sve one vrijednosti koje su mi usađivali roditelji jednostavno se samo skršilo zbog jednog običnog zeca.


Danas se pitam gdje je istina...leži li zamagljena u onim slatkim trenucima iščekivanja Uskršnjeg zeca ili negdje u dimu ideoloških barikada revolucije, ili u začetku neke nove kontrarevolucije ili tko zna gdje...ne znam.

No iskustvo mi govori, umotano u šarene laže bivše obožavateljice Uskršnjeg zeke i mračne revolucionarke da postoji velika šansa, da ću veliku istinu kad je ugledam, moći i prepoznati.
I zadržati u sebi kao neko moje blago, bez da s time indoktriniram sve oko sebe.

Nemruth Dagi
05.05.2005., 20:15
Koja fosilizirana riječ....ljubav. Prastara kao drevni ostatak davnog svijeta.

Ljubav.....ma što je ljubav?


Sjena zlatne krletke moga ljudskog srca...šum zbijen u svim mojim osjetilima...prenesen u valovima uzbuđenja...?

Ne, nikako, mora da je to nešto više.....pomislim i bacim kamenčić u vodu...jer zašto ljubav traje?

Ne traje toliko niti obična sjena, jer brzo je osvjetli kretanje sunca, niti šum kretanja oblačka nema toliko trajanje. Niti valovi ne traju stalno...eto i moj kamenčić je u vodu pao.
Njegov se val nije održao.

To mora da je nešto više. To je stalni dotok. Lagani dodir svjetla i pristup da se u svemu živome pronađe građa...materijal u istini da nas tvori ljubav.
U svemu, iz svega, prema svima, sveprisutna i vidljiva.....ostaje samo ljubav.

Ali samo za neke od nas, vjerodostojne u naporu, koji imaju taj dar prepoznavanja nestalnosti zemaljskog zlata, varljivosti šumova zbilje i neprevidljivosti valova života.

Malo zrno ljubavi posijano je svuda........i u mojim pisanim redovima, između riječi sabijeno, ugurano.
Vidljivo ne samo za mene..... za nas sve istom mjerom izmjerene ......kao i za tebe koji sad ovo čitaš.

Oni kojima je dano da znaju, koliko se toga skriva iza te riječi, tog starog ostatka nekadašnjeg svijeta okamenjeno u fosilu, prepoznati će značenje što za nas ima ljubav.

Značenje okamenjeno u njenom trajanju.....

Nemruth Dagi
19.05.2005., 21:25
Mačka je frknula i preplašeno doskočila na oronuli zidić.
Okrene svoju glavu i pogled usmjeri na uljeze.

Dolje, između napuštenog automobila i prolaza između šupa mijaukao je gladno mače. Iz udubine u uskom prolazu migoljilo je
tražeći toplinu svoje majke.

- Vidi...- progovori dječak drugome i usmjeri svoju ruku prema udubini pa odmah nadoda - .....tamo je -
Drugi dječak držao je štap u ruci pokušavajući lupiti s njime mačku na zidiću, no domet njegovog štapa je bio prekratak.

- Pusti, uhvatimo malog - progovori njegov prijatelji plave kose.
Dječja ruka posegne u pukotinu i izvuče šareno slijepo mače.

Njegova ustrašena majka nemoćno je dalje promatrala kako se ta dvojica ustremnjuju na njeno piskutavo mače.

- Idemo..na igralište, sad tamo nema nikoga - izgovori dječak držeći mače na svojem dlanu.


Plavi dječak zalupi vratima stana i baci školsku torbu u kut hodnika. Umorno dogega do kuhinje i otvori frižider.
Proći će sati dok se netko od njegovih ne pojavi.
Pogledom prekontrolira sadržaj frižidera.

Nije osjetio glad, samo je želio isprati usta nekim okusom. Dohvati kolu i potegne iz boce.
U frižideru ionako nije bilo ničeg konkretnog ...tata je opet na putu a sestra na dijeti. Novac za hranu koji im je ostavio otac su ionako potrošili prvi dan.

Sad, kad više nema mame....frižider je prazan, iz njega samo se širi hladnoća i miris ostataka razne neupotrebljive hrane. Još jednom dobro potegne iz plastične boce, a mjehurići iz tekućine ožežu mu grlo.

Pogled mu padne na nove bijele tenisice. Vidljiva mrlja zaustavila se između gume i kože, u procjepu stvarajući tanku crvenu crtu na novim snježno bijelim tenisicama.

- Sranje...nove tenisice i ta mrlja od...krvi..mama bi to znala očistiti -

Sjedne bezvoljno na kuhinjski stolac no mrlja mu se odmah pojavi pred očima.
Njegova mama, ma što bi mu rekla na umazane nove tenisice, pomisli u sebi.
No, nje više nema, nema i tako se moraju ponašati jer nje, njihove majke n e m a.

Ona je otišla a mi idemo dalje, rekao im je tata. I njemu i starijoj sestri. Prošlo je godinu dana...od toga, sjeća se ljudi okupljenih oko njenog slomljenog tijela na betonu ispred zgrade. Vraćao se kući........iz škole. Mama mu još nedostaje....mama je toliko toga znala....ali on to nije primjećivao. Sad kad je nema to vidi.


Mrlja....sjeti se mačeta.
Direktno postavljeno na beton par metara ispred gola. Dobro centrirani šut, njegovo malo tijelo odnjelo je ravno između dvije stative.
Njegovom desnom nogom, u njegovim novim tenisicama malo mače je odbačeno živo i ušlo u prostor gola.

GOOOOOOOOL

- Ti si lud, mislio sam da to nečeš napraviti...totalno lud...- šokiran je izgovorio njegov prijatelj. Odmaknuo je s gađenjem pogled od gola.

Malo mrtvo tijelo životinje rasprostrlo se svojim mekim kostima i zatvorenim očima na tvrdo tlo betona. Glava je nemoćno pala dok je iz njuške poteklo par kapljica krvi.

Sjeti se scene kad se vraćao kući tog popodneva. I okupljenih ljudi oko njenog tijela. Plavi dječak ispuni oči suzama i zarida glasno. Pomisli kako joj nije oprostio da je skočila, da ga je napustila a znala je da je treba.....sada mu tako nedostaje, tako je treba.....tako je gladan njene hrane, i...... kako će sam očistiti mrlju na novim tenisicama.....


Daleko od njega mačka je u udubini prala svoja dva mačića. Sigurna od uljeza zadovoljno ih je lizala dok su se oni siti ispružili pored nje.
Nedaleko odatle odbačeno tijelo malog mačeta na dječjem igralištu, stopilo se s tlom u mraku, navještajući sutrašnju gozbu mravima i muhama.

Nemruth Dagi
09.06.2005., 07:51
U odrazu ogledala zlatila se teška ogrlica na ženskom vratu.
Marina se još više isprsi i zadovoljno promotri svoj lik.

U ogledalu je odmah prikazao šezdesetak kila dobro raspoređene mase ženskog tijela savršenih oblina.
Sve je na svojem mjestu. I njena nova zlatna ogrlica oko njenog vrata.
Najnovija u kolekciji.

Koja žena ne bi bila sretna???

Dobar suprug, dobar otac, dobar radnik i rukovoditelj....ali puno obveza. Sastanci, putovanja, kongresi u zemlji i inozemstvu, prekovremeni, rad vikendom i praznicima, hitno...žurno, neogodivo...i tako malo vremena za obitelj.
No, zna on dodirnuti žensko srce. Zna i sa čime. Stručnjak je na tom području. Poznaju ga već zlatari, on poznaje njih.
Poznaje i materiju koju kupuje...Cartier, Gautier......


Koji galantan čovjek, pričaju drugi o njemu. Uvijek nasmijan i susretljiv. A tek pažljiv......svaku prigodu uveliča zlatni sjaj nakita i naseli se trajno u zbirci, povećavajući tako ukupnu vrijednost obiteljskog zlata.

- Sitnica....- odmahuje on Marini- .......ti si meni više od zlata, zlato moje -

Ovjenčana tek pokojom sitnom borom na svojem licu Marina se pogledava u ogledalu, namještavajući se kadru kao foto-model iz svih kuteva.

Teška ogrlica stapa se svojim žutim metalnim sjajem na dugačkom profinjenom ženskom vratu.
Izgleda kao da je rađena po njenoj mjeri.

- Kako samo zna...pogoditi....u moju srž...? - pita se Marina, diveći
se ukusu svojeg supruga.

No, onda se naglo ozlovolji i odmakne bijesno od ogledala.
Zasmeta joj vlastiti odraz zlata na vratu. Skine ogrlicu i baci je na površinu ispred sebe. Sitne bore lica povećaju se zbog njenog naglog nezadovoljstva.
Zažmiri i odmakne se od ogledala.

Otvori kutiju s nakitom, koju je izvukla iz kućnog sefa.
Iz nje zabljesne plameno žuti metal, rasipa se sjaj dijamanata....nemarno stavi novu ogrlicu u njenu kutiju i gurne je među ostali nakit. Odmah primjeti da zbog veličine novog dara, veliku kutiju za nakit ne može zatvoriti.

Izvadi sadržaj kutije za nakit i započne nevoljko slagati. I u sebi istodobno počne slagati veliku slagalicu.

...mala oglica dar za prvu godišnjicu braka, dijamantni prsten, skoro tri karata za rođenje sina, broš od rubina iz...dvoredna ogrlica od bijelog zlata iz Brazila, trostruki dijamtni prsten iz Elata, dijamatne naušnice iz Cape Towna, najskuplji biseri iz Tihog oceana.....zlato.....unikatna jantarna ogrlica..... drago kamenje....dijamanti....pločice....prestenje, naušnice, narukvice, ogrlice, broševi.....sve uspomene i prigode...............

Kupovina u mjestima njegovih odrađenih kongresa, nadomjestak umjesto njega i darovi za nju.

"Dijamanti su najbolji djevojčini prijatelji............", melodija je prisjeti na stari film.

Što je više zlata to je manje ljubavi. U prvim godinama bilo malo zlata i više vremena, a sad je pregršt zlata bez dragocijenog vremena posvećeno njoj i obitelji.

Ruka joj se zaustavi na stari bakin prsten.
Dar je to od djeda za godišnjicu braka, tkozna koju.....upisan je i datum i godina....1943.....

- To je jedino zlato što imam od njega - bakine su riječi koje su joj se usjekle u sjećanje, kad je ugledala suze u njezinom tužnim staračkim očima.
- Više mi niti ne treba......vrijeme koje smo proveli zajedno vrijedi više od suhog zlata -

Kako je to jednostavno pomisli Marina.
Prava slika stanja krije se u malim stvarima, kao u skrivenoj darovateljevoj namjeri, nevidljivoj golim okom........zaustavlja kao dah svoj prvobitni smisao i tek nakon dugo vremena govori poruku koju je darovatelj onda izrekao šuteći u času svojeg darivanja. Zlatni dar je spojen s vremenom, sa zajedničkim uspomenama, kao podjsetnik na ono što ljudi prolaze zajedno.

A njena zbirka je iskupljenje pretočeno u materiji kao otkupljenje za ono što se nije napravilo a moglo se ili se nije željelo.

Iskupljenje za sve ono vrijeme što nije bio kod kuće, za sve večeri koje je provela sama sa djecom, za sate iščekivanja, za sve vikende bez njega, za sve blagdane s kojih se javljao mobitelom, za sve nepospavane noći, za sve pokvarene, promjenjene dogovore u zadnji čas, za sva obećanja da će doći kući na vrijeme.....
....jer što je to, što se pokriva težinom zlata, bljeskom dijamanata, vrijednošću novca?

Ta težina je ne može zaštititi, može je utješiti, utjehom zlatnog sjaja, bljesak je može ushititi, no dah ushita kratko traje.

I dok sjedi u svojem zlatnom okviru, okružena samoćom, vezana zlatnim nitima svojeg braka...promatra Marina svoj lik načet borama u ogledalu.
Postavlja si jedno te isto pitanje, dan za danom.

Što biva dalje s nama, dušama iz zlatnih okvira, optočenih zlatom tamnog sjaja???

Odgovora ne nalazi.

Samo je zbirka njenog obiteljskog blaga nakon svakog važnijeg simpozija vrednija.

Nemruth Dagi
23.06.2005., 14:25
U JEDNOM CRVENOM STAROM AUTU, NEGDJE U NEKOM VELIKOM GRADU, ISPRED NEKOG OBIČNOG SEMAFORA............

Mladić povuče dim cigarete u sebe, ubaci mjenjač u prvu brzinu.
Automobil zakašljuca i krene.


- Imamo vremena do jedanaest.....ha što kažeš.....prazna gajba samo za nas....do jedanaest....to se zove frend.
Noćas nema smucanja po parkiralištima, nema nažuljanih nogu, ruku, leđa, povijenih kostiju...nema straha da nas netko ne gleda...stara moja, gajba samo za nas....mekani krevet, topla kućna atmosfera...idealno za naš "ulazak" u svijet ozbiljnih veza.........jeeeesssssss


Djevojka do njega se nasmiješi i stiša radio.

- Jesi li uzeo........???

- Da, uzeo...pogledaj u džep od jakne...ima ih svih boja...možeš birati cijelu skalu.

- Znaš, mislila sam da uzmem ipak tablete.....

- Ma daj, ionako to ne radimo stalno. Kad se odselimo od staraca i pronađemo svoj stan...onda to ima smisla. Za sada će biti dobri i ovi gumeni dečki u boji.......opusti se i prepusti sve meni.


VISOKO GORE, NEGDJE U NEKOM FLUIDU......

- Kad i kuda ideš?

- Pratim razvoj događaja.

- Znači već imaš neki uvid?

- Imam više opcija...eto ovi...dragi su i simpatični. Umjetnici... pred njima je uspješna karijera i skladna veza. No možda tu ne bih dobio ono što mi je potrebno. Trebam nešto žešće....prošli put je bilo prelagano.

- To je barem lako, žešćih ima više...eto ovo je pravi izazov.
Velika mogućnost rasta.
Agresivni alkoholičar i depresivna žena, dvoje sado-mazohista u posvemašnjoj bijedi, uobičajeni žestoki par. To će trajati cijelu vječnost, vrtiti će se stalno u krug....a i tebe će uvuči u svoj vrtlog.

- Ne, mislim da je odluka pala na ove. Što misliš...vidi njega..pravi gradski deran, mlad i zelen, a tek ona, razmažena mala damica....ja ću za njih biti pravi izazov.
Tako mladi i na život nespremni. No ubrzo će se učiti odgovornosti...a ja ću se učiti zajedno s njima. To je za mene dobar "ULAZAK". Možda je stereotipno, ali situacija obećava. To je ono što mi treba. Samo treba tehničke stvari srediti to ionako ide brzo, i pričekati njihovu odluku i ...idem.
Smiješi mi se prilika koju ne treba propustiti.

- Naravno, iz toga se štošta može naučiti...drž se, vidimo se.....


U TUĐOJ GAJBI, NA MEKANOJ POSTELJI..........

- Ne brini...ništa neće biti, draga moja..
I drugima se to događa...brzina.....previše strasti i bum......pri velikoj brzini puca guma i na najboljem vozaču ha.....
No, kad si nađemo stan, onda ćemo drugačije, ozbiljnije.
Uzeti ćeš tablete.
Smiri se.....dođi meni. Iskoristimo priliku i zabavimo se još jednom do jedanaest.


NEGDJE VISOKO GORE U FLUIDNOJ ČEKAONICI U REDU ZA "ULAZAK".........

- Ideš i ti?

- Da, odlučili su, znaš onaj mladi, zeleni par. Bilo ih je teško gledati kako se dvoume...njih dvoje još su uvijek zaprepašteni svojom situacijom. Ali je odluka pala...roditi će...MENE.
A ti , jesi li što našao povoljno za sebe?

- Jesam...znaš onaj par agresivni alkoholičar i nju, depresivku, idem njima...moram im pomoći.

- Idem...zovu me, moj je red...sretnnnnnnnnnnnooooooooooooo



Duša se pripremnjena za "ULAZAK" velikom brzinom spusti u tijelo trudne djevojke.
U tom času mladić poljubi i čvrsto zagrli svoju djevojku u starom crvenom automobilu na parkiralištu.

Za to vrijeme, negdje u nekome velikog gradu, na drugom kraju svijeta, jedna druga duša nježno se ULASKOM ugnjezdi u ženu tužnog pogleda, dok je njen muž na dvorištu ritualno ispijao svoju redovnu tekuću porciju hrane.

Nemruth Dagi
06.07.2005., 07:53
Ima ljudi koji imaju nevidljiv "rep".

"Rep" im služi da iza njih ostavlja "otvorena" vrata i kad su vrata zatvorena.
Služi kao podsjetnik da su nepoželjni i da im je otvoren prostor za izlaženje. Za njih je ulazak brza dvosmjerna cesta bez ograničenja brzine, da bi što prije izašli.

Neda je jedna od njih.

Vječno klepeta, a jezik joj ko britka britva. Sve reže ispred sebe, tiho i naširoko kao John Deer kombajn tijekom ljeta.
Nadarena je i dovoljnom dozom ironije koju dijeli pobožnim licem biskupa u nedeljnom blagoslovu.

Za sebe, Neda je uvijek u pravu. Uvijek je u smjerena u pravcu svoje istine kao suncokret okrenut suncu.
Ostalo Nedu ne zanima.

Neda je iskusna knjigovodstvena lisica, pravi računovodstveni stroj koji u sebe trpa brojeve i izbacuje točne rezulate, sa mogućnošću predviđanja rezultata poslovanja.

Svi u firmi se boje njenog znanja.
Boje se i toga, što se ona ne boji direktora i klike nižih šefova.
Niti mreže špija i potkazivača.
Ona je kontrolor misli i borjeva u sjeni dobrostojećeg poduzeća.

Zna Neda dobro svoj posao, dugo se bavi brojevima. Za njih kaže da su kao i ljudi...nestabilni i prevrtljivi u svim operacijama, ali uvijek u okviru previdljivih rezultata......

I za nulu, ona kaže da je NEŠTO, samo što to nešto nema izraženu vrijednost. Baš kao i neki ljudi s kojima se susreće u životu. I oni su za nju ništa izraženo kao nešto.

Njeno osobno pravo koje si je samo podarila je pravo na aroganciju koju daje njezno znanje i iskustvo na poslu. Tu aroganciju svakodnevno testira po firmi.

Strah od nje u djelatnica njenog odjela odvodi do preziranja lika i djela Nede. To je pokazatelj njihove nemoći, nemoći da joj se suprotstave. Nemoć kakva god bila izaziva mržnju.
Nedu nitko ne voli.

Ponekad kad izlazi van iz sobe gdje je upravo ostavila veliku dozu svoje oholosti, koja još dugo lebdi u zraku i taloži se na mala ega ljudi kao prašina, Neda ima osjećaj da uz škripu vrata čuje riječi.

Ubijte Nedu....ubijte Nedu......

No, ona misli....ipak nije sigurna a možda joj se samo tako čini.
Tako si je to sama protumačila.

Kod kuće Neda vodi glavnu riječ.
Ukućani su brojevi koja ona slaže u obične i složene operacije, tako izvlači iz njih očekivani maksimum. Ona lako s njima barata.
Ipak joj se čini da mimika njihovih lica odražava neke neizgovorene riječi....no strah je glavna prepreka da se to ne izgovori. Može si to tumačiti kao kratku rečenicu......

Ubijte Nedu...ubijte Nedu.......

Opet nije uvjerena, možda joj se to samo pričinjava ili.....ne.

Nema Neda prijateljica.
Zadnji njihov susret završio je pogubno za njihovo prijateljstvo.
Nakon što su se u svađi rastali, Neda si je protumačila njihovu međusobnu gestu. Prevela je to na svoju jednadžbu. A ona se tako dobro nosi sa jednadžbama i sa više nepoznanica.
Opet joj se učinilo da su to iste riječi.

Ubijte Nedu....ubijte Nedu......

Svojim čvrastim i dostajanstvenim koracima, Neda kruži jednom tjedno supermarketom. Ne računa stara zbrajača mašina na neravnine i na upozorenja koja vise na zidovima i govore o opasnostima koje vrebaju kupce.

Pada.

Dok je padala Nedi se učinilo da je netko rukom požurio njeno tijelo u putanji pada.
Hitna je grabila ulicam grada, dok je Neda u bolovima čula glas.

Ubijte Nedu, ubijte Nedu......

Oporavak takve traume traje dulje vrijeme. Neda se brusila na svakog u bolesničkoj sobi. Kad je konačno stala na štake, izlazeći lagano na redovne vježbe uz pomoć bolničke sestre, pričinilo joj se da čuje kako glasovi u sobi tiho mrmljaju.

Ubijte Nedu, ubijte Nedu......

Sad leži na kućnoj njezi, kao kraljica na tronu svojeg kauča i dirigira sve operacije potrebne za održanje jednog obiteljskog doma.
Vadi i arhivira, požuruje svoje brojeve, igra se s njihovim vrijednostima. U njenim rukama ljudi su brojevi koja ona razmješta po svojoj volji.
Bolesnički arogantno, kako to Neda samo zna.


- Gdje si do sada....???- Ori Nedin glas po stanu.

- PA.........- Odgovorom se nastojim iskupiti.

DA, MAMA...HOĆU MAMA....IDEM MAMA...NARAVNO MAMA....


Izlazim iz sobe svoje mame, dok me ona strogim pogledom prati. Glas u meni ponavlja jednu te istu mantru....Nedinu mantru koja za sada ne još ne djeluje.


UBIJMO NEDU, UBIJMO NEDU, UBIJMO........

Nemruth Dagi
21.07.2005., 07:14
Dječak Mikao smrknutog lica promatrao je smrt kućnog ljubimca. Nešto se u ljubimcu zatreslo i onda je sve stalo.
To je dakle smrt, mislio je on.
Tuga je pohodila dječakovo srce. Kao i lani kad mu je umro djed.
Morati će tražiti novac od oca, za ljubimca. Sam nema dovoljno.
Svaka smrt teško pogađa one koje ostaju. Tko zna kakve misli imaju oni koji odlaze, pitao se dječak dok je kupovao neophodni dio za kućnog ljubimca. U sobi ispunjenoj uspomenama na život pokojnog djeda, dječak je ponovo listao svijet uokviren svjetlom kompjuterskog ekrana oživjelog kućnog ljubimca.
Duh djeda nijemo je svjedočio neobično prijateljstvo između dječaka i njegovog stroja.

Wall
21.07.2005., 10:11
Nemruth Dagi kaže:
........Duša se pripremnjena za "ULAZAK" velikom brzinom spusti u tijelo trudne djevojke......U tom času mladić poljubi i čvrsto zagrli svoju djevojku u starom crvenom automobilu na parkiralištu [/B]

čuj, Imhotepova savjetnice, sad sam malo zbunjen: zar se stvarno može zatrudnit od poljupca?Zar Život zaista nastaje ljubljenjem?:eek: :eek: :eek: onda sam ja možda nebrojeno puta otac:o :D dobra pričica! sjetila me one serije o 'grim reaperima', koscima Smrti- samo u kontra smjeru!:top:

Self-portrait
04.08.2005., 01:22
Nemruth Dagi ; F A N T A S T I C N O PISES !:top: :top: :top:

Nemruth Dagi
04.08.2005., 09:03
Izvan dosega granja stare smokve, u blizini morske obale, sunce je nemilosrdno puštalo svoje zrake.
Dan je bio na svojem vrhuncu.

Njegovo se oko samo na tren zatvorilo. Kapljica znoja sa čela probila je teški, masivni štit obrve i jurnula na njegovo oko.
Nije se pomakao. Samo je zatvorio i ponovo otvorio napadnuto oko, ispirajući tako bolan sraz znoja.

Sjedio je prekriženih nogu, gol do pasa i gledao nepokretno u jednu točku. Kupao se u vlastitom znoju.
Danima je to trajalo.

Zanemario je potrebe svojeg tijela.
Njegov um je zapovijedio tijelu odricanje od svake udobnosti.
Jedino što je bilo nužno bila je voda i pokoji kreker.

Čekao je na to, na taj znak. Strpljivo.
Znao je da znak mora prepoznati u sebi.
Disao je usporeno, sporo, iz dubine svojeg trbuha. Tijelo mu je bilo još neposlušno. Morao ga je posve umu podrediti. Težio je mirnoći u svojoj nekretnji i usmjerio se na svoju unutrašnjost.
Prvo je smanjio nepotrebno micanje. Samo je pokret jedne ruke bio dovoljan za prinašanje boce vode ustima.

Trebalo je nadljudske snage da ne pomakne tijelo. U sebi je morao suzbiti taj osjećaj nemira i pokretanja. Ritam udisaja i izdisaja stopio je sa udarcima razbijanja morskih valova o stijenje. "Kretnje" tijela je sveo na ujednačene pokrete disanja.

Njegov namjerno izazvani stupor i ostaci kamenog zida, prošarani niskim grmljem nisu odavali ničiju prisutnost u sjeni stare smokve.

Ispočetka je teško disciplinirao svoje tijelo. Kad ga je konačno ukrotio sa velikom mukom, trebalo je smiriti um.
Bio je to još teži zadatak. Ipak je imao dovoljno vremena da se tome posve posveti. I kad bi netom ispražnjeni um ponovo punio mislima spoznaje o tome da mu je um prazan, vidio je da je ponovo na početku, ponovo ga je punio.
Morao je ne misliti o svojem umu.

U početku činilo mu se to kao nemoguća misija.

Kako se prazni ljudski um?

Tražio je "čep" čije pomicanje bi dovelo da se njegova posuda što stvara misli isprazni, i da se više ne puni.

Došao je do rješenja.
Rješenje je bilo u njegovom umu.

Treba nagovoriti um da se prazni a da se ne puni novim mislima treba zaustaviti misao zamrznuti je u trenutku i ne dozvolit da se razvija. No to su dvije povezane posude, čiju se vezu mora prekinuti.

Slamanje tijela činilo mu se beznačajno prema slamanju uma.

Pokušao je svoju glavu zamišljati odovojenu od tijela.
"Ostavio" ju je u svojem ormaru zajedno sa odijelima i kravatama koje tako rijetko nosi, uguranu između uredno posloženim majicama.
Tako obezglavljen imao je tijelo, a zapravo ga nije imao jer je zatomio svaki vanjski podražaj na njega. Imao je i um ali ga je zavarao i odvojio se od njega.

Želio je biti posve sam.

Svaki put kad bi mislio, prisjetio se svoje glave u ormaru. Misao bi stala i zaustavila se na svojoj polici. Vrijeme je praznilo um a nedostatak glave nije ga punio.

Prijevara je uspjela. Um je dobio svoju novu stvarnost u dubini jednog ormara. Njegova ispraznost blagotvorno je djelovala.

Ljubav mu je bila srcem ispružena kao na dlanu. Mogao ju je dotaći, okrenuti se oko nje, mogao je projuriti kroz nju, utopiti se u njoj, stopiti s njom.....

....a sve to bez tijela i bez vječno verglajućeg uma.

Doživio je prosvljetljenje otvorenih očiju, posve miran u sjeni stare smokve, stapanjem sa samim sobom...ponovo i nanovo, još jednom.

U jednom trenutku njegove otvorene oči nešto su ugledale.
Podražilo ih je kretanje iz smjera vidnog polja.

Odmah je osjetio umor tijela, glad i žeđ...pospanost...osjetio je
ljepljivost vlastitog znoja...vrućinu, um se vratio iz ormara i odmah nasadio na svoje mjesto. Počeo je procesirati misli....srce mu se naglo odvojilo od umirujućeg toka.
Osjetio je to odvajanje kao bol duboko zakopanu u sebi.

Paparazzo je odmah dohvatio svoju kameru i usmjerio u objekt koji je danima iščekivao. Ispred njegovog objektiva željeni objekt se pomicao.
Tiho škljocanje kamere nije poremetilo zrikavce i huk valova mora.
Kamera je dokumentirala svojim okom pokrete mete.
Sredovječni proćelav političar kretao se obalom u pratnji mlađe dame.

Paparazzo je svakim okidanjem aparata bio sve zadovoljniji. Uhvaćena meta objektivom nije ništa slutila.
Do sutrašnjeg izdanja poznatog tjednika, niti neće.

Dok mu je tijelo odavalo znakove kroničnog umora, čovjek iz sjene stare smokve sakupljao je ono malo stvari što je imao.
Požurio se prema svojem autu i osjetio je nevjerovatno olakšanje.
Dani prosvjetljenja bili su iza njega.......u mislima
smješilo mu se poznato lice iz javnosti na budućoj naslovnoj strani domaćeg tjednika.

Ispod granja stare smokve ostala je samo njena sjena........

Self-portrait
10.08.2005., 19:52
"Zatvaramo ta vrata i ključ vrtimo polukružno u bravi.
Tim zvukom nastaje novi svijet u nama i ostajemo sami. "
.................................................. .......................................

Ovaj citat (iz tvoje izvrsne price VRATA) izdvajam da bi lakse opisala moj dozivljaj tvog pisanja :
Svidja mi se ; sto je ocito ; da kad pises ; pises "u svom prostoru "(iako ; i za druge ) ; da zatvoris (i zakljucas ) vrata svim utjecajima i kalkulacijama . Ne razmisljas o popularnim piscima ; podilazenju bilo kojem profilu publike ili bilo kakvom trendu .
Velika vecina se naprosto podastre "vjetru koji trenutno puse " ili onom koji ih moze "najdalje odvesti " .
Mozda se cini paradoksalno ; ali mislim da je upravo podilazenje istoznacno s omalovazavanjem citalacke publike .
Meni osobno ; najvise se svidjaju tvoje price koje cu ; ugrubo ; nazvati INTROSPEKCIJE.
Izvrsna mi je ova zadnja prica ; vec spomenuta VRATA ; ONI DANI ; ERROR...A onu o USKRSNJEM ZEKI ; bicu slobodna i nazvati je- razigranom ; zivotnom introspekcijom .
A pricica o malim dusama koje "odabiru domacine " izmamila mi je smijesak i potakla me na neka razmisljanja ; mozda dala naslutiti odgovore na neka vlastita pitanja...
Izvrsno mi je to sto doista "dajes prostora " za vrlo razlicite nacine na koje ce price dozivjeti razliciti citaoci
Nemruth ; samo tako nastavi : upijaj svijet izvana ; pokusaj "zamrznuti vrijeme " ; a zatim - okreni kljuc u bravi ; udji u samo svoje carstvo ; i u njemu - za druge (s ljubavlju ) budi i dalje SAMO SVOJA .
Moram jos dodati i da uzivam citati tvoje postove ; i oni su vrlo cesto - PRAVI MALI BISERI ! :W

Nemruth Dagi
17.08.2005., 09:03
Naša kuća ponovo je utihnula.
Mirno je kao inače. Čak mirnije.

Mama je odmah oprala brdo posuđa.
Šalice, tanjurići, čaše kupale su se u moru pjene.
Iz kuhinje se čulo kako voda teće. Tata joj je pomogao donjeti tu gomilu u kuhinju.

Šutjeli su oboje.......

Prije toga tata je provjerio u sobi na katu, da li braco spava u svojem krevetiću. Mali brat je odmah zaspao izmoren gomilom koja je prošla našom kućom.
Tata je provjerio njegov krevetić i namjestio dekicu bolje pokrivši ga. U njegovm očima zaiskrila bi tada nježnost koju bi vidjela kad bi i mene pokrivao.
Volim kad to tata, posve mi je neobičan od onog inače ozbiljnog lica koje nosi cijeli dan, s kojim ide i vraća se sa posla.

Ja bi se tako rado poigrala s bracom ali ga ne smijem buditi.

Nakon toliko ljudi koji su bili u našoj kući, svi smo pomalo umorni.
Neke ljude ne poznajem, a i tata ih ne poznaje.
Čula sam kako mu mama kaže "to je supruga mojeg šefa odjela", a onda bi tata rekao mami pri upoznavanju nekog njoj nepoznatog čovjeka " to je suprug kolegice Dunje, našeg koordinatora u Upravi ".

Meni je svejedno tko je tko, ja ih ne poznajem, niti oni obraćaju pažnju na mene.

Nakon toliko ljudi, što poznatih što meni nepoznatih, ugodno je čuti tiktakanje starg sata u hodniku.

Mama je dvoreći te ljude zapobravila zaliti cvijeće.
Lagano, neke nezalivene biljke, objesile su svoje lišće.
Mama mi je zabranila da zalijevam biljke, rekla mi je da male djevojčice ne znaju koliko su biljke žedne, pa ih mogu uništiti pretjerivanjem.

Povukla sam je nekoliko puta za suknju da je upozorim na to, ali me nije čula u toj gomili ljudi. Odustala sam od upozorenja.

Vrtila sam se među ljudima. Svi su bili nekako čudni. Oni koje sam poznavala nisu nikad bili takvi.
A onda mi je dojadila ta gužva i otišla sam vidjeti bracu.
Tamo se naša rođakinja zabavljala s bracom, koji je trljao svoje očice.


Nakon što je pokupio svo suđe za pranje i odnio ga mami u kuhinju, tata je sjeo na stari naslonjač i naslonio glavu na naslon. To je znak da misli.
U ruci mu zapaljena cigareta.
Vidim ga sad prvi put da ponovo puši. Smrdljiv plavkasti dim puni našu dnevnu sobu.
Želim mu reći da je svima obećao da neće više pušiti, htjela bi ga pitati zašto opet puši....ali vidim da je umoran.
Odustajem od pitanja.

Ni mama mu ništa ne govori o tome. Čak nije niti iznenađena time.

Mama koja je završila sa suđem, sad je u kupaoni.
Stara ura otkucava puni sat.
Braco spava, tata zamišljeno drži cigaretu, zavaljen u svojem naslonjaču.

Odlazim u svoju sobu.
Na radnom stolu, stoje uredno poredane školske knjige.
Čitanka za drugi razred malo iskače iz hrpe knjiga.
Školska torba je na svojem mjestu. Krevet je pospremljen.
Igračka se šarene u velikoj kutiji u kutu sobe. Gledaju me omiljena lica sa postera.

Promatram ih....niti mi se igra, niti mi je dosadno, ne osjećam umor....igračke...netko ih je pospremio umjesto mene.
Sve je na krivom mjestu.
Ne stavlja se Beba pored Zvrdanke, Beba ne voli njeno društvo, posvađane su....nit je mjesto plišanom psiću pored šalica i tanjurića...mogao bi se prejesti....i umrijeti.

Mama ne voli da su moje igračke vani.
" One imaju svoje mjesto i tamo moraju biti " , uvijek mi kaže ljutita, "sva djeca moraju svoje igračke pospremiti nakon igranja".

Barbikina kuća sablasno je prazna.
Barbika leži pored kutije sa bojicama.

Izlazim van iz svoje sobe.
Moram reći majci za cvijeće.

Ona je užurbana u kupaonici. Ovih dana je neumorna. Nikad je nisam vidjela takvu.
I tata je kaže da se smiri, nudi joj tabletu.
Ona neće, kaže mu, "ne, ne sada, sad imamo puno posla...kasnije...".

Najčešće šute, a kad govore, pričaju kratko.

Mama nervozno vadi prljavo rublje, priprema stroj za pranje. Prebire po rublju. Ja joj govorim za cvijeće u hodniku, kako ga treba zaliti.....uvenut će, a toliko ga voli.
Ne čuje me, okupirana je poslom. Onda zajeca....i počne tiho plakati.
Kažem joj da ne plače, da ako odmah zalije cvijeće da ono neće uvenuti.

Izlazi zaplakana iz kupaonice, jednom rukom drži se za usta, a drugom nosi moju najdražu majicu. Onu plavu....

Tata grli mamu na vratima dnevne sobe.
Drže se čvrsto, ne govore.
Između njih je moja plava majica.
Govorim im, želim ući između njih, biti stisnuta uz njih kao i moja najdraža majica, osjetiti ih oboje tako zagrljene.

Ne obraćaju pažnju na mene, zaokupljeni su jedno drugim.

Na stolu u dnevnoj sobi pronalazim još uvijek razbacane papire koji su dolazili ovih dana. Na njima skoro uvijek ista slika. Ruža ovješenog lista unutar crnog ruba papira.
I omotnice na kojima piše telegram.

Cvijeće, mama, zaboravila si zaliti svoje cvijeće....vičem joj.

Tu sam, a ne vide me, govorim im a ne čuju me, dodirujem ih a ne osjećaju moj dodir.

Volim tišinu...mogu osluhnuti u hodniku tikanje starog sata, škripu ormara i kap vode što pada iz slavine.
Volim i zvukove naše kuće danju, zvukove što rade oni koji ovdje stanuju.
Lupanja suđa, žamor televizije, zvuk perilice, zvrdanje telefona...bracine prve nespretne korake, mamine nježne, tatine teške ali sigurne.....


Volim tišinu noću.

Braco mirno spava.
Pored njega sam dok ne zaspi.
Pored njega sam i kad noću zaplače. Tješim ga a on me prati svojim velikim očima.
On zna...on me vidi.

Svjetlo kod mama i tate dugo zna noćima biti upaljeno i kad
se ugasi, povremeno čujem tihi jecaj. Govorim im...ne plačite, ma tu sam, s vama....evo tu....ništa mi nije, automobil koji je naletio na mene, ništa mi nije napravio....evo pogledajte....tu sam pored vas.

Mama i dalje nosi crninu.
Tata opet puši na svojem starom naslonjaču zavaljene glave na naslonu i razmišlja.

Oboje šute i razumiju se šutnjom.

Pratim sve zvukove naše kuće. Dan za danom.

Iza današnjeg dana dolazi sutra.
Meni je svejedno, ionako mi je svaki dan poslije danas, isti.

Jučer je davno ostalo za nama.

Self-portrait
17.08.2005., 14:38
"...Jucer je davno ostalo za nama . "

Ali kad bi samo mogli malcice zaviriti izvan ruba onog ostro zacrtanog ; zbiljskog ...Kad bi samo otplovili onkraj ...vidjeli bi mozda ; ono nestalo ; u vidu jarkih ; rasprsnutih boja ; kao zasljepljujucu svjetlost... Culi bi one neizbrisive tonove ; jer glazba zauvijek obavije neke trenutke...I osjetili mirise koji ne isparavaju...Ima li smrti ?

Nemruth :top:

Nemruth Dagi
30.08.2005., 09:12
Znala je Dunja da joj ne mogu na vrijeme popraviti klimu u autu.
No, ipak je podigla vozilo iz servisa i pripremila se za odlazak na more. Prijateljica joj je otkazala ljetovanje, ispričavši se višom silom, tako da će apartman dijeliti sa Piknjom.
Ljeto je bilježilo svoje najtoplije dane kad su Dunja i njena kujica Piknja,
krenule put malog dalmatinskog gradića.

Nakon što je čekala satima prolaz kroz tunel na autoputu i skidala sve bogove oznojena u automobilu u kojem ne radi klima, začudila se Dunja sebi na svojem "riječniku" kojeg nije koristila od studentskih dana. Mislila je kako se neke stvari ne zaboravljaju, samo potiskuju......

Kad su konačno došle do malenog gradića na obali i pronašle adresu cimerfraja u kojem su iznajmile apartmen, bilo je podne i pržio je zvizdan. Kamen grada isijavao je toplinu, a njih je očekivala još jedna avantura. Svu silinu stvari trebalo je donjeti u apartman do kojeg ne možeš automobilom, već je trebalo sve prenjeti rukama. Parking je naravno bio na drugoj strani grada.

Dok je nosila umorna i preznojena zadnju torbu iz auta, prisjeti se pogleda s kojeg puca njen apartman....i odmah joj postane lakše. Još malo pa započinje njen očekivani godišnji odmor.

I nije otvorila vrata cimerfraja, kad osjeti da joj nešto nedostaje.
Piknje, koja se dosada vrzmala zadihana oko njenih nogu, tjerajući je na ples sa svim tim torbama, sada nije bilo.

Sve je pretražila...angažirala je u to doba jedino djecu, jer se starci povlaće za zvizdan u kamene kuće, a turisti su ionako na plaži. Obećala je hrpe sladoleda lokalnoj dječurliji ako pronađu Piknju ili ako je vide....

Uletavala je u dvorišta, zavirivala u svaki kutak, protutnjala jednim marketom, izbezumila mesara...uletila i u zlatarnu...obavijestila o njenom nestanku i jedini turistički ured...ništa. Piknje nije bilo.

Sva očajna i mokra, okupana znojem, sjela je na rubu živaca ispred stare masline. Zamišljala je sve najgore moguće scenarije što se mogu dogoditi s njenim malim bijelim psićem.

Il ju je netko zatvorio, il ju je stavio u torbu, il je istrčala na magistralu....il se možda utopila u moru.....redala je Dunja u sebi sve mogućnosti, ali jedna je bila posve realna.
Njen odmor se nepovratno približavao katastrofi.

Preostalo je samo da se pomoli Svevišnjem i da On usliša njenu molbu, molbu očajne vlasnice za izgubljenim psićem i propalim godišnjim odmorom.

Krene u nadi ispunjenja njenih želja prema crkvi, otvori odškrinuta vrata vrta, prođe stare kamene stepenice i uđe u tamu Božje kuća. Crkva je zapuhne hladnoćom od koje joj se stisne mokra majica na njoj.
Pogleda u praznu crkvu i sjedne na izlizanu klupu.
Par svijeća je gorjelo na mjestu sveca zaštitnika grada.

U klupi skupi svoje dlanove za molitvu, zatvori oči i u sebi zavapi Bogu.


O, moj Bože....molim te, nemoj mi je uzeti, mojeg malog psića, daj da joj se ništa ne dogodi, daj molim te... da ju pronađem.....kajem se što je nisam redovitije izvodila, što joj nisam kupila onaj krevetić, jest da je skup.....što joj ne dam da spava na fotelji........što joj ne dam da se igra sa onim malim smeđim sa drugog kata.....


što joj nisam kupila novu lopticu s kojom me je nervirala...kad je staru uništila, što joj...


GOSPOĐO

....ne kupujem one skupe konzerve......


GOSPOĐO

.....obećajem, voditi ću je vani na izlete, odmah kad dođem s posla, voditi ću je svagdje....


GOSPOĐOOOOO........


Prene je duboki bariton.

Što?

Mislim da ste nešto izgubili, gospođo...

Da, da malog psa.

Bijelog?

Kako znate?

Pa imate lice osobe koja je izgubila nešto drago, zračite kao da molite da vam se to vrati i naravno otkriva vas psećji povodnik na vašoj nadlaktici...sigurno ne čekate na Prvu pričest.....

Naravno da ne, jeste li vidjeli...

Da se predstavim...ja sam dr. Zaninović.....Marko....a tamo ispod kamenog stola leži vaš ljubimac...e, da ja sam inače veterinar i ne bi trebali pas vodati po takvoj vrućini...kad sam razgledavao slike križnog puta uletilo je nešto bijelo i dahtalo je ko parnjača, nije se dalo uhvatiti već se zavuklo ispod stola...i sad je tamo...

Piknja, Piknjice.....izgovori Dunja, a pas sam proviri ispod stola.

Uskoro je bijela pasja kuglica dahtala Dunji na rukama.
Vlasnica je bila toliko sretna da je u svojeoj sreći zavoravila zahvaliti Svevišnjem na brzom ispunjenju njenih molitvi.

Ja sam Dunja i....

Što radite sa životinjom u crkvi, progrmi strogi glas iza njih....van, van vi bezbožni turisti....sram vas bilo...sa psom u šetnju pa u crkvu......zadere se svećenik koji ih je uhvatio na djelu.

Čekajte, čekajte da vam objasnim, ona se izgubila i ja sam je....

Ma van, kad vam kažem, VAN...vikao je usopteni svećenik mijenjajući boju svojeg lica.

Gospođa vam želi obasniti....svojim će baritonom Dr. Zaninović....

Ništa mi ne trebate objašnjavati...sve znam....usto što ste polugoli vodite i beštije u hram Božji...van, vas...Sodoma i Gomora....

Idemo van.....pokaže Dr. Zaninović Dunji pravac izlaska.

Poslovođa ovog dučana.... ciljao je doktor na svećenika...koji djeluje u sklopu poznatog svjetskog "trgovačkog lanca" gdje je ušao pas svojom voljom...ne uzima u obzir da se sam Bog može našaliti sa svojim prodavačima, pa im poslati psa kao opomenu da treba više ulagati u duhovni marketing inače će ubrzo prodavati psećje kolačiće.....za svoje posjetioce koje ionako zanima samo hlad stoljetnog kamena......



Tako je slučajnost koja ponekad iznenadi svojom konstrukcijom događaja, spojila Dunju, dr. Zaninovića i malog bijelog psa, Piknju.
Kako je proticalo vrijeme godišnjeg odmora, tako su Dunja i njen novi prijatelj Marko, učvršćivali nešto što je na samom startu obećavalo nešto više.
U svemu tome pomagala im je Piknja. Ovaj put ona ih je "vodala" na šetnju na svojem povodniku u smiraj dana po kalama grada., dok su oni učvešćivali svoje prijateljstvo smijući se i zabavljajući....

Dunja je sve više bila uvjerena da to baš i nije slučajnost da joj se pokvarila klima, da joj je prijateljica otkazala ljetovanja, da je parking na drugom kraju grada, da je Piknja nestala i da je dr. Zaninović, Marko samo turistički ispunjavao vrijeme gledajući slike u crkvi......moralo je tu biti nečeg više....

Piknji je stvarno bilo svejedno što njena vlasnica misli...provodila je svoje dane u hladu, mazala je najbolje konzerve i izluđivala sve oko sebe sa pištavom igračkom kupljenom u jedinom marketu......imala je čak na raspolaganju samo svojeg veterinara koji čak nije nosio niti bijelu kutu, niti smrdio na lijekove.
Mislila je Piknja u svojoj malog piknjstoj glavici, da ovaj odmor i nije tako loš....kako se pokazao sam samom početku......

Svjetlosna
30.08.2005., 20:20
Nice:)

Nemruth Dagi
04.10.2005., 19:13
Proljeće je te godine na brzinu rasprostrlo svoj ozelenjeni sag, pa se ponudilo samo umjesto zime kao iskusni krijumčar svoju skrivenu robu.

I u meni su nastupile neke promjene.
Prvo se pojavilo vlaženje, onda duboki unutarnji nesnosni svrab i nakraju oštra bol. Balansirajući između bola i ugode koja je izrastala svaki put iz zadovoljenja svraba, moje uši dosad besprekorne sluge, obostrano su najavile otkazivanje poslušnosti.

Bilo da si dobar ili loš gospodar svojeg tijela, osjećaj boli uvijek je znak pobune. Strah se brzo učahuri u svijest svakog gospodara, jer pobuna je nagovještaj otpora.
Bilo je vrijeme za posjet liječniku.

- To neće ići bez lijeka...jeste li alergični na antibiotike?- upitao me liječnik značajno očekivajući moj odgovor.

Poželim danas da je moj odgovor na njegovo pitanje bio posve drugačiji.

Pamtimo svaku pobunu našeg tijela.
Daleko manje smo osjetljiviji na osobne mentalne otpore, njih uvijek predvidimo da bi se mogli pretvoriti u ozbiljne bolesti.
Zato svaka izdaja našeg tijela ostaje upamćena bilo da je bila obavijena strahom ili bolom.
Od bolesti i ozdravljena mjerimo vrijeme, pečatimo dosadašnji svoj život i stavljamo ga u omotnicu sjećanja jer smo s olakšanjem uzdahnuli i zaključili da smo tog puta imali sreću... izvukli smo se živi.
Pokrećemo se ozdravljeni naprijed, tražeći neku novu dionicu našeg puta. Od nje započinjemo mjeriti svoje preostalo vrijeme.......

Nikad, ali baš nikad ne pamtimo lijekove. Čak niti nije bitna njihova gorčina. Osjećaj bljutavosti u ustima ionako je neizmerno mala žrtva koju ćemo rado prinjeti na oltaru ozdravljenja.

Lijek koji mi je bio propisan, u svojoj kutiji, skrivao je par stranica sitno ispisanih nuspojava i tek omanju naznaku o načinu korištenja lijeka.

Antibiotik je smirio upalu, uništio sve bakterije, moji ušima vratio mogućnost da čuju...posve je skršio izdaju tijela i uspostavio sklad.

No, jedna pojava koja se uopće nije nalazila na popisu sitno ispisanih nuspojava, nečujno se ušuljala u moj život.
Zauvijek.

Više ništa nije bilo kao prije.....a proljeće je te godine tek dotaklo
svojim šarenilom boja, sivilo umiruće zime.

seamless
04.10.2005., 20:28
a dalje? :( tako raspirit maštu i ne završit, u najmanju ruku je, ma ne znam šta) , al me zanima šta je bilo dalje.

čekam sa zanimanjem. :)

Self-portrait
04.10.2005., 22:56
Daleko manje smo osjetljiviji na osobne mentalne otpore, njih uvijek predvidimo da bi se mogli pretvoriti u ozbiljne bolesti.

Uh, ovo si bas dobro rekla ! Samoironija...gorki humor...

A, inace, pricu mozes cak i nastaviti (bila bi izvrsna, sigurno), ali sto se mene tice, ovo je zaokruzeno . Mozda bas zato sto sam ju dozivjela i mislim, i osobno-prozivjela .
Prosle godine u jednom kratkom periodu , misljah i ja ove tvoje misli, Nemruth...cak mislim da si mi ih "otela" i iskoristila svoj spisateljski talent...:)
Kod mene je bilo u pitanju- oko !

Nemruth Dagi
05.10.2005., 09:38
AJDE MOLIM LIJEPO NE ČATAJTE MI TOPIK.

Self-portrait
05.10.2005., 11:00
Wall kaze :
nego, previdjele ste, da je u gornjem citatu previd ,a nijedna ga niste predvidjele , tek previdjele

Sto si to imao na umu ? Valjda pisac zna sto je htio reci !:)
Ja sam bar pisca ispravno shvatila . Nije valjda ovo "lektorske prirode" ? Tj, mozda si mislio da bi ispravnije bilo reci "...za njih uvijek predvidimo..." umjesto ovog "...njih uvijek predvidimo"
No, prava rijec je definitivno PREDVIDIMO a ne PREVIDIMO !

Nemruth, sorry, ja nisam htjela catat, samo pohvalit pricu, ali sto se moze, Wall (a malo i Seamless) me povukose za jezik !:D
No, znas vec, "za dobrim konjem se prasi", zar ne ?:)

Nemruth Dagi
11.10.2005., 07:33
Satima gledam uzavrele jesenje boje lišća stopljene sa suncem na tlu obližnjeg parka. Pratim nepomično jedva vidljivu igru vjetra koji ih podiže i razbacuje kao šarene papiriće......

*

Prošlo je dovoljno vremena da bi se zaboravila moja boljka sa učima. Opet savršeno čujem.
Prošlo je dovoljno vremena ...i navika se u meni sama stvorila.
Navika na glas, na razne glasove koji povremeno čujem, iznutra u sebi.

Svaki šapat mi je dostupan, kao i ti glasovi koji odzvanjaju hodnicima mojeg uma. Isprva se svaki pojedinačni glas pojavio kao zvučna kulisa, zato i nisam obratila pažnju na to.
Ubrzo svaki glas se počeo nametati, ulaziti mi nasilu u moju misao, zbunjivati me ...nadglasavati.
Mijenjao se njihov raspon, ponekad bi to bio umilni glas, nekda se pojavio reski skoro zapovjedni, ili mekani dječji, ili postariji bariton, sopran koji pjevno, skoro melodično govori.....bilo je i promjenjenog mladalačkog glasa koji je netom ostavio djetinstvo za sobom...uvijek je to bio samo jedan glas, samo jedna govornik koji je nešto govorio, rijetko bi se pojavila dva glasa istodobno.

Ne možeš to dugo ignorirati.
Ne možeš se praviti da ne čuješ.
Pri svakom njihovom javljanju pomisliš kako lagano ludiš, kako grupa raspuštenih luđaka govornika tumara nekim praznim prostorom unutar tebe, kako svatko od njih koristi pravo na svojih pet minuta govora, kako se redaju jedan za drugim, uvijek različiti, skoro nikad isti.
Pomisliš da se nastanio tranzistor u tvojoj glavi jer tvoja lubanja postaje radio prijemnik koji se povremeno uključuje sam od sebe, iz kojeg izlaze govorne emisije direktno na tvoj mozak...vijesti iz zemlje, iz svijeta, sport, prognoza...vodostaj....

I što je veći otpor spram tim povremenim glasovima, to je svaki glas uporniji, nasilniji.....i taj neljudski strah u osjećaju da pomalo sam tvoj um stvara to.

Popustih...i prepustih se bolesti.
Moja ignorancija je posve nestala. Oni su bili u mojoj glavi, moja glava više nije bila moja.

Što ti glasovi rade u njoj, što to govore.....???

Bilo je to jednostavno saznati.
Trebalo je samo pomnije slušali i povezati. Poruke glasova su bile jednostavne.
Nisu najavljivale neku opasnost, niti davale kataklizmička upozorenja, nisu bile vijesnici smrti, niti sadržavale gorljive riječi vjerskih fanatika koji upozoravaju na nužnost vjere tik pred sam kraj svijeta......već su to mali odrazi prisnosti, prisjećanje da je ljubav ta koja povezuje......
Dva su svijeta tako daleko, a tako blizu, to sad vidim skoro da su na rukohvat. Male sitne poruke za one koji su još ovdje, koji žive...glasovi su glasovi onih koji više nema, a koji žele posredstvom mene prenjeti da su s njima, bez obzira što ih ovdje nama......ljubav živi.

Dar...nešto se prokrenulo u meni.
Lijek je pokrenuo ne samo moje ozdravljenje, nego daleko više. Donio je dar kao tu neobičnu sposobnost.
Kad bi mi se ukazala određena osoba svojim fizičkim prisustvom, poruka za nju je već odzvanjala mojom glavom. Oni koji su joj slali poruku bili su već ovdje kao na šalteru pošte čekajući da pošalju telegram.......
Zato su glasovi bili različiti kao što su i oni koji trebaju primiti njihove poruke preko mene bili različiti.
Braća...djeca...roditelji...ljubavnici..... rođaci...prijatelj, sve kombinacije.

Kažu da je to dar Božji.

Ja kažem da je to sposobnost koju bi malo od nas prihvatilo. Rijetko koji dar ostaje tako trajno urezan u nama, a da ga prije nismo željeli, nismo niti znali da postoji, da smo sposobni nositi se s njime, da smo pripremljeni za tu žrtvu, posve spremni prihvatiti poklon kao obvezu.
Jer malo je darova koji mijenjaju čovjeka kao što je ovaj moj poklon....malo je poklona koji se daje dijele onima kojima su upućeni, onima kojima ti darovi pripadaju.

*

Satima gledam maleni park preko ceste.
Poznajem već svaku ogoljelu granu, sve boje otpalog lišća urezuju mi se svojim nijansama u kadar koji mi pruža široko okno prozora.

I rešetke na njima koji usitnjavaju taj kadar dajući mu ritmičnost, ravnomjernost....u zamiranju mojeg osjećaja bespomoći.
Zapravo mi te rešetke ne smetaju.
Znam da će skoro vrijeme za moj lijek. Sestra će ga donjeti, a ja ću ga popiti pred njom. Onda mogu opet gledati jesenji kadar kroz bolničko okno koje pripada odjelu psihijatrije.

Sestre tiho međusobno govore, čujem ih....
tako mlada a čuje glasove u svojoj glavi...šteta, tako mlada....shizofrenija....strašno...ne dao Bog tog zla...

Dok jesen prede svoju sonatu u malenom parku nasuprot mojeg okna....znam duboko u sebi da ima darova koji neki ljudi ne zavređuju, koje vrijeđanjem odbacuju...ima darova koji su predragocijeni da bi se o njima šutilo, da ih se taji, da ih se onima kojima su namjenjeni ne kažu, da ih se ne bi potaklo....ali njihove uši ostaju zatvorene, začepljene kao i onda moje, u mojoj bolesti što je zahtjevalo odlazak liječniku.

Ima darova u nama, znam da ima...i onda kad nam do njih nije stalo jer od nas prave žrtve, kad nam predstavljaju smetnju, kad znas zbog njih drugi odbacuju, kad nam se smiju, kad nas zbog toga žale, kad misle da smo zbog toga bolesni....ima darova koje se moraju dalje poklanjati.

Tko smi MI, kojima je poklonjeno da bi dalje poklanjali....TKO...jer tko od nas može živjeti u saznanju da je nekome oteo, nekog lišio, nekome uskratio...za ono što nikad nije niti bilo naše....prešutio poruku za drugog i bacio je......?

Da je nije predao.....?

TKO???

Self-portrait
11.10.2005., 11:49
Odlicno !
:s
Drago mi je, Nemruth, da si opet u onoj "introspektivnoj fazi"...u onoj fazi kad "zatvoris svoja vrata", a ona ipak nisu neotvoriva-onima koji znaju kako pokucati . Malo truda nije naodmet....:)

I razmisljam...pokatkad svijet jasnije vidimo "kroz resetke"...
A darovi ? Mislim da uvijek ostaju DAROVI, makar bili prepoznati tkoznakad i makar darovatelj nikad ne ugleda (ne spozna) efekte koje je polucio...Puno je darova primljeno bez jasnog i glasnog HVALA ! No, nikad ne odlaze u vjetar...treba samo dobro osluhnuti, nakon sto se stisa "buka u glavi".

seamless
15.10.2005., 06:54
vrijedilo je čekat nastavak. :top: :top: :top:

Nemruth Dagi
21.10.2005., 09:28
Noć je rasprostrla svoj zvjezdani sag iznad snivajućeg Zagorja.
Još koji sat i pijevci će najaviti početak dana.
Malena točkica stopljena sa zvijezdama na nebu, lelujala je amo tamo. U malenoj točkici dvočlana posada jednog vanzemaljskog broda bezuspješno je nastojala zadržati određeni pravac kretanja.

- Uh, to kragujevačko smeće, nisi neg da z tebom pive hladim v potoku..- udari Štef Kipec limenog i odmah zatetura.

Tri-četiri-pet piva...nije više nije brojao koliko ih je ispio. Nije to bilo previše za iskusnog ljubitelja kapljice i poznatog zagorskog geodeta. Zato je Štef samo na tren posrnuo jer mu se sama zemlja zaljuljala, pa je izgubio na kratko kompas.

Opsuje onako pripit i krene pješice prema svojoj kući.
Još par kilometara po mračnoj malenoj zagorskoj cestici do zagorskog zaselka Rozarje Donje.
Vedra ljetna noć i pokoja piva više za Kipeca nije problem.
Veći je problem njegova Bara koja pogledava na sat frkčuću nosom kao funjava mačka. Štef je Kipec svečano obećao svojoj Bari da neće više piti, a sad je prekršio zavjet treznoće a usto i dobrano kasni. Dok na nesigurnim koracima grabi put svoje kuće, Štef ima dovoljno vremena smisliti svoje opravdanje.

Dva malena bića iskoče iz svoje broda koji je aterirao duboko u kuruzištu, pored Grahekove livade. Sivkasto-zeleno biće dohvati u ruke nezreli klip kukuruza. Odmah ga skenira svojim očima i zadovolji se dobivenim rezultatom. Dva mala u kombinezonima plašljivo su se počela kretati između kuruze tražeći izlaz iz polja.
Na rubu kukuruzne "šume" njihovu pažnju privuče žuto tijelo mahune. Promatrali su je neko vrijeme i ispuštali međusobom metalno piskutave tonove, a onda krenuli dalje.

Štef Kipec vrzmao je u svojoj glavi razne misli. Trebalo je njegovu Baru zadovoljiti dobrim izgovorom. A Bara ko prava Bara, ko sve rasne Zagorke svakom izgovoru svojeg muža nađe mane. Laganim koracima derao je lokalni seoski put povremeno zastajkivajući i gledajući u visine kao da je očekivao pomoć i intervenciju iz samog neba. Iznad njegove glave zvjezdilo se nebo bez jedne male lelujave točkice. Točkica, koja je do malo prije bila na nebu bila je parkirana u kuruzi koji sto metara dalje. Vlasnici točkice nisu se zadovoljuili kuruzom niti mahunom. Njima je bilo potrebno nešto čvršće, tvrđe, nešto što bi im omogućilo da bolje koordiniraju svojim svemirskim vozilom i da se vrate na matični brod. Znali su da taj dio mogu pronaći baš ovdje.

Maleni došljaci su krenuli stazom koja se spajala sa lokanim putem. Na točki spajanja su stali i primjetili stari pano sa oglasima. Za zanimanjem su skenirali sve izbljedjele slike i obavijesti. Slabašno i rijetko ulično osvjetljenje njima nije smetalo. Lica sa oglasa, pozivi na biranje predsjednika države, osmrtnice, poruke i obavijesti....sve su to sa zanimanjem upijali.

-nastavlja se odmah-

Nemruth Dagi
21.10.2005., 10:19
Štef Kipec pokunjen u svojoj duši što ne može naći dobar izgovor za Baru, hračne na cestu i sočno opsuje.
Iz njega izlete kanonade domaćih riječi za tu priliku.
Bio je već očajan.
Sad je blizu oglasne ploče a ništa mu ne pada na pamet.

Za to vrijeme došljaci se povuku se dublje u tamu i siđu sa ceste pa sa velikim zanimanjem nastave osluškivati zvukove koji su dolazili sa seoskog puta.
Odmah skeniraju nadolazeći psujući objekt...Humanoid sa posebnim mirisom na kojeg još nisu naišli u bazi podataka.

Geodet stane na cestici na par metara od stare oglasne ploče i mrmljajući sebi u bradu i teturajući ipak uspije zadržati svoje tijelo u ravnoteži. Nastavi sa bujicom riječi, parajući sve zvukove vedre noći pa se okrene prema mraku, otvori šlic i sa vidljivim olakšanjem mlazom poškropi mrak.

- Ahhhhh.....al je barem pijača ta dobra....e da mi je još jeno ladno za put.....- izmrmlja Štef tijekom svojeg obilnog ispusta.

Sivozeleni u grmlju na metar dva od ruba ceste približe se i sa interesom poprate zvuk padajućih kapljica na gustiš do njih.

Iz žbunja se ukažu dvije velike glave sa velikom očima.
Štef nije ništa primjetio da su glave jedna do druge izronile iz mraka.
Štefu Kipecu geodetu se samo na moment učini da je to glava malog Mirkeca Bartulovih koji je teško bolestan i ima poveću glavu.

- Kaj...ti tu delaš dete Božje...kaj ne spiš ???- izgovori Štef držeći se za svoje crijevo koje je bacalo zadnje kapi.

- Oh...evo još jednog Mirkeca.....- izgovori geodet kad ugleda drugog došljaka. A onda shvati što je izgovorio i što to znači.

- Jezuš.....pa to su čudovišta - skameni se pijani geodet i pokuša natjerati svoje noge na bijeg. Sivozeleni došljaci su blago i sa velikim zanimanjem gledali skamenjeni objekt.
Humaniod je interesantniji od kuruze i mahune. Laganim koracima iz gustiša krenuli su prema njemu piskutajući metalnim zvukom.

Štef je bez kapljice krvi na licu stajao nasred ceste otvorenog šlica držeći se za visuljak, dok su se mali došljaci približavali.
Lamatao je u svojem umu nogama i rukama ali se oni nisu pomicali. Kao olovni vojnik stajao je ukočenog vrata i razrogačenih očiju. Mali došljaci su prišli do Štefa i promatrali ga iz svih kuteva. Humaniod se naglo otreznio, ali i dalje nije imao kontrolu nad svoim tijelom. Usta su mu se zgrčila a glas je samo tiho boravio na vrhu njegovog grla. Jedan ga dotakne po ruci i iznenadi se mekoćom njegove kože. Drugi je sa velikim interesom promatrao njegove noge a pogotovo otvoreni šlic kao i drugu ruku koja je zaspala na njemu.
Kapljice ispusta rosile su Štefove hlače.

- nastavlja se, nadam se odmah -

seamless
21.10.2005., 10:46
i? i? i? i? i? i? i? i? i? i? i?

( ajde, moram na sastanak, a zanima me što je dalje bilo)

Nemruth Dagi
21.10.2005., 19:39
Humanoid je još stajao ukopan, dok su dvoje sivozelenih odmicali od njega. Kao Štef i oni sami su bili šokirani ali samo učinkom svojeg pojavljivanja što se vidjelo na humanoidu.

Geodet Kipec se naglo probudi iz budnog sna, uhvati se za glavu i posrne. Uopće nije bio više pijan.
Strah je popio sve njegove nakupljene maligane.

- Isuse, nemrem verovati...Isusek....Bože......- izbezumljen od straha, napikavao je još uvijek drvenim nogama po cesti.


Glas je probudio Baru koja je zaspala čekajući svojeg muža na kauču u kuhinji. Krik koji je ispuštao Štef ulazeći trkom u dvorište bilo je ravno zvuku koji prati svako kolinje.

- Oteli su me...oteli...oni mali....vanzemaljci...ovak su mali, vidi ovak - pokazivao je Štef svojoj krmeljavoj Bari.

- Kaj pripovedaš...ko te otel? Oni tvoji sa ribičije...oteli te i otišli s tebom na pijaču. pogleć...... sam kaj ne svane...tvore jen pomiriši kak dišiš kak gnojna luknja......kaj nisi boljeg izgovora našel ti jopec pijani - brusila se Bara i pogledavala bijesna uspaničenog Štefa.

- Ma, Bara to su bili oni mali.....vanzemaljci ko na televiziji...imaju glave ko Mirkec Bartulov, kak ono siroto dete kaj ima.....-

- .......voden glavu...a jel?
A ružni su bili kak tvoja sestra, i mali klempasta vuha kak tvoj stric Janko.....se razme usto su i smrdeli ko tvori...na pijaču...a gde ti je auto...si ga razbil gulanferu jen...? -

- Crko je...nije štel upaliti ..pa sam išel doma peške ...i onda..... -

- A lepo si mi obečal da ne buš više pil, niti kapi...je....a ja naivka vjerujem svojem mužu.... od sutra nov režim.
Jedeš vani i spiš sam. Ja idem mojem mameku dok se ne opametiš.
A to bu, mi se čini potrajalo...... -


Dvoje došljaka nakon susreta sa humanoidom ostali su zbunjeni.
Noć se približavala svojem kraju, po reakciji su shvatili da po danu baš nije poželjno da se šeću ovim krajem.
Nije im bilo jasno što se to događa sa tim ljudima kad ih ugledaju.
Nekad je bilo daleko lakše.
Čim bi se spustili na Zemlju i prikazali ljudima, ljudi bi se počeli klanjati i bacati na tlo, kao što se bacaju u nekim građevinama u kojima stanuju samo njima poznati bogovi.
Danas se samo skamene.

Pomalo izgubljeni, mala bića lunjala su seoskim putem, znajući da je dio koji im treba, negdje sakriven ovdje. Metalni zvuk koji su ispuštali bio je znak njihove komunikacije. Izgledali su zabrinuto.
Shvatili su da se neće moći kretati ovakvi po ovoj okolini.
Moraju se uklopiti kao da nisu to što jesu, vanzemaljci došljaci.
Kad su se usaglasili odmah se okrenu i brzim ali mekanim poketima svojeg malog tijela vrate se na mjesto gdje su susreli humanoida.
Oglasna ploča davala im je odličnu ideju.

Promjeniti će svoju strukturu tijela.
Preuzeti će likove humanoida čija nasmijana lica gledaju sa plakata. Odmah su započeli sa skeniranjem i procesom preobrazbe. Tako će se sa posuđenim licima lakše uklopiti i doći do tog neophodnog dijela koji im nedostaje.

No, došljaci u svojoj namjeri baš i nisu bili posve potkovani znanjem. Bila je to, naime izborna godina za predsjednika države-Ali ne možemo im zamjetiti što su ti mali nesretnici koji su svjetlosnih godina udaljeni od svojeg doma, i par sati leta u svojem malom svemirskom brodu udaljeni od matičnog broda znali o politici.

Prvi se preobrazio u političarku zečjih zubiju i bijele kratke kose, a drugi jer izabrao nešto sasvim drugo. Bio je to osmijeh i lice političara prosjede brade, obrva i isto takve na jež šišane kose.

Zagorski pijevci su budili uspavane kleti i hižice na nježno valovitim brežuljcima dok su novo transformirani "Jadranka" i "Stipe" jedan do drugog brzim koracima koračali prema malenom selu.

Rozarje Donje, mali zagorski zaselak hrlio je u susret novim danu.
Na drugoj strani naše planete u New Mexicu, poznati gradić Roswell mirno je zaklopio svoje oči prepuštajući se tami noći.
Niti jedan niti drugi nisu niti slutili, odaljeni jedan od drugog na tisuće kilometara, da ima toliko stvari koje ih vežu.




*****

E sad, dobili ste početni impuls priče.
Nastavak i mnogo toga drugoga, moći ćete čitati ali ne na ovim prostorma....već ukoričeno u mojoj knjizi
NEMRUTHOVO SVRATIŠTE.

Komentare šaljite na PM, a ako se osjećate nečim zakinuti možete autoricu ujedno tom prilikom poslati i u p.m..:D

Vaša Nemruth:W

Nemruth Dagi
07.11.2005., 07:35
Jesenji vjetar je fijukao širokim prostorom pa začuđen stao kad se njegov fijuk razlio jekom. U tom trenutku čuđenja jedna se glava svoj silinom udarca stopila sa betonskim zidom.
Njihov sraz vlasnik glave je propratio krikom. Naglo se sruši na prljavo tlo. Vjetar je i dalje zavijao prostorom prateći korake Krupnog. Krupni je izdavao naredbe.

- Digni ga - naredi oštro.

Obliven vlastitom krvlju čovjek se uhvati za glavu dok se njegov krik pretvarao nošen zvukom vjetra u bolan jauk. Podignut snažnim rukama, uplašeno je promatrao svojeg mučitelja. Krv se cijedila preko njegovom znojem orošenog čela i kapala na tlo.

- Ne nemojte, vratiti ću....kasnim, znam da kasnim, trebam par sati.....imam...naći ću - zavapio je čovjek razbijene glave u snažnom sendviču.

Krupni je samo stajao ispred njega, u daljini pomiješan sa bukom velegrada čuo se slab lavež pasa.

- Tata, tatice ...-
- Što je mišiću ? -
- Zašto mi ne bi nabavio psa ? -
- Vidjet ćemo, jesi li bila dobra djevojčica ? - odgovori muškarac i nježno pogladi njen obraz.
- Ali tata, obećao si mi još prije.....-
- Znam ljubavi, ali tko će se o njemu brinuti dok si ti u školi i dok mi radimo, ja radim i po noći, mama odstaje duže u trgovini.....a ti si ionako premala da .....ma mislim ja na tebe -
- Hoćeš mi navečer čitati priču...... - djevojčica će snuždeno.
- Hoću, princezo....- poljubi djevojčicu i dohvati njen prazan tanjur i stavi ga u sudoper -
- Tata...? -
- Molim -
- Nabaviti ćeš mi psa, jel tako ? -
- Da, princezo ali to nek bude naša mala tajna...sad se brzo spremaj za školu jer ćeš zakasniti ...-

- Kasniš... - izgovori Krupni - a što sam ti rekao prošli put...novac mora biti na minutu -
Krupni uhvati njegovu desnu ruku i za tren njegov srednji prst te ruke mlohavo je visio na šaci. Životinjski krik protutnji praznim betonskim prostorom ispod mosta velegrada i zaustavi se tko zna gdje pojačan jekom.

- Ahhhhh, nemoj nemoj...molim vas....ne prst, ne moje ruke... - čovjek je vapio između slaloma svoje boli i straha.

- Noćas nećemo više lomiti prste, kockarima koji posuđuju novac a ne vraćaju trebaju prsti, jel tako? - posprdno će Krupni.

- Na redu je nešto sasvim drugo, kao kazna i kao zadnje upozorenje....a kasnije ako ne vrati cjelokupni iznos tko zna što će biti od tebe kasnije..... - izgovori Krupni svojoj žrtvi.



- Već si se digao, pa danas radiš kasnije.... - progovori pospana mlada žena.
- Napravio sam maloj doručak, a tebi kavu da je u miru popiješ - izgovori muškarac i stavi na kuhinjski stoj šalicu tople kave.
- Mili, moramo se dogovoriti , mala hoće psa, a ti znaš da...sam ja protiv...-
- Znam, ali i ja sam imao psa kad sam bio u njenim godinama...strpiti ćemo se, bolje organizirati.....-
- Da, ali imamo na brizi i moju majku, a i sam znaš kako je ona teška.... - progovori žena i srkne gutljaj kave.
- Ne, brini ja ću to....ionako sam sa autom, meni to ide brže......bez obzira na sve i meni je ona rod... -
- Ljubavi...-
- Molim dušo -
- Hvala ti za to...noge mo otpadaju...ubiti će me ta sezonska sniženja, danas ionako ne bi stigla staroj, a i znaš da se mi baš ne slažemo...-
- Ne brini.....izmasirati ću ti stopala kad dođem večeras kući....-
- Što bi ja bez tebe, tako si mi dobar..... i maloj ....a nije ti kći, nije tvoja krv...-
- Volim je kao da je moja...i jeste moja... idem, moram se i ja spremiti..... -
- Oh, Bože pa nisam ti opeglala uniformu.... -
- Ma, to je samo zaštitarska uniforma, nije časnička...ja ću proći peglom po njoj ti se idi spremati.....-
- Oh, oprosti mi....-
- Ništa...to nije - izgovori muškarac i poljubi ženu lagano u obraz.


Obrazi su mu se presijavali prošarani kapljicama krvi, dok mu je lice izražavalo bolnu grimasu. Vrijeme je sporo prolazilo.
Drhtao je kao prut dok je užasnut promatrao svoj srednji prst kako visi na šaci. Nije se mogao pomaknuti, stisnut u klinču dvoje snažnih ruku. Mogao je samo vikati, no nitko ga ionako ne čuje.

Krik bi se spojio sa tišinom prostora i dalje proširio, no nitko ga ne bi čuo. Krupni je zato volio ovo mjesto i kad bi mogao svoj noćni fuš uvijek bi ovdje odrađivao ispod mosta, u tmini i prljavštini. Nikoga nije bilo ovdje, samo je vjetar svjedočio kako se noću utjeruje novac dužnika.

- Ovo ti je zadnje, moraš naučiti što znači ne vraćati novac, izbjegavati plaćanje...nakon tebe slijedeći su na redu tvoji, prvo sin a onda žena...sinovi plaćaju dugove svojih očeva, a žene odlaze od svojih nesavjesnih muževa.....nakon kazne koje primaju zbog takvih kao šti si ti....- progovori Krupni nakon duže stanke.

Čovjek je slušao i ponovo se zabartgao nastojeći se osloboditi stiska ruku. Krupni ga nije htio smirivati šakama. Njegovi čuvari su šutjeli. Krupni je bio glavni.
Njemu kao utjerivaču je trebao vrisak njegove žrtve, kao dokaz da dovoljno dobro radi svoj posao. Znao je Krupni da i žrtvi treba vlastiti krik koji odzvanja u njegovim ušima stvarajući akustiku koja se pamti.
Akustika boli bilo je moćno sredstvo utjerivanja, bolja od straha. Krupni je znao da svaka nemoć rađa strah, a taj zvuk zarobljen u ušima djeluje više od strah, on potencira svaku ponajmanju moguću bol......
Utjerivanje dugova od neodgovornih dužnika je psihologija...primjenjena psihologija, Krupni je toga bio svjestan.
Rad za kamatare uvijek je izazov. On sa svojom ekipom nakon "terapije" ispod mosta, vraća kamatarima i dobiva proviziju na sad vraćeni, a nekad posuđeni novac.


nastavlja se

Nemruth Dagi
11.11.2005., 07:53
Novac....pomisli na novac, dok je stari izmoždeni automobil stenjao, nastojeći upaliti motor nakon višekratnog verglanja. Trebao je zamijeniti dotrajali auto, a za to treba novaca.
Krčanje je konačno uspjelo, automobil se pokrenuo. Muškarac je bio zadovoljan. Natrpani plan je ionako bio uspješno proveden. Ostaje mu još samo jedna stvar.

Kiša je mljela ulice natrpanog grada, promet je gušio ceste naguravajući vozila u duge vijugave kolone bez kraja.
Gužva je bila konstanta ovog grada.
Zalupivši vrata svojeg isluženog vozila, muškarac pogledom potraži natpis. Bio je blizu. Ušao je u uski prolaz iz kojeg je dopiralo neko komešanje.
Vrijeme je da se njegova kći suoči sa još jednom lekcijom, lekcijom odrastanja uz obvezu.


To nije bilo sve, trebalo mu je pokazati još jednu lekciju.
Dužnik je stajao otvorenih ustiju nijem, dok su mu se oči zabole pogledom u slomljen prst koji je svakog časa sve više oticao.
Krupni izvadi nešto iz svojeg džepa. Priđe svojoj žrtvi.
Za sekundu prozirna vrećica bila je nataknuta na znojnu glavu prestrašenog čovjeka. Najlon se rasprostre po cijeloj površini čvrsto obujmivši njegovu glavu. Čovjek se otimao i vikao u svojoj nemoći, trošivši ono malo zraka što je bilo između njega i plastike.
Dva para ruku čvrsto su ga držale u klinču.

Krupni je i u prigušenom svjetlu vidio kako se naglo mijenja boja lica čovjeka sa vrećicom na glavi. Njegov smrtni krik prigušivao snažan stisak šaka s kojim je Krupni obujmio njegov vrat.
Čovjek se ipak otimao, želeći spasiti život, uhvaćen u zamku kao životinja.
Svakom sekundom njegova boja lica poprimala je drugačiju nijansu. Ples s vrećicom je trajao, dok se život sam isisavao
svakim plesnim korakom lica promjenjene boje i njene bezlične plastike.
Krupni je sa svoja dva i više metra, raspoređeno na stotinjak kila mišične mase stajao kao Golijat pred skvrčenim, pobjeđenim Davidom.

Skvrčen od straha, mali psić se nađe u muškarčevim rukama.
- Uzimam ga..... - odgovori on pogledavajući u štene.
Ustrašeno štene drhtalo je u snažnim rukma. Iz oronulog dvorišta čulo se lavež pasa. Unutar ograde kuja, majka šteneta ritualno je lajala.
Novčanice promjene stranu. Muškarac sa štenetom hitao je svojem starom autu. Uzgojivač pasa je zadovoljno brojao novčanice.


Krupni je zadovoljno promatrao masu koja je otkrivala sada već posve ljubičasto lice svojeg dužnika.
Sekunde su prolazile...2.04,....... 2.05,...... 2.06....

Još malo, treba ga dovesti do ruba, do granice.

Dosta.

Snažnim potezom ogromne ruke istrgne vrećicu sa glave.
Ruke oko njega popuste i čovjek padne na pod, boreći se za što veću količinu zraka.

- Sutra...do dvanaest....mi smo s tobom gotovi. Na redu su tvoji, zato pazi.....- izgovori Krupni i nehajno skine par dlaka s vlasišta koje su se zalijepile na njegov dlan dok je trgao vrećicu.



Dlakava kuglica je zahvalno lizala bradu muškarca, kao da je znala da ga je ovaj spasio od boksa uzgojivača pasa. Muškarac se trudio smiriti kuglicu koja se udobno smjestila u unutrašnjosti njegove jakne. Njegove ruke bile su natrpane robom iz velikog marketa, a usto je pokušavao zaključati svoj
automobil. Nespretno je balansirao, smijući se sam sebi, psiću i svojoj sad već posve izgužvanoj i zaprljanoj košulji zaštitara koju je ionako loše ujutro ispeglao.

Uleti u stan. Spusti svu kupovinu na pod.

- Vidi.....što imam...... - malen ali živ sadržaj odmah sam prohoda
iskočivši iz njegove jakne na pod.

- Princezo.......vidi paketić što ti je tata donio.....


Automobil isprazni svoj "paket".
Prije nego li je ispratio dužnika naglasio mu je da sljedeći put ne skida vrećicu s glave. Krupni je mislio na dužnikovog sina....
Automobil je sporo rulao cestom dok su tri muškaraca u njemu kretala prema svojem sljedećem zadatku.
Treba posjetiti još jednu mušteriju.

Još sat-dva, do ženinog povratka kući....mislio je muškarac dok je miješao sadržaj lonca na štednjaku.

- Idemo jesti princezo...mama dolazi kasnije.......pusti psa...poslije ćeš se igrati s njime.....-

- Tata....hvala na psiću...vidjet ćeš kako će ga mama zavoljeti.... -

Nakon što je oprao tanjure poslije ručka, muškarac zapali cigaretu i pogleda kroz prozor u daljinu grada.
Bio je sretan, jer je posve ispunio svoj plan. Pogleda u djevojčicu koja je zadovoljno stiskala svoje nemirno štene.
Negdje u daljini grada zavijala je hitna pomoć...nekome tko danas nije imao sreće, pomisli muškarac.


Noć je rano pala, a djevojčica je još pokušavala smiriti razigranog psića. Majka djevojčice ležala je odmarajući svoje otekle noge.

- Kad se vratim izmasirati ću ti noge...sad idem - izgovori muškarac i dohvati ključeve auta položene na stolu.

- Tata, tata, brzo se vrati, rekao si mi da ćeš mi čitati priču...

- Naravno, žuriti ću se princezo moja - nagne se nad njome i poljubi je u čelo.

Krupni izađe iz svoje zgrade pa krene prema automobilu.
Hladni jesenji vjetar, jedini njegov svjedok odmah spremno prihvati ritam njegovih koraka.
Negdje u dubini njegovog džepa ležala je uredno složena prozirna plastična vrećica.

seamless
11.11.2005., 15:45
uh. i kao mala nikad nisam gledala serije, u vrijeme dok su serije išle jednom tjedno, jer sam znala da ne mogu dočekat slijedeći nastavak. sad sam velika i još ne gledam serije iz istog razloga. bojim se da se to nije promijenilo, samo se pogoršalo. we are only human, jel.

e, al nekad se malo smije prevarit i sebe. tako sam ja prije par dana pročitala prvi dio, iako sam, čim sam vidjela - nastavlja se - pomislila da - neću.

i zeznila se, ofkors. nikad se više neću stavit piscu ( il Piscu?) u glavu. kad nam ti nisi stavila/stavio nastavak, ja sam u glavi odvtjela priču kak sam mislila da će ić dalje. mislila sam, da, priznajem, ponekad mislim ko dite, sad ćeš nam ti pokazat, uzrok-posljedicu. al, pisac je taj koji kroji, jelte, pa su likovi pokazali neočekivana lica, na drugim tijelima. ja sam im samo zamijenila glave. neočekivan obrat, bar meni. ima se za razmišljat.

jedino bih zadnji pasus stavila u crnoj boji, dosljednosti radi.

jesam rekla da mi se sviđa kak pišeš? je. sviđaju mi se priče. volim kad me priča malo "zdrma" pa poslije još razmišljam o njoj. il prepričavam nekom, pa kažem, e, a da znaš što sam danas pročitala, itd itd :w

Self-portrait
13.11.2005., 18:57
:top: :top: :top:

Nemruth Dagi
23.11.2005., 07:50
Ime mi je Henryk, Hautpman Henryk i ispričati ću vam jednu priču.
Židov sam, Poljak i bivši stanovnik koncentracijskog logora Treblinka.
Početkom 1943 godine kao petnaestogodišnjak doveden sam iz rodne Varšave u taj radni logor. Sitan rastom, kržljav za svoje godine a opet prestar da bi me pripojili dječjoj grupi, odvojen sam kao nesposoban za rad. Poznavajući dobro njemački jezik kao svoj materinji dodjeljen sam za rad u Zoo-u.
Da, nitko ne bi očekivao da bi se na takvom mjestu našao Zoo. Taj ograđen mali prostor, u sjeni visokih borova, uz zvuke cvrkuta ptica, bio je namjenjen samo SS-ovcima za stanku, predah između dva razdoblja intenzivnog ubijanja, za smiraj mora njihovih savjesti, za bijeg od briga i misli da bi mogli završiti ako postanu neadekvatni svojem zadatku, na istočni front.

Bio sam dijete, a samo djeca mogu podnjeti neke stvari, a da ostanu djeca i ne polude u tom neljudskom okruženju. Moj je zadatak bio čišćenje i hranjenje, održavanje tog prostora.

Smrt je izbijala, svakodnevno se uvlačila u sve naše pore, kao opomena da je svaki proživljeni dan dar s neba. Znali smo da je i preživljavanje svake noći bilo samo odgađanje naše smrt, za neko novo jutro, za neki novi dan. Smrt nas je pratila kao sjena i noću i danju. S njom u bliskom dodiru učili smo živjeti. Umjetnost je bila živjeti, a ne bojati se, disati a ne misliti na ukrućene nagorene leševe, nadati se a ne plakati porobljeni svojom sudbinom. lako je bio umrijeti...teže je bilo gledati smrti u oči kad znaš da ona uvijek dobiva u toj igri.

U logoru osim Nijemaca bilo je ukrainskih Wachmaennera. Oni su se doslovno natjecali u svojoj okrutnosti, pokazujući tako svoju lojalnost Nijemcima. Pijani i bahati ubijali su za vlastito zadovoljstvo. No bilo je još ovdje divljih životinja u Zoo Treblinki, vrt sa divljim zvijerima nastavljao se cijelom ograđenim prostoru.
Najokrutniji je bio Ukrainac Nikolajev i njegov njemački pandan SS-ovac Sepp, kojemu je bila specijalnost ubijanje djece udarajući njihovu glavu o zid baraka, sve dok se ne bi oči odvojile od lubanje.
Bio je tu i Kurt Franz, unterschaarfeurer, pod nadimkom "Lutkica" zbog svojeg izgleda lica kao u dječje lutke. "Lutkica" je bio posebnost logora. Nesrazmjeran svojoj ljepoti njegov um proizvodio je monstruozne ideje. Okrutan i zao, podmukao i bolesno samosvjestan Franz je bio institucija Treblinke, njen zao duh. No, još je jedna stvor bio isto tako okrutan. Bio je to njegov pas mješanac polubernadinac, Barri.

U Zoo-u malenom otoku usred mora smrti, boravili su sitne životinje, ptice, lisice pronađene u obližnjoj šumi, i Barri.

Tjelesno slab uz ionako lošu ishranu, Barri mi se činio kao gora. Veličine teleta, snage kao u bika, Barri i ja, mrvica stvorili smo neku posebnu vezu. Skraćivao sam mu vrijeme u Zoo-u dok po njega u šetnju ne bi došao Franz "Lutkica".

"Lutkica" je imao naviku hodati po logoru u društvu sa Barrijem u potrazi za uzbuđenjima. Pronalazio je to u huškanju svojeg psa na logoraše. Ogoman i snažan pas brzo bi savladavao logoraše. Za to vrijeme "Lutkica" je uživala i navodila svojeg psa riječima "mensch beiss der hund"...aludirajući na to da je njegov pas čovjek u odnosu na logoraše koji su za njega psi.
Nijemci i Ukrainci su pri tome uživali u njegovo predstavi dok su se ponosnom Barrijevom gazdi od sreće caklile njegove oči.
Logoraši, načeti njegovim ugrizima snažne gubice umirali su u mukama.

Kad Franz nije bio prisutan, Barri je bio sasvim drugi pas. Razigran u svojoj veličini, skoro pa nježan, igrao bi se samnom, dopuštajući da ga diram i zadirkujem. Velika gubica pažljivo je prihvaćala moje slabašne ruke u toj igri. No, čim bi se na vratima Zoo-a pojavio Franz, Barri bi začas promijenio svoju narav. U njemu bi se njegovim dolaskom pokrenulo nešto divlje i razuzdano. Nešto što nisam razumio.

Dani su prolazili.
Smrt je i dalje poigravala s nama. Postala je dobro uigrana industrija. U logor su dolazili živi ljudi, a iz logora izlazili nagoreni leševi.

Barri bi u društvu svojeg okrutnog gazde, potaknut njegovim glasom zaklao kojeg logoraša dajući smrti jednu novu dimenziju zabave i okrutnosti u isti čas. U Zoo-u bi i dalje u mojem društvu bio veliki mazljivi medo. Shvatio sa da psi imaju odlike nekih ljudi, da su povodljivi, da ih pljeni čudesna moć drugih u kojoj leži skutreno zlo. No to je bio Barri , običan pas....nisam shvatio ljude koji čine drugima zlo.

A onda se zbio taj događaj kojeg ću pamtiti.
Okolnosti su me navele da se nađem pored baraka.
Franz je bio u lovu sa Barrijem. Hihor stražara je nagovještao ta događanja. Pas je brzo u skoku savladao čovjeka u prugastom odijelu gurnuvši njušku duboko u njegovo tijelo. Krik boli se slamao prostorom, odbijajući se jekom dalje. Nakon što se tijelo napadnutiog umirilo, Barri je krenuo dalje.
Sve što se kreće je meta.
Između mene i prve barake bilo je desetak metara. krenuo sam prem Zoo-u, leđima okrenut ogromnom psu.

Barri je okom potražio sljedeću žrtvu. Okrenuo se i potrčao za mnom. Za sekundu bio sam na tlu. poznati miris zaustavio je na trenutak njegovu veliku razjapljenu njušku. Zalajao je i zamahnuo velikim repom. Prepoznao me je ...meni je strah posve preuzeo, nisam se mogao pomaknuti. Osvjestio me urlik "Lutkice" koji psovao psa koji mi se veselio.
Moje srce je preskočilo pas otkucaja i otkotrljalo se nošeno strahom negdje u dubinu moje pete.

Franz je mahnito vikao na psa, huškajući ogromno tele da me zakolje. Pas nije slušao naredbe. "Lutkičino" lice je pocrvenilo u bijesu, a ruke mahale uz tijelo.

Događaj je imao dalekosežne posljedice za mene. Premješten sam u Totenjuden. Tamo sam izvlačio leševe iz plinskih komora. Iako slab za taj naporan posao, imao sam sreće jer sam izbjegao
metak.

Barrija sam rijetko viđao. Neko vrijeme Franz ga nije vodio u svoje šetnje. Vjerovatno posramljen Barrijevim ponašanjem, trebalo mu je vremena da se oporavi. Ostali logoraši su odahnuli ali na sam spomen psa nekima bi zadrhtao glas.
Znao sam da Barri nije zao pas, on je samo izvršavao okrutne zadatke svojeg gazde. Bio je sličan mnogima u ratu, koji su zaspale svoje savjesti radili zlo. Njemu se to nije moglu uzeti za zlo, bio je pas....

Sada nakon toliko godina od rata, nakon što sam se izvukao iz logora, ponekad se sjetim Barrija. Naučio me je da smo svi mi podložni drugima, i često povodljivi idejama, raznim gazdama, gospodarima, dogmama. Zanašamo se zamislima a ne mislimo da ćemo jednom kusati posljedice svojih djela. Ali ima u nama i ona druga uspavana strana, ona strana koju prepoznajemo kao što je mene Barri "njuhom" prepoznao, pa stanemo u pravi čas i ne damo se prevariti.
Baš kao što je stao i Barri, moj najdraži neprijatelj, tog dana nad mnom i veselo zamahnuo repom. Repom koje je ponovno pokrenulo moje strahom zamrlo srce iz dubine moje pete.


BARRI JE PREŽIVIO RAT, FRANZ JE ZAGLAVIO.
PAR GODINA NAKON RATA PAS JE OBOLIO I USPAVAN JE.
O NJEMU KRUŽE PRIČE KOJE SE PRETVARAJU U LEGENDU O BARRIJU, PSU MONSTRUMA KURTA FRANZA. PRIČE KOJE POKAZUJU DA I PSI IMAJU NEKU SVOJU DRUGU STRANU, BAŠ KAO I LJUDI, I U DOBRU I ZLU...


VIŠE NA www.deathcamps.org/treblinka/barry.html

Nemruth Dagi
16.12.2005., 07:45
LJETO


Liječnik je lakonski rekao.....treba mu novo srce......medicina ne računa na čuda.....pomislih da govori kao da se radi o nekom pokvarenom dijelu našeg tijela koje se da nadomjestiti kupnjom u supermarketu.
Moja majka je suspregla dah i stisnula moju ruku. Liječnik je dalje monotono govorio....oštećenja su velika i nepopravljiva...preboljeni šarlah u djetinstvu.....oslabljeni srčani
mišić ...svako uzbuđenje može biti kobno za njega.....kvaliteta takvog života je upitna...treba mu novo srce....a to je pitanje vremena i sreća.....donacije su danas češće ali ne odgovara svaki donator...postoje komplikacije i niz procedura...a tu su i njegove godine kad tijelo više odbacuje donirani organ.....


Tata mi se blijed nasmijao i tihim glasom me pozvao da sjednem na njegov bolesnički krevet.
....Dođi majmunčiću....sjedi.....

Pitam ga kako mu je, odgovara mi da je dobro......dosta mi je bolnice, kad ću kući?
Ne znam...kažem mu da je stanje ozbiljno...da mu treba novo srce, staro je istrošeno i otkazuje.

Drži me za ruku i grije dlan svojom velikom mekanom rukom.
Ne mogu ga pogledati u oči. On šuti, ništa ne govori. Njegova šutnja u meni tutnji bujicom neizgovorenih riječi.

Čekamo....šutimo.



Veliki crni automobil pokupio me ispred bolnice.
Njegov vozač me upitao....kako ti je stari....isto odgovaram...uvijek isto.
Kakav nam je plan....grad, kino, šetnja, prijatelji ili romantična večer....dok ne iznemognemo od ljubavi...???



JESEN



Izašli smo van....pogledao me značajno zakopčavajući svoju jaknu i rekao....ponavljam ti, naša veza je bez budućnosti...godinu i nešto smo skupa, ne ide, zato je najbolje da se rastanemo...sve sam ti već objasnio.
Naglasio je da krajem tjedna dolazi po svoje stvari u moj stan.

Dajmo si šansu.....rekao je i zavrtio ključeve svojeg velikog automobila. Znala sam da se viđa s nekim. Sad se izgovara...sebi je dao šansu. Ostavio me ispred kafića, dok su mu na kažiprstu vrtili ključevi limenog ljubimca. Otišao je.
Odlepršao je sa svojojm šansom, a ja ostala sa mojom, sama.
U dnu oka ostala mi je zamrznuta suza. Samo je ona znala da je u meni ostala sva moja bol zaključana.
Sjeverac sa planine zabadao je svoje hladne šiljke u maglom načet grad.



ZIMA



Vatrogasna svjetla osvjetljavala su cestu. Čuo se reski zvuk rezanja metala. Prema nebu skakale su iskre tvoreći vatromet kao za blagdan. Do tijela nije se moglo. Hrpa lima usjekla se u njega, presjecajući napola njegovo tijelo. Zračni jastuk nije pomogao, sva silina željeza motora pomakla se od udarca u beton zabivši se u tijelo nesretnika.
Sat sa vozačeve ruke ispao je kroz otvor za ventilaciju i izletio izvan vozila. Policajac na očevidu stao je na njega. Ionako više nije radio. Pokazivao je točan čas smrti.
Hitna je odvez ostatke. Unesrećeni je bio donator.



PROLJEĆE


Tata je sad dobro i sve se bolje kreće.
Kaže da se pomladio sa novim srcem. Zahvalni smo nebu što nije bilo većih komplikacija. Bilo je kriza, ali smo to sve zajedno prebrodili.

Vratila sam se mojima, ne želim živjet sama u svojem stanu. Stan se sada iznamljuje. Tatina bolest nas je opet zbližila.
Nekako se stvari trebaju same dokotrljati do samog ruba provalije da bi se u čovjeku nešto pokrenulo.
Jel to sebični strah u užasnom osjećaju da možeš nekog izgubiti .....ili saznanje da smo svi ranjivi u bolesti...da svaka bolest reže našu hrabrost, poigravajući se sa nama......ne znam.

Bolest je sve promjenila, ne svađamo se više moja obitelj i ja, ne popikavamo se na međugeneracijski jaz. Moja narav ne prkosi više, nekako je popustila, a i oni su mirniji od kada živim s njima.
Sad vidim koliko imamo zajedničkog, a koliko se razlikujemo i baš te razlike služe da bi uvidjeli koliko ima mogućnosti rasti u toj raznolikosti.

U proljeće, u našem vrtu cvate magnolija.
Razgovaramo tata i ja u sunčana nedeljna popodneva o svemu pokraj procvale magnolije. Nekako je tata nježniji, prisniji sa mnom, više nego prije. Kaže da je shvatio koliko je mogao izgubiti, ali da je imao sreću jer je dobio drugu šansu.
Nasmijem se u sebi kad to govori, prisjeti me i na prošlu jesen i suze u mojem oku što su nastale od naleta sjeverca.

Kad je meni dana šansa kao izgovor da upoznam nekog novog, ja sam je iskoristila. Mada sam onda izgubila, opet sam dobila i posve je ostvarila u svojem gubitku. Dobia sam natrag mojeg tatu sa njegovm novim srcem.
Izgubila sam jedno voljeno srce, koje je sebi iznudilo drugu šansu, našim rastankom. Dio mene se oduzelo u našoj boli, ali je zato dano mojem ocu. Dva voljena bića i jedno srce.....

Kako znam???

Za nesreću sam saznala kad je otac bio hitno operiran.
Javila mi je njegova majka koja je mislila da je u redu da i ja, kao njegova bivša znam....
Saznala sam da je opet bio sam. Svoju šansu je ipak propustio. Osoba koja je uskočila na moje mjesto brzo je nestala iz njegovog života....on je sam derao svoju novu šansu da pronađe ljubav svojeg života. Sve do te kobne zimske večeri u sitne sate, kad ju je konačno smrskao na betonskom zidu pored autoputa.

Njegova majka dala mi je na znanje da su mu neki organi donirani. Nisam joj rekla da je mojem ocu napravljen zahvat na presađivanja srca...nisam mogla.
Prešutila sam.

Vjerujem da njegova majka drži u tamnom kutu neke ladice njegov razbijeni ručni sat. Njegov sat stopljen sa njegovim časom smrti, zajedno... zauvijek ugurani u ulupljeni metal.
Moj poklon za našu godišnjicu naše veze.


U grudima mojeg tate kuca novo srce, radi kao ura.
Precizno i bez zastoja. Ponekad, ali samo ponekad mi se učini poznatim... prepoznajem taj ritam, otkucaji su slični otkucajima njegovih koraka u hodniku ispred mojeg stana...našeg stana.
Učini mi se da već odavno znam i taj posebni kut usana razvučenih u širok osmijeh na licu mojeg oca.

Onda moje srce zaigra.
Otvore se vrata zaključane boli i ona izađe van. Pobjegne s njome i pokoja suza koju spremno da nitko ne vidi obrišem.
Krik zadržim u sebi kao vlasništvo.
Zagrcnem se na tren ali krenem dalje.

Možda je nadošlo vrijeme nakon svega, da moje srce posve iskoristi svoju drugu šansu......onu koju mi je dva puta dao.

Rodrigo
16.12.2005., 09:23
:eek: Wuuuuuuuuuush! :eek:

Sjajno Nemruth. Strašna priča. Izvrsno ispričana.
I sa razumijevanjem. Nepotrebno je da sada navodim gdje se to dobro vidi. Jer, čak bi se moglo reći i da je objašnjeno.
Kroz neke stvari u životu prolazimo s mukom i s puno boli. Pitamo se 'zašto nam se događaju?'. Ali kada 'glavno' mine, srce podvuče crtu, iz cijelog košmara razluči se gubitak i dobitak i........krenemo dalje.
Svjesni svega!

Čestitam, Nemruth! :top:

Nemruth Dagi
23.12.2005., 07:55
24.12.2004.....17.35 sati


...I'm dreaming of a white Christmas
just like the ones I used to know....


Pjesma se lijeno vrtila....bijeli Božić...vani su padale pahulje snijega.
Prednja svjetla automobila pokazivala su mjesto slijetanja. Temperatura se počela snižavati, motor je ugašen, grijanje ne radi...no žena je u svojem srcu osjećala neku toplinu.
Povukla je snažno iz četvrtaste boce i nastavila monolog.

....mrziti, oh moj Bože...pa ja ne mrzim, čak niti zimu....ali mrzim to što je moja stara imala pravo. Da, barem je moja stara u nečem imala pravo...a to je.....zima, tko bi ovakvu romantičnu zimu mrzio, snijeg već odavno nije zabijelio grad za Božić...a tu u vrletima usljed šume....divno...

Ispije još jedan gutljaj sadržaja boce i nastavi.....eto, moja stara sad ti tvoja kći priznaje....da, bila si u pravi i kad bolje razmislim, ti si uvijek bila u pravu...samo što ja to nisam vidjela....da, dobro si rekla...prava dama nikad od sebe ne smije napraviti budalu, prava dama nikad sebi ne dozvoljava da postane nečija ljubavnica...nikad...jerbo što te ljubavnice imaju od svojih ljubavnika...uh, da mi je sad jedna cigareta.....

...ništa, samo sažvakane ostatke bračne gozbe, prošarane poslom i umorom lica svojih ljubavnika, smežurana srca od brige za svoju djecu koje ne žele izgubiti koja odrastaju u već izgubljenom braku, njihov vječni strah da će biti raskrinkani....tih par sati tjedno, poskivečki... u motelima, jeftinim hotelima, tuđim stanovima, ukradenih poljubaca u tihim skrovitim kafićima....razgovorima mobitelima....mjesecima...godinama...

...a što one dobivaju...samuju i na svojim godišnjim odmorima tek s pokojim ukradenim satom svojih ljubavnika koji im se ukalkuliraju na njihovim putnim nalozima...osamljene blagdane bez radosti, depresivne vikende prepune samoće...čekanja na pozive...izlaske van sa osjećajem da im nešto bitno nedostaje a da to ne mogu imati...i čekanje i nadanje...i glas ljubavnika ....da,da eto i taj će dan doći...ma da naravno reći ću joj ja...mojoj Brigiti... pa naš je brak mrtav,
m- r- t- a- v
...naravno i ona to sluti, navješćuje sama sebi ali ne želi priznati, hvata se za slamku spasa, zbog djeteta kaže.....

Pričekajmo još malo, zlo mi je od toga pričekajmo još malo, to JOŠ MALO malo nikako da dođe...ne smijemo se otkriti u firmi u kojoj oboje radimo....pa privatizacija, reorganizacija, revalorizacija, pa rekonstrukcija, pa......mali je jako bolestan, Brigita je luda od brige...nemogu je sad napustiti...pa prvi zub djeta, pa pričest, prva slova, svi ti nesretni zaušnjaci, sve preležane temperature, sve dječje bolesti.....pa svekrva umire...ma ne sad...sada nije zgodno.....
NE...NE ljubavnica je uvijek ipak samo druga žena u čijim ušima odjekuje jeka vječnog obećanje....rastati ću se, zbog tebe draga ....samo, ne sad....nije vrijeme...
Ljubavnice imaju oravo pitanje na koje ne dobivaju odgovor; a kad dragi, kad???

Boca se nagne u njenoj ruci, žena halapljivo ispije sadržaj.
...tvoji sitni znakovi pažnje, poneko ukradeno poslijepodne i pogledi upereni na vrh poslovne zgrade u kojoj stoluje njen ljubavnik...koristi imam a to je zagarantirano radno mjesto...ali to je i zamka...no kad bi ja odletjela sa tvoje glave stresla bi se kruna jednih od vladajućih, ona kruna što se danas tako rado nosi...moj ljubavniče....

Potegne tekućinu dok se nakupljane pahulje lagano zakrivale pogled kroz napuklo vjetrobransko staklo. Svjetlo je slabilo. Hladnoća je okruživala prostor. Jedan glas je sam razbijao tišinu Badnje noći usljed ničega.

Eto, dok moj vrli ljubavnik i jedan od direktora uspješne firme, tu pored mene samo šuti u svojoj obrani...ja pričam. Tako provodimo zajedno naš prvi i zadnji Božić. Bijeli Božić. U tih skoro pa dvadesetak godina sa prekidima i ponekim većim svađama...sad smo kao mala obitelj....skutreni, zajedno na svoj prvi blagdan....iza odostraga ležao je moj poklon tebi....dospio mi je u ruke u pravi čas....tvoj poklon meni, ne vidim...ali to nije niti bitno.
Ti si moj poklon...to što si ovdje.
Žao mi je što ne mogu poslužiti kakvu svečanu večeru kako ovom blagdanu doliči, dobro serviranu uz zvukove odgovarajuće glazbe...ali ručak iz malog hotela...bila je više nego obilata....da, da čak i ja vidim da u ta Badnja jutra sve je užurbano...kao i dva naša spojena tijela u malom hotelu daleko od velegrada...to su moji posljedni dani na godišnjem...to je tvoj božićni domjenak kod važnog partnera kojeg ne možeš izbjeći...tako si sigurno rekao Brigiti....da, i tvoje obećanje njoj da ćeš se vratiti na vrijeme da okitite bor, zapakirate božične poklone i navučete masku sretne obitelji barem na tu jednu večer...
..i moje obećanje samoj sebi da si neću više dopustiti da budem nečija ljubavnica. Tako sam se barem nagodila sa svojim osjećajima.....ali...

...glasovi se po firmi brzo šire...nova asistentica pozamašnih atributa i građe i duplo mlađa od mene....tvoje oko se zapiknulo za nju...ljubavnica je druga žena, ne prva nego druga....a treće žene u muškarčevom životu N E M A .

Put je sklizak i sporo se vozi...cijeli dan pada snijeg ovdje u gorju....odgovorne službe ne stižu .....počistiti sve. Ove godine je Božić bijeli...za tebe dragi moj i za mene. Kao da se za sve one prijašnje blagdane i samo nebo opravdava.
U bijeloj pratnji pahuljica.....idemo kući...ti, u svoj topli dom koji se blagdanski rascvjetao....mirisom jelke...i ja u moj skućeni, prazni dom...u kojem caruje tišina...i slika moje majke koja je imala pravo...dame nisu rođene za ljubavnice....

Naš žučni razgovor...za vrijeme vožnje...i kad si mi rekao da od nove godine očekujem promjene.....ruka mi se sama zaplela u volan službenog vozila....vrisnuo si i problijedio.....uhvatio se za lijevu stranu tijela i klonuo dok je automobil šarao šibljem izvan ceste......i zaustavio se duboko ukopan u deblo.
Zračni jastuci....su zaustavili kretanje našeg tijela...ali tvoje srce je zaustavio strah...možda si u grču infarkta upitao sebe kako ćeš se opravdati svojoj Brigiti, kao ćeš joj se ispričati...što eto umireš u bjelini sa svojom ljubavnicom.....ha, kao će ona to podnjeti, to što ionako već godinama zna....i trpi...

i ja trpim...moje noge blokira dio motor....tvoj dar doletio je iz zadnjeg dijela automobila ...meni u krilo i ja ga pijem...viski koji ti piješ s ledom ja sad pijem okužena ledom...i slušam posljedne trzaje nota iz autoradia....mobitel je tko zna gdje...ako i ima signala u ovoj vrleti...

...cesta po kojoj smo vozili sad dere novi snijeg...sutra je blagdan.....

...nije bitno...ovo je naš Božić, jedini Božić bijeli......za ostalih dvadesetak imao si pokriće...žena-dijete-obitelj...gledam te moj ljubavniče kako sjediš tu pored mene sa tim grozim izrazom lica koje se suočava sa smrću.....promatram u sve manjoj svjetlosti i tvoja plava usta koja su govorila toliko slatkih riječi umotane u laži...sad se bilježiš mrtav već jedan sat....no, sad si sa svojom ljubavnicom....u bijelom Božiću.....u jedinom zajedničkom kojeg provodimo...

I'm dreaming............. of a white Christmas.....just like the ones....... I used to know....

...samo da mi nije..... toliko zima....a i spava mi se.....ovako uklještena na suvozačevom sjedištu...bez cigareta......slavim sama...a imali bi ...zajednički.....Božić bijeli....spremljen posebno ..za ....nas.......................samo.....za nas.....

Nemruth Dagi
10.01.2006., 06:57
....Dragec... vrag ga dal... bumo se obogatili...viš kaj pišeju novine, pogleč i sam, ti jarac nepismeni...daj kaj zveriš tupo u beli papir...ja bum ti sve rekla....eto, buju se boce plastične skupljale.....a to je naša šansa...

Zima je na Trešnjevačkom placu.....noćas se spustio mraz...udara u stare kosti
nemreš se zagrijati na otvorenom....kartoni više nisu dovoljni....na Kolodvoru nemreš nutra, Importane se zatvara noću...ostaje pokoji vagon na ranžirnom al daleko je...treba čovjeku vlage barem nešto sa 40 promila....

Štefa spava sa tri jakne i bezbroj čarapa na sebi....no čarape imaju više rupa nego boja ....boje su ionako zgasite, tamne, prljave....hrče slušam je dok ta moja Zagorka rokče smirena mirogojčekom i sanja "Bele dvori".....veli da imamo šansu....skupljati plastične boce....bit će za jeger, i pijaču....to je plan za sutra, treba dočekati još jeno zagrebačko zimsko jutro.....a da se ne smrzneš....

Tjeraju nas...sa placa...rušili su nam i "kuću"...staru sklepetanu od kašeta uvoznog voća i odbačenog kartona.....spavali smo nas dvoje na limunima, paradajzima, pomaranđama.....ma što ti ja znam kako se to zove...do naših noseva dopirao je u snu miris dalekih zemalja ...... a onda su rekli da je to ruglo.....i potjerali nas....a kam da idemo???

Štefa....ona pak za sve ima rešenja...sam veli...Dragec....znam...obogatiti ćemo se.....sad je navrla na te boce.....pa nije to loše tak hičeju svukud tu ambalažu....0,50 lipa....to je puno, a mi klošari znamo gdje toga ima. Pun je grad love sam je treba pobrati.....tak veli moja Štefa i ima praf.

Za koji sat-dva bu se leno ustala ispod svojeg baldahina od stare odbačene robe, "počešljala" svoju sedu kosu rukom...provukla me za rukav i rekla mi ....Dragec ajd nabavi kavu.......

a ja onda užicam par cvonjaka i svojoj Štefi donesem kavu u postelju.....


Boce...idemo v biznis....moja Štefa je rekla da je to budućnost....ekologija....
morti si bumo i neku hižu nabavili....ja si želim vinograd ........godine su nas stegle nismo više za život na otvorenom....davno je to bilo kad je to imalo vajde....veli Štefa da kad se nakon četrdesete probudiš a da te niš ne boli...da taj dan imaš sreće....je, a di smo mi moja Štefa i ja od četri banke.....davno smo to prešli, kaj da smo onda pioniri bili....davno.....
A da ne spominjemo one Štefine godine kad je delala kod Esplanade....

Lepo je to kaj i nama daju delati......ta ambalaža....naša je šansa da za sledeću zimu imamo malu hižicu....... 0,50 plus 0,50... a sam se moraš sagnuti, pokupiti i onda odpelati na pravo mesto i to je to....
samo da se ti penziči ne bace u biznis...ima ih ko mrava...samo cvrlje iz svojih toplih stanova...sad su nanjušili posel......znam da moraju i oni jesti ali.....pa Cigani kad se oni dosjete bit će to teško konkurencija...zato je Štefa rekla da čim se zbudimo mam idemo u akciju......love leži sam je treba pobrati....samo nemoj zaspati van kartona ....kaže da bu se zmrznul....

Brrrrrrrrrrr, udara me zima u kosti, usta su mi suha i dok ih ne navlažim....neki nemir me unutra lovi..... veliju da je to tak sa alkoholičarima........cigaretlin mi fali......dok moja menađerica mirno prede u carstvu snova na gajbama voća i sanja tople krajeve....dobro je kaj je imam...tko bi me zel ovakog.....starog odromfanog pijanca sa Trešnjevačkog placa pored treće gajbe i sa gajbom pive u sebi za svojih dobrih dana.......koji sad sedi polusmrznut sat dva prije svitanja u parku do placa....načet nedostatkom pijače.....i ledom oko sebe čija hladnoća sjeda na stare kosti....

a i lagano mi se...... spava.....zima je....nemrem se zgrijati...želim misliti na ljeto i na malu hižu našu,....Štefinu i moju...našu klošarsku penziju...i na te boce....na naš....šansu.....dobro....je..... meni..........rekla.........moja..........Štefa... ....
vrag............ga...................dal.......... .................................................
bumo.............................................. ..................................................
se................................................ .................................................. ..
obo........................gatili................. .................................................. .

Nemruth Dagi
13.01.2006., 06:40
Početak 2006....

Žena pogleda u plavetnilo iznad sebe i pokloni nebu svoj osmijeh. Pomisli kako je to kad se brzo zamijeni turobna zima sa ljetom. Jedva da se je priviknula na hladnoću i mračnije dane, kad eto tako brzo se našla u pravom ljetu. Sjeti se da je preskočila proljeće i ravno se za jedna da našla u vrelini najtoplijeg godišnjeg doba. No osmijeh joj se zaledi kad se prisjeti da je ovo njeno posljednje ljeto.

Grad je u njenom vidokrugu zašiljio visoke nebodere u zrak. Nije se navikla na tu gomilu betona, čelika i stakla...njihova međusobna igra ponekad joj se učinila kao gusto okičena šuma iz koje vrebaju svakojake opasnosti.
Milije joj je njeno raštrkano selo, selu u koje bi se trebala osjećati sigurno....

Sunce je obasjalo zelena polja igrališta. Neki čovječuljak je usamljeno mlatarao štapom po zelenom sagu.
Nije bilo ljudi, bilo je previše rano......baš pravo vrijeme za nju.

Malena uzvisina izvan prostora igrališta davala je idealni pogleda na prateće objekte. Spusti torbu i osvrne se oko sebe još jednom. Pustara izvan golf terena dobro je skrivala njen položaj. Sunce je udaralo svojim sve toplijim zrakama u njena leđa. Izvadi dva smotuljka iz svoje sportske torbe. Sjedne na tlo okrenuta lica prema igralištu. Uzme manji paketić i pažljivo ga odmota. Mada baš nije imala teka njeni zubi zagrizu u pecivo.
Znala je da se ovo može odužiti.....


Kraj 1992...

Čovjek je bio očajan, ali se i dalje prikazivao bijesan...mahao je rukama, vikao...no vidjela je da je na rubu suza.

- Kako..kako...što da napravim...nemam ljudi...kako da izvučem civile iz obruča...??? -

Ponudila se sama.
Kad je njeno selo palo tih prvih ratnih dana u ruke vojske, sve je za nju bilo gotovo. Njen život je stao, ona je postala sjena.
Sačuvavši svoj život činjenicom da se nije zatekla u krivom mjestu u krivo vrijeme, izgubila je cijelu obitelj.
Tumarala je nakon toga od mila do nedraga, od jednog do drugom prognaničkog naselja, bila je tamo smještena ali sa velikom prazninom unutar sebe.
Ništa nije imala, a počela se gubiti i ono što joj je jednino preostalo...sebe.
Onda je jedan dan osjetila neki neobjašnjivi poriv...rat je trajalo i nije bilo naznake da će samo tako prestati. To je bila njena šansa.

Prijavila se u prvu jedinicu. Nitko je nije htio. Bili su do dani ponosa...samo su muškarci imali šansu pokazivati hrabrost. Žene i to žene njene dobi, nitko nije htio. Možda bi pokoja djevojka uspjela u tim muškim stvarima.

Manda je ipak završila u jednoj četi...prihvatili su je više iz milosti.
Kao starog psa bez kuće. Rat je i dalje bijesnio.
Nazvali su je teta Manda...a mogla je skoro svima po godinama biti majka.

Izvukli su civile bez gubitaka zahvaljujući njoj. Trebalo je više ratne sreće nego hrabrosti. Neprijatelj se uspavao slomljen rakijom i orgijanjem na terenu.
Teta Manda uhvatila je pravi trenutak u njihovoj nepažnji.
Civili su se probili i to je bilo najvažnije.

Manda je osjetila kako se popunjava velika praznina unutar nje. Konačno se osjetila korisna. Ratni dani prolazili su sa promjenivom srećom. Srodila se sa ratnicima ali je i dalje ostala ona šutljiva teta Manda.

Brzo je upoznala oružje. Odmah joj je sjelo u njenu težačku ruku. Kuhaču i kuhinjski nož male vojne kuhinje lako je zamijenila nečim opasnijim.
Rat je najbrža škola u kojoj preživljavaju samo odlikaši, svi ostali su ponavljači...ponavljaju još jedan..... život, onaj koji su izgubili.
Sve ostalo je nedovoljno.

Nakon jedne veće akcije zagledala se u snajper. Stari, nekoć otet neprijatelju zastavin snajper stajao je usamljen. Njegov dosadašnji korisnik zavšio je smrskane glave. To je bilo za nju...satima je mogla neoprimjetno ležati bez micanja i nišaniti neprijateljske redove. Bila je sama a opet aktivno je djelovala po drugoj strani bojišnice. Za razliku od mladih muškaraca ona je imala strpljenje, mirnoću izraslu iz neke čuden strasti isčekivanja povoljne mete. Uz oštro oko i mirnu ruku, neprijatelj je u njoj dobio nezaustavljivog protivnika.


2006...

Dok je mirno žvakala gledajući zelenilo ispred sebe mislila je o tome kako do prije tjedna dana nije niti slutila da bi mogla biti ovdje. Sve do časa kad je telefon zazvonio u njenom obnovljenoj kući u rodnom selu, njen život tekao je sporo.

Opet se ponudila sama. Sa istoim onim žarom kao nekad davno u vrijeme rata...kad je trebalo izvlačiti ljude iz neprijateljskog obruča.
Sad je trebalo nešto posve drugo, ali jednako bitno.
Usto to bi billa prilika da vidi nećakinju i njenu djecu, koji ovdje žive. Oni su sad njen jedini živući rod. Sve su organizirali njeni ljudi, njeni sunarodnjaci. Bilo je rizika ali svaki posao je rizik. Trebalo je srediti dokumente i krenuti na put. Potrebne dokumente je dobila za jedna dan. Bila je to dobro organizirana akcija.

Nije poznavala jezik zemlje u koju je došla. Nije za to bilo potrebno...blitva, mladi krompir, rajčica, raštika... ne kopaju se knjigama već rukama....i ono malo njemačkog što je naučila kad je kao sezonski radnik radila u Njemačkoj isparilo je iz nje. Mislila je da je više ništa ne veže za svoju zemlju...a znala je da je zapravo nešto previše veže...trebalo je zakrpati prazninu u njoj samoj.


Kad je završila sa hranom, obriše usta sa rukom. Polako dohvati veći smotuljak. Na svjetlo dana iziđe tamni čelik. Sporim potezima spoji pušku. Sjeti se svoje Zastave koja sad ponosno visi na zidu njene kuće u obnovljenom selu, kao ratni trofej. Ovaj snajper i ona upoznali su se prije par dana a već je između njih nastala neka čudna veza. Isprobala ga je i odmah joj je legao u njenu koščatu ruku kao da ga ima već godinama.
O njemu je znala samo da je "Amerikanac" i da služi za lov.
Oko joj je još oštro, ruka sigurna a volja ogromna.

Umetne metak u njega koji odmah spremno odskoči u cijev ispuštajući pri tome jedva čujni zvuk. U daljini onaj isti čovječuljak je iskušavao štapove na travi. Namesti mjesto kao snajpersko gnijezdo te mirno legne držeči pušku okrenutu prema golf terenu. Uperi svoje oko iza okulara prema pratećim objektima na terenu.

Upamtila je sliku i stas čovjeka. Znala ga je po imenu, nikad ga prije nije vidjela. Sad je preostaje samo čekanje....a to joj ne pada teško.

Svako zlo za neko dobro...pomisli dok je ležala.
Desnu dojku odrezali su joj prije tri godine. Sad se rak opet proširio pronašavši njena pluća kao svoju metu. Liječnik je bio jasan. Još možda pola godine.....do ljeta. Njeno posljednje ljeto...nije se imala za što liječiti. Nije imala nikog za koje bi se njena duša borila. Nikad ispunjenja praznina u njoj od rata i gubitka obitelji sad se ispunjavala rakom....no prije nego ode želi izručiti pozdrave jednom čovjeku. Bila je to slaba utjeha.
Sad dok fizički još to može, želi ispuniti i taj zadatak.
Zaustaviti će ljudsku bahatost brzinom svojeg metka.

Meta je konačno izašla ispod trijema bijele zgrade. Pogledavala je na svoj ručni sat. Netko je kasnio...instruktor golfa čekao je svoje klijente.
Napravi par nervoznih koraka. Jednom rukom skine kapu i provuče rukom kroz sijedu kosu. U tom času pogleda još jednom na svoj sat držeći kapu.
Meta nije bila svjesna da je u tom trenutku ugledala vrijeme svoje smrti.

Škabrnja pamti...

Izgovori u sebi žena poprativši nečujan let metka prema cilju.
Meta odmah padne.
Kapetan Dragan Vasiljković, vođa Crvenih beretki, koljač iz Škabrnje, Gline...Knina suoči se mrtav sa zelenim travnatim golf terenom.

Pozdrav je izručen....

Žena se naglo izgubi sa malene uzvisine do golf terena.
Dok se u daljini bijelio upaljeni automobil sa vozačem koji ju je čekao, teta Manda pomisli na svoju rodnu Škabrnju i na zimu koja u njoj sad vlada.
Srce joj se stegne kad se prisjeti svojeg doma.
Veliki australijski grad nudio se sam vidokrugom po vrhovima svojih velikih nebodera ne pokazivajući što joj sve može ponuditi za njeno posljednje ljeto života.
Znala je da mora doći kući u Škabrnju......još ove zime.

Nemruth Dagi
16.02.2006., 06:41
Janja je zaključala svoj mali kiosk i lijenim koracima krenula svojoj kući.
Uvijek kad se vraćala kući sređivala je dojmove proteklog radnog dana. Nije bilo ni traga tugovanju, mada je bilo Valentinovo, a njoj nitko nije poklonio niti jedan cvijetak. Zapravo nikad niti nije dobila cvijet na taj dan jer jednostavno nije nikad imala nikakvu ljubavnu vezu. No, njeno srce se i dalje u njoj smijalo jer je znalo da je ona posve iskupljena.

Do svojeg doma pješice će prošetati i možda u trgovini koja radi do kasna kupiti nešto za večeru, za godinu dana mlađeg brata i sebe. Nakon što sredi maleni unajmljeni stan, pospremiti će suđe i nakon večernje molitve kao i obično krenuti će na počinak.

Mislila je Janja da je ostala u svojem rodnom kraju, sve bi bilo drugačije. Imala bi momka a možda bi se pripremala za svoje svadbena zvona. Sve se cure njenih godina tamo brzo poudavaju, a ona se u velikom gradu ne snalazi dobro, a kamoli da bi našla sebi i momka. Zov rodnog joj krša raznježi je kad ga osjeti u sebi a ona pomisli kako je istina da onaj tko sa tvrdog kamena ode, srce svoje na tvrdom kamenu zauvijek ostavlja.
Skoro godinu dana je u velikom gradu, a srce kao da nema, ostalo je negdje drugdje. u malenom selu nadomak mjesta ukazanja Gospe. Brat joj studira, starija sestra se udala, a ostala braća su još mala. I da nije bilo bratovog studiranja ne bi je pustili samu u veliki grad, i tako se preko svojeg strica zaposlila kao trafikantica. Brat je tu da je pazi i čuva. Janja zna da svojeg momka nema na vidiku, a kamoli mladoženje. O tome ne razgovara sa bratom, ne zove sestru da joj se izjada. Djevojke sa molitvene grupe u župi sv. Josipa, ne razgovaraju o takvim stvarima, sa starim svećenikom o tome ne može govoriti, a više nikog u gradu niti ne poznaje.
I sve zna Janja o tome o momcima...njoj je majka prije nego li je otišla u grad, naširoko objasnila neke stvari, baš kao što je i njena majka njoj...usput joj je majka naglasila i upozorila da se pazi jer je grad prepun muških a njima je samo jedna stvar na pameti...a to je težak grijeh. Zato je tu i brat koji ima čuvati nju i njenu čast.

U njenoj roditeljskoj kući cijeli dan je cika i vika mlađe braće. Sad joj to toliko nedostaje. Kad se vrati sa posla u tihi iznajmljeni stan, brat treba mira da bi mogao učiti. Svi ti gradski momci sa molitvene grupe dragi su joj ali tako daleki i njoj neobični da se nikako ne snalazi u njihovom društvu.
Usto njoj je dužnost da se suspreže jer eto, žensko je čeljade i nije prilično da misli na momke....molitva krunice joj tu pomaže.

Nakon što je doživljala milost iskupljenja sve je drugačije. Ipak sjeti se mladog svećenika Mije koji je i dalje prisutan na njihovim sijelima u raznim crkvenim okupljanjima. Visok blijed, uglađenog ponašanja i miran, taj svećenik odmah ju je zaokupio. Prije, kad bi nedeljom držao misu, Janja bi ga gledala i crvenila se u licu, bez da sluša misu. Dolazile bi joj na pamet svakakve misli, a onda bi se trebala potruditi da svoje misli ukroti i posveti punu pažnju na križ i Njegovu žrtvu. Za koji tren pažnja na križ bi popustila i iskušenje bi opet nastupilo i ...i kako u krug.
Sve do svojeg iskupljenja Janja je živjela između čina privlačenja i odbijanja.
Sama je bila sa svojom patnjom i bolom, otvorila bi se ona ali nije imala kome. Dala bi ona svoje srce, ali nije bilo kandidata.

Jednog dana je brojala sav novo pridošli tisak, čak i one neprilične časopise koje nije željela niti držati u svojim rukama. Vani je pritisnula studen, a kupaca je bilo malo....razderao se po rubu zaštitni plastični omot jednog časopisa. Pornografski sadržaj iskočio je u njene ruke sam. Gledala je u njega i zgražala se ali i dalje nije prestajala vrtiti te stranice.
Negdje u svojoj dubini znala je da se to ne smije, ali želja je bila jača. Nakon svega, uredno ga je stavila u omot da se ne vidi i kasnije prvog prodala. Uhvatilo ju je i kajanje zbog nedoličnog čina, ostatak tjedna u svakom svojem slobodnom trenutku molila je u nadi da će joj se njoj tako grešnoj oprostiti.
Izbjegavala je pogled na Miju na nedeljnoj propovijedi i što je više odvraćala pogled od njega, to ju je više privlačio. Između grijeha i molitve... balansirala je kao na trapezu. Griješne misili stapale su se sa slikama što je vidjela u tom časopisu da bi ih molitva opet usmjerila na pravu stranu. Kad bi se predala grijehu u sebi je osjetila jednu neopisivu bol, ali i u najintimnijom njenom dijelu tijela osjetila bi neku čudnu napetost i mokrinu.
Znala je što je to...jer nešto joj je i majka sama rekla, i učila je u školi. Časopis je to sve potvrdio u slici i detaljima.
Padala je u strašni grijeh, njena duša se spremala za pakao. Neodgodivo se trebala iskupiti za sva svoja nedjela, za svaku svoju griješnu misao, koju je sam đavo usadio u nju.

Svoje tijelo je podvrgla iskušenjima...hladna voda....i drastičan post trebale su slomiti svaki prljavu i paklenu misao. No to se nije dogodilo. Tijelo je trpljelo ali i dalje su misli hrlile grijehu. Trabalo je veliko iskupljenje koje bi je spasilo.
A iskupiti se može samo žrtvom...i ne samo to, odlučila je da će na oltar prinjeti i dobra djela. Djela koje će drugima dati, nešto što nisu prije imali...posve anonimno i sa dobrom namjerom da ih usreći...jer čudnovati su putevi....

I jednog dana Janja dok je molila, dobila je poruku kako će izliječiti svoju griješnu dušu i činiti ljudima dobro djelo.


nastavlja se...

seamless
16.02.2006., 14:19
neću čitat... neću čitat... neću čitat... pročitala. čekam dalje. :)

Nemruth Dagi
22.02.2006., 18:39
Nakon što joj je samo Nebo poslalo znak, Janja je odmah učinila ono što je rečeno. Njena duša se posve prepustila vodstvu svih valova blaženstva iskupljenja, a usput se osjećala sretno jer je činila društveno koristan rad. Srce joj se smirilo u spoznaji značenju svojeg zadatka. Činila je to strastveno i bez odlaganja jer iskupljenje ne trpi nikakvo odlaganje. Zato se odmah dala na posao.

No, već drugi dan osjetila je mučninu. Njeno glađu izmoreno tijelo, postom i svim mogućim odricanjem, popustilo je pred temperaturom. To se dogodilo baš pred njen radni vikend. Njen brat je spremno uskočio i na par sati otvorio kiosk te zaprimio dnevna izdanja. Janja je bila sretna jer nije morala zvati kolegicu iz suprotne smjene. Bez obzira na trenutačnu slabost tijela bila je ushićena saznanjem da se iskupljuje zbog svojih teških grijeha pohote, koje je lakomisleno nataložila na svoju dušu.
Temperatura i malaksalost tijela za nju nisu predstavljale problem i ta smetnja je za koji dan sama nestala.

Prošlo je od tada skoro dva mjeseca a Janja se kao i svake večeri vraćala pješice kući. Čak niti to famozno Valentinovo nije joj se dojmilo.
U njoj traje onaj isti žar kao od prvog časa kad se počela iskupljivati za svoje grijehe, pa niti taj dan ne može je smesti. Nikome nije pričala o tome što se događa s njome, sve je sama prolazila i sada je u tome sve više uživala. Njeno iskupljenje nametao se sam kao životni zadatak. Svake večere zahvaljivala bi se Nebu na tom daru i postajala sve svjesnija svoje uloge kao i značenja za druge ljude. Iskupljenje grijeha u malenom kiosku velegrada za nju je imalo veće značenje nego sva hodočašća na svim svetim mjestima njene vjere.
Te noći na dan Sv. Valentina dok je ulazila u stan, primjetila je da brat s nekim žustro razgovara na telefon. Bio je neobično uznemiren. Pripremila je večeru za oboje ali je brat svoj tanjur jedva dotakao. Trajalo je to nekoliko sati a onda je priznao. Njegova djevojka koja pohađa isti fakultet je trudna...skoro dva mjeseca...zvao je oca....ženit će se...nisu to planirali...no otac se složio...drugačije nije niti moglo biti.
Od tog časa sve se promijenilo. Janja je shvatila da su nju drugačije odgajali za razliku od njenog brata. Situacija je ipak pokazala da su neke stvari i dalje čvrste bez obzira na žrtvu koja se zbog njih pridonosi. Brat će se dakle oženiti, imati dijete mada još nije odstudirao. Svadba za jedinog sina u obitelji bit će posebna. Ona, Janja... iako starija od njega još nema niti momka. Njena svadbena zvona još nisu niti izlivena.

Nakon redovne večernje molitve Janja je bila previše uzbuđena i san joj nikako nije padao na oči. Prevrtavala je po glavi događaje tog dana kojeg je da stvar bude zanimljivija pokrivao sam zaštitnik zaljubljenih je Sv. Valentin. Pokušavala je shvatiti što je Bog imao na umu kad je bratu podario dijete...pomislila je da možda njeno iskupljenje ima veze s time.
Kad je pribadačom poskrivečki u svojem malom kiosku bušila prezervative namjenjene prodaji, samo jedna stvar joj je bila na umu a to je da je taj čin njeno iskupljenje od đavoljeg iskušenja i zla. Djeca su dar Božji a sva ta sredstva....koja i ona mora prodavati u kiosku sprečavaju Božje planove i stvaraju nemoral i pohotu u ljudi. U njenim ušima još su odzvanjale bratove riječi koje je načula kad je uzbuđeno telefonirao, kao da se pred nekim pravdao....da, da pazili smo...ma, sam sam ih odabrao u kiosku u kojem radi moja sestra......

Umorna na svojoj postelji Janja ipak odluči da će zadržati taj detalj za sebe i da nikome neće reči što je radila sa pribadačom po malenim paketićima sredstva za zadovoljavanje pohote...jer iskupljenja su vjerodostojna ako nitko niti ne sluti da se ona potiho odvijaju....ako nitko ne predosjeća da se Božja ruka pomiče njenom pribadačom ili kako se ondje u njenom kraju te male metalne šiljaste stvari nazivaju "špijode"...ako nitko ne pomišlja da bi ona obična djevojka sa kamena, najobična prodavačica novina imala tako važnu ulogu u njihovom budućem životu.

Pomalo umorna ali ipak zadovoljna, Janja je ipak nakon svega, skrhana, lagano padala u san. Nastojala je sanjati zvukove svadbenih zvona...a tu tom svojem očekivanju, veselila se i za svojeg brata....jer zaista nema razloga biti tužan zbog svadbe čija će se pjesma orit danima po tvrdom kamenu .... i zbog iskupljenja njene griješne duše, pomoću jedne metalne "špijode".

Nemruth Dagi
03.03.2006., 09:06
Imam čvrsti alibi za to...ja živim u dva svijeta.
Jedan drugog dodiruje, jedan drugog ne suspreže.
Živim, radim, imam obitelj...sve je na svojem mjestu, ali ja ubijam...ljude.

Moj svijet je običan svijet zaposlenog oca i supruga. Onaj drugi svijet posve različit od prvog...u kojem skrivam svoj jad, nemoć da pomognem drugima u tom času, nemoć da pomognem samome sebi...i sama smrt koja to sve prati kao nadglednik.
Živim u svijetu uloge jednog oca i u svijetu ubojice, obostrano istodobno ali i neudobno...to su moja dva svijeta i ja, razapet između njih.

Nakon što oduzmem život, savlada me neki neopisivi osjećaj u kojem nema straha, tek možda...kao na vrhu malene žlice, par zrnaca soli kajanja..ali i to prođe. Više je to začuđujući omjer saznanja da je to zadatak u ispunjavanju tuđih sudbina, kao i moje osobne, koja se upleće u sve to.

Razvodnik sam ljudskih duša, ne svojom voljom. Nikad nisam poželio to biti, već mi je život silom nametnuo a ja ga nevoljko prihvatio. Ispunjavam svoju sudbinu usmjeravajući tuđe...na drugu stranu obale.

Teško je to, i što to duže traje sve je napornije... kad pomislim na sve te smrti koje iznjedre iz posljedica djela što ih moje ruke naprave u tom času, čini mi se da između dva moja oprečna svijeta postoji prekidač.
Raštiman.
Kao da se jedan svijet u zadnje vrijeme ne prekida, i nema prijelaza iz jednog u drugi. Prekidač je sve raštimaniji i svjetovi zadiru jedan u drugog, jedan drugog ne dokida, jedna drugog ne suzdržava. Traju istodobno... a sam se bojim časa kad više neću moći razlučiti u kojem sam svijetu trenutno, kome uopće pripadam.

Zato ne mogu to više podnjeti...ne mogu više...ne ide to meni, i kad kažem sam sebi po tisući put, opet se dogodi. To je nešto na što mogu malo svjesno utjecati.

Opet sam ubio. I uvijek poslije svega kažem neću više.....
Ubio sam...ponovo se ponavlja stara priča. Žena je žmirila spremno, očekujući neizbježno. Smrt koju je donjela moja ruka spremno ju je pokupila u času u kojem se ne stignu žile zalediti od straha. Ne mogu se zaustaviti, nikad se ne mogu zaustaviti na vrijeme, to je nešto što je jače od mene.
Ionako smrt nastupa u trenutku, u nekom zamrznutom trenutku, kad život odustaje sam od sebe, kad posustaje i nestaje.
Nakon toga raštimani prekidač nije me prebacio u moj drugi svijet.
Ostao sam u onome istom.

Sve one koje sam dosad ubio, sanjam ih...prekidač škljoca ali se moji svjetovi ne mijenjaju. Trajno se nastanio u moj život, svijet jednog ubojice.
Moja djeca ljube svojeg oca ubojicu, moja žena ljubi supruga ubojicu...

Sanjam ih noćima...sve te što sam ih ubio..žive u mojem drugom svijetu daleko od mojeg posla, od moje obitelji, daleko od mene a opet blizu ... u meni u mojim snovima.
Sanjam ih nasmješene, kako me zovu da im se pridružim na drugu stanu obale. Voda koja nas dijeli je mirna, tiha kao da uopće ne teće. Ona je granica između mene i njih. Tako nasmješeni pozivaju me rukama, otvaraju usta i izgovaraju riječi koje ne čujem, kao slika bez tona....dođi...dođi...
Najživahniji je onaj starac što sam ga ubio lani. Maše mi i srdačno gestikulira.
Otvara svoj crni kaput kao da mi pokazuje da nakon svega još ima tijelo. Tijelo koje sam ubio...a iza nikog do tada, do njegove smrti...nije bilo toliko krvi.

Žmirim u snu, stišćem oči jer želim izbjeći i sam san.
Ne želim ih vidjeti. Sve one čije sam živote oduzeo, ne želim ih vidjeti ali mi se slika sam stvara. Loše spavam...san postaje mora i dugo u noć ostajem budan, jer znam da će opeti iste slike nadoći.

Jedan lik čiji sam život, posložio među družinom na drugoj strani obale je poseban u moji snovima. Njegovo lice koje je bez treptaja gledalo smrti u oči koja sigurnim koracima nadolazi, ruke koje su se zaširile u lepezu...kao leptir koji umire zalijepljen na vjetrobransko staklo, a čiji se prah sa krila raštrka po staklu čineći u svojoj smrti neku ljepotu uhvaćenu u svojem zadnjem kadru kao poslijednji treptaj života.

Sva ta lica na drugoj obali, nasmiješena su kao da su sretna, ali zapravo ja to neznam.
Ipak, slutim...njima nešto nedostaje. Nešto što je bitno. Zovu me...preklinju da im se pridružim, kao da je u tijeku zabava starih prijatelja.
Ako su sretni zašto su još tamo na drugoj obali, na tom turobnom mjestu pored rijeke koja sporo kao ulje teće po svojem meandru...dok ih obavija magla, dok se noćima trude da me dozovu na svoju gozbu?

Ne prođe noć a da me ne zazivaju, da ne inzistiraju na meni da im se pridružim...

Nosim pismo.
U dubini svojeg kaputa nosim pismo pisano mojom rukom. Kraj radnog vremena donosi mnoštvo ljudi na ulicu. Ne gledam u njihova lica...da ne bi prepoznao crte lica koje su slične u nekih, koje sam davno ubio, a zapamtio u djeliću sekunde njihov lik. Neki neobjašnjivi strah me kontrolira, prekidač više ne radi.
Zubac se istrošio, sve je više jednog svijeta, a sve manje onog drugog. Treba dokinuti ono što me ubija...a to je samo ubijanje.

Oni su odabrali smrt kao svoje rješenje, odabrali su način na koji će se ubiti. Želim odabrati jedan svijet za sebe...bez te turobne i maglovite obale rijeke koja zavija, gdje samoubojice dozivaju nijemo svojeg egzekutora...svojeg ubojicu.
Znam da je to tužno mjesto na koje dolaze samoubojice...ima tu rijeđe onih koji nepažljivo prelaze prugu...tih sedamsto metara zaustavnog traka moje brze lokomorive...tih sedamsto metara do zaustavljanja...i osjećaj koji nastaje u meni u trenu kad hrpa čelika udari u meko tijelo. Snažan trzaj stroja koji komada i izbacuje ljudsko meso pretvoreno u kašu...što leti zrakom...ostavljajući jedini svoj trag, kao prah sa krila mrtvog leptira.
Vlak se teško zaustavlja pri punoj brzini, iza njega ostaje mnoštvo dijelova tijela porazbacano po tračnicama i snovi vlakovođe u kojima me pozivaju oni koje sam ubio na pruzi.

Ostavljam svoje pismo u upravi željeznice.
Rukom pisan otkaz, neopoziv otkaz jednog egzekutora...vozača lokomotive.
Tihi susjedi, dobri očevi i muževi, dobri radnici...mi razvodnici ljudskih duha na sporedne kolosijeke neke druge stvarnosti, ponekad imamo dva svijeta posložena u sebi. I pokvareni prekidač između njih kao lošu, rashodovanu skretnicu koja više ne prebacuje kompozicije vlaka u željenom pravcu.

Odustajem...otkaz je moja pobjeda...izlazim na vrijeme...ili je to moj poraz?
Za mene je već prekasno.
Dok zamišljeno hodam, sad ih ne vidim, ali dobro čujem zvukove sa druge strane obale...čujem ih, konačno ih čujem...zovu me...da im se pridružim.
Niti ne pokušavam vrtiti polomljenu skretnicu između dva moja svijeta...ne postoje dva svijet, već jedan dovoljan sam za sebe.

Na pruzi dok njome hodam, zvukovi dozivanja u meni sve su jači, kao da se oni koji me pozivaju, raduju...reska je truba gorostasne lokomotive koja će proći kroz mene...i moj će prah kao u lepritovih krila pasti stapajući se sa maglom...ondje...negdje, na drugoj strani obale.
Tamo gdje me već čekaju...

Nemruth Dagi
11.03.2006., 19:21
Subota, 3.35


Žena zamotana u dugački šal, pređe rasklimanu kapiju i uđe u dvor male kuće.
Oglasi se negdje u daljini seoski pas a ona nesvjesno ubrza svoj korak prema kući. Okrene se par puta oko sebe, no ništa nije sumnjivo vidjela. Selo je duboko snivalo u svojem mraku. Kad je došla do vrata stare kuće pokuca na njih tri puta.
Trebalo je neko vrijeme da se nešto dogodi, za to vrijeme žena je molila u sebi. Sjeti se sa smješkom na svojim usnama da već dugo nije molila.
Otvori se maleno okno do vrata i iz mraka progovori starački glas.
Tko je?...šta 'oćeš?...

Šalje me Dragče...izgovori zamotana kreatura u šal...

Ulazi...naredi joj osoba iznutra

Stara vrata kuće škripom se otvore da bi primila kasnog gosta.

3.45

Vatra iz stare peći veselo je pucketala i ispunjavala toplinom tamnu prostoriju. Mirisi u sobi su bili užasni. Žena je skoro povraćala od njih, no miris njenog šala kojeg je gurala pred svoj nos davali su joj koliko toliku zaštitu od nesnosnog smrada prljavštine, stoljetne užegle masti i kiseline koje se isparavala iz lika babe Jelisave.
Starica smežuranog lica i dugog nosa u staroj potrganoj haljini sjedila je do nje i vrtila u svojoj košćatoj ruci stvari položene na prljavu plohu stola.

Znači to želiš...? Znaš da to košta...lepih para?

Žena izvadi iz svoje torbe prekrite šalom debeli snop novčanica i položi ih na stol.

Ja sam spremna da platim svaku cenu za to i želim da uspe...novac nije bitan ali želim da uspe...

Starica poskoči sa stolice kad ugleda bunt...brzinom munje smotuljak promjeni vlasnika. Od radosti zacakle joj se oči a jezik razveze.

Što si platila, to ćeš i da dobiješ....ne zvala se na baba Jelisava. Nego, dete mnogo si mi poznata, da ti nisi....

Ne, babo... nisam, a ti nemoj sad da kočiš...nemam vremena, svaki sekund mi je bitan....reaguj brzo.


4.05


Košćate ruke vrtile su u svojem zanosu razne predmete po stolu dok su njena usta mrmljale...

zrm, zum, grm, trn
šta moje sokolče vidi
neka ovo devojče zna

baja, baja bajaram, što on vidi neka se zna
crni miš, belo pero, oko sokolovo
crna guja, beli dan, moje sokolče sve mi da

trn, grm, zrn
šta moje sokolče čuje
neka ovo devojče zna


Žena sa šalom ispred svojeg nosa, mirno je sjedila pored stola i promatrala ritual koju je izvodila starica.

Za to vrijeme, tisućama kilometara dalje, jedan sijedi čovjek snivao je sokola kako nadlijeće njegov rodni grad. Odjednom mu soko sleti na njegovu ruku i pretvori su u lik njegove žene. Čovjek već je dugo nije vidio svoju prvu ljubav i mada više nisu u dobrim odnosima ipak joj se razveselio. Zagrlili su se i dugo ostali tako spojeni. Odjednom se vrate u svoju mladost kad je njihova ljubav bila žarka. Bili su puni planova i želja. Dugo su razgovarali ali je taj razgovori bio razgovor starih bračnih partnera. Priznavali su jedno drugome, sve svoje grijehe i kajali su se zbog toga....čovjeku je bilo neobično da tako mladi i zaljubljeni tako ozbiljno razgovaraju. Pri srcu mu je bilo drago, bio je posve zadovoljan, posve smiren i zbog toga joj je rekao sve tajne koje je skrivao od nje. Na kraju sna njegova žena pretvorila se ponovo u sokola i odlepršala. Dugo joj je mahao, dok ju je pratio pogledom u plavetnilo neba...a njegovo srce se od bola grčilo, grčilo, grčilo.......a suha njegova usta su ponavljala Mirjana...Miro....Mirče moje....


4.25

..545-345786788 Prva Švajcarska....2767989-565 Ciriška....a zlato, dijamanti u sefu...4356 šifra MiraMarkoMaja....
Jel' zapisujete to na hartiju....?

Jeste, jeste, hvatam svaku vašu reć .....uzbuđeno će žena sa šalom.

Staričin trans je brzo prošao, starica se smirila, umornog lica na stolici.
Žena je prepisivala brojke u malenu teku. Bila je uzbuđena. Znala je ako je to -to, onda je na konju. Izvukla se i sad se ima čemu radovati. Novac je sad njen. Samo njen.

Mora da ste ipak voleli tog čoveka...progovori baba Jelisava kad se malo odmorila...zašto ste mu naručili moje sokolče?

Ah, tužna je to priča, babo. Omatorio je...a tamo gde je ne verujem da će ionako izaći živ. Zadnji put kad sam ga videla rekao je da mi ne želi otkriti gde su pare, da sam ga izdala i njega i decu. Al' znate nije sve u novcu, nešto je i u količini...pa neću valjda ja raditi za običnu platu?

Mnogo ste mi simpatični, mada znam gde sam vas videla...al bez brige baba Jelisava je profesionalka, najbolja u Šumadiji i šire. Nego za te pare imate pravo i na dodatak...imate li kakvu želju, pre što odete...će baba da vas časti....?

Pa...mislim, da i ne...ovo mi je bilo najvažnije da ga se rešim bez da prizna onima gde je sakrio naše i državne pare.....možda...ma imam, dođavola imam.
Eto, ima jedan koji mi stoji ko trn u oku, samo je daleko, daleko...

Bez brige, sokolče babe Jelisave svugde na cilj stigne. Pre il kasnije.
A koji ti je to, jel' ga znam?

Ne verujem, daleko je preko velikog mora, tamo na zapadu, blizu Amerike.
Ma, dojadio mi...svi naši otišli a on se drži ko suva vekna hleba, nema više naših, prvo padnu Istočni Nemci pa padne Rumunija, svi iz istočnog bloka i Sovjeti....a on se još drži...ajd, baba sredite i toj obabunjalog Fidela Kastra, da se i Kuba jednom oslobodi socijalizma, ma što će svetu takav socijalizam kad ga niti mi više u Srbiji nemamo...


5.05


Idemo Stanoje....rešili smo što smo trebali, izgovori žena sa šalom vozaču koji ju je čekao u velikom automobilu izvan sela.....i požuri u ponedeljak moram rano ujutro biti u Švajcarskoj...naredi mu oštro.
Da, gospođo Marković...promrsi vozač i potjera automobil prašnjavim seoskim putem....idemo u Švajcarsku.

Još malo pa će se razdaniti a daleko od malenog zabitog sela u Šumadiji, jedan
prosjedi ali još uvijek moćan čovjek upravo je započeo snivati. Sanjao je polja šećerne trstike i znojne tamne seoske beračice. Snivao je san kako ih mlad promatra, dok mu sporo dogorjeva cigara u njegovim ustima miješajući se sa okusom ruma.
Visoko iznad njega po nebeskom plavetnilu šarao je zrakom jedan sokol...čovjek nije obraćao pažnju na njega, njegove oči u snu bile su zaokupljene sasvim nečim drugim.
U njegovom srcu pojavio se jedan mali grč, pa još jedan, pa još jedan....

Noemi
11.03.2006., 19:49
:) Otkrice....

Nemruth Dagi
23.03.2006., 19:50
Rano jutro pola šest, svakog dana putuje...

Moja

Milena navuće dublje vunenu kapu na glavu i izdahne pred malenim zrcalom. Skoro će pola šest. Trebala bi krenuti na posao. Rukom ugura čuperak kose ispod vunene kape. Još se jednom pogleda u zrcalo te glavom sama sebi da znak da je posve spremna na odlazak.


Miriše na jabuke, živi ko podstanar...

Moja

Milena uzme dvije jabuke iz zdjelae sa stola i stavi ih u torbu. Torbu stavi na rame i osvrne se još jednom po zbijenom prostoru. Ugasi svjetlo u malenoj iznamljenoj sobici. Tiho zatvori vrata za sobom i okrene ključ u bravi. Grad je još mirno snivao. Tek pokoji usamljeni prolaznik hodajući njegovim ulicama razdire njegov san i najavljuje skoro buđenje jednog grada.


Oči su joj pune sna, kako li se preziva...

Moja

Milena se odmakne od starih vrata bez oznake njenog imena i još sporim, skoro pa pospanim koracima krene svojim svakodnevnim putem prema svojem poslu. Mrak koji je zajedno sa studeni vladao napolju samo ju je podsjećao na
gubitak topline njene postelje i na tminu malene sobice. Ulična rasvjeta razroko je žmirkala otkrivajući s time sve svoje ugasle žarulje na njenom putu. Nije se trebala bojati mraka. Poznavala je svaki pedalj svoje gradske četvrti.


Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je...

Moja

Milena gurne svoje ruke duboko u samo dno džepova starog kaputa. Uvuće zbog zime svoja ramena još dublje u kaput i tako nastavi svoj hod putem prema obližnjem parku. Zima je štipala njene obraze oholo se smijući jedinoj putnici u to jutro koja se sporo probijala kroz ogoljelo drveće parka. Vjetar je pojačavao osjećaj hladnoće.


Milena generacijo moja da smo se ranije sreli


Prođe pored reda kestena i zađe dublje u mračniji dio parka. Svjetlo rasvjete je slabašno treperilo, pokazivajući put. Poznavala je tu stazu dobro. Već duže vrijeme njome je skraćivala put do svojeg posla. Ako bi išla drugim okolnim putem pomoću gradskog prijevoza, ranije bi se morala ustati i izgubila bi tako još pola sata sna. Usto, morala bi platiti i voznu kartu.


Milena generacijo moja toliko toga nas dijeli


Dok je hodala dubinom tog tihog polumračnog gradskog parka, učini joj se odjednom kao da čuje korake po šljunčanoj stazi iza sebe. Okrene se naokolo
ali ne ugleda nikoga. Produži svoj korak. Bila je uvjerena da joj se samo pričinilo. Opet se okrene. Nikog nije bilo.


Milena generacijo moja tko nam je ukrao dušu


Nastavi hodati ali ubrza korak. Jutro je jedva davao naznake da će promoliti svoju svjetlost iza tamnog vela noći. Park je odisao hladnim jutrom bez magle. Koračala je ostavljajući iza sebe škripu svojih koraka na stazi. Zvukovi koji su se širili iza nje, odavali su da nije sama. Odlučila je da je neće zahvatiti sudbina napadnutih žena. Isprva lagano a onda sve brže trčala je parkom dok ju je pratio zvuk nečijeg koraka, stvarajući u njenoj glavi misao kao opomenu na moguću opasnost. Skrene sa glavne staze.


Milena generacijo moja jesmo li previše htjeli


Škripa koraka iza nje stvarala je svojim šumom neželjeni zvuk u njenim ušima koji se pretvarao u grozomornu melodiju straha. To je paralo njenu hrabrost po šavovima. Srce je započelo u trenu divljati u njoj kao znak da ga je načeo strah. Taj strah se odmah cementirao svugdje po njenom tijelu. Tijelo joj se grčilo, usta osušila, oči izbečile, koža naježila. Noge su same hitale, nekontrolirano prema rubu gradskog parka, prema izlazu. Bježala je na pazeći na grane i drveće, grmlje i visoko šiblje. Kapljice hladnog znoja provirivale su ispod njene vunene kape. Činilo joj se da koraci iza nje, koji su je pratili, sve bliže. Od straha se više nije okretala, bojeći se istine.
Odjednom netko joj skine kapu sa njene glave.
Njeno srce prolupa brzinom kolibrićevih krila...



~nastavlja se;) ~

Nemruth Dagi
03.04.2006., 18:26
Milena i ja sjedile smo zajedno u petoj poslijednjoj klupi, srednjeg reda jedne gradske gimnazije. Lena kako smo je zvali bila je moja vršnjakinja sa velikim bademastim očima i vječnim osmijehom na licu. Zajedno smo se prilagođavale na život odraslih postepeno i bezbrižno odrastajući u smijehu i šali...i dale zavjet jedna drugoj da se nikad nećemo promijeniti.
No naši nekad bliski svjetovi kasnije su stvorilii male zasebne univezume. Malo pomalo izgubili smo vezu. Naš zavjet je negdje ostao...kao zaboravljeni neraspoznatljivi dio naše duše.
Život nam je udijelio različite kolosijeke, usputne stanice i kolodvore. Meni je dao silne kolokvije, tone knjiga i ispitne rokove, njoj traženje posla i rani neuspješni brak.

Pronašli su je jednog jutra u gradskom parku.
Mrtvu, ukočenu sa stisnutom torbicom u kojoj je bio novčanik i dvije jabuke. Njeno lice zgrčilo se u strahu na još uvijek ljepuškastom licu, licu koje je još imalo otvorene oči.
Takvu su je dovezni na patologiju, na moj odjel.
Prepoznala sam je nakon toliko godina. Njene širom otvorene oči nisu mogle lagati. Bila je to moja Lena. Još uvijek su to bile one bademaste oči koje sam poznavala, a čiji pogled mi se uselio negdje u neki prostor u meni gdje držim sretna sjećanja i neispunjene zavjete nekih prošlih vremena. U očima nije bila više smijeha odrastanja, već razvaline ozbiljnosti života. Kosa joj se jedva prošarala pokojom sijedom vlasi, a dublje bore usjekle su svoj trag na njenom licu.
Policija ja napravila očevid i tražila rezultate obdukcije.
Od njih sam saznala da je živjela sama kao podstanar i da se nije družila sa susjedima. Nikoga nije imala. Radila je u tvornici kao pomoćna radnica a njene grube poplavljene ruke posvjedočile su to.
Zatajenje srca uslijed urođene srčane mane bila je konačna dijagnoza smrti.
Moj kolega je to obavio. Nisam imala hrabrosti, niti nakon tolikih mrtvih tijela na odjelu patologije koje su prošli kroz moje ruke, potegnut skalpelom po njoj, po mojoj Leni. Previše sretne uspomene sudarale bi se negdje u mojoj duši sa mirisom hladnog rastvorenog tijela leša. Možda bi ponekad u tišini noći isplivale van...
Bilo bi to previše za mene.

Nikakve ozljede nisu pronađene. Strah je vjerovatan uzrok smrti. Policija je zatvorila slušaj. Odmahnuli su glavom. To je bila jedna obična smrt u nizu svakodnevnih smrti velegrada. Objasnili kako se to dogodilo. Nečeg se preplašila a jedna niska grana se podvukla u njenom bijegu kroz njenu vunenu kapu i podigla je. To je još više iniciralo njen strah i njeno srce nije izdržalo. Kapa je ostala zataknuta na grani. Njena duša je netragom nestala...

Moja Milena,
moja Lena umrla je jednog zimskog jutra poslije pola šest, na putu...ostavivši tamo praznu ljusku svojeg tijela...dvije jabuke u svojoj torbi u stisku grča svojih grubih ruku kao i vunenu kapu na grani. Iza nje ostala je mala prazna podstanarska soba, bez njezinog prezimena na trošnim vratima i puno pitanja...koja su nastajala u meni.

Generacijo moja...ostao je njen smijeh u mojim ušima i sjećanje na naš zavjet da ćemo uvijek biti isti ma kako svijet oko nas bude drugačiji...i otrežnjenje u spoznaji da više nismo isti kao onda u petoj klupi srednjeg reda jedne gimanzije.
Što li se dogodilo u našim osobnim svjetovima da smo se razdvojili mi nekad nerazdvojni...jesmo li se samo dobro prilagodili i tako odrasli dok nas je dosegnuta zrelost posve odvojila...jesmo li se predali?

Milena generacijo moja, jesmo li od života previše htjeli?
Moja Mileno...generacijo moja.

Nemruth Dagi
14.04.2006., 07:52
Dugo sam se dvoumio da li da ovo ikome ispričam.
Nekako tih dana kad se sve to događalo u mojem srcu zatomio sam dio sebe, taj dio niti danas ne osjećam.
Srce mi je ostalo okovano saznanjem i dio mojih osjećaja naglo se istrošilo kao telefonska kartica u razgovoru sa dalekim dijelom svijeta.

Znao sam da je u tom času najbolje sve ostavili na poček i ne odati se ionako suvišnom razmišljanju. Nikad nikome nisam rekao, nisam imao potrebu za tim. Možda sam i bježao od tog saznanja, a kad bi me nešto prisjetilo na to odmah bi nekim čudnim mehanizmom brisao sjećanja.
Ušlo mi je to u naviku.
Srodio sam se sa navikom, kako to čine ljudi kad im navika postane pravilo.

...da skoro sam zaboravio...
Zovite me Davor a ovo što ću vam ispričati istiniti je događaj.

Zbilo se to u proljeće 1979 godine.
Kao mlad građevinac vodio sam samostalni obrt. Posla je bilo na pretek.
No, ja sam birao poslove jer sam se posve specijalizirao za adaptacije starih zgrada. Poštivajući tehnologiju i normative stare gradnje, njihov stil i doseg sanirao sam najveći problem takvih zgrada, vlagu. Radio sam za državu no najveći izazovi dolazili su iz suprotnog tabora.
Crkva je tih godina preživljavala u nametnutoj joj tišini ali je sanirala i popravljala svoje objekte. Plaćala je odmah i to gotovinom, prema dogovoru, što mi je odgovaralo. Mene su izabirali za izvođača zbog kvalitete rada ili i zbog toga je je moja obitelj uglavnom bila vjernička. Djeca su mi pohađala vjeronauk a niti ja nisam bio rijedak gost u crkvi.
To je bila važna i nevidljiva preporuka za poslove sa crkvom.

Prihvatio sam posao sanacije jednom samostana u Slavoniji. Samostan koji je nekad bio važan i značajan, sada je životario vlažan na rubu žitnih polja.
U njemu su boravile opatice i poneki svećenik gurnut na sami rub malene zajednice vjernika a koji bi obnašao ulogu njihovog duhovnog pastira. Samostan je sačinjavala sama crkva i župni dvor sa popratnim zgradama i samostalni odvojen dio gdje su boravile časne sestre. Crkva je više puta bila sanirana ali je sama zgrada samostana bila u veoma lošem stanju.
Samostan sam sa svojom ekipom obnavljao dio po dio, da bi sačuvao koliki toliki mir. Naporan posao sanacija se produžio do početka ljeta. Bio sam zadovoljan, radovi su dobro napredovali i za mene je to bilo znak da će se preporuka širiti dalje.
Stanovnici samostana su nam pripomagali a mi smo nastojali što manje ih izlagati nepotrebnim pojavama kao što je buka, prašina ili bilo što drugo što bi remetio njihov mir na koji su bili naučeni. Kopali smo do temelja, izolirali i mijenjali sve instalacije na koje smo nailazili. Moja ekipa je napredovala u uobičajnom ritmu. Računao sam da bi za tjedan dva mogli krenuti u završne radove.
Često sam izbivao sa gradilišta, trošeći vrijeme u nabavi građevinskog materijala. Do njega se teško dolazilo jer je zemlja građevinski procvala mirisom povoljnih kredita. Svatko se se trudio da nešto gradi, a zbog nestašice materijala morali smo hvatati korak u pronalaženju veza i poznanstva, svih mogućih podmazivanja da bi kamion cementa sutra bio na gradilištu.
Shvatio sam odmah značanje riječi "podmaži i vozi" pa nisam bio škrt.

Kamion se upravo istovariovao kad me je u stranu pozvao predradnik.
Doslovno me je izvukao iz automobila i kazao tihim glasaom da me hitnom treba. Po njegovom izrazu lica vidio sam da se nešto dogodilo, ali da ne želi uznemiravati ostale radnike. Poveo me strmim stepenicama u podzemlje zgrade. Upitao sam ga što se dogodilo. Brinući se da nisu pronašli novu žilu vode koja bi nas zaustavila na par dana i zadala dodatni posao a ujedno i novi iznos troškova van plana. Predradnik je samo šutio i brzim koracima me odveo do mjesta koje mi je želio pokazati. Kad smo ušli u pokranjsku podrumsku sobu usmjeri jarku žarulju u kut prostorije.
Svjetlost obasja daske na podu. Predradnik ih makne, uzme lopatu i pomakne napukli kameni blok. Tihim glasom bez emocija ukaže mi na iskopano mjesto ispod bloka u samom dnu poda.

U dubini zabijele se kosti razasute po tamnoj podlozi. Prostor u kojem je bio taj sadržaj nije odavao prisustvo vlage.

Grob...ili grobovi? Pitao sam se ali ionako mi nije bitan odgovor. Znao sam da moram prijaviti tadašnjoj miliciji, i da će nas to zaustaviti u radovima.
Pozvao sam nadstojnicu samostana i svećenika.

Kad su vidjeli što smo iskopali samo su problijedljeli. Nadstojnica je pokrila rukom svoja usta i nijemo kriknula. Imao sam osjećaj da se njen krik nečujnom jekom proširio zgradom. Svećenik se počeo u hladnom podrumu znojiti i nervozno je cupkao oko jame. Svi su se pitali isto pitanje.

Tko su oni ili tko je on čiji kosturi leže na suhom mjestu u inače vlažnom podrumu?

Pozvana je milicija. Odmah su ogradili mjesto i nisu nikog puštali tamo.
Sa njima na teren su izašli i kriminalistički tehničari. Došla je i ekipa arheologa. No, pri njihovom odlasku čuo sam kako su rekli da to nije njihova nadležnost.
Napustili su prostor samostana vidljivo razočarani. Milicija je čuvala grob.

Radovi su stali. Osjećaja se nalagoda koja se s tim događajem prenosila neprirodnim šutnjom. Nadstojnica samostana zatvorila se u svoje odaje i komunicirala samo sa vlastima. Svećenik je cijelo vrijeme bio pod pritiskom. Milicija je konačno izvadila te kosti, posnimala prostoriju, uzela naše iskaze i napravila zapisnik. Iskaze smo morali potpisati za koji dan u milicijskoj stanici.

Danas se dosta piše o nepočudnim knjigama, filmovima, i spisima koja smetaju crkvu. U njima se pronalaze ideje i djelovanje koje se mogu protumačiti kao napad na svetost i nepogrešivost te organizacije. Onda u ta vremena nije svega toga bilo. Crkva je imala samo jednog velikog neprijatelja a to je bila narodna vlast i organi te vlasti.


Nakon par dana smirila se situacija i svi smo nastavili svoj posao. ispratio sam novi kamion sa materijalom za samostan i otišao sam potpisati zapisnik u milicijsku stanicu. Pomno sam pročitao svoj iskaz i potpisao.
Ljubazan milicioner je bio razgovorljiv. Bio je rodom iz susjednog mjesta moje rodne grude u Hercegovini. Naravno, bio je pravoslavac.

Upitao sam što su to pronašli. Zapravo ništa rekao mi je lakonski. Kosturi su stari i teško se identificiraju, skoro da je to i nemoguće. Krim laboratorij će samo otkriti starost. No bit će to ionako procjena.

Iznenadio sam se, kosturi...mislio sam da sam vidio samo jedan kostur.
Odmahnuo je rukom.
Bilo ih je više, bili su porazbacani jedan na drugoga. Bilo je više naslaga. Moja procjena dubine jame me prevarila. Zanimalo me tko bi to mogao biti zakopan na takvom mjestu.

Nikad se neće otkriti identitet žrtava, niti zločinca, strogo će milicioner šiljeći svoje brkove. No, to se može samo nagađati.
Pozdravili smo se i rukovali. Na izlazu mi poželi skoro okončanje radova bez problema i zastoja.

Neka imate barem vi sreću sa tom zgradom, kad već nisu imali oni zakopani nesretnici...ta djeca nisu bila te sreća...ispod glasa mi nabaci organ vlasti.
Djeca, koja djeca...upitao sam ga u nevjerici.
Pa, to su bili dječji kosturi, malena djeca...bebe..niste primjetili da su kosti male sitne...upitao me organ i opet zašiljio svoj crni brk.


Izašao sam van i udahnuo svježi zrak.
U glavi mi je bubnjalo. Sjeo sam tupo u svoj auto i pokušao razmišljati o tome događaju. Nekako nije mi se vraćalo na gradilište.
Pepeljara u auto se punila velikom brzinom.


Prošlo je mnogo godina od tada. Život je krenuo svojim tijekom.
Ipak u meni se slomila jedna zelena grana. Bolje rečeno prije osušila u spoznaji da takvo nešto postoji i da je to uopće moguće.
Nastojao sam to sebi protumačiti na neki logični način. No logike nije bilo. Trudio sam to opravdati, no alibi za to nisam pronašao.
Onda sam se prepustio vremenu i mehanizmu navike da o tome ne razmišljam.

Ne idem više u crkvu. Svojima nisam nikad branio da idu ako ih volja, nisam im niti ispričao o tim dječjim kosturima u samostanu.
Pronašao sam neki svoj put do Boga i kakvu god da on skriva opasnost za moju dušu, trudim se ustrajati svojom savješću na njemu. Čini mi se to poštenije i ljudskije nego da hinim sreću i radost zajedničkog puta.
Na kraju, svi smo mi ljudi, svi mi griješimo.

Možda sam i sada pogriješio...što sam vam ispričao ovo o spoznaji koja tvori moj kod. Kod do kojeg je nadošao jedan obični čovjek kao što sam ja.
Kod kojeg možemo nazvati mojim imenom, Davorov kod.

Nemruth Dagi
03.05.2006., 07:54
Dobro je moja mama rekla, poznavajući me kao svoju kćerku jedinicu da ako se što prije ne udam da ću ostati stara frustrirana frajla sa sedam mačaka.
Imala je posve pravo jer sam bila na najboljem putu da to i postanem. Ženika nije bilo na vidiku a mačke lutalice sam ionako sakupljala po cesti.

I nije da sam bila sama...
Imala sam svoj babinjak jednom tjedno gdje smo mi neudane žene u najboljim i malo kasnijim godinama uz dobru hranu i piće čavrljale o "nečijem stanju u nečijem životu". Svoj trenutni status svaka za sebe nismo spominjale.
nije bilo potreba sve smo bile potrebine u nekim stvarima...
Čak se nismo niti vani sastajale. Nas pet samosvjesnih baba dostatne smo same sebi, i ne treba nam nikakvo društvo. Usto nismo se baš rastragavale u potrazi za muževima jer smo znale da za nas adekvatnih niti nema, ali ipak sve smo očekivale da će mo se udati prije četrdesete.
I kako moj omiljeni pisac kaže "Četrdeset mi je godina, čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje......".
Nama je dana velika prepreka da to ostvarimo, ostala je u nas samo želja.
A ona se nekako zaglavila jer smo učile na tuđim greškama. Kako smo sve bile odlični đaci naučili smo lekciju da brak nije šala.

Tog sam puta nevoljko otišla na babinje sijelo, vjerovatno previše umorna od posla i preumorna od iščekivanja uvijek istog modela druženja. Kupila sam dvije boce odličnog crnog vina T'ga za jug i krenula putem svojeg odredišta. Kod Mirele sakupilo nas se samo troje. Vlasta je ostala duže u bolnici zbog svoje mame koja se njoj za inat prejela čokolade koju njena žuč ne može podnjeti...a Branka je završavala projekt kojeg je morala predati još prije nekoliko dana. Naša mala ženska posada jedrenjaka plovila je sigurnim putem prema hrani koje je bilo kao i obično u izobilju. I tako smo vrtile tuđe filmove i scene iz tuđih bračnih života, kad je došlo vrijeme da se riba zalije vinom.

Bocu vina kojeg sam donjela nismo mogle otvoriti. Čep se kao da je sam vrag u njemu toliko ušarafio u bocu da je pukao metalni vadičep. Vino se i dalje šepurilo svojom božanstvenom bojom po stijenkama boce i presijavalo nama u inat tako neotvoreno a mi smo baš odlučili da ga otvorimo milom ili silom.
No, trebalo je imati alata i umješnosti da se otvori boca. Drugu bocu nismo imali čime otvoriti, jer nismo imali rezervni vadičep. Onda sam se dosjetila da u toj Mirelinoj zgradi vjerovatno ima neko sposobno muško koje bi damama u nevolji pomoglo i svojim ručetinama otvorilo željeno blago. Tako bi spasio situaciju i učinio dobro djelo da se na našem malom jedrenjaku bez kormilara na usadi nekakva pobuna. A svakoj pobuni predhodi očaj...

Mirela je uzviknula kad je čula moj prijedlog....HEUREKA, to je to...Adrian slikar...tri vrata dalje na istome katu. To je bilo jedino muško dostupno u ovo vrijeme i skoro da je uzela bocu vina sa željenim sadežajem i šiljkom koji je stršio kao batrljak iz njegovog čepa...zaustavim je u toj namjeri i kažem joj da pozove tog svojeg susjeda ovdje, k nama.
Hrane ionako ima dosta i previše...a mi ne grizemo. Barem ne još.

I tako sam upoznala Adriana. On je sa lakoćom odvio puknuti šiljak klještima, stavio svoj vadičep i otvorio obje boce T'ga za jug. U međuvremenu smo se svi dobro zabavljali a ja sam shvatila da je Adrian dobra duša sa fenomenalnim smislom za humor. Odmah mi je postao drag.

Danas Adrian i ja planiramo provesti produženi vikend na moru.
Već smo godinu dana zajedno i dobro sa slažemo. Moje cure su pomalo ljubomorne i stalno se snebivaju zbog naše veze. Jedino se Mirela drži po strani. Adriana poznaje dugi niz godina a ujedno su išli zajedno u osnovnu školu.
Adrian se preselio kod mene. Moj stan je veći, prostraniji nego njegova novogradnja. Usto, on ima kod mene veliku sobu koju smo pretvorili u slikarski atelje. Moja mama bi da nije trajno smještena na Mirogoju bila sretna. Dobro mi je sa njim. Adrian slika u velikoj sobi slike velikog formata a oko njega skaču mačke. Kad naslika sliku, uzme jednu od mačaka u svoje krilo i gleda zamišljeno svoje djelo iz svih kuteva. Mačka prede a Adrian promatra svoj rad.
Za večeru otvara ponekad bocu crnog vina. T'ga za jug se pretvara u T'ga za dva. Ono nas razgali i onda planiramo...za naredni vikend išli bi na jug.
T'ga za jug...T'ga za dvoje...samo da ne bude kiše ili bure jer je Adrian osjetljiv. U invalidskim kolicima brzo se čovjek prehladi. Usto, ja nisam baš još vična mojem novom prostranijem automobilu, kojeg sam kupila za njega i njegova kolica. No i to ću ubrzo savladati kao što sam savladala i sve arhitektonske prepreke i prilagodila moj stan. Adrian ima paralizu kao posljedicu teške bolesti. Pokretne su mu ruke ali ne i noge i donji dio kičme.

Moja pokojna mama nije bila posve u pravu...ja se ipak nisam još udala a što se tiče mačaka sad ih zaista imamo sedam. Adrian obožava mačke, a kako mi se čini i one njega.
I to mi je sasvim dovoljno.

Self-portrait
03.05.2006., 09:09
Imas sposobnost na najjednostavniji moguci nacin ispricati slozenu pricu . Ili, kad malo razmislim, mozda stvari i jesu u svojoj biti takve - jednostavne . :rolleyes: Ko bi ga znao !:confused:

:top:

Nemruth Dagi
26.05.2006., 07:28
Romana usmjeri svoj pogled prema dolje. Odmah osjeti kako je prožima neka neobjašnjiva ljepota. Duboko uzdahne i onda oćuti u sebi dolazak zadovoljstva dok se ispod nje svojim malim padobrančićima titrale na vjetru prozirne glavice dozrelih bijelih maslačaka. Učini joj se da na zelenom livadnom sagu koje je vjetar njihao u ritmu valova, te malene točkice pomiču svoje glavice pozdravljajući nju, pridošlicu.
Nasmije se sama sebi i to ju odobrovolji. Ipak, nije mogla a da ne pomisli kako se takve stvari samo njoj događaju. Do prije par trenutaka nije joj bilo do smijeha. Dapače, suze su joj same poiskakale iza vela tamnih naočala. Sad joj se u tišini osunčane livade i zibanje trave učini kao melodija. Uho joj samo prizove zvuk poznate joj pjesme.
U njenim ušnim kanalima pjevao je poznati glas...strawberry's fields forever...

Melodija iz njenog uha i slika uzgibanog maskačkovog polja za kojeg se doslovno pogledom zalijepila, stopile su se u cjelinu. Usred te scene, kao na filmskoj projekciji, poželi kockicu čokolade. Bila bi zadovoljna i sa malenim ogriskom. Uvijek kad je nervozna poželi slatko. Danas, eto...baš nema sreće. Nema čokolade, ali ima ton i sliku. Odluči u trenu pa zanemari težnju za okusom onoga čega nema i usredoči se na ono što joj je dostupno.
Glas je i dalje pjevao poznati refren, a more zelene mase ljuljao je bjelkaste prozirne glavice kao meduze. Maslačkovo polje uživalo je u običnom proljetnom danu. Romana je bez obzira na sve, počela uživati u običnom maslačkovom polju.
Vjetar je na mahove pojačavao svoju snagu. Ona naslonjena na pogled prema zelenom moru livade sa melodijom u svojim ušima, sama sklupčana u svojim mislima na obične bijele paperjaste točkice...oni tako sitni i mekani nudili su svoju jednostavnost i ljepotu u isti tren. Ona im ništa drugo nije mogla ponuditi osim svoje pažnje.
Upitala se kako prije nije primjetila nešto toliko obično a zapravo tako lijepo. Tražila je u sebi odgovor koji bi je zadovoljio. Nadošla je na misao da je to zato jer ne vidimo što mali, jednistavni, obični ljudi a i stvari, do nas nude. Vidimo samo velike, važne stvari i ljude, a promiču nam sitnice. Velike stvari brzo potrošimo, one vremenom postaju isto tako male, jednostavne, obične...dok male stvari svojom sudbinom nikad neće biti velike ali će označiti nama bitne situacije, ako im to dozvolimo. Tu leži njihova važnost...
Zato su te male livadne vataste loptice, za koje se nitko ne okreče, posebne jer stvaraju a kasnije obnavljaju sjećanje na bitno baš svojom beznačajnošću.
Dok neki imaju okus posebnih kolačića urezano u sjećanje, neki će se sjećati pogleda na polje maslačaka i melodiju koja je primjerena situaciji pojavila iz njih samih u pravi trenutak.

Da bi je skinuli sa tridesetmetarskog dalekovoda gdje je svojim padobranom zapela, predhodno su "ugasili" tu 400 kilovoltnu grdosiju. Malo ugruvana, ali sretna Romana, učenica padobranske škole, potražila je komadičak čokolade od svoji spasilaca. Od njih je saznala da je imala vrašku sreću. Njen treći skok u životu dobro je završio jer se platno padobrana nije raširilo po vodu spajajući ga, već je u nemaru vjetar iznenadnim naletom zakačio padobran samo na jednu stranu dalekovoda. Izbjegla je dodir žica i stvaranje iskre. Zbog trenutnog hira prevrtljivog vjetra ostala je bespomoćno visjeti a sam pogled joj je bio usmjeren na okolnu livadu.
Dok se kockica čokolade topila u njenim ustima Romana se sretna vraćala kući. Odlučila je da nikome od svojih neće reći za ovaj događaj. Ostati će to mala tajna...padobranska tajna koja je nastala iznad zelenog mora livade, malih glavica čiji će se zreli padobrani nošeni vjetrom rasipati poljem šireći svoju jednostavnost kao ljepotu. Više od zavjeta šutnje ostati će Romani urezano u sjećanje iskustvo kako male stvari u nekim posebnim trenucima dobivaju novi smisao. Bez obzira na sve, taj smisao što nastaje u nama iznad obične livade, ostaje zapisano u nama zauvijek...kao samo naše, posebno a za druge tako obično polje maslačaka.

seamless
26.05.2006., 08:36
Ipak, nije mogla a da ne pomisli kako se takve stvari samo njoj događaju.

Dok se kockica čokolade topila u njenim ustima Romana se sretna vraćala kući. Odlučila je da nikome od svojih neće reći za ovaj događaj. Ostati će to mala tajna...padobranska tajna koja je nastala iznad zelenog mora livade, malih glavica čiji će se zreli padobrani nošeni vjetrom rasipati poljem šireći svoju jednostavnost kao ljepotu. Više od zavjeta šutnje ostati će Romani urezano u sjećanje iskustvo kako male stvari u nekim posebnim trenucima dobivaju novi smisao. Bez obzira na sve, taj smisao što nastaje u nama iznad obične livade, ostaje zapisano u nama zauvijek...kao samo naše, posebno a za druge tako obično polje maslačaka.


Jako lijepo. Mala priča o velikim stvarima. Mala slikica. Čitajući, pala mi je na pamet Mona Liza. Gledajući ju u likovnim enciklopedijama, vidimo ju na jedan način, analiziramo, raspravljamo o detaljima, a kad stanemo pred nju, prvo što nam padne na pamet je - kako je mala. Tek tada u tom malom formatu vidimo sve ono poznato od prije.

Velika je stvar znati i moći vidjeti ljepotu u malim stvarima.

Velika je stvar od polja maslačaka vidjeti događaj (a umijeće je sročiti priču o tome).

I izdvojila sam prvu rečenicu jer je mi je posebna. Takve stvari se samo njoj događaju. I velika je stvar kad polje maslačaka, kao i sve druge veće ili manje sitnice, osjetimo kao nešto što se samo nama događa. Ili ih bar primijetimo.

Još jednom, lijepa priča.:top:

Nemruth Dagi
09.06.2006., 07:46
Triptih o smrti sastoji se od tri različite kratke priče, koje govore o materiji, umjetnosti i ljubavi.

Dio prvi; Zelene masline penzikusa Martina



Obrisao je svoje izborano čelo sa platnenom maramicom. Pupak mlade dame ispod njene prekratke majice micao se amo-tamo prateći ritam njenog kretanja. Njena mala ali čvrsta stražnjica snažno je brazdila morem gradskog trga ostavljajući svoj vizuelan trag i uzdahe na licima promatrača. Njena ramena gracilno su se njihala dajući njenoj figuri izgled kao karavela koja nježno zadire vodu svojim pramcem, nasuprot stabilnoj krmi koaj održava balans. Duga plava kosa kao jedra vijorila su na podnevnom suncu dok su sve to nosile vitke noge kao jarboli.

" Te žene..."
Na glas je to govorio brišući svoje znojno čelo, penzikus Martin umirovljeni profesor brodogradnje. Slika mlade dame što je prošla pored njega a da ga nije pogledala na jednom gradskom trgu nije jenjavala u njegovim mislima. U njegovim nozdrvama još je ostalo tragova njenog parfema a Martin bi se moglao kladiti da je tu prisutan i miris njene netom oprane duge plave kose. Toliko dugo nije ih dotakao nježnu žensku kosu, toliko dugo nije niti sa ženama razgovarao a kamoli što drugo.
Njegovi doticaji sa njima sveli su se na susjedsko pozdravljanje ili na obični razgovor na kiosku ili u trgovini. Žena mu je davno otišla od njega, sin je negdje u Americ,i a on sam u svojem samačkom stanu, koji se ne diči urednošću, sanja o mekim baršunastim dodirima koji mu tako nedostaju.
U mirovini sam, bez drugih prihoda ne može si priuštiti neki luksuz. Niti spremačicu više nema, a sam se teško miri sa kućanskim poslovima.

" Žene...vragovi i anđeli..."

Govori ispod glasa sam sebi dok mu u mislima i dalje gospodari njena figura kako lagano odmiče on njega, taj savršeni brzi brod sa svojim plavim jedrima.
A njemu poznavaocu mora i svih vrsta konstrukcija brodova treba vjerovati kad govori o brigantu, o škuni, o karaveli, o leutu, o braceri....o tankerima koje je godinama konstruirao.
Danas je sve drugačije, misli penzikus Martin. Što je nekad bilo skriveno i tajno, danas je javno. Nema srama i zato ljudi polugoli hodaju naokolo.
Sram je nestao kao prva žrtva na oltaru boga prebrzog doba. Zapravo, nema više ničega čega je nekad bilo, ako se to i nađe nekim slučajem, onda dobiva novi smisao. Nekad su gradskim ulicama prolazile snažne konstrukcije bracera,
gripova i clippera, danas je željena konstrukcija lagana i brza. Sve se promijenilo, on je ostario a žene su danas posve drugačije ali isto tako te vabe, nutkaju se same svojim izgledom, pozivaju te, mama žedne i gladne njihovih konstrukcija...manje se danas ljudi raspituju za pogon, za nutrinu broda, više je na cijeni sam izgled...nego mogućnost perfomanse i snage.

Zna Martin da sa svojih sedamdeset na grbači nema što više čekati.
Vrijeme ide, a on je željan i gladan dodira te savršene konstrukcije. Sa svakim ugaslim danom gasi mu se i moć. Što je stariji to je sve nemoćniji i blesaviji...tako za sebe sam kaže. Drugima to ne govori. Ima veoma malo prijatelja, ono što ima ostalo je u drugom gradu na moru a i njihov broj svake godine je manji.
Ipak, penzikus Martin ima 18.460,45 razloga za veselje. Tolika je razlika duga njegove mirovine koju mu vraća država, ako želi uzeti odmah, ne čekati da mu to isplate u neko dogledno vrijeme. Ima planove, sve je točno razradio i smislio. Novac, mada je to daleko manja svota od onoga što mu pripada, uzima odmah i isti čas to troši. Jedan kasino u gradu ima noćne dame. Unajmiti će jednu damu na par dana. Uzet će najmlađu i najvitkiju koja će ponovo staviti u pogon potpalublje njegovog broda. A za to treba vremena, jer stare i dugo neupotrebljavane kotlove treba zagrijat da bi moglei kao nekad prošarati punom parom debelim more, na radost kapetana.
Živi za taj dan kad će pronaći ponovo izgubljeni raj u zagrljaju žene.

Stigao je kući i odmah se uputio sa osmijehom na licu u kuhinju. Do nekog ozbiljnijeg obroka glad je morao nečim laganim zavarati. Frižider nije nudio ništa, a niti je išta mogao. Njega je trebalo puniti hranom.
U smočnici na najvišoj polici spazio je konzervu voćne salate.

Dr. prof. Martin L., nesuđeni član akademije (ne svojom krivnjom), stručnjak brodogradnje i konstruktor tankera, prof. emeritus i trenutni penzikus povukao je vrhom svojeg prsta konzervu, a sa njome i staklenku zelenih maslina.
Lijepa crnka na njenoj etiketi, zanosih oblina sa pozadinom na kojoj je usidren jedrenjak, završiti će na njegovom kranijalnom dijelu glave trenutno izazvajući krvarenje tog dijela mozga.

Četri mjeseci poslije i dalje nitko neće podignut sumu od 18.460,45 kuna na ime Martina L. Njegovo polumumificirano tijelo bit će i dalje skvrčeno na podu smočnice uz staklo i razasute smežurane zelene masline, dok će se lice vitke ljepotice sa etikete staklenke, zavodljivo i dalje smješkati u tami.

Nemruth Dagi
03.07.2006., 09:56
Ležeći na udobnom kanapeu unutar najveće sobe ogromne vile svojeg oca Danijel pl. Globinsky-Sarr tražio bi inspiraciju švrljejući okom po zidu u šarene boje i oblike slavnih majstora. Dim njegovih cigareta ispunjavao bi veliki prostor nagrizajući sve te originale povješane na zidu. No, Danijela je baš bilo briga za to. Ionako su debelo osigurane. Tražio je impuls koji bi ga potaknuo njegovu zamrlu inspiraciju. Njegove mladalačke ruke bi u tim trenucima često posezale za zelenom tekućinom. Sekundu prije bi stavio kocku šećera u svoja usta i nalio apsinta u njih. Šećer bi smekšao gorku tekućinu i napravio žar u njegovom tijelu. Baš kao i svi poklonici "zelene vile" apsinta, Danijel je tražio u njenim svojstvima začetke svoje umjetnosti. Kao mladom umjetniku, a on je o sebi razmišljao kao o umjetniku, gadila su mu se prazna platna i bijeli listovi skica...tražio je nešto po čemu će on, potomak starog plemstva i korisnik očevog novca zarađenog na obranama mafijaša pred zakonom, biti zapažen i poseban. Danijel je znao da je baš slikarstvo dovoljno dobar izričaj za njega.
Imao je bogato životno iskustvo. Sve je već isporobao što se dalo isprobati.
Sa petnaestak godina ništa mu nije bilo strano.
Od dvadesete je apstinirao, umoran od svega...od svega osim od umjetnosti.
Otac bi kao i obično za sinom povukao vodu i isprao sve njegova sranja, kad bi stvari krenule pogrešnim tijekom. Punoljetnost mu je donjela samo dosadu i zamor života, dok je nastavio živjeti sa totalnim otklonom od vlastite odgovornosti.
Škola mu i nije išla ali i to je tata sredio. Novac odvjetnika pl. Globinsky-Sarr otvarala je i najkompliciranije brave sustava. I dok je njegova sestra, nešto mlađa od njega, gazila englesku travu švicarskog internata za posrnule djevojke, on je u slikarstvu tražio sebe.
Otac mu je sa dvadesetijednom godinom života, organizirao kao rođendanski poklon prvu samostalnu izložbu njegovi crtarija. Usto je potplatio kritičare...on je to sve mogao jer su se sa zidova njegove vile cerili svi osigurani potpisi originala Račića, Karasa, i Čikeša....do Jordana, Murtića...Popovića i drugih velikana kista.

Danijelova povijest bolesti sadržavala je samo jednu rečenicu.
Posvemašnju dosadu života htio je zamijeniti i nadoknaditi talentom kojeg nije imao.
U biti imao je kao i njegova sestra i mačeha samo jedan talent, a to je trošenje tuđeg novca. Bila je to obiteljska tradicija koje su plemeniti Globinsky-Sarr ispoljavali u svakoj generaciji. Snaga očeve retorike, pronalaženje rupa u zakonu te moćna klijentela stvarali su profit i veći nego što se trošilo.
U velikoj obiteljskoj vili na obroncima sjevernog dijela grada, sin se dosađivao želeći u sebi pronaći tragove umjetnosti, mačuha se podizala i spuštala kiruški mijenjaći svoj izgled kao Mjesec u svojim mijenjama, dok je otac cijele dane bio u uredu. Kći je udaljena na pristojnu udaljenost iz raznih razloga, i maknuta iz njihovih života na sigurnom.
Danijelov slab karakter, nije sam sebi mogao priznati da nije talentiran za slikara. Od toga je bila jača valuta njegovog oca i apsint kojega je redovno uzimao. Negdje u najdubljem kutku svojeg srca znao je da novac ne kupuje umjetnost. Novac se nasljeđuje ili stvara, on kupuje samo ono što visi po zidovima bogatih kuća...ali od bogatih ne stvara talente u umjetnosti.
Tekućina "zelene vile", apsinta bila je vječna pratilja gladnog slikara željnog inspiracije...a njegov život običnog bogatog potomka, pretvarala je čarobnim štapićem u mogućnost bavljenja slikarstvom.

Jedne noći u žaru traženja, dok je zelena vila apsinta izobličavala likove majstora obješenih po zidovima, Danijelu pl. Globinskom-Sarru, inspiracija je konačno odškrinula vrata velike sobe i potiho ušla u nju.
Pohodila ga je i zatekla spremnog da je ugosti. Uz zelenu vilu koja stanuje u boci apsinta, inspiraciju je podizala i vatra iz otvorenog kamina. Dok su neki umjetnici kista bježali na svjetlo dana, stapajući sa njime svoje boje, Danijel pl.Globinsky-Sarr bježao je sa kistom u tinjajuće svjetlo običnog kamina. Traljao je od zadovoljstva svoju kozju bradicu dok su u tom polumraku nastajala njegtova platna. Kako je stvarao tako je i uništavao ono što je smatrao da nije dovoljno dobro...ono za što je mislio da je izmaknulo kontroli njegovog kista. Ljutito bi se okomio na svoja loša platna, trgao i razbacivao ih po sobi. Utapajući kocke šećera u sebi u zelenoj vilinskoj tekućini obuzeo ga je moćna sila stvaranja. Imao je prokleti osjećaj da ono što radi da radi dobro. Trajalo je to noćima. Danju bi spavao. Praktički nije izlazio iz sobe. Soba je odisala duhanskim dimom, mirisom otapala boje, i oporim vonjem koji je izlazio iz kamina koji se nije gasio.
Materijal za njegovu drugu samostalnu izložba se rađao.
Kvaliteta je nastajala iz daha i Danijel je znao da sad otac i njegov novac neće imati posla sa njegovom karijerom slikara.
Neće mu kupiti izložbu niti kritičare. Za to neće više biti potreba.
Vatra iz kamina pročišćavala je mladog umjetnika, stvarao je i u tome je bio zadovoljan. Njegova kozja bradica bila je slijepljena od šećera i likera a oči krvave u tom mahnitom radu, prilagodile su se smanjenom svjetlu ognjišta vatre.

Konačno sve je bilo gotovo.
U otvoreni plamen pobacao je sve neuspjele radove. Na nekima se nije niti boja osušila. Gledao je kako vatra guta njegov neuspijeh, dok su pred njime stajala djela koja će ga konačno potvrditi...kao umjetnika.

Umoran ali sretan, legao je na kanape. Posegao je za čašom i nasmijao se djelima velikih majstora na zidu. Pomislio je kako će ih sustići...kvalitetom.
Smalaksao od rada i pića, pao je u polusan gdje je sa smiješkom na svojem licu vrtio svoju budućnost priznatog mladog slikara. Dok je tako snivao...plamen i jezici vatre izbacivali su iskre na sve strane izvan kamina. Okviri slika izrađeni su od jelovog drveta koje pucketa i izbacuje zapaljive plamičke.

Vatra se brzo proširila. Kad se prenio iz drijemeža već je bio okružen dimom koji je nastao paljenjem neosušenih boja. U sobi prepunoj otapala i papira, vatra je sve gutala pred sobom.

Za Danijela, Pl. Globinskog-Sarr vatrogasci su došli prekasno. Dezorijentiranog, pod vlašću zelene vile topli zrak spržio mu je pluća.
Slike na zidu su pocrnile od dima, neke je plamen polizao ostavivši na njima svoj trag. Stari okviri su se savinuli od topline a boja napuhala.
Osiguranje nije priznalo nastalu štetu. Zelena vila je bila dovoljno dobar znak za odustajanje od svake isplate.
Danijel pl. Globinsky-Sarr imao je tragičnu smrt, veliki sprovod i početak post-mortem karijere. Sva njegova prijašnja djela sumnjive kvalitete su se odlično prodavala. Postao je hit...slikar čije djelo svaki ljubitelj slikarstva koji drži do svoje zbirke umjetnina mora imati. A količina tih djela je bila ograničena.
Danijel je postao jedna od malobrojnih mladih proznatih umjetnika, prava smrt ga je spasila do umjetničke "smrti" i ismijavanja nepotkupljivih kritičara...usto malo se slikara u povijesti moglo pohvaliti da je u svojem kratkom i nadahnutom životu uništilo jednu od najvrednijih zbirki starih i modernih majstora kista.
Što je na sve skupa rekao stari odvjetnik pl. Globinsky-Sarr nije poznato....

seamless
03.07.2006., 12:57
Ček, ček, ček, nisam baš najbolje shvatila. jel se rodila isnpiracija ili uz inspiraciju i talent?

bilo kako bilo, okrutno si postupila. skroz. ajd što si slike zapalila, al što si umjetnika spalila?

iako, možda to i nije loše. za priču, mislim, naravno.

zanimljiv pristup. :top:

Nemruth Dagi
24.07.2006., 11:45
Ljubav je...kad nestane... nastaje od nje prinuda a kad traje božanska je ponuda života koju moramo iskoristiti...tako je mislila Vesna G. u sebi kad je ugledala svojeg bivšega supruga kako zanosno spava otvorenih ustiju na WC školjki. Spuštenih hlača nije joj mogao išta vrijedno ponuditi, ali je Vesnu G. prinudio naslonjen na zid mrtav pijan na svojem tronu zahodske školjke.
Prinuda se sastojala od lokve neidentificirane izbljuvane mase na podu kupaone iz koje se širio nesnosan smrad alkohola i poluprovarene hrane. Maligani su otupjeli svaki senzor cara na njegovom prijestolju i on je hrkao udubno zavaljen na školjci bez gaća, dok mu je tijelo hvatalo duboki san.

Nakon što je očistila bljuvotinu, niti prvu u svojem životu a bojala se niti zadnju, zatvorenica jednog propalog braka povukla je vodu na WC školjki ali to nije probudilo usnulog cara. Jedva ga je dovukla u njegovu sobu. Malo se meškoljio ali je bio prepijan da bi pružao otpor. Posložio se kao klada na razbacani krevet dok mu se gola stražnjica sama nudila po sobi njihovog još zajedničkog ali interesnog podijeljenog stana. Iza njega je ostajao vonj užegle masnoće i alkoholnih para kao opomena Vesni G. da je potrebno hitno rješenje njenog problema.
Pitala se ima li uopće rješenja za nju i malog, njihovog sina, koji će sad imati već sedamnaest godina a da oca skoro tijeznog nikad nije niti vidio. Koliko će patiti u tom stanu kojeg još nisu otkupili a iz kojeg se ne želi iseliti njen rastavljeni muž. Plaća je slaba, nema za podstanarstvo a još daje za otkup stana od te ionako male plaće...gdje leži rješenje njenih nevolja?

On, car svoje sobe koji uzurpira sve prateće prostorije koje zajedno dijele kao što je kuhinja, hodnik i kupaona...sagradio je rešetke nevidljivog zatvora i kao dobrovoljni zatvorski čuvar pomno prati svaki korak svoje zatvorenice.
Svoju službu obavlja revno i redovito...prošli mjesec je ostavio vrata na frižideru otvorena. Ljeto je, petnaestogodišnji frižider nije to izdržao...otkazao je poslušnost kao i perilica za pranje rublja u koju je natrpao svega i svačega i koja je skoro kolabirala. A o loncima i plinu da ne govorimo...

Sve to zna Vesna G. ali ruke su joj vezane. Vezane bivšim brakom i sadašnjim mučiteljem. Svakim danom sve je tanjih živaca, sve joj je oklop tanji a oružje nemoćnije. Stari a nikako da joj se dokine kazna što se vuće još iz njene mladosti, kad je cara spuštenih gaća voljela.
Njen život kreiraju drugi, njen bivši i zatvor u zelenog zgradi sa nevidljivim rešetkama. Misli Vesna G. kako su i rešetke zelene boje, baš kao što je i ta zgrada. Dok otvara vrata lifta, u njenom trbuhu nastaje oluja. Nikad ne zna u kakvom stanju će naći svoj stan. Što će sve pokvariti, uništiti, onesposobiti njen bivši...i da li će uopće naći svoj stan, jer plin je u njemu.

Kad vješa rublje koje pere ručno, razmišlja Vesna G. kao dokinuti taj zatvor, kako skinuti svoj teret sa svoja pedesetgodišnja pleća. Na pedesetak metara od zelene zgrade u kojem je njeN zatvor, prometuju vlakovi svAki dan redovito.
Željezničke pruge račvaju se i spajaju. Sjeti se samo vremena kad je godina strepila hoće li njen car doći čitav kući u komadu ili bez ruke ili noge, ili će se zimi smrznuti pored pruge.
Godinama je proklinjala prugu da ga ne odnese takvog pijanoga, brzi iz Beča ili teretni za Split. Sad priželjkuje drugačiji svršetak, dokinuće svojeg nevidljivog zatvora. Njen car sve jureće kompozicija vlakova je sretno prešao, izbjegnuo je i brze i spore i redovne i neredove i one koji prometuju na vrijeme i one koje kasne, i sa vagonima za spavanjem i svakakve...jer, pijane neka čudna sila čuva.
Ionako to što misli je grijeh...priželjkivati tuđu smrt je neoprostivo, čak i zatvorenicama tipa Vesne G. No snovi još nikog nisu ubili, razmišlja Vesna G. dok stavlja kvačice na oprano rublje a u daljini tutnji sirena čelične grdosije po pruzi. Možda jedna truba ukine sve njene nevolje...

Ona je ustvari sve očajnija i očajnija. Treba joj poticaja, snage da se bori. Pronalazi to u svojem sinu.
Zajedno su jači od svih brava i lokota svojeg zatvore. Zato je i kupila boje, četke i kistove. Obojiti će svoj dio stana. Osvježiti zidove koje godinama nisu imali čistu, svjetlu boju na svojem licu. Ako je već stan kao zatvor, neka barem bude lijep. Mali i ona će prebojati će svoje zidove i svoja vrata.
Car im se kao i obično ruga. Kakvu si to boju jeftinu kupila, to ništa ne vrijedi...

Supijan i on je jednog dana donio boju i četke. Posprdno se nasmijao dok su mali i ona vrijedno bojali...on smatra da je još gazda u tuđoj kući.
Tri dana je njegova boja stajala u hodniku. Vesna G. se tisuću puta popiknula na nju. Četvrti dan došao je kući koliko toliko trijezan, uzeo je boju i počeo bojati svoja vrata.
Ljeto je boja se brzo suši, pomaže joj propuh...miris boje i otapala caruje u stanu. Svatko za sebe boji svoj dio stana.
Zatvor Vesne G. dobiva novu formu.

Car se zatvara u svoje odaje i boji. U svojem inatljivm bijesu psuje i razbacuje stvari. Nesnosni smrad boja se širi. On boji i pije, pije i boji...

Te noći vesna G. je spavala pored široko otvrenog prozora, dok je mali spavao na balkonu. Zaspala je umorna i sanjala lokomotivu koja juri velikom brzinom prema njenoj zgradi. Ispred zgrade sjedio je njen car, njen bivši na svojem tronu, odjeven u uniformu zatvorskog čuvara...nije se stigla niti snaći već ga je jureći vlak pokupio i odbacio...
Ujutro, mali i ona pokupili su se brzo iz smrdljivog stana. Krenula je kao i svaki dan na posao a mali svojim putem.

Tog dana se car nije pojavio na poslu pa su ga drugi dan kući zvali.
Našli su cara tek sljedeće jutro licem presvučenog u iskeženi cerek. Oči su mu bile otvorene, sa staklenim pogledom uperenim u nešto.
Boca do njega je bila prazna, pepeljara puna, a kanta sa bojom otvorena.
Na svojim rukama je imao boje, a usput ju je prolio i po sobi.
Mrtvozornik je pozvao policiju. Oni su Vesnu G. su ispitivali odakle je nesretniku ta boja s kojom je bojao vrata. Ona nije znala. Svoju je kupila u trgovini. Kasnije je saznala da je neki poznanik sa željeznice caru jeftino prodao boju koju je ukrao iz skladišta svoje firme. Sa tom bojom se premazuju natpisi na vlakovima i željeznici. Boja je prepuna olova i nesmije se sa njome raditi na zatvorenome prostoru. On je lagano udisao pare cijelo vrijeme i tvrdo zaspao umoran od alkohola.
Akutno trovanje olovom i višegodišnji alkoholizam razbio je kao od šale sve zelene rešetke nevidljivog Vesninog zatvora.

Sad svaki puta dok vješa rublje koje još pere ručno, neko metalno čudovište prođe i trubi iz sveg glasa po svojoj pruzi. Vesna G. se onda sjeti svojeg sna u kojem njenog cara odnosi vlak. Nesvjesno prizove misao k sebi da bivši zatvorenici iza nevidljivih rešetak svojih zatvore cijene slobodu više od ikog na svijetu...jer kad ljubav nestane ostane prinuda, a kad nestane prinuda mir u kući može biti još jedna božanska ponuda...koju ne treba odbaciti.

seamless
24.07.2006., 12:25
uh. mučna priča, iako moguća. bilo ih je. čula, čitala, vidjela. nema ih više, valjda. nadam se.

već mi je jasno što si htjela reći - ništa nije kako izgleda, i nešto tako, kao što je smrt, može bit jedina dobra stvar u cijeloj priči. tako je u prošloj, smrt tvom umjetniku napravila više no što bi on uspio za čitavog života, da je ostao živ, napravila je umjetnika od njega, isto je i sa ovom smrti.

inače, zanimljiv mi je odabir riječi, zatvor, pa i zeleni je predvidljiva, ali car, pa i car bez gaća, mi je genijalno.

da, mučna priča. no, tko kaže da sve priče moraju biti lijepe? tko kaže da sve priče jesu lijepe?

Self-portrait
11.08.2006., 09:06
Izvrsna prica ! Nemam rijeci .:top:

Nemruth Dagi
26.08.2006., 17:15
Kao i obično iz gradske luke je dolazilo mnoštvo različitih glasova. Škripa debelih tijela ukotvljenih jedrenjaka, stapala se sa povicima pijanih mornara i teških koraka što ih čine po drvenim pristaništima lučki radnici koji prazne ili pune unutrašnjost trgovačkih brodova.
U nedelju bi svi ti zvukovi utišali. Jedrenjaci bi dolazili i prolazili ali zvukovi u luci nisu imali onu živost kao svaki dan.
Malena ulica u kojoj je stanovao Kapetan Fritz nije se ničim razlikovala od spleta svih lučkih ulica. Čak je i luka dio svojih mirisa preselila ovdje a oni su se stapali sa mirisom pečenih riba i pite od krompira, koja se pekla nedeljom.
Svojim izgledom te prizemne kućice u nizu bile su sve jednake, a ono što bi ih izvdajalo je bio sadržaj koji je stavljen na prozorske daske. Iza malenih prozora tih kućica virile su razne porculanske figurice, koje su razbijala monotoniju ulice i davale svakoj kući svoj poseban pečat. Kuće su bile stanovi časnika i pomorca trgovačke mornarice u kojima bi njihove obitelji živjela u iščekivanju svojih pomoraca.
Ciglasta boja fasada tih malih kuća na dnevnom svjetlu dobivale su samo sebi svojstvenu crvenkastu nijansu a ta nježna nijansa boje je odavala da u njoj žive žene koje čekaju, žene koje se nadaju i žene koje su nadu u povratak svojih pomoraca muževa, odavno ostavile iza sebe.
Da su žene pomoraca najnesretnije žene na svijetu znao je to i Kapetan Fritz. Osjetio je to i na svojoj koži. I on bi sa njima ne neki način prolazio njihovu patnju iščekivanja i nadanja u skori povratak sa mora.
Ako bi imao sreće, nedeljom bi gledao kroz prozor na malenu uličicu. Do njega bi se šepurila porculanska figurica cirkuskog psića sa loptom u ustima.
Kapetan Fritz je mrzio samo dvije stvari u životu; konje sa kočijom koje je izbjegavao što je više mogao jer je u svojoj mladosti imao nesretni susret sa njima čije posljedice i danas osjeća i tog prokletog porculanskog psića koji se ceri sa loptom u gubici kao da je veselo nudi pogledu svakog promatrača.

Kapetan Fritz nije mogao ništa napraviti. Nakon što se razbila prva porculanska figurica jer ju je nehotice gurnuo, odustao je od svega. Mjesecima je spavao u ostavi za metle a kad bi se samo približio prozoru i posve identičnoj porculanskoj figurici koja se smjestila na staro mjesto, uhvatio ga je strah.
Znao je da on, stari lučki mačak imenom Kapetan Fritz, ne može po tome pitanju ništa napraviti. Kad je njegov gazda, pomorac časnik trgovačke mornarice na putu, gazda u kući je njegova žena. Zato se i dalje na prozoru šepuri odvaratna figurica zauzimajući mu mjesto za osmatranje ulice.
Kapetan Fritz zna da nije baš dobrodošao u ovoj kući i da je u nemilosti svoje gazdarice. Nikad nije shvatio zašto ga nije prihvatila kao što ga je prihvatio i zavolio njegov gazda pomorac koji na njegovu žalost često ne boravi u svojoj kući. Možda zato što je svojom nepažnjom srušio onu prvu porculansku figuricu, ili što za sobom ostavlja nered, dlake ili što mijajuče kad je gladan.
Žena je navikla na red u kući i za razliku od njega i njegovog gazde koje red previše niti ne zanima.
Iza malenih prozora tik do tih porculanskih figurica, sjedile bi žene časnika i u čekanju dana povratka svojih muževa bi plele.
Iza jednog prozora na njegovoj dasci pored mrske mu figurice stisnuo bi se i stari šepavi mačak koji je dobio ime po nekom Kapetanu Fritzu i preo. To bi trajalo sve dok ga ne bi žena pomorca otjerala sa prozora. Zato se Kapetan Fritz veselio povratku svojeg gazde. Časnik bi ga onda znao stavili u svoje krilo i satima maziti. Gladio bi ga tako ne mareći na to da će ostati njegove dlake na kućnom haljetku. U dimu pomorčeve lule svaki bi sam za sebe razmišljao, ali te misli čovjek i mačak ne bi dijelili.
To se naravno njegovoj ženi ne bi dopalo. Nije voljela da ispušta dlake, radi nered, da odlazi i dolazi kući kad poželi. Ona ga nije voljela.
Kad bi pomorac bio kod kuće a stari prodavač ribe svojim škripavim kolicima prolazio malenom ulicom dozivajući svoje kupce svojim hrapavim glasom, Kapetan Fritz je znao što slijedi. Pomorac bi kupio svježu ribu a najslađi komdići haringe našli bi se u njegovim ustima. Za uzvrat preo bi najjačim tonom što je mogao u zahvalnosti i zbog tako divnog doživljaja ispunjenog mačjeg trbuha.
Ipak, Kapetan Fritz većinu svojeg vremena je iščekivao svojeg dobročinitelja i micao se od oka njegove žene koja ga nije trpila. On bi čekao, iščekivao, baš kao i sve ostale žene koje su živjele u nizu malenih kućica i strpljivo čekale povratak svojih muževa. Samo one duše čije muževe je odnjelo more zauvijek, nisu se više nikad nadale. Ostale su učiti i živjeti sa time da se oni koje su čekali nikad neće vratiti. One ipak nisu ostavile svoje ručne radove i igle, već im je to služilo za preživljavanje.
Žena pomorca Kapetana Fritza, ipak je imala manje ručnih radova od ostalih žena u malenoj uličici bez imena. Nije to bila posljedica njene nespretosti sa iglom, niti lijenosti, već samo činjenica da je prikraćivala svoje vrijeme iščekivanja svojeg supruga i na drugi način.
To nije bila rijetkost. Život u sjeni mora gdje jedni svoj život provode u stalnosti iščekivanja ima uvijek svoja nepisana pravila. Svaka kućica u kojoj bi stanovale žene pomoraca i časnika u nizu imala bi svoje male tajne.
Jednu tajnu skrivale bi i vesele porculanske figurice koje bi se stavljale kao prozorski ukrasi. Ako bi glava figurice bila okrenuta prema vani, prema ulici, to je bio znak da je glava kuće prisutan, ako bi glava figurice bila ukošena ili posve okrenuta svojim lice prema unutrašnjosti sobe, bio je znak da gazda kuće izbiva uz nje.

Otkrio je to pravilo i Kapetan Fritz. Kada bi njemu odvratan psić sa loptom u ustima gledao prema unutra onda bi se nakon nekog vremena pojavio na ulaznim vratima visoki muškarac kojega nije trpio. Znao bi njega, Kapetana Fritza, grubo nogom odgurnuti ili čak potegnuti za njegov nikad oporavljeni rep koji je nastradao pod kotačima kočije dok je bio malo mače. Usto bi se gromada od čovjeka slasno smijala njegovom bolnom kriku dok ga je držao za njegov bolni rep. Kad bi psić sa loptom gledao prema ulici njegov gazda bi bio doma i dao mu je da slobodno pored to njemu neomiljenog porculanskog lika prede.
To su bili njegovi najljepši dani. Sjedio bi zaštičen u muškarčevom krilu, jeo svježu ribu a sjedenje na prozorskoj dasci bilo je za Kapetana Fritza omiljeno mjesto i niko ga nije tjerao odatle. Tako se život jednom lučkom mačku okretao kako se okretala glava mrskog mu psećjeg lika.
Dok nije bilo njegovog zaštitnika, dane bi provodio u ostavi za metle i tu snivao dane dok se njegov izbavitelj ne pojavi.

Već je bilo vrijeme da pomorac otputuje. Nešto je osjetio Kapetan Fritz da stoji u zraku. Bio je to zov mora i dužnosti. Figurica u prozoru samo što se nije rukom njegove žene pomakla u stranu, licem prema velikom njegovom naslonjaču, dok su utovarivali zadnje kilograme tereta u šupljinu njegovog broda. Za koji sat bi pomorac trebao biti na brodu koji će ubrzo parati debelo more. No, ostao je kod kuće. Pismo koje je primio obavjestilo ga je da mu predstoji nova dužnost.
Kapetan Fritz je ostao zbunjen. Osjetio je da je pomorcu vrijeme da krene na pučinu, brod je već otišao, ali opet on nije na njegovoj palubi. Već se sam spremio da se ukotvi u ostavu za metle. Dojadio mu je taj tamni prostor za metle, dernjava žene zbog njegovi ispuštenih dlaka, loši dijelovi ribe koje bi morao iznuditi od čangrizave žene upornim mijaukanjem, ogromnog muškarca koji ga je potezao za njegov rep. Skoro se prepuštao svojoj sudbini. Zadnji put se približio prozoru i skočio na njegovu dasku da se oprosti sa pogledom na ulicu jer i to mu je branila ta žena.

Gledao je u mrsku figuricu koja će okrenuti svoje lice i onda će sve opet biti po starome. Pomisli kako bi možda mogao, možda, ako joj se umili kao što se umiljava svojem gazdi, nešto napraviti a da se ne mora vratiti u tminu ostave za metle. Lagano nasloni zadnji dio tijela na figuricu i otare svoje krzno o nju. Radio je to nježno jer ju je prošli puta nespretno dotako pa je figurica pala na pod. Bio je zadovoljan dok je to činio. Pomislio je da kako mu prije nije palo na pamet da tare svoje krzno o njega. Možda bi mu bila simpatičnija ta figurica koja ga je iritirala. Ako ništa drugo dobro se zabavljao. Ono što nije primjetio je da je glava porculanske figurice mijenjala svoj položaj. Sve je više svojim licem gledala izkosa, dok posve nije izmjenila svoj prvobitni položaj.

Visoki muškarac je banuo na vrata bez kucanja. Ostao je iznenađen prizorom.
Žena pomorca je odmah kriknula, a pomorac je bacio svoju pomorsku vreću na pod. Kapetan Fritz pojurio je u ostavu za metle. Činilo mu se to najbolji izbor jer se iz male kuće čula vika, zvuk padanja stvari, krikovi i ženski plač.

More se pjenilo dok ga je veliki jedrenjak svojim oštrim pramcem sjekao u željenom pravcu. Nakon što se pošteno najeo Kapetan Fritz napusti brodsku kuhinju i zadovoljno krene prema palubi gdje ga je čekalo njegovo mjesto na suncu. Prvi časnik broda je odmah do kapetana, a pošto je njegov gazda postao prvi časnik na to je imao pravo. Usto ovdje ga niko nije smio potegnuti za njegov rep ili se smijati njegovom šepavom hodu. Čak ga nije nitko smio tjerati sa njegovog omiljenog mjestu za sunčanje. Kapetan Fritz i njegov vlasnik, prvi časnik broda zajedno su napustili četvrt malenih kućica iza čijih prozora iščekuju ženska srca svoje pomorce koji su na dugim plovidbima. Otišli su iz ulice u kojima porculanske figurice ponekad mijenjaju pravac svojih pogleda prema prilikama. Ostavili su svoj rodni grad i sad putuju na novom brodu odlazeći u daleke krajeve. Iza njih ostao je prozor na ciglasto-crvenoj fasadi kuće, prozor iza koje se nalazi figurica cirkuskog psića trajno okrenuta licem prema velikom naslonjaču.

Starom Kapetanu Fritzu koji je uživao u toplini sunca na palubi, punom trbuhu i okusu sirovih riba u svojim ustima, ta odvratna figurica nikako u njegovom životu nije nedostajala.

Nemruth Dagi
26.08.2006., 17:19
Priča "Osveta Kapetana Fritza" prva je priča iz Skandinavske trilogije.
Radnja se odigrava u Danskoj, Copenhagen, 1867 godine.

Nemruth Dagi
15.09.2006., 07:46
Tog ljeta 1950 godine nosile su se široke šarene suknje i bijele pripijene košulje, baš ono u čemu se dobro isticala Mirnina figura. Mirna bi marljivo sakupljala krojeve za šivanje i štedila novac za materijale. Sa svojom starom susjednom Zdenkom navečer bi nakon što se spusti mrak, sjela za staru Singericu.
Iz njihovog "modnog šivaćeg salona", u ritmu starog stroja izlazila bi najnoviji ženski modeli lepršavih odjevnih predmeta koje je Mirna odmah poželjela nositi.
Njeni roditelji bi to sprječavali pod svaku cijenu, i vikom i pritiskom. Govorili su da ne priliči mladom ženskom čeljadetu iz pristojne kuće odijevati se tako pa još izlaziti u javnost. Knjige baš i nisu bila mirnino životno veselje. Shvatila je da više stvarnosti obavija obični konac nego što se njome bave knjige, više je toga istinito u pokretima igle nego u svim pokretima na svijetu zajedno, više ima ljepote u krojevima nego što mogu pokazati svi nacrti u umjetničkim glavama. Ubrzo nakon završetka gimnazije, zatvorila je zauvijek knjige i zaposlila se u poduzeću kao niži referent. Posao joj je davao materijalnu sigurnost, neovisnost od roditelja i mogućnost da se barem navečer bavi s onime što najviše voli.
Dvadesetgodišnja Mirna je za druge ljude bila šašavica, skroz na svoju stranu, udarena a zapravo neprilagodljiva, pomalo drska i neprevidljiva djevojka koja zna što hoće. Dok je njena generacija grijala fakultetske klupe, ili vozala u kolicima svoju djecu kroz park, ona je živjela posve na svoj način.
Roditelji su zbog toga bili očajni jer eto njihova jedinica, ona u koju su polagali toliko nade ne studira a niti se ikakvi momak njoj približava jer ako se i približi shvati zašto je zli jezici nazivaju lucprdom.

Vrijeme je grabilo naprijed i tako se tog ljeta 1950 godine produžilo svoj korak u ranu jesen a Mirna je imala sve više modela u svojem ormaru, njeni roditelji su se osjećali sve starijim i nemoćnijim pred njenim načinom života, a nikakvog momka nije bilo u njenoj blizini. Plesnjak je u to doba bio idealna šansa da se upoznaju mladi parovi, usto i što je Mirni bilo draže, bio je modna revija. Njena suknja se lagano njihala oko njenog struka, a netom sašivena nova košulja odavala je vitkost njenog tijela. Stajao je u društvu sa ostalim momcima na drugoj strani plesne dvorane, jedna sitan i neugledan mladić i promatrao Mirnu.

Baš mu je od svih djevojaka zapela za oko, Mirna zvana "lucprda".
Sakupljao je hrabrost što ga je njegovo srce moglo proizvesti u tom sitnom tijelu i približio joj se...ona do sada nije vidjela tako sitnog momka, skoro nižeg on nje, posve zbunjenog koji ju je zapitao za ples.
U njoj proradi neki inat i spremno prihvati njegovu ruku.

Otplesali su evergreen u toj kombinaciji lucprde i malog momka i nastavili sa druženjem. Orkestar je spremao svoje instrumente, kad su lucprda i njen mali kavalir krenuli putem njene kuće. Ubrzo je shvatio značenje njenog nadimka. Ona bi u te sitne sate, odmorna kao da se sada probudila postavljala luckasta pitanja. Kad joj ne bi odgovorio ili bi se pokušao izmotavati ona bi odmah pokazala svoju narav. Krenula bi zvoniti ljudima u doba kad svi već spavaju ili bi obujmila rukama stup na cesti i ne bi se micala sve dok joj ne bi udovoljio.
Bez obzira što je i sam vidio da ima posla sa šašavicom ona je imala nešto u sebi što da sada nije kod nikog vidio, skoro dječju neposrednost, razigranost ali ne i naivnost. Znao je da ona iza svoje šašave maske koju tako rado nosi ima svoje drugo lice. Ionako sitan, skoro pa kržljav momak, suh kao osušena kost za kuhanje, imao je golemo strpljenje sakriveno iza svojeg malog tijela. Usto bio je simpatičan na svoj način i nimalo nadut kao svi momci, skoro pa skroman. Imao je i još jednu vrlinu, koju je lucprda cijenila. Razumio se u Singerice. Tako je lucprda dobila kavalira, a njen stroj koji je u zadnje vrijeme nešto štekao, svojeg mehaničara.

Roditelji su odustali. Prepustili su lucprdu nemirnim vodama života, nemoćno je gledajući. Ona se dobro snalazila sa svojom maskom šašavosti, šašavo je prolazila u životu, na šašavi se način izvlačila rješavajući svoj problem.
Po danu bi zbrajala brojke u poduzeću, a po noći navlačila konac na iglu i krojila. Prvo je otvorila malu ilegalnu krojačnicu u svojoj sobi i radila vikendom, prekrajajući susjedima odjeću. Krojačnica se zbog spretnosti male lucprde pretvarala u salon, a ona je dobivala sve smionije i luckastije ideje. Dala je otkaz i započela sa svojom Zdenkom i još starijom Sinegericom, sada dobro održavanom, voditi krojački salon. Salon se za neko vrijeme pretvorio u legalni modni salon, a jedan modni salon izrastao je u više modnih salona.


Danas moja lucprda, vitka je i okretna starica, koja i dalje u životu ne poznaje dosadu niti umor. Daje mi savjete i vječni je izbor novih ideja. Više ne vodi svoje salone, prepustila je to svojima, jer kako kaže sada traži nove izazove.
I dok se u mojim kćerkama blizankama, u njihovom učmalom desetgodišnjem životu, pojavila i trajno ostala dosada nastanjena između TV ekrana, PC-a, MP3-a, i mobitela sa kojeg cure poruke njihovih prijateljica koje zapravo niti ne vide, lucprdasta starica i daje kuje nove planove. Doduša ipak manje, ali uporno svoje ideje pretvara u stvarnost. Mali čovjek kojeg je upoznala te davne godine jednog kasnog ljeta na plesnjaku, održavao je sve strojeve u njenim radionicama, sve do svoje smrti.
Sad kad tate više nema, moja lucprda ne malo popustila ali se ne predaje. Svake nedelje je kod mene i često šiva mojim blizankama. One to ne cijene jer to nije svjetski poznati "brand". Dolazila bi njihova baka, lucprda, i češće ali kaže da nema vremena. Ima još toliko toga obaviti do svoje smrti, da je strast za životom ne popušta. Dosada je i dalje nemoćna pred naletima njenih ideja.
Samo bi na spomen mojeg tate, malog čovječuljka koji je spretno cijeli život održavao njene šivače strojeve, malo zastala...
a ja bi se onda sjetila priče o jednoj lucprdi i plesnjaku na kojem su se moji roditelji upoznali.

Nemruth Dagi
05.10.2006., 07:24
Finska, Helsinki
ljeto 2006


Alisi se činilo da sa svakom svojom predstavom potkrada svoj život. Uzimala bi nešto neprepoznatljivo od same sebe i opet davala sebi, nešto njoj bitno što se skrivalo u pljesku publike i smijehu djece. To je bilo jače od nje, mada je znala da je to čin osobne nagodbe kojeg svjesno čini. Nagodbu je pratio i poneki zvuk padanja novčića u stari šešir.
S tim čudnim i pomalo gorkim osjećajem u duši izvodila bi svakodnevno svoju malu predstavu. Njena pozornica tada bi postala glavna ulica u Helsinkiju, mjesto gdje pogled promatrača mora kad-tad završiti na zlatnim tornjevima pravoslavne crkve Uspenskij. Iz svoje male pozornice u moru ljudi, okružena vrevom bučnog grada ljeti i sama bi svoj pogled naslonila na tornjeve te crkve.
Ponekad, ali samo ponekad nedeljom, kad bi je tuga savladala, krenula bi prema tim tornjevima, da bi u unutrašnjosti crkve zapalila voštanu svijeću.
Trudila bi se da se prisjeti riječi neke molitve koje je davno zaboravila. Nakon toga osjetila bi u sebi kako tamna mreža njenog sjećanja postaje još gušća i tamnija. A opet taj odlazak u prošlost vraćao bi je u misli na njeno davno porezano korijenje.
Gledala bi tupo u svijeću dok bi joj sjećanje izbacivalo likove onih kojih više nema. Tada bi se Alisi u plamenu svijeće odražavala lica koja je nekad dobro poznavala, mali klaun Bobo, cirkuska artistica Sonja i dreser lavova, njen Nikolai. Od njih bi tražila odgovore na pitanja na koja sama nije znala.

S nemirom bi napustila crkvu, probudivši duhove prošlosti i krenula u svoj skromni stan. Nakon što bi se odvezla autobusom u predgrađe grada, ušla bi u stan u kojem je carevao miris mačaka. Maša stara "kotka" odmah bi se isplela oko njenih nogu, dok je njen ljubimac "kot" Miša kao i svaki pravi mačak jedva oko otvorio. Tog dana Alisu bi jela ogromna tuga koja se nastanila u njoj, dok je ona ispirala sve njene tragove vodkom domaće radinosti.
Nakon dobrog ispiranja njena tuga je i dalje bila prisutna u njoj iako posve omamljena. Tada bi Alisa mogla podnjeti svoju stvarnost ma kakva ona za njena šezdesetgodišnja pleća bila. Često u tom stanju na svoj red bi došle i poznate riječi njenog prijatelja, Bobo klauna, koji je kao i ona ispirući žestokim pićem svoju tugu znao reći da je "kemijsko čišćenje vodkom jedini način da ujutro njegova duša bude pristojno odjevena i nasmijana".
Njen dan bi završio klonućem na staroj fotelji u društvu sa mačkama.

Alisa je spoznala...istinu, sve slavenske duše mahom su tužne. Ako im to život sam ne priredi, vlasnici svojih duša sami se potrude. Ona je u tome posve uspjela. Nakon što je pala sa trapeza i slomila obje noge, njena karijera trapezistice u petrogradskom cirkusu je završio. Iz zraka se spustila prenaglo na tlo a zbog tog leta ostale su joj posljedice, savinuta noga i prekid karijere.
Da ne bude sve crno, već mnogo crnije, njen je Nikolai u bijegu stradao. Morala je i ona pobjeći, iako je bila samo neizravno u sve to uključena. Osim života nije ništa imala, a novac koji je Nikolai pronevjerio u cirkusu, nikad nije pronađen. Život cirkuskih artista ionako sadrži slavu koja stane u naramak ruke i vagon bijede što nose na svojim leđima. Da bi sačuvala ono malo života, nakon što je rasprodavala svoje dostojanstvo na razne načine, uzela je sve što je imala i otišla dalje od straih cirkuskih vagona. Lutala je od mjesta do mjesta, prestara da bi negdje radila, a premlada da bi umrla od gladi. Nadošli kapitalizam sa licem pohlepne zvijeri, odbacivao je takve, stare i istrošene šepave kotačiće, a uzimao one koje je mogao oblikovati i bjesomučno iskorištavati.

Nemruth Dagi
05.10.2006., 08:02
Slijed nesretnih događaja je konačno popustio svoj grčevit stisak a Alisu je sudbina nanjela kao emigranta u Finsku. Sonja, bivša artistica petrogradskog cirkusa, čije kosti sad počivaju u finskoj zemlji, a mladost i zdravlje ostali ugrađeni u svim pređenim kilometrima cirkuskih kola, prihvatila ju je kao sestru. Od nje je dobila njene mačke i pudlicu kao i znanje kako životinje dresirati. Od države je dobila mali Sonjin stan na korištenje, malu socijalnu potporu i dozvolu da ljeti izvodi svoje male cirkuske predstave sa životinajma koje su djeca voljela.
Alisa je bila sretna koliko je to njena tuga dozvoljavala i koliko je alkohol mogao isprati žuč njenog života. Njena melankolična duša osjećala je da ipak potkrada svoj život, da može bolje i više, a sve se svelo na to da prodaje svoj život u predstavama u bescjenje, na glavnoj ulici jednog glavnog grada. Činila je to bezobrazno, nasilno i samouvjereno jer život emigranta stvorio ju je hladnijom i oporijom ali iznutra je bila i dalje ona stara Alisa, trapezistica mekane duše. Svi koji su nešto značili otišli su na razne načine iz njenog života, ona se udaljila od svih ostalih. Njen život sabio se u starom socijalnom stanu iz kojeg bi zimi rijetko izlazila, osim u nabavku pića i hrane a ljeti bi održavala male predstave. Ponekad bi joj dolazili ljudi iz udruženja ruskih emigranata, ali nakon njihovih posjeta bilo je vidljivo da biljka bez korijenja vene. Okovana vodkom živjela je kako je znala. Kad bi konačno ispila tekuće ludilo do te mjere i odluke da skonča svoju patnju, oči njenih životinja govorile su joj ...ostani, Alisa...mi imamo samo tebe...
Živjela je tako umirući polako između iluzije cirkusa i iluzije života, između dvije predstave danju i dvije boce vodke noću, kemijski očišćena, nanovo isprane duše za novo jutro.

Tog kasnog nedeljnog jutra, pronašla je staru "kotku" Mašu, hladnu i ukućenu.
Još jučer dok je radila sa njom na glavnoj prestavi, životinja je bila zdrava.
Alisa nije slutila da je to njena zadnja cirkuska predstava. Zajecala je dok ju je umotavala u krpu. Suza se brzo nastanila u njeno oko i pala.
Osim bez prijatelja i društva, ostala je i bez svoje artistice. Načela je novu bocu vodke domaće djelatnosti i odlučila jednom zauvijek prekinuti niz svojih iluzija.
Otvorila je staru pećnicu i pustila plin. Prvo je htjela životinje stavili u maleni sobičak sa otvorenim prozorom. Tako bi preživjele.
Ipak se predomislila. Pitala se kakav bi im život bio bez iluzija koji im daje njen mali cirkus. Morala bi se ta iluzija pokrpati nekom drugom varkom, jer životinje na drugo nisu navikle.

Dok je mirno ispijala svoje piće i udisala plin, shvatila je da su sve njene iluzije u životu za koje se čvrsto držala, kup šarenih balona što ih drži klaun u svojoj ruci. Od šarenila njihovih boja nije vidjela boju neba, jel' li ono tamno ili vedro. Kad bi se poneki od njih raspršio, puknuo, odmah bi drugi došao na njegovo mjesto. Potrošiš li jednu iluziju, brzo se hvataš za drugu...i tako u krug sve dok ima balona.
Svakim njenim novim udisajem plina, nestajale su njene iluzije kao baloni na igli i odlazili negdje u nepovrat. Ona je u svojoj glavi čula ovacije, burni pljesak publike, izražen topot dječjeg oduševljenja u uzviku. Sve to se miješalo u velikoj cirkuskoj areni a bilo je posvećeno mladoj artistici na trapezu.
Alisina posljednja predstava završila je točno u predviđeno vrijeme.
Njen trapez se zaustavio, publika otišla kućama, a svjetla cirkuskog šatora pomalo su se gasila....

Nemruth Dagi
29.10.2006., 17:37
Petra je pobijesnila i mislila je da je posve zbog toga u pravu. Njena Lana opet je zaradila u školi, ne jedinicu nego uši. Sad je to prevršilo mjeru i zapalilo inače njen dugi fitilj. Nakon petog pojavljivanja ušiju ove školske godine, poslije čišćenja cijelog stana i pranja sa odvratnim šamponima, više nije niti brojala koliko je puta njena obitelj prolazila torturu unuštavanja tih malih nametnika. I sve bi bilo dobro da uši već nisu otporne na sve moguće kemikalije, baš kao i na prirodna sredstva.

Pokušali su se riješiti te gamadi na razne načine, ali bi se one pritajeno šćućurile i preživjele sve napadaje kemije. Nešto više uspjeha su imali sa posuđenim češljem na struju, koji je bio prava električna stolica za te male dosadnjakoviće. Uzalud je ipak sav njihov trud kad bi Lana za koji dan pokupila novu, svježu pošiljku uzgojenih ušiju i uredno servirala svojima kod kuće. Petra je bila na granici strpljenja, i bez putovnice njenji živci titrali su kao u neiskusnog krijmčara na graničnom prijelazu sa najmanje tri kile heroina.
Mora se jednom stari tom krugu na kraj, mislila je u sebi a bijes na samu pomisao na te životinje istjerala bi joj i pokoju suzu na oko.
Jedino se Baka smješila. Govorila im je ...idete u svemir, istražujete gene, parate mikrobe, bušite nemoguće i gledate u velike dubine mora a pobjeđuje vas obične domaće uši...
Dala im je i savjet kako da tim malim nametnicima doskoče, sa starim receptom još iz njenog doba. Trebalo je glavu zamotati a prije toga kratko ošišati kosu i namazati je sa petrolejem i maslinovim uljem. I ona sama za vrijeme rata kao dijete imala je posla sa nametnicima u kosi. Zamotane glave i smrdljiva kao petrolejska lampa hodala bi gradom. Pokazala im je i sliku iz tog svojeg perioda života. Namčorasta, okrugle glave kao lopte, stajala je pored svojeg bicikla.
Lana je odmah počela vrištati, sebe je zamišljala kako žrtvuje svoju dugu plavu kosu božici Higijeni na njen odar, i to joj se nije nimalo svidjelo.
Petri se učinilo da je taj nehumani postupak posve nepotreban. Treba pronaći uzrok a ne liječiti samo posljedicu. NO PASARAN rekle su Petra i njena Lana baki za njen prijedlog ubijanja nametnika sa petrolejem.
Svega toga ne bi bilo da su ostali živjeti u svojem starom kvartu. Ovako
odkad su se preselili imaju problema sa stvarima koje se nisu događale u boljem kvartu od ovoga. Škola u koju ide Lana je obična osnovna škola u koju dolaze djeca radnika, nižih činovnika, nezaposlenih, došljaka, izbjeglica. Nema tu djece poznatih osoba, političara, estradnih zvijezda i slično. Nekad su Petra i njena obitelj živjeli u četvrti sa vrtovima i daljnski upravljanim vratima, a sad su im ulazna vrata skoro pa tik do kreveta u skučenim stanovima novih naselja. Za sve to je kriv jedan loš poslovni potez njihove obiteljske firme i ubrzo su se našli u lošijem dijelu grada, sa manjim primanjima ali sa težnjom da barem u njima bude cijelo njihovo dostojanstvo. Dostojanstvo koje je uredno načimala i grizla pojava malih krvopija u kosi.

Sa mamom male Ade i mamom male Nade, Petra je oformila krizni štab razreda. Odbor kako su sebe nazvale, za borbu protiv ušiju i za njihov vječni izgon iz razreda osnovne škole u kojoj su išle njene kćeri, radio je punom parom. U njihovom razredu bilo je troje sumnjivih obitelji koji su možda bili rasadnici tih malih dosadnih spodoba koje su sisale krv njihovih kćeri. Bilo je vrijeme da se zada konačni udarac rastućoj nehigijeni. Mislila je Petra ako već Lani ne može priuštiti ono što je nekad bilo financijski na dohvat ruke, onda preostaje da se bori svim sredstvima protiv nečisti i da tako vrati sebi uzdrmano samopoštovanje. Ona će se osjećati bolje a Lana više neće imati uši.

Petrine uši čule su izvještaj bolje informiranih majki u odboru protiv gamadi. Mala Matilda koja je išla u isti razred sa Lanom, Adom i Nadom bila je problematično dijete. Imala je samo majku, živjele su u malenoj podrumskoj prostoriji u najvećoj zgradi u kvartu. Njena majka je bila psihički načeta i žene iz Odbora su vjerovale da je kao takva propuštala dio svojih roditeljskih obveza prema Matildi. Možda se baš sve uši kote u takvom okruženju. Ona je bila prva osumnjičena za višekratne, uzastopne napadaje odvatnih malih životinja. Drugi na popisu Odbora su bili čudnovata obitelj malog Tomice, skloni neobičnom ponašanju i raznim drugim stvarima na granici sa kriminalom.
Mali Tomica je živio u takvoj neadekvatnoj obitelji koja ne kontrola previše svoju djecu i mogući je izvori zaraze. Treća obitelji je mnogobrojna izbjeglička obitelj male Nasire, čija su djeca navodno danima bila sama, bez nadzora dok su im roditelji prodavali tričarije na tržnici i bavili se svakavim poslovima da bi preživjeli. Odbor je imao pune ruke posla. Pretresli su sve obiteljske prilike i detektirali gdje ima najviše šansi za pojavu ušiju. Njihovi najčvršći argumenti su bili nefunkcionalne obitelji, slabi obiteljski temelji odgoja, nedostatak kontrole djece i naravno najbitnije niski higijenski status stanovanja.

Mame iz Odbora su upoznala i razrednicu svojih kćeri sa svojim istraživanjem. Ona je bila oduševljena jer konačno dolazi neka inicijativa od samih roditelja, a usto postojala je nada da će konačno prestati prati kosu sa šamponom od koje joj se njena kosa prorijedila. Proćelava razrednica sa veseljem je odobrila
sve njihove postupke tijekom njihove operacije.

Ohrabljene učiteljicom svojih kćeri, žene iz Odbora prvo su posjetile majku male Marte u njihovom podrumskom domu. Njema majka je bila pomalo snena i pod utjecajem lijekova. Jedva je slušala što joj žene govore a da do kraja njihovog posjeta nije razumjela zašto su uopće došle. Mala marta pogostila ih je čajem kojeg je sama skuhala i servirala. Šalice su bile sve čiste ali rasparene a čajnik je bio otkrhnutih rubova. Bili su u kući koja više odiše siromaštvom nego nečistoćom, mada je bilo i toga ali tek kad bi se čovjek bolje zagledao. Nakon izlaska iz tog stana Odbor je u obližnjem kafiću pretresao situaciju. Poslije ispijene kave-dvije odmah su se bacile dalje u potragu za izvorom te nesnosne gamadi koja gmiže po glavama njihovih kćerki.

Roditelja malog Tomice nije bilo, a na vratima njihove kuće zaustavio ih je njegov najstariji brat krvavih očiju, raskuštran sa cigaretom u ustima. Petrine uši i oči su mogle primjetiti da je odjeća tog klinca zaudarala i da ima na sebi sve menije prošlih ručkova i večeri. Odbor je mogao samo procijeniti obitelj malog Tomice po hodniku kojeg su jedino uspjele vidjeti a u kojem je vladao neopisiv nered porazbacanih raznih kutija i dijelova automobila i getriba, do mirisa masti i svih ostalih koji caruju u automobilskim servisima. Odbor je na čaši piva kasnije ustvrdio da je mali Tomica potencionalni prenositelj nametnika.

Dom male Nasire i njene obitelji, nije bilo teško pronaći. Kad su na oronula vrata koje su odavno izgubila svoju prvobitnu boju, pokucala otvorilo im je dijete u prevelikoj potkošulji bez gaća. Nisu mogle niti slutiti što ih unutra sve čeka. Majka male Nasire nevoljko ih je primila u svojem salonu u kojem se kuhalo, jelo, gledalo TV, učilo, igralo, i spavalo. Televizor je radio mada ga nitko nije gledao, na štednjaku se nešto opora mirisa kuhalo, a djeca su se uz ciku i viku igrala po raspadajućem kauču. Sve su stvari oko njih bile stare kao da su pokupljene sa otpada. Osam pari dječjih očiju ih je razrogačeno gledalo kad su žene iz Odbora govorile o jajašcima, o gnjidama, larvama, čistoći i 250 jaja koje snese odrasla uš za vrijeme svojeg života. Kad su konačno izašle iz tog stana, žene su odahnule i krenule u prvu birtiju na jednu ljutu, koju su poslije i višekratno duplirale.

~nastavlja se odmah~

Nemruth Dagi
29.10.2006., 18:18
Odbor je ubrzo prenio sve informacije razrednici koja je sazvala hitan roditeljski sastanak. Dom male Nasire je dom i gnjidama koje se uspješno šire razredom i školom. Odbor je od roditelja sakupio i nešto dobrovoljnih priloga i prije hitno sazvanog roditeljskog sastanka kupio šampone protiv ušiju i češalj na struju.
Roditelja malog Tomice nije bilo na roditeljskom sastanku. Oni su ionako navikli da po njih dolazi policija i privodi ih u sve ustanove. Majka male Marte jedva se držala zakočena u klupi. Na nju su djelovali psihofarmaci koji bi uspavali i tri ergele divljih konja. Majka male Nasire sjela je u prvu klupu. Na sastanku se razveselila jer je dobila šampone za kosu i češalj na struju. Što se nudi mora i primiti. Mislila je kako će svima oprati kosu u lavoru i onda ih počešljati. Nakon toga može električni češalj prodati na buvljaku. Svi su bili sretni jer je majka male Nasire rekla da će to što je dobila da će i iskoristiti a roditelji su bili sretni što je ona sama sretna. Uši bi trebale nestati.

Pojavile su se opet nakon tjedna dana. Odbor je bijesan sa učiteljicom prorijeđene kose otišao do Nasirine kuće. Tamo, naravno da nisu zatekli roditelje već samo djecu. Starija kći rekla je da su oni koristili šampone ali nije znala gdje je električni češalj. Odbor je posumnjao u njegovu prodaju na tržnici. Nasirina majka ih je zatekla kako se navućenih gumenih rukavica spremaju na kontrolu vlasišta djece koja su bježala od njih povikujući i poskakujući na sve strane kao buhe. Vraćala se sa tko zna kojeg posla, a u vlastitoj kući zatekla rusvaj. Odbor je naglavačke izbacila van a tri žene ostale su zatečene količinom izgovorenih riječi i psovki koje su djeca ponavljala za majkom.

Vidljivo neraspoložena Petra se vratila kući. Lana je ubijala svoje vrijeme na kompjuterskim igricama. Spočitala je djetetu da se opet igra i da ne uči.
Mala je samo odgvorila da je sve svoje zadatke završila, napisala zadaću, naučila gradivo i da je zavrijedila da se igra jer ima novu kompjutersku igricu. Tko ti ju je dao pitala je razdražljivo Petra, misleći kako ima novi materijal da napadne svojeg supruga koji je i sam bio slab na te okrutne igre. Dok su njenim pokretom miša padale glave sasjećene samurajski mačem na ekranu, Lana je u žaru ubijanja neorijatelja rekla da joj je dao Matko. Ma tko je taj Matko, pitala ju je sve živčanija Petra. Saznala je da je to Tomičin srednji brat i da je Lana poslije škole otišla kod njega da joj presnimi nove igrice na svojem kompjuteru. Sjetila se hodnika kojeg je vidjela kad je sa Odborom protiv ušiju izlazila na teren tražeći izvor zaraze. U pamćenje joj se prizvao i miris koji je izbijao iz te kuće i Tomičinog najstarijeg brata koji je zmazan stajao ispred hodnika u odjeći opranoj još prošlog ljeta. I onda su joj sive stanice posve posložile sliku. Uvijek kad bi se Lana dočepala nove kompjutorske igre, nakon par dana češala bi se po glavi.

Sjela je na fotelju i razmišljala. Njene uši ponekad i uz dobar sluh ne čuju ili čuju samo ono što drugi žele da ona čuje. Isto tako su i njene oči slijepe na nešto što bi trebale vidjeti, pa ona njima gleda, ali kroz tuđe naočali.
Kako se lako dala prevariti. Mislila je tako Petra tako dok je u kupaonici tražila šampon protiv ušiju. No bilo joj je svejedno ako ga i ne nađe. Recept bake sa petrolejem i uljem, trebalo bi konačno isprobati. Samo joj se učini da njena Lana ovaj puta neće moći birati.

Nemruth Dagi
13.11.2006., 08:14
Udaram šakama svoju glavu. Ne čujem u sebi udarce, niti osjećam ikakvu bol. Praznim prostorom u meni odjekuje samo tišina. Ona postaje odjekom mojih koraka, kao i jauk neizrečenih vapaja. Tišina u meni pokapa sve zvukove i dok lagano klizi mrtvačev sanduk u crnu raku odguran njenim rukama, moje noge se bore, žele pobjeći, žele osjetiti kretnju bjegunčevih koračaja. Očekujem i strujanje zraka pri trčanju, pri bjegu, no zvuk koji je nemilosrdno sabijen u tom drvenom sanduku ne dopire do mene.Tišina u meni razara sve kutke naviknute na neki zvuk.
Svjetlo probija širinu moje zjenice, usađuje u njima mrvu mojeg mogućeg otpora. Ipak, ne bunim se, ne dajem otpor. Proganja me tišina koja se širi izvan svih granica, izluđuje me taj nedostatak odjeka, nedostaje je mi i ponajmanji šum što stvara misao ili kretnja ili pomicanje stvari...razgovor, dah vjetra ili lepet ptica ili kočenje na asfaltu. Zatvaram uši dlanovima i ne čujem sebe unutar sebe. Kao da me nema kao da nisam prisutuna ovdje, kao beskućnik bez stalne adrese i bez podrške starog hrđavog poštanskog sandučića i svojeg imena na njemu. Nijemi pokreti mojih ruku ne donose mojim ušima zvuk. Nema titraja, nema zvuka, caruje tišina u meni, gusta, sabita, zgusnuta tišina koja me prekriva kao baršunasta mreža. Prostor u kojem boravim, razbija me svojim tihovanjem. Prostor je to bez poštanskog sandučića.

Moj nemir izlazi iz mene, kao gusti crni dim treba zrak za svoje širenje. Ništa se ne događa, sve šuti. Na ispucalom zidu tek maleni pauk potaknut svojom znatiželjom zastajkuje i osluškuje. Uperuje u mene svoja ticala. Bez šuma kreće se zidom, oprezom životinje u opasnosti. U njemu je oprez imenovan strahom. U meni je tišina bez namjere straha. Ona nema takvog sadržaja. Strah je tek stara porculanska lutka davno razbijena pri nekoj namjernom pokretu, čiji su se dijelovi razasuli. Nema bojazni, ali ima tišine. Ona je gora od strahovanja, ona je čekić koja udara, nakovanj koji mrvi, nemir u očekivanju nečega koji razbija moj splet živaca. Ona se utjelovljuje i sjedi pored mene, kao dragi gost u tišini. Dodiruje me kao ljubavnik u čudnoj predigri ljubavi.
Miluje mi lice, razmazuje svoje pokrete po njemu kao noćnu kremu. Svlači me dodiruje mi njedra, širi bedra. Posjeduje me a svoju moć nad svojim vlasništvom predočuje u tišini. Svoj vlasnički list potkrepljuje imitacijom naših uzdaha i ponovnog spajanja ali bez zvuka.
Ne pristajem na to, ali se ipak predajem. Mali pauk koji me gleda svojim očima micajući ticala postaje svjedokom tog čina. On ima zvuk sakupljen kao titraj u nekom svojem ticalu, on ga razaznaje, prepoznaje, on ga razumije i razlučuje ono što on nije a ono što jeste ostaje trajno zabilježeno u njemu.

Ne pamtim...od tog događaja ne pamtim. Ne zapisujem. Sve stoji oko mene bez kretnje, tišina i ja prepiremo se u obostranom tihovanju. Tek pokoji pokret bez šuma opominje zašto sam ovdje na tih par metara skučenog prostora. Površina je to moje tišine pretvorena u zatvorski prostor.
Ćelija je mala ali se u njoj sakupila sva tišina cijele kaznionice. Stvorila je u njoj sabiti mrežu čije je znamenje nedostatak zvuka, tihoća. Moja zadnja noć u tišini paukove kretnje, samo je jedna od ostataka noći u njegovom životu.

Njih troje još leže pored mene, kao snopovi pokošenog sijena ali bez poznatog mirisa. Osjećam toplinu njihovih tijela dok se hlade. Kuhinjski nož je polegnut kao onemoćala grana pod težinom snijega. Krv natapa pod i tankim nizom dolazi do mene kao mali potočić. Sa sobom donosi nečujan miris krvi. Moji otisci na nožu cereču se s njega, u tome daju dokaz moje krivice. Oni, polegnuti na tlo sad šute u smrti, kao što su i za života šutila. Ne podnosim tišinu, ona su to morala znati dok su danima šutjela, dok danima nisu ispuštala zvukove svojih kretnji, svoji dječjih pokreta.

Nisu mi povjerovali. Nisu pronašli tišinu sabitu u meni i oko mene. Tišinu koja razara moj um. Različiti stručnajci, razna ispitivanja, razgovori, svaki put drugačije metode ali isti rezultat. Svi su u tome bili jednoglasni; "nema nikakvih znakova mentalnih bolesti koji bi uzrokovali ovaj gnjusni zločin".
Sud je povjerovao njima, razarajućoj tišini u meni nije nitko vjerovao. U nju sam samo ja vjerovala. Nitko se nije zapitao koja majka probada svoju djecu velikim kuhinjskim nožem, ako ne ona čiji život se odvija u tišini bez zvuka i uz zdrave uši. Ne vjerujem da stručnjaci za bolesti ljudske duše bilježe strah kao pokretač mojeg zločina. On nije zadao udarce nožem. Strah je razbijena porculanska lutka koja se nikad neće moći više sastaviti. Strah je ostao daleko iza mene u neko gluho doba noći kad mi je dan kao tišina u padanju moje lutke na pod i luđačke grimase lice mojeg poočima dok ju je razbijao kao što je godinama razbijao svaki zvuk otpora u meni.

Gledam u svoju zadnju noć života, malenog pauka kao hoda hrapavom površinom zida zatvorske ćelije. Ćelije u kojoj borave osuđenici na smrt. Želim da sam ja taj pauk koji se prepušta milosti izbočinama jednog oronulog zida i volji osuđenika na smrt. Htjela bih osluškivati svijet oko sebe kao što to čini on, hvatajući svojim ticalima frekvencije koje mu nadolaze. Voljela bih ih očitovati, preopoznavati, slagati te informacije prema mogućim opasnostima, kako to čini obični pauk.

Udaram rukama svoju glavu, da bih probudila neki zvuk u njoj. I dalje ne čujem ništa, pored zdravih ušiju. Nema niti boli. Sve je utišano u meni. Tek tišina jekom se odaziva i raznosi se po meni cijelom površinom mojih misli. Tišina koja glođe moje zadnje ostatke ovdje.

Za koji sat će doći po mene. U njihovim očima prepoznati ću tišinu, na njihovim plavim odorama zatvorskih čuvara biti će niti prašine sakupljene kao milosti za mene a moja duša će se natopiti tihovanjem njihovog srca. Odvesti će me i položiti na stol. Zavezati kožnatim remenjem i ostaviti pogledima ljudima iza staklenog zida. Smrtonosna injekcija osloboditi će tišinu u meni i dozvoliti da čujem toliko željeni zvuk. Nema straha u meni, ono se kao porculanska prašina razasula svijetom, nikad u dovoljnoj količini nije bila prisutna da bi je prepoznala. Da barem nisu toliko šutjela moja djeca, da su barem vikala, bučila, larmala, galamila i da sam ih barem čula, kao što sad čujem tišinu svojih misli koja me razara u svojoj tihosti.
Željela bih da sam otporna na tišinu kao maleni pauk koji plazi ćelijom osuđenika osuđenog na tišinu do svojeg buđenja u titraju smrti. Da sam barem otporna na meni nečujan titraj života kao što priželjkujem taj titraj smrti...i zvuk slobode koji on donosi.
Da sam barem...

Nemruth Dagi
28.11.2006., 09:45
Ubacujući u prvu brzinu mjenjač svojeg automobila, fra Stanko osjeti vlagu u svojem desnom oku. Srce mu se ionako već prije bilo stisnulo i tako propustilo par svojih otkucaja dok mu se duša otkotrljala negdje ustranu kao otpalo dugme. Kako se motor njegovog automobila zagrijavao u vožnji tako ga je napuštala tuga a umjesto nje doselio se kao nepozvan gost bijes.
Snagom svoje volje fra Stanko gaseći automobil ispred svoje župe sv. Mihaela
uspio je otjerati svoj bijes dalje od sebe.
Cijelu tu noć nemirno je spavao, roštiljajući se po krevetu. Sutradan je rano ujutro neispavan krenuo automobilom, kako je i obećao, prema gradu u dječju bolnicu. Poznavao je dobro taj prostor. U njemu bi se uvijek budila gorčina saznanja da je unutar zidova jednog odjela previše poraza a premalo pobjeda i veselja. Od svih odjela dječje bolnice, onkologija je slovila kao najstrašnije mjesto.
Na tom odjelu, mala Mina ležala je danima zatvorenih očiju, naslonivši dušu na svoje sve slabije tijelo načeto teškom bolešću. Njena okrugla glavica bez kose i duboke upale očne duplje virile su kao periskop iz bjeline postelje. Oko nje na noćnom ormariću stajale su nedirnute njene igračke. Igračke sa kojima se više nije mogla igrati.
Medicinska oprema oko nje davala je njenom disanju ritam i očitavala vitalno stanje organizma. Liječnik u prolazu bi pogledao njeno slabo tijelo koje se posloženo na širokom bolničkom krevetu činilo još manjim i slegao bi nemoćno ramenima. Bijela kuta bi odjurila dalje bježeći od tog poraznog prizora za njenu struku, u dubinu hodnika. Medicina je pokleknula i sve što se sad može napraviti je to da se malome bolesniku olakšaju posljednji trenuci života.
Ti trenuci bili su sabijeni u sate.
Njeni roditelji izmoždeni blizinom njene smrti sad su danonoćno bili pored nje.
Njima je to bio budan san, iz kojeg je vidljiva samo noćna mora. Ona se očitavala na njihovim licima, kao nijemi krik.

Sat na Stankovoj ruci očitavao je Minine posljednje sate života. Učinio je sve što je trebalo po pravilima službe. Sada je na potezu bila smrt. Roditelji male bolesnice bili su njegovi župljani, a njemu kao pastiru i ispovjedniku preostaje jedino da zadnje trenutke njenog života provede sa njima. Zajedno su glasno molili.
Minute su sporo prolazile. Život je ovisio o niti a fra Stanko nakon završene molitve uhvati neobjašnjiva žudnja za cigaretom. To je jedini porok koji si je dopustio. Dopuštao si je samo zato da ne bi nešto gore poželio. Uvijek kad bi se vratio u župu sa bolesničkog pomazanja, osjetio bi u sebi rasparenu dušu i ukrućeno svoje srce, a to je sve nestajalo u dimu cigarete. U tom času to je bilo jače od njega i pomagalo mu. Smrt je bila njegov veliki neprijatelj i likovala je sve dok se na horizontu ne bi pojavila nada koja donosi njegova vjera. Smrt je još imala opravdanje uzimati starce i odrasle ljude, ali djecu ne.
S time se fra Stanko nikako nije mogao miriti u svojem četrdesetak godina dugom stažu kao Božjeg službenika. Trebalo bi mu za to daleko više vremena, koje on nije imao. No niti vrijeme nije bilo toliko moćno da izbriše neprihvaćanje činjenice da je smrt odnjela njegovog brata u nabujaloj rijeci, prije toliko godina.
Cigarete nije imao u svojoj torbi. Sjeti se jedne kutije u pretincu svojeg automobila, kao i svojeg obećanja dano samom sebi da će prestati sa pušenjem, u nekom narednom "sutra". To sutra bi možda i došlo ali je svako naredno bolesničko pomazanje kao rukom odnašalo tu odluku. Ispriča se roditeljima male Mine i izađe iz bolesničke sobe u namjeri da osjeti oko sebe toliko željeni dim.

Sjeo je na vozačko mjesto svojeg automobila i sa nestrpljenjem povuko duboko u sebe dim. Imao je na raspolaganju samo pet minuta, taman toliko da popuši jednu cigaretu. Želio se vratiti na odjel onkologije. Nesvjesno sam od sebe počeko je moliti ne sklopivši pri tome svoje ruke. Molio je svojem zaštitniku sv. Mihaelu. Njega je posebno volio, bez obzira što se njegovim imenom zvala njegova župa. Njegov brat koji se utopio pred njegovim očima u svojoj dvanestoj godini života, zvao se Mihael.
Riječi molitve su same izlazile iz njega, dok ga je obavijao dim cigarete.
Učinilo mi se ipak da čuje nečiji glas. Okrene se oko sebe ali nije nikog primjetio na parkiralištu. Nastavi moliti svetog Mihaela za malu Minu, ali
ga omete nečiji glas. Glas je odzvanjao iz različitih smjerova razasut posvuda ali se najbolje čuo u njegovoj glavi.

~nastavlja se~

Nemruth Dagi
28.11.2006., 10:32
Uslišati će se tvoja molitva Stanko...[/I]govorio je glas...ali moraš nešto za to dati.
Ponovo se okrenuo oko sebe ne bi li nekog ugledao a onda shvati na nikog osim njega nema. Glas koji je govorio imao je posve drugačiju boju nego ljudski glas.

Daj, Stanko da bi ti se dalo...govorio je glas Stanku. Što da ti dam...tko si ti...što želiš...zvao si me imenom...?
Uslišane će biti tvoje molitve, ona će živjeti Stanko..
Sveti Mihaele...to si ti?
Da, ja sam...zvao si me i sad sam ovdje pored tebe...
Što da ti dam, Mihaele...što želiš?
Ti tražiš da ona ozdravi jel' tako Stanko?
Da, da želim, svim svojim srcem želim da ona ozdravi..nije pravedno da djeca umiru, nije...
Onda daj, Stanko da bi ti se dalo...
Što da dam, Mihaele, kad nemam ništa, što...?
Daj sebe...
Pomozi joj sveti Mihaele, nebeski arkanđelu, ozdravi malu, podaj joj život. Svojim oštrim mačem odsjeći glavu te nemani, te bolesti što je tako izjeda njeno tijelo...

Glas je prestao govoriti i fra Stanko shvati da sam govori naglas u svojem automobilu na bolničkom parkiralištu. Otvori vrata automobila i baci posve dogorjelu cigaretu. Razmišljao je o tom glasu a i dalje mu je neobično šumilo u ušima. Sjeti se tog šuma što ga je pratio kad je bezuspješno pokušavao bacati dugačko granje u rijeku, da bi se njegov brat Mihael uhvatio za to granje i tako spasio.

Nema veze rekao je sam sebi. Brata ionako nije mogao spasiti, ali tu je sad mala Mina. Ona će ozdraviti...to mu je rekao sam sveti Mihael. Zaključa vrata svojeg automobila pa žurno pohita prema ulazu u bolnicu. Liftovii su bili prepuni. Kao mladić fra Stanko se zaleti na široke stepenice. Dok je njima trčao, mislio je na arkanđela koji mu je obećao ozdravljenje. Grabio je stepenice svojim koracima. Na drugom katu osjeti bol u grudnom košu. Zastane uzdihan ali odmah krene. Preko očiju mu zabljesne trag metala u pokretu.
Uništi su opaku neman u njenom tijelu, zamahni svojim pravednim mačem, raznesi, razbij...uništi, podaj s njime novi život tom djetetu...mislio je tako dok mu je korak bio sve sporiji. Stepenište mu se učini daleko strmije nego prije. Ostane posve bez daha i nasloni se na željeznu ogradu. Srce mu je divlje udaralo. odbljesak metala prostruji njegovim tijelom. Fra Stanko posrne i padne dok je njegovo srce umirio udrac britke oštrice mača.

U tom času instrumenti oko male Mine na koje je bila pripojena, ožive. Sve funkcije su se na pokazateljima vijednosti malo pomalo vraćale u granicama normale. Njeni roditelji su ostali zapanjeni. U sobu su utrčale sestre. Liječnici su se samo pogledavali nastojeći to pripisati posvemašnjim otkazom medicinske tehnike. Mina je proškiljila svojim očima na znatiželjnu gomilu ljudi u svojoj sobi. Majka je počela ponovno plakati a otac je stiskao svoje šake do bola.
To je čudo...samo čudo...rekao je primajrijus izlazeći iz njene sobe, zamišljeno vrteći svojom glavom. Za to vrijeme odveli su starog svećenika sa stepeništa. Dežurni odjelni liječnih sa drugog kata je odmah došao i započeo reanimaciju. Jedna sestra je prepoznala svećenika koji je dolazio na odjel onkologije.
Njegovo tijelo nije davalo znakove života. Na njegovom licu u času svoje smrti, fra Stanko zadržao je blaženi osmjeh sveca.


Za Anu R. u saznanju da neki mačevi u našem životu nama dolaze ipak prekasno.

kabadel7
05.12.2006., 05:37
Procitala sam vase svratiste i zanjma me od kuda ste sve to izvadili ?

Nemruth Dagi
17.12.2006., 15:47
Kraj godine me je toliko iznenadio da sam ga kao i svi koji pate na svoj način željela pošto poto izbjeći. Gadilo mi se sve to umjetno veselje i instalirana radost koja
se kupuje poklonima i drugima se poklanja uz obaveznu ucjenu ljubavi "voli me i pokloniti ću ti...".
Ne opiri se rekao mi je stariji brat, i nadovezao preko telefona da to ionako neću moći izbjeći.To je jače od nas ljudi, završio je tim riječima moje jadikovke.
Da,ali...pitala sam se sama, spuštajući slušalicu telefona, ne dobivši ikakav odgovor. Znala sam da sam u godinama kad ljubav više nije šala, ona tek sad postaje komedija života, a tragedija ako je posve ignoriraš. Tek se na kraju sve to pretvara u dramu ako je shvatiš preozbiljno.

Zima jedva da je pokazala što sve može, a meni je nje ionako bilo preko glave. Na poslu sam se mučila sa brojkama, ne misleći na blagdane koji slijede. Prošlo je skoro pa dva mjeseca kako sam Svena otpratila, iz svojeg života. Bio je to običan listopadski dan a on je mojom voljom nestao zbog riječi koje su izgovorene više svečano nego pokajnički. NE IDE to više...rekla sam mu i bila posve u pravu. Ima li smisla usprotiviti se njoj...pitala su se njegove oči dok sam govorila kako sve to skupa oko nas i u nama nema smisla. Smisao svatko sam sebi određuje, a u takvoj vezi između njega i mene TO jednostavno ne postoji. Postojimo jedno ogoljeli mi, svaki sa sobom, i bez NAS.
Čovjek je kao životinja, svašta može podnjeti a da ne sluti bol koju može zbog toga iznjeti na svojim plećima.

Otišao je od mene ili još bolje ja sam otišla od NAS. On je u tome ostao sam.
Nije bilo razloga da podnaša i dalje teret koji je činio i dalje nas. što je sebi činio činio je za sebe, a ne zbog nas. Živnula sam kao i svi koji su dugo u vezi a koji sad osjete osjećaj slobode. Postala sam dobra dobitna kombinacije, ja i sloboda, sloboda i JA. Uživala sam u nesputanosti, ona je bila izbor radosti i prepuštanju tijeku života. Ništa nije bilo određeno u njemu ili je sve bilo određeno i bez te neodređenosti.

Ne žalim...rekao je našem zajedničkog prijetalju a ovaj je pak to meni rekao. Ali mi sad toliko nedostaje...požalio se. I meni je jedan njegov dio nedostajao ali sam ga dobrano zamijenila sa drugim dijelovima koje mi je davala sloboda izbora. Sve je nadomjestivo...bilo je moje geslo koje me nikad nije iznevjerilo.
Vi ste stare duše, i on i ti...rekla mi je prijateljica koja za sebe kaže da poznaje tu materiju duša. Vi djelujete na duži period, a nikako ne na na kraći, onda se oboje izgubite u svojoj vezi i tražite slobodu da bi se ponovno našli u nekom novom životu.


Šećem ulicama okičenog grada koji se lagano predaje pred nastupajućim blagdanima. Ja ih ne želim, ne tražim i ide mi to sve na živce. Želim sebi samo manje bola ...prekid čišćenja karme i sretni početak nečeg novog. Imam slobodu i ona me raduje koliko god da me duboko odvuku tereti sjećanja.
Sven i sjećanja na njega...
Ovaj Božić je za mene velika gladna neman koja guta, otima i trpa sve oko sebe. Praznina u meni se ipak puni nametnutim veseljem i nekom blagdanom dalekim od razine mojih misli. Ne želim ga, i znam da on ne želi mene, ali me proždire.


Nečija ruka dotaknula je moje rame ispred izloga trgovine.
Okrećem se znatiželjno i gledam u oči vlasnika tog dodira. Crvena bejzbol kapa na glavi i poznati smiješak. Otvara prostor svojeg tijela i grli me nespremnu i zatečenu.
Sven.
Ne želim ga niti mi treba.
Prihvaćam taj stisak ali želim u isti čas i izmigoljti iz njega. Neugodno mi je jer me je zatekao nespremnu.
On govori dok su moja usta prepuna riječi šutnje. Pomislim da se vrijeme zamrzlo i doživljavam sve to kao tek povremene dijelove odmrznute strugotine, koji se tope u neke slušne efekte koji dopiru do mene.
Ne znam što ću sa svojim rukama i sa svojim pokretima. Kao bezdušna lutka na koncu samo stojim i pratim njegov rad usana, ruku, ples njegovog tijela.
Tek sad vidim kapu. Nikad je do sada nije nosio. Njegova crna kosa ne bi takvo nešto trpila na sebi. Pročitao je moje pitanje nikad naglas izrečeno.
Skida kapu. Paperje od kose prekriva njegovu glavu. Gledam u to dok mi on priča. Moj um je zeleni travnjak na kojem se igraju razne igre. Ova igra je tvrda i opora, bez milosti. Moje srce, vrtlari, uređuje taj travnjak prema svojem nahođenju.

Odlazimo na kavu. Kafić je prepun ljudi i dima. Pronalazimo zadnji vagon
poluprazan u toj zadimljenoj kopmpoziciji bez lokomotive. Kava...dupla bez šećera...on zna. Sven zna kakvu kavu pijem.
Govori mi bez okolišanja...bolestan sam...
Ne stižem odgovoriti.
Kemoterapija...skida svoju crvenu kapu a njegova sad nježna kosa proviruje sramežljivo ispod nje.


Gubim se, a zapravo sam ovdje. Tko sam i kome pripadam pitam se. Znam gdje sam ali ne znam što sam?
On kaže da to već neko vrijeme traje. Bolest. O njoj govori.
Šutim a u meni bujica riječi koja ne izlazi.
Ne brini ...govori mi...sve će biti dobro...odrezati će problem kaže mi.
A gdje je problem ...bojeći se da mi je već možda to i rekao a ja prečula.
Dolje...govori nehajno.
Šutim.
Šutimo.

Izlazimo van. Pozdravi svoje...kaže mi crvenkapica...i oprosti...
U vlasitoj šutnji je teško govoriti, ne možeš doći do riječi.
Moje riječi ne izlaze iz mene van. Tek je prošlo dva mjeseca od kad nismo zajedno. Dva mjeseca, a on sad ima rak a ja blagdane.


Sat mjeri protok života. Poneka minuta čini se kao beskraj, a beskonačno vrijeme može proći kao tren. Naši koraci idu dalje. Ponekad mi se čini da idu bez nas. Raj ili pakao, bez obzira gdje su se naši koraci i bez nas namjerili, oni idu ponekad bez naše volje.
Ovaj Božić ostaje urezan u mene. Bez nakita, bez sjaja i blještavila, bez pompe i veselja, mada su izlozi grada svi već okičeni.
Prolazim pred njih i gledam u odrazu samu sebe. Postavljam si pitanje gdje
se zapravo nalazim?
Izlozi šute a u sebi ne nazirem neki suvisli odgovor.
Svejedno mi je jer takvi odgovor uopće ne tražim.







PS: Koristim priliku i čestitam blagdane svima.
U 2007 bit će me više na nekim drugim mjestima a sve manje na ovim prostorima...sve manje i manje....manje..............manje...............ma nje

Nemruth Dagi
05.01.2007., 09:08
- Uh...- kaže meni glas moje Big Frendice iz telefona
- Ah...- odgovorim joj kad sam konačno digla slušalicu pored kreveta, dok je moje tijelo još odrađivalo horizontalu u velikom stilu
- Eh...da sam znala stara moja da ležiš, ne bi te gnjavila...
-Oh...sad mi je svejedno - kažem joj ja razmišljajući koliko će naš razgovor trajati jer se nismo čuli nekoliko dana.
- Ne bih te zvala, stara moja ali nešto se gadno dogodilo. Pa ti si do prije mjesec dana radila sa nama i to moraš saznati od mene, ne želim da ti nitko drugi to kaže. Znaš...umro je naš Veliki Gubičar.
- Što...kako...? Pa to je nemoguće. Pa bio je zdrav i mio i cijepljen valjda i protiv gripe...pa zašto? Tvoji mora da su u šoku...?
- Da...to je veliki gubitak u našim srcima, velika praznina. Koga ćemo sad maziti i paziti. Čovjek se nauči i na kanarinca u krletki a kamoli ne na Velikog Gubičara...
- Ma... stara moja preživjet će te, život grabi dalje. No, kao je umro...pričaj...
- Naglo...
- Kako?
- Kad je išao tamo gdje car ide pješke...
- Bože...
- Da, svi su u šoku...
- A ti?
- I ja...
- Čuj...- kažem joj zaštitnički - ...uzmi pokoju romantičnu komediju, kilu-dvije sladoleda i litru kamparija za početak i plači...plači...ali molim te, ispričaj mi kako se to dogodilo.
- Eto...znaš i sama da kad si ti bila na odlasku iz firme, da je došao novi mladi financijski direktor...upoznali ste se...i ostavio je na tebe koliko znam dubok dojam. Eto, baš si u krivo vrijeme promijenila firmu. No..
- Kako i ne bi...35 godina, 186 visok, cipele vjerovatno 46, plaća 4 tisuće eura, službeni auto, mobitel i sve privilegije koje idu s time....trokutić, gore od ramena, na guzančici tvrd aspirin koji jedva čeka da ga baciš u čašu i pridružiš mu se u toj jakuzi kadi, ravne noge, čvrti sportski stav...plave oči, crna kosa i bez prstena. Uglađeni vitez sa redom bijelih zubi i osmjehom na licu koji znači "što bi te povalio, ali nisam toliko poblenavio"...to je taj vaš novi direktor...
- Da, to je inkarnacija Velikog Getzbija...
- Koji je odmah postao hit moje bivše tvrtke od računovodstva, financija, kontrolinga, nabave, dostave, prodaje, logistike, predaje, motoristike i komercijalistike...pa je internim govorom ubrzo postao Veliki Gubičar, totalno kul mačo, gubica od kvadrata...
- A sad ga više nema...
- Takvog komada zaista treba tražiti, ako se meni sviđao...
- Sviđao se i svim drugim ženama...počele su sve usred zime nositi duboke dekolte, minice, računovodstvo je postalo preko noći svijet "Mačaka u visokim čizmama", padali su skupi parfemi i pokazivati novom direktoru kako nikako ne mogu pronaći grešku kad bi se naginjale nad njegovim kompjuterom zasjenjivajući svojim bujnim poprsjem tastaturu ispred ekrana...stara na saldakontiju uporno ga je hvatala svojim pogledom ko kobac a one na likvidaturi bi se raspametile kad bi trokut Velikog Gubičara ušao u njihovu sobu...
- I...što je bilo dalje?
- Umro je...
- Stani, sama ću pogoditi kako je umro...on je ustvari...takakav zgodan muškarac...gay i vidjeli ste se kako se drpa sa onim iz humanih resursa...jel' tako?
- Ma, ne...
- Onda ste ga uhvatili kako poslije radnog vremena navlači svilene čarape i crveni korzet na sebe i odlazi u život...?
- Svašta...ti si luda.
- Otkrili ste da diša kopa nosi i temeljito ga analizira kao oni iz CSI-a da bi poslije slasno gurnu u usta?
- Fuj...neeee...nećeš nikad pogoditi.
- Onda hoda firminom hodnikom, dok mu snažna konstrukcija leluja njegova zvona kad je pristup "zvonaru" otvoren...mislim na šlic, naravno.
- Pa, sve bi nepristojno buljile u međunožje i niko se ne bi od njih bunio. Odustani, bolje ti je...
- Ubijaš me...ali si u pravu. Odustajem, kaži mi, što ga je ubilo.
- Eto, idemo mi danas kući, prošlo je pet sati i čekamo lift koji je pored muškog zahoda. On prolazi pored nas, pozdravi nas nabacujući osmijeh šarmera, i uđe...
- Zahod, znala sam da će pasti na intimi...i?
- Znaš kako je muški WC odmah nasuprot lifta...i tako se nas šest ukrca na lift kojeg smo čekale...kad ugledamo kroz staklena ulazna vrata u WC kako Veliki Gubičar obavlja nuždu bez da zatvori iza sebe vrata odjelka sa WC školjkama. Naše glave koje smo kao žirafe izbacile do granice senzora lifta prepriječile su kretanje, silazak lifta. I tako mi stojimo u liftu, vrijeme prolazi i gledamo stražnjicu Velikog Gubičara koji se prazni u školjci...onda su se žene konačno otrijeznile kad je dotični samo stresao, kako ti nazivaš "zvonara"... nije ga niti obrisao, već ga hitro pospremio bez pardona u svoj "zvonik", pa izašao bez određenih higijenskih zahvata. Ostale smo u šoku a Veliki Gubičar je umro u našim očima...firmin razglas uvijek radi.
- Strašno...- izleti iz mojih ustiju -...i što je dalje bilo?
- Ništa...lift nas je spustio na zemlju, ne samo doslovno, a mi smo otišle na karmine zaliti njegovu iznanadnu smrt...
- Sad će žene zaista samo gledati u svoje ekrane ispred sebe a ne u njegov trokutić...neće više biti skupih parfema razlivenih po sobama, niti dekoltea, minica, niti ribičkih čizama...ima to i svoje dobre strane.
- Da, ali će se s gnjušanjem primati u ruke svaki papir koji dođe do njih, a znaš i sama koliko je to papira....jer se on rukuje sa svojim "zvonarom" a ne pere ruke...ma badava ti fakultet, šarm, svi menagerski tečajevi u Stanfordu i godina dana u Oxfordu na usavršavanju jezika, znanje i poznavanje financija i bankarstva...kad je obični nedostatak higijene posljedica njegove smrti....u očima običnih uspaljenih žena.


- Uh...- kažem ja sebi u bradu, kad je konačno završio naš razgovor.
- Ah...- nešto si rekla, javi se pospani glas sa druge strane moje postelje, držeći TV daljinski.
- Eh...želim ti nešto reći - nastavim dok mi je mozak smišljao strategiju.
- Oh...samo čas idem na WC - istrči gol aspirin mojeg Velikog Gubičara ispred mojih očiju.
- Operi ruke...poslije svega - zaderem se ja iz kreveta shrvana netom primjenim saznanjem. No, vjerovatno me nije čuo. A da je i čuo....?
Okrenem TV kanal na romantičnu komendiju, sjetim se sladoleda u firžideru i kamparija u dnevnoj sobi. Pomislim kako sve u životu ima svoju cijenu.
Pa čak i jedna obična smrt Velikog Gubičara.

Nemruth Dagi
01.02.2007., 10:33
Emi se činilo da stoji u oblaku prašine kao ukopana, zapanjena činjenicom da ne može pomaknuti svojom voljom noge, a opet je znala da se kreće. Desnom rukom držala je tobolac torbice oko pasa a lijevom trljala svoje oči. Prašina u njenom grlu iritirala ju je na kašalj, dok su njene uši parale zvukovima prisutnima u prostoru oko nje. Vlak koji je ulazio na željezničku stanicu, iskočio je iz tračnica i prislonio svoje metalno tijelo na drugu grdosiju koji je stajao na svojem peronu. Ema i njeni prijatelji stajali su tik do njega, čekajući da se vlak zaustavi da bi što prije ušli i pronašli mjesto za sebe. Indijske željeznice nemilosrdne su sa svojim putnicima drugog i trećeg razreda...
U njenim ušima nastanile su se riječi njene majke. Probile su sve okolne zvukove koje su dolazili iz neopisive gužve. Sive moždane stanice pohranile su majčine riječi u neku ladicu tik do mjesta gdje je uskladištila svoj budući strah.
Indija je opasna zemlja, za jednu Europljanku...govorila je njena majka unutar Emine glave dok se prašina lagano sljegala na tlo. Zvukovi koji su izbijali iz mase ljudi uzavrli na vrelini dana samo su je dodatno zbunjivali.
Maha Kumbha Mela očekivala je milione svojih hodočasnika te godine.
Ema i njeno društvo bili su samo maleni djelić svega toga.

Vlak koji je iskočio iz svojih tračnica, naslonio se na drugi kao tanka kriška netom odrezane rođendanske torte. Oko vagona strčala se masa ljudi pomažući onima u vlaku. Njenih prijatelja nije bilo oko nje. Nestali su u trenutku kad se gomila ljudi u strahu odmakla od tračnica u paničnom bijegu krda. Gomila je i nju pomakla, da bi pri tome izgubila nadzor nad svojom putnom torbom koju je stavila tik do svojih nogu. Žitka masa oznojenih ljudi nosila ju je bez kontrole dok je ona dozivala imenom svoje prijatelje.
Konačno je stisak rulje popustio i ona se probila do prvog zida pa se skutrila kao progonjena životinja uz njegovo prljavo lice. Njene torbice s dokumentima i novcem nije bilo. Lopovi su iskoristili gužvu. Uhvati je panika, shvativši da je posve sama, u nekom indijskom gradu kojem ne zna niti imena, bez novaca i putovnice, bez svoje prtljage. Stotine ljudi prolazili su pored nje a među njima nije bilo njenih prijatelja niti Europljana.

U njenom trbuhu u tom času započine melodija "Manipura blues-a". Prvi njeni taktovi pokrenu rad njenog solarnog pleksusa u strasnom ritmu. Uz pratnju usne harmonike koje je savijala tonove izbacujući je iz svojeg malog tijela, bubrio je njen strah. Blues straha prolazio je njenim tijelom paralizirajući je i pretvarajući je u stup u kojem odjekuje ritam reskih zvukova. Svirač usne harmonike u njenom trbuhu zavijao je svojim instrumentom, dok se ona grčila. Njena samoća njegovom je glazbom postajala tjelesna bol.


Policajac ju je samo odmjerio i lošim engleskim otpilio dalje pokazujući svojim rukama na red u gomili koja se tiskala u policijskoj stanici. Žamor je nadglasavao škripu klima uređaja, što nije ometalo rojeve muha koje su vladale u gornjim dijelovima prostorije. Stajala je u redu koji nije bio red, među hodočasnicima koje nije razumjela, dok je svirač "Manipura blues-a" i dalje majstorski izvlačio tonove iz svoje usne harmonike stvarajući ritam njenog straha. Iznad njene glave vrtio se stari ventilator. Ona pogleda u njega
da bi nakon nekog vremena uhvatila sebe kao tupim pogledom prati vrtnju njegovih lijenih krakova....


- Ema...Ema...daj, nareži još te torte na deblje kriške...što si stala ko kip... - izgovori muški glas koji je odmah prene iz njenih misli. Odmah se iznad Eme u njenom umu, zaustavi veliki ventilator.
- Danas ti je rođendan, ne želiš valjda da ti gosti ostanu gladni...-

Zvuk usne harmonike Jaybirda Colemana izlazio je iz zvučnika i zabijao se u zidove njene sobe. Njena čakra u solarnom pleksusu, vibrirala je u ritmu njegovog bluesa. Nespretno je rezala svoju rođendansku tortu dok je društvo u sobi u pratnji bluesa žustro raspravljalo i planiralo daleko putovanje u Indiju, na legendarni festival. Emi se u tom času činilo kao da je tamo već bila.
Maha Kumbha Mela se zbog njenog "Manipura bluesa" učini toliko njoj blizu, bliže i od njenog straha.

Nemruth Dagi
23.02.2007., 08:19
Na svojoj bolesničkoj postelji stari suhonjav muškarac slagao je igrače karte.
Nemirna, valovita bolnička postelja na svojoj bjelini stopljena sa plavim logom bolnice služila mu je kao kartaški stol. U dnu bolesniče sobe smjestila su se dva kreveta čiji sadržaji se nisu micali u to zamrlo vrijeme ranog bolničkog poslijepodneva. Jedini život predstavljao je stišani zvuk tranzistora koji je dolazio negdje iz nekog kuta bijele sobe. Čovjek ispijenog lica slagao je karte po boji i vrijednosti, dok se svako malo grčio da iskašlja sadržaj koji ga je nadraživao u bolesnim plućima.
Poslije par zalogaja što je činio njegov ručak, jer više niti nije mogao pojesti, dobio je lijekove koji su se sad u njegovoj unutrašnjosti topili. Pokreti njegovih mršavih ruku postajali bi nakon toga sporiji. Um mu je i dalje zadržao prisebnost. Osjeti snažan nalet kašlja i bol u plućima. Lijekovi su ipak presporo tupjeli njegove osjete, sve dok im se posve nakon nekog vremena njima omamnjen ne bi predao njihovoj snagi. Tada bi mirno zaspao a te poneki malen nadražaj koji bi se pojavio u njegovim plućima pretvorio bi se u kašalj koji remeti njegov popodnevni san.
Ruke koje su spretno vrtile snop karata sad su se usporile. Kemija izazvana uzimanjem lijekova u njemu je počela djelovati i on je sve teže pratio smisao slaganja igračih karata. Pokupio je sve karte zadnjom snagom i prepusti se djelovanju lijekova. Lagano je tonuo u san...

Posjeli bi se svaki dan poslijepodne njih četvorica prijatelja za maleni stol ispod starog oraha u dvorištu jedne stare zgrade velikog grada. Raspostrli bi svoje karte, pili donešeno piće i igrali kanastu sve do mraka. U njihovim nozdrvama uselio bi se bez pitanja miris podgrijanjih ručkova, slatkasti vonj truleži starih podruma i drvarnica, i vjetrom donešeni opori smrad ispušnih plinova automobila. Veliko stablo iznad njihovog stola pravilo im je hlad i štitilo od lagane kiše, a titraji njegovog lišća stišavalao buku velegrada koja je dolazila iza starih dvorišnih vrata. Trajalo je njihovo druženje godinama, od ranog proljeća da kasne jeseni. U trenucima druženja svaki od prijatelja pripadali bi sami sebe u svojem najboljem izdanju, kao što bi i svi oni pripadali jednome bez razlike. Njih četvorica imalo je pravo jedan na drugoga i uživali su u tom pravu. Za njih u tim trenucima nije bilo nikakvog drugog svijeta osima njihovog malog stola u dvorištu ispod starog stabla i kanaste.

Suhonjavi muškarac, opet nije imao sreće u kartama. Prvi koji je sjedio do njega, ogromni bradati muškarac samo mu se smješkao ne pokazujući svoje zube iza gomile dlaka brade. Zadirkivao ga je govoreći mu da je osvojio titulu nepobjedivog gubitnika. Svi su se smijali, ali to nije bila šala koja bi izazvala uvredu već dobro raspoloženje. I mršavi muškarac se nasmijao na svoj račun. Igrali su u ništa, sakupljajući bodove, bilježeći nečije pobjede i poraze.
No, njima nije bila potrebna pobjeda već druženje.
Nasuprot mršavom muškarcu, sjedio je sitan ćelavi čovjek, sa debelim staklom naočala iza kojih su se smjestila njegove sitne oči. Niti on nije baš bio kartaške sreće ali je i sam prihvaćao šalu svojih prijatelja na osnovu njegovih igračih sposobnosti. Kako su igrali u paru nadao se da će njegov bradati partner biti bolje sreće u dijeljenju.
Partner suhonjavog muškarca sjedio je tik do njega i vodio glavu riječ. Dijelio je karte i bilježio bodove na kraju igre. Najstarijih od svih njih, prepoznatljivog velikog nosa i plahe prorjeđene kose najglasnije se smijao držeći se za svoj trbuh. Četvorica prijatelja dijelili su međusobno karte ali s njima dijelili su i
nešto najdragocijenije što su imali, svoje međusobno druženje i prijateljstvo. Znali su da je život samo igra na najveći ulog, na ulog nas samih u čudnoj igri u kojoj je potrebna sreća i spretnost. Bez obzira kakve karte dobiješ pri miješanju svoje sudbine i dijeljenjem, rezultat nije bitan niti u pobjedi ili niti porazu. Ionako nije važno kako završi partija karata, već je važnije da možemo u igri učestvovali i biti zajedno kao prijatelji, ili kao neprijatelji.

Nova partija karata je krenula. Karte su podijeljene. Suhonjavi čovjek je pogledavši svoje karte pomislio kako ima mogućnosti uz malo sreće da odigra igru do kraja. Bradati prijatelj do njega, okrenuo je glavu prema svojem partneru i nešto šaptao. Ono što je privuklo pozornost suhonjavom čovjeku bilo je veliko udubljenje na stražnjem dijelu njegove glave. Stražnji dio glave nije imao. Bradonja se smijao bacajući karte kao da to ne primjećuje. Mršavi muškarac ostao je skamenjem tim saznanjem a još više spoznajom da njegov prijatelj to ne osjeća. Pogledom je potražio igrača na suprotnoj strani stola. Iza debelih očala virile su malene oči. Jedna od kapaka bio je posve spušten. Na toj strani lica ovješena mu je bila i linija usta. Držao je svoje karte jednom rukom dok mu je druga nemoćno visila sa ramena. Usta su mu se pomicala ali se nije moglo razaznati što govori. Mršavi suhonjav igrač shvatio je da za njihovim igračim stolom nešto nije u redu. Pokušavao je nadglasiti svoje suigrače, no igru nije mogao zaustaviti. Potraži lice svojeg partnera i kad ga ugleda, skameni se. Njegov veliki nos stršao je oguljen, bez kože kao i većina njegovog lica. Iz usta cijedio mu se tanki mlaz krvi, ali on je i dalje pratio igru i komentirao postupke svojih prijatelja, bez obzira na svoj strašan izgled.

Uzbuđen tim prizorom, suhonjavi čovjek pokušao se dignuti od stola. Noge ga nisu slušale. Probao je i vikati ali se njegov glas izgubio u jeci dok mu se u uho uselio titraj svakog pojedinog lista sa starog oraha iznad njega. Morao je prekinuti igru i kazati im...u tom času svi su se šumovi oko njega spojili u jedan. Vika suigrača pri igri, šum lišća iznad njega, tranzistor u kutu bolesničke sobe i zadnji udarac njegovog srca. Shvatio je da je mrtav, kao i oni...mrtav je dok igra kanastu sa svojim mrtvim prijateljima. Njegov prvi suiograč do njega, bradonja nastradao je prije nekog vremena. Nesretno je pao, da bi mu se duboko urezao rub stepaništa u stražnji dio glave. Nasuprot njemu maleni ćelavi sa debelim očalima i sitnim očima, ostao je bez svijesti zbog moždanog udara. Nikad se nije oporavio.
Njegov vječni partner u kanasti, najstarije član družine sa razdeljkom na svojoj glavi, poginuo je pretrčavajući cestu. Odbjeglog vozača nisu pronašli ni nakon njegove godišnjice smrti. Njegovo tijelo bilo je silom odbačeno i strugalo je površinom kolnika.

Kanasta se i dalje igrala ispod starog oraha u jednom dvorištu. Njenim igračima nije smetala buka grada, mirisi podrgijanih ručkova, vrisak djece iz haustora, zavijanje mačaka i prelet ptica. Oni su i dalje mrtvi ali opet svi zajedno igrali, veselili se zajedno pobjedama i zaboravljali poraze kao što su to činili i za života.

Suhonjavi plućni bolesnik sa odjela plućnih bolesti držao je čvrsto nekoliko karata u svojim mršavim rukama. Bolnička sestra jedva mu ih je isčupala iz grčevitog stiska. Njegovo srce zaustavilo se u trenu kad je okrenuo i pogledao svoju kartu, kartu kralja srca, kralja pika sa udubljenom glavom, kralja karo sa oguljenim crvenim licem i kralja trefa sa spuštenim kapkom i usnama. U tom času njih četvorica starih prijatelja zaigrali su još jednu partiju kanaste u drvorištu ispod starog oraha.

Nemruth Dagi
12.03.2007., 08:38
Znao je on to cijelu vječnost i sad je konačno prionuo rješavanju tog problema. Nisu mu trebali glasnici niti špijuni, dovoljno je bilo samo baciti pogleda na prepuni Pakao. Nešto se događalo dolje na Zemlji što je previše brzo punilo to mjesto. Raj je divan prostor ali pomalo pusto, a Pakao je pak
ispunjen do krajnjih granica. Nastaje globalna kriza Neba, no ona nije posljedica klimatskih poremećaja, uništenja eko sustava, globalizacije već pretjeranog punjenja jednog njenog dijela. Onog lošeg.....
Pakao pune oni što su za života previše oholi i samodopadni. Bog je te karakteristike davno stavio na sam vrh top liste "Kako doći do Pakla i tamo ostati". Sad je svjestan da to ima razmjer epidemije i da njegovi proizvodi vječnost provode na to sivom čmarnom mjestu Neba. Sivilo i polutama okružuje tamo duše a vrijeme u toj sivosti stoji. Oni koji su za života prekomjereno pili ovdje nastavljaju svoju rabotu, oni koji su ubijali ubijaju i sad, samo bez učinka, oni koji su lagali , lažu i dalje....
Kurvari trče i dalje za suknjama, lopovi kradu ali im to kao i onim baš i ne uspijeva. Svi rade sve ono što su radili i dok su bili živi samo sa tom razlikom da su sad neuspješni u svemu tome pa pate. Ima tu i zabave, tučnjave, teških riječi i poneke sjetne pjesme kad se u vječnom vremenu sjete duše svojeg kratkog boravka na Zemlji pa iz sveg glasa zapjevaju. Onda se i sam Raj strese od njihove melodije, i onim malobrojnim u Raju stisnu se duše u njihovim dušama pa ispuste jednu kap sućuti za sve one nesretnike u Paklu.
Bog to sve zna ali isto tako svjestan je da je Čistilište samo mjesto gdje
čekaju duše šansu na ispravak života. Ti ponavljači su samo privremeno ovdje i na njih Bog ne računa. Kao po traci spuštaju se sa Neba i uletavaju u nova tijela, u nove avanture.

Vječnost je Bogu draga i mila ali i veliki teret u isti čas. Cijelu vječnost njegov planet Zemlja živi u nemirima. Još od njegovog eksperimentalnog pokušaja da učini biće sebi na sliku. Stvori on Adama i Havu. I dok se još Adam nekako prilagodio, ta Hava davala je otpor. Konkurencija nije mirovala i podvalila joj loš proizvod po cijeni izgona iz raja. Onda su se ipak dobro snašli i u paklu na Zemlji. No, ništa nije kao prije. Ljudi su počeli miljiti po zemlji i okrenuli su leđa Bogu. Nešto kasnije umjesto njega bogovi im postadoše novac, moć i tehnologija. Od tog dana pakao se puni a rajske livade postaju puste. Konkurencija ne može više izdržati taj silni pritisak novopridošlih grješnika i lagano organizacija puca po šavu. Bog mora održavati balans na Nebu, između Raja i Pakla. No, sklada na Nebu više nema...a kad nema sklada između dvije temeljne organizacije, sistem se raspada.
Bog je odlučio. Mora nekog poslati. No, ne smije napraviti pogrešku koju je već napravio kad je posao svojeg Sina. Njega su pred sam vikend zakucali na letvu pa ga je morao potajno izvlačiti iz groba, da ga ne nađu njegovi fanatični sljedbenici. Bogu treba osoba od povjerenja koja bi ljude uvjerila da
su pripremljeni za život vječni samo ako žive neporočno. Razmišljao je Bog koga bi mogao poslati, a onda mu padne na pamet da ima i Kći. Odmah je dušica bila pred licem svojeg Oca i spremno je kako se i očekivalo prihvatila tešku zadaću.
Na planetu gdje muški bogovi kolo vode teško će se prihvatiti riječ žene pa bila ona i Kći Božja. Izazov je to kojeg prihvaćaju samo iznimne duše spremne na vlastitu žrtvu. Znajuć da je više ne mogu razapeti kao Brata, Kći Božja spremno se prihvatila nezahvalna zadaće. Bog je ipak pripremio teren. Svim svojim crkvama i sljedbama dao je na znanje i ravnjanja da stiže Boginja, njegova Kći. No, njihove uši ostale su zatvorena, kao i usta, radosnu vijest nisu širili dalje jer je nitko nije želio prihvatiti Božju odluku da svijet spašava jedna kojoj to prirodno nije zadatak. Bog ne može biti žena i poruka nije bila prihvaćena.
Prvim letom Božja Kći je izbačena na zemlju i ušla je u tijelo male djevojčice. Odmah se spremno prihvatila posla rasla je i učila, pa je ubrzo stasala u pametnu i bistru djevojku. No, jednu stvar nije bila dobro planirana. Božja Kći je rasla u kastinskom sistemu i morala je većinom šutjeti dak su njena braća govorila. Pokušala je ona propovjedati sve ono što je Bog naložio, ali su se njena usta zatvarala šibom. Nakraju su je zakopali živu u zemlju jer je nisu u tome mogli zaustaviti. Njena razmišljanja su mogla imati za posljedicu da se sve ostale žene pobune a tio bi bio onda kraj svijeta kojeg su ti ljudi poznavali. Božja Kći je ipak bila sretna jer je bolje prošla od svojeg Brata. Nerazapeta ali mrtva njena duša vratila se kući, svojem Ocu. Bog je spremao novu akciju. Božja kći se malo odmorila i naglo je prebačena opet u žensko tijelo. Ovaj puta Bog je imao drugačiji plan. Više se neće koristiti posebno žensko dijete već odrasla žena. Božja Kći bila je prava kći svojeg Oca. Odmah je cijelo selo digla na noge. Prvo je ozdravila sve starce i povratila im mladost a onda je krenula dalje. Propovijedala je i propovjedala ali ne zadugo. Proglasili su je vješticom i čarobnjakinjom koja baca svoje zle čini. Jednog popodneva pred sam zalazak sunca, na rubu pustinje su je kamenovali. Nakon toga otišli su u bogomolju i zazivali njenog Oca, da je najveći među najvećima. Njen suprug koji se našao povrijeđen s tom njenom misijom zahvaljivao je cijeloj zajednici na trudu što su ga riješili te umišljene ženske napasti. Sam sebi je odredio da mora u zahvalnost Bogu krenuti na hodočašće, tamo gdje se milioni vjernika sljevaju svake godine i slave Njegovo ime.
Bog je bio žalostan, ali je još imao dobre živce. On je strpljiv Bog mada zna biti ponekad ljubomoran. Odlučio je pokušati još jednom. Sad je sam pripremio teren. Dušica je odbačena u pravi grad s time da je svim konfesijama dano na znanje sa mnoštvom ukazanja, da dolazi Božja Kći i da svoja srca ostave otvorena za nju, novu Spasiteljicu. Odaziva baš i nije bilo. Oni rijetki koji su to tvrdili njih su stavili na psihijatriju i nakljukali tabletama, neke su proganjali zbog hereze, neki su nestali i sakrili se od javnosti, neke progonili...
Vjerske zajednice su sve to dobro tajile, a pokoje prikazanje njenog lika zamaskirali su i proglasili demonskim pokušajem svrgavanja duhovne vlasti crkve. Oni, hrabri koji su se usudili širiti novu radosnu vijest, onemogućavani su svim sredstvima a žalosne vijesti su dobivali njihovi rođaci. Vjerska policija i doušnički aparat radili su punom parom.
Boga je strpljivost iscrpljivo do krajnosti ali je vrijedilo još jednom pokušati. Božja Kći je sletjela u tijelo djevojčice i odmah počela sa svojom misijom.
Imala je za razliku u prva sva pokušaja daleko više uspjeha. Bila je čudo od djeteta mada nije sviralo i radilo masivne računske operacije. No, čudo je trajalo jednu sezonu sve do nogometnog prvenstva i novog igranog filma velike zvijezde. Lagano je nje lik i djelo palo u zaborav.
Nakon nekog vremena više se nije niti znalo tko je ona bila i što je napravila.
Izgrizlo ju je nesjećanje. Ono malo sljedbenika što je imala bilo je ništa, pa je ona samo pomalo gubila volju. Izrasla je u djevojku i počela živjeti sa jednom svojim sljedbenikom i za godinu dana nevjenčanog života rodila svojem Ocu, prekrasnog Unuka.
Bog je bio sretan zbog Unuka, ali nesretan zbog završetka misija radosne vijesti. Odustao je i pustio svoju Božju Kći da se bavi svojim djetetom.
Njegovog Sina su razapeli, Njegovi Kći zaboravili, vrijeme je da se sam glavom i bradom pojavi. Pakao se i dalje nesmanjenom brzinom punio, a njegovi djelatnici padali na pod od umora i posla. Sotona je vapio da konačno nešto napravi jer da će sve otići kvragu, dok je Raj je bio toplo i ugodno mjesto sa premalo svetaca.

Bog je odlučio sam sići i ljude uvjeriti da se promjene. Strogo je naredio svim vjernicima da prate Njegov dolazak, najavivši se svim dostupnim sredstvima.
Nakon Sina Zakucanog i Božje Kći Nevjenčane, samo Bog se namjerio posjetiti Zemlju. Crkve i vjerske zajednice su malo pomalo negirale Njegov dolazak. Svaka je mislila za sebe da samo njima dolazi, a da ne dolazi onim drugima. Nastali su sukobi, demonstracije i lokalni ratovi. Svijet je bio u košmaru, nemir i dalje je vladao među ljudima. Svi stari nenaplaćeni računi su došli na naplatu. Mržnja je bila jedini govor koji se mogao čuti. Pakao se punio kao nikad do sad.
I dok su ljudi međusobno puštali krvi jedni drugima, njihov Bog je stajao u prikrajku i plakao. Odustao je od svega i krenuo kući. Na par tisuća kilometara od nekad plavog planeta a sad ocrvenjenog od krvi njegovih stanovnika, Bog se okrenuo i još jednom pogledao kuglu koja nije prihvatila Njegovu radosnu vijest.
Dok je prepuklog srca brisao suze sa svojeg lica, i žurio kući, svojom rukom nesmotreno je zamahnuo i raštrkao kišu meteora. Najveći od njih skrenuo je umjesto prema Suncu ravno na Zemlju. Na samo jedan trenutak mjereći se vječnošću, zemlju je pogodila kugla meteora, ravno u njeno čelo. Tama je prekrila njena polja, more se podiglo, nastali su potresi, a sunčeve zrake nisu mogle doprijeti do nje. Zemljina kora je podrhtavala a preživjeli ljudi na njoj i dalje su se međusobno borili, i optuživali zbog velike Božje kazne što ih je sve snašla. Uvijek su bili oni drugi krivi.
Bog je ostao bez riječi, ali znao je da nije sve propalo. Misija se nastavlja ali u drugačijem tonu. Ono što je preostalo od Zemlje proglasio je Paklenim nacionalnim parkom. Sav višak duša u Paklu prebaciti će se ovdje na Zemlju. Tako je riješio jednim udarcem dvije muhe.

Uz svojeg Unuka kojeg je obožavao i Kći koju je pokupio iz Pakla Zemlje, provodio je dosadne dane u raju slučajući krikove pauna u lijena poslijepodneva, koja su na njegovu žalost vječno trajala. Za to vrijeme na Zemlji koja je sad Paklom postala bilo je sve po starom.

Nemruth Dagi
19.04.2007., 08:30
Bila je to ljubav na prvi pogled. Hm, ja baš i nisam zaljubljive prirode ali njega odmah moraš zavoljeti jer kako ima onih koje odmah ili nikad ne prihvatiš, tako ima onih koje zavoliš u trenutku a kao da ta ljubav traje vječno.
Tako je to počelo između nas, zvali mi to vezom il ine. Pitam se danas ne započinju li sve ljubavi na isti ili sličan način...?

Bilo je u nas uspona i padova, kao i u svim drugim odnosima živih bića. Bilo je tu i strasti koja je izbijala iz nas iz našeg svakog zajedničkog trenutka. Izmjenjivala se ljubav i prijateljstvo, poštovanje i praštanje, nježnost ali i poneka grubost. Sve bi bilo dobro da se sa vremenom nije pokazalo da imam žestoku supravnicu. Polako se između njega i mene, tiho, skoro pa podmuklo kako to suparnice već znadu, ukazivala prepreka u vidu njenog lika, lika koji je u ime naše ljubavi trebalo premostiti. Ta smetnja u njega se pretvarala lagano u svojevrsnu strast. Vidjela bih to u njegovim očima, osjećala sam u njegovom ponašanju. Lijepa riječ nije prolazila, cika i vika nije se pokazala kao primjereno sredstvo. Iza tih oluja dolazili bi zagrljaji pomirenja, mrve kajanja i ono tužno u njegovim očima što vapije iza njih...neću više tako...oprosti mi.
A onda bi opet bilo sve isto, sve dok nije promjenio strategiju i u svojoj vječitoj pokunjenoj šutnji pognuo svoju glavu namjestivši je u čudan kut kao bokser u ringu pri obrani. Samo sam mogla po njemu udrati, bjesnjeti i opet udarati vikati...a onda bi se u trenutku svojeg očaja i nemoći pokajala. Imala sam suparnicu koja nas je sve više razdvajala a sve manje spajala. Sve smo više pokunjeni šutjeli, sve smo manje bili mi ali nas je zapravo i dalje u nekom čudnom omjeru i dalje bilo.

Ima puno bitaka koje vodiš i tada prolaziš kroz razna iskušenja. No, ona najpaklenija su vjerujte mi na riječ, kad vodiš bitku sam sa sobom zbog suparnice. Razgovarala sam o tome sa pametnim ljudima, neki od njih davali su mi glupe savjete i rješenja. Trebala sam ga se riješiti, zaboraviti...jer je on jednostavno takav i neka se pomirim s time. Savjetovali mi mnogi i davali različita uputstva. Isprobala sam sve što mi je bilo na raspolaganju i opet sam se našla, tamo gdje sam i bila. On je imao nju i mene u istom omjeru strasti, ja sam imala nju kao opomenu a ona je imala mene kao svoju moguću pokoru.
Bila je to veza nas toje, začeta u trenutku njegove požude igre koja se odvijala između dva kajanja i spremnosti da za njom opet potrči.

Nisam se mogla s time pomiriti. Ja...i pomirenje. Nismo sudbinski vezani, život me ne honorira za to. I što sam je više napadala to je otpor prema meni bio jači. Suparnica je stezala svoje gramzljive pipke oko njega a ja sam udarala na nju još žešće. Njegov otpor toj situaciji u kojoj se našao je balansirao između mene i nje. Ipak volio nas je istim žarom, malo više mene, malo više nju. Vrijeme je prolazilo ali se napetost nije smirivala. Postajali smo zreliji i uspješniji u vječitoj igri našeg trokuta.
Ljudi su mi se smijali, neki me možda i žalili...vidi jadnica, kako trči za njime...budala...
A ja sam kao i svako čeljde koje voli trčala da ga spasim od nje, da bi izbrisala dok još mogu onaj strastveni bljesak u njegovim očima kad bi je spazio, kad bi potrčao za njome zaboravljajući na mene.
Ništa.
Moj rezultat je bio ništavan.

Ne volim gubiti kao što to ne voli niti jedno biće na svijetu koje gubi. Ne volim kad mi poraz gura pod nos činjenicu da nisam bila u pravu. Boli to previše. Bol te vrste ne oplemenjuje, samo stvara otpor i mržnju usmjerava prema izvoru. Ja ga nisam mogla mrziti kao što on nije mogao mrziti mene. Mi smo se i dalje voljeli sa saznanjem u nama da nismo u tome sami, da ona leži između nas.

Otkako sam izgubila dijete, na samom začetku...znam kako poraz boli. Ne mogu imati djece i patim zbog toga. Starost je malo ublažila moju patnju. Zato se lako vežem ali kad se olako daš vezati drugim bićem, kad ga gubiš opet patiš.
A gubimo kad-tad...to je zakon.
Gledam ga danas i razmišljam kako je i on ostario, kao i ja. No, u njemu je ostalo dosta toga...onakvog kakav je nekad bio. Vidim mu bljesak u očima, mada je u njega sve manje snage i poleta. Malo je takvih koji kad gube bitku sa godinama zadržavaju mladi duh. Kad zajedno šećemo parkom osjetim kako mu srce zaigra, kako mu noge podrhte kao nekad. Znam u njemu je ostao zapisan za mene nevidljivi šum, zvuk. On se za njime još uvijek okreće kao mladić. Deset godina je kao tren prošlo ali to je za njega dovoljna starost da mu srce uspori ritam, da se noge ukrute i ubrza dah. Veterinar kaže da je dobrog zdravlja za svoju pasminu i za svoje godine. No, čuvajte ga...ipak je on starac...ostaje mi u ušima glas kao opomena.

Njegova lopta, a moja žestoka suparnica stoji nagrižena u dnu našeg malog vrta. Sad ga manje zanima. Dohvati je ali je brzo ispusti. Meni je zbog toga drago. Ne divlja kao lud više za loptom. Vjerovatno u svojem sjećanju čuje kako ona u svojem letu para zrak ali je više ne može juriti. Strast za loptom se pomalo kao vatra gasi, ostali su samo njeni nagoreni ugorci.

Navečer, nas dva starca gledamo televizor. On glavom prati liniju poda a ja promatram svijet u ekranu kutije. Starim zajedno. Ili smo već dovoljno ostarili da vlastitu starost ne primjećujemo, ne osjećamo da se sa njome sa svakim satom više stapamo. Ja davno ostavljena od supruga, bez djece, a on star bez svoje lopte koje je toliko volio da je to prelazilo u požudu i divljanje za njome, preživljavamo svaki sa svojim mislima. Ostale su nam samo uspomene.

Moja suparnica, lopta kao i sve lopte do sada koje je bjesomučno naganjao, lovio, grizao i trgao u svojoj neumoljivo igri stoji posve sama. Drago mi jer zbog toga jer ga želim posve za sebe. Sebično je to od mene, priznajem.
Sada kada on pripada posve i samo meni, kad je star sijed i usporen kao i ja, zavrijedili smo jedan drugoga u potpunosti. Jedna stara žena i njen ostrašćeni stari pas, provode svoje zajedničke večeri ispred tv ekrana. Sami bez trećeg u trokutu, bez ikakve suparnice.

Nemruth Dagi
23.05.2007., 14:04
Kadar prvi;


KLIK...
Kad je odjeknuo taj zvuk i nepozvan ušao u moje uši, prvo što sam pomislio da se rastvorio oblak iznad mene. Podigao sam glavu i moje oči zahvatile su pogledom oblačak porculanske boje kako bezbrižno plovi nebom. Učinilo mi se da svojim plesom po plavom nebu tvori siluetu njene glave. Nježni razbarušeni uvojci kose spuštaju se niz njen vrat i uokviruju njeno lice. Oblak je meni na radost iscrtao i smješak po sebi, naguravajući svoje tijelo od vate baš tamo gdje se inače njene usne šire u osmijeh.
Zdravo Oblače...kako se zove igra koju igraš?
Pozdravim ga i shvatim da ne čujem više svoje misli.
Mogu li prestati misliti, upitam se kao da razgovaram sa nekim ovdje prisutnim.
Često je mladosti u meni postavljala ovakva pitanja a druga bi joj mladost odgovarala. I što smo bili stariji pitanja nam su postajala sve teža i teža, zamršenija a sve smo manje imali vremena čekati na odgovore kojih ionako nema.
Vrijeme je to koje sam odavno ostalo iza mene.
Čekaj me Oblače, stani...i ja bih oblakom želio biti.


Kadar drugi


Vrat mi se ukočio, noge ukrućene i dalje stoje mirno na tlu. Izabrale su nepomičnost, bez kretnje. Nagovještaju ti to one u meni osjećaj straha...?
Moje oči uperene su u vrškove obližnje šume koji lelujaju u naletima vjetra.
Oblak iznad mene odavno je otišao, noseći njen lik nebom dok zvuk u mojim ušima ostaje trajno zabilježen. Vjetar njiše grane a one ritmično mašu.
I mi smo mahali kao i one, klicali, slavili, i savijali se pod naletom ushita mladosti.
Pozdravljam te Vjetre...koju igru to igraš?
Ne mogu prestati na to sad misliti. Može li se ta misao ikako ukloniti?
Ipak poklonio sam im najbolje godine svojeg života, najbolja žetva što sam imao, bili su oni...a onda ih izgubio u jednom satu kao i tisuće drugih što izgubiše svoje u ratu.
I sve je na tren stalo u meni, kao sada ti vrhovi visokih stabala koji miruju. Vjetar je taj koji je na čas predahnuo da bi promjenio smjer i pokrenuo nanovo novu igru. Izgubio sam da bih dobio, dobio sam ponovo da sačuvam, a osjećam da gubim.
Pozdravljam te Vjetre...ali dalje igraj se sam.



Kadar treći


Znoj mi se cijedi niz vrat, klizi niz leđa i spaja se sa već natopljenim rubom mojih hlača. Ruke i dalje čvrsto drže alat i ne puštaju ga. Noge su ukopane, usta osušena, obrazi vjerovatno crveni od uzbuđenja kao i onda kad je rekla da će nas biti troje. Nova šansa, novi život, nada nove obitelji. Koja radost, koji let sretnog srca prema nebu zbog tog malog komadića duše što je u njoj a što se svakim novim danom postaje cjelovito biće.
Gledam u pravcu kako ptice slijeću u gaj. Svojim ptićima donose hranu.
Letite Ptice...poznajem igru koju igrate...
Ne znam da li su me te brižne ptice potakle da plačem ili to samo znoj kapa mojim licem. Bez obzira na to, okupan sam, suncem ovjenčan, miran tijelom bez pokreta i tek sad počinjem spoznavati strah jer gubim ponovo sve što sam imao. Jednom izgubiti sve, ne znači steći snagu nekog neobičnog cjepiva koji bi nas štitio od bilo kakvog gubitka, već živjeti životom probuđenog straha od ponovog gubitka.
Pozdrav i vama šaljem, daleke Ptice...u igri koju letom obavljate.


Kadar četvrti


Umoran sam. Boli me tijelo skvrčeno u jednom te istom položaju. Mokar sam, sve nemirniji i na to sve skupa tiho i neprimjetno mi se prišuljao vlastiti strah. Oko mene i dalje traje igra oblaka na nebu, vjetar se razbacuje po krošnjama, ptice obavljaju hranjenje svojih mladunaca igrom. Spuštam glavu od bola i pogled mi zahvaća travnatu površinu na kojoj već neko vrijeme stojim.
Sunce iznad mene prži mi tjeme, a oči tiho plaču. Noge su mi utrnule. Nemoćno stojim dok traje ova igra. U desnoj ruci mi kosa za travu. Ispod moje lijeve noge nalazi se metalna naprava. Ona je napravila KLIK kad sam stao na nju. Jamčili su da je teren očišćen od mina. Prevarili su me i ja sam prevario sebe. Prevarili su obitelj onog koji je već jednom bio opako prevaren, kad mu je rat odnio sve vrijedno što je imao a pisalo se ljudskim dušama. A i opet su ga prevarili jer sad gubi sve...još i sebe. Jedino nisu prevarili moje uho, ono je čulo i prvo saznalo. Posljedni prizor mojeg života uhvaćen u vašu kameru biti će tlo na kojem stojim.

Zbogom Živote...Oblače koji nosiš njen lik, Vjetre koji se ne obazireš na mene, Ptice u gaju koje vrijedno radite...i koje ne znate da ja postojim, barem još koji tren...
Spuštene glave plačem, sam, na svojem polju, sa alatom u rukama, ratom koji je u uredan u sjećanju ostao iza mene i sa osjećajem gorčine gubitka, svjestan igre koja se i dalje odvija nedaleko od mene u tuđim kadrovima života u oblacima, vjetru u običnim pticama i travi koju još samo jedan tren gledam.

Zbogom Živote...

Lijeva noga lagano se izdiže iz busenja nagažene trave.
Završni kadar...i REZ.

Nemruth Dagi
24.06.2007., 17:52
Tog petka ujutro bilo mi je već svega dosta. Pred sam vikend i samo jutro nije obećavalo ništa dobro. Prvo me je moj izdavač ljubazno upozorio na neophodne promjene u tekstu moje knjige, u međuvremanu mi je pauk odnio auto kojeg sam parkirala tri sekunde na nedozvoljeno mjesto a onda me je mobitelom zvala majka da je Nino opet dobio temperaturu. Vrelina gradskih ulica penjala se pomalo na najvišu vrijednost na skali dok sam kao olujni vjetar jurila prema mjestu gdje pauci ostavljaju svoju lovinu. Sva sreća pa je bankomat bio blizu a nije mi niti "pojeo" karticu kao prošli puta. Ipak, najviše me je brinuo moj petogodišnji sin koji je imao upalu uha kao i vrhunac njegove bolesti baš pred sam vikend. Ljutio me je i izdavač koji je stalno tražio neke dodatne izmjene a i plaćanje pauka me dodatno izbacilo iz takta, pogotovo financijskog.
Nakon što sam platila otkupninu za moj automobil, odvezla sam se kući i putem shvatila da u njemu ne radi klima koja je već bila nekoliko puta popravljana u ovlaštenom servisu.
Shrvana jutrom tog "veselog" petka trebalo mi je nekoliko sati da malog smirim i da ga otpravim u krevet sa normalnom temperaturom. Mali anđeo odmah je zaspao izmučen uhom i vručicom. Moja majka je cvokotala što je morala taj dan ostati kod kuće a smiješio joj se umirovljenički izlet u toplice, a ja sam blagoslivljala sredstva za smanjivanje temperature a u sebi kipjela.
S mojeg radnog stola cerili su mi se tekstovi koji su po naputku izdavača trebali biti usavršeni do ponedeljka, a ja umorna sa bolesnim cendravim djetetom, gunđavom majkom i ispražnjenim novčanikom imala sam pred sobom cijeli vikend posla.
Sjela sam načas u dnevnu sobu i razmišljala kojim redom treba krenuti. Činilo mi se da taj ritam neću određivati ja već bolest maloga i promjenjivo raspoloženje moje kraljice majke. Potiho sam krenula raspremati njegove igračke kojih je bilo svagdje. Majka je pokušavala nešto skuhati u tišini a ja sam trpala njegove igračke u plastični sanduk za tu svrhu. Moj tlak je skočio u nebeske visine kad sam nešto ugledala u njemu zabitog kljuna u kabini plavog kamiona. Papirnati aviončić kočoperio se sletivši u unutrašnjost igračke. Nije bio problem u malenom avionu jer moj konstruktor inženjer Nino stalno pravi nove modele koje baca po stanu ili kroz prozor. Poteškoća je bila u njegovom materijalu, jer je to bila stranica mojeg teksta kojeg spremam za knjigu. Bilo je to previše za jedan običan petak tako da me od srčanog udara dijelilo samo jedan sinkopirani takt srčanog mišića. Sve se to ipak preobrazilo u gnjev premorene majke koja bi da njen anđelak nije spavao dobrano naprašila njegovi anđeoski tur. Toliko sam mu puta rekla da to ne čini jer papiri sa mojeg stola nisu za igranje. Pogledala sam još jednom njegov modela aviona i otkrila da mali zaista ima konstrukcijskog dara. Mada jednostavno i brzo pritiskom na tipku na komjputeru ispišem sve testove, ne volim kada moje ispisane stranice jure po stanu. Tako je najnoviji model Fantoma izrađen od osme stranice moje priče "Kamena nevjesta".
Izmoždena i shrvana tim petkom kao i saznanjem da moj sin nabacuje moje riječi, ovlažile su mi se oči. A kad sam vidjela da u sobu ulazi moja majka koja je na svojem licu nosila neutaženu žeđ za društvom koje se sad pračaka u toplicama, pukla sam kao prezrela bundeva od muke. Sve sam joj ispričala što mi je tog dana bilo na duši.

- Ma hajde, nije to ništa...- smirivala me gurajući mi paprinatu maramicu u ruke iz paketića kojeg je je uvijek imala pri ruci - Isplači se, bit će ti bolje...-

Čim je izrekla čarobnu riječ "bolje" ja sam udarila u stišani plač da me mali bolesnik ne čuje. Majka me čvrsto zagrlila, dok sam jecala.

- Slušaj me...sad ću ti nešto ispričati - rekla je brižljivim glasom i odmah nastavila - Znaš onu našu staru kamenu obiteljsku kuću tamo dolje...e, vidiš ja sam se kao djevojčica sa svojom mlađom sestrom igrala u njoj kao i u njenom vrtu. Bile smo nestašne baš kao i tvoj Nino...no, tada nije baš bilo puno igračaka za djecu od kamena i sunca. I dok su naši roditelji i rođaci zalegli poslije ručka
moja sestra i ja uhvatile bi se vražjeg posla i prevrtali po stvarima. Pronašli smo staru škrinju i iz nje vadili razne predmete nadajući se nekom zakopanom blagu. Na našu žalost, naišli smo samo na papire i rukopise. Jedva da sam znala čitati pa sam sricala slovo po slovo... radilo sa o nekoj nevjesti a ja ionako nisam znala što je to "nevjesta". Tu je bilo raznih bilježaka, listova ali sve je ispunjavao isti monotoni rukopis koji se usidrio na njihove požutjele stranice. Brzo nam je dosadilo. Uzeli smo par listova i iskrali se iz kuće. Popeli smo se na veliko drvo ispred kuće i bacali aviončiće koje smo napravili od nađenih bilježaka. Mati nam je dobro isprašila tur kad je vidjela da smo provalili u škrinju strica Dinka i što smo sve napravili od njegovih rukopisa. Imale smo sreće jer je otac morao taj dan ranije u službu, inače bi nam i on udjelio pokoru za naš nestašluk. Majka je sakupljala te aviončiće po vrtu ali nikako nije mogla pronaći jednu numeriranu stranicu. Osma stranica njegovog rukopisa "Priča o kamenoj nevjesti" nije se nikad pronašla. Nitko ne zna gdje je završio taj aviončić sa tom osmom stranicom. Možda ga je vjetar odnio daleko ili zatakao negdje u udubini nekog suhozida...tko zna, možda je skončao na škrtoj našoj tvrdoj zemlji koju je Dinko toliko volio.

Prestala sam plakati. Učinilo mi se neobično da postoje u jedno obitelji dvije priče sličnog naziva čije osme stranice se pretvaraju u dječje avione. Svaka je u svoje vrijeme letjela zrakom nošena bujnom dječjom maštom. Bilo je to previše čudno da u tome ne otkrijem znak kojeg sam tražila. Priča strica Dinka možda nije nikad objavljena ili nije pod tim imenom ali je zato moja priča trebala preživjeti promjene do ponedeljka.
Sada kad bolje razmislim taj petak i nije bio tako loš. Nino je brzo ozdravio i vratio se svojim avionima od praznih neispisanih stranica bilježnice, majka je zaboravila na svoje društvo u toplicama i sa sjetom se prisjećala svojeg djetinstva a ja sam u jednom dahu završila svoju najbolju priču. Novac kojeg mi je oteo pauk nije mogao obazvijediti najveće zadovoljstvo u saznanju da ne postoji snažnije iskustvo od onog kad shvatimo da smo svojim duhom i umom stvorili nešto što nadilazi nas same. A ta priča je upravo to i bila.
Pitam se što bi moj daljnji rođak Dinko, kasnije poznat književnik, na sve to rekao?
Odgovor ne znam. On je odavno mrtav tijelom, dok njegov živi duh kruži i dalje krajobrazom sa toplim vjetrovima gole kamene planine ispod koje je rođen.

Nemruth Dagi
27.07.2007., 08:44
Pratio me pogledom dok sam se sporo kretala prema kupaonici. I nakon toliko vremena što smo zajedno još uvijek to čini. Poslije vođenja ljubavi ostaju nam rituali. Ja odlazim pod tuš dok me njegovo oko prati.

- Vrati se...dođi mačiću....- pozvao me nježno i pružio svoju ruku usred bjeline kreveta.

Uspio me je ponovo pridobiti. Imali smo oboje dovoljno vremena. Pridružila sam mu se na bijeloj splavi našeg kreveta usred plavetnila saga. Tuš je mogao čekati. Ustima mi je prošao po leđima i nježno poljubio stražnji dio vrata. Točno tamo gdje imam malu tetovažu. Mojim tijelom prošli su trnci. Koža mi se naježila i postala tanka struna koja titra pod njegovim dodirom. Pronašao je pravo mjesto jer je to dugme za paljenje raketnog motora. Ono što je napravio nije bilo slučajno. Struna je kao mačka prela tihe tonove.

- Prije nego li krenemo putem nebeskih visina...kaži mi konačno mačiću, što ti znači ova tetovaža...?



Tog ljeta vodila sam ljuti boj sa mojim roditeljima. I mama i tata bili su neumoljivi, čvršći od željeznih vrata najjače tvrđave, koju sam ja bezuspješno napadala. Bez obzira na moj dobar uspijeh u školi, nisu dozvoljavali da idem sa Anom na more. To je za mene ravno katastrofi. Imali su sebi u korist dobar argument jer mojih šesnaest godina bilo je premalo za takvu avanturu, a meni se činilo isuviše kasno da već nisam probala čari takvog ljetovanja. Moj argument osim svjedodžbe sa odličnim ocijenama bila je Anina nonica koja je doduše polugluha i poluslijepa dovoljno dobar izgovor da me puste bez bojazni.
Onda su se jednog dana moji zatvorili u dnevnu sobu i nešto došaptavali. Kad je mama konačno izašla iz sobe na njenom licu vidjela sam da su potpisali predaju. Tvrđava je pala. Mogla sam na more.
Imala sam razrađen pakleni plan. Željela sam malu tetovažu koja bi se vidjela samo na plaži. Danima sam razmišljala što bi pristajalo mojem tijelu, što bi se na njemu moglo tetovirati. Bila sam maloljetna ali preko veze dalo bi se dobro na to zažmiriti. Novaca sam imala dovoljno jer mi je to bila davna želja a ono što želiš sa šesnaest godina to i dobiješ na bilo koji način.
Dok sam skakutala od veselja stubištem stare zgrade što ću konačno na more srela sam staru Elizu. Puhala je kao parnjača iz devetnaestog stoljeća noseći torbu sa namirnicama iz trgovine. Moja Ana koja je stanovala tri kuće dalje mogla je malo pričekati dok joj ne kažem da je odobrena naša morska avantura. Eliza me pozvala na sok kad smo došli pred njena vrata. Njena kuhinja je odisala starošću i čistoćom. Dok je slagala namirnice po kuhinji ja sam odobrovoljena odlukom roditelja pričala o moru. Uzgred sam spomenula i namjeru da se tetoviram. Sjela je do mene, natočila nam sok u čaše a ja sam primjetila da iz njenih očiju isijava blagost. Za razliku od drugih staraca u našoj staroj zgradi ona je bila uvijek prema meni blaga i ljubazna. Ostali su smatrali da zvukove koje proizvodi moja mladost u vidu preglasne glazbe, hihotanja, lupanje vratima ne priliči njihovim ušima.
Eliza mi je govorila o tetovaži, kao da se u to razumije. Ako je trajna tetovaža, rekla mi je, veza između tetoviranog i onog čija je koža je isto tako trajna. Vežu se ne samo kožom već i srcem.
Kad je popila svoj sok otkrila mi je svoju lijevu podlakticu.

Broj. Oznaka. Rasa. Sudbina.

Gledala sam tupo u njenu starački namreškanu kožu i meko razlivene bojeve utisnute u nju.
Shvatila sam da ona nije kao ja birala motiv. Zbog toga mi je postalo neugodno. Doživotno su je vezali za jedan broj da bi postala sama broj. Ogradili su je žicom, ošišali kosu, navukli prugasto odijelo i smjestili u baraku.
Imala je šesnaest godina.

Ja sam tada imala šesnaest godina i tetovaža je za mene bila hit, krik, fora, guba stvar. Neka posve drugačija vremena su bila iza mene a ja ionako nisam bila odgovorna za njih. Eliza mi je nakraju rekla da što su vremena grublja to ljudi u njima postaju brojevi pa sve manje u tim vremenima ljudi ostaju ljudi...


- I...što je bilo dalje? - upitao me nestrpljivo zabavljajući se vrškom jezika po mojim uhu.

Ispričala sam mu kako je bilo dalje.
U meni dogodio neki mali prevrat. Postala sam za nijansu zrelija. Shvatila sam da neke identične stvari imaju drugačiji smisao u različitim vremenima. Broj njene tetovaže vrtio mi se u glavi, kao nečiji telefonski broj. Nikad je nisam pitala zašto ga nije odstranila jer ju je on kao zli podsjetnik sjećao na ono grubo doba. Kasnije mi je postalo jasnije zašto se ne možeš odreći onoga što je bilo. Nema presjecanja takve veze običnim brisanjem, jer ono nije samo na tvojoj koži, broj zasjeca duboko u naše meko tkivo. Tattoo nije tabu...

- No...hoćeš li mi reći što znači ta tvoja mala tetovaža...da nije simbol za neko jelo na nekom čudnom pismu kao što je tajlandsko ili nekom urdu...ili psovka na svahiliju...kwa-zulu...?

Samo sam se nasmijala i rekla mu da otkrije to sam.

- Prevarantnico...- izgovori on i počne me škakljati.

Soba je odjekivala mojim smijehom i njegovim nastojanjem da iz mene izvuće moju tajnu. Nije uspio u tome jer se njegov dodir pretvorio u nježne pokrete predigre dok je moj smijeh brzo zamro. Naša tijela su se spojila. Tetovirana riječ "ljubav" na nekom čudnom i nepoznatom pismu uspjela je očuvati svoju tajnu plutajući na splavu ljubavi u sobi sa plavim sagom.

Nemruth Dagi
29.08.2007., 17:19
More je kolijevka ljetnih ljubavi. Svoje tek rođeno čedo, začeto negdje između mirisa cvijetova oleandra i smole visokih borova u prvom poljubcu, more ljulja na svojoj površini. Uspavljuje ga bonacom i uveseljava valovima juga. More ga svojim krikovima galebova pozdravlja dok jedra brodica šarene njegov pogled. More ima moć da dvoje odraslih ljudi postanu zaljubljena djeca a da zaljubljena djeca brže odrastaju u svojoj ljubavi. Samo je ono sposobno od nas napraviti ljude koji su kadri postati drugačiji, posebniji, i sami sebi neobičniji. Zbog njega postajemo opušteniji, zaljubljeniji, strastveniji...spremniji na novu igru pomalo zaboravljenog zavođenja. Ono pravi od nas beskompromisne borce za ljubav, podatne i nježne samo svojim ljubavnicima.
Pitam se da li tajna leži u slanosti naših preplanulih tijela, u njihovom mišićavom izgledu, pogledu na valovitu pučinu, krikovima galebova ili udaranju valova o stijene obale...?
Zaista ne znam, ali more ima neku čudnu moć što prelazi na nas pa se opuštamo i prepuštamo barci naše ljubavi da nesputano plovi.

Ovog ljeta, Nikkijev poljubac je za mene imao sve osim iscjeljiteljskog učinka.
Lagano mi je poremetio sklop u glavi, moje noge postajala su zbog njega lelujave, oslobodio je leptire u mojem želucu a moje srce inače plaha srna odustala je od bijega pred svojim lovcem. Sve to je postalo opasno mjesto za mene jer ljubav ma koliko godila u vrelim noćima u cjelodnevnim gugutanjima po danu, može nanjeti neželjene posljedice.
Ipak, popustile su mi uzde i stvar se lako otimala nadzoru. Kolijevka ljetne ljubavi ljuljala je Nikkija i mene danju a noći bi njihala naš veliki krevet na kojem su se stapala naša tijela.
Ključ sam ipak dala čovjeku vezi na vrijeme. Javila sam se i svojima kući, na kontinent, da se bavim sa grupom nesnosnih japanskih turista te da sam zbog toga premorena i ne javljam se redovito. Ja, korisnica kolijevke ljetnih ljubavi lagala sam samo za Japance ali ne i za umor. Na to ipak nisam bila imuna.
Bila sam umorna od ljubavi.
Nikki...te predivne plave oči i njegovo atletsko tijelo u produžetku. Poželjela sam da nam zajednički sati traju kao dani ali moja želja ostala je neuslišana.
Treći dan sam osjetila kako moja alarmna lampica već izluđena vrišti od crvenila.
Ah, Nikki, moj Nickolase..sama pomisao na tebe u meni izaziva težnju. I bol.

More mi je donjelo puno uzbuđenja te godine, baš kao i svaki put. Bila su tu dva Helmutha, jedan Bodo, po jedan Jurgen i Sven,...Jorge...Knut..Fabrizio...i Nickolas...bila su tri mercedesa, dva BMW, jedan Mazdin terenac, dva Opelova
i jedan sportski Alfa Romeo...
Kolijevka tih ljetnih ljubavi njiše se različitim ritmovima kojeg mi podaruje more ali uvijek na samo jedan način. U ekskluzivnim hotelima pronađem usamljenu mušku žrtvu sa primjerenim limenim ljubimcem. Obradim ga i dok moja obrada traje, ključ koji vlasniku na par sati nestaje već se kopira. Jednostavno...i učinkovito.
Sam automobil gubi se iz vlasnikovog vida već sljedećeg jutro kad hitro nestajem i ja, iz njegovog života. On je obrađen a njegov automobil ide dalje na obradu. Vadi se satelit, prebojava, i dobiva novi broj šasije, rade mu se novi papiri i sve što ide uz njega.
Naporan je posao "turističkog vodiča", kao što sam ja. Nikad nisi dovoljno dugo na jednom mjesto i to postaje zamorno. Moji ne slute svrhu mojeg posla. Misle da vodam Japance i Južnoafrikance po obali. Zimi se kao pravi zaljubljenik svojeg posla bavim učenjem stranih jezika. Nikki je osjetio blagodati mojeg iskusnog jezika...jer sam naučila i nizozemski...

More je kolijevka svake ljetne ljubavi i skoro da ga mogu nazvati svojim poslodavcem. Da nema njega teško bi uzdržavala svoju obitelj, djecu i nezaposlenog muža. U noćima dok ležim u bračnom krevetu pored svojeg supruga koji ne sluti što se ljeti zbiva, prisjećam se ponekih mojih morskih ljubavi. Ne marim previše za njih. Oni su posao kao i grupe bučnih Tekšašana ili brbljavih Koreanaca...sad me više brine moje srce kojeg moram odlijepiti od Nikkijevog...

More je kolijevka ljetnih ljubavi...ali meni se ne ide u zatvor. Oprosti mi Nickolase. Tvoj ljubimac terenac još stoji na parkingu ali neće dugo. Vrijeme je da tvoja plaha srna pobjegne na sigurno, sve do neke nove ljetne ljubavi.
Nježnim njihajima morske zipke teško je nekim ljudima odoljeti. Čini mi se da i sebe mogu pronaći među njima...

Shakti08
19.09.2007., 20:57
Mačka je frknula i preplašeno doskočila na oronuli zidić.
Okrene svoju glavu i pogled usmjeri na uljeze.

Dolje, između napuštenog automobila i prolaza između šupa mijaukao je gladno mače. Iz udubine u uskom prolazu migoljilo je
tražeći toplinu svoje majke.

- Vidi...- progovori dječak drugome i usmjeri svoju ruku prema udubini pa odmah nadoda - .....tamo je -
Drugi dječak držao je štap u ruci pokušavajući lupiti s njime mačku na zidiću, no domet njegovog štapa je bio prekratak.

- Pusti, uhvatimo malog - progovori njegov prijatelji plave kose.
Dječja ruka posegne u pukotinu i izvuče šareno slijepo mače.

Njegova ustrašena majka nemoćno je dalje promatrala kako se ta dvojica ustremnjuju na njeno piskutavo mače.

- Idemo..na igralište, sad tamo nema nikoga - izgovori dječak držeći mače na svojem dlanu.


Plavi dječak zalupi vratima stana i baci školsku torbu u kut hodnika. Umorno dogega do kuhinje i otvori frižider.
Proći će sati dok se netko od njegovih ne pojavi.
Pogledom prekontrolira sadržaj frižidera.

Nije osjetio glad, samo je želio isprati usta nekim okusom. Dohvati kolu i potegne iz boce.
U frižideru ionako nije bilo ničeg konkretnog ...tata je opet na putu a sestra na dijeti. Novac za hranu koji im je ostavio otac su ionako potrošili prvi dan.

Sad, kad više nema mame....frižider je prazan, iz njega samo se širi hladnoća i miris ostataka razne neupotrebljive hrane. Još jednom dobro potegne iz plastične boce, a mjehurići iz tekućine ožežu mu grlo.

Pogled mu padne na nove bijele tenisice. Vidljiva mrlja zaustavila se između gume i kože, u procjepu stvarajući tanku crvenu crtu na novim snježno bijelim tenisicama.

- Sranje...nove tenisice i ta mrlja od...krvi..mama bi to znala očistiti -

Sjedne bezvoljno na kuhinjski stolac no mrlja mu se odmah pojavi pred očima.
Njegova mama, ma što bi mu rekla na umazane nove tenisice, pomisli u sebi.
No, nje više nema, nema i tako se moraju ponašati jer nje, njihove majke n e m a.

Ona je otišla a mi idemo dalje, rekao im je tata. I njemu i starijoj sestri. Prošlo je godinu dana...od toga, sjeća se ljudi okupljenih oko njenog slomljenog tijela na betonu ispred zgrade. Vraćao se kući........iz škole. Mama mu još nedostaje....mama je toliko toga znala....ali on to nije primjećivao. Sad kad je nema to vidi.


Mrlja....sjeti se mačeta.
Direktno postavljeno na beton par metara ispred gola. Dobro centrirani šut, njegovo malo tijelo odnjelo je ravno između dvije stative.
Njegovom desnom nogom, u njegovim novim tenisicama malo mače je odbačeno živo i ušlo u prostor gola.

GOOOOOOOOL

- Ti si lud, mislio sam da to nečeš napraviti...totalno lud...- šokiran je izgovorio njegov prijatelj. Odmaknuo je s gađenjem pogled od gola.

Malo mrtvo tijelo životinje rasprostrlo se svojim mekim kostima i zatvorenim očima na tvrdo tlo betona. Glava je nemoćno pala dok je iz njuške poteklo par kapljica krvi.

Sjeti se scene kad se vraćao kući tog popodneva. I okupljenih ljudi oko njenog tijela. Plavi dječak ispuni oči suzama i zarida glasno. Pomisli kako joj nije oprostio da je skočila, da ga je napustila a znala je da je treba.....sada mu tako nedostaje, tako je treba.....tako je gladan njene hrane, i...... kako će sam očistiti mrlju na novim tenisicama.....


Daleko od njega mačka je u udubini prala svoja dva mačića. Sigurna od uljeza zadovoljno ih je lizala dok su se oni siti ispružili pored nje.
Nedaleko odatle odbačeno tijelo malog mačeta na dječjem igralištu, stopilo se s tlom u mraku, navještajući sutrašnju gozbu mravima i muhama.

Duboko sam ganuta i zadivljena odabirom teme i načinom pisanja. Možda se pridružim ...:top:

Nemruth Dagi
28.09.2007., 09:34
Tamara je bila djevojka koja je imala tisuću sitnih nedostataka i jednu vrlinu. Za takvu običnu djevojku život je odredio sporednu ulogu i ona je tu ulogu prihvatila. Ali...
S tom ulogom bi se lako uklopila u mnoštvu. Vlasnica svoje vrline nije baš bila s njome oduševljena. Mada bi to neki protumačili više kao dar nego kao manu, nju je to temeljito uništavalo.
Normalno dijete, prosječnih roditelja, niti prepametna niti lijepa, bez naročitih talenta, sposobnosti, ne previše duhovita i toliko obična, lako su je ljudi zaboravljali odmah nakon upoznavanja. I možda bi to bila tako cijeli život da se u njoj nije stvorio neki čudnovati otpor prema vlastitoj prosječnosti. Žene se bore s nedostatkom ljepote, za dobijanje šarma kojeg nisu nikad imale, sa premalim novčanim sredstvima a ona se borila protiv svoje nezamjetljivosti. Jurišala je na vjetrenjače svoje običnosti, napadala svim sredstvima svoju prosječnost i shvatila da je to teži posao nego što je mislila. Bolje je biti i ružan i glup i hulja nego toliko običan, siv i...nezametljiv. Ljudi su na tebe toliko navikli da te ne vide, ne primjećuju, a to pak više boli nego da te ne vole. U društvu gdje vladaju krajnosti, sredina se ne ističe. Ona pripada nekom drugom svijetu i nema nikakve budućnosti Zato je u njoj njeno drugo ja govorilo o nužnosti ispravljanja takvog i za nju nemogućeg stanja.

Protiv svojeg prosječnog lika i djela proglasila je sveopći rat. Odmah je shvatila da je u škripcu jer je objavila rat sama sebi.
Kako voditi bitke kad si u istoj ulozi generala i običnog vojnika i to na obje neprijateljske strane?
Na početku svoju prosječnost je ipak zamrzila a samo zato jer se s njome nije znala nositi. Ipak, mržnja prema samoj sebi činila joj se previše banalnom pa je od toga odustala. To je i za nju bilo previše prosječno. Mada nije njegovala neku ljubav za sebe, niti mržnja nije bila nešto odgovarajuće za nju. Našla se negdje na sredini. Između ljubavi i mržnje nalazi se ponor a u njoj vlada prosječnost. Kad jednom uđeš u krug prosječnosti taj začarani krug te drži u svojim kanđama a iz njega se teško izlazi. Svoj položaj u tom ponoru nije nikome mogla priznati. S time bi priznala svoju sramotu i strah od svoje običnosti. Probala je zavarati svoju prirodnu običnost ali je postajala sve smješnija a da pravih rezultata nije bilo. Sve što bi napravila da umanji običnost koja je prevladavala u njoj ispadalo je kao karikatura te je tako navlačila smijeh sa sve strane. Onda se okrenula drugoj strategiji pa je i prosječnost nastojala prodati kao posebnost. Doživljela je neuspijeh. Jedina dobra stvar u tom je bilo da su je svi oko nje brzo zaboravljali. Zaboga, pa ona je bila djevojka koja se lako zaboravlja.
Uspjela je završiti školu i fakultet kao prosječan đak i student, udala se za muškarca uobičajenog u izgledu i ponašanju, imali su prosječan brak i primanja te dobili divnu, ali običnu djecu. Običnost se širila dalje sve do tog dana kad je odjednom njena prosječnost popustila.

Danas, kad je vidim na hodniku ili u liftu, srdačno se pozdravimo. Tamara je moja susjeda. Moja pak izvanprosječna kći ima traume...a sve zbog svoje izvanredne ljepote. Odavno se na nju svi lijepe, a kako biva starija izgled joj je sve veći teret koji vuče za sobom. A htjela bi biti tako obična djevojka.

Tamara svakodnevno otvara svoju ordinaciju a u njoj terapijom progovara o izazovima prosječnosti. S godinama je i sama shvatila da je ona dar, poklon koji se dugo odmata sloj po sloj i čija vrijednost nikad nije upitna. Nažalost svi samo očekuju otvaranje, usmjereni su na sadržaj kutije mada su i sami svjesni da su tako obični i da ništa neobično nema u njoj. Prosječnost kao mentalni zatvor vlastitog imena stvara ovisnost a svaka ovisnost prije ili kasnije postaje zrela u jednom trenutku za liječenje. Djevojka koja se nekad brinula za to što je olako zaboravljaju, sad ostavlja svoj trag za pamćenje...a sve obične, prosječne, neugledne, obične, svakodnevne Tamare ovog svijeta
mogu dobiti lekcije o dobrobiti svoje prosječnosti.

Nemruth Dagi
30.10.2007., 07:53
Te hladne večeri Zap je izabrao sasvim drugi pravac za svoji i moju večernju šetnju. Umjesto da krenemo prema novom naselju pa preko školskog igrališta sve do starog parka, našeg svakodnevnog cilja, uputili smo se na posve drugu stranu. Čim smo izašli iz kuće, njegov nos je nepogrešivo njušio drugi pravac, prema srcu naše četvrti. Zapu, njemačkom pričaru njegov lovački nos govorio je kamo trebamo ići. Put nas je vodio do male uzvisine, prema križanju dvije lokalne ulice sa slabim prometom te uskim rubom zelenog pojasa sve do crkve. Umorna od posla dala sam se voditi svojem kućnom ljubimcu. Naši životi imali su slične navike, a on ionako nije bio od onih koji se mogu buniti kad bi ih jača sila remetila. Njuškao je hranu, zabadao nos u oskudno grmlje te označavao svoj teren. Moj um je za to vrijeme praznio misli nakupljene tijekom dana, sortirao ih prema važnosti te odlagao u razne police. Tih pola sata naše šetnje imalo je iscjeljujući učinak kako za mene tako i za Zapa.
Sumorna jesenja kiša močila je cestu po kojoj smo hodali a zvon crkvenih zvona navještao je večernju misu. Spustili smo se do crkve a njena teška vrata bila su pritvorena. Zap je slobodno hodao tok do mene. Sjeverni vjetar se otrgnuo sa planine i zario svoje hladne prste duboko u moje kosti. Poželjela sam toplinu svojeg doma te se dobrano stresla od hladnoće. Nije bilo razloga da ne požurimo svojoj kući. Odjednom se Zap odvojio od mojih nogu i pojurio prema velikom stablu.
Dotrčala sam da podnožja drveta a Zap je već bio u klinču sa čovjekom koji je svoja leđa naslonio na visoko drvo. Pas je mahnito skakao na njega te lamatao svojim velikim jezikom pokučavajući nepoznatog "poljubiti". Uspjela sam ga nekako uhvatili za njegovu ogrlicu dok se objekt njegovog zanimanja samo smijao.

- Ma, pustite ga...vidite da mi neće ništa... - rekao je bradati čovjek koji se prignuo prema psu. Pustila samo ogrlicu a pas je ponovo skočio na njega. Nepoznati je čovjek držao njegovu veliku glavu u svojim rukama i masirao mu uši smijući se mojem klaunu.

Njihova igra trajala je neko vrijeme. Skrhan umorom Zap je popustio i prestao lamatati svojom velikom njuškom pred čovjekom. Počela sam se ispričavati bradonji zbog njegovog ponašanja.

- Ne brinite, mene vole životinje...- govorio je čovjek. U tom času sam primjetila da je čovijek slijep. Njegov bijeli štap bio je naslonjen na drvo.
Pomislila sam da je to dobro je sad barem ne vidi kako mijenjam boju svojeg lica. Zap se još nikad do sada nije tako ponašao. Ostala sam neugodno iznenađena zbog toga ali barem nije pokazivao agresivnost. Pas se skutrio do njega i pomno pratio što muškarac radi. Bradonja mu je nešto govorio ispod glasa a on je kao u školi upijao svaku njegovu riječ.

- Oprostite...ne znam štu mu je, inače nije takav...- izrekla sam ali me slijepac nije čuo jer je i dalje njegovo zanimanje bilo usmjereno prema mojem psu. Stajala sam na dva metra od njih i tek bi se poneka sitna kišna kap probila ispod granja i pala na moja ramena. Bilo mi je i dalje zima jer sjeverac nije popuštao. Počela sam bijesniti u sebi. Najviše zbog psa koji nije pokazivao
da gubi interes za tog nepoznatog čovjeka.

- Kako ga zovete? - upitao me muškarac ne skidajući pogled sa psećje glave.
- Zap...a...- odgovorila sam mu i htjela nastaviti ali ionako nisam znala što bi mu rekla. U meni se stvorila nervoza. Zap se konačno primirio ali je i dalje gledao stranca.
- Lijep je vaš pas, a ima i zgodno ime - primjetio je slijepac.
- Vi se razumijete u pse? - pitala sam ga misleći na to kako slijepac može znati da li je što lijepo.
- Pa...baš i ne...ali "vidim" da je on lijep primjerak svoje pasmine...pravi njemački ptičar...
Na njegove zadnje riječi Zap je svojim nanovo zagrebao po njegovom bradatom licu. Zaderala sam se na njega, dok mi je tlak porastao. Životinja nije reagirala na moju zapovijed. Moj pas nikad nije bio takav, sad je odjednom otkazivao svaku poslušnosti. Čovjek, slijepac ispod velikog drva kojeg nikad nismo prije sreli, bradonja sa dugačkom kosom koji nekog čeka ispred crkve...i velikog drvenog križa, očijukao je sa mojim poludjelim psom.
Pitala sam se što mi se još večeras može dogoditi?

- Mislite da sam lud? - pitao me muškarac i usmjerio svoj pogled prema meni.

Postalo mi je neugodno, mada sam znala da me ne vidi. Htjela sam taj osjećaj u sebi zatomiti i počela sam nesuvislim riječima.

- Ne, mislim da je moj Zap lud...
- Ako ne vidim a sam sam izabrao to, ne znači da ne znam što se događa oko mene. Podcijenjujete me na temelju mojeg nedostatka. Da, tako ljudi najčešće i rade. Strapaju te u tvoj pretinac i tamo zauvijek ostaješ bio ti kasnije bolji ili gori od njihove prve procijene.

- Vjerujte mi... - iz mene su se same otkotrljale te riječi a sve što sam htjela bilo je to da odvojim svojeg ludog psa od stranca pa da krenemo kući.
- Ne vjerujem ...ja znam...svima je bolje šutjeti, nego druge procijenjivati. Zato volim pse. Oni su jednostavniji od nas i imaju za te stvari bolji instrument, svoj nos: On im govori istinu koja se ne može sakriti...oni imaju instrument baš kao i slijepci.

~ nastavak slijedi ~

Nemruth Dagi
30.10.2007., 08:47
Na njegove riječi ostala sam nijema. Zap je u međuvremenu zario glavu u slijepčeve ruke kod je u meni velikom brzinom popuštalo strpljenje.
Poželjela sam oteti svojeg psa i ako treba na svojim ga rukama odnesti kući.
Mislila sam kako ću mu dobrano zbog neposlušnosti isprašiti njegov tur. Onda mi se neka nova misao sama nemetnula. Nešto tu nije bilo u redu.
Moj slijepčem opsjednuti pas zna nešto što ja ne znam. Nakon te misli pojačao se gnjev u meni koji mi se odmah nastanio u želudac. Osjetila sam u njemu podmuklo peckanje. Pas i bradonja nešto su se došaptavali, vjetar me udarao u leđa, sitna kiša iritirala svojim padanjem, dok se mrak nezaustavljivo širio prostorom.

- Hoćete li u crkvu? - pitala sam ga očajna što se ne odvaja od mojeg psa. Ne čekajući odgovor odmah sam nastavila govoriti. Ustvari bilo mi ga je žao i željela sam mu pomoći. Možda treba iskazati malo samilosti za one koji nemaju sreće u životu, baš kad si zbog nečeg iziritiran. Vjerovala sam da bi iskazana samilost prema njemu suzbila sve veći bijes u meni. Bila sam u pravu, bijes je nekim čudom popuštao. Čarolija je djelovala. Ponudila sam se da ga odvedem do teških crkvenih vratiju i pogurnem ih da bi ušao. čovijek je slijep i traži utjehu...

- Hvala...ali mene ne puštaju unutra...- rekao je i nasmijao se kao da ga to zabavlja.
- Kako? Pa, svatko može ući u crkvu. Jedino se ne smiju voditi psi vodiči slijepih. Ali bez psa možete ući...dođite pokazati ću vam put.
- Ne razumijete me... - dobacio je te riječi sa osmijehom te tako pokazao nisku svojih zubi.
- Ali...???
- Vidite onaj križ? - upitao me i svojom rukom pokazao pravac prema njemu, a opsjednuti Zap se odmah nakačio na njih. Pogleda mi je pao na veliki drveni križ naslonjen na deblo starog bora par metara dalje od nas.
- To je moje.
- Imate privatni križ? - rekla sam i samo što nisam prasnula u smijeh.
- Da, a vi imate smisao za humor. Možda je ono vaš križ?

Oboje samo se nasmijali a kad je smijeh prestao shvatila sam što sam rekla.
- Oprostite mi ako sam bila bezobrazna ali nisam nikad čula za slijepog vlasnika križa.
- Nisam rekao da sam slijep na svijet oko mene, već da nemam mogućnost vida. I imam svoj križ...nisam ga ja izradio već drugi. Oni su mi ga i dali da za njih nosaram taj teret. Da bi njima bilo lakše, zato mi nanovo i nanovo ne daju mira. Guraju mi svoj teret da ga nosim umjesto njih.
Zato sam izabrao sljepoću da ih ne vidim. Tako je barem malo lakše. Oni su izabrali sljepoću svoje duše kao i zdravi vid pa s njime procijenjuju i osuđuju druge dok a nosim njihov teret.
Eto, zato mi ne daju unutra, da ih ne podsjetim što drugima rade. Ne vide me niti kad izađu van, tu ispred...slijepi su i pored dobrog vida...

Dok je to izgovarao pokazivao je svojom slobodnom rukom na teška crkvena vrata. Druga ruka milovala je mojeg psa.

Ustala sam ukopana a niti jedna riječ nije mogla izaći iz mene. Zap se vrzmao oko hippija a ja sam kao biljka stajala pored njih. Hladnoća me zaledila. Poželjela sam se svojeg doma.

- Ne bojte se...nisam luđi nego vaš pas - progovorio je vlasnik križa smiješeći se.

I dalje sam stajala kao fikus. Na tren sam došla k sebi i pozvala psa. Začudo on je mada nevoljko poslušao moju zapovijed. Došavši do mojih nogu spustio je glavu i tiho cvilio. To je radio uvijek kad je znao da je za nešto kriv. Zagrlila sam ga a on je zaboravo svoj strah. Stavila sam ga na uzicu.
Slijepac nas je "gledao" bez riječi.
Željela sam se udaljiti što prije od tog mjesta. Nešto sam promrmljala kao pozdrav i odmah krenula. Zaustavila sam se nakon par metara.
Sjetila sam se smiješka sa bradatog lica.

- Možda ste se predomislili...da vas odvedem do vrata crkve...možda bi ipak htjeli ući? - zaderala sam se da me čuje.
- Hvala...ali unutra su ovčice koje se raduju onome što ne razumiju ali usput to njima nerazumljivo tumače pomoću svoje ovčje prirode. Oni ne pripadaju meni. Zato mi je zabranjeno ući da ne pomrsim njihovu iluziju...ipak, hvala vam...

Zap i ja krenuli smo kući. Bila sam kao u nekom bunilu. Noge me baš i nisu služile. Popipla sam svoje čelo koje je gorjelo. Nakon dvadesetak metara okrenula sam se i pogledala prema mjestu gdje je stajao čovjek. Pomakao se a njegova bijela halja viorila je na vjetru. Stajao je tako neko vrijeme a onda došao do svojeg križa. Uhvatio je debelu gredu te je spustio na svoja ramena. Lagano je upirući svu svoju snagu krenuo pomaknuvši teški križ. U tom času počela sam se tresti. Znala sam da to nije samo od zime.

Moji su već sa vratiju primjetili da nešto nije u redu sa mnom. Odmah sam završila u krevetu a temperatura je divljala na 41 C. Počela sam buncati. Te naći nakljukana lijekovima "za i protiv" borila sam se sa virusima, i protiv same sebe. Hippy sa bradom sjedio je na rubu mojeg kreveta. Svoj teški križ ostavio je u tamnom dijelu mojee sobe. Zap je ležao na podu tik do mojeg uzglavlja i oboje nas promatrao svojim smeđim psećjim očima.
Okrenuti licem u lice i ja sam ga gledala, ali ovog puta nisam koristila svoje oči...

colibri
30.10.2007., 10:20
- Nisam rekao da sam slijep na svijet oko mene, već da nemam mogućnost vida. I imam svoj križ...nisam ga ja izradio već drugi. Oni su mi ga i dali da za njih nosaram taj teret.
- Hvala...ali unutra su ovčice koje se raduju onome što ne razumiju ali usput to njima nerazumljivo tumače pomoću svoje ovčje prirode. Oni ne pripadaju meni. Zato mi je zabranjeno ući da ne pomrsim njihovu iluziju...ipak, hvala vam...


:tuzni: :s

Nemruth Dagi
28.11.2007., 08:05
(1957)

Krupni postariji muškarac dugo je gledao svoj odraz u ogledalu. Popravljao je rukom samo njemu vidljive nabore na savršeno skrojenoj tkanini odijela. Dotakao je dlanom i svoju još gustu, čvrstu kosu a onda primjetio onaj čudan sjaj u svojim očima. Svaki put kad bi se gledao u zrcalu, pojavio bi se u jednom trenu u kutu njegovo oka njen lik. Nakon svih tih godina nedostajala mu je Ana. Njegova Ana.
Sjetio se njihove prve zajedničke fotografije koju je napravio poznati fotograf u Glavnoj ulici. Ana se sjedeći smiješila a on je zauzevši zaštitinički stav stajao iza nje. Njegovo lice je bilo čvrsto kao u olovnog vojnika. Kasnije bi se oboje smijali gledajući tu fotografiju ne sluteći da je sudbina već tada odabrala njegov put. Svaki značajniji događaj, obiteljska proslava, zabava ili izlet imali su za nijemog svjedoka fotografski aparat koji je sve uredno bilježio dokumentirajući trenutke njihovog života. Sada, dok se gledao u ogledalo, sjeća se sudbine svih tih slika kojih više nema. One postoje samo u njegovom sjećanju i s godinama sve više blijede. Tako lagano blijedi i sjećanje na nju, Anu.
Loptica za tenis našla je svoje novo mjesto na njenoj glavi a njegovo lice prošarala je mreža teniskog reketa. Scena je to sa jednog od mnogih trenutaka što su zajendo proveli na teniskom terenu.Tako ih je u toj šaljivoj pozi uhvatila leća foto-aparata. Tu sliku je neobično volio te ju je dao povećati i uokviriti. Držao ju je na svojem radnom stolu. Ona je pokazivala neobične trenutke njihovih života, koje je on obožavao.
Njena flauta i njegov klavir postali bi svake nedelje nerazdovojni drugovi. Održavali bi male koncerte za obitelj i drage prijatelje. Ako ne bi putovali zajedno, pisao bi joj duga pisma ili slao razglednice. U njegovom kožnatom koferu koji je obišao cijeli svijet pronašla bi se uvijek poneka sitnica i više samo za njegovu Anu.
Kad je morao zamjeniti pokojnog oca u obiteljskoj tvrtki, prvo je želio zaštititi majku i Anu. One nisu smjele osjetiti taj gubitak na taj način, ionako im je bilo teško.
Nije imao više toliko slobodnog vremena ali je i dalje komentirao sa Anom strane knjige koje bi oboje čitali na originalnom jeziku. Njihovi su se književni ukusi podudarali ali je ona davala prednost romantičnom štivu. Jedna fotografija iz tog doba pokazivala je kako čita debelu knjigu na teresi njihove vile na moru. Uslikao ju je kod ga nije primjetila. Sa fotografije je izostao njen zarazan osmijeh a kosa se zaviorila na vjetru pokazivajući njeno visoko čelo. Tu sliku je držao u svojem novčaniku kao malu dragocijenost.
Bez obzira na literaturu koju je čitala, imala je kao i on čvrsti stav u politici te ga argumentirano branila. Kad bi to činila, bilo je ponosan na nju jer bi svojeg sugovornika vještom igrom riječi uz pomoć svojeg bistrog zasuđivanja izbacila iz rasprave. Imali su iste prijatelje i dijelili iste ideje. Održavali su sastanke i družili se sa intelektualcima, umjetnicima i zanimljivim osobama tog doba. Zajedno su disali, zajedno isto mislili i pomalo se bojali. Bila su to takva, čudna vremena.
Kad joj je rekao što je naumio, što mora napraviti, zanijemila je slomivši se kao porculanska figurica. Zagrlila je njegovo snažno tijelo i počela tiho plakati. U tom času pogledao se u veliko ogledalo u njihovom bogato namještenom salonu. Vidio je svoj lik u zaštitničkom stavu te svoju Anu kako ga svojim rukama grli. Ta slika je bila kao i ona kad su bili djeca. Mala Ana i njen olovni vojnik, Jozef.
Zadnji puta ju je držao za ruku a u svojim očima zadržavao mukom suze. Nije plakao na željezničkoj stanici. Nije smio pokazati da je to trajni rastanak već samo odlazak rođacima na nekoliko dana. Niti majka niti Ana, nisu pokazivale svoju tugu. Ipak, znao je što se događalo u njihovom srcima. Prolaznici nisu smjeli ništa primjetiti. Kad je došao kući, zaridao je gorko ali samo na tren i odmah se vratio u stvarnost. Te noći i on je morao nestati.
Ana je ipak ostala u njegovom srcu. Svaki put kad bi se pogledao u ogledalu vidio je u kutu svojih očiju njen lik. Nazvao ju je Ana od Ogledala, jer je i dalje ostala njegova mala sestrica, njegova princeza. Samo bi je tu, u odrazu zrcala mogao vidjeti, prisjećajući se svih zajedničkih fotografija tijekom svih tih godina. Ogulio je sa sebe svu svoju prošlost, sloj po sloj i uništio je. Sve su njegove fotografije, dokumenti nestali u plamenu da ne bi svjedočili o njemu, da ga ne bi teretili. Dobio je novo ime a sa njime i novu sudbinu te je tako mijenjao na svoj način sudbinu jednog dijela svijeta. Samo bi se u jednom trenu, u tom posebnom kutu njegovih očiju, pojavila ona...Ana od Ogledala.
Tada bi ga podsjetila da možeš skidati sva svoje odijela pa čak i kožu sa sebe ali nikad ono što je u tebi ispisano rukom ljubavi.
Muškarac zagonetnog pogleda, kojem godine i sjedine na njegovj kosi nisu ugrozile šarm, gledajući se u ogledalo dugo je gladio svoju novu uniformu. Maršalska odora jednog crvenog kralja otvarala je u njemu tužno poglavlje nikad preboljenog gubitka. Toliko mu je nedostajao njen stvarni lik pored njegovog u ogledalu. Umjesto njega u zrcalu, pojavi se lice njegovog ađutanta.

- Druže Maršale, sve je spremno...

Josip Broz Tito* posljednji put u ogledalu prošara očima svoj lik u svečanoj maršalskoj uniformi te zadovoljan njime, krene na svoju dužnost. Crveni kralj je odlučnim koracima hodao crvenim tepihom, dok su mu vlastiti koraci odjekivali prazninom njegovog srca. Prepun stadion je skandirao njegovo ime a on je izavši na svečanu ložu namjestio svoje lice u osmijeh. Njegova Ana od Ogledala morala je pričekati neki njegov novi pogled u odrazu zrcala.


* Prema jednoj zanimljivoj teoriji pravi Josip Broz poginuo je u Drvaru 1944. ali je odmah uspješno zamjenjen Jozefom pl. Lebedjevim, sinom bogatog trgovca bjeloruskim plemenitašem židovskih korijena, koji je simpatizirao komunistički pokret. Njegovo podrijeklo dalo mu je široko obrazovanje i interes za mnoge stvari koje neuki bravar nije mogao ispoljavati. Njegova sestra Ana za koju je bio neobično, skoro očinski vezam i majka sklonjeni su na sigurno u inozemstvo. Sva njegova prošlost je nestala u dimu a kasnije nakon rata za vrijeme posjeta Kumrovcu, to selo bi se praznilo.
Pravu tajnu tko je zapravo Tito, znala je samo jugoslavenska politička elita.

hondohhh
08.12.2007., 18:46
nemruth... ne zaboravi posjetiti novo otvoreni natječaj za novelu....

www.svijetkulture.com


to je kao stvoreno za tebe i tebi slične.... imaš tekstove da boli glava :s
.. možda ti izdaju knjigu ili nešto....

Jelena Ivanjicki
19.12.2007., 15:36
:kava:

Evo sam išla malo prošvrljati po tvom svratištu i sa zadovoljstvom sam pročitala par tvojih priča.:top: Takla si me sa svakom. Jako si nadarena.
:klap:
Odličan si pisac i nadam se da ovo nije samo amaterski i iz hobbija.Bilo bi šteta talenta.

Nemruth Dagi
31.12.2007., 08:20
Zvono na ulaznim vratima urlalo je od bola dok se starica sporim koracima
gegala do ulaza u kuću. Kad ih je konačno još brašnjavim rukama otvorila, njeno naborano lice odmah se sudarilo sa naletom hladnog vjetra koji se netom spustio sa šiljatih planina Alpa. Ono što je vidjela ispred svojih ulaznih vrata nije je previše obradovalo. Dva mlada karabinjera stajala su ispred nje sa namjerom da joj nešto priopće. Njihova lica odavala su neodlučnost i zbunjenost.

Nakon što je obrisala i zadnje mrvice brašna sa svojih ruku te sa štednjaka skinula lončić u kojem se topila čokolada, starica je navukla topli kaput. Na neko vrijeme mogla ja zaboraviti na kolače koje je započela praviti.
Za minutu ili dvije, već je jurila u policijskom vozilu prema sjedištu upravnog centra pokrajne. Dok se vozila gledala je u snježne vrhove planina, nastojeći tim prizorom suzbiti u sebi nemir. U svojih osamdeset godina koje će navršiti sutra točno za Božić, nikad se nije vozila u policijskom automobilu. Kako za sve postoji pravilo prvog puta i ona bi tek na trenutke zaboravila samu svrhu vožnje. Nemir je i dalje u njoj prebivao, putujući s njom.

Prvi puta nakon toliko vremena gledala je njegovo bijedo lice. Za razliku od njenog, to lice nije bilo izborano godinama, niti je vrijeme ostavilo ikakvog traga životnog iskustva na njemu. Ostalo je onakvo isto, kao onda kad ga je zadnji puta ispratila iz svojeg doma. U sebi je odmah vratila nekim posebnim postupkom sliku iz svojeg sjećanja, sliku što je mogu dobiti samo starci. Namjestila je tu sliku kao filmski kadar, kad je on sretan što je dobio posao u gradu, odlazio iz njenog sela. U njegovim rukama bile su narančastom vunom ispletene čarape, njen dar za njega. Poratno doba nije davalo veliki prostor za darove. Pokloni su se radili od onoga što se imalo kod kuće, koristeći svoju maštu. Veselio se novim čarapama pogotovo što su napravljene njenim rukama. Prije nego li je zamakao iza brijega, navukao je svoje nove čarape ne ruke. Visok, mršav sa crvenkastim nosom o obrazima od hladnoće, lamatao je sa svojim rukama imitirajući pricu koja želi poletjeti. U tom trenutku izmamio je na njeno tužno lice osmijeh a njeno srce shvatilo je da ga još više voli.

Potpisala se na dnu papira, odmah na tanku liniju, koju su joj pokazali. Učinila je to bez naočali koje je ostavila pored brašna u kuhinji. Nije se sjetila da bi joj mogle zatrebati. Karabinjeri koji su je dovazli do gradske mrtvačnice samo su šutjeli čekajući da obavi sve formalnosti. Patolog je ispod glasa nešto promrmljao i gurnuo joj u ruku plastičnu vrećicu. Nije pogledala što je u njoj već ju je strpala u svoj džep. Nakon njenog potpisa, postupak u slučaju pronalaska nepoznatog leša bio je dovršen.

Dok su policijska kola jurila prema malenom planinskom selu, starica više nije gledala u bijele planine. Hodnicima njenog srca odjekivale su riječi patologa...muškarac u ranim tridesetima, vrijeme smrti nepoznato, uzrok smrti fraktura bedrene kosti i smrzavanje...
Oči su je boljele od suhoće. Suze nikako nisu izlazile na oko. Skutrile su se preplašene u njoj i čekale.

Karabinjeri su je ostavili pred njenim ulaznim vratima. Lijenim koracima, bez žurbe ušla je u svoj dom, svjesna da mora dovršiti kolače. Kao i svake godine, do sutra, na Božić i ujedno za svoj rođendan, kolači moraju biti gotovi. Raštrkan materijal za slastice stajao je u kuhinji i pozivao je da se lati posla. Skinula se i upalila štednjak. Stavila je i lončić sa poluotopljenom čokoladom na njega. U tom času sjeti se da je dobila plastični zamotuljak od čovjeka u mrtvačnici. Izvadi omot iz džepa te sjedne na prvu kuhinjsku stolicu dok se lagano na vatri topila čokolada ispuštajući svoj miris po cijelom prostoru. U ruci joj se našla stara čokolada sa nepojedena tri rebra. Prepoznala je odmah omot. Bila je to američka čokolada i svatko ju je želio imati. Svi su čeznuli za njome u tim godinama nakon rata. Držeći je svojim drhtavim rukama lagano ju je otvorila. Na unutrašnjoj strani omota nešto je pisalo. Odmah je prepoznala njegov rukopis. Simona dohvati svoje naočali...

Najdraža Simona, ako je ova čokolada sada u tvoim rukama, znači da više nisam živ...oprosti mi za moju pogrešku i za ono što sam ti svojom smrću nanio. Da je bilo više sreće to mi se ne bi dogodilo. Krivo sam procijenio snagu planine i sad sjedim duboko u njenom procjepu, slomljene noge i u bolovima. Od svega me je najviše strah da te gubim na ovakakv način, bez oproštaja...toliko bi ti toga napisao ali nemam niti prostora i svjetlo dana sve je slabije. Noć će zamijeniti dan, a ja život za smrt. Ovaj omot čokolade biti će sve što ti mogu ostaviti. Neka ti njena tri preostala slatka rebra i ove moje riječi kažu sve što bi ti moje srce reklo. Sutradan za mene biti će već kasno. Čokoladu ću staviti na sigurno i kad pronađu moje tijelo, naći će i nju. Kad ti je dadnu, znaj da si razrješena našeg zavjeta da me čekaš da se vratim iz grada. Čokolada će ti reći da si posve slobodna, baš kao što ću biti slobodan i ja, kad me smrt konačno posjeti i razriješi boli. Udaj se Simona, i izrodi drugome djecu...pleti im tople čarape, kao što si ove meni isplela. Pleti draga Simona, drugom muškarcu ali nemoj, molim te da one nikad više budu narančaste boje kao što su ove moje...
voli te, tvoj vječno Fabrizio

Starica koja je prepoznala tijelo mladog muškarca, svojeg zaručnika koji je davno nestao jedne poratne zime, nije zaplakala. Gledala je u komad stare čokolade, u još čitljiv rukopis na njenom omotu i svoju adresu po kojoj su je pronašli. Nikad se nije udavala, nadajući se da će se on vratiti. Nije znala da je stradao na planini iduću u veliki grad. Mekan snijeg skrivao je procjep i odnio njegov život. Planina je podmuklo skrivala njegovo tijelo. Ljudi su svašta pričali. Bilo je vijesti da je viđen u gradu, da se oženio i stvorio obitelj. Ljudi su ga viđala svagdje a on se nikad više nije vratio. Ona je samo slušala te vijesti i budila u sebi nadu da će se jednom vratiti, kao što su obećali jedan drugome. Obećao joj je doći na njen rođendan, na Božić. Ona nije znala na koji Božić, kada i kako će se to dogoditi. Sve te godine sve je svoje Božiće bila u isčekivanju.

Simona je ustala sa stolca te krenula do štednjaka na kojem se krčkala otopljena čokolada. Makne je sa vatre i pogleda prema prozoru u visoke snježne vrhove planina. Sjetila se riječi karabinjera koji su joj rekli o velikoj lavini koje je pokrenula stare slojeve snijega i leda. Nakon te lavine nakratko su ostali ogoljeni dijelovi planine. Helikopter je tražeći nestale planinare naišao u moru snijega na nešto narančasto. Planina je sa sebe izbacila svoju davnu žrtvu, savršeno je očuvavši dok se je u njegovom lijevom džepu pored njegovog srca, skrivao omot čokolade sa adresom primatelja. Fabrizio je došao, točno pred njen rođendan, kao što je i obećao.

Starica je nastojala srediti svoje misli. Gledala je neko vrijeme u lončić, u tamno rastopljenu smjesu za preljev kolača a onda je krenula prema telefonu.
Okrenula je poznati broj te čekala da se netko javi s druge strane. Kad je čula poznati glas, tiho je počela pričati.

- Fabrizio, sine...našli su tatu...

U tom času ljutit vjetar sa vrha planine naglo se svom svojom silinom obruši na maleno planinsko selo. U njemu je jedna staračka suza, sama i potiho, pronašla svoj put na izboranom licu...put dugačak šezdeset godina.


Svim mojim čitateljima želim sretnu Novu te da se u njoj "nađemo" na stranicama moje knjige...

Vaša ND:cerek:

Nemruth Dagi
31.01.2008., 08:29
I.

- Dođite, ne bojte se…baka izgleda kao da spava…- rekao je ženski glas kojeg sam prepoznala po njegovoj osebujnoj boji.
- …ona vas vjerovatno čuje, ali ne može komunicirati…- nastavio je isti glas, dok se bolesnička soba punila poznatim sjenama bez lica.
- Eto, lijepo sam ti rekao…- počeo je hrapavi muški glas koji se odmah nakon prijetećeg "psssst, ne sada…" utišao.
- Imate deset minuta…niti tren više…iskoristite ga - rekla je sestra i izašla, zatvarajući vrata za sobom.

Oko mene sakupili su se moji gledajući što je ostalo od mojeg tijela nakon moždanog udara. "Jacksonov tip" rekla je dežurna liječnica i odmah me smjestila na odjel. U mojoj situaciji to je milost, što zbog samog prihvata na odjel sa tom dijagnozom takoi zbog godina. Sa osamdeset i nešto na grbači, ti si stara vreća koja svagdje propušta. Krpanje takve vreće je jalov posao.
Baka pjeva sa "Jackson Five" komentirao bi stariji praunuk i vjerovatno bi se odmah nacerio pokazajući svoje blijedo zubno meso. Drugi praunuk bio je ionako zaokupljen samim sobom da bi nešto u svojoj okolini primjetio. Zato su oboje mojih sinova primjetili da nema moje oporuke među dokumentima, gdje bi se to inače trebalo nalaziti. Jamačno ih je uhvatila panika pa su onda shvatili da je situacija ozbiljna. Uzbunili su svoje supruge a one su se pobojale za budućnost njihovog ogranka naše obitelji. Njihova sudbina ležala je na odjelu neurologije, izmučena «Jackson five» moždanim udarima. Svjesna bez mogućnosti komunikacije i bez bolova, odlučila sam žmiriti. Neki izabiru šutnju kao pobunu ja sam izabrala svoju tamu. Ne samo da bi tako svojim zatvorenim očima prevarila smrt koja mi mi se opasno približila već da svijet kojeg sve više prezirem, manje vidim.
Muškarac hrapavog glasa dodirnuo mi je ruku. U tom času kao i svaka majka trebala bi osjetiti lagani udar po svojem srcu. Obično bi to moj stariji sin radio samo kad bi nešto trebao. Nakon toga moje srce ostajalo bi netaknuto jer majčinska ljubav nema cijene ali bi zato moj novčanik nastradao i kao snijeg u proljeću postajao sve tanji i manji.
Disali su kao hijene okupljene pored lešine. Nisu znali kako rasporediti svoju lovinu. Dva sina, unuk i unuka te njihovi bračni partneri. Šestoro pluća uzimalo mi je zrak iz sobe a njihova se usta nisu zatvarala. Isprva su mi popravljali krevetninu, držali za ruku, sjedine micali sa lica promatrajući me kako dišem. Postavljali su mi obična pitanja, a ja bez mogućnosti odgovora, samo sam slušala zatvorenih očiju. Nisu slušali jedne druge već su unakrsno počeli govoriti. Ubrzo se razgovor sa mnom, pretvorio u njihov međusobni govor. Slušala sam njihova prepucavanja a znam da je svima na pameti bilo samo jedno; pronaći moju oporuku i sve ostale vrijednosti koje sam skrivala od obiteljskih grabežljivaca.
Sjene bez lica, podijelile su se u dva tabora, sipajući govornu vatru jedni na druge. Zahvala sam onom času kad sam odlučila da više neću gledati ovaj svijet u kojem mi je sve teže živjeti. Kad zatvoriš oči ionako vidiš i više nego što treba. To je moja jedina zaštita koja mi je preostala. Sve ostalo odavno je probijeno, razbijeno na sitne djeliće. Čovjek se rijetko hvata za ono što ima ali tako rado to čini za ono što nikad neće imati a žarko želi. U prvom slučaju to je samo nužnost a u drugom ludost. Nužno je da pomirimo te dvije oprečne stvari u sebi, pa da postanemo ljudi koji ne žive nužnost ovog ludog svijeta.

II.

- Majko, majko…- zvao me hrapavi glas mojeg prvorođenca.
- …mama daj nam znak, ako nas čuješ…- nadopunio je ostatak rečenice milozvučni ženski glas.
- …bako, to smo mi…tvoja djeca i unuci… - nadodao je glas mlađeg muškarca u kojem sam prepoznala najjačeg muzitelja obiteljske ostavštine.
- …javi nam se da znamo…- dopunila je oštro njegova bolja polovica «mljekarica» podržavajući ga u svakoj mužnji.

Oči su mi i dalje bile stisnute. Sada sam to činila iz inata koji se u meni svakim časom sve više rastao. Sjene bez lica, vrtile su se oko mene kao na sajmišnom vrtuljku, nastojeći me primorati da im dam nekakvi znak.
- Oporuka…gdje si stavila oporuku…?
- Gdje je ključ od sefa?
- Gdje su dionice?
- Zlato i obiteljski nakit?
- Broj računa i šifra kartice?
- Devize?

Sjene oko mene poprimile su i kroz spuštene moje vjeđe, lica maski na karnevalu. Za razliku od života gdje svaka maska ima svojeg vlasnika a on svoje lice koje skriva ispod krinke, ovdje nije bilo lica. Postojale su samo sjene. One su bile same sebi vlasnici. Groteski lik demona vodio je glavnu riječ oko mojeg kreveta nagovarajući me da mu dam neki znak. To je činio i njemu suprotstavljena ušiljena maska nekog divljeg prijetećeg krika. Plačljiva grozomorna spodoba plesala je svojom kosom oko mojeg jastuka, jedna nakaza cerila se sa moje desne strane a druga utvara sa druge strane svoju razjapljenu čeljustu gurala mi je u lice. Tražili su još više samo za sebe, još više…još više, od onoga što imaju.

- Dosta! - zagrmio je bijesno demon u svojoj nemoći da od mene nešto izvuče.
- Imaš pravo…stara je ionako gotova…- jednoglasno su se složile ostale sjene bez lica.
- …idemo sami potražiti ono što nam pripada…živom lešu to ne treba.
- Sad idite, dovoljno je za prve posjete. Ostavite bolesnicu da se odmara…- poznati glas sestre se javio odmah sa vrata te brzo otjerao sjene.

Kad su posjetioci otišli namjestila mi je jastuk te okom provjerila aparate do mene.
Govorila mi je kako su svaki posjeti bolesnom čovjeku napor. Izbace ga iz rutine posebnog svijeta u kojem traje bitka protiv bolesti a onda bijemo i one bitke iz običnog, normalnog zdravog svijeta, kao da nemamo svoju, onu najtežu bitku pred nama. Koliko su posjeti bolesniku u bolnici dobri toliko su i loši…nema jednog bez drugog.

III.

Za koji dan, polagano sam otvorila svoje oči. Svijet me više nije mogao svojim slikama plašiti. Jedan kapak je ipak ostao slijepljen. Drugo oko mi je pokazalo mutan lik sestre. Ona se iznenadila te mi veselo stisnula ruku. Nisam mogla govorili ali mogla sam pisati. Držala mi je blok po kojem sam našvrljala par riječi ciljajući s jednim okom po papiru. Shvatila je što želim. Istog dana došao je moj odvjetnik. Zlu ne trebalo, napravili smo novu oporuku. Nije bilo više mogućnosti. Slika izbačenog starog psa koji luta gladan na cesti ukazala mi se kao putokaz te se nisam puno dvoumila. Moji će se snaći i bez obiteljskog blaga a ono će godinama hraniti pse u prihvatilištu.
Nakon što je zbunjeni odvjetnik otišao sa novom oporukom smirena sam ležala u svojem krevetu. Pitala sam se kada će me moji ponovo posjetiti i kakve će sad cirkuse izvoditi kad saznaju da ništa mojom smrću ne dobivaju. Vjerovatno će me željeti proglasiti ludom i neuračunjivom. Sestra me obišla te rekla kako mi je svakim danom sve bolje i da sutra mogu doći moji u posjetu. Zbunila me tom svojom rečenicom pa sam joj napisala pitanje na blok. Odgovorila mi je da teški bolesnici sa moždanim udarima mojeg tipa ne trebaju posjete dok se stanje ne stabilizira jer svaki posjet može biti koban. Shvatila sam što sam napravila. Da su i htjeli doći, ne bih ih pustili u moju sobu. Srce mi je počelo jako udarati kao da želi pobjeći iz tijela. Osjećala sam se sve lošije. Bilo mi je loše, vrlo loše. Htjela sam vikati ali nisam mogla. Aparati su oko mene počeli ispuštati zvukove a ja sam padala duboko u ponor.

IV.

- Dođite, ne bojte se…baka izgleda kao da spava. Ona vas možda čuje ali i dalje ne može govoriti. Imate samo minutu, ni sekundu duže za posjet. Pričajte joj…zadnji udar bio je vrlo snažan tako da više uopće ne može komunicirati. Da, biljka…postala je biljka a tako se dobro počela oporavljati, začuđujuće dobro…to je sudbina…- rekla je mlada bolnička sestra puštajući moju obitelj u sobu.

Sjene bez lica nadvile se se oko mene. Nisam ih mogla vidjeti ali sam osjetila njihov dah. Nisam se mogla pomaknuti, nisam mogla vrisnuti. Postala sam biljka koja još jedino čuje. Međusobno su se došaptavali, kao da ne žele da im razaznam glasove. U sobu je kroz otvoren prozor ušao lavež psa sa ceste te nadjačao prigušeni žamor. Netko je zatvorio prozor a sjene bez lica kao na vrtuljku okružile su moju postelju. Njihov zadnji ples je mogao započeti.

Nemruth Dagi
27.02.2008., 10:52
~ Nepostojanje

Jedno od prvih pitanja koje su mi postavili bilo je posve bezlično. Nakon što sam ne razmišljajući previše odgovorio na njega, postavili su mi novo. Ukazao mi se ponovni izazov odgovaranja. Trebalo ga je pametno preskočiti i doskočiti na sigurno tlo izbjegavajući zamku pitanja.

- Čega se najranije sjećate u svojem životu?- pitao me Beživotni Glas.

Dali su mi dovoljno vremena pa sam razmišljao o tome. Smišljao sam što bi to moglo biti. Vadio sam zamrle uspomene u sebi i na tren bih ih oživljavao. No, one bi i dalje polumrtve, ukočene bile posve beskorisne. Koliko god da sam kopao po sebi uvijek bi pronalazio nešto neupotrebljivo. Već sam se zabrinuo da ću ostati bez odgovora a onda mi je sinulo. Prvo sjećanje odnosi se na moju noćnu posudu. Naravo, sjedim kao dječarac na njoj i čekam dolazak svojeg smeđeg smrdljivog nabujka. Iz moje okoline čuje se glasno navijanje, očekivanje njegovg dolaska. Slično kao kad vlak sa dragim gostom koji ulazi u stanicu, uz limenu glazbu i mahanje državnim zastavama. Sjećam se kako sam odlučio da ispunim želju mojih roditelja. Usredočen sam na tu radnju, tako se trudim zadovoljiti one koje volim. Stišćem oči do bola, napinjem tijelo. Vlak polako s naporom ulazi u stanicu…Kad malo bolje pomislim uvijek je tako jer svo naše upečatljivo sjećanje, najčešće je vezano za nekakvo sranje.

Dobro napredujem i zadovoljni su sa mnom. Mada Beživotni Glas ne odaje svoje osjećaje, ali po načinu kako mi postavlja pitanja mislim da je ipak zadovoljno. Ako je ono zadovoljno znači da postoji vidljivi napredak u meni.

- Opišite vaše osjećaje što imate unutar svojeg najranijeg sjećanja - očekuje od mene Glas.

Trud. Čisti napor…i želja da su svi oko mene zadovoljni. Ipak, to je bilo davno, toliko davno da je od cijelog tog događaja ostalo samo krhki kostur sjećanja.
Što bi odrasla osoba mogla o tome davnom događaju na noćnoj posudi razmišljati? Sada je sve drugačije. Koliko da se trudimo, više nismo isti. Što reći Beživotnom Glasu koji od mene očekuje odgovor za koje vjerujem da je posve beskoristan u mojem slučaju? Sjećanje je uvijek utisnuto u nama nekad pliće a ponekad dublje. Ono što ipak najbolje čuvamo u sebi odnosi se na neko sranje prije nego li na što dobro. Sranje što više potiskuješ u sebi dublje u njeg padaš…i duže ti ostaje zapamćeno.
Ipak, ostaje tajna zašto sve što sa sranjem započinje sa sranjem i završava?

*

Početak je dakako bio bezazlen i radostan. Donio sam ga kući. Postavio prema uputi te odmah sjeo ispred njega. Velika, tamna površina zasjenila je sve u sobi. Moja se obitelj obradovala. Imali smo prvi najveći i ujedno najmoderniji televizor u ulici. Njegovo veličanstvo TV-ekran zasjelo je na predstolje te počelo svoju vladavinu s prvim mojim dodirom na tipku daljinskog upravljača. To je prvo sjećanje na njegov dolazak. Želio sam kako već slutiti zadovoljiti svoju obitelj, baš kao i onda kad sam bio mali pa sjedio na noćnoj posudi, stiskajući svoje oči u bolnoj grimasi, očekujući dolazak svojeg smeđeg vlaka bez voznog reda…
Nisam imao za automobil, za novi namještaj niti za putovanja. Imao sam dovoljno za kutiju, a banka je kreditom dodala ostatak. Odmah je krenulo kao podmazano pa se navika sama od sebe stvorila. Moja obitelji i ja njen hranitelj dobili smo dolaskom novog televizora, prozor u svijet koji nam je bio dostatan. Vanjski svijet je mogao pričekati. Što smo češće mogli, obiteljske smo prijatelje izbjegavali. U miru svojeg doma gledali bi tv emisije radije nego da se s njima družimo. Prijatelji su nas isto počeli izbjegavati jer smo znali samo komentirati televizijski program. Usto, mi smo drugim ljudima bili na raspolaganju samo ako ništa nije bilo na ekranu a oni to nisu mogli podnositi. Željeli su nas posve posjedovati ali mi se nismo dali. Čista ljubomora u njih se usadila a sve poradi našeg supermodernog televizora. Uopće nam nisu nedostajali a vjerujem da su imali o nama isto mišljenje kao i mi o njima. Tempo života ionako nije dozvoljavao neko pretjerano druženje. Ona su nas samo obvezivala, vezala, što vremenski a što prostorno. Više nismo imali vremena za druge. Televizor nam je svojim daljinskim davao osjećaj slobode, izbora. U njemu je bilo bezbroj mogućnosti. Naši prijatelji nisu nam davali izbora. Oni čovjeku ne daju birati jer uvijek su takvi kakvi već jesu, sa malo boljim ili gorim pomacima na ljestvici svojeg raspoloženja. A prijateljstvo i jest trpnja tuđeg duševnog stanja, te posuđivanje stvari i novca. Zato smo dali prednost našem televizoru novom prijatelju koji se toliko brzo mijenja da bi svaki puta davao različitu sliku stanja našeg svijeta. To naši prijatelji nisu mogli postići ma koliko da su nam dragi.

*

Gledao sam njegov ekran a on je promatrao mene. Mislio sam da u tome ima nekog čudnog dostojanstva. Gledamo se oči u oči i vječno šutimo. Kad ste prijatelja tako pogledali, tako slušali s pažnjom…i iskopčali kad bi vam dosadio?
Počeli smo jesti, svaki za sebe ispred ekrana čak i nedeljom. U dnevnoj sobi ispred njegovog ekrana šutke bi mljackali i povremeno s punim ustima ili srkući komentirali sliku ili ton. Bilo je to jednostavno i praktično a ujedno nismo ništa propuštali sa ekrana. Godinama se tako punio TV programom moj inače isprazni život sastavljen od vječnog ritma posao-kuća-posao-kuća-posao. Držao me televizor vezanog za dom kao i sve ostale članove moje obitelji. Postao je naše ognjište oko kojeg bi se umorni loše nasađeni zbog svakodnevnice okupljali te uživali svaki za sebe gledajući živote nekih drugih ljudi dok nas vlastiti umor ne bi savladao.

*

Od jutra do večeri televizor je stalno bio upaljen. Šum tog aparata postao je naše buđenje i uspavanka. Osim što smo jeli u dnevnoj sobi, počeli smo tamo i spavati. A ponekad bi šutke vodili ljubav ispod pokrivača u sitne sate u društu tona iz noćnih TV emisija. Kako bi tko od nas zaspao, ne bi ga budili ili bi se probudio sam, dok je televizor radio. Ponekad bi i otišli do svoje sobe pa se strmoglavili ravno u krevet. Ali bi nam tako onda nedostajao blaženstvo njegovog šuma.
Sjećam sa onog doba da sam shvatio da više uopće ne mislim. Nije bilo potrebe jer je naš ljubimac davao rješenja za sve probleme, nudio nam informacije iz svijeta, zabavljao i uveseljavao, kratio dane i podučavao.

- Koji osjećaji se bude u vama kad mislite o vašim najranijim sjećanjima?- postavlja mi opet pitanje Beživotni Glas.

Nije potrebno misliti, dovoljna je slika koja se vrti na ekranu. Ona vrijedi tisuću riječi i dubi u nama tisuću misli. Dubina nije bitna, može to biti plošno zahvaćanje suštine stvari, sasvim je dovoljno. Pokret, zvuk, govor, šum…umjesto nas misli televizija. Mi smo tu da ne mislimo, na nama je samo da to prihvatimo ili ne. Misao uopće nije problematična. Ona je ukusno servirana sa dopadljivim detaljima i jestljiva. Gutamo ono što je tog dana u ponudi. Otvaramo naše obzore, jer svijet je mala kuglica na dlanu a naš prozor uprt je u njega. Da li smo se ikad svađali zbog programa??? Ne, nije bilo potrebe bili smo složna obitelj, koja se puni tv programom.

Ma što da odgovorim Beživotnom Glasu on će se zakačiti na to. Postaviti će niz potpitanja vrteći me naokolo, bacajući u krug iz kojeg se neću moći izvući. Htjeti će čuti kako s određenim odgovorom, padam u njegovu zamku. Onda kad postanem njegov slastan zalogaj, igrati će na kartu trijumfa dok meni ostaje gorak okus pada.

Nemruth Dagi
27.02.2008., 10:54
*


Nepostojanje…odgovaram na postavljeno pitanje o svojim osjećajima prema najranijim mojim sjećanjima i tek na zadnjem izgovorenom slogu shvatim da me je Beživotan Glas uhvatio u stupicu.
Godine su prolazile a mi smo gledanjem televizije bivali stariji ili tek možda zreliji, ali svakako načetiji patinom. Navika je ostala. Ispod njegovog ugodnog pokrova, nismo niti slutili koliko smo duboko zahvaćeni sve dok se nije dogodila tragedija. Televizor, naš prozor u svijet, sam od sebe odbio je otvariti svoja prozorska krila. Njegov ekran ostao je crn nakon niz neuspjelih pokušaja paljenja. Više nas nije punio…ostvarili smo mogućnost svoga nepostojanja.
Ta riječ izazvala je jezu u nama a prvih tjedan dana bez našeg prijatelja, situacija u koju smo se našli, nismo mogli nazvati jezom. Bilo je to pakao. Život je izgubio jedan bitan dio. Pitao sam se da li je taj dio koji nedostaje od onih važnih ili najvažniji? Počeo sam tada pomalo opet misliti. Do sada je to radio moj televizor. Ugodno me je zatekla činjenica da su se misli kao stari mlin pri dotoku vode opet počele okretati u glavi. Ipak, ono što sam mislio nije me zadovoljavalo. Postavljalo mi je poteškoću u savladavanju prepreke koju nisam znao kako riješiti.

Servis je danima šutio. Zvao sam ih nekoliko puta na dan raspitujući se o dijagnozi našeg televizora te o najbržem roku popravka. Opravdavali su se nedostatkom vremena, pa dijelova, pa kompliciranošću kvara. Mi smo imali vremena a nismo imali njega u tom vremenu. Bauljali bi po kući i svađali se zbog sitnica. Bivali smo po svom prostoru našeg stana a nismo živjeli. Uhvatilo nas je nepostojanje u nekom otuđenom stanju bivstvovanja. Počeli smo se u vremenu i prostoru bez ekrana razgrađivati na svoje proste dijelove. Ti dijelovi ponekad su imali neugodnu odliku zbog naše
težnje da svoje nepostojanje pretvorimo u nešto što bi nam nadoknadilo život. Na ekranu drugi su se zabavljali, drugi su putovali, drugi su imali život, mi u prilici da opet imamo svoje živote da se zabavljamo, počeli smo nestajati u gruboj stvarnosti.
Nismo znali živjeti svoje živote. Imali smo samo sjećanje na njih, kao i na tuđa iskustva dok smo svoja posve postisnuli otvarajući televizijski prozor u svijet.

*

- Koje osjećaje možete opisati u sebi u času kad ste odlučili reagirati na promjenjenu situaciju?- tražio je odgovor Beživotni Glas od mene.

Danima je bilo isto. Ritam dom-posao-servis-dom-posao-servis. Počeli su me izbjegavati u servisu te vjerovatno radi toga proglasili čudakom. Kvar je bio veći nego što se očekivalo, što nije čudno jer je televizor neprekidno radio godinama. Ipak, znam da su mi lagali i vukli me za nos. Što sam više zahtjevao na hitrosti popravka, to su me više micali u stranu. A ja sam od svojeg djetinstva pažljiv sa ljudima. S onim koji nešto očekuju od mene. Strpljenje ima svoje granice a granice se pomiču s obzirom na važnost sadržaja. Naša bolesna beba je morala iz bolnice, njena obitelj je lagano nestajala u svojem nepostojanju, patila zbog nje i cijepala se na svoje sastavne dijelove dok se popravak televizora kočili drugi. Desetog dana zarobljen televizor u servisu bez prave zamjene previše je i za onog čije je djetinstvo prošlo u namjernom istiskivanjem sranja iz sebe u noćnu posudu, uz aplauz ushićenih roditelja.
Kako sam već rekao; što sa sranjem započne tako i završi!

Dok me vraćaju u moju ćeliju, mislim da je Beživotan Glas dobio ono što je očekivao. Razrađen psihološki profil ubojice koji je posegao za bitnijim djelovima svoga djetinstva služiti će na sudu kao dokaz. Odvjetnik je spreman na nagodbu jer činjenica je posve jasna i nepobitna. Nepostojanje kao sindrom nestanka predmeta moje dijagnosticirane ovisnosti gurnulo je dva živa djelatnika servisa u tv-kutije. Tamo su i ostali ufrkani kao žice, izrezani na dijelove a ja sam ih gledao kako pune tv ekran ispred mene svojim organima. Lažovi iz servisa leže usađeni kao trajni hardverski dijelovi u stroju za proizvodnju nečijeg života. To je zadnja scena prije moje predaje.

Pitate li što je bilo s tim osjećajem nepostojanja u meni koji se stvorio kvarom mojeg tv prijatelja ? Ne mogu vam reći jer u tom pitanju leži zamka. Zamka koja pokazuje kako ovisimo o nekim prijateljima a da se o tome sranju u nama, nikad nismo ni zapitali.

hondohhh
13.03.2008., 19:38
kako vidim nemruth se raspisala i na svijetu kulture....

baš su joj danas otvorili rubriku za novele... pa tko voli... svakako treba posjetiti
(ja kao veliki fan jedva čekam novi tekst)

www.svijetkulture.com

Bednaya Nastya
19.03.2008., 17:33
Da, stvarno je genijalna!

Nemruth Dagi
27.03.2008., 07:50
Nešto napuhano i krupno, a pored njega kržljavo, usitnjeno do boli, hodalo je svakodnevno cestom do školskog autobusa, prebacujući svoje korake lijeno s noge na nogu. Ono veliko, imalo je svoje službeno ime i prezime ali su ga radije nazivali Buretom. Ono daleko manje do njega, također je imalo svoje ime ali se nevoljko dozivalo na neželjeni nadimak, Patuljka ili kraće Pata. Oba lika zadesila je ista sudbina. Bila su nadjevena od svojeg prvog dana u školi, nadimcima kao pečena perad za bogati nedeljni ručak. Pečene do stanja potamnjelosti u svojim nadimcima nikako ih nisu mogli izbjeći. Trebali su se na njih ma koliko da su bolna naviknuti.
Bure je sa svojim koracima valjalo svoje salo lelujajući s njime pri toj kretnji kao hladetinom, dok je Pata pocupkivala oko Bureta kao prtljaga sa jedva probijenom granicom dozvoljene kilaže ekonomske klase na kontinentalnom letu. Prvi slučaj govorio je o vrlo izraženoj pretilosti u djeteta, a drugi o poremećaju hormona i patuljastom rastu. Kao i u svakog nevoljnika koji pati zbog svojeg izgleda, one su obje nastojale ublažiti bol i potražiti sudruga u patnji. Debela djevojčica pronašla je u malenoj patuljčici svoju najbolju i jedinu prijateljicu. Malena djevojčica, patuljčica pronašla je u debeloj vršnjakinji svo svoje društvo. Nevolja te vrste čini te društvenim samo za nevoljnika slične sudbine. Sve ostalo pravi te duboko nesretnim primjerom homo sapiensa.
Svakog jutra teški slonovski hod u pratnji malenih stopala kao u kineske konkubine, kretao bi se cestom do školskog autobusa. Krenule bi ranije od svojih kuće ali bi se namjerno zadržale na jednom mjestu, gledajući da stignu neposredno pred samo kretanje autobusa sa stanice. Tako bi izbjegle komentare vršnjaka, i što je još bitnije sklonile bi se od njihovih podrugljivih pogleda. Kako u razredu nisu mogle spriječiti buljenje u svoja tijela, nisu bile druželjubive. Ionako su bile sprdnja cijele škole, tema masnih šala, i bolnih ujeda riječima. Imati samo petnaest godina i izgledati kao ovjekovječeni smiješni filmski par Stanio i Olio u malom provincijskom mjestu znači imati namjerno loše pamćenje i biti bolesno optimističan da će sutra biti bolje. One su dapače, u inat svemu, imale odličnu memoriju a nadu da će se uklopiti u društvo vršnjaka odavno su pokopale u tihom obredu bez svećenika.

Bure i Pata ili Pata i Bure, napravile bi sve što je u njihovoj moći samo da budu u društvu vršnjaka prihvaćene i shvaćene. Vrag koji je ionako bio zabavljen uzimanjem nekih drugih sam njemu bitnijih duša, ostavilo je dovoljno prostora da bi same stvorile gorčinu radi toga. Ona se kao vodni kamenac teško ispirala. Mjesecima su razmišljale što da učine po tom pitanju. Sve što bi poduzele izgledalo je smiješno i stvaralo bi samo još veću odbojnost spram njih. Na putu do gimanazije smišljale bi kako da zadive ostale, kako da postanu kao i svi njihovi vršnjaci na svijetu. Nije se dakako radilo o učenju već o nečemu što jednostavno mora biti cool. Tjelesni izgled nije im davao nikakvu šansu. Morale su poraditi dakle na svojem ponašanju.

Kad je Pata odbila izaći na ploču i odgovarati naučeno gradivo, profesoru je svojim pačjim glasom spominjala njegov bliži krvni rod. To je bilo senzacija ravno pet minuta a onda su se smijali njenoj piskutavoj predstavi u izvedbi velike glave na usitnjenom tijelu. Odmah je zaradila ukor ali i dalje nije bila cool. Bure je isto očekivalo da će njeno ponašanje na nastavi dobiti titulu najcool ali je zaradila i ona ukor. Njih dvije toliko željne biti obične, kao i svi njihovi vršnjaci, željele su pažnju pod svaku cijenu. Pažnja nikako nije dolazila, a umjesto nje ostajala bi samo gorčina u srcu, koja se vremenom taložila stvarajući debeli sloj patine njihovog duševnog trpljenja.

Bez obzira na to, zajednički odlazak u školu, značio je svakog dana smišljanje načina na koji da se umile društvu u gimnaziji koje ih je izbjegavalo. Jednog su jutra shvatile da rade nešto što im nikad neće uspjeti. Nitko na ovom planetu u kojem je tjelesni izgled pola ako ne i cijela stvar na svijetu, uz dakako neizbježni novac, neće prihvatiti drugačiji izgled od onog uobičajnog. Da bi bio među njima i družio se kao ravnopravni član moraš im biti sličan dok one ostaju uvijek nakaze, ma kako da se trude. Stvar treba drugačije postaviti jer se i "čudovišta" kao što su one trebaju poštovati. To je bio njihov zaključak iza kojeg je slijedilo razmišljanje o načinu kako da ostvare svoj cilj. Smisao svega, više nije bilo biti kao oni, nego im se osvetiti, što ih ne priznaju kao svoje.
TV je jednom mjesečno donašao slike pobijenih učenika i studenta po raznim školama širom svijeta. Sve je to utjecalo na njih da razmisle i o takvom drastičnom postupku. To je bilo ipak previše za djevojčice njihove dob, ali toliko očajno željne pažnje, da bi mogle pomisliti da miris baruta nije tako loše rješenje. Nagon da budu ravnopravne, jači je od snage njihovog uma načetog od poniženja. Tako im je trebao dobro poznati osjećaj da su jednako vrijedne kao i oni ali da bi to ostali shvatili morali bi ih prihvatiti onakve kakve već jesu, debele ili patuljastog rasta.
"Respect brother…" govorili bi u pjesmama crni raperi koje su danima slušale. U njih je bio drugačiji stih; "respect" bi postao "regret", jer sve se to u njihovom život odigravalo na njihovu žalost.
Bure i Pata, mada tjelesno posebnije od drugih, umno su bile kao i svi ostali tinejdžeri njihove dobi. Samo su njihova srca za razliku od ostalih srca prosječnih petnaestogodišnjaka bila prepuna tuge što nije bilo na visini zadatka za sve one koje lupaju hormonalne ciklone. Bure je zato svojoj Pati pokazalo očevu sačmaricu, a znalo je gdje se skriva municija za oružje. Pata je svojem Buretu piskutavim glasom objasnilo da zna gdje njen brat drži potajno ručnu bombu. Obje su mislile da im malo baruta i buke mogu osigurati toliko željenu kartu za društvo. Danima bi prije nastave, kad bi se našle na cesti kretajući se prema školskom autobusu, razglabale koga sve treba staviti na popis te raznjeti sačmom ili bombom. Napravile su popis ali je na njemu bilo svega par zaslužnih imena. Ono što ih je otrijeznilo bila je činjenica da je izvan popisa onih koji su ih vrijeđali daleki broj bio onih koji su bili ravnodušni prema šala upućenim na njihov račun. Odustale su od toga nauma shvativši da nije problem u nekolicini onih koji se sprdaju s njima već u onima koji to ravnodušno prihvaćaju. Ono što su obje zaključile stalo bi u jednu rečenicu; živjeti ne znači ubijajati. Život se ne sastoji od neprestalnog ratnog stanja, ono je stalno mirenje s onim što ne možeš promijeniti.
Ali što se događa ako to mirenje nije dostatno za život???

Cijeli tjedan nisu međusobno progovorile o tome. Bure je u sebi tražilo rješenje nastojeći sačmom u svojim mislima pobiti one koji su ih vrijeđali. Pata je već i u snu držala bratovu bombu u svom malenom dlanu, planirajući raznjeti one koji su joj nanašali bol. Ništa se od svega toga nije dogodilo. Kad bi i nestali oni koji zbijali šalu na njihov tjelesni izgled, ostali bi oni koji su gojili ravnodušnost spram njihovim patnjama što ih izazivaju takve neumjesne šale. To ih je najviše boljelo. S time se nisu mogle pomiriti.

Tog jutra nisu se pojavile kao i obično u školskom autobusu. Vozač je bez njih krenuo prema školi, prateći utvrđeni vozni red. Ionako, nikome nisu nedostajale u gimnaziji sve do velikog odmora. A onda su se oni koji izvode šale na njihov račun okomili na nekog drugog iz gomile učenika. Drugi su to ravnodušno promatrali. Sve je bilo kao i obično.

Za to vrijeme Bure je bilo pored svoje Pate. Pata je bila stisnuta uz svojeg Bureta a njena malena ručica ležala je kao otpali listić u njenoj mesnatoj velikoj šaci. Činilo se da malenu ručicu štiti od opakog svijeta pružajući je meku postelju od krvi i mesa. Sitne patuljčicine oči zaustavile su svoj osmijeh na velikoj, nabubrenoj glavi Bureta. S Buretovog lica ili onoga što je ostalo od lica nije silazio smješak. Zajedno su sišle su na svojoj zadnjoj stanici. Oboje su izabrale direktnu liniju do …vječnosti.
Novine su dobile novu hranu, trgajući je kao pobješnjeli psi, koljući se za što sočniji dio plijen. Njihov slučaj koji je odjeknuo kao bomba kad su ih našli spojene u bezličnoj masi u zapuštenom šumarku. Odmah se nagađao uzrok dvostrukog samoubojstva. Izabrale su eksploziju prije nego li naboj sačmarice. Tako su mogle oboje u isti čas otići u smrt, gdje su svi ma kakvi bili po svojem tjelesnom izgledu, isti pred Bogom.
Oni koje su optuživali da su ih nagovorili na taj čin, mogli su mirno spavati. Nitko nije uspio dokazati rad sekte ili kulta na nesretnim dušama Pate i Bureta. Vrag je ionako bio zaokupljen nekim značajninim dušama na zemlji, nego nesretnicama sa nenormalim tijelima u ravnodušlju okovanom zemljom. Bomba je raspršila dijelove njihovih nevoljenih, ismijanih tijela i spojila njihove duše u zagrljaj. Svijet koji ih nije prihvaćao i dalje se okretao u svojem ritmu. Ako si shvaćen kao tijelo, sve drugo ti se čini nevažnim. Zadnji njihov međusobni pogled tren pred eksploziju, davao im je jedinu nadu, da idu tamo gdje će biti prihvaćene i bez svojih nakaznih tijela…
Nakon nekoliko dana odigrala su se dva odvojena sprovoda. Novine su ubrzo sve stavile pod rubriku zaborav i krenuli na nov slučaj.
Bure i Pata, Pata i Bure, pokazale su koliko se dugo može trpjeti ali i kako je teško skoro i nemoguće, za razliku od boli, nositi se sa ravnodušnosti našeg svijeta.

Nemruth Dagi
17.04.2008., 07:23
~ Post mortem

Karlo Metz te nedelje baš nije imao sreće. Autobus koji ga je trebao odvesti iz njegovog mjesta stanovanja u Veliku Božičkovinu uopće nije došao. Stajao je na autobusnoj stanici i uporno čekao njegov dolazak. Kad mu je prekipjelo, vratio se bijesan svojoj kući po svoj stari bicikl. Želio je odraditi svoj posao prije nedeljnog ručka. Njegova supruga koja se netom vratila iz crkve, gledala ga je kako pumpa zadnju gumu bicikla. Nervozan jer je već trebao biti na svojem cilju Karlo je nevješto petljao oko kotača. Ljutio se i na žućkastog leptira koji je silom htio sletjeti na njegovo rame. Kad je bicikl konačno osposobio za vožnju, bijesni šezdesetgodišnjak se uputio u dvanaestak kilometara udaljeno pogrebno poduzeće u kojem je honorarno radio. Mada je nedjelja, bivši bolničar i sadašnji umirovljenik, za sutra je imao najavljena dva pogreba. Trebalo je srediti dva mrtvaca za poslijednji ispraćaj i pogled njihovih obitelji i prijatelja. A Karlo je u tome bio nadaleko poznat. Vješt sa šminkom i češljom, od podbuhlih, ukočenih lica mrtvaca radio bi podnošljive prizore bez naknadnih noćnih mora što ih izazivaju otvoreni kovčezi sa pokojnicima. Njegovo umijeće zakidalo bi od same smrti turoban izraz lica umrlih te bi oni dobivali izgled kao da su tek na tren zaspali. Karlo Metz bio je majstor u šminci a sam bi uživao radeći ono što nitko nije želio, niti znao raditi.

Bicikl je naslonio na drvo i približio se vratima velike kuće sa imenom poduzeća. Dok je tražio po džepovima ključeve na njegov bicikl iznenada je sletio žuti leptir crno obrubljenih krila. Činilo se kao da je leptir pratio Karla pri vožnji, nastojeći ga što prije dostignuti, pa se sad premoren od jurnjave odmara na njegovom biciklu. Kad je konačno pronašao ključeve otvorio je vrata. Ušavši u prostoriju na stolu je odmah uočio dvije omotnice sa fotografijama mrtvaca. S tih je slika skidao njihov izgled kakav su imali za života. Činio je to toliko vjerno da nije bilo razlike između života i smrti. Odjenuo je bijelu kutu, navukao gumene rukavice, upalio radio te otvorio prvu omotnicu.
Sa fotografije, žena srednjih godina smijala se u lice kamere dok su njene sjajne oči govorile umjesto nje. Bila je prepuna života. Posegnuo je za pretincem frižidera sa imenom pokojnice te ga otvorio. Izvadio je tijelo na posebnim nosilima te ga položio na stol. Odmah je krenuo na posao. Tijelo je bilo odjeveno, nedostajala mu je samo šminka. Glava mrtve žene je bila omotana povezom koji se usjekao u njeno lice. Pažljivo je skinuo je tkaninu koja je držala lešu usta zatvorenima. Počeo je premazivati preciznim pokretima tanki sloj šminke sve dok usjekline ne bi posve nestale. Njeno izmoždeno lice od teške bolesti kao i tanka kosa bili su pravi izazov za šminkera. Radio je polagano, kao umjetnik koji slika živi portret. Gledao je u njenu sliku i crte lica dok je bila živa, da bi to svojom vještinom prenašao na mrtvo tijelo. Svako malo bi se odmicao se od stola i ponovo približavao. Tako je procjenjivao izbliza i izdaleka njen izgled. Njegov rad je trebao uništiti sve tragove smrti i dati njenom liku izgled kao da se smirila u naručju boga sna, Morfeja. Kovčeg će biti otvoren te će svi pogledi biti usmjereni u nju. Morao je dodati i mirisne kreme koja bi neutralizirala svaki neugodan zadah. Tijelo će biti satima izloženo, a odstajala smrt nema ugodan miris. Pogotovo ako mrtvaca ljube u čelo. Slatki vonj smrti nikako nije preporučljiv za taj događaj kao što se nitko također ne želi sjećati njenog izgleda kao leša već onakvu kakva je bila za života
Glazba s radija je veselo svirala u to nedeljno prijepodne, dok su njegovi pokreti debelim kistom nanašali završni sloj šminke. Namazao joj je ispucala usta popunivši ih sa ružem boje trule višnje a na obraze je nanio crvenila u tragovim. Oči je lagano obrubio krejonom a podočnjake sakrio debelim slojem korektora. Šminka je bila gotova. Žena je "oživjela" a njene spuštene vjeđe davali su joj izgled kao da je na tren usnula prije izlaska iz svoje kuće. Njena kosa je bila tanka kao paperje. Nježnim pokretima počešljao je njene vlasi te stao razmišljati kako da ih uredi. Vrtio se oko stola nadajući se da će pronaći način kako da je počešlja. Uzeo je lak za kosu sa posebnim djelovanjem te ga poprskao po njenoj slabašnoj kosi. Pričekao je par trenutaka a onda je vlažne vlasi počešljao na način koji je davao veći obujam kose. Paperje se pretvorilo u busen a on je spretnim kretnjama kao frizer u ženskom salonu napravio frizuru. Pogledavao je svoje djelo iz svih kuteva i smiješkao se na ono što je vidio. Karlo Metz bio je posve zadovoljan. Njegov rad govorio je o tome koliko se usavršio svih tih godina otkad to radi. Pospremio je leš u frižider, pokrivši ga nježno bijelom tkaninom da ne ošteti šminku. Fotografiju žene stavio je u omotnicu koja će se vratiti obitelji umrle osobe.

Spiker je čitao vremensku prognozu a on je prije otvaranja druge omotinice sa mrtvačevom fotografijom na trenutak predahnuo. Boljeli su ga listovi od vožnje biciklom ali je bio zadovoljan onim što je učinio na tijelu žene. Posložio je svoj pribor za šminkanje kojeg je držao na pomoćnim kolicima. Ustvrdi da mu je puder za temeljni sloj pri kraju. Ima ga još za par premaza pa novog mora naručiti. Pogleda što mu još nedostaje, pronađe komad papira na radnom stolu te olovkom počne popisivati što mora nabaviti. Dok je tako razmišljao o stvarima koje se moraju dokupiti gledao je kroz prozor. Na njegovom staklu primjetio je kako neobičan leptir udara svojim krilcima, želeći ući kroz zatvoreno okno. Završio je popis i krenuo po novu omotnicu. Nadao se da sljedeći leš nije ženski jer je ženama u smrti potrebno više i brižnije šminkanje, baš kao i u životu. Temeljnog pudra za bolešću skrhane mrtvace imao je premalo, pa je odmah poželio muškarca za narednog klijenta. U ponedeljak će naručiti novi puder a da tada se mora snaći.

Otvorio je novu kuvertu i okrenuo sliku na pravu stranu. Ono što je vidio, njegove ionako bolne listove nogu posve je odsjeklo. Sa fotografije, svoj su smijeh nudili svijetu dva muškarca uhvaćeni u veselom stanju, očito pri nekom slavlju. Crvena olovka jedan je lik zaokružila. Karlo je znao da se tako u nekim prilikama, kad ne postoji novija fotografija samog mrtvaca, označava njegova sljedeća mušterija. Sve bi bilo u redu da nije prepoznao lik na snimci. Ono što je ugledao na njoj vidio je već tog jutra dok se u brijao u svojoj kupaonici.
Vidio je samog sebe na fotografiji.
U tom času leptir je sjeo na njegovo rame. Njegova upornost se isplatila. U šoku bez riječi, šminker za post mortem modele, Karlo Metz osjetio je nečije prisustvo. Thanatos, bog smrti, a brat sna, boga Morfeja kojeg je Karlo često prizivao u svojem radu, poslao je svojeg glasnika leptira. Poruka je predana iako je to učinjeno sa zakašnjenjem. Obavijest o vlastitoj smrti ovog puta je kasnila. Karlo posve zbližen sa tuđom smrću nije ni primjetio da ga je vlastita pohodila.
Žena iz velike kuće čudila se da šminker prema dogovoru tog nedeljnog prijepodneva nije došao srediti pokojnike. Sutradan su imali dva sprovoda, a vrijeme je oticalo u nepovrat. Nazvala je Karlovu ženu koja joj je rekla da je on biciklom krenuo na posao, a ne autobusom kao inače. Ono što žene nisu slutile, znao je neobično lijep leptir koji je sjeo na crnu vreću unesrećenika, prije nego li su ga stavili u crni kombi. Njegov stari bicikl ostao je slomljen ležati u jarku, dok je vozač autobusa linije za Veliku Božičkovinu prometnoj policiji davao izjavu vidno potresen događajem.
Tijelo u crnoj vreći, ostaci bicikliste post mortem šminkera, odveženo je u odgovarajuću ustanovu. Leptir, glasnik boga smrti, zamahnuo je svojim obrubljenim žućkastim krilima te nastavio svoj let.

Latinovicz
19.04.2008., 12:51
~ Post mortem

Karlo Metz te nedelje baš nije imao sreće. Autobus koji ga je trebao odvesti iz njegovog mjesta stanovanja u Veliku Božičkovinu uopće nije došao. Stajao je na autobusnoj stanici i uporno čekao njegov dolazak. Kad mu je prekipjelo, vratio se bijesan svojoj kući po svoj stari bicikl. Želio je odraditi svoj posao prije nedeljnog ručka. Njegova supruga koja se netom vratila iz crkve, gledala ga je kako pumpa zadnju gumu bicikla. Nervozan jer je već trebao biti na svojem cilju Karlo je nevješto petljao oko kotača. Ljutio se i na žućkastog leptira koji je silom htio sletjeti na njegovo rame. Kad je bicikl konačno osposobio za vožnju, bijesni šezdesetgodišnjak se uputio u dvanaestak kilometara udaljeno pogrebno poduzeće u kojem je honorarno radio. Mada je nedjelja, bivši bolničar i sadašnji umirovljenik, za sutra je imao najavljena dva pogreba. Trebalo je srediti dva mrtvaca za poslijednji ispraćaj i pogled njihovih obitelji i prijatelja. A Karlo je u tome bio nadaleko poznat. Vješt sa šminkom i češljom, od podbuhlih, ukočenih lica mrtvaca radio bi podnošljive prizore bez naknadnih noćnih mora što ih izazivaju otvoreni kovčezi sa pokojnicima. Njegovo umijeće zakidalo bi od same smrti turoban izraz lica umrlih te bi oni dobivali izgled kao da su tek na tren zaspali. Karlo Metz bio je majstor u šminci a sam bi uživao radeći ono što nitko nije želio, niti znao raditi.

Bicikl je naslonio na drvo i približio se vratima velike kuće sa imenom poduzeća. Dok je tražio po džepovima ključeve na njegov bicikl iznenada je sletio žuti leptir crno obrubljenih krila. Činilo se kao da je leptir pratio Karla pri vožnji, nastojeći ga što prije dostignuti, pa se sad premoren od jurnjave odmara na njegovom biciklu. Kad je konačno pronašao ključeve otvorio je vrata. Ušavši u prostoriju na stolu je odmah uočio dvije omotnice sa fotografijama mrtvaca. S tih je slika skidao njihov izgled kakav su imali za života. Činio je to toliko vjerno da nije bilo razlike između života i smrti. Odjenuo je bijelu kutu, navukao gumene rukavice, upalio radio te otvorio prvu omotnicu.
Sa fotografije, žena srednjih godina smijala se u lice kamere dok su njene sjajne oči govorile umjesto nje. Bila je prepuna života. Posegnuo je za pretincem frižidera sa imenom pokojnice te ga otvorio. Izvadio je tijelo na posebnim nosilima te ga položio na stol. Odmah je krenuo na posao. Tijelo je bilo odjeveno, nedostajala mu je samo šminka. Glava mrtve žene je bila omotana povezom koji se usjekao u njeno lice. Pažljivo je skinuo je tkaninu koja je držala lešu usta zatvorenima. Počeo je premazivati preciznim pokretima tanki sloj šminke sve dok usjekline ne bi posve nestale. Njeno izmoždeno lice od teške bolesti kao i tanka kosa bili su pravi izazov za šminkera. Radio je polagano, kao umjetnik koji slika živi portret. Gledao je u njenu sliku i crte lica dok je bila živa, da bi to svojom vještinom prenašao na mrtvo tijelo. Svako malo bi se odmicao se od stola i ponovo približavao. Tako je procjenjivao izbliza i izdaleka njen izgled. Njegov rad je trebao uništiti sve tragove smrti i dati njenom liku izgled kao da se smirila u naručju boga sna, Morfeja. Kovčeg će biti otvoren te će svi pogledi biti usmjereni u nju. Morao je dodati i mirisne kreme koja bi neutralizirala svaki neugodan zadah. Tijelo će biti satima izloženo, a odstajala smrt nema ugodan miris. Pogotovo ako mrtvaca ljube u čelo. Slatki vonj smrti nikako nije preporučljiv za taj događaj kao što se nitko također ne želi sjećati njenog izgleda kao leša već onakvu kakva je bila za života
Glazba s radija je veselo svirala u to nedeljno prijepodne, dok su njegovi pokreti debelim kistom nanašali završni sloj šminke. Namazao joj je ispucala usta popunivši ih sa ružem boje trule višnje a na obraze je nanio crvenila u tragovim. Oči je lagano obrubio krejonom a podočnjake sakrio debelim slojem korektora. Šminka je bila gotova. Žena je "oživjela" a njene spuštene vjeđe davali su joj izgled kao da je na tren usnula prije izlaska iz svoje kuće. Njena kosa je bila tanka kao paperje. Nježnim pokretima počešljao je njene vlasi te stao razmišljati kako da ih uredi. Vrtio se oko stola nadajući se da će pronaći način kako da je počešlja. Uzeo je lak za kosu sa posebnim djelovanjem te ga poprskao po njenoj slabašnoj kosi. Pričekao je par trenutaka a onda je vlažne vlasi počešljao na način koji je davao veći obujam kose. Paperje se pretvorilo u busen a on je spretnim kretnjama kao frizer u ženskom salonu napravio frizuru. Pogledavao je svoje djelo iz svih kuteva i smiješkao se na ono što je vidio. Karlo Metz bio je posve zadovoljan. Njegov rad govorio je o tome koliko se usavršio svih tih godina otkad to radi. Pospremio je leš u frižider, pokrivši ga nježno bijelom tkaninom da ne ošteti šminku. Fotografiju žene stavio je u omotnicu koja će se vratiti obitelji umrle osobe.

Spiker je čitao vremensku prognozu a on je prije otvaranja druge omotinice sa mrtvačevom fotografijom na trenutak predahnuo. Boljeli su ga listovi od vožnje biciklom ali je bio zadovoljan onim što je učinio na tijelu žene. Posložio je svoj pribor za šminkanje kojeg je držao na pomoćnim kolicima. Ustvrdi da mu je puder za temeljni sloj pri kraju. Ima ga još za par premaza pa novog mora naručiti. Pogleda što mu još nedostaje, pronađe komad papira na radnom stolu te olovkom počne popisivati što mora nabaviti. Dok je tako razmišljao o stvarima koje se moraju dokupiti gledao je kroz prozor. Na njegovom staklu primjetio je kako neobičan leptir udara svojim krilcima, želeći ući kroz zatvoreno okno. Završio je popis i krenuo po novu omotnicu. Nadao se da sljedeći leš nije ženski jer je ženama u smrti potrebno više i brižnije šminkanje, baš kao i u životu. Temeljnog pudra za bolešću skrhane mrtvace imao je premalo, pa je odmah poželio muškarca za narednog klijenta. U ponedeljak će naručiti novi puder a da tada se mora snaći.

Otvorio je novu kuvertu i okrenuo sliku na pravu stranu. Ono što je vidio, njegove ionako bolne listove nogu posve je odsjeklo. Sa fotografije, svoj su smijeh nudili svijetu dva muškarca uhvaćeni u veselom stanju, očito pri nekom slavlju. Crvena olovka jedan je lik zaokružila. Karlo je znao da se tako u nekim prilikama, kad ne postoji novija fotografija samog mrtvaca, označava njegova sljedeća mušterija. Sve bi bilo u redu da nije prepoznao lik na snimci. Ono što je ugledao na njoj vidio je već tog jutra dok se u brijao u svojoj kupaonici.
Vidio je samog sebe na fotografiji.
U tom času leptir je sjeo na njegovo rame. Njegova upornost se isplatila. U šoku bez riječi, šminker za post mortem modele, Karlo Metz osjetio je nečije prisustvo. Thanatos, bog smrti, a brat sna, boga Morfeja kojeg je Karlo često prizivao u svojem radu, poslao je svojeg glasnika leptira. Poruka je predana iako je to učinjeno sa zakašnjenjem. Obavijest o vlastitoj smrti ovog puta je kasnila. Karlo posve zbližen sa tuđom smrću nije ni primjetio da ga je vlastita pohodila.
Žena iz velike kuće čudila se da šminker prema dogovoru tog nedeljnog prijepodneva nije došao srediti pokojnike. Sutradan su imali dva sprovoda, a vrijeme je oticalo u nepovrat. Nazvala je Karlovu ženu koja joj je rekla da je on biciklom krenuo na posao, a ne autobusom kao inače. Ono što žene nisu slutile, znao je neobično lijep leptir koji je sjeo na crnu vreću unesrećenika, prije nego li su ga stavili u crni kombi. Njegov stari bicikl ostao je slomljen ležati u jarku, dok je vozač autobusa linije za Veliku Božičkovinu prometnoj policiji davao izjavu vidno potresen događajem.
Tijelo u crnoj vreći, ostaci bicikliste post mortem šminkera, odveženo je u odgovarajuću ustanovu. Leptir, glasnik boga smrti, zamahnuo je svojim obrubljenim žućkastim krilima te nastavio svoj let.

:s:s:s

Nemruth Dagi
23.05.2008., 07:48
~ Emotikon I

Zahvaljujući samo njemu nerazumljivim zakonima fizike, Milo je taj vikend morao ostati kod kuće. Njegovi su roditelji i mlađa sestra već u petak poslijepodne, otputovali prema moru. Početak kraja tjedna je obećavalo dobro vrijeme, a Milov udžbenik iz fizike stajao je spreman na upotrebu i učenje. Unatoč svim fizikalnim zakonima u njemu, činilo se da će i dalje ostati nedodirnut zbog same nesnošljivosti prema tom predmetu. Pronalazio je način kako da izbjegne sam pogled na knjigu zatrpavši je drugim podnošljivijim prozorima kao što su to glazbeni časopisi. Nadao se čudu kad bude odgovarao taj predmet koji je za njega nepojmljivo gradivo. Ipak, sada mu je fizika dobro došla jer je ostao zbog nje kod kuće, u namjeri savladavanja zaostalih lekcija. Ostavši sam, unatoč tom mrskom predmetu, odlučio je razmotriti sav svoj život bez buke što je stvaraju ukućani tijekom boravka u stanu.
Ležao je na velikom ležaju u dnevnoj sobi te razmišljao kako će potrošiti dane svojeg slobodnog vikenda samo na sebe, dok su mu starci i dosadna sestra na vikendici na moru. Ako zanemari fiziku i njena pravila, ovo mu je prvi slobodni vikend nakon toliko dugo vremena. Rolete dnevne sobe spustio je odmah nakon što su roditelji otišli i nije imao ih namjeru podizati sve do nedelje navečer kad bi se njegovi trebali vratiti. Do tada imao je svo vrijeme za sebe. Odmah se počeo iscrpljivati pitanjima na koje njegov šesnaestogodišnji um nije nalazio odgovore. Taj posao ne bi bio toliko melodramatski da se nije rasplakao već nakon minute ili dvije kad je shvatio da je svako čeprkanje po njegovom životu nalik na padanje u osobnu emo zamku. Kao životinja uhvaćena u klopku batrgao se trgajući svoje emotivno tkivo te stvarao strašnu bol da bi se istrgnuo iz njenih čeličnih ralja. I što se više koprcao to su mu osjećaji postajali rastrganiji a on sve očajniji. Shvatio je na kraju da mora popustiti te da ne može razmišljati o sebi a da ne stvara još veću bol od one koje inače postoji u njemu. Skrhan vlastitom slabošću odustao je od razmišljanja o životu, navukavši na sebe još jednu emotivnu ranu koja ga je pekla. Bila je to spoznaja vlastite slabosti, što se u njega uvukla zajedno sa nemirom. Na ranu trebalo je staviti jedini lijek kojeg je imao. Bio je to razgovor sa Andreom. Ranu bi ispirao SMS porukama koristeći "ikone raspoloženja". Tada bi se rana malo zatvorila jer je njena napisana poruka stvarala tanku iscjeljujuću koru na ozljedi. Brazgotine bi tako na njegovim osjećajima bivale bi sve manje i manje kad bi se mobitelom liječio porukama koje bi ispisivao Andrei. S njome se već neko vrijeme dopisivao, mada nisu bili u vezi. Za njega bi svaka takva veza bila posve nemoguća. Ionako je izgarao u vezi sam sa sobom. Međusobno bi otkrivali jedan drugome tajne jedinog tonskog roda kojeg znaju a što bi glazbeno upućeni mogli prepoznati da se radi o molu. Samo ga je ona razumijela jer je njena izuzetna osjećajnost bila dovoljno snažna opna da se on zakači za nju kao kukac laganih, prašnjavih krila te ostane tako visjeti. Visio bi tako na toj opni ni na nebu ni na zemlji. Ona se slagala s njegovim stavom da je život jedna tužna epizoda koju treba znati odsvirati što tužnijim notama. Svijet se ne može mijenjati, on je takav kakav već jeste, ali se može živjeti unutar vlastitog svijeta njegujući posebne osjećaje. Oboje nisu bili svjesni da su osjećaji koje gaje u sebi posljedica njihovog tumačenja svijeta, a ne obratno. Andrea je kao i on naglašeni emotivac, koji tumači svijet oko sebe putem svojih osjećaja. Ne samo da tumače svijet već ga tako i doživljavaju na tužan način. Oni su emo prema sebi, prema drugima i prema svijetu. Njihovi vršnjaci bi ih često zvali otpadnici koji se navlače na vlastite osjećaje tražeći tuđu pažnju, a koji su svjesni da to ne zavređuju.
Uključio je daljinskim CD i glazba iz kutije ga malko oraspoloži. Andrea je kao i on bila kod kuće, mada je dobro savladavala fizikalne zakone. Svaki izlazak bi za nju bio emotivni potres od kojeg se teško oporavljala. Zato je svoje slobodno vrijeme često provodila u sobi čitajući knjige ili slušajući glazbu. Ionako su se rijetko viđali jer nisu pohađali istu školu ali su se svakodnevno dopisivali kratkim SMS porukama. Njihov jezik je bio slikovni jezik emotikona. SMS poruke tijekom cijelog dana bi stizale sa mobitela na mobitel a oni bi jedan drugome stvarnost oko sebe i svoje unutrašnje osjećaje opisivali malim znakovnim sličicama. Veselje bi pri tome rijetko spominjali ali tuga i nemir bili bi stalno prisutni odajući tamnu boju koji je prožimao njihov "razgovor".
Andrea je imala tajnu koju je znao samo Milo. On je nije osuđivao, ali mu je to što sama sebi čini ipak bilo strano. Njeni rukavi pokrivali su rane od samozljeđivanja a strogi nadgled njenjog oca zabrinutog za tu neželjenu pojavu svoje kćeri pratio bi svaki njen korak. Usto je morala pohađati psihoterapiju kao obaveznu pomoć a to buru njenih emocija raspuhalo do krajnosti ostavljujući u njoj posebno stresnu situaciju iza svake terapije. Suze su Andrei bile jedino učinkovito sredstvo protiv stvarnosti u kojoj se traži od nje da se prestane samosažaljevati. Niti on nije prolazio bolje. "Milo je emo, Milo je nemo, Milo je kremo!" zvali bi ga u školi ali se on na to više i nije obazirao. Bilo da je emo-nemo-kremo, bio je za druge preosjetljiv, ništa (nemo) ili posve plačljivi pekmezasti dečko, kremast i šećerast do boli, koji se nije mogao naviknuti na zbilju koja ga okružuje.
Gadilo mu se otvoriti školsku knjigu iz fizike te naučiti neshvatljive i neinteresantne fizikalne zakone. Sad je u tamnoj dnevnoj sobi imao snage jedino držati mobitel u ruci koji je slao SMS emo ikone Andrei. Ona mu je odmah uzvraćala istim jezikom opisivajući svoje emocije koje izviru iz nje. Emotikon je bio odraz njih samih kao i stanja njihovih otužnih duša. Oboje su znali da je već sam početak radnog tjedna težak dan za njih. Njega će pokopati odvratna fizika jer će ga profesor ispitati a nju će dočepati psihoterapija na kojoj će je teta u bijelo zapitati; "Dušice, ne boli li te kad se nožem režeš po ruci?"
Ikone su prštale po displeju mobitela a onda su poruke od njene strane odjednom naglo utihnule. Vjerovatno je Andrein otac prekinuo njihovu "razgovor". Milo je laganim pritiskom malene tipke ne mobitelu ponovno čitao nekoliko zadnjih njenih poruka. Kad je pročitao zadnju, zaplakao je misleći na autoricu. Oćutio se posve sam bez Andree, kao da se svijet naglo ispraznio, te ga ostavio odbačenog kao pseto na ulici. Usamljenost se pretvorila u veliku zvijer koja ga je nemilosrdno proždirala. Toliko su ga bole njegove vlastite emocije, da su stvarale taj neizdrživ osjećaj da ih mora na neki način suzbiti ili barem utišati. Bol je u njemu bila svakim časom sve snažnija. Situacije je tražila hitno stišavanje. Kao sumanut odletio je u kuhinju. Pronašao je nož kojeg je njegova majka koristila za meso i usmjerio njegovu oštricu prema svojem nadlaktici. Znao je da se to ne smije ali je poriv što se duboko utisnuo u njemu bio jači od svega. Zatvorio je svoje oči da bi izbjegao pogled na ono što će se dogoditi a onda je ponovno zajecao. Nije to mogao napraviti…Otvorio je oči i odbacio je veliki nož. Počeo se kolebati i u trenu zamrzio je samog sebe više nego ikad. Nošen neprijateljstvom prema sebi, bolje rečeno prema vlastitom tijelu, više nije imao odmaka. Mali nož za guljenje kore voća našao mu se na dohvat ruke. Dočepa se tog malog oštrog komada metala te laganim potezom desne ruke precizno kao kirurg, napravi kratki rez po dlanu lijeve ruke. Dok je to radio zatvorio je svoje oči.

~nastavlja se~

Nemruth Dagi
23.05.2008., 07:50
~nastavak~


Odmah osjeti kako topla tekućina ovlaži njegovu ruku. Bol mu donese iznenadno olakšanje. Otvori oči i ugleda krv. Na trenutak se zbog prizora prestraši ali kad osjeti olakšanje u sebi, otpusti svaki strah. Sjeti se onih riječi što je Andrea znala reći kako se ne reže da bi osjetila bol, već da se njena unutrašnja bol podvrgne nadzoru. Klin se klinom izbija. Jedna bol sad stoji protiv druge. Bol je nemilosrdna činjenica. Ako je ne možeš podnjeti, oduzmi joj dah pomoću druge. Samo tako ćeš je utišati. Stajao je na tren opsjednut vlastitom krvlju koja je kapala po radnoj plohi kuhinje a onda je dlan prekrio kuhinjskim papirnatim ubrusom. Osjetio je kako se višak emocija sam izbacio fizičkom boli iz njega. To tog časa doživljavao se kao emotivni fliper koji neprestalno igra svoju igru jednom jedinom kuglicom udarajući s njome amo-tamo po svojem metalnom tijelu, zbrajajući bodove sebi na štetu. Sada kad je kuglica nestala, kad se rasplinula, posve izgubila u njegovoj emotivnoj šupljini, osjetio se slobodnim. Konačno slobodnim. Sloboda ga je ispunjavala. Bila je to nova emocija u njemu koju do sada nije upoznao.
Poslao je novu poruku stojeći na cesti ispod rasvjetnog stupa. S njega se svjetlost širila sijući zrake na gradski asfalt. To je crnoj kosi emotivca davalo poseban odsjaj. Visok mladić, sa "fizikanim" problemom i sa zavojem na lijevom dlanu, pisao je poruku za porukom. Ono što mu se dogodilo morao je podijeliti sa nekim. Slutio je da je njen mobitel namjerno mrtav. Mrak je tek započelo svoju vladavinu dok je on bio željan razgovora. Znao je da Andrea ne spava. Noć je bila još vrlo mlada. Nije znao koji je njen prozor na zgradi ali to ga nije zamaralo. Zamišljao je da zvoni na njena vrata. Ona bi se vjerovatno iznenadila kad bi ga ugledala. Osjetio je prisutnost nelagode u sebi kad je razmišljao o tome da razgovaraju oči u oči. Lakše se to obavlja mobitelom. U tom času njegov mu je mobitel zvukom javio da je primio novu poruku. Neverbalna komunikacija je opet imala slobodni tijek. Otpisao je djevojci poruku, lagano se udaljavajući od njene zgrade. Odaslao je prema njoj ukupnost svojih osjećaja izraženo znakovnim pismom. Dok je tipkao, osjetio se nakon dugog vremena ispunjen. Nije bio nezadovoljan. Svoje raspoloženje nije mogao bolje opisati osim na način da se olakšao, da je postao rasterećen. Mislio je na mali nož koji leži u košari sa voćem, dok se kretao prema svojoj kući. Ono što je sebi morao priznati je ostvarenje lakoće u njemu. Laganije nego prije sada podnaša buru osjećaja koje kovitlaju njime. Shvatio je da je učinio veliku stvar. Sloboda koja je plaćena s nekoliko kapljica krvi učinila ga je svjesnim da još uvijek živi u tužnom svijetu. Sada je drugačije jer ima načina da premosti svijet. Cijena koju plaća za to mala. Emotikon za zagrljaj i plač vratio se kao odgovor na njegovu poruku. Andrea je shvatila kako se on osjeća grleći ga u mislima. U tom času osim spoznaje da se može nositi sa svojom tugom, na poseban, nekima neshvatljiv način, činilo mu se da je to najvažniji trenutak njegovog života. Jedan emo odgovarao je na elektronsku poruku bliskosti svojem jedinome tužnom prijatelju. Ono što je otipkao bio je to poseban emotikon ;-). Konačno se osjećao toliko ispunjen i slobodan da nije prepoznao sreću u sebi. U tom za njega posebnom stanju, mada posve nesvjestan, emo Milo je plakao. Unatoč suzama na svojem licu zbog osjećaja koji mu se dogodio, odlučio je nešto napraviti za sebe. Omraženi udžbenik iz fizike, mogao bi biti tek početak…

Nemruth Dagi
23.06.2008., 08:02
~ Samo jednom u životu


Samo jednom u životu imala sam onaj neobični osjećaj koji me lagano, postepeno ubijao u pojam. Bio je to predosjećaj da se približava neka nevolja a da ja ne mogu ništa učiniti da bi je spriječila. Taj osjećaj je u meni bio toliko grozan, mada nisam bila u pitanju ja već druga osoba. Možda se taj predosjećaj ne bi niti pojavio, da nije navještao nesreću. Ne bih se odazvala pozivu vlastite intuiciji koja bi me upozoravala na nešto dobro. Hrlila bih tome u susret, bez obzira o kome je riječ. Zbog tog osjećaja morala sam ipak nešto napraviti a nisam znala što. Rekla bih da je na djelu neobična slutnja koju su mi bogovi podarili a koja govori o mojoj najboljoj prijateljici.
Ona je bila u opasnosti, a ja sam to jedina znala.
Voda…obična voda u velikim plastičnim posudama što se stavljaju na aparat, koji daje toplu i hladnu tekućinu. Voda je bila samo početak. Znala je moja najbolja prijateljica plivati u životu. Nije se bojala mora niti pučine. Ali ta voda, voda koja bi joj mogla doći glave…
Kada je jedan dan ušla u našu sobu, u kojoj obje radimo, te rekla da joj se mali sviđa, posve me je prepala. Mali je dakako bio dostavljač boca tvrtke "Akva viva" što dva puta tjedno odnaša prazne boce i ostavlja one pune u našoj firmi. Ne bi to bilo čudno i neobično da mali nije bio dobrano mlađi od nje. Bezimeni mali postao je Mali a ja sam svakim danom vidjela kako se moja stara uvelike grije na Maloga. Ono što je odavno ohlađeno pa se najednom samo od sebe grije, sadrži veliku opasnost. Od pregrijavanja, naravno.
U početku je to bila zabava, no ubrzo su granice zabave probijene, pa je ostala samo činjenica da se moja prijateljica upalila kao stari panj od iznenadnog udarca groma. Lagano ali trajno tinja i da posve ne izgori potrebna joj je voda. "Akva viva" se dopunjuje svaki tjedan a ona spremno potpisuje dostavnicu, te se smiješka Malome. "Moj Mali" tako ga zove. Na to se sve moje lampice za opasnost pale. U meni nastaje žgaravica te se počnem tresti kao da sam pod naponom.
Znaš li ti koliko je on mlađi od tebe? Pitam je svakodnevno da bi svijest upaljenog panja, proradila i nešto od toga preradila u ošamućenom mozgu. Ona se u inat meni i mojoj intuiciji smije. Mlađe je slađe….odgovara mi. Ostajem i dalje staromodna usidjelica koja traži sebi para među ocvalim muškim cvjetićima što se pretvaraju u drvenaste biljke. Ne budi luda, što će ti stariji tip…mlado meso, ne šteti probavi. Da, pomislim u sebi i nastavim misao u istom tonu da to meso brzo prolazi kroz crijeva i ponekad stvara teški proljev.
Njena probava se ipak nešto poboljšala. Kao i struk, pa je navukla odjeću neprimjerenoj četrdesetipetgodišnjoj knjigovotkinji, bez muža i djece. Panj se dimi dok gori a ona izgara u novonastaloj situaciji. Mali se dostavljač vode smješka, ja kipim, voda gasi plamen a opomena ostaje. Nešto će se dogoditi.
Znaš stara, ti si ljubomorna kučka, rekla mi je olako jednog ponedeljka i pod punom ratnom spremom otišla na hodnik dočekati novu pošiljku "Akva vive". Ja sam ljubomorna ostala sjediti ispred salda kontija, blejeći ko tele u brojke na ekranu. Ja, ljubomorna…ja, kojoj su crvene lampice same od sebe naglo požutile a onda poplavile!
Ostala sam sama u sobi. Bijes me dostigao negdje na kraju knjiženja pa sam se izvukla iz naše knjigovodstvene jazbine ravno na hodnik. Mali je postavljao novu bocu vode a ona se kao šiparica hihotala. Mali je prihvatio igru, očito da mu se dopada takva situacija. Otišla sam na toalet isprati svoju ljubomoru. Puštala sam vodu a onda kad se konačno školjka dobro isprala, vratila sam se u sobu. Sutradan me moja prijateljica obavijestila da je od šefa tražila premještaj. To je bila točka na i. Dotukla me činjenica da taj mali balonja može posvađati mene i moju prijateljicu, do razmjera njenog odlaska iz naše zajedničke sobe. Nisam joj željela ostati dužna pa sam je napala govoreći da je glupača jer ne zna u što se upušta. Namjera mi je bila dokazati da se igra vatrom, dok je ona posve ne zahvati. Nakon što odradi krevet s njime, htjeti će ga vodati naokolo a onda dolazi onaj smiješniji dio koji zabavlja sve oko sebe. Stari babac i njen mladac ljubavnik, prolaze jedino u romanima, ali u našoj licemjernoj okolini nikako ne pronalazi ta kombinacija plodno tlo. Ljudi će se smijati onome što vide, uživajući u javnom prikazu onoga što pametniji rade tajno.
Kad sam joj to rekla za njeno dobro, nastao je pakao. Dobro da nije taj dan ponjela paštetu za gablec jer je ona tvrdi projektil. Banana je ipak sletjela na moje čelo. Odmah sam otišla šefu i zadržala se kod njega pola sata jadikujući zbog ponašanja svoje nekadašnje prijateljice a sadašnjeg panja koji bukti u ljubavnom plamenu. Nije dolazilo u obzir da me premjeste negdje drugdje jer nije bilo mjesta, ali šef me ipak uspio smiriti govoreći da će njeno ponašanje kazniti.
Tihe su mise između nad dvije trajale danima. Razgovarale bi međusobno samo onda kad je bilo nužno poslovno nešto odraditi zbog same prirode posla. Ona je lagano kopnila svoje kile, dobivala onaj sjaj u licu koje imaju samo zaljubljene žene a ja sam shvatila da je ustvari bila posve u pravu. Postala sam ljubomorna stara kuja koja nije mogla podnjeti tuđu sreću, bilo da se radi o uobičajnoj stvari, bilo da je riječ o tako neobičnoj vezi kao što je to bila njihova. "Akva viva" balonja i knjigovodstveni babac, hodaju naokolo, ljubakaju se, uživaju te vjerovatno dijele istu postelju…tko bi to mogao podnjeti? S mojim godinama na grbači, usamljena i sa bijednom šansom da pronađem nekog jedrog kao što je taj mali…što sam mogla učiniti osim da posijem sjeme mržnje u sebi???
Sama, nesigurna u sebe, i posve očajna nisam mogla podnjeti da itko meni blizak ima pravo na svoju osobnu sreću. Sreću koju je moj unutrašnji glas odmah osudio kao početak velike nesreće.
Samo sam jednom u životu imala sam taj neobičan osjećaj u sebi da će se nešto dogoditi. Nisam znala kada, samo sam bila uvjerena da će se već jednom to dogoditi, što se ima dogoditi. I dogodilo se…
Kad bi Mali donio vodu u naš ured, panj bi se već na hodniku bacao njemu oko vrata a u dane kad nije dolazio slala bi mu poruke preko mobitela. Ja sam pucala od ljubomore, i tako se lagano pekla na vatri. Jela sam dva doručka, dva ručka i dvije večere. Plakala sam sama pred televizorom i pila alkohol ko smuk, s obzirom da me sama pomisao na vodu ubijala u pojam. Mislila sam da se ubijem i tako skončam svoju muku ali nisam imala snagu gurnuti glavu u pećnicu. Moj život sveo se na dvadesetčetverosatnu spoznaju da sam nitko i ništa i da nisam vrijedna ljubavi. Moja dosadašnja prijateljica i kolegica pored sebe je imala mlado muško meso, svu njegovu pažnju kao i njegove bujajuće hormone a ja sam imala maligane, strije i dva broja veći konfekciji broj i sklonost rasta samo u širinu. Moj je život išao kvragu a ja sam gnjevna na sebe kao i na cijeli svijet, frktala nosom ko bijesna mačka.
I to će proći….rekao mi je moj unutrašnji glas, kad sam se našla ispred slastičarnice a oči su mi pasle sadržaj njenih staklenih vitrina. Pogledaj iznad sebe…nastavio je glas i ja sam ga poslušala. Prvo što mi je palo u oči je bio visok zvonik obližnje crkve. Zaboravila sam na slasne kolače i odmah se uputila prema njoj. Ušla sam baš na svećenikovu propovijed ali nisam ništa čula osim njegovi riječi; "Slušajte dakle riječ Gospodinovu, vi svi zarobljeni…". To mi je bilo dovoljno. Izašla sam izvan crkvenih zidova. Bila sam za mrvu pametnija nego kad sam ušla u nju.
Te večeri, po prvi put u životu, nastojala sam se osloboditi zatvora u kojeg sam upala svojevoljno. Riječi u crkvi bile su mi dovoljne da bi osvijestila svoje stanje dobrovoljnog zatvora u kojeg sam se sama strpala. Tuđa sreća je za mene postala rešetka između svijeta i moje sreće, kao što je tuđe veselje bila brava koje je onemogućavala traženje mojeg osobnog zadovoljstva.
Sutradan sam odnjela poprilični dobrovoljni prilog u crkvu u kojoj sam čula te riječi a mladi svećenik, koji je onda držao misu, zaprepašteno je gledao u iznos pa u mene. Ono što on nije slutio da sam konačno shvatila neprocijenjivost svake slobode.
Taj iznos je bio ionako samo mali znak pažnje.
Nakon par mjeseci konačno sam dobila svoju sobu u uredu. Stesala sam i liniju pa sada jedem voće za doručak u uredu. Ne viđam više svoju bivšu prijateljicu i kolegicu ali čujem da jede za dvoje. Nije trudna ali je na gadnoj muci. Mali balonja "Akva viva" preorijentirao se na novog babca. Za ženu iz dostavne službe kažu da je baš njegov tip. Moja bivša prijateljica se deblja, ne odlazi često frizeru te je postala svadljiva stara svraka koja stalno nešto prigovara. Sad je u sobi sa osam žena gdje vlada vječna galama telefona i printera. Moju sam slobodu prvi put prekršila kad me je šef pozvao na razgovor. Odmah smo shvatili da postoji nešto više među nama. Tako me je i smjestio dalje od babinjaka koje se vječno žale na nešto, dao mi je bolji posao te povećao plaću. Svoju slobodu plaćam jednom tjedno kad navrati do mojeg stana. Onda se zabavljamo kao što se zabavljaju svi parovi na svijetu. Stvar djeluje a nakon što on ode, ostaje mi moja sloboda na raspolaganju. Nije niti čudo što je tako jer on ima ženu i djecu i daleko je mlađi od mene.
Sad više ne osjećam ljubomoru. Izvukla sam se iz vlastitog zatvora, pa mogu samo reći da srednje godine za ženu mogu biti divne. Ipak, samo jednom u životu dođeš do one točke kad postaneš svjestan, da imati vlastitu slobodu znači ponekad i prekršiti njeno pravilo pa na tren postaješ neslobodan. Ali samo na tren…
Ta činjenica zaista postaje neprocijenjiv dar, a on je još vredniji u slučaju kad za njeno kršenje nemaš svjedoka.

Nemruth Dagi
28.07.2008., 14:10
~ Roza svira, ujutro, na Tijelovo I


Ispričati ću vam sad sve što znam o Rozi a vi me nemojte prekidati. Slušajte i pomozite mi, savjetujte me…možda imamo mogućnosti promijeniti tijek stvarnosti…dok je još vrijeme. Ne zaustavljate me dok vam pripovijedam, već slušajte i pamtite. Suzdržite se od svih pitanja koja vam padaju na pamet. Odakle mi svo to saznanje što o njoj imam i koja je moja uloga u njenom životu, posve je nebitno. Ne pitajte me zašto mi je toliko važna. Samo slušajte što vam imam za reći…Ovdje smo da svi zajedno pomognemo i nije bitno što je tko od nas. Čujte što vam imam za reći, što vam govorim a kraj priče će nam ionako svima dati odgovore ili će nam ih uskratiti na onim mjestima koja se igrom sudbine odigravaju bez našeg upliva. Pripovijetku o Rozi, milom mladom biću, moramo odslušati svi zajedno. Vi, po prvi puta u životu a ja još jednom sa vama.
Znam je već niz godina. Nastojojao sam joj se što više približiti, koliko mi je to ona to dozvoljavala. Ali, Roza….ta Roza od jučer nije ista kao ona od prekjučer. Roza je biće promijene a ja tek to nastojim shvatiti i pohvatiti kao šarene livadne leptiriće svaku njenu mijenu. Ona je svaki dan drugačija kao i Mjesec. Nikad nije u istom znaku, mjenja kuće u kratkom roku. Nikad nije ona stara, uvijek je različita i nova. Iz dana u dan je drugačija jer slijediti Rozu znači imati Mjesečeve mijene na umu. S time u vezi treba biti oprezan, ono što je vrijedilo na današnji dan neće vrijediti sutra. Ona od jučer nije jednaka onoj od danas, a njeno sutra tek se naslućuje. Pratim njen život, a zapravo on prati moj u stopu. Vezani smo međusobno a zapravo nismo jedan drugome ništa a baš to može biti presudno u ovoj priči!
Zadatak mi je teži s time što je ona dražesno i bistro djevojče. Vrijedno, marljivo i nadasve vjerno. Eto, baš ta vjernost odlika je zbog koje je cijene. I ta vjernost je ona odlučujuća stvar koja će je željeti ugasiti, zauvijek.
Odmah da vas upozorim…poznajem joj roditelje i mlađu sestru. Dobro plivam u šarenilu mora njihovih odnosa. Oni su prosječna obitelj ovog grada koja nastoji preživjeti. Malo je tu bonace, poneko jugo i gdjegod oluja koja ljulja njihov brod obiteljskog prezimena, dok plove širokim morem naše zbilje. Ono što se može primjetiti je činjenica da nisu svi u posadi sretni. Ili glume sreću ili joj se predaju pod zajedničkom nazivu "sreća" mada kao i sve obitelji i oni imaju svoje probleme.
U petog godini života upoznala je nju. Ljubav na prvi pogleda postala je obostrana. Nekima djevojčicama idu lutke, igre i zabava. Rozu je "išla" violina po nekoj određenom pravilu. Mali prstići gudili su po njoj izvlačeći mekane zvukove iz drvenog tijela. Na to su bili otporni jedno roditelji, mala beba u krevetiću, njena sestra ali ne i susjedstvo. I što je guđenje bilo jače to su roditelji bili čvršći u namjeri da od male Roze naprave čudo od djeteta.
Sada dobro znam…ne dajete djetetu violinu, loptu, skije ili što drugo jer kad to postane sav njihov «život» umjesto pravog života. Ono će iz njih lako izbiti njihovo djetinjstvo. Ostariti će bez njega i prije samog vremena. Postati će starmala djeca posve izgubivši dojam da su još uvijek, samo djeca. To se dogodilo sa Rozom. Morala je uspjeti jer su to od nje, roditelji željno očekivali. Zavjetovali su se njenom svecu zaštitniku radi uspjeha. Nije bilo odlaganja, odstupanja, nije bilo pogodbe. Morala je biti ono što joj je Bog podario. Svakim odlaskom u crkvu njeni roditelji potvrđivali su svoj zavjet na bespogovnom služenju. Služenje se odvijalo u satima sviranja. Dar se nije samo tako rasipavao, već nadograđivao. Dijete je ipak sa vremenom bivalo drugačije, odrastalo je. Zavjet je i dalje ostao, kakav je i bio.
Djeca brzo rastu a kod nekih roditelja još brže od njih rastu i želje. Mala Roza uspješno je kao poslušno vjerno dijete savladavala tehniku sviranja. Sve ostalo napravio je talent koji se obnavljao vjerom i zagovorom sveca zaštitinika.
Veselilo ju je što njeni prstići brzinom vjetra sami pronalaze tonove na violinskim strunama. Dok su se njeni roditelji divili talentu koje je dobila da bi uveličala Božje ime s njime, njoj je glazba bila zabava. Bog je te zvukove pretvarao u ušima ugodne tonove. Svi su bili sretni jer ionako nisu razmišljali o sreći onog drugog, prisutnog tik do njih. Svakoj zabavi ipak dođe kraj. Račun se ispisuje i dolazi na naplatu. Višestruko nagrađivano čudo od djeteta sa violinom pobunilo se odrasti a odrastalo je po nekom svojem čudnom violinskom ključu.
Prvi otpor koji je pokazivala prema violini bila je posljedica odrastanja. Nije željela svirati. Odbijala ju je od sebe. Dojadila joj je jer ona odrasta, pretvara se…A kad je prisile da to napravi, nježno drveno tijelo violine drhti kao da plače u njenim rukama. Nitko Rozu ne tješi dok plače glazbeni instrument. Njene suze odmah se suše, zato se i ne vide. Roditelji likuju, govore joj da to može napraviti, da to nije ništa strašno. Mora vježbati, mora slaviti glazbom Onoga koji joj je dao talent.
Mogu li oni shvatiti kako je svirati kad ti se ne svira, kako je pri tome ne plakati kad ti se plače, moglu li oni pojmiti da dar ponekad i nije dar…???

Roza je sada na vrhu nebodera. Evo je tamo...drži violinu u svojim rukama i svira, kao da je sama na svijetu. Tijelovo je ovog jutra sunčano. Ona ne sluša nikoga oko sebe već polako gudi. Pogled joj je usmjeren u tek probuđene vrhove nebodera, što izranjuju iz omaglice. Izgleda kao da samo njima poklanja te tugaljive tonove što izlaze iz violine.
Policajac u civilu joj se više ne smije približiti. Još samo jedan njen korak, samo jedna pogrešna nota…završiti će njen mladi život kobnim padom na beton ovog grada.
Ispod nje, na tlu prisutna je gomila koja gleda kako se njena haljina viori na vjetru. Rotirajuće lampe policijskih kola i hitne pomoći, daju svjetini šaren izgled cirkuske predstave. Iz gomile svaki čas promili poneki uzvik. Dok ona svira, publika ne plješće. Ne čuju je, ali viču. Neki su toliko drski pa je pozivaju da siđe.
Bez lifta, slobodnim padom…

Nemruth Dagi
28.07.2008., 14:12
~ Roza svira, ujutro, na Tijelovo II


Vi, koji ste ovdje, i sad slušate moje riječi…pomozite mi da je odvratim od sigurne smrti…preklinjem vas, pomozite Rozi…pomozite meni…

Ne, ne… ona ne gleda dolje već ravno pred sebe. Svira posljedni puta svoju violinu koja joj se omrazila. Njena publika su oblaci na horizontu, jutarnje sunce te gornji katovi nebodera. Ni ja nisam među njenom publikom. Doveli su me tu jer su uvjereni da će možda mene poslušati ali Roza sad ionako nikoga ne sluša. Svira na rubu provalije, o ovo ujutro, na Tijelovo. Majka joj plače, otac psuje te stišće zrak u svojim šakama zbog nemoći. Policija ne može ništa. Ona ne čuje policijskog pregovarača. Lagano se bliži samom rubu i ljulja kao u transu. Svi oni ne postoje za nju. Osim sunca i oblaka koji je pomno slušaju.
Ona je daleko od svih a ja tako blizu nje.

Dok svira ja plačem u sebi. Ridam, a vi ne vidite moje unutrašnje suze. Molim Rozu da mi oprosti. To bi vjerovatno i vi napravili da se nađete u istoj okolnost kao i ja. Molim je za oprost za svo ono zlo što sam joj nanjeo.
Mislite da bi morao nešto drugo, nešto utješnije reči, u ovoj prigodi…sad kad vičem i javno se ispovijedam na krovu nebodera?
Možete li mi sad pomoći, da je nekako izvučem s tog prijetećeg ruba, da je odgurnem a da ja koji sam davno pao…ne padnem još dublje???

Službene osobe oko mene slušaju moje riječi u nevjerici. Glasno izgovaram svoju zamolbu za oprost. Svi okupljeni ovdje na vrhu nebodera pogledavaju se međusobno dok Roza svira, a gomila viče "Siđi dolje!". Cirkus traje…
Ispovijedam se pred gomilom, moje riječi izlaze iz mene uz zvuk cijuka njene violine. Otresam smeće sa svoje duše. Priznajem svima svoj grijeh, ne pravdam se, već prihvaćam kaznu. Rozo, oprosti mi…
Sunce kroz oblake škilji na mene, oblaci jurišaju nebom, neboderi su sad svi probuđeni. Na ovo Tijelovo…Bože, oprosti mi.

Danas je trebala svirati u mojoj crkvi, kao i svaki put na blagdan. A sad svira suncu i oblacima. Ona, mala Roza koju poznajem već godinama. Od prvog časa kad sam je ugledao to njeno slatko lišće, izazvala je u meni neki čudan osjećaj. Kad sam je kasnije dodirivao imala je baršunastu kožu anđela, i ruke vrijednije od zlata. Njena su usta godinama šutjela o tome. Njih je prekrila plačljiva melodija instrumenta.
Sada će Roza ujutro, sa violinom u rukama umrijeti, a ja ću biti krivac za to.
Čuješ li me Rozo…čujete li me ljudi….???
Dok stojim na vrhu nebodera krunica se u mojoj ruci njiše. U meni traje grč priznanja
dok čekam pokoru. Dijete se ne može nositi s onim što mu se događalo. Kada je malo narasla, Roza je shvatila da toga nije trebalo biti…
Ona ne krivi mene, njenog zlostavljača, već krivi sebe. Da li je to otpor samo prema njenoj ljubavi, violini zbog odrastanja, ili prema meni koji ju je natjerao da
odraste prije vremena. Tko to može znati, osim nje same?

Svira i ne miče se…ovdje, pred svima, ja priznajem svoj zločin koji sam počinio nad njenim godinama i kajem se. Zato svi vi koji me sad slušate, ostajete bez riječi. Svjetina dolje, ionako me ne čuje. Oni traže krv urlajući, jer predstava na krovu nebodera mora imati dramatičan završetak.

Okrenuti ću se oko sebe i gestom ću dati na znanje policijskom pregovaraču…vrijeme je da se zgotovi ova priča o Rozi, ma kakvu da mi to sudbinu donese.

Ne prekidajte me, ako me već s pravom osuđujete, dok vam pričam ovo o sebi.
Što bi ste vi učinili da ste na mojem mjestu? Bi li terasa nebodera bila vaša ispovjedanica? Da li bi imali toliko hrabrosti ponuditi svoj promašen života za njen koji se tek načeo…?
Možda će kraj biti posve zbog toga predvidljiv, ali kad se bacim sa nebodera na svjetinu, pregovarač će imati sekundu ili dvije da je otrgne od ruba. Iznenađena s tom kretnjom, neće se stići pomaknuti s mjesta….jer Roza svira, ne slušajući moju ispovijed… U tom času on će biti brži od njene smrti. Povući će je snažnim trzajem te baciti na tlo vrha nebodera. Gudalo i violina padati će u provaliju iznad mene. Sve dok se moj svećenički kolar ne rastrese o beton, drveno tijelo violine letjeti će zrakom. Tek onda će se i ono raspasti od sraza udarca.

Mislim, da je to poštena razmjena. Svoj život dajem za cijenu njene violine.
Možda će me vatrogasci uspjeti uhvatiti, ali nitko od njih ne očekuje svećenika kako leti zrakom, zlostavljača koji se baca s krova nebodera umjesto svoje žrtve.
Roza će svirati, ujutro na Tijelovo, za godinu dana, na nekom posve drugom mjestu. Moje će raspadnuto tijelo trunuti u grobu, pokopano tišinom, prekrito zaboravom i prokletom tihim prezirom što zavrijeđuje takav zločin. Netko drugi, bolji od mene, možda čak netko od vas, pričati će ovu priču o Rozi, djevojčetu zaljubljenom u svoju violinu, kako mirno odrasta bez sjećanja na ovo jutro…na sam dan Tijelova.

Nemruth Dagi
19.08.2008., 14:29
Kao i svaka žena, gledam se često u ogledalo a ponekad mi se čini da mi ono debelo laže. Dobro, ajde...priznajem više nisam baš u nekom cvijetu mladosti ali zaboga ne radi kod mene o nekoj ocvalosti. Samo mi je tridesetiosam...da li je to za ženu neka starost?
Jeste ...rekli bi neki. Tako bi te vrednovali u staroj Grčkoj!
Ovo je ipak svijet 21. stoljeća a ne forum ispod Akropole. Ništa nije toliko nepopravljivo na ženi da se ne da još malo doraditi. A meni nedostaje baš ta dorada.
Bez obzira na godinu proizvodnje, mojoj staroj karoseriji treba dati samo malo sjaja. Pomade i kreme, ispolirati će moje lice, nova haljina otkriti čari još dobre linije, a visoke pete dati će mi neslućenu visinu, eleganciju i podignuti me u više sfere ljepote. Biti ću u centru pažnje, a svaka normalna žena to voli...doduše, tako je i sa mačkama u veljači ali prirodu ne možeš prevariti. Dakle, sve je već odlučeno. Ogledalo mi ne može više lagati jer uz dovoljno snažan motor i takvu obnovljenu karoseriju tko će mi moći odoljeti?!?
Odmah sam se zaljubila u te sandale. Izazovno su stajale u izlogu na sniženju i posve odgovarale mojoj novoj haljini. Svakome dođe vrijeme za neki servis, a ja sam htjela popunu preobrazbu u ženu-mačku, mada je ljeto na izmaku a veljača dolazi na red tek u narednoj godini.
Sniženje baš i nije bilo sniženje, ali ja sam ih morala imati. Kod kuće odmah sam navalila na njih i prohodala cijeli stan kao Napoleonove trupe u maršu. Mužić je čitajući dnevni tisak samo odmahivao glavom, mada mislim da je i sam bio svjestan da sam ubola pravi kožnati zgoditak. Doduše malo sam se spopikavala dok sam hodala ali kako sam do sad svakodnevno nosila niske popetice za ove mi treba malo vježbe.
Trenirala sam tako par dana kao da idem na hodočašće u Lourdes, a radilo se samo o razgibavanju gležnjeva pod strogoćom visina tih famoznih peta.
U međuvremenu sam dala novu frizuru koja je savršeno odgovarala mojem novom gipkom mačjem hodu. Nova haljina u ormaru je jedva čekala da je odjenem. Obnovljena izvana i duhovno spremna iznutra, mogla sam se ponuditi svijetu u posve drugačijem, vamp izdanju.
Taj dan je ubrzo došao. Na poslu imali smo važan sastanak sa poslovnim partnerima a nakon toga trebalo ih je odvesti na ručak. Večera je bila moj zadatak. Pod punom ratnom spremom, istrenirana tjelesno i psihički, prihvatila sam se tog posla.
S velikim žarom i odgovorno prema sebi, drugima i firmi koju zastupam, bila sam spremna za ratno djelovanje. Dakako, u pitanju je bila moja koža jer se baš u tom času odlučivalo tko će biti novi zastupnik u zemlji, domovini naših poslovnih partnera.
Spojila sam ugodno sa korisnim. Kako lukavo od mene...žene.

Večera je prošla u najboljem redu. Svjetlila sam kao novogodišnja prskalica, osljepljivala ljude svojim izgledom, i dominirala situacijom zbog svojeg neodoljivog šarma žene mačke na visokim petama.
Kući sam se vratila napunjena energijom doduše i sa malo viskija u sebi, ali onoliko koliko je nužno potrebno damama za razgibavanje uma. Moje noge su bile karijatide, pa sam se sjetila da tridesetosmogodišnje, udane žene u staroj Grčkoj, ne bi plesale sa strancima cijelu noć i citirale stihove prema prilikama. One bi već bile otpisane starice...

Sljedeće jutro, osjećala sam se posve otpisano i staro. Moje noge boljele su me takvom žestinom da je i sama pomisao na mekane papuče bilo ravno stavljanju stopala u španjolsku čizmu. Nekako sam se došepesala do auta i odvezla se u svoj ured. Tu sam odmah visoko nabila koš za smeće ispod stola i na njega postavila svoja stopala.
Mojem egu odgovorale su sve pohvale koje sam čula tog dana ali moje noge su posve otkazale poslušnost. Bol je krenula šetati prema kičmenom stupu a ja sam do kraja dana bila na posuđenim voltarenima, skvrčena kao škamp na žaru te oblivena znojem zbog saznanja da se ne mogu kretati. Navečer sam se preobrazila od žene u 21. stoljeća, koja je noć prije hodala na rubu visokih peta, u pogrbljenu staricu koja vrišti dok plazi po krevetu.

Odradila sam svoje zadnje visoke pete u životu sa dva tjedna dana mirovanja u krevetu uz bolove koje su jednake rađanju petorki u isti čas. Kad je bol konačno popustila, vratila sam se svakodnevnom životu i svojim niskim petama. Svaka pomisao da hodam gibljivo kao mačka na visokim petama i da sa njih gledam svijet oko sebe, u meni bi se stvorio neki poseban Pavljovljev refleks. Umjesto već poznate sline, meni bi počela trzati kičma a ja bi se sjetila svih onih bolova koji su me prikovali danima za zatvor mojeg kreveta.
Pitate se tko je dobio ono mjesto u našoj poslovnici naše firme u inozemstvu?!?
Naravno, onaj koji nosi niske petu...i koji se brije.
Samo naivac može vjerovati da će žena sa niskim ili visokim petama u ovom muškom svijetu dobiti takav posao «u hladovini».

Sada se više ne gledam toliko kao i prije u to izdajničko ogledalo. Ona neodoljiva haljna je dobra i za te niske, muževne pete. Nešto sam s time i naučila. Dame se rađaju i ne rade po firmama, dok one druge «dame» koje rade i žele život na visokim petama rađaju u svojim krevetu samo bolove koje traže analgetike. U sebi tražim način kako da se duševno oporavim. Mužić mi je dao dobru ideju. «Sniženje» cijena traje i u turističkim agencijama. «Last minute» Grčka mi se čini za mene posve dobra destinacija...a cipele sa niskom petom za posjet Akropoli ionako već imam.

Wall
22.08.2008., 18:35
Kao i svaka žena, gledam se često u ogledalo (...) Samo mi je tridesetiosam...da li je to za ženu neka starost?Jeste ...rekli bi neki. Tako bi te vrednovali u staroj Grčkoj! (...) a cipele sa niskom petom za posjet Akropoli ionako već imam.

dobra priča, iako je tema prastara-ljepota u službi ega i financijskih probitaka:D istina, tu fale -a naslućuje se da postoje- sočni detalji (kako je killer-kombinacija haljine/potpetica/ dress-to-kill psihe djelovala na ciljane goste na party-ju, na šefove koji odlučuju o slanju u inozemstvo, itd; je li i kako muž profitirao od 'ostataka':lol:) te zašto/kako je cijeli projekt završio neuspjehom? zar je važniji šefovski posao od neuhvatljivog osjećaja 'mačke u veljači' 38dišnjakinje u koži 20godišnjakinje (ili obrnuto:mig:)???
hoće li to biti u nastavku priče?:top:

Nemruth Dagi
25.09.2008., 08:27
~ Mreškanje

Ima slika sa naših putovanja, koje kad pregledamo slažemo u album, ili ih "zapisujemo" na nekom mediju dovoljno za trajniju pohranu. Pomalo na njih zaboravimo, a onda se odjednom prisjetimo da one negdje posložene postoje. Kad sakupimo dovoljno slobodnog vremena pregledavamo ih i sa sjetom se sjećamo mjesta, ljudi i vremena koji su ostali na njima zabilježeni. U mislima vraćamo se na te slike i one nas podsjećaju na nešto što smo doživjeli.
No, ima prizora koje naše kamere nisu tada zabilježile, nisu uhvatile zamrznute u trenutku vremena. Oni nisu ničim dokumentirani, a opet postoje.
Te prizore ne odlažemo u albume, niti ostavljamo zapisano u pikselima neke memorijske kartice. One ostaju u nama i mi ih ponekad vadimo iz naših ladica sjećanja. Ponekad ti prozori izađu i sami, ničim izazvani, ničim podstreknuti i tu su…ne možemo ih potisnuti dublje u sebi, ne može ih se izbrisati, zamijeniti ili umanjiti njihovo značenje.
Jedna od tih posebno dojmljivih slika, prozor je kojeg sam uhvatila na jednom svojem putovanju a koji predstavlja tri dobra prijatelja. Moje oko ga je zapazilo da bi mi se nakon toga prizor svojim značenjem odmah zabio u meku poru sjećanja. Zbog svoje snage, posebnosti, jedinstvenosti ta slika mi često nadolazi na oči. U njemu oni spavaju zajedno zagrljeni, namreškani kao valovi jednog mora na tvrdoj postelji od uličnog kamenja, negdje daleko od ovog grada, zemlje, običaja i kontinenta a opet ovdje, blizu i tako prijateljski očito...

Didi se prvi pomaknuo, nježno pogurnuvši svojom nogom prijatelja Luisa. Ta njegova kretnja ga nije razbudila već je samo pomaknula namreškanu površinu tankog sloja novinskog papira. Didi je samo sanjao, a kad bi to činio, trzao se kao list na vjetru. Već je danima imao iste snove. To ga nije previše brinulo. Miris kuhinje koji je ulazio u njegov nos bio je prejako svakodnevno iskušenje danju, a noću bi kroz san punio njegov nos. Znao je da njegovi prijatelji Popo i Luis imaju iste želje da napune svoje trbuhe ali samo se njemu činilo da zbog toga pati i u snu. San kojeg je snivao donašao mu je sliku debele žene koja reže pečenje. Iz njega se kao iz dimnjaka pušilo dok su se sa velikog stola načičkanom raznovrsne hrane slijevali naokolo mirisi koji su ga izluđivali. U njemu je divljalo zvono na opasnost…morao je ostati još samo malo u snu da bi se nadisao barem iluzije para tih željenih jela. I od samog lažnog mirisa lakše bi proveo noć, a danju bi bolje podnosio zavijanje svojih praznih crijeva. Didi je u snu mljackao, stenjao, puhao, vrtio jezikom, grizao dok bi pečeno meso nestajalo u njegovim vječno gladnim ustima. Iluzija je bila jedino bogatstvo koje je imao ali kao i svaki drugi sebični bogataš, nije bilo bića na svijetu s kojim bi to htio i želio podijeliti. Barem u svojem snu…
Luis nije često sanjao. Bar je tako mislio jer se ujutro ničeg nije sjećao. Navečer, trebalo mu je vremena dok bi pripremio svoje stare kosti za počinak na postelji od gradskog pločnika uvjerivši ih da je podloga kamena mekana kao jastuk u Ritz hotelu. U međuvremenu razmišljao je o ljudima i situacijama koje su on i njegovi prijatelji doživjeli tog dana. Najčešće ipak, nije ništa razmišljao. Onda bi se grčevito uhvatio praznine u sebi te je prepoznao kao mogućnost da se ničim ne zamara.

Njihov dnevni red bio je već godinama ujednačen. Probudili bi se gurajući jedan drugoga nogama. Na jeziku skitnica to je imalo značenje jutarnjeg pozdrava. Nakon odigranog "dobro jutro" nogatanja, mogli su se još samo malo mreškati na svojoj postelji. Kad su se svi dovoljno rastegnuli, zamljackali bi tako otirući ostatke gradskog smoga što se nakupio u njihovim ustima a koji znaju ostati malo pritvorena tijekom noći. Progrgljali bi svoja suha grla koja bi se noću osušila što od hrkanja, što od snova u kojem glavnu ulogu ima hrana.
Njihova osnovna higijena bi se sastojala od stresanja, pomicanja glave amo tamo da bi se sve nepozvane mrvice same otresle. Ostalo je bilo posve nepotrebno. Da bi se posve razbudili uštimavali bi svoje stare kosti koje su škripale zbog zauzimanja stojećeg položaja i tek tada bi počeli razmišljati o vječom problemu koje ih muči, o hrani. Obilazak kanti za smeća velikih restorana i hotela bila je već poslovična ruta njihovog kretanja. Uz prosjačenje to bi im bila glavna djelatnost. Poznavajući svakodnevne navike kuhinjskog pomoćnog osoblja, Luis bi vodio svoju malu skupinu, po nekom posebnom pravilu. Morao je paziti jer hoteli i restorani nisu dozvoljavali švrljanje po kantama u potrazi za otpadom koji je još jestljiv. Čuvari bi ih brzo otjerali ali oni nikako nisu mogli samo tako otjerati glad u svojim trbusima. To je mogla samo hrana pa i ona bačena u smeće.
Družina bi se vrzmala oko mesnica ili čekala satima pored pekare. U dobrim danima netko bi im dao kruh ili bi izmoliti neki stari osušeni, kojeg bi u slast pojeli. Na kruh bi stavljali ono što su jedino imali a to je namaz od vlastite sline. Bez obzira na uobičajen sastav tog premaza, za njih je bio slastan zalogaj. Veće veselje je bilo kad bi im netko milostan dobacio još topao kruh. On bi se vruć razložio u njihovim ustima, te gnjecav od topline nalijepio na stijenku njihovih usta. Kad bi ga konačno odlijepili i ugurali u želudac, nastao bi u njima osjećaj težine kao da su pojeli tonu hrane.
Mesnica je ipak za njih bila najveći izazov. Pomoćnik bi ponekad dobacio jednu kobasicu Luisu, ali samo u trenutku kad gazda ne gleda. Luis bi je ravnopravno podijelio sa svojim prijateljima. Tada bi svo troje u tišini mljackalo svoj komad dugo, sporo žvačući, samo da što duže traje taj neodoljivi okus mesa u njihovim ustima.
Noć bi ih ipak više zbližila. Tri tijela namjestilo bi se jedno do drugoga, grijući se u hladnim noćima svoji uzajamnim stiskom, dajući ne samo toplinu već i bliskost koje svako usamljeno biće željno društva očekuje. Tako bi se osjetili zaštićeni od svijeta, ujedinjeni i jači jer su postali mi. Očutili bi se snažniji jer dodir bliskosti zatočenicima iste sudbine daje sigurnost, utjehu i mir.
Popo je legao pored svojih prijatelja skvrčivši se kao pecivo što ga jedu školska djeca kad idu u školu. I njemu je u san nepozvan ulazio miris hrane. To bi ga znalo probuditi. Kad bi se to dogodilo, neka tajanstvena sila odmah bi ga odbacila od mirisa jela te ostavila na pločniku grada, njegovoj oporoj postelji koju dijeli sa svojim prijateljima. Njegova bi usta cijelu noć slušala što snovi govore i on bi ih otvarao praveći se da guta ono što vidi u njima. Tada bi i hrkao, srkao, hroptao toliko snažno da je znao probuditi Luisa i Didija. Miris iz njegovih ustiju bio je toliko snažan, da bi se Luis sa gnjušenjem odmah u snu okrenuo kad bi mu se tijekom noći previše približio. Popo nije za to mario. Mirisi svih vrsta nisu mu smetali, ali miris hrane bi u njemu odmah potakno slinu, njegov bi se želudac obradovao, a srce ispunilo veseljem. Popo najmlađi od njih troje, bio je tek skitnica početnik.
Svjež noćni zrak još paraju dahovi trojice prijatelja, lutalica jednog grada. Pri hladnijim noćima stisnuli bi se još jače zajedno, priljubivši se jedino onim što imaju. Tako bi dočekali novi dan. Za sebe bi mogli reći da su sretni. Imaju jedan drugoga, ispunjen im je svaki dan u prosjačenju, traženju hrane, dijeljenju i društvu. Jedan čovjek imenom Luis, i njegova dva psa koja se odazivaju na imena Didi i Popo, tri su prijatelja koje noću spavaju zagrljena na pločniku grada, a danju lutaju u potrazi za hranom.
Noć ih prekriva svojom tamom dok im novinski papir postaje prekrivač. Ispod njega njihova tijela miruju, dok oni snivaju snove o hrani. Ujednačeno se mreška papirnata površina novina koja ih noćima sakriva od znatiželjnih zvijezda. Kada se noću namreška novinski papir, zvijezde zapaze te čudne nabore njihovog prekrivača, pa pomisle kako na ovoj planeti svjetlucaju u kretnji valovi nekog neobičnog mora. U svojoj naivnosti ili neznanju one ne slute da se to morem snova mreška jedan brod sa posadom sastavljenom od tri siromašna prijatelja, jednog čovjeka i dva obična napuštena psa.

doc. Vigil
09.10.2008., 21:55
Poštovanje!

E, moj Nemruthe dugi, sva sreća da Forum postoji, kako se raspišeš samo!

Hvala, inače moj dragi..., stil, to je ono na čemu moraš poraditi, stil, fabula, likovi, pa ugledaj se na Hessea, to uzor nek ti bude, jasno, nedvosmisleno, etc.

S štovanjem!

Nemruth Dagi
30.10.2008., 08:34
~ "Đavolje oko" sa ruba bazena

Na rubu bazena, mlada žena polagano je ispijala koktel "Đavolje oko". Sunčeve zrake uhvaćene na površini hotelskog bazena, bile su joj jedino društvo koje je mogla tog časa podnjeti. Gostiju je bilo malo, ali se osoblje hotela i dalje trudilo da pet zvijezdica tog hotela blistaju u punom sjaju. Last minute ili first, ionako joj je bilo svjedno, trebalo se samo izvući na sunce iz tog zagušljivog grada kojeg je načela jesen i događaji koji potresaju sve one koji nešto u njemu znače. Krenula je sama na odmor bez žive pratnje. Živi dodatak u vidu neke prijateljice ostao je za neku drugu priliku. Jedini dodir sa svijetom iz kojeg je pobjegla na samo tjedan dana bio je mobitel. Znala bi svojem suđenom Princu poslati poruku punu nježnih riječi. Imao je previše posla, putovao je svijetom te ga nije željela ometati.
Do ruba plave vode hotelskog bazena mlada djevojka, pripadnica zlatne mladeži jednog grada daleko od ove mirne turističke oaze, zadovoljno je ispijala koktel za koktelom. Te zlatne okrijepljujuće kapi lelujale su nehajno u velikoj čaši sa malim kišobrančićem. Pokrete njenih ruku, za sad jedine gošće na bazenu, pratio je jedino mladi tamnoputi barmen. Ponekad bi pogledala u pravcu bara te značajno klimnula glavom. Za njega bi to bio znak da još jednom oslobodi alkoholnog duha iz raznih boca spravljajući tako njenu omiljenu kombinaciju nazvanu "Đavolje oko".
Divila se svojoj umješnosti. Nije je padala na pamet da je zapravo u svemu tome imala više sreće. Ono što ju je najviše zabavljalo bila je činjenica da je uspjela prevariti one koji predstavljaju vrh vlasti jednog grada i države. Njena velika pobjeda ležala je u lukavstvu. Ono što je namjeravala to je i ostvarila a sam čin izvršenja podmetnula je kao ptica kukavica svoje jaje u tuđe gnijezdo. Odlepršavši na kratki odmor svoje je djelo ostavila drugome rješivši svoj problem. Dok mirno ispija koktel za koktel na praznom bazenu, uživa u razmišljanu o opasnoj igri gdje su se kockice posložile njoj u korist. Jedan mudar potez uz mrvice sreće, udarili su na pravom mjestu i donjeli joj trenutu pobjedu. Da toga nije bilo sada ne bi pijuckala koktele na bazenu u mjestu tisuću kilometara daleko od grada u kojem živi.
Razmišljala je o njoj. Ponašanje te djevojke odavno je bilo prešlo svaki rub prijateljstva te dobrano načelo njeno strpljenje…morala je djelovati jer je imala osjećaj da bi olako izgubila svojeg Princa. Na samu pomisao na njega, iz samog njenog srca istisnula bi se toplina te zagrijala cijelo tijelo. To je bio znak da joj je stalo do tog muškarca. Znala je da je on je sve što joj je potrebno. Zgodan, mlad, pametan te nadasve bogat. Ako ljubav ne bi išla podmazana sa prva tri poželjna svojstva, novac je bio najjači podmazivajući faktor proklizavanja u brak. Njegov je otac "Kraj banana" a on je njihov Princ. "Princ banana", zlatni je mladić, zlatnog oca uvoznika koji na žutom, dugoljastom voću zarađuje. Kao pripadnik zlatne kaste poduzetnika, njen sin je jedan od najpoželjnih likova koji prebivaju u zvjerinjaku. Zagledala se u njega zbog svih svojstava koje taj lik posjeduje ali je pri tome nije bila jedina. Imala je suparnicu. Nju, koja je bila nedostojna da je zove krsnim imenom. "Ta" je mlada žena njenih godina, splela svoje ruke oko njegovog vrata, zavodeći ga kao pauk svojeg partnera. Vabila ga je u svoju lepljivu mrežu strasti. Plela je tako neko vrijeme a njen ju je "ručni rad" dovodio do ludila. U času kad je već vidljiva namjera suparnice došla do samog ruba podnošljivosti, čvrsto ju je odlučila izbaciti iz igre. Ono što je tik do ruba, lako pade preko ruba…
Barmen je donio još jedno piće, ostavivši ga na stolić te se sa naklonom udaljio od nje. Razmišljala je uz novo "Đavolje oko" kako se cijela situacija preko noći preokrenula njoj u korist. Otac te žene "pauk" obnaša visoku državnu funkciju. Njegova kći je zbog njegovog položaja zaštićena a opet je tako ranjiva zbog svoje mreže u kojem hvata ne samo ljubavnika, već i zakonitog supruga.
Tko bi se usudio napraviti takvoj osobi nešto nažao?
Tko bi je tako hrabar držao na nišanu?
Tko bi je gurno preko ruba?

Samo je ona znala da je za to sposoban klan Dime Bugarina.
Otpila je jedan veliki gutljaj hladnog pića koje je odmah počelo vražjom žestinom grijati njenu unutrašnjost. Mislila je o slučajnosti tog ljeta zbog koje je upoznala osobu koja pak poznaje sve one koji svakome jednom u životu mogu zatrebati. Od najboljeg učitelja thai-chija do vrhunskog kuhara ili do profesionalnog ubojice, kojeg bi svatko rado unajmio bilo da se riješi rodbine ili suparnice.
Sve se može kupiti, ugovoriti, unajmiti, od igle do lokomotive, od metka do vrhunske šutnje…uz malo sreće. Kako je već slučajost htjela, taj je posrednik sada uživao trenutke svoje trajne šutnje. Mjesec dana nakon toga, saobraćajna ga je nesreća ušutila zauvijek. Veza sa Dimom Bugarinom već se uspostavila, sa prvim žutim listom koji je najavljivao dolazak jeseni. Par poziva i sve se dogovorilo. Novac nije bilo problem, jer u vremenu bez ljubavi, novac postaje najpoželjniji ljubavnik. Smatrala je to svojim ulaganjem u budućnost. Kad propadaju banke, fondovi, dionice i štedni ulozi, najbolje je ulagati u sebe. To nitko ne može oduzeti ili obezvrijediti, a to preporučavaju i ekonomski stručnjaci. Najam ubojice njene suparnice smatrala je dostojim ulaganjem u samu sebe, u svoju budućnost. Mogla je birati višemjesečni tečaj stranog jezika u inozemstvu ili avanturu po cijelom svijetu, zlato ili odjeću sa potpisom, liftinge i estetske korekcije.
Odabrala je ručni, barutni rad klana Dime Bugarina. U vječitoj otvorenoj trci za profitom, roditelji su joj davali novac za sve prigode jer sami nisu ništa drugom mogli ponuditi. Ona je pametno s njime raspolagala, znajući da novac traži pametne jer se (k)od budale brzo razbježi. Dima je rješavao mnoge ljude briga, a pogotovo one nesretnike koje su drugi ljudi svojim ponašanjem gurnuli do samog ruba njihove snošljivosti. Nakon obavljenog posla nevidljivo bi se povukao u svoju jazbinu. Nikad se više ne bi pojavljivao u njihovom životu. Od njega se nije moglo očekivati slanje i potpisivanje Božićnih čestitaka. Nepoželjni likovi ostaju mrtvi nakon prvog viđenja sa njime dok naručitelji tuđih ubojstava izljeve radosnih želja u čestitkama ne očekuju.
"Đavolje oko" promatralo ju je iz čaše, dok je ona tako zamišljena ležala na ležaljci do ruba bazena. Smiješila se u sebi, što od koktela što od zadovoljstva jer je sredila svoj najveći problem koji ju je tištio. Sada je sve ovisi o njoj samoj. Svojem "Princu banani" izgraditi će paukovu mrežu u koju će naivno upasti i trajno se nalijepiti na nju. Suparničina smrt pored drvoreda u sjevernom, elitnom dijelu grada, izvukao je policijske helikoptere, posebne postrojbe, te blokadu grada. Otvorila se "Pandorina kutija" tog običnog radnog jutra. Ono što je iz nje izašlo uznemirio je sve državne institucije, sedmu silu, vladu, podzemlje…a sve zbog jedne obične likvidacije suparnice.
Razvile su se teorije zašto je ubijena kći oca koji obnaša takvu važnu funkciju u zajednici. Osveta njenom ocu bila je najvjerovatnija teorija za sve analize ali ujedno i posve netočna tvrdnja. To je znala jedino žena sa čašom koktela u svojoj ruci. Ni mrtva usta njene suparnice nisu mogle izustiti tko ju je tiho ubio sa dva metka u potiljak. Jedini koji je tome mogao svjedočiti bio je klan Dime Bugarina koji je u tom času planirao sljedeći posao.
Sunce je i dalje pržilo veliki hotelski bazen elitnog turističkog kompleksa jedne turistički usmjerene zemlje. Gostiju je i dalje bilo tek nešto više od prstiju jedne ruke, a mladi barmen bi povremeno pogledavao u smjeru svoje najbolje mušterije tog dana. Ona je uživala u svojim mislima, sa punom čašom "Devil´s eye" natklonjenim šarenim kišobrančićem. U jednom času, barmen je ometen omiljenom melodijom koja je dolazila iz zvučnika, stavio čašu do ruba radne plohe. Ona je pala na pod ne odajući tako zvuk svojeg loma. Sagnuo se u namjeri sakupljanja njenih oštrih krhotina. Kad je sve njene ostatke počistio, pogledao je kao i obično po bazenu. Mladu ženu koja je tog jutra rano počela sa koktelom nije ugledao na ležaljci. Mislio je da je žena otišla u hotelski kompleks dovoljno natopljena alkoholom. Nastavio je svoj posao. Nije slutio da se njegova najbolja mušterija pri ustajanju sa svoje ležaljke uputila prema plavetnilu bazenske vode. Poskliznula se nošena "Vražjim okom" na samom rubu bazena. Kad je stala na tu lokvicu, zanjelo se njeno nestabilno tijelo. Udarila je glavom u metalnu prečku ljestava za ulazak u bazen te nijema od šoka skliznula u vodu. Nitko nije gledao u tom pravcu. Prisutni gosti na bazenu udaljeni od tog mjesta bavili su se svojim odmorom te se nitko nije obazirao na daleki dijelić bazenske vode koja je polako gubila svoje plavetnilo bojajući se crvenilom. Plavilo bazena je sporo nestajalo pod naletom krvi, pokušavaću ga neutralizrati svojom veličinom. Dio bazena ipak je promjenio boju, dok se njegova površina na tom mjestu nije nabirala.
U tom času sunce je pržilo dio zemljane kugle. Spustilo je svoje zrake na bazen na čijem je dnu ležalo nepokretno tijelo mlade žene. Dodirivalo je svojim zrakama i grob druge žene, žrtve Dime Bugarina, u gradu koji je tisuću kilometara udaljen od bazena. Voda bazena rijedila je boju krvi svojim plavilom dok se gradsko groblje jednog grada prekrivalo šarenilom boja kasne jeseni. Čaša sa ostacima koktela "Vražjeg oka" na čijim je prozirnim stijenkama ostao otisak crvenog ruža, stajala je i dalje na rubu stola ispod velikog hotelskog suncobrana. Vražje oko bilo je podjednako zadovoljno sa oba mjesta gdje je sunce tog časa upiralo svoje zrake.

Nemruth Dagi
01.12.2008., 08:47
~ Igličavi dodir baršuna

Kao i svi ljudi oko nje tako i Marta nije željela vjerovati u ono što je vrijeđa. Kako bi ti zli glasovi bili sve glasniji, ona bi se još više zatvarala u sebe. Zatvarala se ali nikako s time nije odustajala. Marta je još uvijek bila na tragu svoje velike životne ljubavi. Tražila ju je po danu, tražila po noću u svojim snovima a u zoru bi se budila razočarana. Isprobala je sve metode ali niti jedna nije bila dovoljna jaka da bi svoju ljubav života i zadržala. Ona je bila samo ljubavnica i s tom bi se ulogom morala zadovoljiti.
Marta nije bila ružna ni glupa, ona je samo bila skršena takvim načinom ophođenja muškog svijeta prema njoj. Sve bi počelo idealno. Ugledala bi svojeg muškarca, bacila udicu i on bi se upecao na mamac. Riba bi se na udici malo trzala, kao da pruža otpor, ali kad bi je trebala prebaciti sa udice štapa u posudu, riba bi jednostavno niz struju nestala. Govoreći drugim riječima, Marta je dobivala tjelesnu ljubav ali ništa više od toga. Kad bi se ribica namirila mesa sa mamaca netragom bi odlazila od nje.
Godine su odlazile u nepovrat, posuda ribolovca je bila prazna a i riba je u rijeci bilo sve manje. Martu je hvatala panika jer ljudska starost je rupičasto, porozno doba u kojem svaka duša treba imati nekoga da joj zakrpava rupe što nastaju sa starenjem. Sa četvero ruku i dva uma, umjesto jedne glave i par ruku, takva «dvoglava» starost postaje lakša.
Protok vremena ipak nije mogla spriječiti. Njega je samo pokušavala zaustavit iza bijelih vratiju gimnastičke dvorane gdje je tesala svoju ionako sve zaobljenu liniju. Kozmetički saloni bili su joj drugi dom, a pazila je i na odijevanje. Imala je Marta sve što moderna žena priželjkuje ali zapravo od svega toga nije imala ništa.
Ono što joj je nedostajalo bio je to lik njenog muža, a on nije nikako dolazio.
Ljudska zavist govorila je o njoj svakakve gadarije. Bez obzira na to ona je išla dalje, zaokupljena samo jednim ciljem. Muškarci sa udice nisu se udostojali pogledati dublje u njeno srce jer sve se svodilo na jedno ili dva ljubavna susreta. Ljubavna epizoda bi se tako završavala sa Martinom posteljom koja je bila prometno mjesto, mada kasnije nitko od prolaznika kroz njen krevet, nije poželio s njome imati nešto više. Brzo je vidjela da negdje griješi. Pročitala je svu literaturu za samopomoć, razgovarala sa svoje dvije prijateljice za koje je mislila da je ne preziru, čitala je i sama slala pisma za ljubavne savjete po ženskim časopisima. Odlazila je vračarama, gatarama, vidjelicma raznih čuda, hodočastila je na svetišta, posjećivala proročice i duhovne iscjeljitelje. Čak je jednom razgovarala sa psihoterapeutom. Ono što je naučila iz tog iskustva vidjelo se na njenoj odluci koja se sastojala u promjeni svoje taktike.
Vrijeme je prolazilo a ona je promjenila sebe promjenivši svoju svoju strategiju lova. Bez obzira na to što je učinila, padala sve dublje u očaj. Lista onih koje je namamila na svoju udicu bila je tanka. Muškarci su imali ugrađeni radar za takve žene jer bi ubrzo shvatili da do njenog kreveta neće tako brzo i jednostavno doći. Nitko nije imao želje a kamo volje šarmirati, voditi u kazalište ili kino, napajati je i hraniti po restoranima, izvoditi u šetnje ili jednostavno sa njome pričati o svemu ili svačemu. Muškarci su htjeli samo jedno a to je bio brzometan seks koji ne vodi u nikakvu odgovornost. Marta je željela ljubav koja bi njeno usamljeno srca ispoliralo i tako skinulo nakupljenu patinu na njemu koju je nakupila u višegodišnjoj potrazi za sigurnošću i toplim domom kao bračnim gnijezdom. Ona je bila ta koja je čeznula za nečim više od onoga što je stalno dobivala u vidu "hitro nutra-brzo van" gimnastike. Tražila je kao i svaka žena svoje dobi, odgovornost i obavezu u svijetu brze hrane, brzih kava, interneta i još bržih ljudskih veza…
Mjesecima je tako sebe i druge mučila a krevet joj je bilo sav mokar od suza a ne od ljubavnih sokova. Opet se vratila na ono staro dok se njen ionako nabrekao rokovnik debljao ispisanim novim muškim imenima. Rezultata nije bio na vidiku. Svi oni su željeli samo jedno i kad bi to dobili, razbježali bi se kao čopor pasa nakon pucnja iz oružja.

Nakon svega još uvijek sama, umorna od takvih ljubavnih poigravanja, počela je patiti jer je shvatila kako nije dovoljno dobra za muškarce. Zato su oni kao u samoposluzi od nje uzimali samo ono što im se sviđalo. Nisu ostavljali ništa na blagajni, čak ni falsificirani ček, ni svoju adresu a i broj svojeg mobitela bi ubrzo promjenili. Marta je imala osjećaj da je ona sve veća mega trgovina sa velikim reklamnim natpisom "Happy hour za sve muškarce"…jer svaka njena "ljubav", baš toliko je pokazivala svoj rok trajanja.
Upitala se, sva očajna i zdvojna, nije li onda kao takva, dobra jedino za žene?
Ipak, zadržala se kod muškaraca jer oni ako ništa drugo nisu beskrajno pričljivi, trajali su ako su bili dobri ili loši samo koji dan te nisu posuđivali njenu odjeću i šminku.
Razmišljala je što napraviti u svojem životu kad joj ono što najviše želi neprestalno izmiče. Situacija je bila kritična kad je dosegla broj od četrdeset svjećica na svojoj rođendanskoj torti koju je skoru cijelu pojela sama u jednu noć. Počela se debljati, trebao joj je sve deblji sloj šminke, kosu je već odavno bojala, a srce je na sebi nosilo sve deblji sloj patine, pa su nastupili i kardiološki problemi. Dok je čekala na EKG, u bijelom hodniku zdravstvene ustanove odlučila se na promjenu strategije. Uz novu taktiku, sada je pila i tablete za tlak. Morala sa pomiriti sa tabletama, ali se nikako nije mirila sa činjenicom da će vjerovatno u starosti ostati sama.
Krenula je u ofanzivu bez milosti. Mamila je sočnim mamcima svoj ulov i nikako ga ne bi puštala na miru. Sve je to bilo moguće sa kreditom kojeg je digla u banci.
Nakon jednog krevetnog susreta, muškarci bi se vraćali na mjesto svojeg zločina i više puta. Kako i ne bi kad im je kupovala satove, skupa odijela, vodila na otmjena mjesta, obećavala egzotična putovanja u dvoje te besramno svoje srce nudila za malo zrno ljubavi koje bi uspjela iskamčiti. Trajalo je idila dovoljno dugo sve dok se krediti nije iscrpio. Nakon toga i njen zadnji trajno obećavajući ljubavnik koji se želio dobro oženiti za bogatu udavaču, preko noći pobrao je svoju četkicu za zube i nestao.
Ostala je opet sama, ovaj puta preumorna, gnjevna, i sa kreditom kojeg je trebala vraćati. Nudila je muškarcima svoje srce na dlanu, vjerovala lažovima željnih njenog sve mlohavijeg tijela, davala se nesebično u tome i još plaćala njihovo poigravanje.
Bilo joj je dosta života i prljave muške igre.
Mislila je i na samoubojstvo ali je vođena bijesom u sebi odlučila živjeti dalje bez predaje. Shvatila je kako čovjek lako stvara svoj vlastiti brodolom. Ako je već pluta razbijena nakon brodoloma po površini crnog negostoljubivog mora ne znači da će se samo tako predati.
Davala je drugima, ono što nisu cijenili. Skidali su sa sebe najfiniju svilu svojeg kućnog ogrtača kojeg bi im kupila. Ležali su na njenom mekanom baršunastom prekrivaču, mazili se u njemu, ronili svoja oznojena tijela da bi je odbacili kao grubo platno, kao jutenu vreću koja će se napuniti krumpirima. Tako su se poigravali sa sve bolesnijim njenim srcem.
Ne…rekla je sama sebi pred ogledalom. To ne može samo tako proći. Svila će uzvratiti udarac, postati će tvrda, gruba. Baršun će se ohrapaviti, a njegov dodir postati će igličast kao ostaci razbijenog stakla.
Stjerana u kut, brzo je pronašla rješenje. Ono je uključivalo posuđivanje posebne odjeće. Ipak, crnu kožu u koju se odjevala malo tko bi želio nositi a kamoli posuditi. Marta bi je navlačila na sebe par puta tjedno i bičem od sitnih malih igličastih završetaka, udarala po klijentu željnog takvog uzbuđenja. Bila bi i sama uzbuđena ali ne onako kao i muškarac, koji je sad u svojem zadovoljstvu poniženja stenjao, pored njenih čizama, dok je ona nad njime dominirala. Bičevala bi ga do krvi imajući sliku lika svakog onog koji je protutnjao njenim krevetom kao oluja, ostavljajući njeno slomljeno srce. Drugi dio zadovoljstva koje se nastanilo u njoj bilo je redovno vraćanje kredita koje je bilo posljedica korištenje biča u kući za muškarce.
Ono što je u nama slomljeno ipak se može se popraviti ili barem ublažiti postojeći kvar. Tako se dogodilo sa Martinim srcem koje je pronašlo ljubav u liku osobe koja brblja, posuđuje njenu civilnu odjeću i šminku, dobro je plaća zbog bičevanja nastrane klijentele i ujedno joj obećava svoju vjernost do groba. Nije to bio pas, bila je to još jedna žena koja je u životu kao i ona tražila pravu ljubav a pronašla posao vođenja kuće za odrasle muškarce. Marta je prestala uzimati lijek za tlak, skinula je pokoju kilu i bila je voljena bez ikakvih uvjeta baš zbog toga jer je takva kao što jeste a nije onakva kakva bi trebala biti.
Konačno je shvatila kako je cijeli svoj život tražila ljubav od krivih osoba a kad je nije dobila, ubijala je svoje samopoštovanje i samu sebe, u tom začaranom krugu neispunjene ljubavi. Bič ju je izlječio, vraćao je kredit a doživljena, uzvraćena ljubav žene naučila kako su dodiri baršuna na njenoj postelji dovoljno čvrsti kako bi izdržali rupičasto, porozno platno što ga zna istkati ljudska starost za svoje korisnike.

Wall
01.12.2008., 11:53
~ Nakon jednog krevetnog susreta, muškarci bi se vraćali na mjesto svojeg zločina i više puta. Kako i ne bi kad im je kupovala satove, skupa odijela, vodila na otmjena mjesta, obećavala egzotična putovanja u dvoje te besramno svoje srce nudila za malo zrno ljubavi koje bi uspjela iskamčiti. Trajalo je idila dovoljno dugo sve dok se krediti nije iscrpio.

Bilo joj je dosta života i prljave muške igre.

Marta bi je navlačila na sebe par puta tjedno i bičem od sitnih malih igličastih završetaka, udarala po klijentu željnog takvog uzbuđenja. Bila bi i sama uzbuđena ali ne onako kao i muškarac, koji je sad u svojem zadovoljstvu poniženja stenjao, pored njenih čizama, dok je ona nad njime dominirala. Bičevala bi ga do krvi imajući sliku lika svakog onog koji je protutnjao njenim krevetom kao oluja, ostavljajući njeno slomljeno srce.

Drugi dio zadovoljstva koje se nastanilo u njoj bilo je redovno vraćanje kredita koje je bilo posljedica korištenje biča u kući za muškarce.


oh, kako dobro opisana današnja Žena:mig::lol::s:top:

Nemruth Dagi
24.12.2008., 11:38
~ "Coming Home for Christmas…"


Ništa na svijetu ne daje nam takvu moć ili nam je oduzima kao što je to povratak našoj kući za Božić. Poneki zbog toga trebaju pronaći snagu kako bi se vratili, drugima će pak sam povratak udijeliti volju za život a često se događa i jedno i drugo u isti čas. Svatko ima svoj način povratka kući a tako imam i ja sama.
Stvara se tada neka naročita potreba za povratkom kući baš u to posebno vrijeme. Ona traži snagu u meni kako bi se to izvršilo ali nakon svega osnažujeme me onim što tamo nalazim. Svaki Božić u sebi sadrži neizbježna sjećanja na sve one predhodne. Dušama, koje se svake godine vraćaju kući u to doba, priprema se posebna čarolija sastavljena od njegove građe sjećanja. Božić je dragocjenost koju samo jednom na godinu imamo prilike uživati. Ono je kao vrijedan nakit koji se nosi samo u posebnim prilikama, dok njegov sjaj ostaje u zjeni oka i dok se skriva odloženo u tami sefa. Uzbude se stara sjećanja, ti suveniri vremena, uspomene se uskomešaju te same bježe iz svojeg kutka u kojima smo ih pohranili dok se zajedno prošarani svetošću blagdana vraćamo u prošlost.
Postoje trenuci koji nas daruju svojom ljepotom uspomena ali i onih koje nas proganjaju prije nego li krenemo kući za Božić. Sati su nekako zbijeni, gusti, prolaze brže nego inače. U sebi vrtimo slike prošlogodišnjeg Božića, obiteljskog okupljanja, sanjarimo, ili tek snivamo blagdane kakve bi htjeli da nam se dogode u javi. Prije nego li se spremimo i pođemo kući za Božić, razmišljamo kako je to nekad bilo.
Pred sam blagdan, domaćica kuće je u punom radnom zamahu svoje dužnosti. Sve treba pripremiti, napraviti, doraditi, osigurati na vrijeme. Majka koja je tada najzaposlenija od svih nas na svojem bi licu odražavala kako je odsutna duhom. Na sve unaprijed mora misliti. Kad bi ja navlačila svoj kaput te izlazila van, davala bi mi zadnja uputstva… nemoj mi zaboraviti kupiti…trebam još i to…sjeti se da mi doneseš…
Naravno, dolazilo bi iz trgovine i krive stvari, previše njih ili premalo, donašala bi i ono što nije trebalo, ali te zadnje kupovine, kad nešto uzmanjka, bile su moja briga.
Braća bi odavno raspredala, čak mjesec dana unaprijed, što će dobiti za poklon. Jedan je želio ovo, drugi bi baš ono. Nikad se nisu mogli usuglasiti čiji je poklon bolji. Često su kasnije izmijenjali ono što su dobili. To je bio dio njihove tajna koja je ležala u obostranim željama. Kad bi ugledali svoje darove, njihove oči bi se otvorile kao široka nebeska prostranstva a oni bi gutali plavetnilom svojih šarenica dobivene poklone.
Kuhinja je neposredno pred blagdan središte svake kuće. Naša bi danima mirisala na rad pećnice iza čijih se vrata pomoću magije ruku moje majke stvaraju slasni zalogaji. Kao mornarska krčma, mirišao je rum u kuhinji a mi djeca bi majki neopazice krali oprane grožđice, čak i srkali žestoko piće iz mjerice. Ljutila se na nas, pozivajući oca u pomoć. On bi iz podruma izvlačio šarene kuglice posložene u prašnjave kutije a djeca bi mu samo ometala u tome. Stalno bi ga ispitivala…tata, a zašto ovo, a zašto ono…tek bi dolazak bake u sobu koja se pretvorila u skladište od silnih kutija, smirio djecu jer bi ona o svakoj kuglici znala njenu povijest. Pričala bi o svojim proteklim blagdanima, o svemu i svačemu a opet vezano za Božić dok bi mi djeca slušala kako se nekad u druga vremena slavilo. Tako bi otac nakratko dobio svoj mir, a majka bi već samim povicima onemogućavala pristup malim kradljivcima prema svojoj oazi mira u kuhinji. Obožavali smo miris kolača, ruma, prašinu sa starih kutija u kojima su odlagane božićne kuglice. Naše bi nozdrve podrhtavale, svrbili bi nas tabani, bili bi uzbuđeni a veselje nas ne bi zaobilazilo ni zbog sitnih propusta i problema. Bili smo kao i sva djeca pred Božić, dok je ono za nas bio događaj koji na našu žalost dolazi samo jednom u godini
Braća bi dan prije sa ocem otišla kupiti jelu. Donjeli bi drvce te ostavlili ispred ulaznih vrata. Jela se kitila na sam Badnjak, a otac bi sam stavio svjećice na grane te veliku zvijezdu na sam vrh. To je bio njegov zadatak a mi djeca ukrašavali bi drvo stavljajući na njegove grančice sve ostalo. Odrasli bi pomagali svojim savjetom, a nas troje djece svojom maštom i ukrasima bi stvarali božićno drvce. Otac se predhodno namučio dok ga je uspio staviti u veliki stalak. A mi bi se veselili kad bi se on iznenada nakrivio, što je dakako ljutilo oca.
Baka je ukrašavala stol. U tome pomagala bi joj i mamina sestra koja nam se pridružila tijekom poslijepodneva. Večer Badnjaka ne bi bila potpuna da sa nama nije i druga baka. Tek kad bi se svi okupili, Božić je za nas mogao započeti…

~

Taksi me vozi do samog ulaza. Svake godine je isto. Moje srce odmah pojača snagu svojih otkucaja dok iz sjećanja zahvatim zanosan miris majčinih kolača svih predhodnih Božića. Tihi božićni napjevi nastane se u mojim ušima, uz koje ozdvanjaju poznati glasovi. Mogu u njima prepoznati glas moje majke, oca, braće i drugih članova obitelji. Čak i lavež nekog od naših kućnih ljubimaca. Stare mi kosti tada ogrije sva toplina što nastaje iz sjećanja na te blagdanske dane, iz svih prohujalih godina mada hladan vjetar zna potaknuti dvije-tri slabe kapi što ispuste moje oči. Brzo ih obrišem maramicom kako nitko ne bih vidio moje suze.
Za Božić se ne plače…
Odgurnem snijeg ili lišće sa klupe pa načas sjednem na njeno drveno tijelo. U meni žive su još slike svih naših predhodnih Božića. One slabo blijede. Moram ipak priznati da sam sa godinama sve slabija, ali volja za dolazak kući na Božić je još u mene jaka Gledam naše obiteljsko prezime na natpisu. Svake godine primjećujem kako sunce sve više grize slova na nadgrobnom spomeniku. Dok sjedim ispred njega na klupici, promatram sva imena uklesana na tvrdom kamenu. Ono zadnje je moje. Uklesano je bez datuma buduće smrti. Tvrđe od tog kamena moja su sjećanja na taj blagdan, kad smo ga svi zajedno kao obitelj slavili. Ljudi, čija uklesana imena stoje ispred mojeg, više nema. Roditelji su mi odavno mrtvi, bake su otišle i prije njih, braću je progutao mrak rata. Našu su kuću srušili i na tom mjestu sad stoji neboder. Iskopali su i sve kosti naših kućnih ljubimaca iz vrta koje smo ukopali kao djeca i održali im mali sprovod kako dolikuje članovima obitelji. Ovo je sad ono što predstavlja moj dom. Kamen i na njemu uklesana imena mrtvih i mene još žive, na čekanju svoje smrti. To je moj dom kojemu se vraćam kući svake godine u božićno jutro. Osjećam prisustvo onih kojih više nema, miris hrane, božićnog drvca, živost pokreta kojeg smo svi dijelili, uzbuđenje, zvukove i radost najvećeg obiteljskog blagdana. Traje to neko vrijeme u meni sve dok sjedim na klupi pored obiteljske grobnice.
Stvarnost mi ipak prije ili kasnije došapne kako se moram vratiti u sadašnjost.

~

Prema dogovoru, taksi vozilo me čeka ispred vrata gradskog groblja. Dalje od toga ne može. Nakraju, odvest će me u moj starački dom u kojem živim sa svih svojih osamdeset godina uspomena na prošle Božiće. Dok me u božićno jutro taksi vozi praznim ulicama grada, mogu se čuti u njegovoj kabini prigodne pjesme. Sa melodijom "Coming Home for Christmas" ovog ću posebnog dana u godini ispratiti taj blagdan. Kutija sa starim božićnim nakitom iz podruma moje kuće odavno je zadnji puta zatvorila svoje kartonske stranice. Sva će se prelivena sjećanja na davne, prohujale obiteljske Božiće, iznjedriti iz mene kao da se ponovo otvara ta stara kutija sa nakitom. Biti će to samo sjećanje koje izmigolji iz mene kad se vraćam kući na sam Božić.

Nemruth Dagi
26.01.2009., 08:01
Tvrda postelja noću, pomalo tijelo tjera na meškoljenje. Tada kad se nemirno prevrćem po kamenoj postelji naivno mislim kako si s time utarem put podatnosti površine na kojoj ležim. Moja osuda na tvrdu postelju ravna je presudi za zločin kojeg nisam počinula. Mada dugogodišnji zatvor nesvjesno sami izabiremo kad biramo ležaj na kojem spavamo, ne obaziremo se previše na Mjesec što proviruje kroz naš prozor.
To ipak nije moj slučaj…
Mjesec je nevidljivi sudac na nebu koji nas lišava sna, kad se puni, tijekom svoje pune vladavine i kad pada. Kad je pun u svojem krugu, tanji ionako tanki san. Istanjene potke života ljudi još više smanjuje ukidajući im miran san. To može činiti i prije samog svojeg punog, okruglog lica, za vrijeme svoje punine, kao i nakon toga kad bezglavo opada.
Mjesec je nebeski zapisničar naših snova koji nevino visi na nebu, naivno na nas gleda ostavljajući svoj neprimjetan trag na trećinu našeg života. Toliko naime u prosjeku prespavamo ono što dobijemo od cjelokupnog vremena života.
Oni ljudi koji takvo svjetlo s neba ne primjećuju nazivaju se sretnicima. Njihov san nije isprekidan, nepovezan, i bunovan. Oni nisu čak ni buntovni, skloni promjeni, već staloženi, predvidljivi, dosadni i s time za sve oko sebe naporni. Ti nazovi srećkovići ionako misle kako ništa ne propuštaju ili su možda propustili sami sebe pa netankoćutni na Mjesečevo svjetlo beru okorjele, stare, cvjetove sna, dok su drugi budni te čekaju kako bi neko cvijeće sna u njihovoj postelji izraslo.
Posebnim uredbom, nekim neobičnim ukazom koji dolazi s neba, neki ljudi otporni su na Mjesečevu snagu. Ne dira ih nebeski nadzornik plime i oseke, ne osjećaju ritmiku vode pod svojim nogama, njihove stanice odupiru se svakoj takvoj mijeni. Kazaljke na njihovim satovima se pomiču, nepomućene stalno vrte svoj krug ne zamarajući se zbog nekog dalekog svjetlosnog nebeskog kruga koji virka u njihovu sobu dok spavaju.
Mjesec u uštapu, na svojem je vrhuncu darivanja nemira u tanašno ljudsko nervno tkivo. Njemu na prijem ipak dolaze svi osim onih čije zrake okruglog lica nisu vlastoručno ispisale pozivnicu. Njih vjerovatno zovu neke druge sile koje sa Mjesecom nemaju dodirnih točaka. Mjesec, taj nespretni baletan noćnog neba koji lamače svojim svjetlosnim nožicama, srebrnim sjajem ispunjava sve figure na koje nalazi. Te svjetlosne zrake, prate njegov raste kako bi zabljesnuo u svom svojem sjaju, poskliznuo se u spoznaji svoje nemogućnosti dugog trajanja te tako počeo razočaran opadati sve do čudnog srpastog izgleda.
Kao i on, i mi rastemo, bivamo, na vrhuncu padamo, borimo se i gubimo da bi nanovo rasli i širili se u nekom odsječku vremena.
Ritam je bog koji vlada Mjesecem. Bog protoka vremena i njegov podanik okruglog lica, donašaju nam ritam koraka koje slijedimo. Nije to zakon koji su pisali ljudi niti težnja za vjerovanjem koje se zaustavilo u nama kao tragičan oblik duhovnog sna kojeg snivamo u religiji. Taj ritam je naše iskonsko određenje bez nauma božanskog a kamoli ljudskog objašnjenja, bez napora shvaćanja, nešto što nam je dato bez obrazloženja na spomen našoj prirodi koja je u svima ista, jednaka.

Mi i Mjesec, isti ritam dijelimo. Ponekad se pitam nije li on ispuhan jer sam i ja ispuhana ili lijevo ili desno nasađan jer se ja tako osjećam?
Nije li znak njegove punoće i moj signal kako sam se već ispunila svime te pucam takvo prepuna po šavovima?
Između nas ljudi i žutog vladara noći, ima neka veza ili barem ponekad znak jednakosti. Pametni ljudi vole jednakost znajući kako su iznjedrili mudrost upamćenu u nekom vremenu. Ostali se jednakošću tješe zato što su isuviše jednostavni te misle da takvi obični dobivaju na cijeni, dok oni samoprozvani s navodno posebni misle da su posebiti drugima pa jednakost ne vide kao rješenje svojih problema.
Moj horoskopski Mjesec pridrijemao je u znaku Vage. Neki bi rekli kako je zastao u času mojeg rođenja u običnoj spravi za mjerenje ili u jednstavnoj trgovačkoj tezulji. Leži on ipak negdje na nebu u tom zračnom znaku a ne u trgovini dok mu suprotni kraci stoje mirno a bude se pri svojem mjerenju vježbajući utezima gore-dolje gimnastiku. Tako Mjesec važe ono već rečeno i ono u meni što još nije rečeno. Važu se i drugi oko mene na mojoj mjesečevoj vagi. Kažu, pravda je slijepa ali vidi u mraku "očima" svoje vage. Samo da tezulja nije razroka, kratkovidna ili dalekovidna.
Na moj Mjesec u Vagi ne laju vukovi ne obaziru se obični kućni ljubimci psolikog izgleda. Čak se ne kače dušobrižnici jer svaki izraz starog znanja zakopanog u tom mjesečevom sjaju, njima postaje praznovjerje. Što je praznovjerje za njih to im samim njihovim spominjanjem prazni cjelinu njihovog punovjerja. A to može biti opasno.
Moj Mjesec u Vagi poludi kad je pun Mjesec na nebu. Ne da mi spavati. Cijelu noć važe, mjeri, uzima i odbija. N emoram u njega vjerovati jer zna i mimo mojeg vjerovanja, na mene djelovati. Nespokojem me hvata u svoju svjetlosnu mrežu te ostavlja budnu na tvrdom jastuku što se nesanicom pretvara u čvrst pilon spomena na Mjesečevu vladavinu. Ne bodre me njegove zrake kako bi konačno načela san. Odbijaju me od hvatanja svake niti snova koje bi me zarobile te odvele u svoj svijet noćnog spokoja. One niti sna što nekako uspijem pohvatiti, pucaju pri njegovoj škarastoj svjetlostosnoj ruci koja drži u pokornosti pojavu svakogog mogućeg sna dok je Mjesec pun.
Pri svakom uštapu, moj Mjesec u Vagi, od mene traži da ga svojom životom i unutar životom stečene lukavosti gurnem u najobičnu vazu. Tako on svoje svjetlosne krake ostavlja u posudu za cvijeće, dok bi se moja soba očištila, u namjeni prostora za hvatanje niti sna što ih noćna tama ispušta na nas spavače. Tako bih postala s time dostojan noćni lovac na vlastiti san dok bi Mjesec svojom velikom svjetlom glavom negdje drugdje uznemiravao svoje domaćine.
Mjesec u vazi miriše kao ukrasna biljka uhvaćenih stapki u vodi te svojim bojama razbija blijedilo prostora. Odmakla bih jednom mjesečno taj puni Mjesec negdje daleko od mene, kako bi me lakše pronašle i prekrile niti sna koji mi tako nedostaje. Sjajio bi se Mjesec u hodniku, prateći ritam staze koja se ispod njega prostire kao putokaz prema ostatku stana. Sjajio se te nestao pred jutro kad bi ga otjeralo svjetlo dana. Ponekad bi mu promjenila vodu, raširila svojojm rukom cvjetni buket, dodirvnuvši tako njegove cvjetne glavice. Tada bi u meni izrastao osmijeh zadovoljstva što se prelijeva iz postignutog zdravog sna…
Mjesec zarobljen u vazi, možda bi nagnuo moju Vagu što se skriva u Mjesecu, kako nikako ne treba od mene očekivatii ispriku što Mjesečev sjaj ostaje među zidovima hodnika. Usamljen, bez dozvole ulaska u moju spavaću sobu svjetlio bi sam sebi. Podizao bi razinu nekih drugih mora i ostavljao na miru niti sna koje bi me pratile po pučini mirnog mora u kojem nastaju snovi.
Zato…pssss…tiho moji spavači. Sada kad znate više ne govorite svima. Kad vam s noćnog neba okruglo lice Mjeseca zaprijeti, sjetite se jednostavnog vaznog rješenja. Tajna dobrog sna pri punom Mjesecu ipak mora biti sačuvana. Ne mora nitko osim vas i mene same znati kako se za dobar san koristi jedna obična Mjesečeva vaza.

annerri
26.01.2009., 14:34
Ali gdje mi nestade maskenbal, Che-ce.ce, tapirova črbava revolucija? Korida teče, slijedi? Ja bi ih sve pustila, vrata otvorena. :D

***** ovo su zvjezdice. Bez vrećice na glavi. :D

Nemruth Dagi
27.01.2009., 07:23
Ali gdje mi nestade maskenbal, Che-ce.ce, tapirova črbava revolucija? Korida teče, slijedi? Ja bi ih sve pustila, vrata otvorena. :D

***** ovo su zvjezdice. Bez vrećice na glavi. :D

Ovdje;

http://www.forum.hr/showthread.php?t=335180

Nemruth Dagi
19.02.2009., 09:00
~ Evanđelje po Ivani

I.

Na dan kad je Ivana Tuk bilježila svoj tridesetitreći rođendan samo je nebo zajedno s njome plakalo. Nisu to bile suze radosnice, već one druge, one koje nitko ne voli, niti ih želi kao privremenog gosta na svojem licu. Tako je na taj za nju poseban dan, i nebo pustilo niže zemlji svoje mršteće, otežale oblake iz koji je cijelo vrijeme padala kiša. Ivana je pukla ko zrela dinja tek navečer u samoći svoje sobe. Zagrlila je na svojoj postelji starog plišanog medvjeda Tedija te utonula u ponor suza i rođendanskog samačkog očajanja. U sebi je imala razlog za plakanje. Kolege na poslu nisu se sjetili njenog rođendana a i da jesu vjerovatno ne bi od toga napravili neku posebnost. To je bilo nešto što nije zahtjevalo proslavu. Za njih je to bio običan radni dan. Tako se svaki put slavio rođendan samo nekih kolega, onih posebnijih, dok bi druge, one obične jednostavno zanemarivali. Ivana je toga bila svjesna, ali bez obzira na tu gorku činjenicu, uzastopce svake godine nadala kako će iz kluba neprimjetnih ući u društvo onih na kojim se primjećuju i nove cipele. Ivani Tuk godinama ta željena uredska radnja nije polazila za rukom, tako da je i svoj tridesetitreći rođendan provela u isčekivanju reakcije svojih kolega. Čekala je telefonske pozive, SMS čestitike od prijatelja mada je toga svakog njenog narednog rođendana bilo sve manje. Nadala se kako još ima onih koji se tog dana sjećaju. No ovaj put tridesetitreći rođendan bio je namršaviji u njenoj kratkoj povjesti bivstvovanja.
Majka je napravila za ručak njeno omiljeno jelo a otac je svojoj jedinici čestitao onako nezgrapno, muški uz upotrebu određene dramatike kao što to znaju činiti očevi. Privio ju je kao djevojčicu mada je odavno prešla sve dječje mjere u visinu i naročito širinu te držao u zagrljaju kao da je još dijete. Ivana je žarko željela zagrljaj svojeg voljenog muškarca, ali bi se svaki put raspekmezila kad bi ju tata zagrlio.
Tako bi prizvavši dijete u sebi postala svjesna njegove ljubavi i zaštite. Taj osjećaj u njoj nikako nije nestao ni sa svim godinama koje je nakalemila na sebe. Ponekad bi poželjela da nikad nije odrasla. Možda zbog toga što je u njoj samoj bujao nešto posebno te dovoljno snažno što je crpilo svu njenu snagu. Bila je to težnja ili čežnuće za muškarcem njenog života koji se nije pojavljivao u nijednoj izvedbi svih tih tridesetitri rođendana njenog života. Ivana Tuk bila je moderna žena bez muškarca…i bila je svjesna da žena njene dobi treba baš to što joj nedostaje.
IVeć dugo nije pamtila na svojem tijelu ničiji zagrljaj, poljubac, dodir. Nije upamtila niti zadnju ljubavnu poruku ispisanu elektroničkom poštom ili možda tek obični SMS nježnog sadržaja. U svojim godinama, kad njene vršnjakinje prvo dijete vode u vrtić, drugo je na putu ili se planira a možda i jednostavno dogodi lošom prosudbom, ona je čeznula za strašću svim svojim bićem. Ako zanemarimo njenu nježnu poetsku dušu, književni talent te pogledamo vanjštinu, Ivana Tuk, kći Stjepana i Marice Tuk, bila je obična, predebela, dosadna, ambiciozno hvalisava ali nesigurna žena, koja je dolaskom svojeg biološkog sata u sve veću vremensku stisku, nastojala pronaći ljubav svojeg života pod bilo koju cijenu.
Ušavši taj dan na svoj tridesetitreći rođendan u teške, Isusove godine života, Ivani se učinilo kako su nastupili prijelomni trenuci za nju. Zato te večeri glavom uronjena u postelju pored svojeg vjernog prijatelja medvjedića, nije plakala zbog kolega na poslu i čestitanja, već zbog toga što je njeno srce neispunjeno i samo.
Godinama je pisala svim ženskim časopisima u zemlji, rezuckajući njihove kupone za besplatni odgovor ili mali oglas. Javljala se na rubrike "ženidba-udaja", slala svoje ponude, izlazila na sastanke na slijepo, te slijepo vjerovala onome starome kako i ćorava koka napikne pravo zrno. Mjeseci njenog života su prolazili u tim i takvim radnjama, što ih je svjesno činila za poboljšavanje ljubavnog života, stapajući se u kalendarske godine ali Ivana nije napiknula pravo zrno. Muškarci koji bi na takakv način sretala nisu bili glavno zgodici, niti neke dobre partije za udaju, ali nisu bili ni gori od nje same. Ipak, bježali su debele ženske, željne njihove i svoje ljubavi prema njima. Kao i svaka ljudska galerija likova koji očajno žele ono što im treba, pokazivali su sve svoje vrline i mane. Prvih je bilo malo i bile su napuhane, ali je dobro Ivanino oko uočilo, ono drugo što se skrivalo iza onog prvog.
Bilo je tu beznadežnih, ovisnih tipova željnih samo putenosti ženskih tijela, djece koja su još vezana na majčinu sisu koja ima je izmakla iz njihovih ustiju. Pronašlo bi se i onih koji su u potrazi za samim sobom i izgubljenim idealom o nedostižnom muškom u sebi. Našlo bi se tu i bojažljivih, patoloških likova koji traže idealne žrtve za ispunjavanje svojih bijednih života, onih kojima je potrebna dadilja, bedinerica ili tek možda samo obična cimerica. Svi su ti likovi u samom početku nekako znali kako ona nije prava osoba za njih. Ona je pak žeznula ne nečim što u zbilji nije pronalazila. Razočaranje je bio obostrano.
Njene prijateljice su se poudavale sa više ili manje sreće. Rodbina je ispitivala kada će i ona krenuti njihovim stopama. Ona bi zašutila mijenjajući boju svojeg lice te bi načela neku drugu temu. Zbog toga, njeno bi se srce raskrvarilo, tlak bi rastao a hormoni su radili kao i prije. Željela je zadovoljiti svoju nadirajuću, bujajuću strast, zajahati svoju neobuzdanu težnju za voljenim bićem pored sebe, za dodirom, stiskom, poljubcem…i što je više u sebi to potiskivala, zbog toga je više patila.
Zamišljala je sebe kao Anu Karenjinu, kao gospođu Bovary, kao Kleopatru, Katarinu Veliku, Valentinu Tjereškovu, Wallis Simpson, Annie Lennox …vidjela se kao uigrana ljubavna mašina, samosvjesna, probitačna te neustašiva žena koja se ne boji rušenja društvenih normi, novih izazova koji se nalaze svakodnevno pred njom. Maštala je o sebi kao o super ženi koja uživa u onome što jeste takva kakva jeste i onime što svojim radom može postati. Sanjarila je da je ona ta koja voli i koja se daje da je drugi vole ili im barem dozvoljava da joj se dive. San i mašta, usporedni traci njene tračnice po kojoj je vozila njena životna kompozicija rađala je svakim danom, samo razočaranje dok su se pređene stanice gomilale bez nekog većeg rezultata.
Izranjavanja s time što joj razdire dušu, Ivana Tuk, nepoželjna tridesettrogodišnja udavača, donjela je bitnu odluku u svojem životu. Kao i onaj koji je raspet u svojoj tridesettrećoj godini života, i nju je razapinjala težnja, mučila su joj sumnje i vapila je očajnim glasom prema nebesima; Srećo, srećo, zašto si me napustila…!


~nastavlja se~

Nemruth Dagi
19.02.2009., 09:03
II.

Nebo joj nije poslalo odgovor već je u društvu sa oblacima plakalo za svaki njen rođendan. Morala se sama za sebe pobrinuti. Zato je napisala pravila ponašanja s kojima bi regulirala svoj život kako bi on potekao u poželjnom pravcu, tamo gdje ima patnje u najmanjim mogućim količinama. Ono što je napisala, odlučila je nazvati skupnim imenom. Evanđelje po Ivani, stvorilo se samo iz dubine njenog srca, na njen tridesetitreći rođendan, pod jastukom kad je praznila iz sebe sve nakupljene suze, dok ju je plišani medvjedić začuđeno gledao. Vani je cjelodnevno padala kiša, a Ivanina bol srca nikog nije zanimala.
Da nije bilo tog Evanđelja, koje je nastalo iz samih Ivaninin suza, mekoće jastuka i kapi sa neba njeno bi srce, duša i tijelo presahnuli u težnji za nečim što očigledno ne može dobiti. S time je Ivana naviještala vlastito spasenje od onog što ju je iz dubine bića tištilo, činilo ju nesretnom te što joj je oduzimalo moguću radost života. Svoje je misli posložila u svojoj glavi kao niz propovijedi koje govore o njoj samoj, u okolnostima u kojoj se nalazi te svijetu koji je takav kakav jeste prema njoj, debeloj ženi željne ljubavi. Prva propovijed govorila kako su svi njeni mogući budući partneri s njome izjednačeni. Svi su se kuhali u istom loncu ali samo neki miješaju svojim nožicama, da krompir ne zagori. Njoj to nije više padalo na pamet. Prestala je slati ljubavne oglase, niti se na njih više nije javljala. Tražila je svoju ljubav tamo gdje i obični ljudi pronalaze, na običnim mjestima u običnim satima kad na to uopće ne računaju. Očajnici su oni koji to žele ubrzati oglasima ono što će se dogoditi kad-tad.

Druga propovijed odnosila se o tome kako je ona jedina pozvana svoje trenutno stanje promjeniti. Prestala je rezuckati kupone te pisati savjetnicima u ženskim časopisima, opisujući im svoju trenutnu situaciju. Znala je što joj treba te da joj treba odmah, ali ne nužno, i pod svaku cijenu. Počela je o tome razgovarati sa roditeljima i rodbinom, bez imalo srama. Tako je svijetu glasno odašiljala svoju namjeru. Sva se njena obitelj začudila promjeni koju su na njoj vidjeli. Sljedeća se našla propovijed u njenom Evanđenju o tome kako će se srodne duše prepoznati. Ona će njega pročitati ma kako da se krije od nje ali i on će nju prepoznati, kad za to budu oboje spremni. Dalje je u svojem Evanđelju rasčlanila važnost vremena i to ne ono obično već i ono njeno biološko za koje su svi govorili kako joj izmiče pod rukama, odnosno u organima za reprodukciju. Peta je propovijed bila usmjerena na to da je omot tj. tijelo samo vizualan doživljaj, dok je njegov duhovni sadržaj stvar trajnosti. To joj je omogućilo ishranu kaku je željela, kada je željela, kao i ono što je željela i želi. Odmah je uvidjela nepotrebnost svih dijeta koje je nekad držala u nadi skidanja naslaga masti koje su ju popunjavale. Manje je težila savršenstvu i nestao joj je grč na licu. Njeno je lice dobilo onu nježnu potku jedne Madone. Onaj koji će je voljet, u njoj će pronaći druge kvalitete osim izgleda. Uostalom, omot je čisti marketing i nikad iskreno ne progovara o sadržaju. Ostale lekcije iz Ivaninog Evanđelja, odnosile su se na neminovnost susreta prave osobe, kao i na kvalitetu veze.
Ivana Tuk, potencionalna udavača u potrazi za ljubavlju svojeg života pronašla je misao vodilju koja joj je svjetlila na njenom putu, pokazujući kako tama i nije tako crna, kad znaš kamo vodi staza. Nije očekivala brzometna čuda, ali je za njih bila posve otvorena. Vrijeme je pokazivalo kako život može biti laganiji kada se ništa ne očekuje. Malo više spontanosti i otvorenosti, donašalo je njenom životu daleko više malih radosti. Ivana je počela uživati u malim stvarima a onda se iznenada dogodilo ono što je i očekivala. Naletjela je u knjižnici, baš na mjestu sa teškim filozofskim raspravama (a ne na ljubićima koje je prije pregladnjela ljubavlju tamanila kao Mcdonalds nakon kino predstave) na biće koje ju nije ostavilo ravnodušno. To je bila topla, nježna osoba, sličnih stavova, pa čak i godina, sramežljiva ali kao i ona željna ljubavi. Nekad bi odmah krenula u akciju, pokazivajući svoje namjere, ali sada je pod utjecajem Evanđelja po Ivani, stala na loptu.
Prodavaonicu fast fooda zamijenila je biranim vrhunskim restoranom. Ljubav je hrana u kojoj se uživa svim čulima a ne trpa se u sebe, samo da bi se natrpalo, preradilo i izbacilo…govorilo je Evanđelje po Ivani u svojem završnom dijelu.
Možda Ivana Tuk i nije razumjela Nietzscheovu smrt Boga, ni Feuerbachovu tezu kako čovjek stvara Boga a ne Bog čovjeka, kao što joj je bilo posve nebitna misao filozofa Heideggera o čovjeku kao "biću briga". Ona više nije imala sama sa sobom problema. Sve je sjelo na svoje mjesto, mada je tek letimično prolistala sva četri Evanđelja, ali sada je bila posve uvjerena kako njeno, osobno Evanđelje po Ivani, djeluje. Zagrljeni par ležao je na njenom krevetu, između njih skutrio se plišani Tedi, vani je kao obično na dan njenog rođendana padala dosadna proljetna kiša.
Ivana Tuk, sada tridesetčetverogodišnjakinja, bila je posve zadovoljna onim što je pronašla u knjižnici pored polica teške literature i za sve ostalo bilo joj je baš bilo briga. Kolege joj i dalje nisu čestitale njen rođendan ali je ona nakon svega, bila voljena i voljela je. Dokazivala je to svojim ponašanjem i ona, čiji je pogled Ivana prepoznala kao onaj «pravi». Marijana je tu tom posebnom času samo zbunjena stajala pored hrpe knjiga držeći u svojoj ruci "Eros i civlizaciju" od Marcusea.
Dakako, Ivaninovi su roditelji teško podnjeli njen "neprirodni" izbor partner, odnosno partnerice, ali kako sva četri Evanđelja, pa i njeno Evanđelje po Ivani, pišu kako nema lakih lekcije u životu niti teških koje možemo izbjeći, zabadava im bilo gunđanje. Bolje im je da se s time pomire u sebi…jer ljubav je ljubav, gdje god, te s kim god da je dijelimo.

Nemruth Dagi
20.03.2009., 18:07
- Na kraju može se konačno izreći presudu prema težini djela i u skladu sa pravilima. Ukratko, osuđujemo vas da ste uvijek na kraju rečenice - progovori predsjednik Komisije za pravopis.
- Naravno bez mogućnosti pomilovanja... - odmah nakn njega nadoda uvaženi član Akademije zašiljivši značajno svoj brk.
Optužena točka uvukla se nakon tih izgovorenih riječi još više u sebe. Tako skutrena znala je kako je njihova presuda gotov čin. Unutar nje same nešto ju je sve više kopkalo.
-Ali zašto?- uhvati mala točkica zrno hrabrosti u sebi, zakači se na njega te zacvili s tim pitanjem pred Komisijom.
- Zašto.....ha, ha, zašto?- mrzovoljno će predsjednik - pa još i pitaš zašto, mala nezahvalnice? E, pad sad ću ti reći, što svakako ne želiš čuti.
Zato jer si mala, ponajmanja, sitna, beznačajna, isuviše jednostavna, jedva vidljiva, krajni domet nepismenosti koji svatko može u tragu namjerno ili ne ostaviti na papiru. Zato što, ti mala bijedna mrljo, nisi glas, nisi slovo, samo mali pridodatak pisanim slovima. Može se bez tebe jer si ništa, malo sitno smetalo, mrvica na papiru, začeta negdje grijehom nepažnje na marginama, oznaka ničega..to sve si ti, ti sitni beznačajni otpad pisanja, pa kakvu bi sad ti važnu ulogu htjela???
- Svoje mjesto tamo gdje pripadam. Ništa više ne tražim, bez obzira što sam toliko mala. Ako to dajete drugima, zašto ne date i meni – obratila se hrabro točkica, mada joj je glas još podrhtavao.
- Ma nemoj....marš mrljo na kraj rečenice, ti mala vulgarna spodobo...
idi ili ćemo te ukinuti, dokinuti, zabraniti, uništiti - pjenilo se sa komisijskog stola.
Mudre glave se uskomešale. Uvažene kolege iz Komisije za pravopis počele su rasipavati svoje riječi, u bijesu se međusobno optuživati, opravdavati, zaklinjati na pravila i različito ih tumačiti. Buka koju su pri tome stvarali, točkici se činila posve nepotrebna. Pokazalo se kao i uvijek da male stvari po pravilu stvaraju veliku buku a velike i bitne stvari prolaze svojim tijekom u tišini.
Točkica se sama spusti sa optuženičke klupe, a u njoj se pojavi mrva ponosa, koja je svakim časom sve više rasla. Uvjerila se da i toliko mala, ponajmanja od svih, stvara toliko cike.
- Ljepota je i u meni... - pomislila je dok su i dalje članovi Komisije nadglasavali jedan drugoga. Mala točka duboko je uzdahnula te krenila svojim putem. I mali, najmanji, imaju u sebi ponosa, to je nešto što im nitko ne može uzet kad im oduzmu sve drugo... razmišljala je tako jedna obična točkica i udobno se smjestila prihvativši svoju sudbinu na kraju ove priče.

Nemruth Dagi
20.04.2009., 08:26
Kad mi sve dojadi oko mene, a tih je dana u meni, sve više i više jer ih se sa godinama više ne trudim suzbiti, lako se uhvatim sama kako čeprkam po vlastitom sjećanju. Nastojim ih očistiti, dovesti u red, kao i svaka druga domaćica, u vremenu kad sam sama u kući te nikog od mojih ukućana nema.
Otvori se tada ždrijelo moje nevolje te padnem u njen bezdan bez kraja, posve namjerno sa razlogom. Znadete i sami, sjećanja su uspomene stopljene sa vremenom, mjestom i ljudima, što smo ih ostavili iza sebe. Za one posrnule životom način su preživljavanja, za one skoro zamrle, sredstvo su oživljavanja. Za oni koji ne žele svoje sjećanje, ona nisu ništa drugo nego tek bezlične sjene prošlosti što su ih napravili negdje. Ne želim neurednu svoju prošlost, razbacana sjećanja, raštrkane memoralije…prašnjave uspomene. Red se u kući I u nama samima mora održavati…

Domaćica sam sa punim životnim stažem u domaćinstvu, radim u tri smjene i znam kako je lako kad si sam, svoja sjećanja prizvati. Teško je pak ono što prizovemo u nama pravim riječima označiti, dovest u red. Kad smo toliko “down”, rado se hvatamo za tanana njihova ruha, za te ustajale otiske vremena splavarimo, održavamo se na površini nastojeći preživjeti svoj pad. Kad smo sretni ne grabimo naša sjećanja, ona nam u tom času ne trebaju sve dok nas sadašnjost ne uvjeri da sreća ima kratki rok trajanja. Tada se prepuštamo mislima pospremajući uspomene kao ormare u sebi. Svatko to čini sam za sebe, Kako i vi tako i ja, obična žena, domaćica.

Sjednem u tom trenucima na neko mirno mjesto u praznoj, očišćenoj kući, gdje se na štednjaku hladi ručak, a rublje je uredno izglačano te posloženo u ormar pa si natočim sama 40% vol. potpunog sredstva za čišćenje sjećanja. U početku ona loša nastojim odmah odvojiti od onih dobrih. Prve nastojim zanemariti, a druge vrijedne spomena, pomno čistim i njegujem. Skidam im prašinu, talog vremena, naslage što su im učinila tužnjikava ili sretnija vremena. Uklanjam tragove sunca na njima, kapi svih napadalih kiša, bljeskove proteklih oluja. Skidam nakupine svega osim tanane patine smijeha, premazujem lagane brazde urezane Ijubavi, da bih u onim najstarijim od svih skidala tvrdokornu hrđu vremena koja brani daljnju njihovu upotrebu.
Pitaju me neuki u tome, pomaže li još neko sredstvo za čišćenje???
Ne vjerujem, valjda pomaže.
Rijetka su sredstva za čišćenje koja čiste, dezinficiraju i anesteziraju u isti čas. Mister Proper, Mister Musculo, Mister tko zna tko....svakako rade čuda...ali ne djeluju na nakupine sjećanja u nama što su se nataložile godina. Ne čine ta sredstva ništa osobitno da se njihova površina sjaji, ne ostavljaju ih čistim, barem ne kako to čini moje sredstvo za čišćenje sjećanja.
Mister Ballantine, Mister Johnny Walker, Mister Jack Daniells, Mister … tko zna koji mister, dok žena ionako nema među tim probranim društvom osim stare dobre domaće brlje sa sela, vraćaju nas u naša sjećanja te ih ljušte do neprepoznatljivosti nit po nit, list po list, komadić po komadić, sve od početaka ili možda od samog kraja.

Kad kuća odiše svježinom, a nos može zahvatiti miris tek skuhanog ručka, kad se netom oprano rublje žestoko opire vjetru na balkonu, tad sjednem umorna te čistim svoja sjećanja sa 40% vol. sredstva za čišćenje nakupina sjećanja.

O tome se možete osvjedočite i sami ako mi ne vjerujete jer žena kao ja nakon napornog rada, sjedi u društvu žestokog Mistera onog ili ovog čisteći tako taloge svojeg života. Ne pije samo tako, zabave radi ili bez razloga.
Pronađete li me zamišljenu, sabranu, skoro pa mirnu kako sjedim ispred čaše žestokog pića nakon pospremanja, kuhanja, glačanja... vjerujte mi na riječ da je to samo želja za umrtvljenje nagomilanih uspomena tijekom života, jedne stare izrađene domaćice.

Nemruth Dagi
16.05.2009., 15:48
Dok mu je otac mjesecima umirao od raka, Filip Mašna tražio je smisao njegove patnje. Nikako mu to nije polazilo od ruke, pa je i sam zbog toga patio. Na očevom sprovodu, osvijestio je u jednom trenutku činjenicu koja mu je do tada izmicala. Shvatio je kako živi ljudi u kostima nosaraju svu bijedu života. Ona nestaje kad im se kosti, sa ono malo mesa izjedeno rakom, stave na počinak u mrtvački sanduk.
Godinu dana nakon očeve smrti osjećaj gubitka je popuštao. Ostavio je konačno bol iza sebe, mada je propustio uhvatiti njenu svrhovitost. To mu je i dalje u ustima stvaralo okus pelina. Uvijek bi u patnju tražio dublji smisao, više nego što obični pogled na nju može zahvatiti. Takav uvid bi ga osnažio jer ako bi pronašao ono za čime je tragao, sve bi oštrice patnje koje su razarale njegovo nježno tkivo, otupljivale.
Život bi se tada lakše podnosio.
Traganja za svrhovitošću patnje u životu započelo je onog dana kad mu je u djetinstvu, jednim potezom ruke sudbina izbila najboljeg prijatelja iz njegovog života. Automobil koji je udario Crnog, pobjegao je sa mjesta nesreće. Filip Mašna tada nije mogao shvatiti zašto je vozač izabrao baš njegovog psa ljubimca koji nikome nije učinio ništa nažao. Činjenica je govorila o drugačijem viđenju te priče. Životinja je iznenada, sama, izletjela iz dvorišta na cestu, ravno na jureći automobil. Boljelo ga je kad je tražio smisao, njegove a onda i svoje patnje. Nakon što je pas smrvljenih kostiju završio svoj život na asfaltu, u životu Filipa Mašne, nakupilo se još raznovrsne boli kao i potrage za njenim smislom. Ostavljale su ga djevojke, gubio je prijatelje, novac, živce, vrijeme...patnja je stalno stvarala gubitak a bol koja se pri tome javljala nije mu govorila istinu kako ne valja gubiti vrijeme za nešto što se neće vratiti.
Kad je jedva stojeći na vrškovima svojih prstiju dosegao ono što se zove zrelost, spoznao je kako je njegova potreba za smislenošću patnje, što mu život sam zna poslužiti, potraga za vlastitom cjelinom.
Nestanak Crnog iz njegovog života, smrt oca, gubitak svih drugih ljudi koji su mu nešto značili, stvorili su unutar njega osjećaj kako uvijek ostaje bez jednog dijela sebe. Mada necjelovit, razdjeljen, više prazan nego pun, bio je opet dovoljno dostatan za patnju koja bi se naselila u njemu. Krug koji je započeo nečijim odlaskom, zatvarao bi potonućem u samog sebe, u svoju polovicu koja vapi za drugim dijelom sebe.
Filip Mašna maštao je tako o svojoj cjelovitosti, o danu kad će se kao jedna strana školjke poklopiti sa drugom svojom polovicom, tvoreći jedinstvo u cjelini. Tad bi se od namjerno nanešene mrve pijeska u školjci, stvarao prekrasan biser.
Imao je dakle Filip Mašna stotinu nevolja sa svijetom koji ga je okruživao ali samo jedan jedini problem. Njega je duboko zakopao u sebe. Potisnut do krajnih granica, njegov drugi onaj tako nedostajeći dio, toliko se učahurio u njegovo mentalno tkivo da ni samom sebi nije želio priznati kako ga ta praznina crpi.
Kao parazit koji živi u tijelu domaćina, druga polovica ona koja mu toliko nedostaje, živjela je u umu kao težnja, gosteći se mislima i životom koji proizlazi iz shvaćanja vlastite necjelovitosti.

Kad je sreo Tamaru djevojku crne kose i tamnih očiju, shvatio je da je ona može biti njegov drugi dio koji mu toliko nedostaje. Pomislio je kako bi mu mogla pomoći u nanošenju očekivane mrve pijeska iz koje bi zajedno, kao skladna cjelina školjke bisernice, izgrađivali malo po malo, svoj biser. Nije se prevario. Tamara je imala dušu i tijelo, prikladno za stvaranje bisera.
Filip Mašna uživao je svoju cjelovitost u potpunosti dok je Tamara isto zadovoljstvo pronalazila u njemu. Bili su dvije polovice iste stvari. Međusobno su bio dionici a njihova zajednička dionica ljubavi, govoreći službenim jezikom burze vrijednosnica, imala je daleko veći trenutni rast vrijednosti nego bilo koja druga. Kad se već valjali mali biserčić u školjki njihovog života, Filip Mašna je u plavim Petrinim očima i njenoj isto tako plavoj, dugoj kosi vidio nešto što je iz temelja poljuljalo osjećaj cjelovitosti. Oćutio se dovoljno slab a da se ne zanese idejom o proširenju svoje neokrnjenosti. Jednom cjelovit je odličan osjećaj ali dvostruko ispunjenje cjeline je više nego božanstven doživljaj. Rodila se zamisao u njegovom umu a on je u to odmah povjerovao,ispraznivši jpri tome edan dio svojeg srca za useljenje još jednog stanara. Bio je posve uvjeren kako u ostvarenoj cjelini ima uvijek dovoljno mjesta za prihvaćanje još jednog sadržaja koji sam može postati njen ravnopravni dio.
Obje su djevojke, svaka za sebe, odbijale proširenje na onu treću strane koja bi samo smetala. Kako stvarnost nanaša svakojake stvari na obalu našeg života, tako su se biserčići valjali umetnut svaki u svoju školjku. Filip Mašna s time se nije mogao pomiriti. Raštrkan na dvije strane, na dvije školjke, osjetio se opet necjelovit, te je s tim osjećajem u svojem srcu nesvjesno započeo prizivati patnju. Imao je dvije trećine svoje cjelovitosti ali su bile odvojene jedna od druge. Želio je više od toga. Trebala mu je školjka sastavljena od tri ista dijela. A kad nije imao to što je trebao, bol bi sama kucala na ulazna njegova vrata.
Filip Mašna, umirao je od čežnje za ostvarenjem svoje zamisli. Kad mu je konačno uspjelo prodobiti dvije strane za istu stvar, cjelina o kojoj je sanjao bila je dosegnuta. Živio je sa dvije žene istodobno, stvarajući sa svakom biserje koje je ipak oblagala jedna jedina školjka.
Vrijeme je pripomagalo obavijati njihova zajednička zrnca sedefom. Oblikovalo ga je i brusilo, no ljepota je iz njih sve manje zračila. Ta zrnca su postala obična bižuterija, dok se cjelovitost školjke raspadala.
Filip Mašna je i dalje nakon svega doživljenoga tražio svoju cjelinu koja bi ga posve ispunjavala. Kad bi je pronašao, ona bi nestala nakon nekog vremena jer gubitak je jedini dio života kojeg nikad nećemo moći u cijelosti propustiti. Tada bi se pojavila patnja dok bi njegova agonija trajala sve dok ne bi opet pronašao ono što ga je ispunjavalo. Tamara i Petra njegovi nekadašnji dijelovi cjeline, sada su zajednički ostvarivale svoju cjelovitost i to im je uspijevalo. Nisu nasilu gurale zrnca pijeska u školjku, crpeći tako sedef iz nje. Zbog vlastitog iskustva, prepoznale su kako najljepši biseri nastaju u tihom zagrljaju stvaranja sile mora i snage same školjke. To je bila jedinstvena, nedjeljiva cjelina, koja se ne može razbiti. Neprekidna težnja Filipa Mašne za postizanjem cjeline, i dalje je u njega umetala sve što je na svojem putu nalazila, mada mu ništa nije trebalo dodavati ili oduzimati. Osim i možda, samo nezdrav osjećaj koji je gajio u sebi da je učinkovito necjelovit svo svoje vrijeme.

lilaamrit
16.05.2009., 17:01
Ammm... jel' se ovdje moze komentirati?

Khmmm... jen' dva tri:

Dobra vecer...

Osim i možda, samo nezdrav osjećaj koji je gajio u sebi da je učinkovito necjelovit svo svoje vrijeme.

Nekada nije stvar niti u Tamari, niti u Petri, pa niti u Mas(n)i. Ponekad je potrebna samo mokra krpa po glavi. Nekad Fredyji Krugeri, znaju napraviti fantastiku iz samo rupice straha. Nekad si nije lako priznati.

Zapravo, ovo je bila ideja... povukli su me ovi zadnji reci, o cjelovitosti i "igranju mecke". Znas ono, Ahhhh... kako je meni tesko...

U svakom slucaju Nemruth Dragi, ka obecavajucem... :)

Nemruth Dagi
06.06.2009., 15:13
Tamotua je tu ali i tamo. Izgovoreno, mišljeno i napisano ime kaže da je ono Tamo-Tu. Možda je više nepotrebno, tamo gdje jeste, ali se zato ne pojavljuje manje tu, gdje smo mi.
Mi Tamotua, često ne prepoznajemo vlastitim očima, srcem, i umom. Umirili smo svojom stvarnošću i ono što znamo o Tamotua. Zato oni koji kažu da nije Tamotua bilo tamo u Srebrenici, Dachau, pa i da ne navraća na Onkološke odjele bolnica tu oko nas, nisu u pravu. Možda je više bilo tu, u nama, ali smo mi pomalo predvidjeli propust kojeg smo napravili, zbog njegovog postojećeg tamo.
Gdje je dakle mjesto tu a da kod Tamotua nije i tamo???
Tamotua, nije ni on, ni ona. A daleko je od one uzvišene ali neizgovorene varijante svojeg imena u slovima TMT.
Čak je i ono nespretna zamjenska riječ za Tamotua. On nije jer kakav bi bio to on, u savršenom svojem mužjačenju? A nije ni ona jer ne bi bila dovoljno savršena kao Tamotua.
Ono je približna ali nije točna zamjenica. Ako se možemo zadovoljit da Boga proglasimo muškarcem, manji je ispad da Tamotua proglasimo za ono. Ono ne nosi unaprijed nikakvi sud. Ono je bez lica za bilo kakvo suđenje. Bezlično za nas, ni jedan spol, Tamotua je ono i tamo i tu. Ono je zapravo, svagdje. A kako je svagdje raspršeno svijetom, ono je tamo i tu, i u nama.
Tamotua, nevidljivo je dio, koje se nazire u tamo i tu. Da je muško želio bi sve pokoriti i tamo i tu a da je žensko pokoravala bi svojoj ljupkošću one koje žele svijet pokoriti i gospodariti na pozornici moći.
Tamotua ne želi pokoriti ono što već ima. Njemu žrtva ne treba jer tu je već i tamo, a tamo je gdje je i tu. Kako je ono već tu, a i da je tamo već mu se i to broji, s time nam samo pokazuje kako žrtvu biramo mi sami. Tako nam je lakše, jer žrtva je tamo a mi smo tu. Žrtva je za nas, kako mi ne bi bili na njenom mjestu a mi smo tu da ne budemo tamo žrtvovani sami za sebe. Tako nismo tamo, već je umjesto nas netko drugi, a tu smo gdje već jesmo, sretni što mi nismo žrtvovani. Netko je to uradio umjesto nas.
Tamotua ne želi potomstvo, dobro je i tako, kako jeste i kad je navodno sam, tamo i tu. Ne treba svoj rascjep na dijelove. Učinkovit je takav kakav jeste. Dobro se snalazi kad je tamo i tu. Činjenica govori je da ono što je i tamo i tu, ustvari nikad nije samo jer je u svemu. Ono što je u svemu ne treba dijeliće samog sebe, da bi bilo
cjelovit. Ono što je cjelovito i tamo i tu, potpuno je u svemu. I kad je posve samo, ono je jedinstveno u svojoj potpunosti.
Tamotua je i tu i tamo. Ono je u radosti i strepnji, u veselju i u ljutnji. Ono je tu i tamo gdje mislimo da nije dovoljno dobro mjesto da bi bilo. Nema mjesta niti stvari koja tamo i tu, nije Tamotua dostojno.
Nedostojno jednog Tamotua još nije izmišljeno. Ono se ne može poraziti vrijeđanjem, kad je već u vrijeđanju, Ne može dirati psovka ono, što je već u psovki. Proklinjanje za Tamotua, ne postoji jer nema kletve koja bi ga tamo i tu, na nož dočekala. Samo ljudski ego
pripisuje mu kako se ono da vrijeđati, bilo da je tamo ili da je tu.

Tamotua ne možemo zavarati svojom molitvom i slatkorječitošću. Mada od svoje molitve puno očekujemo i želimo mu reći kako da nam sredi nešto povoljno za nas, tamo i tu, da bi bili tu bili sretni a tamo došli na uređeno i sređeno za nas.
Kad konačno dođemo kući, Tamotua nas već čeka spreman za prihvat. Ipak, ne idemo tamo, mada smo molili za to, prema svojim priželjkivanjima već zbog onog što smo sviješću svojom stvorili kad smo bili tamo a sad to kusamo dok smo tu. Tamotua nam dopušta da sami stvaramo svijet, mada je ono i tamo i tu i u svemu prisutno.

Moljakamo druge sve što nemamo, što nam nedostaje, samo Tamotua koji je već odavno tu, zna svaku našu buduću riječi. Ono nas je posve prozrelo, dok je tamo i dok je tu, u nama. Kad mu šaljemo svoje molitve, ono ih se prisjeća ali ne čini ništa. Tu i tamo, ono zna kako nije baš sve u našu korist, što željno priželjkujemo. Zato samo ono što Tamotua odredi da se dogodi i tamo i tu, dogodit će se prvo tamo a tek onda i tu. Kako dole tako gore, i tamo i tu.
Zato što se ne treba dogoditi, neće se dogoditi.
Tamotua, je svo dobro i svo zlo. Ništa se ne događa u dobru a da ga zlo ne slijedi i obratno...ne hoda zlo a da iza njega neko dobro krišom ne prati. Tamotua je tamo i tu, bez te podjele. Ta podjela samo nas kači. Ono je izvan toga a opet kad se drugima događa, ono je sa nama i tamo i tu. Ono ne sudi, ne prosuđuje, ne zanima ga količina dobra i zla koje smo odaslali, primili, baštinili nekim navodnim roditeljskim grijehom. Mi smo ionako svoji suci, sudimo si sami svojim djelima, a neki već i unaprijed misle kako imaju neki teški grijeh, kojeg naivno ostavljaju za rad otkupne stanice.
Tamotua ne želi sudnicu, dok je tamo i kad je tu. Zato sve prepušta nama. Mi volimo suditi druge, presude im pisati i na Zadnji sud Tamotua se pozivati, kad mislimo da smo u pravu i tamo i tu.

Ono ne treba profi posrednike ni tamo ni tu, da bi došao do svakog od nas. Odavno je tu našu, ljudsku igru prozreo te odbacuje svaku mogućnost postojanja tumača tko je Tamotua, kad je i tamo i tu. Oni koji sviraju takve, jedne-te-iste tonove, ne shvaćaju da je Tamotua melodija koja prožima sve ljestvice, sve dubine i visine, i povislice i snizilice, ključeve i molove i durove...sve tonalitete. Baš sve jer ono je majstor svakog zvuka, tona i note koja je napisana ili koja će se tek voljom Tamotua napisati.
A kako profesionalci sa par svojih tonova, izvode zahtjevnu
rapsodiju o postojanju Tamo-i-Tu-a, neki su odavno prozreli. Ne mogu se sve melodije staviti u jednu jedinu glazbenu kutijicu na navijanje. I navijati i navijati kao da je to jedina poznata melodija svijeta. To nije pošteno ni za one koje slušaju a ni za Tamotua, koje je i tamo i tu. Takvim svojim činom, slušanjem i navodnim služenjem, neki žele napraviti od Tamotua, Tele-tu-bbiesa idolom duhom, slabašne djece.

Tamotua je tolerantan. Čak kad neznalice zadiru u ono što misle da znaju, pušta ih na miru. Ne želi rat, sukob, sumanutost u svoje ime. Ne treba mu krv, meso životinja, već radost i veselje ljudi. Nije mu potrebna ikakva krvna grupa i lešina jer sve što mu je potrebno i čime se hrani, ljudski je smijeh. Ne treba mu ni dvoje ni troje da bi bio u njima, već je u jednom dovoljno prisutan. Ne treba mu ni kamen ni cigle, ni prostor ni vrijeme jer ono je sve to. I prostor i vrijeme i cigla i kamen....
Tamotua priznaje smijeh i veselje kao jedinu molitvu, upućenu od nas a koja širom otvara nebeska vrata. Kad se svijetom radost ori, Tamotua, čuje i tamo i tu, odraz svojeg stvaranja. Tada je Tamotua, sa svima nama iz kojih se ori život u punini, sa onima koji su tamo i onima koji su tu, gdje jesu.
Tamotua, tamo i tu, nije bog niti Bog. Čak nije niti božanstvo. Ne prepoznaje se kao glasni demon u nama, već kao tiho odražavanje svijesti, kao vječni, neuništivi dio nas. Ono je sve što je u nama već sadržano i zadržano. Dobro-loše, smijeh-plač, lijek.bolest...
Tamotua, je tu i tamo. Svagdje.
Tamotua, tamo i tu, nije velik, snažan i moćan. Takvim ga mi opisujemo a ono se ionako opire svakoj našoj opisnoj riječi. Ono je ono što ne možemo pojmiti a što prepoznajemo u sebi samima. I božansko i luđački, svetački i prostački...on je život upravljan sam od sebe, život kakav jeste. Ono je inačica sebe u svjesnom dijelu tebe. Kao i Tamotua, i ti si i tamo i tu.
__________________

Nemruth Dagi
21.06.2009., 13:27
Iako sam voljela staru susjedu Tonku, njen se sprovod poklopio sa sastankom u uredu kojeg nisam mogla izbjeći. Taj dan, dok je predsjednik Uprave gromoglasno prisutnima slao opomene zbog sve lošijih poslovnih rezultata firme, moje su misli bile sa Tonkičinom obitelji. Ženica, čiji prozor dnevne sobe gleda na ulicu i na moj kuću, otišla je tiho, mirno kako je i živjela. Njenog supruga skrhala je Tonkičina smrt. Ništa nije ukazivalo na to da je bolesna. Još prije kratkog vremena često bi nas pozivala subotom ujutro na šalicu razgovora. Mirna, sitna tamnoputa žena, kao da nije bila od građe ovog svijeta. Toliko različita od svih po svojem ponašanju, posve je odudarala od našeg susjedstva. Nije ogovarala, nije dijelila savjete, nije se upletala u beskonačne a zapravo bezvezne razgovore kako bi drugi ljudi trebali vlastite živote živjeti. Živjela je svoj život pored nas, ne pitajući se za tuđe živote oko kojih nije plela svoju mrežu riječi.
Tonkicu ste morali voljeti na način kako se vole oni koje iznimno poštujete. Njena staloženost i blagost, lijepila bi na sebe sve naše pozitivne osjećaje koje smo čuvali kao dragocijenost, ne dajući ih od sebe samo tako, olako i za ništa. Ako bi itko od svih ljudi koji žive u pomalo zaboravljenoj ulici u bližem centru grada, odvojenoj od buke i vreve megapolisa, birao dobru dušu po svojem vlastitom nahođenju, Tonkica je bila upravo pravi kandidat za to.
Godine su prošle same od sebe a meni još uvijek pomalo nedostaje otvaranje i zatvaranje Tonkičinog prozora. Nesvjesno svaki put pogledam na to okno kao da se još nadam da ću vidjeti njen lik kako pogledava na ulicu. Činila bi to Tonka svaki dan a ponekad kad bi me primjetila na prozoru ili u dvorištu, obostrano bi si mahnule rukom u ime pozdrava.
Iza jednog jednostavnog, tako običnog prozora sa kojeg puca uobičajeni pogled na prosječnu ulicu jedne gradske četvrti grada, stajala je nekad Tonka. Nakon njenog odlaska suprug je neko vrijeme živio u kući a onda ju je prodao. Mjesecima ta kuća sa prozorom na uličnoj strani zjapi prazna. Čeka svoj red za rušenje ili na preuređenje. Prozor stare Tonkice sada je prljava površina, iza koje više ne leljuja tkanina zavjese nošena vjetrom. Ne stoji njen lik iza tog trošnog prozora. Ne otvara nitko taj stari smeđi prozor na kojem je sve više mjesta sa otpalom bojom. Vrijeme sunca i kiša, odnaša boje prozora naših domova, uništavajući ih tako, a nas ljude postaruju naše godine, otežavajući nam prtljagu života s novim brigama.
Više ne odlazim na poslovne sastanke. Otkaz mi je uljudno uručen jednog dana sa željom da mi je to najgore što mi se u životu može dogoditi. Otada češće gledam kroz prozor na svoju ulicu pa mi se pogled sam zakači na Tonkinu kuću. Ne očekujem da će mi netko s njenih prozora mahnuti rukom. Prljavo staklo i dalje odražava nanose prljavštine, što ih je učinilo vrijeme na oknu. Vremena koja su i do mene nadošla, uzela su mi posao. Zato sad mogu nesmetano ljudima ići na sprovode..
.
Ipak, ponekad u sumrak, učini mi se kao da Tonka stoji ispred svoga prozora te mi odmahuje rukom. Čak mi se čini da na licu nosi onaj svoj smiješak. Uzvratim joj tada istom mjerom u ime našeg prijateljstva. Odmahnem joj stidljivim pokretom ruke, nasmiješim joj se, te dalje gledam na ulicu. Tonka je tako ponovo ovdje.

Nikome ne govorim to što vidim u doba kad tama započinje gospodariti našom ulicom. Ljudi bi ionako odmahivali svojom glavom u nevjerici. Rekli bi da su to vlasnici koji ponekad znaju prošetati kućom ili majstori koji nešto popravljaju. Spomenuli bi tada bez zle namjere, ono što je liječnik napisao o meni. "Poremećaj prilagođavanja", moj je odgovor na dobiveni, ali nikad prihvaćeni otkaz. Posljedica svega toga je moja dijagnoza i višak vremena kojeg provodim gledajući na ulicu. Nezaposleni su ionako svima na teret. Najviše...ipak sami sebi...

Ponekad ali samo ponekad, kad lagano pada prvi mrak ugledam na prozoru, tamo gdje bi i trebao biti, lik moje susjede Tonke. Maše mi i smije se. Iza te prljavštine okna poručuje mi pokretom da će sve biti dobro. Odmahujem joj i smijem se. Nemam poruku za nju. Čak to ne uspijevam pronaći ni za sebe samu.
Šutim jer znam da je Tonka posve u pravu. Ionako će sve biti dobro...

Nemruth Dagi
20.07.2009., 16:23
Mrak je naglo progutao svjetlo lifta a bol u leđima probudila je zujanje u njegovim ušima. Ležao je na leđima kao kukac , nije osjećao svoje noge, niti je mogao pomaknuti svoje tijelo osim ruku. Prestrašen neprekidnim šumom u glavi te bolom, napipavao je rukom naslijepo prostor oko sebe. Jedino što je dotakao bila je metalna površina stranice kutije koja razvozi ljude gore-dolje po neboderu. Sjeti se da negdje ima upaljač ali u ležećem položaj uz takvu bol u tijelu bilo je nemoguće bez pomicanja pronaći tu korisnu stvarčicu. Zapravo nije bio posve siguran da li ga još ima jer je prije tjedan dana prestao pušiti. Lice mu se raširi u bolnu grimasu ali ona brzo nestade jer se kutija još jednom snažno zatrese. Trajalo je to desetak i više sekunda a onda podrhtavanje zamre. Mada mu je i dalje zujalo u glavi, dobro je čuo krckanje pomicanja betonskih blokova zgrade. Odnekud do njega dopre prašina koja ga počne gušiti. Pokuša je iskašljati ali to s teškom mukom ostvari. Shvati kako je to nemoguća radnja jer su njegova pušačka pluća ionako katranizirana smolama iz duhana. Trajalo je to par minuta sve dok se prašina nije slegnula. Za to vrijeme njegovo lice je poprimilo u tami crvenu boju. Napinjao se kako bi izbacio iz sebe sitne čestite koje su ga gušile. Ta je bolna agonija trajala toliko dugo sve dok se konačno prašina nije slegla. Hvatao je gramzljivo svojim plućima čišći zrak. Bol u leđima kao i u desnoj nozi bila je nesnosna ali mu je preči bio kisik. Došavši do malo zraka koji ga nije gušio, rukom je napipavao svoje tijelo tražeći skriven upaljač po džepovima sakoa. Pored džepa njegovih hlača dlan mu se zalijepi na vlažnu površinu. Opipa ljepljivu masu. Ono što je sam zaključio, nije slutilo na dobro. Ležao je nepomičan u vlastitoj krvi.
Nepokretan, prestrašen, zgrčen bolovima čekao je rasplet događaja. Zgrada je povremeno zakrckala kao što krcka kreker u ustima. Čuo bi uz svoj šum u glavi i druge zvukove čak i glasove ljudi ili bolje rečeno krikove što su se razlijegali po ruševinama. To ga je još više plašilo.
Kad je ušao u lift zgrade na desetom katu nebodera jedne velike korporacije, učinilo mu se da mu je život krenuo svjetlim, sunčanijim stazama. Nisu ga bezrazložno zvali u svoje radne prostorije već su mu ponudili ono što se ne odbija ili bolje rečeno ono što ti život nudi samo jednom posloženo na tanjuru. Bila je to, za mladog čovjeka željnog života, velika poslovna šansa.
Ako uspije ostvariti ono što je naumio posve bi promijenio svoju dosadašnju monotonu boju stvarnosti za paletu šarenila i mogućnosti; dobar posao i napredovanje, velika zarada, neizostavni novčani bonusi te privilegije što prirodno idu uz položaj. Sve to je išlo pod ruku s ponudom koju nije mogao odbiti. Veliki osmijeh naselio se na njegovo lice kad je nakon postignutog dogovora samouvjereno stupio u lift. Za ravno sedam sekundi, stvarnost će razotkriti kako svaki život iza sebe ima nevidljivu pratnju smrti. Snažan potres zatresao je visoku zgradu, a lift se urušio. Na desetom katu zajedno s njime ušla je u lift djevojka plave kose utegnuta u usko poslovno odijelo. Nosila je papire u ruci, okružena molekulama svojeg parfema. Izašla je na devetom katu a on je sam produžio liftom dolje prema izlazu zgrade i dalje sav ozaren onim što je postigao. U njegovim se nosnicma još nalazio blagi ženski miris kad se sudbina jednog grada zatresla zajedno sa tlom.

Ruka ljepljiva od krvi uvukla se je u dubok džep njegovih hlača. Plastično tijelo upaljača stisnuo je šakom te ga pažljivo izvadio. Kresnuo je palcem po njegovom valjčiću i prostor se odmah ispunio svjetlošću. Oči su ga zaboljele od svjetla a njegov je um izvadio sliku iz svojeg sjećanja.
Ugledao ga je u izlogu prodavaonice bicikala ali mu se zbog njegove cijene samo divio izdaleka. Čekao je čas kad će imati dovoljno nakupljene hrabrosti što čovjeku daje količina njegovog novca u lisnici, kako bi mu prišao. Tada bi bio posve spremam uputiti se u trgovinu bicikala te svojom rukom pokazati prodavaču na taj poseban model za kojim mu je oko zapelo. Snažna ali super lagana konstrukcija, više od dvadeset brzina, moderne linije, pun suvremenih tehničkih rješenja te optimalnih performansi u vožnji - sve je to tražilo brdo para koje još nije imao. Svaki bi se novčić isplatio samo da ga potjera po parku ili stazom pored jezera. Želio je baš takav bicikl. On je bio više od opreme dokoličara koji šeću sami sebe pored masno plaćenog bicikla tako pokazujući svima modne marke što ih pri tome nose. Želio je biti kralj žbica, suveren vladar brzine što ga stvaraju okreti dva kotača izrađena od posebne lagane legure što se koristi u svemirskom programu osvajanja neba.
Upaljač mu je na sekundu ili dvije pokazao kako razbijena neonska svjetla i žice vire iznad njegove glave. Svjetlost plamena je brzo nestala, a on je nije ponovno tako brzo poželio. Ono što je vidio bilo je dovoljno strašno za njega, tako da sliku užasa nije trebao ponavljati. Lift se skoro smanjio za polovinu svoje visine a kroz razderotinu još je ulazila prašina. Udari svojom šakom o lim. Ništa se nakon toga ne dogodi ali i dalje nastavi s istom radnjom ritmično udarajući o stijenku. Njegova glava jer i dalje bubnjala a ruka je isti ritam udarca u glavi prenašala na limenu stijenu. Shvatio je kako je njegov lift pao u samo dno zgrade koji služi kao prostor garaže. Ono što ga odmah zaokupi je misao da ga neće naći ovdje u samom dnu jer tone betona i čelika su iznad njega– ili će ga naći prekasno kad potroši sav kisik.
Umorio s eod udaranja i vikanja. Razmišljao je u tišini tami pretumbane limene kutije kako ga vjetar miluje po licu a sunce gladi svojim toplim rukama, Mada uznojen od boli a ne od vožnje biciklom, zamišljao je kako ga ugodna toplina dodiruje po licu. U svojim mislima prošao je nekoliko krugova oko jezera a kotači bickla su bespogovorno slušali vlasnikove želje. Usporavao je, kočio pa naglo ubrzavao, skretao i jurio kao divlja životinja u bijegu. Vozio je polako uživajući u krajoliku te bi zastao samo zbog gutljaja ili dva vode. Osjetio je ljubomorne poglede nekih biciklista koji su gledali njegovu žutu strijelu kako para vlažni zrak pored jezera. Drugi bi s divljenjem promatrali kako pažljivo odložena dva kotača stoje naslonjena na klupu. Mali zgnječeni prostor lifta postao je u njegovom umu staza pored jezera, gdje se u slobodi, neokovani nužnošću nametnutog im mirovanja, pokreću dva kotača kralja žbica.
Nije bio zavidan drugima na njihove jahte, skupe autmobile, umjetničke slike ili putovanja. Žudio je za laganim žbicama kotača tog bicikla izrađenog za posebne ljude koji će tu tehnologiju cijeniti. Ponuda poznate korporacije, sa središtem u drugom gradu, davala mu je veću mogućnost životnog izbora. Zato je unaprijed planirao ono što mu toliko nedostajalo. U njegovom srcu zatočio je sliku samog sebe kao velikog samookrunjenog kralja žbica. To je bila zadnja slika koja ga je zaokupila kad je ulazio u lift. Za sedam sekundi, njegova se životna želja istopila blizinom daha same smrti, koja ne taji gorku istinu. Svi umiru, pa ni kraljevi nisu izuzetak. Nesuđeni kralj brzina biserno žutog bicikla koji vjerovatno u njegovom rodnom gradu još stoji neprodan u prodavaonici bicikala, jurio je u svojim mislima s njim. Trošio je tako zadnje ostatke kisika u prešanoj kabini lifta što ga je potres sunovratio u podzemlje zgrade...

*

Vozio bi se oko jezera svakog dana ako bi vrijeme dozvoljavalo. To mu je činilo dvostruko zadovoljstvo. Punilo mu je duh a i tijelo je uživalo na svoj način. Smirivao bi ga šušanj vjetra koji često obitava kraj vode u šumarcima pored obale. Sunce bi mu grijalo tijelo puneći ga svojim zrakama svjetla. U svojim mislima često se vraćao u onaj dan kad je potres zatresao zgradu u jednom drugom gradu a u čijem se liftu tada našao. Uzdrmao se cijeli njegov život u tih par sekundi. Prošlo je od tog događaja dosta vremena te je nesuđeni kralj žbica žutog bicikla, često razmišljao o tome. Život mu je sam otkrio kako je istkan tankim, vrlo tankim nitima koje ponekad pucaju kad ne želimo. Nevidljiva pratiteljica života je naša smrt. Ona se približava to te mjere da možeš osjetiti njen ledeni dah za vratom. Slijedi te u stopu, strpljivo čekajući svoj čas. Korača s tobom, stoji, kreće se kao i ti, ustaje i liježe kad i ti, čak ulazi u lift za tobom...
Kad je pristupio u zgradu korporacije koja ga je primila u svoj radni tim, nije ni slutio kako s njime ulazi i ona, neprimjetno i tiho ali samo jedan korak iza njega.

Našli su ga onesviještenog, pretumbanog u nečemu što je nekad bila kabina lifta. Slomljene noge i nepovratno oštećene kičme, visio je danima između života i smrt. Polako je predavao svoj život, vječnoj pratiteljici pokazujući kako nitko nije zauvijek ovdje. Sve ima svoj početak kraja jer ništa ionako nije izgubljeno a da već unaprijed u sebi nema barem jedno posijano zrno vlastitog gubitka.
Ni sam ne zna što ga je okrenulo životu. Možda je to bio običan okret kotača biserno žutog bicikla kojeg je želio, a možda njegovo zrno propasti nije bilo dovoljno zrelo za klijanje...ili se pratilja života, stara iskusna smrt u njegovom slučaju jednostavno u zadnji čas predomislila?!?
Kralj žbica često se vozi u svojim invalidskim kolicima čiji kotači se ne okreću tako lako kao oni napravljeni skupom tehnologijom izrađe sportskih bicikala. Bez obzira na svoje prijevozno sredstvo, hrabro prelazi jedan pa drugi i tko zna koji krug oko jezera, udišući svježi zrak nabijen sitnim vodenim kapljicama.
Njegovo je kraljevstvo malo, skučeno, svedeno na obična kolica. Nema on ni podanika, ni slugu, ni kraljevsku svitu. Ipak niej sam. Slijedi ga vlastita neizbježna smrt, uporna kao dvorska luda. Mada je ne vidi, ne može je izvlastiti, niti pobjeći od nje. Ovaj obični kralj žbica svjestan je njenog postojanja. Nitko životom nije stekao imunosti na vlastitu smrt, možda tek samo na trenutni njen zaborav – zato umiru sluge, kraljevi i luđaci, dok se mudraci o njoj unaprijed propituju, a stoga i jesu mudraci. Vlasnik invalidskih kolica ne mari previše za svoju nevidljivu pratnju. On samo živi kraljevstvo na svojim točkovima, to jedino kraljevstvo koje mu je preostalo noseći život na okretajima običnih žbica.

Nemruth Dagi
21.08.2009., 09:10
Priča "Veži me" ušla je u zbirku priča "Samo svoja 2" u izdanju Algoritma.
Ovo je nova, preuređena verzija, prilagođena ovom forumu.
Zbog dužine priča ide u nastavcima:mig: da vas drži u neizvjesnosti.

I.

Ruke su mu lisicama bile vezane za metalne prečke kreveta. Tako ispružen, nemoćan i gol bio je ranjiv kao jež okrenut na svoje bodlje. Meki dio njegovog tijela stršao je uvis prizivajući moj dodir. Kao mačka gipkih pokreta vrzmala sam se oko njega nastojeći da ga ne dodirnem tamo gdje bi on htio. Stavljala sam tim svojim činom na kušnju njegovu sposobnost samokontrole. Bila je to uzbudljiva noć uz plamen svijeća i zvučnu podlogu nepoznate, nikad skladane "Sonatine za jedna par lisica i dvije slobodne ruke". Metal na njegovim rukama bljeskao se u tmini prostora na slabašnom svijetlu svijeća, dajući našem prizoru tajanstvenost. Moj ljubavni rob i zatočenik imao je roza narukvice kao jedini odjevni predmet koji ga je nagog sputavao.
Mogla sam mu raditi što me volja, i što sam više oklijevala to je njegovo tijelo bilo napetije. Soba je posve odisala mirisima naših tijela, kao i našom zbitom, zgusnutom energijom koja je otkrivala vrhunac večeri. Kad bi nas netko promatrao, vidio bi kako smo zadubljeni vršeći najstariji obred na svijetu. Nije se radilo o nekom uobičajenom izdanju tog obreda već u jednoj varijanti istog. Zavodila sam već zavođenog muškaraca vezanog za moj krevet. Naše uloge su se zamijenile. Umjesto da on zavodi mene ja zavodim njega, vezanog po pravilima poznatim samo meni. U toj igri imam posve moć nad njime. Zahvaljujući čvrstom i ograničavajućem metalu lisica, koje su mi davale premoć, nisam ih ipak željela zloupotrijebiti bez njegove dozvole. Barem ne za sada…
Zadrhtao je kad bi ga samo malo dotakla na pravom mjestu i pri tome dahtao kao da mu pluća ne dobivaju dovoljno kisika. Drhtaj bi prestao kad bi se moje ruke odmakle od njegovog sputanog tijela. Tada bi se promijenio i ritam njegovog disanja. Bicepsi, tricepsi i svi ostali mišići na njemu su titrali. Podao se mojim rukama, nemoćan da išta izmjeni. Dodavala sam gas njegovoj Formuli 1, a onda bi naglo zakočila, smanjujući njegovu brzinu, te se okretala po pisti vozeći i u suprotnom smjeru. Kad bi mi to dojadilo ponovo sam ubrzavala ne dajući motoru da se navikne na ustaljeni ritam vožnje. Stroj je treperio prema mojem nahođenju sve do, za njega, posve ključale situacije. Odmaknula bi se od njega, puštajući da me moli za dodir. Bez obzira na to da sam povremeno dodavala gas a onda kočila molio bi me za ustaljen ritam, a onda je njegov snažni stroj i bez mene dalje vozio, povećavajući svoju brzinu. Sletanje sa piste bi se obavilo uz promukli krik vezanog a nekoliko trenutaka poslije, Formula 1 je već bila parkirana u boksu. Igra je mogla završiti.
Sredstva za ludosti u dvoje treba pažljivo birati. Slobodna, još neudana, živa a bez predrasuda, posve sam spremna za globalno tržište koje djeluje po pravilu "kupi i prodaj sve za gram ljubav ili dobar stari seks subotom uvečer". Najbolja je zabava kad oboje uživamo u tome. Dosadni izbor igara, odavno smo maknuli sa popisa. Sada deremo samo po artiklima seks shopa. Moja Formula 1 je relativno novo iskušenje u mojem životu. Kad se pojavio u uredu, kao novi poslovni partner moje firme, njegova prčasta guza odmah mi je zapala za oko. Ostalo što potpada pod poslovni kodeks nije me se dojmilo. Posao i zabavu treba razgraničiti. Njihovo miješanje često vodi do sveopćeg životnog sloma. Zbog godina koje imam, u startu ne dozvoljavam sebi pristup „pametne“ glupače. Moj život, ipak je bogat pokazanim iskustvom drugih, koji mi dokazuje da se na tu nevolju ne smijem dati nasaditi.
Nakon dvije kave, shvatili smo koliko smo bliski. Nije to samo posljedica naših godina već i toga što dijelimo iste životne interese. Mladi smo, željni iskustva svake vrste, dok nas brakovi ne pokopaju svojim obrascima, uvuku u svoje okvire, dok ne ostarimo prije vremena u tim akvarijima, u njihovoj pličini, dok divlja mora još udaraju svojim valovima u obalu, pozivajući nas na avanturu.
Dok je moja Formula 1 dolazila sebi, potražila sam nam nešto tekuće za okrjepu. Noseći dvije čaše iz kuhinje, vidjela sam batrganje zvijeri uhvaćene u klopku. Na krevetu, sputan lisicama nije imao previše izbora osim koprcanja.
Volim osjetiti moć u sebi ali ne volim dodir tuđe moći na sebi. To možda nije pošteno ali što je danas pošteno? Igraj s onim što trenutno imaš i to je sav zakon. Ostatak će naknadno odraditi tvoja savjest. Ako je imaš…
Ostavila sam piće na stolić do kreveta te svojeg zatočenika poljubila. Prihvatio je moj poljubac ali nije pokazivao interes za nastavak te usne radnje. Predigra više nije dolazila u pitanje. "Game over" bila je njegova konačna presuda. Sputan roza ljubavnim lijama izgledao je kao izgubljeni mali zečić. Poželjela sam ga zagrliti, nasloniti se na njegovo meko krzno te uživati u tom stisku ali se on od nemoćnog zeca pretvorio u ranjenog vuka.
U njemu se zbio nagli preobražaj a kažu da su samo žene varljive!
Kažu i da vuk dlaku mijenja, ćud ne! Zarobljeni zečići postaju vukovi, da li postoji obratni preobražaj, pa da od zarobljenog vuka nastanu mekani zečići???
Odveži me… rekao mi je bez odlaganja a u njegovog glasu sam prepoznala ton koji ne isprobava koliko može daleko ići već zna da je to u stanju ishoditi. Zaboravio je ipak na jednu činjenicu. Dok je zavezan ne može išta od mene tražiti. Na pisti moje postelje Formula 1 vozi u igri koja ga zabavlja, i sve je u tome trenutku u savršenom redu. Ako mu se oduzme dio moć izvan same igre, mijenja svoj pristup. Čak i njegov glas postaje dublji, neugodniji, pun netrpeljivosti.
Ostavila sam ga neko vrijeme tako vezanog misleći da je nepravda što je moć ženskog roda ali tvrde muške prirode. Nama ženama tako nedostaje ta tvrdoća i kako god da se kleli u nju da ćemo je jednom ostvariti, ona nam postaje nedostižan ideal. Možda je to ono što nam se pripisuje kao urođeno zlo, a ustvari radi se o tome da je to samo još nedozrelo dobro u nama. Kad zlo postane zrelo, gubi onu svoju zlu ćud i pretvara se u nešto dobro za nas.


II.


Uznemirio se kao uhvaćen divlji konj. Kopitaru konop reže svaku mogućnost slobode, zato ržući skače po krevetu, nenaviknut na svoje sedlo i uzde. Sila metala ipak je jača od njega ali to potiče njegov ego na podražaj. Nemiran, što je uhvaćen u klopku u kojoj je do prije minutu-dvije uživao, osjetio je nemoć u osjećaju vlastite ranjivosti. To je imalo za posljedicu pojavu bijesa koji se uselio u njega postepeno kao velika obitelj sa svojim stvarima u novi stan. Na veselje svih susjeda naokolo…
Ključić je upadao u bravicu lisice ali se u njoj samo okretao bez rezultata. Činilo se kao da je premali za nju. On je okretao glavu razapet na dvije prečke dok su mu obrazi počeli crvenjeti. Šutio je, gledajući kako nastojim otvoriti ono što je zatvoreno. Ponašao se kao uvrijeđena filmska diva, nedostojna okolnosti u kojem se našla. Zato nije govorio ali je svojim kretnjama pokazivao netrpeljivost koju nije pokušao sakriti. Mogla sam pretpostaviti što mu je na umu. Njegov položaj postao je ne samo sramotan već i debelo ponižavajući. Odrastao muškarac leži gol razapetih ruku na dvije metalne prečke, u tuđem krevetu, i samo što ne moli za milost. A igra je završila…game over.
Tako nezgodno po njega.
Obećavajuće za mene...
Dok sam okretala oba ključića po bravicama lijeve i desne lisice koje su okovale njegove ruke, nastojeći ih tako otvoriti, suzbijala sam smijeh u sebi. Okolnosti su zabavne, ali samo za mene. Potajno uživam ali ne želim priznati jer je moj partner vezan, tako ranjiv, tako ponižen u svojoj muškosti da postaje jadan. To u meni izaziva podsmjeh.
Njegova ličnost nije prije odavala takav dojam. Mužjak njegove vrste bi isprčio svoju guzu, popravio kravatu te namjestio svoj osmijeh u stilu "Jel' mala, hoćeš li tresti mojeg mačka večeras???".
Sada leži upokojen metalom na svojim rukama dok ja, slobodna žena bez vlasnika, nastojim otvoriti te lisice. Zavezan, u nezavidnom položaju, pružajući stropu pogled na svoju ocvalu muškost utvrđuje bez istrage da sam sigurno kupila jeftine kineske lisice. Odmah nabraja sve mane takvih proizvoda. Mana je više nego što je cijena njihove nabavke. Od mužjaka uhvaćenog u ljubavnu klopku, skreće u čas oka na mužjaka koji se razumije u proizvodnju i globalnu trgovinu. Njegovi bi roditelji bili ponosni na sveznajućeg sina koji toliko zna o tome ali bi još više ponosa iskazivali za svojeg nasljednika koji se zna sam osloboditi neugodnoj ljubavnih lisica. Ili barem na onog koji se ne bi tako jeftino dao uhvatiti u klopku lošeg istočnog proizvoda.
Kraljevstvo je to bračnog para koji u ovom slučaju daje sve za sina bravara!
Moram ga izbaviti iz napasti. U ovoj našoj "veži me-odveži me" priči, to bi bio veličanstveni kraj. Čisti amen.
Cijelo vrijeme skačem od lijeve do desne ruke pokušavajući otvoriti bravice lisica. No ni jedan ključ ne odgovora. Škljoca metal o metal ali lije se ne otvaraju. Toliko su lukave da ni rezervni ključevi ne znače njihovoj mehanici ništa više od običnog komada željeza. Stvar ne djeluje i to je sva istina. On divlja radi toga, nastojeći mi dokazati da sam ja kriva što sam ga namamila u takav položaj. Krivnja je i u tome što sam ga izazvala pa se sad sramoti razapet. Raspet između dijelova obične postelje, sigurno se pita potiho u sebi; Zavređujem li više od toga?
Onaj kojeg su davno raspeli, osim što je daleko poznatiji od njega, razapet je iz drugih pobuda. Sudbina je svakome od njih dala njihovo raspeće. Neko je razapet na tvrdom drvetu, netko na mekoj postelji i još se radi toga buni.
Kriva sam dakle što sam kupila jeftinu robu iz domovine škart proizvoda. Kriva sam za ključeve koji ne otvaraju bravu, za solidan krevet koji se ne da rastaviti, za sobu u kojoj se igramo, za svoju i njegovu nemoć da se izvuče iz takve neugodne situacije. Potiho u sebi osjećam tragove krivnje što uživam u toj situaciji. Zbog toga nastaje u meni a što drugo nego, dobra stara samo-krivnja.
Koliko su me puta muškarci doslovno svukli do gola, vezali, igrali se…dok meni nije bilo do igre?
Koliko puta sam bila tuđa igračka pa nisam uživala u igri?
Koliko puta nije u mojem životu nije se radilo o postelji već nešto daleko izvan nje, u školi, na fakultetu, u vezama, na poslu…?
Koliko…?
Ne znam broj…jer ne brojim. Matematika mi loše ide. Ne pamtim jer ne želim pamtiti.
A on je zarobljen samo petnaest minuta i već mu je dosta.



NASTAVLJA SE...

Nemruth Dagi
09.09.2009., 17:48
III.


Pravila igre ne određujem ja već netko moćniji od mene. U ovom slučaju to su obične lisice. Dio mene uživa u tuđem ograničenju a dio mene zadovoljstvo pronalazi i u tome što mi to daje ulogu spasiteljice. Balansiram između te dvije ugode. Dobar je to osjećaj da netko ovisi o tebi a ne ti o nekome. Zato je moje zadovoljstvo dvostruko. Dvostruka je i krivnja, koju sama sebi namećem. Bez obzira na taj teret krivnje rijetki su to trenuci kada dvostruko uživam pa ih želim što dublje osjetiti u sebi. Neka ostanu kao dragocijenost u meni kad se sve jednom završi. Kad se kamate u slast pojedu još ostaje glavnica. To je dobar osjećaj…
Ključevi su posve neučinkoviti. Kao vrijedna spasiteljica, okrećem ih na sve strane ali niti jedan od njih ne odgovara bravi. On viče i proklinje malog Wu Lia što je pomiješao ključeve u tvornici u nekom zabitom kineskom bezimenom milijunskom gradu. Možda negdje ovi ključići otvaraju bravu nekom nama nepoznatom ljubavnom paru iz Nebraske?
Postoji li još netko na ovom svijetu, tko ima isti problem kao i mi?
Leži raskrečen na leđima, sputan lošom ljubavnom igračkom. Negdje na svijetu sigurno postoji još jedan ljubavi par kojeg je kao i nas dotakla kineska trgovina loših proizvoda. Ključevi ljubavnih lisica ne prekidaju igru "veži me-ne odveži me". Glavni igrač je na rubu živaca a njegova partnerica u ulozi spasiteljice, ne zna što da radi. Od saznanja da je još netko u nevolji kao i mi, nemamo puno koristi.
Ideja se sama rađa. U nevolji se neki čudni kotačići u glavi počinju okretati, te spojeni običnom logikom mehaničkih dijelova, djeluju jedan na drugi. Pokrene se u nekom sudbonosnom trenu mali uređaj koji je do tada stajao u nekom kutku uma, posve nekorišten. Upali se i malena lampica te zasvjetli u tami neka spasonosna ideja. Alat ima svaka kuća. Ako ništa drugo barem u onim omjerima koje pokrivaju vještinu korištenja tog oruđa za rad vlasnika kuće.
Uzimam kućni alat odložen na dnu ostave. Vrtim po toj kutiji, nalazim sve i svašta, dok mi oko traži kliješta. Spasonosni alat je pronađen. Formula 1 ne može sama prekinuti svoj lanac, pa nesretan klone na postelji. Moj stisak je pak preslab, ne mogu rasjeći metal. On govori da zamislim da je to piletina te jednim snažnim pritiskom prerežem lisice. Pokušavam si to predočiti ali nisam gladna. Nisam baš vješta s alatom. Dobro nije da sam baš bez iskustva ali ne mogu tu prokletu kinesku spravu odvojiti od kreveta. Ja sam žena, nisam snagator, nisam bravar, nisam majstor. Znadem se drugačije poigrati ali ne mogu otvoriti bravu.
Pada mi na pamet da uzmem odvijač te odspojim jednu metalnu alku. Onda bi lanac popustio a zatvorenik mojeg kreveta imao bi barem jednu ruku slobodnu, pa neka sam reže lisice. Ne mogu pronaći primjereni odvijač među alatom. Nisam uredna, a to mi se može uzeti za zlo. Čini mi se da sam ga jednom posudila nekome u zgradi a taj mi ga nije vratio.
Pila…treba mi pila. Prva sam se toga sjetila. On je zapeo na običnim sredstvima za dokidanje svoje patnje, a ja za drakonskim. Jedan od njih je pila za metal. Ona sa malim zubcima bi riješila ovaj problem. Stvar je u tome što nemam u alatu tu pilu ali znam tko je ima.
Stavljam na sebe kućni haljetak dok moja Formula 1 skrhana saznanjem da se ne može odvojiti od svoje "zatvorske ćelije" leži bespomoćno gledajući u strop. Skriva svoje osjećaje. Prilazim mu, nudeći se nježno da ga odobrovoljim. Nisam majstor, nisam čarobnjak, obična sam žena sa onim ženskim alatom do kojeg mu sad nije stalo. Njemu u ovom trenu nedostaje jedna obična pila. Ona za željezo.
Prije sat-dva imao je sve osim posebnog alata s kojim bi se mogao igrati. Dječje igre odraslih mogu biti opasne, pogotovo ako se igraju igračkama nepouzdanog proizvođača. Formula 1 me odbija ljutito govoreći da sutra mora na posao. Odjednom mu se žuri. Kaže da se želi naspavati, želi izaći iz prisilnog zatvora u kojeg je upao igrajući se opasnim, nepouzdanim spravama. Želi skinuti sa sebe taj miris pritvora, otvoriti svoje uzničke lisice, biti slobodan muškarac kakav je došao k meni. Želi opet biti ono što je sa lošim lisicama izgubio.
Kako boli kad ne možeš promjeniti ono što ti je netko jači od tebe namijenio jer moć je gadna stvar kad isprobavaju na tvojoj koži!
Kucam na prva susjedna vrata, na istom katu velike zgrade. Susjeda je žena posve u redu a njen je suprug vičan alatu. Sada u nevolji ne treba mi ona, već on. Nitko mi se ne javlja s one strane vratiju. Moj sluh je dobar i čujem iznutra neko komešanje. Možda se i oni bave nekim igricama koje su samo za njih i za ničije druge uši, niti oči. Poštujem privatnost, to očekujem i od njih. Imam savjet za njih. Ako ga veže neka to bude konopac. Noževa u kući ima dovoljno. Pila za željezo uvijek nedostaje u kutiji za alat.
Idem dalje, ne mogu stajati ispred tuđih vratiju dok moj zarobljenik željno isčekuje spasonosno oruđe. Krevet ne može rastaviti. Posljedica je to moje dobre plaće. Namještaj je uvozan, solidno napravljen, i dakako skup. Ako mi s vremenom ne dojadi njegova kvaliteta, biti će dostatna je i za drugu generaciju korisnika. Krevet će zbog ove situacije s lisicama imati veću vrijednost, baš zbog takvih uspomena. One su posebni djelići proteklog vremena koji se ne daju nadoknaditi novcem. Održavaju se samim sjećanjem…

Moja svilena kućna haljina otkriva na sebi crvenog zmaja koji riga vatru. Ispod nje ne nosim ništa. Osim tragova tuđih otpalih kožnih stanica te sitnih molekula znoja, što smo ih oboje izradili u magiji najstarijeg obreda na svijetu. U meni samoj, namireni zmaj se ohladio. Drugi zmaj, onaj što riga bezopasni plamen ostao je zarobljen kod svoje djeve na postelji. A tako želi otići kući u svoj samački dvorac. Po dolasku u svoje odaje natočio bi si neko žestoko piće, potražio led u praznom hladnjaku te sjeo u kožnatu fotelju. Mislio bi na protekli dan. Bio bi ponosan što je u 24 sata iskoristio sve svoje potencijale. Kako gornje tako i donje. U središtu njegovog tijela, srce u junaka dana, bilo bi na mjestu.
Pita me stariji susjed gledajući u zmaja na mojem haljetku, što ću u to doba sa pilom. Lažem ali on ipak odlazi po alat koji je meni nužan. Nema pilu za metal ali ima za drvo. Njeni široki zubci mi se cerekaju, kao da znaju da mi neće pomoći. Nudi mi da će mi po kratkom postupku sam ispiliti to što želim prepilit u to doba noći. Ne prihvaćam njegovu ponudu. Povlačim se kao morski rak unatrag, zahvaljujući se na njegovom trudu. Ne treba mi starac kojem bi to bio možda zadnji prizor u životu ili barem onaj kojeg želi zapamtiti dokle god živi. Odustajem od svega, pozdravljam ga te odlazim u tminu hodnika. Sijalica na katu nema. Netko ih je ukrao…
Dok napipavam zid u mračnom hodniku, razmišljam da možda ima nekih majstora u ovog gradu koji rade treću smjenu?


IV.


Ne mogu uznemiravati susjede zbog pile. Njihova srca mogu otkazati zbog neprimjerenog prizora.
A što bi tek oni napravili malom slomljenom zečiću i njegovom egu???
Dok me nije bilo, oslobađao se sam, micajući svoju desnu ruku kao som na udici dok mu nije nastala crvena narukvica od te kretnje. Polaznik menagerske-poslovne škole za elitu nije naučio lekciju koja govori da i loša roba ima svoje dobre strane.
Što će ti takvo školovanje kad nemaš ni gram obične soli u glavi?
Trenjem o metal na zapešću ruke nastaje zarobljenička narukvica. Taj se neće naučiti pameti, da se silom ništa ne postiže. S njome samo dobiva "nakit" koji ga podsjeća da se nalazi u velikoj banani.
Treba mi samo da mu još lice obraste u bradi, da mu se pojavi smrdljivi dah iz usta jer nije dugo vremena oprao svoje zube, i da stane luđački vrištati. Bez sijalica na hodnicima uz krik mučenika, moja zgrada bi postala strašno mjesto za stanovanje.
Ako se njegov boravak u krevetu odulji, kristalna vaza mu može postati guska. Za nešto kruće još ima vremena. Sve je to u pripremi ako raskrečeni gost na mojoj postelji ostane duže od predviđenog.
Okolnosti se od obične šale pretvaraju u nešto sasvim suprotno. Ako ga ne oslobodim u nekom razumnom roku (ima li sloboda zahtjeva za poduzimanje nečega u nekom razumnom roku?!?) što će biti od njega?
Držati ću ga godinama kao prolupali roditelji svoje mentalno bolesno dijete skriveno u podrumu ili tavanu. Ljubavnika, skršene slobode zbog lisica sumnjive kvalitete, držala bih tako do njegove smrti na mojem krevetu.
Ili bi umro mlad od slamanja svojeg ponosa u izdaji vlastitog srca???
Možda su mu srčane klijetke već oštećene pa ga nađem mrtvog, ukručenog, razapetog na postelji, plavih ustiju, otvorenih očiju i skvrčenog spolovila koji zajedno "gledaju" u bijelo filmsko platno plafona moje sobe.
Rigor mortis u mojem samačkom stanu nakon ljubavne igre za dvoje i jedan par lisica, to je dekoracija koju nitko nema, osim možda žene iz onog ljubavnog para u Nebraski koji su u sličnoj situaciji. Pitam se koliko zakon predviđa kazne za "veži me, neodveži me" smrt ljubavnog partnera?
Kao ptica lamače svojim krilima te grakče svjestan da ne može poletjeti sa postelje. Podsjeća me na uhvaćenog gavrana željnog slobode. Kako da mu je priuštim a da što više uživam u njegovom uzništvu?
Hvatam se telefona da bi nazvala bravara koji vjerovatno traži masni honorar za dolazak na teren. Pregrmiti ću i taj trošak. Zatočenik moje postelje viče i proklinje da to ne činim. Koja klijetka i predklijetka…njegov je ponos uhvaćen u gadne ralje ega i sad se čupa kako zna. Nudim se nazvati nekog njegovog prijatelja u ispomoć. Na same te riječi dobiva napadaj histerije. Šutim, slušajući njegove želje, koje izgovara u kriku. Zaboravlja da nije u prilici imati bilo kakve želje, osim slobode. A to je sad samo teorija bez pokrića u praksi. Pokazuje kako mu je ego veći što ga više nesvjesno potiskuje. Bori se u sebi sa onime do čega mu je još stalo, kao i sa onim dijelom sebe, koji za nikog ne mari. Tako me prokleto ta usidrena Formula 1 podsjeća na mene.

Što bi nas moglo oboje osloboditi?
Njega od mekanog zatvora ćelije ljubavnog kreveta a mene napetog gosta koji ne podnaša svoju neslobodu, pored mene slobodne. Spremna sam na sve mogućnosti te znam što bi nam oboje pomoglo. Jednostavno je to rješenje, trenutno ali bučno. Govorim mu o tome. On je užasnut mojim riječima te mijenja boje razapet po površini postelje.
Osim što je zakinut za kretanje sada mu se i usadio strah. Ja taj strah zalijevam svojim riječima. On ih upija kao osušena biljka vodu ali mu to pojačava bojazan za svoju budućnost.Ne može vjerovati da mi je uopće takvo nešto palo na pamet.
To je vama slično…govori mi kao da sam ja jedna polovica svijeta, dakako ona ženska, ona luđa od njegove. Jedan muškarac, jedna žena i par nepobjedivih lisica. Bez obzira na neželjenu romantiku, još sam žena, i to samo svoja i ničija. On je samo muškarac u vlasništvu metalne omče. To ga tijelom i dušom boli…
Nastojeći opravdati svoju ženstvenost, nadasve neženstvenim rješenjem, kao Majka Tereza od Kalkute guram mu čašu vode u usta. Proljeva tekućinu po krevetu. Davim ga sa njom ali on napajanje vodom nekako preživljava. Pita me bojažljivo da li sam mislila ozbiljno, kad sam mu to predložila. Pa, naravno da jesam! Sve su moje ideje ozbiljne. Ne surlam napamet, ne guram se tamo gdje nisam sigurna da mogu izvući neki rezultat. Kao samodostatna žena sa metalnim krevetom, ne mogu si dozvoliti da me smatraju nepouzdanom ženskom, kad ionako sumnjaju po nekom svojem nepravednom sudu da to već jesam.
Onemoćao pada na krevet znojan i uplašen, ali se ne predaje. Sloboda je jak, skoro životinjski poriv. On ipak ne želi da ga na taj način oslobodim. Smatra da je to suludo. Na njemu je da mi kaže na koji način želi svoju slobodu. Ili ću to učiniti ja ili majstor ili neki njegov prijatelj.
Dok on razmišlja u svojem očaju, odlazim u kuhinju. Nosim iz nje veliki i mali nož. Ne dam svoje ruke… urla iznerviran iz sveg glasa preplašen da ću mu ih odsjeći. Neću to učiniti, mada je i to jedan od načina kako se možemo osloboditi sputanosti. Životinja koja trga svoje tkivo da bi izbjegla smrt od ruke okrutnog čovjeka, željna je slobode kao i on.
Ruka ili sloboda?
Ja sam još čovjek, mada sam odavno proglašena ženom. Tako se i osjećam. U naletima raspoloženja, sama sam sebi dovoljna, a onda se nasućem na hrid kao brod i oštećujem svoju samodostatnost na oštroj ivici. Pretvaram se u ženu željnu čovjeka; muškarca. Kad se izdovoljim njime opet sve krene po starom. Oštricom noža vrtim po unutrašnjosti brave. Ona šuti, ne otvara se. Nanovo i ponovo, pa ispočetka nastojim probiti bravu Fort Knoxa. Naizmjenično rade po lisicama, oštrice oba noža, rastegnuta žica metalne spajalice, običan tanki čavao, ukosnica… Nervozan je moj uznik, skoro van sebe. Vidim kako se u njega nazire strepnja. Sloboda ima pravila. Jedno je od njih govori da je poštuješ dok je imaš jer je ona šutljiva osvetoljubiva dama. Strepi da je ne izgubiš u igri za koju misliš da je možeš kontrolirati. Kad jednom izgubiš nadzor, na svojoj koži osjećaš tragove nepoštivanja vlastite slobode i bude ti žao što si prije bio naivac.
Naivci ipak idu u Raj. Oni i umiru lakovjerni jer ništa nisu naučili.
Čak ni na svojoj koži...

NASTAVLJA SE...

Nemruth Dagi
29.09.2009., 14:44
V.


Dojadilo mi je oslobađanje. Počela me umarati uloga tuđe spasiteljice.
Tko spašava mene kad sam u sličnoj situaciji?
Nitko.
A sputanog zečića na mojoj postelji moram ja...

Uzimam telefon u ruke te tipkam broj nađen na žutim stranicama.
On šuti jer je sada svjestan svoje pozicije. Niz njegovo lice kapnula je suzdržana suza.
Plačeš li...pitam ga.
Odgovara mi nervoznim odmahom glave, kao da je vlasnik tikova. Sve nade polaže na to da ću tu tvrdu mušku suzu prepoznati kao znoj. Moj sputani zeko ispustio je malu suzu. Ponosno tvrdi na nije i spreman je ići na Vrhovni sud, da bi dokazao da nisam u pravu.
Zašto ja svoje suze ne pravdam znojem, kišom, vlagom…cipelama koje me stežu, inflacijom u svojem novčaniku, meteorološkim balonom, zabijenom mušicom u retinu oka, zamahom leptirovih krila u Brazilu…kapljom Božje providnosti???
Moli me da još nikoga ne zovem. Tražim od njega neka si sam pomogne. Svoje sam mogućnosti lagano istrošila – na redu je moj sputani zeko.

Konačno rješenje ipak leži u ladici i čeka. Pita me zarobljeni zečić više oprezno nego uplašeno kako sam došla do toga. Postoji potreba za time, život je težak, a kad si žena na sve moraš biti spremna…odgovoram mu.
Žena ima potrebu biti jaka, slobodna. Samo svoja. Ipak taj okvir jednog dana puca pa ona postaje slaba, sputana i nečija. To je njena navodno prirodna uloga – žena je uvijek lovina.
U međuvremenu ti samo preostaje samo borba....nakraju slijedi uvijek predaja.
On glasno razmišlja. Ja šutim. On ne šuti, ja ne razmišljam, već znam. Iz ladice uzimam to konačno rješenje. On treperi kao da mu je već dosuđena smrt. Gleda čas u moje lice, čas u njega. Hladni čelik revolvera u mojoj ruci se grije. Zeko je zažmirio, ne želi ga vidjeti…
Zašutio je a zatvorene oči su mu upale u sivilo područja njegovih podočnjaka. Problem je u buci koja bi stanare probudila pa bi pozvali policiju.
Što radi ispaljeni metak u stanu žene koja živi sama?
Osim što je ubija - nikakvi drugi scenario ne dolazi u obzir. Tako bi mislili svi stanari na katu. Ne bi mogli vjerovati da taj metak, zapravo dva zrna, oslobađaju zatvora njenog nesretnog ljubavnika koji vodi ljubav na način "veži me, pa me onda…odveži od sebe". Ako to napravim završiti ćemo kao vijest u dnevnim novinama. Ako ne u nekom jutarnjem izdanju onda sigurno u nekom kasnijem. Bez slike, u par novinarskih redaka, smijati će nam se cijela zemlja. A policija će imati materijala za "vjerovali ili ne" policijsku rubriku određenu za čudake.

Stavi jastuk, on će prigušiti zvuk…govori Formula 1 uzbuđeno. Što od uzbuđenja, što od toga što se njegova slina sakuplja u pluća te pritiskuje srce – teško diše. Ruke su bitne, ovako raštrkane daju njegovim plućima plitak dah. Pomišljam da jastuk nije dobra ideja. Mogu mu oštetiti dlan ili zapešće, stvoriti od njega invalida. Nisam koristila oružje otkad imam dozvolu za nošenje vatrenog oružja. Odbacujem tu mogućnost. Prisjećam se filmova pa vadim kontraceptivno sredstvo i stavljam ga na cijev revolvera. Prasak bi se posve utišao, pa bi više sličio na otvaranje šampanjca.

Bila bi to prava proslava njegove slobode. Odvezan od mene, odnosno od moga krevata bio bi ponovo muškarac a ne mali zarobljeni zeko. Proslavili bi tako njegovo oslobađanje, pucnjem revolvera sa lateksom na metalnoj cijevi. Njemu pak nije do slave.
Isuse…promrmljao je raspeti na postelji kad je ugledao što sam napravila sa čeličnom cijevi oružja Glocka. Ne, ne, ne … dere se i ne vjerujem mi da sam u stanju to učiniti. Viče mi neka zovem nekoga, samo neka zovem. Unaprijed je prihvatio bol što će mu priuštiti sramota. Stisnuti će se na krevetu na svojem uzničkom otoku te prihvatiti osudu, kao i podsmijeh svoga osloboditelja.
Ostavljam sjajni metal Glock-a na stol. Njegova cijev se djelomično oslobodila gume te više nije spremna za sigurni hitac u metal lisica. Materijal koji se najčešće nalazi između nas dok vodimo ljubav sada je izmaknulo čeliku i mojoj namjeri oslobođenja uznika od zatvora postelje. Guma bi svojim rastezljivim tijelom utišala zvuk pri ispaljivanju metka. Susjedi bi pomislili kako neki slave otvaranjem šampanjaca u našoj zgradi. Slavlje bi se brzo okončalo njegovim odlaskom.

Nije mu do slave. Ne vjeruje mi. Oružje i žene ne idu u istom paketu. Strah u njega je jači od povrijeđene mu taštine. Prijatelju bi dao da mu to učini. Vjerovao bi mu jer to je muškarac. Ipak se vjerovatno ne bi stavio u tu "veži me -odveži me" situaciju sa prijateljem.

Tko zna...???
Život nikome ne daje takvo jamstvo.


NASTAVLJA SE...

Nemruth Dagi
10.10.2009., 16:19
VI.

U samo jednom trenu, snažna kliješta za metal prekinula su njegovu agoniju. Pravi majstor je ostatak onoga što još sputava, dokinuo svojom vještinom razbijanja malih bravica. Zatočenik ljubavnih lisica odmah je otrčao u kupaonicu posve smušen situacijom, dok je njegovo lice izgubilo svaku boju. Nije izlazio iz kupaonice sve dok majstor nije otišao. Sram ga je pobijedio. Njegova muškost i sposobnost dovedeno je u pitanje, a nepoznati čovjek koji ga oslobađa ima sve te činjenice na umu.
Kako onda izaći pred njegovo lice?
Ima li veće sramote od saznanja da te izbavio iz kreveta jedne kučke, običan bravar a ne tvoj britak um i sposobnost?
Ponos je gadna zvijerka kad je raniš a ne ubiješ je do kraja. Ionako se ta zvijer teško ubija a da pri tome ne ubiješ i vlastiti ego. On uvijek nekako preživljava, kao kompjuterska igra sa super mačkom i njenih sto života.

Iz kupaonice nije se čulo ništa što bi me navelo da pomislim kako tuširanjem skida sa sebe znoj svojeg zatočeništva. Prije će biti da me proklinje pred ogledalom koje pokazuje njegovo bezbojno lice, nemoć i osjećaj manje vrijednosti.
Zato je svako pitanje što li samo radi moj "veži me-odveži me" prijatelj u kupaonici posve suvišno.
Platila sam majstoru za obavljenu hitnu intervenciju. Pri tome me podozrivo gledao bez riječi. Znam da je u njemu bilo previše pitanja na koja bi rado čuo odgovor. Nisam mu bila spremna odgovoriti. Mogla sam osjetiti kako me očima procjenjuje da li sam vrijedna ove smiješne situacije, njegovog dolaska i rada snažnih kliješta, kao i umješnosti otvaranja brava koji oslobađa zarobljenog ljubavnog paža?
Da li sam vrijedna ranjavanja nečijeg ega, ega onog koji sad ne može zbog srama iz kupaonice?
U sebi sam znala da sam vrijedna svakog truda. I svojeg i tuđeg...
Dok sam bacala neupotrebljiv metal lisica u smeće, znala sam da mi je on pokazao ovaj put da se kupovina tih sredstva za sputavanje, kao i sva strka oko njih, opet isplatila.
Onaj tko plače nakon petanest minuta svoje neslobode, kako će tek zavijati kad bude osuđen na višegodišnji bračni zatvor, dok "nas Bog ne rastavi" obredom?
Naravno, da je ovo sve bio test.
Pravi ključevi lisica su negdje skriveni u stanu. S time jasno otkrivaju moju namjeru iskušenja sposobnosti vožnje Formule 1 u životu. Pokazalo se da ona dobro vozi kad je pista prilagođena njoj, a kad nije - sleti sa poznatog terena, proklizavajući u tminu svojeg ranjenog ega.
Vrijeme se ipak prebrzo vrti pa opet moram uzeti stvar u svoje ruke. Treba naći pogodnog partnera, supruga, kao i oca svog djeteta - nemoguća je to misija pri vremenu koje ima ubrzani protok. Žena u mojim godinama se lako nasadi zbog otkucavanja biološkog sata jer bliži se odlazak brzog vlaka u vremenu kojeg bezuspješno pokušavam zaustaviti. U strahu da ne ostanem sama, mogu se lako odvesti trećom, najgorom klasom sa prvim muškarcem na kojeg naletim, u mjesto zvano Brak. Po iskustvu mojih prijateljica to je gore od svake samoće. Dok sam još samo svoja, želim takva ostati, sve dok ne nađem nekog tko će voziti po svim terenima a ne samo po svojem. Onda mu se mogu prepustiti…
Odlazeći pokunjeno iz mojeg stana, gledao je mjesto ozljeda od lisica, nastojeći ne zadržati pogled na mojem licu duže od sekundu-dvije. I to mu je teško uspjevalo. Po mojem iskustvu do kraja sljedećeg tjedna imati će na zapešću jedva vidljiv trag naše ljubavne epizode. Tragovi njegove zatvoreničke narukvice će se sami rasplinuti. Veći trag u njemu ostaviti će ova večer, možda čak i onaj koji se ne da izbrisati. Podsjećati će ga trajno na moju malenkost.
Kad oslobođeni zečić stigne svojoj kući, natočiti će si veliku čašu žestog pića te se odjeven zavaliti na kauč u dnevnoj sobi. Ponovno će doživljavajući oslobađanje od lisica, te će pri tome doživjeti duševnu katarzu. U tom času njegov će um programirati samog sebe da što prije zaboravi što mu se dogodilo, a mene će kao neugodnog svjedoka svoje nemoći posve isključiti iz svojeg života. Potražiti će nešto mirnije od "veži me – odveži me" igre, i u tome će naći svoju poljuljanu sigurnost. Možda će svoju novu partnericu, ako se ne zaljulja i promaši pistu kao što je to on učinio kod mene, odvesti trećom putničkom klasom u poznatu destinaciju zvanu Brak.
Za ću za to vrijeme, dok će me on vjerovatno nastojati izbaciti iz života i sjećanja, posegnuti za dugim tuširanjem ne razmišljajući što se sve vrti u njegovom umu. Ubrzo ću se naći u vremenu koje netragom odmiče od mene, kako priređujem moju "veži me – odveži me" postelju, za ostatak noći. Krevet će me nježno vezati za sebe, sve do jutra. Tada će nas sunce oboje onako stopljene, zagrljene kao stare bračne partnere probuditi svojim prvim zrakama. Bit će to novo jutro ostatka mojeg života.

KRAJ

Nemruth Dagi
02.11.2009., 14:42
Papiri od rastave braka dali su zamah mojim gradskim plućima kao ventilator. Konačno sam postala slobodna žena te sam slobodno disala. Mogla sam se vinuti u visine, porinuti u dubine, rapršiti u širine ali sam predmnijevala da mi krajnosti nakon svega toga nisu potrebne. Imala sam ih dovoljno u tih sedam godina braka. Kao Snjeguljica sa svih svojih sedam godina "brakovanja" umorila sam se od onoga što sam željela a nisam imala kao i od onog što sam imala a nisam željela. Sve u svemu, brak je bio dobro ali predugo iskustvo za mene. Da je u meni više pameti, odmah bi odmjerila na kakvog sam se tipa vezala pa mi te moje"patuljaste" godine godine u braku nisu bile potrebne. Pošto je Snjeguljica u meni nešto naučila, shvatila sam gorku istinu.
Treba mi gospodin Pravi!
Pošto ih trgovine ne drže, niti se oni mogu naći na internetu, pomalo sam pala u očaj. Godine su me gazile, bore sam pronalazila na nemogućim dijelovima tijela, u bajke više nisam vjerovala, a želja za upoznavanjem gospodina Pravog je i dalje unatoč svemu, isuviše jaka.
Morala sam nešto poduzeti jer nakon faze Snjeguljice i sedam bračnih godina mogla sam igrati samo na lik Cruele, bez stoijednog dalmatinera. Meni bi jedan pravi Dalmatinac u liku gospodina Pravog dobro došao. Teško sam se mirila s time da ću cijelog života biti sama. Ako mi je išlo na profesionalnom planu, morala sam priznati svoj gorki poraz na tlu gdje bi trebao rasti toliko željeni ljubavni život.
No, on je bio na ništici.
Još pod dojmom propalog braka i krivnje koja se kao zmija u meni začahurila birala sam oko sebe partenere homosapiense, sve mužjake iz raznih porodica čudaka. Na oko oni su dobro izgledali ali sve je to bila samo fasada. Iza nje skrivali su se kompeksaši i "pelenaši". Prvi su bili odrasli ali se sami nisu željeli prihvatiti kao odrasli i tako su bili falični. Svoju bi nesavršenost pokrivali dobrim manirima i šarmom. Na dodir u bolno mjesto, pretvarali bi se u histerike i jedino što je preostalo ženi poput mene je da se pokupim iz takve veze. Uzevši svoje krpice prije neke veće katastrofe, izbjegavala sam jednu još veću nevolju. "Pelenaši" su bili odrasla djeca koja su se pretvarala da su odrasli, bili su nesavršeni jer nisu željeli učiti. Zato su i dalje nosili pelene, imali dudice varalice i na život gledali naivno kako to djeca znaju. Meni je trebao muškarac za brak a dobivala sam u svim svojim vezama muškarce koji bježe od braka na spomen slova b, kao i muškarce koji su bili zeleni za brak. Od svega toga postalo mi je bilo zlo. U jednom sam času pomislila kako nešto sa mnom nije u redu te se duboko zabrinula. Onda mi je prijateljica na kavi otkrila postojanje doktora Stanislava. Ona je naime uspjela natjerati svojeg partnera u mrežu braka ali bi on svako malo kao girica bježao iz nje u neku avanturu. Doktor Stanislav na svojim seansama uočio sve njene greške što bi ih činila u svom bračnom životu. Bježanje njene girice se smanjilo a i ona se bolje osjećala ne samo zbog toga što je stisnula jače svoju mrežu već zbog povećane razine njenog samopouzdanja.
Čvrsto sam odlučila kako ću se odmaknuti od gomile mandrila te konačnu uhvatiti gospodina Pravog. No, Pravi nije dolazio. Pronalazila bih svakojake likove ali taj dugočekivani Pravi, nije dolazio. Ako bi i bilo naznaka Pravog taj se nije htio ženiti. Lov je bio s time otežan, što bi svaki neuspjeh završio sa padom samopuzdanja bez žrtvenika, žrtve i namjere da se išta žrtvuje.
Ono što sam i sama mogla otkriti u sebi je bila činjenica koju dugo nisam željela prihvatiti. Postala sam prava ovisnica o ljubavi. Moja prijateljica uspjela me je uvjeriti u ono što najviše boli a to je činjenica kako se panično hvatam krajnjeg časa za udaju!
Zato sam morala sakupiti ono malo pouzdanja što mi je preostalo jer lice sa sve više bora i sve tanjih živaca, ima malo vremena na raspolaganju.
Trebala sam i ja svoju terapiju. Mogla sam dakle birati; klasične tablete za smirenje, alkohol za opuštanje, droga za zaborav, seks za pola noći kao utjeha, turanje glave u pećnicu ali ne zbog frizure ili....posjet psihoterapeutu.
Odabrala sam od svega toga ono najprihvatljivije, a to je bio doktor Stanislav. On bi trebao postati moj putokaz na cesti koja vodi do tog željenog gospodina Pravog. Ako je pomogao mojoj prijateljici u njenom braku sa ljigavom giricom, pomoći će i meni u razvijanju svoje mrežu i uhvatanju idealnog muškarca za mene.
Iskusno oko odmah je vidjelo već na prvoj seansi s kime ima posla. Poslao me kući sa domaćim zadatkom kojeg sam rješavala par dana. Trebalo je naime napisati što očekujem od svojeg idealnog muškarca. Lista je bila podugačka a on ju je ljubazno uzeo iz moje ruke te naglas pročitao. Ustanovio je da sve što sam napisala ustvari da to tražim kod sebe same a ne nalazim.
To je stručno ocijenio kao inverziju u željama.
Uhvatio me je bijes kojeg nisam željela iskaliti već na početku psihoterapije, već sam ga potisnula u sebi. Odmah je doktor Stanislav primjetio da nešto u meni sijeva i grmi. Nije mi dozvolio da odem kući a da se pošteno ne isplačem. Na vratima svoje ordinacije pri izlasku mi je rekao da meni ne treba gospodin Pravi već gospodin podobni.
Sva zaplakana, sa kolobarima oko očiju, pješice sam krenula do svojeg stana. Negdje na pola puta shvatila sam da moj psihoterapeut ima pravo. Nisam mogla dobiti ono što sama nisam zračila, već samo ono što sam privlačila. Ovisnost je priželjkivala ovisnost, zato gospodin Pravi nije dolazio. Morala sam sama sebi podići vrijednost, reprogramirati se a ne tražiti potvrdu drugih da nešto vrijedim. U tom času u meni se dobrano poljuljala želja za gospodinom Pravim jer takav za mene ne postoji ako se ja ne promijenim. Preostaje mi za sada da se zadovoljim sa gospodinom podobnim. Naravno ako ga uopće nađem na slobodnom tržištu.
Doktor Stanislav je zaista bio u pravu. Dobijala sam ljubavnike ali ne i životnog suputnika, molila sam za pravu ljubav a dobijala samo ljubavne mrvice. Trebalo je izmjeniti način razmišljanja a za to je pak trebalo vrijeme. Nisam imala previše vremena, bore su sama nadilazile i lijepile se za mene pa je i gospodin podobni za mene bio glavni zgoditak.
Par mjeseci sam redovno dolazila na terapiju kod Stanislava. On bi iz mene lukavo izbacivao osobine svih mojih "pogrešnih" partnera od kojih sam tražila da se pretvore u gospodine Prave. Zapravo cijelo je vrijeme doktor zacijeljivao mene samu pomoću lika koji ne postoji. Shvatila sam da nema potrebe tragati za gospodinom Pravim. To je samoiluzija, šećerna vodica, ljubavni placebo, fantazija za ovisnice o ljubavi koje razvijaju nerealna očekivanja koje nitko ne može dostići pa ni one same. Naučila sam, dugo mi je i trebalo, kako treba spustiti ljestvicu te probati skočiti manju visinu od one iluzorne koju smo si same zadale. Umjesto gospodina Pravog koji ne dolazi u naš život, treba naći gospodina Podobnoga jer naši skokovi više nisu, ako su ikad i bili, tako vješti, precizni i savršeni.
Danas kad prolazim centrom grada vođena sigurnom rukom gospodina Podobnog, znam da me mrze mnoge žene kad vide naš spoj mogućnosti i ostvarenja. Vjerujem da iza mojih leđa svašta govore ali zapravo ja za to ne marim. Tuđa sreća nekima je nedosanjani lijep san pa mogu rogoboriti zbog toga. Nije im kriv san već sanjač, jer ne shvaćaju da i oni mogu ostvariti svoj san.
Stanislav je nježan i pažljiv partner, a poznaje me više nego što ja poznam samu sebe. Kako i ne bih kad sam dozvolila da mi zaviri u moju dušu i… srce. Ljudi govore da je prestar za mene, ali razlika od skoro trideset godina između nas, zapravo uopće nije vidljiva. Doktor Stanislav Podobni, psihoterapeut u aktivnoj mirovini i ja bivša njegova pacijentica, ovisnica o ljubavi a sad korisnica njegove ljubavi, peta po zakonu i redu, slažemo se savršeno.
Kako i ne bi, kad je svaki za onog drugog, jednostavno Podobni.

Nemruth Dagi
05.12.2009., 15:49
Kad sam ga ugledala osjetila sam odmah kako sam pronašla ono za čim čezne moje srce. Svojim blagim pogledom isijavao je duhovno svjetlo a ja bih ga isti čas halapljivo upijala, gutala svim svojim bićem. Bio je moje svjetlo u duhovnoj tmini noći. Usne su mu uvijek bile razvučene u osmijeh a mirnoća izbijala iz svakog njegovog pokreta. Da, to je on! Konačno sam pronašla ono za što sam težila.
Pronašla sam svoj put. Na njemu svjetlio mi je stazu moj Guru.
Ubrzo sam saznala kako je njegov krajnji cilj pronalazak konačne tišine za kojim čeznu naša ljudska srca. Bilo je to neopisiva spoznaja, koja je uskomešala sve u meni jer sam i ja težila za istim. U duši mi se ipak stvorio lagani nemir jer dohvatiti smisao života u samom jednom danu, velika je milost.
Odmah sam se predala njemu, predivnom Guru-u, te spremno prihvatila njegovu stazu duha. Moje je srce odmah zaronilo njegovim dubinama suočavajući se s vlastitim slabostima. Bila sam početnik, novak, običan gušter bez iskustva, ali gladna duhovne spoznaje, žedna pravog duha u suši ovog materijalnog svijeta.
Čeznula sam za pravim Izvorom a Guru mi je pokazao gdje se on skriva.

"Pomirite svoja srce s Najvećim. Predajte mu se u ljubavi pa će tišina postati melodija vaše duše" - govorio je Guru.
Pomirenje, ljubav i tišina – tri su temelja našeg puta što nam je osvjetlio naš Guru. Pridošlicama na duhovnom putu ponavljao je učitelj tu mantru da je ne bi smetnuli s uma jer naša zelena boja neiskustva govori kako lako možemo na svojem putu pasti. Da bi što prije istinu usvojlla, kako bi ona srasla u meni vezana mojim duhovnim bićem, nabavila sam posebnu brojanicu. Pedest i četri drvene kuglice, okretali su moji prsti te njegove riječi u vječnom slijedu ponavljanja: pomirenje, ljubav, tišina....pomirenje, ljubav, tišina. To je bio moj zrak, to sam udisala, s time sam se hranila, za time sam žeđala. To je bilo ono što mi je tako trebao. Te riječi i dakako lice Guru-a koje mi je svjetlilo moj duhovni put,
Imao je on i druge odlike, koje sam dakako odmah primjetila. Prve su bile oči, a onda i ostale tjelesne značajke koje nikako nisam mogla ignorirati. Popisu je dakako odmah otkrivao onaj poseban sjaj u očima i bez onog posebnog isjavanja kojeg svaki duhovni učitelj ima. Za kraj svega, u dugom lancu njegove posebitosti, bila je nabita guza koja se izazovno isticala. Noćima u krevetu njegova mi je slika prolazila mislima dok je jedna moja ruka vrtila brojanicu mantrajući riječi njegove mantru. Velika snaga volje bila mi je potreba da mi druga ruke ostane mirna, prikovana za moje tijelo koje je čeznulo za njegovim tjelesnim dodirom. Duša mi se oplemenila, srce mi je osnažilo vjeru a tijelo je još bilo slabo, vrlo slabo, krhko, prekrhko...
Tražila sam pomoć i dobivala je od njega, mojeg Guru-a. Doduše, bila je to mala pomoć jer su njegove pomoćnice koje je okupio oko sebe bile mlađe i stasitije. Mene bi saslušao, posavjetovao bi me te na mome licu ostavio trag svoje ruke. Tada bi zajedno odmantrali petnaestak minuta nasamo...i tako bi bilo sve do našeg narednog susreta u četiri oka.
Ipak sam rasla na svojem duhovnom putu. Taj je rast međutim bio opločen raznim ograničenjima. Prestala sam jesti meso jer kako se pomiriti sa Najjvećim kad se gostiš s njegovim bićima koje on u ljubavi stvara. Prestala sam izlaziti sa prijeteljima, susret s rodbinom sam odbijala govoreći im svaki put drugi razlog. Dio svojih prihoda davala sam za svoju novu duhovnu obitelj, gdje sam par dana u tjednu provodila u čišćenju i pospremanju prostorija gdje bi se sastajali svi međusobno u bratskoj i sestrinskoj ljubavi. Ipak, nisam dobivala više od drugih. I dalje bi se susreti sa Guruom sveli na zajedničko mantranje a njegovi, blijedi dugačkim prsti ostavili bi lagani trag na mojem obrazu. To je bilo sve – a ja sam čeznula za onim što mi nije davao.

Noćima sam sama spavala u svojem krevetu grčevito držeći brojanicu dok je moje nemirno tijelu podrhtavalo. Na moj se duhovni put spustilo tjelesno iskušenje koje bi se redovno javljalo svaki put kad bi se posložila slika Gurua sa dubokim duhovnim pogledom te čvrstom primamljivom guzom. U moj život ušlo je nešto pomirenja koje je često bilo noćima na iskušenju, pronašla sam i puno ljubavi za njega, mojeg Gurua, koji na moju ljubav nije odgovarao. To je bilo sve!
Ostvarenje tišine u tamnim kutevima moje duše još nije bilo ni govora.

Svake godine za proljetni ekvinocij vodio je Guru svoju grupu sljedbenika na vrh planine. Tamo se sunce spajalo sa vrhovima na kojima je još bilo snijega.
Tako smo vođeni njegovim vodstvom dok je on bio vođen višim vodstvom, krenuli iz podnožja mantrajući svoje svete riječi te vrteći svoje brojanice po rukama. Izabrao je nastrmiju kozju stazu. Uspon je bio težak, naporan ali nas su vodile riječi koje smo stalno ponavljali. Mislila sam ako ikad dođem na sam vrh planine, predati ću svojem Guru-u ključeve moga stana. Tako bi mu konačno dokazala svoju privrženost te bi u njegovim očima postala još vjernija. Pripadala sam njemu svim svojim srcem, dušom, mantrama i tijelom....a darovani stan bi bio samo kamata za ono što tek slijedi.
U daljini kišni oblaci spajali su se sa horizontom a mi smo se i dalje uspinjali, ponavljajući mantru. Ona se odbijala od gudura te jekom odlazila negdje duboko u usjekline. Jedva smo disali hvatjaući halapljivo svaku molekulu zraka. Čistih srca, ispunjeni s ljubavlju s namjerom pomirenja, dahtajući smo prizivali konačnu tišinu naših duša.
Bilo je možda još sto metara strmog penjanja i tada bi naš uspon prestao. Konačno vrh se vidio i golim okom. Stala sam ne prekidajući matru koja je izlazila iz mojih ustiju. Izvadila sam iz džepa snop ključeva što su otvarala vrata mojeg stana, automobila, poštanskog sandučića, bankovnog sefa i malog apartmana na moru....s time sam željela otvoriti vrata njegovo učiteljskog srca te mu se potpuno na vrh planine predati. U času kad sam mu predavala ključeve, iz oblačnog neba na samom vrhu, udarila je munja.
To je bio pravi znak – na pravom sam mjestu u pravo vrijeme i u prave ruke predavala sebe.
Izašla sam iz bolnice na čuđenje liječnika. Potpisala sam izlazak na vlastiti rizik te se uputila prema svojem domu. Džep mi je otežao od ključeva. Bili su tamni, skoro pa crni ali su mogli otvoriti vrata moga stana. Guru-a od udara munje na samom vrhu planine, više nisam vidjela. On još leži na odjelu te čeka plastičnu operaciju jer ga je grom spržio u trenu kad je u svojoj šaci držao snop ključeva. Onih istih što su otvarala vrata moga stana a trebali su otvoriti i vrata mojeg života prema njemu. Njegove pomoćnice su dobro prošle jer su odbačene udarom munje bez većih posljedica. Mene samu, munja je dobrano ošamutila te odbacila od njega, Guru-a. Kao da viša sila nije željela to što sam mu namjenila. Kad sam došla sebi već me je gorska služba spašavanja spuštala prema podnožju planine. Netko mi je vratio ključeve koji su pripadali vratima mojeg stana.
Na putu od bolnice do svoje kuće, prolazila sam pored poznate zgrade. Izvjesili su mantru svojeg Učitelja iznad vratiju. Nesvjesno su mi noge same krenule prema unutrašnjosti. Tamo je u tijeku bila ceremonija. Mladi je službenik u dugačkoj bijeloj haljini nešto govorio dok su okupljeni pozorno slušali. Nisam ga čula. U meni je vladala tišina koju mi je munja privremeno usadila. Liječlnici kažu kako će mi se sluh sam postepeno vratiti. U tišini promatrala sam kako službenik vrši službu mada ga nisam čula. Kad se pomaknuo sa oltara, vidjela sam kako bjelina tkanine skriva obrise njegove guze. Sviđala mi se i njihova mantra...a i neke žene su u rukama imale brojanicu koja je bila slična mojoj. Moje uši čule su vlastiti glas. Njihova mantra mi je savršeno odgovarala te sam je ponavljala u sebi. Oslonila sam se odmah na ostatak pomirenja što sam našla u mojem srcu. Pomirenje je postalo pravi Put. Bilo je tu i nešto ljubavi...što se odmah pretvorilo u Istinu. Tišine u meni nije nedostajalo.
Ona se svakim časom pretvarala u moj Život. Bez obzira na gluhoću mojih ušiju, sve se slijegalo na svoje mjesto.
Znala sam kako sam još jednom ...pronašla ono što sam oduvijek tražila.
Dakako uz nešto pomirenja, mrvu ljubavi i puno više tišine u sebi.

Nemruth Dagi
01.01.2010., 12:15
Oslabljeni snop dalekog svjetla s ulice ulazio mu je u oči dok je ona šaptala.
Volim te...odzvanjao je kao jeka u njegovom uhu miješajući bolno te riječi s neugodom koja mu je do maloprije ispunjavala oči. Automobil koji je prošao cestom svojim svjetlima nanio je manje boli nego riječi žene s kojom je do malo prije vodio ljubav.Danku je ipak bilo previše. Ionako su mu se počeli hladiti guzovi a i strast ga je napustila kad je čuo ono što nikako ne može podnjeti. Sišao je s njenog tijela te povukao pokrivač na sebe. Soba se slabo grijala ali njemu to više nije bilo važno. Ona je i dalje pričala dok se u njemu budio strah od ponavljanje tih riječi. Kao jurišnik na konju tijekom bitke dobio je znak. VOLIM TE – bilo je signal za uzbunu i potvrda za hitro povlačenje s bojnog polja.
Tako je bilo i sa Anom. Tamara je to isto izgovorila u hotelskoj sobi jednog malog grada. Soba je dakako bila toplija nego ova u stanu kolege s posla koji često izbiva iz grada. Martina mu je to rekla u kabini broda, a Darija napisala u SMS poruci. Diana mu je u ljubavnom zanosu skoro probila bubnjić u uhu. A Mira...više se toga nije želio niti sjetiti.
Danka su žene voljele. Daleko manje je on volio njih pogotovo kad su izgovarale te riječi od kojih mu se dizala kosa na glavi.
Kad se te večeri vratio kući shvatio je kako je nasilno završila njegova ljubavnička priča a da zapravo nije niti počela. Provjerio je djecu dok su spavala, supruzi je dao mali poljupčić u obraz te je potražio san u bračnoj postelji koji nikako nije dolazio sam na oči. Tek pred samo jutro je zaspao nastojeći u nemiru sna ne ponavljati riječi što su se kao bodlje zabile u meko tkivo njegovog srca.

Osjetio je Sandrine zelene oči kako pasu po njegovom gluteus-u maximus-u dok se penjao ljestvama, nastojeći dosegnuti najgornju policu s papirima. Arhitektonski ured u kojem radi, stalna je promenada mladih žena i dakako visoko odloženih nacrta koje treba dohvatiti. Junak dana, šarmatni četrdesegodišnjak, gladak bez bora, guste i još crne kose te izazovnog sportog tijela, dobivao bi više nego osmijeh za uloženi trud. Žene su se same podavale takvom junaku, položene i spremne samo za njega - na pladnju. Ako je i bilo suhih ljubavničkih razdoblja, Danko se nije zabrinjavao. Za koji tjedan opet će koristiti onaj kolegin mali, hladnjikavi stan. Tako bi s tim ljubavničkim izletima dodavao začin već usahnulom brak koji je tijekom godina sve više venuo na svim područjima. Naravno, njegova žena nije znala za slatke male avanture. Njegove djevojčice su za premale da bi uopće mogle shvatiti što se s tatom događa. Ipak, poštujući svoje sudbonosno DA u "sve dok nas Bog ne rastavi" životnoj shemi, strogo se držao diskrecije. Trajala bi zabava sve do onog izdajničkog volim te koje žene u zanosu tijela, tijekom seksa rado uguraju u uho. Danku bi te izgovorene riječi odmah zvonile na uzbunu. Poznavajući žene i njihovu psihologiju znao da su napravile bitan iskorak na njemu veoma skliskom i opasnom terenu. Prešle su s tjelesnog vida njihove veze na onu psihološku a to u njihovom slučaju brzo i djelotvorno kao i injekcija heroina koja stvara ovisnost. Sljedeći korak bio bi javni izlazak u dvoje, te isprva mala a onda sve veća očekivanja i želje koje se pretvaraju u stalni napor ljubavnice kako bi on konačno shvatio ISTINU da je njegova rastava nužna posljedica njihove stabilne ljubavničke veze. Prva je ljubavnička faza bez očekivanja i obveza osim čistoće postelje i diskrecije, obostrana zabava. Druga razina zabavljala bi samo žensko srce ogrezlo u osjećajima ali ne i njega. Vječito u potrazi za suknjom, Danko nije bio tip za rastave – jer što jednom Bog sastavi, ženskaroš neka ne rastavi. I nije samo riječ u novcu, promjeni adrese boravka već o čistoj košulji, uvijek skuhanom ručku te u nedostatku želje da nekog nanovo uči baratati s novcem, voziti njegov automobil...i živjeti unutar zajedničkog života po posebnim, samo njegovim pravilima.

Sandri je dao još koji tjedan prije nego mu padne s pladnja u zagrljaj jer se dosta zbog nje u zadnje vrijeme uspinjao ljestvama u uredu. U očekivanju neke nove veze Danko je u tom svojem životnom međuprostoru bio pažljiv otac i suprug. Sve bi tako i dalje bilo, pa bi možda do mirovine vadio s visina stare planove i nacrte, da jednog dana slučajno nije digao slušalicu telefona te tako uhvatio razgovor svoje supruge s nepoznatim muškim glasom. Ono samo po sebi ne bi bilo ništa posebno da nije inače kratki, skoro pa informativni razgovori, završio muškim glasom: volim te!

Danima je izbjegavao Sandru. Čak se sam poslao i na teren koji je bio rezerviran za mlađe kolege, kako bi izbjegao njene zelene oči s kojim ga skida dok se uspinje u visine. Mislio je na taj volim te kojeg je nepoznati muškarac izrekao njegovoj supruzi. Odlučio je da će strogo, muški razgovarati sa svojom ženom jer to se ne smije i ne može dogoditi njegovom braku. Kada bi došao kući njegov strogi muški ton, lagano bi popustio i već na samim ulaznim vratima mislio je da se to ne događa njemu, već nekom sasvim drugom muškarcu. Tako je naglo kopnula njegova snaga pa se nije mogao suočiti sa stvarnošću supruga s velikim rogovima. Počeo se kidati, sam od sebe, cijepajući se na komadiće. Mrvio se kao osušeni kolač nako čarolije blagdana. Rasipavao je na sve strane svoj um i srce. Nije znao što učiniti a nešto duboko nagonsko u njemu je tražilo odgovor.

Volim te...volim te ...trgalo je ipak njegov život više od nošenja samih rogova, na male dijeliće. U svakom od njih bio je lik žene koja mu je šaptala te iste riječi, pretvarajući njegov život u privatni pakao. Jednog se dana bez suvišnih riječi odselio u prijateljev mali hladni stan. Odluka je bila stvar trenutka. Svoju ženu nije optuživao za prijevaru već je nesvjesno samog sebe stavio na optuženičku klupu. Mislio je kako je njegov najveći zločin nije u tome što je stalno varao šarajući naokolo, već što nije mogao podnjeti taj volim te. To ga ipak nije manje boljelo od nošenja rogova na glavi. Zato se odselio i počeo proces samokažnjavanja. Činio je to zdušno, uporno i nije namjeravao prestati. Ubijala ga je činjenica da druga strana njegovog braka vrši preljub kao što i on a što je najgore da se sve zbiva u tom prokletom volim te izričaju.
Naučio je živjeti sam bez tog fatalnog volim te. Nije to bilo teško, samo je zahtjevalo nevezivanje. To je ipak uključivalo i redovne ljubavne susrete sve dok se ne bi prošaptalo ono što se nije smjelo čuti. Išlo je tako sve kao po loju, dok jedno crno-bijelo mače nije zamijaukalo na njegovom otiraču pored ulaznih vrata. Imao je izbor - šutnut ga nogom ili podijeliti mlijeko iz hladnjaka ako se nije ukiselilo. Mačić se punog trbuha zavalio i zaspao na njegovom trosjedu. Nakon mjesec dana, Danko je shvatio što mu je činiti. Mačak ga je vezao jer su obojica koristili isti trosjed i sadržaj hladnjaka ali barem mu nije vikao pri tome volim te. Životinja ga je trebala a on nju baš i nije. Ipak, dogovorno su svaki za sebe koristili svoj dio trosjeda.
Suživot je bio moguć.
I dan danas ta dva bića žive zajedno. Dijele mlijeko iz hladnjaka, toleriraju se na trosjedu ispred televizora, i svatko na svoj način ganja ženke. Jedino što ne dijele su one zabranjene riječi, Mačak ionako ne može to izgovoriti a Danko...pa znate sve o njemu i njegovom životu s tim omraženim; volim te!

kineski zid
01.01.2010., 16:34
wow...ne sjećam se da sam čitao ovako dobre priče od nekog domaćeg autora/ice...zamjerke na ovako dobro pisanje mogu samo govoriti o nečijoj pretencioznosti ili, prije bi rekao, ljubomori...bravo.

Nemruth Dagi
01.02.2010., 16:44
I.

Kad je zazvonilo zvono na ulaznim vratima, gospodin Valjak imao je pune ruke posla. Odmah je sočno opsovao, zatvorivši pri tome svoje oči kako bi se sekundu ili dvije primirio te tako odbacio svaku mogućnost nastanka panike. Njegova kuća na kraju ulice rijetko kad bi bila cilj posjete a sada se zvono oglasilo u času kad mu je to najmanje trebalo. Obrisao je svoje vlažne dlanove sa prvom tkaninom koja mu je pala pod ruke. Kao vlasnik kuće morao se odazvati zvonu i to mu je trenutno bilo jedino na pameti. U hodniku je ipak na tren zastao pred ogledalom. Namjestio je pred njime svoj nemiran čuperak kose na sijedoj glavi, zašiljio tanke brčiće te poravnao košulju. Kad je otvorio ulazna vrata ispred njih je stajala sitna debeljuškasta gospođa srednjih godina držeći poveći tanjur u svojoj ruci. Nasmijala se i pružila mu dobronamjerno svoju malenu ruku.

- Ja sam gospođa Kalem, vaša nova susjeda. Ispekla sam pitu od jabuka, pa u ime našeg budućeg dobrosusjedskog odnosa…želimo vam...

Upoznavanje je trajalo manje od minute, a gospodin Valjak nije bio očaran novom susjedom. Navikao je na svoj mir bez doticaja sa svojim susjedstvom a prva kuća do njih je već neko vrijeme bila prazna. Ovih dana je useljena i eto...nepoznata žena svoje prve susjede časti i lagano ih uvlači u susjedske odnose. U njenom glasu osjetio je blagi ali protočni strani naglasak dok je pun tanjur protumačio u sebi kao posve stranu, čak nepotrebnu gestu dobre volje. Želio je samo svoj mir a ta mala strankinja uvalila mu je u tren oka tanjurić pun pite od jabuka.
Dok je ona bola asfalt svojim sitnim ali užurbanim koracima prema svojem novom domu, gospodin Valjak trpao je još toplu pitu u svoja usta. Pomislio je kako njegova žena nije znala nikad napraviti tako sočan zalogaj. Njeni su uradci bili gnjecavi ili suviše suhi, a često i žilavog tijesta. Zapravo bili su posve bezukusni, za razliku od ove pite koja se sama topila u ustima. Kad je zadnji komad ugurao u svoja velika usta obrisao je mrvice rukavom košulje te nastavio započeti posao. Gospodin Valjak svoju je zakonsku ženu, svoju gospođu Valjak, valjao umotanu u veliki tepih po sredini dnevne sobe. Zahvaljivao je nebesima da nije obilnije krvarila. Udarac metalnim kipom jazavčara iz vitrine, prekinuo je život gospođi Valjak u času kad mu je ona po tisućiti put taj dan spočitavala sve njegove životne greške što ih je napravio otkada su zajedno. Gospodin Valjak, umirovljeni rudarski inženjer željan mira i njegova žena sada žrtva udarca metalnog kinološkog primjerka koji se našao u njegovoj ruci, činili su nerazdvojan par trideset godina. Samo jedan zamah metalom u afektu njihovu je bračnu priča o mužu i ženi, pretvorio u priču o ubojici i njegovoj žrtvi. Teški jazavčar učinio se suprugu jedino rješenje njegovog tridesetgodišnjeg braka, baš kao i veliki prostor između dva reda hortenzija koji će pri tami noći primiti tijelo gospođe Valjak uvaljano u stari izbijedljeli sag iz dnevne sobe.


II.

Ušavši u kuću, gospođa Kalem dozove glasom svojeg supruga. Nitko se nije odazvao. On je od ranog popodneva ležao u dnevnoj sobi vrteći kanale na TV. Svoj nerad opravdavao je umorom koji ga je odjednom savladao. Za bilo koji pošteniji posao od gledanja televizije tijekom dana nije imao volje.
U dnevnoj sobi odmah je primjetila nenačetu pitu koju je posložila na tanjur. To je bio očiti znak da njenom suprugu nije dobro jer se od njene pite ne bi odvajao dok je ne bi slistio do temelja. Priđe bliže kauču gdje je ležao te se nagne nad njime. Kad ga je zazvala imenom, ništa se nije pomaklo. Uzbuđeno prodrma gospodina Kalema, svojeg zakonitog supruga, ali ne dočeka nikakvu reakciju. Kao bivša bolnička sestra sa malo radnog staža, gospođa Kalem, odmah popipa njegovo bilo. Nije ga osjetila, ali se zato u njenom grlu pokrenula velika crna lopta koja se kretala gore-dolje kao lift u trgovačkom centru. U istom času proradi joj vulkan u želucu a tlak joj naglo poraste. Domogne se ruba velikog stola te sjedne na prvu stolicu. Nastojeći izbjeći napadaj panike pod svaku cijenu, odmah pomisli kako mora nazvati sve potrebne službe za ukop. U nadi savladavanja očaja koji ju je zadesio, gutala je slinu. Pomislila je kako se to baš sada moralo dogodilo kad su se konačno uselili u svoju kuću. Godinama su bili podstanari, trudeći se štedjeti za stare dane. Njegovo umirovljenje ih nije smjelo uhvatiti kao beskućnike, već s time što je ona domaćica bez samostalnih prihoda. Kad su konačno namakli sredstva za vlastiti dom, stigla ga je smrt. Jedva su skrpali ušteđevinu, podigli kredit te kupili ovu kuću. Njegova umanjena mirovina koju će dobiti nakon ostavine neće biti dostatna da se otplate preostale rata kredita. Njegovo primanje ionako je jedva dovoljno za skroman život i za vraćanje duga banci. Ako joj oduzmu dvadeset posto njegove sadašnje mirovine kao i svakoj udovici u ovoj zemlji, teško će otplatiti kredit. Banka će joj oduzeti kuću i ona će se sama, bez ikog na svijetu naći na cesti, daleko od svoje domovine.
Njen um je brzinom munje vrtio ono malo mogućnosti koje su joj bile na raspolaganju u novim okolnostima. Na kraju je zabljesnulo jedino rješenje. Gospođa Kalem je donijela svoju konačnu odluku sa velikom crnom loptom u grlu, stisnutog srca te sa velikom količinom očaja koji se ne pitajući za kućni red nastanio u njenoj duši. Mirovina gospodina Kalema ostati će u njenom vlasništvu, njegov duh neka mirno ide Bogu a njegovo tijelo zakalemiti će trajno i tajno u dvorištu ispod površine voćnjaka. Druge mogućnosti nije imala. Morala je sakriti leš, te se tako praviti kao da je on otputovao. Njegov prijelaz iz stanja života u smrt, morao se izvesti tiho bez parade. Djece nemaju a njegova djeca iz drugih brakova neće niti pitati za njega. Novi su ovdje, tek su se doselili u ovo mirno susjedstvo, pa nitko neće niti zamijetiti da ga nema. Bitno je da je on sam potpisao bankovnu punomoć za dizanje mirovine. Treba svoj plan pametno odigrati i nema opasnosti da je otkriju. Ako je i otkriju, ne gine je zatvor zbog prijevare a tamo će barem imati besplatni stan i hranu.

~ nastavlja se ~

Nemruth Dagi
12.02.2010., 12:24
III.


Rominjala je dosadna sitna kiša dok je Gospodin Valjak nervozno gledao kako mu dah rosi staklo prozora iza kojeg je provirivao na cestu. Kiša mu nije išla na ruku, ali barem nema punog Mjeseca, tog svjetlećeg svjedoka i izdajnika, koji bi ga mogao ugroziti pri vršenju nedozvoljenog čina. Vlaga će malo razmekšati zemlju između dva reda hortenzija gdje će tijelo svoje mrtve gospođe Valjak zakopati. Grob između tih cvjetnih grmova sad je jedino što joj može priuštiti. Ionako se tim plavim cvjetnim grmovima samo ona divila. Spremio je kramp, lopatu i malenu lampicu. Otvorio je i bocu konjaka koju je čuvao za posebne prigode. Ne zakapaš ženu u vlastiti vrt svaki dan, biće sa kojim si proveo skoro cijeli svoj život, osobu koja te je maltretirala skoro isto toliko godina koliko je bila s tobom. Tako je mislio gospodin Valjak dobro znajući kako njegova budućnost ovisi o savršeno izvedenom planu.
Zlatnosmeđa tekućina iz njegove čaše je govorila umjesto njega omamljujući rad njegovih moždanih vijuga. Tako je alkohol pospješio nalaženje niz opravdanja za let metalnog jazavčara prema njenoj glavi. Gospodin Valjak je razmišljao kako bi sve bilo drugačije da je njegova gospođa njegovala šutljiviji život s njime. Više nije mogao podnijeti njen glas, njeno prigovaranje, njene komentare i pritužbe. Kao mlinac stalno je mljela i vrtjela svojim ustima uvijek isti sadržaj. Taj sadržaj ali i forma, lagano je ubijao svaki živac u njemu. Njegov se mlinac nije družio sa susjedstvom već je cvokotao samo njemu, stalno isti, dosadni, ponavljajući ritam. To je bila vrlo korisna činjenica, čak olakotna okolnost. Ako ga netko i pita za nju reći će da se privremeno odselila svojoj kćeri iz prvog braka a koja živi daleko od njih, na drugom kontinentu. Ipak imao je na umu da svega toga ne bi bilo da je barem znala više šutjeti, a možda i da se taj metalni jazavčar našao na nekom nedostupnijem mjestu. Onda bi sve bilo drugačije. On bi i dalje uživao svoje umirovljeničke dane u miru a ona bi se mogla baviti onim što je zabavlja. Recimo svojim plavim hortenzijama, koje ne slute koji će sadržaj zaprimiti između svojeg dubokog korijenja.
Maknuo se od prozora te spremio bocu s konjakom. Morao je izvjetriti maligane iz sebe a za to je imao dovoljno vremena. Čekao da ulica posve uroni u mrak. Upalio je televizor i bezvoljno buljio u ekran ubijajući sate do časa pogodnog za obavljanje vrtlarskih radova u svojem dvorištu. Tiho bez pompe i glazbe, crnine i uplakanih očiju, svećenika i obreda, spremao se posljedni ispraćaj žene koja nije znala šutjeti.



IV.

U kući tik do gospodina Valjka koji je dugo promatrao padanje kišnih kapi kroz svoj prozor, žena je soptala, dahtala, naslonivši svoje umorno tijelo na zid. Teško tijelo svojeg supruga jedva je uspjela primaknuti zadnjim vratima kuće prema dvorištu. Uzela je stari pokrivač te ga i stavila na pod tik do ruba kauča. Tijelo gospodina Kalema, zakrenula je rukama sa svom svojom snagom i ono je nošeno silom težom pljusnulo na pod, ravno na šareni pokrivač. Uhvativši rubove pokrivača mukotrpno je vukla teret po sobi a onda joj je njegova noga velikog broja zapela za nogu komode. Trebalo joj je dosta vremena i sva njena snaga da bi sve kruće tijelo gospodina Kalema dovukla do vrata koja izlaze na dvorište. Pronašla je u podrumu staru lopatu, a u kuhinji svjetiljku. Znojna i iscrpljena, sa velikom tugom u sebi ali i odlučnošću da uspije u svojem naumu, sjela je na pod blizu njegovog tijela. Gledajući u omotani šareni paket, suspregala je svoje suze. One su sada izlazile kao znoj na njenoj koži. Nije smjela pokleknuti a mali odmor pomogao joj je u prikupljanju snage za dovršenje onoga što je naumila. Pripreme za ukop gospodina Kalema bile su u tijeku. U svojem umu već je označila to posebno mjesto u vrtu, između stare jabuke i trešnje. Tamo na dijelu gdje raste trava postati će pomoću njenih malih ruku grob.
Voćnjak u dnu njihovog vrta graničio je s jedne strane sa jednim dijelom vrta gospodina Valjka, a stara ograda od dasaka štitila je obje male parcele od neželjenih pogleda. Odabrano ukopno mjesto ukopa supruga gospođe Kalem između jabuke i trešnje te supruge gospodina Valjka što čini dva reda hortenzija, dijelilo je nepunih desetak metara i klimava daščana ograda.
Kad je debeljuškasta žena malo predahnula, osjetila se sposobnom za najteži dio svojeg posla. Gospođa Kalem navukla je rukavice za rad u vrtu te uzela lopatu i pod pratnjom tame i sitnih kišnih kapi ne paleći svjetla na kući, ušla u svoj vrt.
Kopala je polako štedeći svoj dah. Niz lice joj se miješao znoj sa kišom i ponekom suzom koja bi joj pobjegla iz strogo suspregnutih osjećaja. Polagano je dubila zemlju nastojeći u tu stišanu večer zadržati nepomućeni mir. Tišinu te vlažne proljetne večeri nije smio poremetiti nikakvi zvuk. Kiša je sitno rominjala a kao su iz njenog oka padale suze. Srce joj je uzbuđeno lupalo znajući da radi nešto što ne bi smela. No, njen alibi imao je vrijednost svakog budućeg mjeseca njenog života u vidu iznosa mirovinske doznake za njenog "živog" muža.


V.


Oblačno vrijeme bilo je kao naručeno za tajno kopanje u vrtu. Gospodin Valjak iznio je zamotano tepihom tijelo svoje ubijene žene u tamu, naslonivši ga na zid kuće i tu ga ostavio. Zaputio se tiho, skoro pa nečujno kao mačak prema donjem dijelu vrta sa hortenzijama, noseći sa sobom kramp i lopatu.
Kiša koja je padala nije posve mogla stišati tupe udarce po zemlji. Njegovo oko tražilo je polumraku izvor stišanog zvuka udarca.Tiho se prikravši iza trošnih dasaka, kroz malenu rupu, opazio je kako se nešto ritmično miče u susjednom dvorištu. Žena koja mu je prije nekoliko sati donijela finu pitu od jabuka, kopala je zemlju između dva stabla. U sebi je opsovao. Očekivao je mirnu noć a ne vrtlarske radove u to doba noći. Bio je svjestan kako se neće moći riješiti tijela gospođe Valjak zamotane u tepih iz njegove dnevne sobe, dok se nova susjeda, po govoru očito strankinja, vrzma po svojoj parceli. Gledajući iz prikrajka što se zbiva na susjednoj vrtu začuo je stenjanje i mučno hvatanje daha. Promatrao ju je neko vrijeme a onda je pomislio da bi bolje bilo da odgodi ukop te da se vrati u kuću. Znatiželja ga je ipak zadržala skrivenog u žbunju jer ako već neće moći zakopati tijelo svoje žene, saznati će što njegova nova susjeda radi.
Kad je iskopala dovoljno duboku raku, žena je teško dišući nestala u tami lagano se uputivši prema svojoj kući. Gospodin Valjak skriven iza stare ograde čekao je što će se zbiti dalje. Imao je neobičan predosjećaj. Zbog dubine i širine mjesta kojega je iskopala, činilo mu se da njegova susjeda krije sličnu tajnu kao i on. Kut usana mu se rastegnuo i smijeh se sam kao rukavica navukao na njegovo lice.
S novom susjedom dobio je i ubojicu, a tko će bolje shvatiti ubojičin um nego drugi ubojica?
Žena je soptala kao parnjača dok je vukla velik sadržaj iza sebe. Ugledavši taj prizor, mada skriven u svojem vrtu gospodin Valjak bi najradije pomogao ženi pri poslu ali ga je zaustavila činjenica koja govori da je ubojica uvijek ubojica, a priroda ubojstva je usamljenost prije svega. U tom času svjedoci su neumjesna šala jer to bi bilo miješanje u tuđe poslove. Kavaliri su posve suvišni u takvoj osjetljivoj situaciji.
Kad je dovoljno vidio, osjetio je u sebi neko neobično olakšanje. Odlučio se za mirno povlačenje u svoju kuću. Leš gospode Valjak omotan u sag pospremio je u malu ostavu, gdje su ležale uglavnom nepotrebne stvari. Gospodin Valjak više nije bio niti zlovoljan što mu je susjeda pokvarila planove. Jednostavno ga je zabavljala činjenica saznanja što je te večeri u susjedovom vrtu vidio.

~ nastavlja se ~

Nemruth Dagi
27.02.2010., 17:20
VI.

Gospođa Kalem završila je svoj posao, te se umorna, posve mokra od kiše povukla u svoju kuću. Sutradan kad se razdani popraviti će ono što bi moglo navući nekog na pomisao da je na tom mjestu nešto zakopano.Višak zemlje rasporediti će pravilno po vrtu a na mjestu gdje je kopala odlučila je posaditi neki grm.
Cijeli naredni dan sređivala je stvari svojeg pokojnog muža i dio njegove odjeće pobacala u velike vreće za smeće. Dok je to radila u njoj se izmjenjivala probuđena savjest ali i svijest o gruboj stvarnost koja bi ju upozorila na situaciju u kojoj se našla kad joj je suprug naprasno umro. Shvatila je da nakon svega nema natrag već da se svi tragovi moraju dobro prikriti. Uvijek postoji opasnost da je uhvate pa mora tu činjenicu prihvatiti kao jednu od mogućnosti. Njeno srce bilo je ispunjeno tugom zbog smrti čovjeka kojeg je voljela, bijesom što ju je tako naglo ostavio i strahom da je pronađu i kazne. Dan joj je prošao između napora zaborava onog što je bilo i budućnosti koja ju je upozoravala kako sada sve ovisi o njoj samoj. Ona koja nikad nije ništa ukrala, niti učinila bilo što kažnjivo na svojoj duši imala je težak grijeh. Grijeh kojeg će se dugo sjećati a koji za razliku od svih drugih običnih grijehova ima svakog mjeseca svoj matematički izraz u vidu iznosa njegove mirovine.
Te večeri potpuno skrhana situacijom u kojoj se našla, nije mogla spavati te je smogla snagu da pod okriljem mraka dođe do čistine između jabuke i trešnje. Noć, plačljivo vrijeme te bol koja se nastanila u srcu kao i tajna koju mora odnijeti u svoj grob, učinili su svoje pa se očajna gospođa Kalem skutrila tužna ispod stare jabuke. Isprva, činilo joj se da dopiru zvukovi sa ceste a onda je kroz napukline dasaka koje nedostaju u ogradi opazila sjenku što se tiho kreće susjednim dvorištem. Povukla se dublje u vrt pazeći da ne bi pri tome učinila izdajnički šum svojom kretnjom. Nakon nekog vremena uhvaćena u neizdrživ svrab znatiželje, približi se drvenoj ogradi te na nju nasloni svoje oko. Prislonjene glave na širi prorez između dvije daske i u polumraku ugleda sjenu susjeda kojem je jučer donijela toplu pitu od jabuka. Čovjek je nosio lopatu i kramp koje je spustio na tlo do grmova hortenzija. Njegova svjetiljka je laganim svjetlom osvjetljivala mjesto koje ga je zanimalo. Žena je ostala pribrana dišući plitko bez glasa dok je muškarac tiho kopao zemlju. Trebalo je neko vrijeme dok se nije iskopala rupa u zemlji. Gospođa Kalem ostala je zapanjena veličinom rupe koju je njen susjed iskopao. Pomislila je da im je možda krepao pas, ali se sjetila da susjedi nisu imali, jer bi ipak tijekom tih proteklih dana otkada su ovdje, čula njegov lavež. Načas je njen susjed, gospodin Valjak napustio mjesto pored grmova hortenzija i krenuo prema kući. Gospođa Kalem željela je pobjeći ali je osjetila strah u svojim nogama. Bojala se da je u njenom bijegu susjed ne ugleda.
Kako bi opravdala svoje prisustvo u vrtu, u te sitne sate?
Muškarac se ubrzo vratio noseći veliki zamotaj. Stavio ga je u iskopanu raku, predhodno savinuvši njegove krajeve te počeo zatrpavati zemlju na njega. Gospođa Kalem prisustvovala je ukopu a da i sama nije bila svjesna tome. Susjed je brzo završio posao, pobrao alat i krenuo prema kući.
I ona se uputila prema svojem domu, ne sakrivajući svoje iznenađenje onime što je vidjela. Upalila je nesmotreno, vanjsko svjetlo u dvorišnoj strani kuće i tako se odala. U tom času pogledi gospodina Valjka koji je stao na stražnjim vratima svoje kuće i gospođe Kalem su se sreli. Oboje su naglo nestali sa vidokruga, gonjeni strahom da su bili viđeni od strane svoje susjede, odnosno susjeda. Kad su svaki za sebe polijegali u svoje krevete bili su uvjereni da ih je susjedna strana opazila.



VII.


Miris domaće pite od jabuka često je od tog proljeća dolazio sa susjedine strane i golicao njegove nozdrve. Gospodin Valjak prisjećao se okusa one pite gospođe Kalem što mu je na tanjuru donijela onog dana kad je metalni jazavčar smrkao glavu njegove žene. Sjećao se i njenog smiješnog stranog naglaska u tih par riječi što ih je onomad izgovorila. Taj tanjur je još imao a trebao ga je odavno vratiti. Pite njegove žene koja je sad već nekoliko mjeseci na "drugom kontinentu" bile su očajni kulinarski pokušaji. Bolja je bila u stalnom mljevenju riječima, što je njenog supruga izluđivalo. Gledajući u taj tanjur žalio je što na njemu nema sadržaja koji mu je toliko mio. Jednog dana izazov miomirisa iz njene kuhinje bili su prejaki za njegov nos. Uzeo je njen tanjur te nabrao par plavih hortenzija iz svojeg vrta, koje su se ove godine pokazale u svojem najljepšem izdanju što njihova plava boja cvjetova može oku ponuditi.

- Ako me se sjećate... ja sam vaš susjed, gospodin Valjak. Oprostite mi što sam tako dugo zadržao vaš tanjur...

Od tog dana započelo je njihovo prijateljstvo. Kad bi zaželjeli jedan drugoga samo bi se najavili telefonom. Kad bi se međusobno zasitili ne bi se viđali neko vrijeme sve dok se ne bi poželjeli. Nikad nisu pričali o onome, što su svaki za sebe vidjeli u to kišno proljeće u tuđem vrtu. To bi bilo neumjesno, nepotrebno i stvorilo bi obim stranama samo problem uništavajući njihovo međusobno povjerenje. Ostali stanari u ulici tvrdili su za gospodina Valjka i gospođu Kalem kako su idealni susjedi. Kad žele druže se a kad im je samoća bitnija od svega, puštaju jedan drugoga na miru, ne gledajući što drugi susjed radi.
U njenom vrtu blizu stare jabuke i trešnje rastu sad mladice hortenzija plavog cvijeta, a on često jede njenu nenadmašnu pitu od jabuka sa onog njenog starog stabla jabuke. Gospodin Valjak i gospođa Kalem, sitna žena smiješnog naglaska, pronašli su zajednički jezik. Druže se za duga ljetna popodneva, a njihovi susjedi sumnjaju da je to možda nešto više od običnog druženja. Ne govore više ništa otkad se gospođa Valjak odselila preko oceana svojoj kći a mala se i simpatična gospođa sa neobičnim naglaskom sama doselila u njihovu četvrt. Oboje su odrasli ljudi i žive posve sami. Nitko na ovom svijetu nema se razloga petljati u njihove poslove. Gospodin Valjak i gospođa Kalem za svoje su susjedstvo savršeni susjedi, a takvih duša nažalost, u gradovima ovog našeg planeta nikad nema dovoljno.


~Konac~

Nemruth Dagi
25.03.2010., 12:59
I.

Žena je jedva održavala ravnotežu na svojim nogama. Iz njenih ustiju ipak se prolomio krik, čije riječi su se pretvorile u jeku. Renato, ti si idiot....odzvanjalo je bolničkim hodnikom sve dok se taj gibajući val kao jureći bolid nije zabio u sam kraj dugačkog prostora, raspršivši se na velikim ulaznim vratima. Isti glas je odjeknuo i u muškarčevim ušima, mada se trudio pohvatati smisao onoga što je liječnik govorio. Rukama je pridržavao ženu do njega koja je malaksala. Iz daljine se čuo zvuk crkvenih zvona, koji se miješao s jekom izrečenih riječi i liječnikovim reskim glasom. Renato je nastojao pročistiti zvukove oko sebe. U tom času to mu nikako nije polazilo od ruke.
Kad su se konačno dočepali klupe, liječnik koji ih je pratio, izgovorio se poslom. Nečujnim se koracima udaljio od njih. Ostali su sami. Zvono sa crkvenog zvona prestalo je zvoniti, Irenine riječi otišle su nošene jekom...a oni su se sklupčali jedan do drugog, držeći se za ruke. Premorena žena gledala je u šare kamenog poda a muškarac ionako nije znao što bi rekao. Srce mu je kucalo ubrzanim ritmom a usne se brzo sušile. Ono što je čuo od liječnika prizivalo je zabrinutost od čega mu je srce titralo kao maleni brod na površini bijesnog oceana u oluji. Žena s očima boje straha izbacivala bi u tišini tek pokoju suzu bez jecaja. Njeni podočnjaci podržavali su sumoran izgled lica. Nakupljene brige očitavale su bore, dok je crvenilo kože govorilo kako tom površinom često prolazi maramica.

Renato, ti si zaista idiot...još jednom je žena jedva čujnim glasom utvrdila činjenicu te mu uputila značajan pogled. Očekivala je od njega protunapad. U tom je času medicinska sestra prolazila hodnikom ostavljajući iza sebe zvuk svojih klompi, koje su veselo odjekivale prostorom.Tap-tap...bum-bum...tap-tap...bum-bum...udarali su njeni koraci stapajući se sa otkucajima njegovog srca.
Renato je jače stisnuo Ireninu ruku, obgrlivši je sa drugom te joj šapnuo na uho.
Umjesto očekivanog napada žena je čula nešto posve drugo. Dok je ridala u njenim ušima gnijezdile su se riječi...Irena, to je nevažno, daleko je bitnije da sam sad ovdje...


II.

Beti...bilo je prvo što je rekao uplakani glas preko mobitela. Njegova se duša od straha učahurila u samu sebe. Nakon par minuta razgovora odluka je odmah pala. Sjeo je u svoj automobil, predhodno provjerivši dokumente i novac koje je imao kod sebe. Mislio je kako će do glavnog grada stići za par sati brze vožnje ako na cesti ne bude gužve. Uznemiren lošim vijestima nije se plašio policijskih patrola na autocesti.
Bolesno dijete svakom je ocu dobar alibi za brzinu veću od dopuštene.Jače je stisnuo papučicu gasa i uspavane konjske snage proradile su tjerajući hrpu lima k određenom cilju. Prolazio je pored kilometarskih nasada vinograda. Vozio je usporedno i sa zasađenim maslinicima koje su obrubljivale kamene ograde. Djelomično se krajolik mijenjao ponudivši mu zasade mladih šuma, njegovane vrtove i kuće u kojima žive vrijedne ruke stanovnika kraja pored mora. Spustio se cestom prema obali a njegov je nos kroz otvoreno prozorsko staklo za čas uhvatile vlažni, slani zrak, koje su morski valovi raspršivali naokolo u srazu s obalom. U mislima se nije pozdravio sa plavim morem kao što bi običavao u odlasku, već se velikom brzinom otisnuo prema unutrašnjosti zemlje ostavivši njegovo plavetnilo bez ijedne riječi rastanka. Računao je na slabi promet u te kasne sate, drijemež policijskih patrola u žbunju i na vrijeme koje će se umilostiti kako bi došao u pravi čas tamo gdje se uputio.
Vozio je praznom lokalnom cestom a u glavi su mu brzinom kotača odjekivale riječi što mu ih je izgovorila uplakana žena. Koma, ne reagira na poticaje iz okoline, ne diše sama, potraga liječnika za uzročnikom, alergenom koje je izazvao snažnu reakciju dišnog sustava...intenzivni dječji odjel...opasnost, hitnost...sve je to mljeo njegov um dok je grabio kilometre ispred sebe. Nije želio pomišljati na najgore. Panika u ovom času bila bi mu suvišno opterećenje. Upravljao je automobilom u grču susprežući suze, dok mu se srce stisnulo od brige. Iza sebe je ostavio plavo more koje se spremalo na počinak a onda se hrabro, iako uznemiren okolnostima, uputio lokalnim putem koji se spaja sa državnom autocestom.
Ušavši na autoput, nakon desetak kilometara iz misli ga je prenio reski zvuk. Elektronika automobila upozoravala je na trenutnu nisku razinu goriva u spremniku. Poneko bi ga vozilo iz suprotnog smjera svojim svjetlećim očima opomenulo kako ipak nije sam na cesti. Iz mraka prodiralo je neonsko svjetlo benzinske stanice ukazivajući usamljenim vozačima kako je crpka otvorena. Zaustavio se na prvoj benzinskoj pumpi i natočio gorivo do vrha. Svježi zrak odljepio ga je od misli koje su ga pratile otkad je sjeo za upravljač vozila. Renato je duboko disao puneći svoja pluća, a onda je ušao u prostoriju stanice. Krenuo je prema blagajni. Usporeni djelatnik lijeno je naplaćivao jedinom kupcu u trgovini. Okrenuo so oko sebe te ugledao u hladnjaku posložene, gotove sendviče. U tom trenutku činilo mu se kako se lagano u njemu budi zvijer gladi. Došavši do frižidera, njegova ruka ipak nije mogla posegnuti za zalogajem. Slika njegovog bolesnog djeteta kako se bori za život u bolnici, ostavljala je neizbrisivi pečat boli i nemoći koji je odbacivao bilo kakvu pojavu gladi ili potrebu za jelom. Kad bi samo ta zvijer podigla svoju glavu, nemir u njemu odsjekao bi je svojim oštrim mačem.
Odustavši od jela naumio je konačno platiti svoj račun, no prodavač se i dalje bavio istim kupcem. Uznemiren a opet dovoljno svjestan kako je svaki sukob suvišan za njega, prošetao je prodavaonicom. U času kad je prolazio pored naslagane raznolike robe, odnekuda je uhvatio miris mente. Na tren je zaboravio svoju brigu. Poznati miris otvorio je u njegovom umu ladicu sjećanja. Iz duboke usjekline pamćenja, menta je oživila lik njegove majke koja ga je liječila kad je bio bolestan. Pri tome koristila je tu biljku za čaj ili kao sastavni dio kreme. Sliku majčinog brižnog lica upotpunjavale su oči ispunjene tugom. Skoro da je i sam osjetio njenu brigu i bol. Nešto ga je pri tome tjeralo na plač. Nitko osim nadzornih kamera u prodavaonici nije vidio, kada je rukavom obrisao jednu odbjeglu suzu. I dalje su se u njegovim mislima odvijali isti kadrovi, koji su mamili suze. Uspio se malo primiriti ali je pri tome osvijestio kako gubi dragocijeno vrijeme. Prodavač se još prepirao sa kupcem. Sekunde su se pretvorile u sate dok su ga suze sve više izdavale. Zažmirio je pored police načičkanom svakojakom robom, nastojeći vratiti izdajničke kapi natrag u oči. Bijesan na samog sebe što mu to ne uspijeva, naglo ih je otvorio. Suočio se sa nečim što je odmah privuklo njegovu pažnju. Ruka mu je sama posegnula prema polici. Trenutak kad je dodirnuo stvar koju je želio imati, vratio ga je u stvarnost.


~ nastavlja se ~

Nemruth Dagi
02.04.2010., 18:32
III.

Tata...rekla je djevojčica a on je već po tonu njenog glasa znao kako slijedi nemoguće pitanje. Ipak, mala je pitalica zastala poput filmske dive, pobočivši rukama svoje štrkljavo tijelo kao da očekuje fleš foto reportera. Napućila je i svoja usta pripremajući se za važnu izjavu koja dolazi ravno iz riznice dječje mudrosti. Nije dugo trebalo a pitanje se iz nje iskotrljalo velikom brzinom....a znaš li tata, gdje su te životinje spavale, kad su bile tako veeeelike?
U tom času morski je povjetarac praćen krikom galebova, odnio njen dječji glas na sve kutke obale. Tamo su se riječi postavljenog pitanja zabile između velikih gromada kamenja te tako skrivene čekale odgovor. Beti bi se teško pri postavljanju pitanja dala smesti. Tražila je odgovor, dok je njen zbunjeni tata jedva pronalazio suvisle riječi s kojima bi je zadovoljio. Kada mu ništa nije padalo na pamet a znao je kako na svaki njegov odgovor ima tisuću novih još "gorih" pitanja, pričao joj je ono što je znao. Šetali su polako stazom tik do morske obale. Tu su blizu obale pronađeni ostaci kostiju "strašnih guštera" ili dinosaurusa, što je samo raspirivalo dječju maštu. Uz slikovnice ili crtane filmove, djetetu iz 21. stoljeća taj davno nestali svijet, postao je još bliži preko tate i njegovih priča.
Odveo ju je i do kamenih tragova velikih dinosaurusovih stopa što su uz pronađene kosti u moru svjedočile povijesti ove planete. Dijete je skakutalo po njima uspoređujući svoja mala stopala sa njihovim, ogromnim što su ih davno ostavili na kamenu. Uspjela je pri tome postavljati brojna pitanja pa čak i ona o broju cipela koje su imali "dineki" kako ih je od milja zvala. Prije nego li je poželjela sladoled, ustvrdila je onako dječje bez uvijanja, kako su njene noge premale, ali su tatine broja 46, blizu onoj veličini što ih imaju bebe "dineki". Uz odrasle dinosauruse, njen tata Renato sada je morao pričati i o životu njihovih beba, dok je ona pozorno slušala. Poziv na sladoled bio je preveliki izazov da bi odbila, ali je i dalje postavljala pitanja o gmazovima mašući kornetom po zraku. U druženjima oca i kćeri bilo je pak vremena kad je šutjela ili možda smišljavala koja bi nemoguća pitanja postavljala svome tati. Renato bi je skrivećki pogledavao kako se igra bojankom ili gleda crtić a onda bi priznao samom sebi kako ga trenuci provedeni sa njome i kad ne pričaju, ispunjavaju na neki poseban način. Uostalom, što je ona bjesomučnije postavljala nemoguća pitanja, vježbala bi njegovu strpljivost, a to svaki otac mora imati na raspolaganju u velikim količinama. Ponekad bi pronalazio odgovore koji su bili slični ako ne i posve blizu stanju stvari pa bi barem jednim svojim dijelom odgovarali istini. Kako joj ne bi ponudio laž, branio se protupitanjima a onda bi djevojčica na tren ostala zbunjena. U tim trenucima zagrlio bi je snažno, zaštitnički kao što je ona zamišljala da veliki dinsosaurusi grle svoje male bebe. Tada bi mala pričalica migoljila po njegovim rukama, a kad bi je spustio na tlo, pronašla bi pitanje na koje bi opet morao smišljati domišljati odgovor.
Nakon što se rastao od svoje supruge Irene, njihovo je dijete ostalo živjeti sa majkom u velikom gradu. Vratio se staroj roditeljskoj kući par kilometara od obale mora. Beti je kod njega boravila jednu subotu i nedelju u mjesecu. On bi se tada potrudio kako bi osmislio sadržaj za druženje s malom ljubiteljicom dinosaurusa. "Tatini" vikendi prolazili su prebrzo a otac bi sa svakim narednim susretom uočio kako kći sve više odrasta. Boljela ga je pri tome činjenica kako nije uvijek tome prisutan. Bio je nesretan što ne žive barem u istom gradu, već ih dijele stotine kilometara. Beti je odmahivala glavom kad bi joj govorili da joj tata živi blizu mora. Za nju to nije bilo more, već voda gdje u mašti živi njen svijet dinosaurusa.

IV.

Plaćao je račun za gorivo kreditnom karticom. Stavio je svoj potpis na papirić a usporeni je prodavač na benzinskoj crpki kupljenu robu ugurao u plastičnu vrećicu. Upalio je automobil dok se vrećica bjelila na suvozačevom mjestu. Kilometri su na praznoj cesti brzo prolazili dok je njegova noga gazila papučicu gasa. Povremeno bi pogledavao na suvozačevo mjesto i pri tome bi se otkucaji njegovog srca smirivali. Sišavši sa autoputa, lokalnom se cestom uputio prema ulazu u velegrad. Put se tako skraćivao mada mu se učinio dosadniji nego inače. Stisnuo je gas te se velikom brzinom približavao svojem cilju.
Vozač kamiona iz čije je kabine grmljela narodna glazba prošao je gradskim ulicama, hitajući prema izlazu iz grada. Kratka je noć bila pred njim a suviše se kilometara nakupilo do njegovog konačnog cilja. Umoran, stavio je radio stanicu na glasnoću koja bi ga trebala održati budnim tijekom vožnje. Oči staklastog sjaja zbog premora i sati provedenih za upravljačem, gledale su odsutno kroz vjetrobran na praznu prometnicu. Vozač nije bio svjestan činjenice kako na sekundu ili dvije njegova pažnja popušta pretvarajući se u početak sna, mada su mu ruke i dalje držale upravljač kamiona.
Pred samim ciljem Renato je postao sve više nestrpljiv. Mobitel koji se nije tijekom putovanja oglasio, šutnjom je poručivao ocu bolesne djevojčice kako nema značajnijih pomaka kod nje. To je bio relativno dobar znak. Moglo se očekivati poboljšanje, ali i pogoršanje. Vjerovao je da će sve krenuti boljim tijekom kad konačno ugleda svoju princezu. Do tada je rastreseno razmišljao o njoj. Ipak je na vrijeme uočio kako u susret dolazi veliko vozilo koje je pomalo lelujalo na cesti. Renato je usporio ali vozač u suprotnom smjeru nije namjeravao učiniti isto. Kamion je skrenuo na suprotni trak te kao razjareni bik jurio tom stranom ceste. Posve skamenjen od tog prizora, vozač automobila je nagonski počeo kočiti. S tom brzinom zaustavni je trak isuviše dugačak. Prije nego li će ga pomesti veliko vozilo, muškarac u autu stigao je samo vrisnuti...
Staklaste oči vozača kamiona odjednom su same progledale. U stanju šoka je opazio kako se njegovo vozilo ne kreće svojom trakom, već po suprotnom smjeru. Ono što ga je još više preplašilo bilo je ogromno biće iza automobila kojemu je dolazio u susret. Ogromna grdosija male glave, ali velikog, masivnog tijela bijesno je lamatala svojim repom. Mislio je da sanja. Naglo je okrenuo volan, nastojeći izbjeći sraz sa vozilom i sa nemani. Kamion se opasno zanjihao, gume su proškripale po površini ceste dok ga je manje od sekunde dijelilo do sudara.
Renato je vrištao nijemim krikom dok su svjetla tuđeg vozila brzo nadirala prema njemu. Ono što ga je još više iznenadilo bio je spretan manevar vozača koji je za dlaku promašio njegov automobil. U nevjerici, zarobljen ogromnim strahom kojeg mu je priuštio kamiondžija, uspio je primiriti upravljač još rasplesanog automobila. Kada je ukrotio njegovo kretanje po cesti, pogledao je u retrovizor što se događa iza njega. Ugledao je zaustavljeni kamion na praznoj cesti. Uzbuđen, u šoku od izbjegnute nesreće nije imao potrebu za stajanjem. Dao je gas misleći na svoju djevojčicu koja leži u komi intenzivog odjela dječje bolnice.
Za to vrijeme, na sredini ceste, vozač je u zaustavljenom kamionu plakao, zahvaljujući svim svecima koji su ga probudili u pravi tren. Ono što sam sebi nije želio priznati bio je lik zvijeri koju je vidio na cesti a koja ga je nasmrt preplašila.Taj strašni lik pripisao je umornim očima pa je čvrsto odlučio prespavati do jutra na najbližem ugibalištu.

~ nastavlja se ~

Nemruth Dagi
10.04.2010., 15:21
V.

U bezličnom hodniku dječje bolnice tresao se od uzbuđenja dok je grlio majku svog djeteta. Postavio je bezbroj pitanja ali ona nije imala prave odgovore. Sve se dogodilo iznenada. Ujutro je dijete zdravo odvedeno u vrtić da bi u ranim poslijepodnevnim satima jedva disalo. Kad je Irena javila Renatu za iznanadni tijek događanja, stanje se bolesnog djeteta naglo pogoršalo. Liječnici su davali sve od sebe, tražeći uzrok njenog sve ugroženijeg zdravlja.
Izolirali su je u posebnu sobu, testirali ali ništa nije upućivalo na neku konkretnu dijagnozu. Liječenje se svelo tek na omogućavanje disanja. Tijek bolesti nije se mogao predvidjeti.
Uzbuđeni otac gledao je preko staklenog zida sićušno tijelo sa maskom na licu. Plava kosa nemarno se rasipala po jastuku, aparati su pištali a bolnički krevet mu se činio još veći nego što je bio poradi malenog tijela koje je na njemu ležalo.
Nisu mu dali da je vidi izbliza. Činilo se da joj nešto uzrokuje alergiju koja onemogućava dovoljan protok kisika.To se odražavalo na stanje njenog zdravlja. Irena je napeto čekala razvoj situacije uznemirivši se svaki put kad bi netko od bolničkog osoblja izašlo sa intenzivnog odjela. Roditeljima je bilo ponuđeno samo čekanje. Mogli su moliti ili vjerovati u poboljšanje.
Isčekivanje u neizvjesnosti nije se moglo izbjeći ali je Renato pri tom odbacio svaki pokušaj ispraznog nadanja. Nije se želio s nadom hraniti. To bi ionako značilo da je sve već napravio što je u njegovoj moći kako bi se okolnosti promijenile. Sve dok nije ništa učinio za Beti koja sada leži bespomoćno na odjelu intenzivne njege, isprazno bi bilo zapasti u očajanje. Hodao je bolničkim hodnikom nemireći se sa trenutnim okolnostima. Predaja bijelom zastavom, barjakom nade, bilo bi zadnji čin izgubljene bitke.
Noge su mu hodom utirale nevidljivu stazu izduženog bolničkog prolaza, kad je odjednom njegov nos osjetio poznati miris. Okrenuo se oko sebe ali nikog nije bilo u blizini. Nije vidio izvor iz kojeg bi miris mente mogao poteći. Irena je sjedila na klupi podalje od njega dok je on nemirno šetkao. Drugi put osjetio je isti miris. Shvatio je da to nije slučajno...
Sjeo je na klupu te zakrio oči svojim dlanovima. Znao je da se istina bolje vidi unutrašnjim očima. Počela je potraga za slikama usađenim u sjećanju. Vjerovao je kako se tu negdje nalazi odgovor. Prisjećao se svojih bolesti i njege majke koja se nesebično davala pri tome. Za razliku od prijašnjih vraćanja u prošlost mogao je okusiti njeno iskustvo brige i osjećaja, dok je njegovala bolesno dijete. Doživio je to prvi puta u prodavaonici benzinske crpke. Sada je uspomenu po uspomenu prevrtavao u svojim mislima. Nije dugo čekao ono što je tražio. Odgovor je odavno bio u njemu.Trebao ga je samo osvijestiti te tako učiniti oružjem protiv onog s čime se morao suočiti. A to je oružje već imao u pripremi.
Sve što je činila majka kad je bio bolestan dobilo je sada novi smisao. Nakon toliko godina otkrio je gdje leži moć izlječenja. U trenucima brige, majka je davala svu svoju ljubav izraženu i u malim stvarima kao što je to obična menta. U svima nama leži ljubav koju možemo drugima dati. Ona širenjem postaje snaga, mada se dijeli. Kad je nesebično otpuštamo da bi iz nas tekla, možemo djeliće nje utisnuti i u posve obične stvari. Oni koji je primaju i kroz te obične stvari, dobivaju moć za svoje izlječenje. Ljubav možemo dati, prihvatiti, učiniti da se ona nalazi posvuda, čak i u majčinom čaju od mente ali je ne možemo nametnuti silom. Ona se na tome slama, slabi, rasplinjujući tako svoj blagotvorni učinak. Ljubav je najveća snaga svijeta koja se ne širi silom, nametanjem već prihvaćanjem.
Renato je i dalje sjedio na klupi očaran spoznajom kako nevolja u koju je zapao nije za savjet tražila vratolomije njegovog uma, bogatstvo životnog iskustva kojeg je nakupio kao ni usvojeno znanje što je stekao. Nevolje ga je navela na trag rješenja na posve neobičnom mjestu, u njegovom srcu. Mnogi bi ljudi osudili njegov pristup, prigovorili bi mu kako gubi vrijeme na gluposti dok bi većina to proglasila suludim činom očajnog oca.
Naglo se podigao sa klupe te svoje korake žurno usmjerio prema stepeništu. Supruga i majka njegovog djeteta, podigla je glavu gledajući ga kako napušta bolnički kat. Pri tome je na tren nesvjesno, maknula svoj zabrinuti izraz lica te ga zamijenila mimikom iznenađenja.


VI.

Ušao je u svoj automobil kojeg je je parkirao na bolničkom parkiralištu. Iz plastične bijele vrećice na suvozačevom mjestu izvadio je jednim potezom ruke njegov sadržaj. Ispred očiju zatitralo je šarenilo boja. Ono što je držao u svojoj ruci obojalo je sivilo jutarnjih kadrova koji su se konačno pretvarali u dan.
Plišana beba dinosaurus oživljena u paleti svih boja svojim veselim izgledom, izvukla je čovjeku osmijeh na lice. Osjetio je zadovoljstvo što ju je kupio na benzinskoj crpki, neposredno nakon što se menta koja ga je vratila u prošlost, razlila oko njega.
U tom času nije znao da ne kupuje samo igračku za bolesno dijete, već da nabavlja nešto što će mu pomoći pobijediti njenu bolest.
Okrenuo se oprezno oko sebe. Nikog nije bilo na parkiralištu. Zatvorio je svoje oči, stisnuo igračku bliže svojem srcu te usmjerio svu svoju ljubav koju je imao za svoje dijete u šareni pliš. Beba dinosaurus, prikazana kao mala nevina životinja, izgledom je bila onakva kakvu je zamišljala njegova Beti. Dječja mašta oživjela je sretne i nasmijane bebe "dineka", kako se vrzmaju oko obale mora. Sve se to događalo u njenoj mašti koja je iskoristila činjenicu otkrića dinosaurskih kostiju u blizini mjesta gdje živi njen tata koji odgovara na sva njena nemoguća pitanja te usput nosi veliki broj cipela.
Zaključao je vozilo i sa vrećicom u ruci pohitao prema bolničkoj zgradi. Na licu umornog oca sjeverni vjetar ostavljao je tragove svojih oštrih, hladnih dlanova. Pri tom studenom valu Renato se oćutio posve spremnim učiniti ono što je naumio. Beba dinosaurus oživjeti će Jurski park u kojem se njegova Beti odlično snalazi.
Svoj je naum Ireni prešutio. Nije se želio boriti protiv majke koja voli svoje dijete najviše na svijetu. Neka majčinska ljubav napravi ono što treba. Odlučio se za drugačiji pristup kako bi svoju malu pitalicu podstrekao na borbu. Nema boljeg oružja nego što je to mali dinosaurus. Male stvari mogu se obogatiti ljubavlju pa onda ljubav djeluje i kroz njih. Dječja mašta prihvatila je te velike zvijeri putem priča i igre. Njen svijet razvio je poseban predložak po kojem se ti likovi iz mašte ponašaju. U njemu su velike životinje pravi junaci jer sama njihova veličina u njoj izaziva divljenje.Tako ogromni mogli su malom djetetu pokazati neustrašivost prema svemu što im staje na put. Za njih nema prepreka koje su nesavladive.
Zato ni bolest nema nikakve šanse jer dječji um lako usvaja ono što ga očarava.
Neki podmukli glas u njemu govorio mu je kako se hvata za slamku spasa kao i svaki čovjek koji se nađe u toj ili sličnoj situaciji. Njegove unutrašnje oči vidjele su stvar posve drugačije nego što je to prepoznavao um u stanju stalne napetosti.
U očima dežurne bolničke sestre pročitao je sažaljenje kad ju je molio da stavi plišanu igračku pored djeteta. S velikim razumijevanjem, bolnička sestra je to ipak odbila, pravdajući se medicinskim razlozima. Liječnik je samo potvrdio ono što je ona rekla. Renato nije posustao. Išao je do kraja, mada je svjesno uzrujao bolničko osoblje. Odjeljni liječnici držali su se propisa. Bio je spreman ići do ravnatelja bolnice ili do nadležnog ministra. Kada se konačno izborio za ono što je tražio, shvatio je kako se radi o kompromisu.
U tom času i to je bilo dovoljno.
Irena nije mogla vjerovati što je Renato zahtjevao u situaciji kad djetetov život ovisi o niti. Upornost mu je bila vrlina ali sada je pretjerao sa glupim zahtjevom. Znala je kako inat u bivšeg supruga može daleko ići, pa ga je preumorna i prestrašena puštala da se sam bori kako zna. Svoj sud je izgovorila jasno i glasno. Njen bivši suprug svojim je postupcima pokazivao u kakvog se idiota može izroditi.

VII.

Vesela beba dinosaurus upakirana u prozirnu plastičnu vrećicu, gledala je sa povišenog mjesta na malu bolesnicu. Odjevena u prozirno medicinsko "zaštitno odijelo" plišana je igračka nadgledala što se događa na postelji male bolesnice.
Renato je zadovoljan što ju je uspio ugurati Beti u sobu, sjeo na klupu do Irene dok je ona šuteći cupkala nogama. Na njenom licu je pročitao kako se uopće ne slaže s onim što je napravio. Nije zbog toga osjećao nikakvu grižnju savjest već je dlanovima zaklopio svoje umorne oči. Usredočio se na sliku obale mora. Šetao je u svojim mislima sa Beti, dok je nemirno more hučalo razbijajući se o hridi. Ovaj puta nije postavljala nemoguća pitanja već ga je slušala. Podigao ju je čvrsto je zagrlivši. Hodao je uređenom pješačkom stazom koja je pratila crtu obale. U času kad je osjetio kako se stapa sa njenim malim tijelom u čudesnom unutrašnjem valu koji ih je oboje zapljusnuo, oživjela je snaga ljubavi. Dijete se nije migoljilo kao obično već se potpuno opušteno predavalo njegovom zagrljaju.
Krenuli su dalje stazom pored mora stopljeni istim osjećajem. Iza zavojite obale, nastavljao se puteljak prema novoj uvali. Nježno je izgovorio njeno ime ukazavši joj na prizor koji se odvijao ispred njih. Nekoliko snažnih drevnih životinja kupalo se u moru malog zaljeva brckajući pri tome vodu na sve strane. Beti je širom otvorenih očiju gledala ono što nikad nije vidjela.
Tata, pa oni zaista postoje....govorio si mi istinu tata. "Dineki" postoje... ustvrdila je Beti promatrajući veselu igru divova. Osjetio je njeno uzbuđenje jer se dijete posve prepustilo prizoru koji ju je zadivio. Tlo je podrhtavalo pod njegovim nogama, tutnjajući u ritmu kretnji razigranih gorostasa. Počeo je pričati o njihovoj snazi i hrabrosti, životu, navikama kao i o bebama dinosaurusima koji su neustrašivo borbeni kao i njihovi roditelji. Dijete je svaku njegovu riječ upijalo, dok se u dubini njihovih duša događalo nešto posebno. Čudesna snaga ljubavi koja sve stvoreno održava i čuva, širila se tvoreći predivan val u kojem se stapaju dva ljudska bića.

~ nastavlja se ~

Nemruth Dagi
18.04.2010., 13:09
VIII.

Sati na bolničkoj klupi sporo su prolazili. Liječnici i osoblje ulazili bi kroz vrata intezivnog odjela ali rijetko tko od njih je izlazio na hodnik sa novim podacima o zdravstvenom stanju male bolesnice. Beti je i dalje bila u komi bez ikakvog znaka da bi se moglo nešto promijeniti. Irena nije plakala. Presahnule su joj suze ustupivši mjesto tuzi koja se pretvarala u samosažaljenje. Nakon što je izrekla dva puta kako je njen bivši muž idiot, nije se više oglašavala. Uguravši tugu u prostor vlastitog srca nije ju željela s drugim dijeliti.
Renato je u tišini napravio ono što je namjeravao. Nakon toga prostor se njegovog srca ispunio ljubavlju koja je istisnula strah i brigu. Mogao je koristiti nadu ali to sebi nije dopustio. Znao je kako nada ne ubija brigu, već otkriva naše slabosti. Nada je pelin čiji gorak okus govori više o našoj nemoći nego što nam olakšava pad u bespomoćnost. Dvostruko smo njome sputani jer osjećaj vlastite nemoći ne možemo promijeniti već samo osvijestiti a pri tome ne možemo pomoći niti drugome u nevolji. Vežemo se ipak rado za tanke niti nade, dok nam one zakrivaju tanani red stvari oko nas. Zato se nadom koriste oni koji su iscrpili svoje krajne granice ne shvaćajući pri tome da sve započinje i završava ljubavlju koja je beskonačna.
Vrijeme isčekivanja nije se dalo samo tako ubiti. Betini roditelji, okovali su to vrijeme u tvrdi oklop šutnje, nastojeći izbjeći međusobna suočavanja. Činilo se da je tako najbolje za oboje umornih, iscrpljenih ljudi, koji su se borili ne samo sa kćerkinom bolešću već i sa vlastitim strahovima.
Šarena beba dinosaurusa omotana bezbojnom plastikom čuvala je bolesnicu na krevetu, aparati na koje je bila priključena pokazivali su razinu vrijednosti važnih za zdravlje dok su se liječnici međusobno stručno savjetovali. Nitko nije mogao znati što se zbiva u malom tijelu, u maloj glavici te srcu koje se napunilo snagom ljubavi.

XI.

Sjeverni vjetar tukao je te večeri svom silinom po površini zgrada koje mu se našla na putu. Proljeće koje se samo pozvalo u goste velikom gradu, posustajalo je pred naletom studena vjetra sa sjevera. Slabi izbojci koji će se tek pretvoriti u lišće lelujali su nemoćni na granama, šibani strujanjem zraka dok je Renato zadubljen u mislima promatrao njihovu plesnu kretnju.
Irena je sjedila sama na klupi. Neki drugi su roditelji iščekivali razvoj situacije kod svoje bolesne djece. Hodnik se polako punio brigom i neizvjesnošću što su ostavljala ustrašena srca onih koji isčekuju povoljan ishod. Otac male Beti povukao se na suprotnu stranu dugačke prostorije, izabravši prozor prema dvorišnoj strani zgrade koji je gledao na drveće. Zurio je kroz staklo dok mu prvi znaci sumraka nisu zatamnili pogled. Zadnjim tračkom prigušene danje svjetlosti, primjetio je veliku tamnu masu kako se kreće uz rub suprotnog dijela bolnice. Uperio je na to kretanje svoj pogled, očekujući prolazak sanitetskog vozila.
Vozilo se nije ukazalo. Umjesto njega velika zvijer je veselo lamatala dvorišnim prostorom njišući svojim repom, dok joj se vrat pomicao u ritmu plesa. Ono što je oca posebno dojmilo bile su boje na njegovoj površini koje sumrak nije uspio prikriti. Te su šare bile jednake kao i one na plišananoj bebi dinosaurusa, koji sad čuva njegovu Beti na intenzivnom odjelu. Nasmijao se svojoj halucinaciji vjerujući kako je ona neizbježna nakon toliko sati napetosti, nespavanja i iščekivanja. Ono što je posve izbacilo s lica njegov kiseli osmijeh bilo je malo biće koje je stajalo tik do velike zvijeri i veselo mahalo čovjeku iza prozora bolničkog hodnika. Prepoznao je tom liku svoju Beti.
Zatvorena vrata odjela otvorila su se te se iza njihove bjeline pojavio liječnik. Renato je pohitao prema njemu dok je njegova bivša supruga već bila na licu mjesta. Liječnik je govorio a Irena je prekrila svoja usta rukom. Cijelim svojim bićem otac je tiho u sebi kriknu. Jeka koju je stvorio dobro je uzdrmala cijelo njegovo tijelo proširivši se i u najskrovitije kutke duše. Ja sam pravi, pravcati idiot...nosila je jeka očeve riječi njegovim umom, tako da ih nitko osim njega nije čuo. Trenutak kasnije grlio je ženu dok su im od radosti suze same potekle.

X.

Ispijena lica gledala ih je svojim velikim očima. Mada su liječnici dozvolili samo minutu za posjetu, roditeljima se i to vrijeme učinila kratko kao sekunda. Stanje joj se poboljšalo te se djevojčica probudila iz kome, dišući samostalno. Aparati su pokazivali kako su njene tjelesne funkcije uredne. Okupljenu obitelj promatrala je mala šarena beba dinosaurusa okačena vješalicom do aparata. Liječnici su dozvolili roditeljima ulaz samo na kratko.
Strogi glas nadležne sestre tjerao ih je nakon isteka tog roka. Željeli su je poljubiti, dotaknuti ali su ih sprečavale zaštitne maske ne licu.
Vozio je prema moru, nastojeći ne stiskati suviše papučicu gasa. Zadovoljan ali ne i posve odmoran, otac jednog djeteta vraćao se jednom djelu svoga života. Drugi, onaj bitniji dio, ostavljao je u gradu u kojem živi. To će mu najdraže biće doći u posjetu kad se posve oporavi.
Renato se i dalje smatrao posve normalnim čovjekom, mada je rastavljen i otac je jedne predivne djevojčice. Nakon bolesti svoga djeteta dosta je toga naučio. Betina bolest pomogla mu je prihvatiti mišljenje drugih ljudi koji sumnjaju u njegovo mentalno zdravlje. Nakon njenih riječi koje je izgovorila na postelji u tu prekratku minutu, bio je posve uvjeren kako oni imaju u neku ruku pravo za tu tvrdnju.
Tata, oni postoje...vidjela sam na vlastite oči, oni postoje....bile su sasvim obične riječi zbog kojih bi otac prihvatio bez problema potvrdu kako je on zapravo potpuni idiot.



~ Svršetak ~

Nemruth Dagi
12.05.2010., 20:19
Negdje u zabitom kutku uha, koji je doduše još dobro odrađivao svoj zadatak s obzirom na njene godine, uhvatila je ptičji pijev koji je dolazio izvana. To nije bilo dovoljno jako za buđenje, ali je remetilo ostatke sna. Oči je imala čvrsto zatvorene, nastojeći u njima sačuvati lik kojeg je do koji tren sanjala.
Njen Rudi u snu bio je mlad, kao i onda kad su se upoznali. Da je sada živ, imao bi više od devedeset godina a ogledalo ne bi moglo dugo skrivati lik smežuranog starca. Rudolf Keler, mornarički podoficir jedne davne mornarice, na ratnoj krstarici SMS Taurus rijetko bi svojoj Mariji dolazio u snu. Otkad je umro, oglasio se tako svega par puta. Zato je njegova udovica željela nastaviti svoj prekinuti san. Stiskala je oči namjerno ne puštajući u njih danje svjetlo, baš kao što je grčevito stezala šaku jedne ruke.
Želeći što duže u umu sačuvati lik naočitog muškarca dostojanstvenog kretanja, koji ponosito drži svoju ruku na paradnom mornaričkom maču, ovješenom remenom oko pasa, namjerno se otimala buđenju. Poželjela ga je kao i nekad u zbilji promatrati kako dostojanstveno nosi svoju plavu časničku odoru K. u K., Kriegsmarine, ratne mornarice Austrougarske. Tada bi se njegov dugi mač, kao i obično dok bi hodao, klatio uz bok dajući mu izgled junaka nekih davnih pomorskih bitaka. Rudolfa odavno više nema a ona je suviše ljubomorna na odsanjano da bi to samo tako rasipavala pri buđenju. Zato se samo mrvu promeškolji po površini gdje je ležala te nastavi sanjariti zatvorenih očiju. Ruka joj je i dalje bila stisnuta u grču, dok su oči zaklopljene i spremne čekale n pojavu istog sna.
Ptičji poj koji je ulazio u njene uši, nije staricu mogao izbaciti iz čudnog stanja između namjere početka nekog novog sna i jave koje se oglašavala tim glasanjem. Nešto je u njoj stvaralo otpor prema buđenju te joj je tako davalo nadu da bi ponovno mogla zaspati i odsanjati Rudolfa Kelera, časnika na vojnom brodu. Posve mirna kao brod na vezu, čeznula je za suprugom pa makar da se samo pojavi tijekom sna. Bez obzira na ustrajnost to joj nije uspijevalo. Previše se razbudila, san je netragom nestao. Pomalo razočarana zbog toga, stisnulo joj se grlo a i bijes se polako u njoj naseljavao. Držala je ipak oči zatvorene jer su zaklopljene same zazivale snove. Željela je još jednom osjetiti njegov zagrljaj koji je bio toliko stvaran dok je spavla. Pri tome je osjetila miris vodice za brijanje na uniformi. Uz sitne slane kapljice mora te neizbježan dodatak mirisa strojnog ulja iz brodskog postrojenja, Rudijeva časnička odora bila je kompletna. Zagrljaj je bio toliko stvaran da je u nosu mogla osjetiti ostatke tog mirisa. Znala je Marija kako je nos nepouzdan svjedok. Zato ju je više zbunjivalo to što je na tijelu nakon sna osjećala njegov zagrljaj dok joj je i dalje šaka jedne ruke bila zgrčena.
Starica se lagano stisnutih očiju, posve mirna, probuđena, uz poj ptica ponovo vraćala na ono proživljeno u snu. Bio bi to san o tek prekinutom snu. U jednom času pomislila je kako joj je to pošlo za rukom. Nije bila svjesna kako vrti prizore onog što je odsanjala...

Lagano se uspinjala prema palubi broda, dok se vjetar zabavljao donjim dijelom njene haljine, vrteći rub tkanine u svim smjerovima. Veliki slamnati šešir bila je vezala oko glave roza tkaninom. Mašna ispod vrata držala je pokrivalo zbog snažnog vjetra koji nema milosti. Na mahove vjetar je puhao sve jače, a onda bi odjednom naglo smirio svoje nestašne ruke što su sve oko sebe raznosile.Nije posve nestao nego se samo stišao. Ratni brod čvrsto se privio uz svoje sidrište.

Ljeskajući se na površini mora podnevno sunce ga je pržilo, a njegove zrake su zadavale očima snažan udarac u odbljesku svjetlosti po metalu.
Prepoznala je njegov lik.
To nije bilo teško. Jedini mornar na brodu bio je baš on. Stajao je u svojoj tamnoplavoj časničkoj uniformi sa zlatnim dugmetima na komandnoj palubi, s jednom rukom na rukohvatu dok mu je druga pridržavala opasani mač. Promatrao je kako se ona lagano penje pristupnim mostom. Ispisana velika crna slova na brodu odavala su njegovo ime. SMS Taurus, privezan na gat, sa crvenom-bijelom svojom zastavom i carskom krunom na njoj, poslušno se ukotvio u luci. Privukao je svoje željezno tijelo tik do mola, kao da samo kopno želi ljubnuti. Lagano, jedva primjetno strujanje vode, čas su ga mrvu bližili, čas udaljavali, od onoga što je namjeravao. U toj neprestalnoj igri, brod je i dalje želio dodir kopna, koje mu je spretno izmicalo.
Čim je stala na robusno tijelo broda, krikovi galebova su postali jedva čujni.
Neobična tišina zarobila se na usidrenom ratnom brodu, stišavajući svaki mogući šum. Više nije čula odjeke svojih potpetica jer su njeni koraci posve izgubili zvuk koji bi se trebao stvoriti koračanjem po željeznom mostiću. U nestvarnoj tišini jedino se još jasno čula zastava Austro-Ugarske ratne mornarice koja je utišana, potiho jaukala bičevana vjetrom. Siva boja ratnog broda zabljesnula je sjajem jačem od sunca. Metal se bljeskao kao da iz sebe isijava svjetlost.Iznenađena bljeskom, ali i time što njene oči nisu osjetile bol zbog toga, nesmetano je i dalje koračala brodom bez posade. Kad se posve približila mjestu na kojem je stajao mladi časnik, osjetila je kako iznutra treperi. Čudila se kako u ovims vojim godinama dobro podnaša penjanje jer se nije uspuhala hodajući dugačkim, uskim stepeništem do komandnog mosta. Muškarac je na toj najvišoj platformi napravio korak prema njoj, a onda ju je čvrsto bez riječi zagrlio. Stajali su tako spojeni, dok je paluba svjetljucala oko njih. Zastava se na jarbolu povijala nošena vjetrom. Ratni se brod, SMS Taurus, lagano njihao u tišini stopljen njihovim zagrljajem.

Ispod mornaričke časničke kape imao je blijedo lice dok su mu oči sjajile kao nekad. Uhvatio ju je za obje ruke te ih stisnuo svojim mekanim dlanovima. Nije ništa govorio ali je to bio on, Rudolf Keler mornarički časnik, službujući na ratnom brodu K. und K., Kriegsmarine, na brodu SMS Taurus.

Marija , moraš se vratiti. Nije čas...
Govorio joj je očima. One su to bolje radile nego glas i usta. Zatitrala je a nemir se useli u nju, nagovještajući tako pojavu straha. Nakon toliko godina, kad ga je konačno srela, njegove oči joj govore kako ga mora napustiti. Pobojala se da je to zbog svoga tjelesnog izgleda jer je on tako mlad, naočit a ona mala, smežurana starica. Činilo se da će joj pobjeći suza. Zgrčila se od bola, nije željela prihvatiti njegovo odbijanje, mada je i dalje svoje ruke odmarala u njegovim snažnim šakama.

Ne možeš ovdje ostati, ljubavi...
Oči su muškarca samim sjajem bez riječi govorile. Ona to nije željela čuti. Grčevito se držala njegovih ruku dok se slamnati šešir na rubovima previjao od vjetra. Pomislila je kako je pametno izabrala traku s kojom je zavezala šešir jer bi sad u moru plutalo njeno slamnato pokrivalo. To je jedina misao bila koja je mogla nadjačati bol koja se skutrila u njoj. Ruke im se razdvoje a tijela se ponovno stope u zagrljaju. Marija je slutila da je to zadnjih stisak njihovih tijela dok je upijala miris vojne odore, miris kojeg je otprije
poznavala. Srce joj je iz dubine vrištalo od boli a njegova se jeka sjedinila sa laganim

lelujanjem broda na površini mora.U tom času je shvatila kako se svugdje oko njih, čak i na povlaštenoj komandnoj palubi, nalazi još netko. Brod na kojem su se sreli, bio je živ. Upijao je njihove osjećaje i na čudesan način odgovorao na njih. Njegova je siva boja metala od blještavila postala nježno srebrasta, prozračna a onda pak zlatna.

Marija, vrijeme još nije došlo. Idi, ljubavi... ja ću te čekati, mi ćemo te čekati...ovdje.

Oči su ispod plave časničke kape progovarale, dok je ona odbijala svaku pomisao na rastanak. Uzdahnula je tužna zbog spoznaje kako nije dobrodošla. Oćutila se starom i odbačenom. Obeshrabljena tim osjećajem posegnula je za Rudijem. No, nije ga mogla više dohvatiti. Ostavila je pri tom pokušaju trag u vidu udubine na plavoj mornaričkoj odori, koju je dotakla prstima. Nešto je odvuče od Rudija. Vrtlog ispred njenih očiju, proširi se na cijelo tijelo te je odvoji od čelične grdosije broda.

~ nastavlja se~

Nemruth Dagi
26.05.2010., 19:47
Ptice su se raspjevale. Taj zvuk je nasilno ulazila u staričine uši. Sa svojih
osamdesetitri godine života, Marija udova Keler još dobro čuje i povremeno sniva snove. Vrijeme je za buđenje, pomisli starica, mada je i dalje nepokretno ležala na postelji. Predugo je spavala, jer san je bio sladak - sve osim njegovog kraja. Rastužena zbog toga, tješila se kako je to bio samo san. Rudi je ne bi samo tako odbio od sebe...
Nastojala je pomaknuti svoje tijelo međutim ništa se nije dogodilo. Kad je jučer legla u postelju, ako izuzmemo njene kronične boljke, dobro se osjećala. Marija pomisli kako je predugo spavala pa su joj se kosti previše napile topline i mekoće kreveta, stoga sad veoma bolno osjeća svako micanje tijela, kao posljedicu dugog nepomičnog ležanja. Konačno je otvorila svoje oči, odbacivši zauvijek svaki mogući početak novog sna. Tek tada je postala svjesna hladnoće oko sebe. Bijeli strop zabljesne u njenim očima. Odmah stisne oči kako bi propustila količinu svjetla koje one mogu podnjeti. Jednom rukom je potražila pokrivač. Umjesto njega dodirnula je platno. Šaka druge ruke i dalje je bila zgrčena.
Marija Keler, znala je da melodija ptica koja dolazi negdje izvan prostorije nije ritual njenog svakodnevnog buđenja. Strop njene sobe imao je više sivo-tamnih tonova nego što je bio neonski blještav, a i mekani pokrivač u ovo doba godine je poželjniji u postelji nego lagana plahta. Sve to je moglo značiti samo jedno. Naime, Marija Keler je do koji čas bila mrtva!

Srkala je topli čaj dok je obložena debelim vunenim pokrivačem sjedila na krevetu. Oko nje se ustrčalo svo osoblje doma. Pri tome nije ništa govorila. Šutila je cijelo vrijeme dok su se trudili kako bi je što prije, pothlađenu ugrijali. Liječnik je bio u šoku, jer je proglasio smrt Marije Keler a ona se sama od sebe vratila iz mrtvih.
Dvanaest sati smrti pretvorilo se u isto toliko vremena odsustva od života. Drugi liječnik u staračkom domu, vrtio je glavom i opominjao glasno prisutne kako je čovječe tijelo tajna. Zamiranje i povratak iz mrtvih dio je neriješene zagonetke. Ravnatelj doma je bio posve van sebe. On je jasno i glasno skidao svu odgovornost svoje institucije zbog nemilog događaja.
Misli Marije Keler, bile su usmjerene na najviši kat staračkog doma, prema jednom zidu. U njenoj sobi, smješteno dovoljno visoko na zgradi da bi se jasno čuo ptičji poj ujutro, visjela je stara slika broda. To nije bio bilokakav brod, već izbljedljela fotografija SMS Taurusa, uslikanog na svojem sidrištu. Izdužena elegantna čelična grdosija sa dvije turbine i dva jarbola, mirno je stajala pred kamerom. Nevidljivim svojim sponama dodirivao je vez kao da se silno želi sljubiti s kopnom. SMS Taurus je vezao samog sebe posebnim nevidljivim nitima za čvrsto tlo, ne samo zbog jednog čovjeka na njemu, niti zbog svih onih ljudi koji nikad nisu kročili svojom nogom na metalno tijelo broda, već zbog onih koji su na njega došli iz sna. Vezao se ali je pri tome i sam izgubio osjećaj sputanosti poradi svih onih valova koje je ploveći morem presjekao te mnoštva krikova galebova i sanjača koje je na svojem putu ugostio. Na moru nesputan užadima i njihovim čvorovima, sa sidrom na mjestu, darivao ga je vjetar dahtajući mu u jarbole, kao i morske struje što su ga vodile na putu do cilja. Ipak, za razliku od svakog drugog broda, SMS Taurus je jedini od svih čeličnih grdosija, čudesno vezivala tanka nit između dva svijeta. Zato se usidrio u snu i na svojoj palubi primio posjetiteljicu. Takvog sputanog sidrima, a zapravo posve nevezanog stvarnošću ovog svijeta, ovjekovječila je fotografija. Ono što oko stare kamere nije moglo igrom svjetlosti dočarati, spoznala je svojim neobičnim iskustvom Marija, udova Keler. Malo metalno tijelo dugmeta sa iscrtanim sidrom, na kojem je pisalo SMS Taurus, dugo je i čvrsto držala u ruci. Njega je ta ista ruka vratila u svijet zbilje, otrgnuvši ga sa uniforme na komandnoj palubi broda u času kad se san prekidao. To je bilo dovoljno dobar razlog za dugu šutnju. Šutnja je bila jasan ali tihi znak kako su nemoćne riječi živog čovjeka koje bi mogle opisati ljubav što se skriva na posebnom vezu gdje je pristao jedan neobičan brod koji spaja svijet živih i svijet mrtvih. Možda bi tek dugme otrgnuto sa mornaričke odore, tijekom čudnog sna, koje je nadošlo iz jedne druge dimenzije, moglo o tome ispričati nešto više.

~kraj~

Nemruth Dagi
14.06.2010., 16:57
Posve sam sigurna u svoju profesionalnu sudbinu. Ona je takva jer jednostavno imam prenisku cijenu. Drugi daleko bolje stoje na top ljestvici. Matematika, fizika, kemija, hrvatski...biologija, povijest...svi su bolji i važniji od glazbenog odgoja.
Što je glazbena umjetnost u školi a da nije djeci samo nepotrebna gnjavaža?
Ne znam ni sama.
Možda znam ali neću se s time zamarati!
Prvih par godina predavanja na školi, prošla su u ozbiljnoj namjeri da srcem i dušom predajem glazbu. Nekako se sam od sebe tada pošeo skladao moj profesorski "Zaludan koncert u H(elp) molu". To djelo je trebalo pomoći učenicima kao vodič u uživanju radosti što nam darivaju klasične note. Trebalo je pomoći i meni kako bi im s ljubavlju prenašala ono što znam na način da i sami zavole moju prva ljubav - glazbu. Možda to zvuči zamršeno ali samo sa ljubavlju se ljubav prenaša i to samo dakako i jedino putem... ljubavi.
S godinama je moj "Zaludni koncert u H(epl) molu" iz forte polako prelazio na piano, te završio na pianisimo. Vjerujem kako moji đaci nisu to sami mogli primjetiti. Oni su ionako usmjereni na nešto drugo za vrijeme nastave. Glazba u učionici za njih je samo zvonka dosada, pa postaju letragični, pospani, ispunjeni nekim svojim mislima dok slušaju klasičnu glazbu. Zato na mojim satovima, ako djecu uspijem smiriti te malo privoliti da mi posvete dovoljno pažnje, više koristim metode koje ciljaju na ono što bi glazba mogla za njih biti a ne što trenutno jeste.
Priznajem - to mi ne polazi uvijek za rukom...
Klasična glazba je nešto nestvarno za njih. U njoj nema čak ni natruhe zabave. Uvijek je to preslušavanje onoga što ni u ludilu ne bi kod kuće stavili najglasnije što mogu. Koliko god da se trudim, rezultat je uvijek mršav. Nezainteresiranost, bezvoljnost, dosada, lijeno prebacivanje težine tijela s jednog kuka na drugi...i naravno slanje SMS-a ispod klupe.
Ono što ne vidiš ne može te povrijediti, slogan je koji ne vrijedi u ovom poslu. Ono što ne vidim, slutim kako se ipak događa. To me može povrijediti – ali izbjegavam takve povrede. Mudro šutim o tome. Dio je to dragocijenog iskustva profesorovanja u uvjetima odgoja novih generacija đaka. Šteta je tako manja jer ako i oduzmem mobilni telefon na satu moram ga vratiti roditeljima dok klinci imaju još barem jedan pričuvni na raspolaganju.
~
Promatram razred dok se po svim kutevima učionice razlijeva svom snagom Wagnerova glazba. Ne uživam u njoj. Više mi zadovoljstva pričinjava gledati njeno djelovanje na lica šesnaestogodišnjaka. Različito slažu svoje grimase pa zapravo pokazuju kao semafori da glazbu u prostoriji uhom ne doživljavaju. Odbijaju je i kao samu podlogu, kao običan šum pa ona u njima ne nalazi svoj odjek. Gluhi su i duhom odsutni. Svima je zajedničko nedostatak pažnje. Možeš li uživati u nečemu a da to ne poznaješ, da to već nisi doživio, da te ne potakne na upoznavanje?
Zadnje klupe su nemirnije od onih prvih. Većina učenika tu imaju staklaste oči. Nije da uzimaju nešto opojno pod odmorom već tupo gledaju u mene ili u ploču dok jednom rukom naslijepo tipkaju SMS poruke. Misle da to ne vidim. Puštam ih da žive u neznanju. Nikad neće shvatiti snagu genija jednog Wagnera niti saznati kako ja znam da oni ispod klupe šalju poruke. Bolje i to nego da divljaju učionicom. Ovako ih barem promatram umrtvljene kao punjene fazane, dok svojim staklastim očima promatraju svijet koji prolazi pored njih kao na displeju. U srednjoj klupi, jedan par sivih prodornih očiju odražava ono što čine i drugi koji rukom ispod klupa tipkaju. Ne gleda me ravno u oči mada ponekad na zatiljku osjetim njegov pogled. Do Sivih očiju jedna je Ljubičasta vesta. Takvu sam i sama poželjela kupiti ali sam odustala. Niska tržišna cijena profesorskog rada nije mogla pratiti visoku cijenu te kvalitetne robe. Zato mi se Kinez, vlasnik jedne druge trgovine, smiješi svaki put kad uđem u njegovu trgovinu, izmješanu različitim padežima znakovitog imena "Kineska dućan". Nadam se da sa običnom vestom neću dobiti u cijenu uključeno i trovanje od boje. Zato kupljenu robu odmah perem.
Ljubičasta vesta do Sivih očiju, nema taj problem. Uvjerena sam da nemaju ni oni koji su joj dali novac za kupovinu tog odjevnog predmeta. Sive oči pogledavaju u mene, Ljubičasta vesta gleda izgubljeno nalaktena na površinu stola. Ispod klupe joj proviruje časopis. Ona tako čita ženski časopis dok Wagnerova glazba izgara po zidovima učionice nastojeći panično pobjeći izvan dometa ušiju koji je ionako ništa ne čuju. Glazba živi slušanjem, dok punjena mrtva puhala s mobilnom telefonijom nisu joj baš neka ispomoć pri tome. Oni u srednjim klupama mogu birati spavanje u privremenom mrtvilu ili dopisivanje. Prve klupe više spavaju otvorenih očiju jer su preblizu profesoru, drugima su oči više ostakljene. Ostali se đaci dosađuju prema sposobnostima. Uši su im svima zaklopljene, titraju u skladu s nekim svojim ritmom skladanja SMS-ova, planova za taj dan ili tko zna s kojim sadržajem.
~
Vibracije u mome džepu govore kako je pristigla poruka. U tutnjavi glazbe pogledavam što u njoj piše. "Dobro ti stoji nova vesta, izgledaš takoooo seksi..." šturo je SMS priopćenje.
Nesvjesno rukom popravljam vestu kupljenu kod Kineza. Ona je dobro oprana da ne bi došlo do nuspojave nošenja jeftine kineske robe. Šaljem nakon čitanja cijelom prostoru učionice jedan mali smiješak. Wagner je ionako pri kraju a i bliži se završetak sata. Treba preživjeti njegovo finale...i još tri školska sata u komadu. Onda ću se naći s njime.
Sjedam za katedru primjećujući kako se moji punjeni fazani sve više meškolje na svojim mjestima. Njihov je učenički bioritam određen odsječcima vremena u trajanju od četrdesetipet minuta. Dalje više ne idu...Nakon toga sve im postaje suvišno jer oni žive kao singlice uniformirane na svojih 45 okretaja. Wagner je završio, vraćamo se u stvarni život - punjene su se ptice trgnule jer zvoni.
Napuštam mjesto počinjenog glazbenog zločina te odlazim u zbornicu. Sive oči prate moj odlazak. Za par sati gledat ću ravno u njih a ne više u njegove odaslane elektroničke poruke. Nije bitno što je duplo mlađi od mene ili što sam ja dvostruko starija od njega. Nevažno je što mu predajem glazbeni odgoj, što ne voli Wagnera, čak i to što je maloljetan. Bitno je da nas ne otkriju.
Moj "Zaludni koncert u H(elp) molu" profesionalni je promašaj u dobrohotnom pokušaju mlade profesorice približavanje klasične glazbe novim generacijama. Zbog njega neće đaci zavoljeti glazbu, niti će osjetiti u sebi buđenje nekih njenih skrivenih svojstva. Ta muzika neće ih mijenjati jer bit će to tek odjek nečeg nestvarnog, dosadnog, prestatičnog i komornog. Zaludan koncert u H(elp) molu neće pomoći ni meni profesorici glazbe koja potajno voli zabranjeno voće. No, možda je i bolje tako. Kad bolje razmislim; glazba ionako živi sama za sebe...

Nemruth Dagi
14.07.2010., 17:14
Mada je Puška bio ljepuškast momak, ono što ga je krunilo kao kralja bila je vječna nesreća u ljubavi. Na tom za njega skliskom području, često bi dobivao velike pljuske. One doslovne i one figurativne. Zadnja mu je prelila svako strpljenje a ono mu ionako bilo manje od najmanje "konjačić" čaše. Odalamila ga je ona koja nije došla na ugovoreni sastanak. Čekao je prvih petnaestak minuta nakon dogovorenog vremena u nametnutom miru. Nadao se kako joj kasni autobus, kako možda nije stigla na vrijeme na stanicu, kako joj je ispred nosa pobjegao tramvaj...
Drugih petnaestak minuta uselio se nemir u njega sa svim putnim torbama i s namjerom trajnog ostanka. Sat vremena nakon dogovorenog vremena, živci su mu titrali kao opruge. Pomišljao je na svašta, pa čak i na najgore. Mobitel mu je davao do znanja da je linija van upotrebe. Dva sata nakon dogovorenog vremena, bijela ruža u njegovim rukama, posve je izgubila svoju prirodnu zelenu zaštitnu opnu na stapki. Znoj s njegovog dlana posve ju je ogulio.
Bijesan, ružu je bacio u prvi koš za smeće. Otišao je kući navrativši na par konjaka u lokalne gostionice kako bi sprao sa sebe stid i poniženje. Došao je kući pijan ko paradni konj. Majka je Pušku uvela u kući a što je bilo nakon toga bilo, nije znao jer mu je ponestalo trake za pohranu sjećanja.
Puška je dugo mozgao o svojem ljubavnom životu. Doduše, trošio je dosta vremena i inače na mozganje. Nekako mu je ta radnja bila prirodno uskraćena u samoj brzini. Njegov je um mogao pratiti vožnju samo u prvoj brzini – sve ostalo je bilo za njega prebrzo.
Ta brzina ga je usporavala u životu i zadavala mu dosta muke. No, bilo je drugih stvari koje su ga veselile. Kad bi se brijao u ogledalu bi vidio ljepuškasto momče, velikih tamnih očiju, pravilnog nosa i punih usta. Sa svojih dvadesetipet godina imao je život koji se odvijao u mozganju, baštinio je prirodnu svježinu mladosti, ali malo dobrih ljubavnih rezultata. Ljubav je postala njegova prva i jedina preokupacija – a tu bi svako malo dobivao pljuske. A one su dugo ostavljale trag na njegovom ispljuskanom i odbačenom srcu.

Gledao je Puška na sve načine kako da dođe do djevojke. One bi bile zainteresirane za njega jer njegov izgled nije bilo loš. Dapače, njegova visina i staš svjedoči su kako je on naočit momak. Problem bi jedino nastao zbog brzine. Hormoni su mu bili prebrzi a um prirodno spor. Ta je razlika između te dvije brzine uvijek išla na njegovu štetu.
Nakon sastanka ili dva, žene bi ga ostavljale. Nisu mogle podnjeti sporost uma i brzinu ruku uz njegov primamljivi izgled. Puška je bio zakinut na jednu stranu, nadaren za drugu, a za samu sredinu morao je sam poraditi kako bi ublažio svoje ljubavne patnje. Mozgao je tako danima što da učini. Pri tome se nije previše družio sa konjačićima. Oni bi samo usporili, ionako spori um te pobrzale hormone pa bi kao pastuh došao kući, nesposoban da sa klimavim nogama od jahanja na konjaku sam uđe u svoju sobu. Majka bi dakako na sve to gledala namrgođenog lica, a onda bi mu spočitavala tjednima jahanje na valovima tekućice. Puška je apstinirao alkohol jer se samo tako mogao suočiti s problemom ljubavne apstinencije.
Umovanjem je nadošao, iako sporo i teško, do nekih važnih spoznaja. Prva je bila da svaka odbačena ljubav boli baš kao što prašćića boli kad ga majka svinja odbaci kao višak. Kako je nadošao na prasca u cijeloj toj stvari ni sam nije znao ali je tu sliku vidio kod susjeda koji su držali svinje. Praščić je skvičao i preklinjao tako krmaču ali ona ga nije željela vidjeti. Druga je činjenica koju je iz vlastitog iskustva bez korištenja sudbine domaćih životinja usvojio bila je da bol stvara, kako bijes, tako i želju za osvetom.
Treće, uočio je kako naginje strahu od sastanaka. Boji se da mu djevojka ne dođe i to bez objašnjenja. Kako mu se to ipak dogodi prije ili kasnije, čini mu se da sam priziva nevolju te vrste.
Četvrta spoznaja je ujedno najsvjetlija točka njegovo sporog razmišljanja. Uočio je da nije jedini koji ostaje sam ispod sata. Nema takvih situacija često ali opet ima dovoljno jer neki ljudi ne poštuju svoj dogovor. Unatoč tome postoje ljudi koji još dugo stoje na dogovorenom mjestu dok se oni koje čekaju nikako ne pojavljuju. Nadošao je na spasonosnu ideju.
Za to mu je trebalo dobro naoružanje. Puška se naoružao strpljenjem kao municijom jer postati će promatrač dvonožnih ptičica.



~ nastavlja se ~

Nemruth Dagi
04.08.2010., 13:29
Kupio je jednu bijelu ružu. Obukao je najbolje svoje odijelo te nemarno, onako više umjetnički, zalizao svoju kosu. Oni koji ga nisu poznavali, na temelju njegovog izgleda, imali bi na temelju viđenog što reći. Bio je ugodna slika, više nego dobra prilika pa bi svako žensko oko naslonilo svoj pogled na njegov "skockani" lik.
Promatrao je iz prikrajka bez nekih većih očekivanja, skupine "ptičica" kako čekaju ispod velikog sata na najvećem gradskom trgu. Tu bi se nalazili ljubavni parovi ili prijatelji. Veliki sat je bio idealno mjesto jer je pogled na njegove kazaljke govorio koliko je odmaklo vremena u isčekivanju. Gledao je ptičice kako nestrpljivo čekaju. One u skupini ga nisu uopće zanimale. One su zborno zviždukale. Njemu su trebale solo ptice pjevice koji ostaju same. Prvih petnaest minuta čekanja smatralo se poželjna akademska četvrt. Drugih petnaestak minuta kazaljka je velikog sata išla presporo, jer onaj koji se očekivao ne bi dolazio. To bi solo ptičice uznemirilo. Sljedećih pola sata bio je čisti prelazak na crveno označeni dio uređaja koji je mjerio strpljivost. Tada bi sve više nestajalo dobrog ponašanja a pogotovo bontona. Nemirno bi se hodalo, pogledavalo na ručni sat ili prema nebu gdje je svjetlila velika ura, cupkalo, psovalo, vrtilo mobitelom...te nakraju bijesno odlazilo.
Bio je to čas kad je Puška trebao ispaliti metak te pogoditi ptičicu. Više se nije radilo o promatranju već se sve svelo na pravodobnu akciju. Bijela ruža u njegovim rukama odavala je ozbiljan pristup, pojačavala je vjeru u njegove dobre namjere a sve to zajedno uvećavalo je izgled za uspjeh. Čovjek koji ima ružu u ruci, ljepuškasto lice, čistu odjeću i smiješak na licu – ne može biti zao. Na samom početku, ptičicama je bio previše sirov, krut, sramežljiv. Pleo si je sam "košarice". Razočarane ptičice kojima nisu dolazili njihovi muški partneri, nisu trebali drvenog grebatora sa strane. Često bi se od muke i rasplakale jer su ostavljene a mobitel šuti. Puška je shvatio ono bitno – nitko ne želi biti ostavljen.
Čovjek se ne može iza vlastite ostavljenosti dugo skrivati.
Priča je bila uvijek ista – i njega je djevojka ostavila na cjedilu s bijelom ružom u rukama i velikom prazninom u srcu. Dvije ostavljene srčane praznine bi se brzo međusobno popunjavale, tako bi za inat svima, još pod dojmom vlastitog neuspjeha bijesne ptičice odlazile s njime na kavu.

Njegova sporost i dalje je bila glavni krivac za neuspjeh. Ostavljale su ga i ostavljene žene. Nešto je radio očito krivo – mada mu je ideja bila originalna. Napregnuo je svoj mozak i tražio rješenje. Za to je trebalo vremena pa je i dalje bio ostavljan od ostavljenih žena. Kad ga je zadnja otpilila bez riječi, nešto se dogodilo što ga je pomaklo iz prve brzine. Konačno je spoznao kako je trik u vremenu - u vremenu čekanja.
Njemu je trebalo čak dva sata čekanja da shvati kako netko neće doći na sastanak u dogovoreno vrijeme. To je bila spora reakcija, ali on je takav. Spori vlak može doći sa zakašnjenjem u svoju stanicu. Brzi i spori vlakovi se ne mogu nikad susresti. Ni na istim tračnicama ni na stanicama. Jedni brže odu, nego što drugi dođu. Ali usporeni i usporeni...to je već druga priča!

Puška se potrudio i našao je ono što je tražio. Ptičica je čekala dva sata, onog koji nikako nije dolazio. Na licu joj se izmjenjivao očaj, bijes i stid. Prišao joj je s bijelom ružom u rukama mada ga je izjedao strah od neuspjeha.
Bojao se da će i njoj dugo trebati kako bi shvatila...
Nije imao što izgubiti a vjerovao je ta djevojka od "dva sata" stvorena samo za njega. Kao dva spora vlaka...

Postoje razni vlakovi i razne ptičice. I za jedne i za druge život je odredio neka pravila. Za spore vlakove kao i za ptice te spore vrste, treba strpljenja –da bi ih se dočekalo.
Marko Puškarić, zvani Puška, imao je to pravilo zabilježeno u svojem sporom umu koji je vječno kasnio kao državna željeznica.
Vlakovi ipak dolaze na svoje odredište, kao što i ptičice konačno dođu na svoje. Sve je stvar brzine, zato nekima rješenje dolazi brže a nekima sporo. Za sve u životu potrebno je ako ništa drugo onda dobra volja i veliko strpljenje. Brzo ili sporo – sve je pitanje vremena u savršenom iskrojenom planu.


~Kraj~

Nemruth Dagi
05.09.2010., 11:30
Ispred vrata ordinacije liječnice dr. Ane Malić- Antić, Adam bi se uvijek osjećao jadnim. Mada najčešće nije bilo drugih pacijenata u to doba, u njegovom bi se grlu mukom šetala velika tvorevina koja ga je škakljala. Drugi su šetali svoje pse po parkovima a Adam bi šetao svoju knedlu već kod svoje a sve zbog odlaska na seansu kod psihoterapeuta. Mada ispred vrata nema drugih pacijenata i neće dugo čekati na ulazak, nije mu to nikakva utjeha. Za odlazak svojoj liječnici morao bi se natjerati. Nije ona trebala vaditi njegovu grlenu knedlu, već ga je trebala izvaditi iz depresije. S promjenjivim uspjehom to je i činila, ali svaki odlazak na terapiju, za njega bio je ravno stresu.
Već duže vrijeme bezvoljan do krajnih svojih granica, Adam bi izabrao žalost kao svoju početnu i završnu boju dana. I dok su se drugi ljudi, budili na prve zrake sunca on se nije dizao iz kreveta sve dok ga fiziološke potrebe ne bi na tren izbacile. Nakon toga vraćao se u horizontalu, nesposoban za suočenje sa svjetlom dana. Tako je bilo iz mjeseca u mjesec. Osjećaj praznine, kod ionako četrdesegodišnjeg turobnog samca, koji je davno rastavljen i nikad više u vezi sastavljen, doveo je do postavljanja ozbiljne dijagnoze.
Kako svijet stvara robote, tako se roboti međusobno otuđuju, neki od njih padaju u stanje duha što se naziva depresija. Depresija je odgovor na ljudsku robotiku. Adam je u tome bio poseban slučaj jer je duboko ogrezao u vlastiti cinizam, a povrh svega nagrizala ga je i neizlječiva mizatropija. Dr. A. M. A je naravno uz pomoć lijekova, održavala njegov depresivni životni brod na površini. Razina plutanja načetog Titanika ipak je bila preplitka za rad u uredu, pa je Adam često bio na bolovanju pogotovo kad bi mu osjećaj tuge prešao rizičnu crtu. Ma koliko stručna Adamova liječnica bila, uz antidepresive, trebala je i njegovu pomoć. "Idite u šetnju, krećite se među ljude, budite tjelesno aktivni...ne spuštajte rolete i ne budite sami...", bile su njene preporuke.
U satima, kad bi mu se depresija malo stišala, pojavila bi mu se životna boja u licu pa bi poslušao savjet svoje liječnice. Otišao je u šetnju. Često bi se vraćao još goreg raspoloženja, sa ugaženim psećjim govnom na poplatama i napunjenim plućima smogom ili ispušnim plinovima. To bi ga samo ispunilo ogorčenjem na cijeli svijet, na ljudski rod u cijelosti o kojem i nije baš imao najbolje mišljenje. Nanovo bi spustio rolete u svojem stanu te sa hrabrošću kukavice zagnjurio u svoj "bed".
~
Evelin se zaista u životu trudila. No, skoro svaka bitka za nju je imala loš ili grozan završetak. Pomalo već navikla na nošenje vječne maske gubitnika, tu tridesetgodišnjakinju koja još živi sa roditeljima razdirala je depresija. S njome se borila s promjenjivom srećom – no depresija se nije dala samo tako i lako. Kako je vrijeme odmicalo, tako se Evi činilo da je sama depra srasla s njom kao da se radi o prstu i noktu. Vrhunac njihovog suživota bilo je gubitak volje za bilo čime. Na nagovor svojih roditelja, ta kako bi sama za sebe rekla "životno sfušana" depresivka, otišla je liječniku. Bilo je dana kad bi sve podnašala a bilo je i bacanja antidepresiva kroz prozor. Savjet koji je dobila kod liječnika bio je veoma jednostavan - depresija ne odlazi sama, ljudi je načinom života pozivaju sebi. Uz razgovor, lijekove potrebna je i snaga volje. Za iskušavanje te snage ponuda se kretala od druženja sa ljudima do raznih društvenih aktivnosti. Ništa više i ništa pametno, što i sama Evelin nije znala. Nedruželjubiva, s teškim problemom nevjere u vlastitu vrijednost, nije mogla podnjeti tu jednostavnu mudrost. Kako bi je ponekad zahvatili i svjetliji trenuci u životu, poslušala bi savjet te krenula prema ljudima. Oni bi se dakako micali od nje pa je ubrzo shvatila da osim roditelja i par telefonskih prijatelja, nema drugih s kojim bi se družila. Alergična na dlake kućnih ljubimaca nije mogla prošetati parkom. Imala je samu sebe i svoju depresiju s kojom se borila a zapravo se na nju navikavala. Drugi šetači bi je podrozrivo gledali. Eva bi tako snagom volje trebala u isti čas pobijediti samu sebe te se natjerati na šetnju parkom a ujedno izdržati poglede drugih ljudi koji su pokazivali koliko je žale.


Nastavlja se...

Nemruth Dagi
02.10.2010., 12:16
Adam se trudio uživati u zelenilu parka. No, uočavao je na svojim šetnjama samo loše stvari. Tako se svaki put našao u polju vlastite tugaljivosti, vraćajući se kući u još potištenijem stanju, nego što je izlazio van. Pitao se zašto uopće izlazi van u park. Spustio bi onda rolete te se bacio u "bed", zagrlivši vlastiti krevet kao spas.
Mada je svaki izlaz napolje, izvan granica vlastitog stana bio napor usmjeren protiv depresije, povremeno bi se sam natjerao na tu radnju. Tog je dana vidio djevojku kako besciljno luta parkom. Kao zombi hodala je šljunčanom stazom, programiranog pogleda, usmjerenog iza zadnjeg ruba zelenila parka.
Adam je znao o čemu je riječ.
Sjeo je na prvu praznu klupu, svakako nastojeći izbjeći bučnu dječju igru koja ga je iritirala. Pogledavao je na lik zombija koji se sudarao s majkama i dječjim kolicima. Usporena, bezvoljna, navođena kao projektil, djevojka je hodala istim ritmom. Odlučio ju je pratiti. Nije to bilo teško jer ona uopće nije reagirala na nikakve prepreke. Kad je izašla van granica parka, Adam je osvijestio što zapravo radi. Posve skrhan činjenicom kako prati nepoznatu djevojku, vratio se brzim koracima prema svojoj zgradi. Na šestom katu nebodera usred bijelog dana, naglo se spustila jedna roleta.
Vrijeme je ubiralo svoj danak te je jesen popustila pred zimom. To hladno godišnje doba bilo je odlično za razvoj prehlada i virusa.
Nedostatak svjetla, poboljšavala je osjećaj potištenost kod onih kojima to nije bilo nepoznato i za sunčanih dana. Adam se često uhvatio kako misli na zombi djevojku iz parka. Budila je u njemu znatiželju. O njoj je ispričao svojoj liječnici koju je nazivao inicijalima dr. A.M.A. Adam je s time napravio dva mala koraka više u borbi s vlastitom depresijom. Otkrio je kako ga konačno u životu nešto zanima te je priznao svoje otkriće terapeutu. Za laike bila bi to beznačajna činejnica ali dr.A.M.A je znala kako je taj iskorak važna činjenica u borbi sa potištenošću. Nije željela kod Adama izazvati spontani otpor, pa mu je dala tek naslutiti kako je dobro što odlazi u park.
Zimi u park idu samo očajnici i vlasnici kućnih ljubimaca. Prvi idu jer imaju sami sa sobom nerješivi problem dok druge šeću vlastiti psi, izvlačeći ih iz toplih domova. Adam bi ponekad izašao u park nadajući se susretu sa zombi djevojkom. No, pomalo je to činio s određenom nelagodom. Mučila su ga pitanja što će biti ako je ponovo ugleda.
Zima je Evelin donjela nove mogućnosti. Osjećala se tek nešto malo bolje, mada su turobni zimski dani bili idealni za spuštanje roleta. Ono što ju je održavalo na površini bio je honorani posao u knjižnici. Sama u podrumskim prostorijama, prevrtavala je knjige daju im knjižne oznake. Bez danjeg svjetla s prozora uz neonsku rasvjetu, zadubljena u svoje misli, nastojala se boriti sama sa sobom. Pri dolasku i odlasku s posla morala je koristiti obližnji park kao prečicu. Ulazak u njegov ograđeni dio za nju sada više nije bio noćna mora za pobjeđivanje depresije, već samo skraćivanje puta prema kući.

Nakon jednog višednevnog grljenja kreveta uz neizbježne spuštene rolete, Adam je konačno shvatio kako njegove misli koje bježe na lik zombi djevojke iz parka nisu dobrodošle. Postao je sam sebi naporan. Misao na djevojku tjerale ga je napolje a vani je bila zima.
Ipak izašao je u park. Morao se jednom dogoditi njihov susret. Magla ga je polako ovila a poneki bi šetač kućnog ljubimca zaparao svojim koracima njen veo. Već se htio vratiti kući kad je ugledao željeni lik. Adam po naputku svoje dr. A.M.E koje je glasilo "idite u šetnju, krećite se među ljude,...ne spuštajte rolete i ne budite sami", krenuo smrtno preplašen u akciju.

Proljeće bi ozelenio park a djeca bi jedva dočekala slobodu kretanja. Adam i Eva šetali bi parkom nastojeći izbjeći graju i ciku malih nogometaša. Oboje nisu mogli te zvukove podnjeti. Kad bi im sve dojadilo, otišli bi na šesti kat jedne zgrade te za zavukli u stan sa spuštenim roletama. Legli bi jedan pored drugog te pričali a ako nisu imali ništa jedan drugome za reći, svako se zabavljao sam sa svojim mislima.
Depra uzima i daje, i stvara neku uzajamnu dubinu osjećaja koje imaju potišteni samo za one druge, za isto tako depresivne kao što su i oni. Prepoznaju se međusobno zbog svoje mekoće koja je zagospodarila njihovom nutrini koja je ponekad živi pijesak za one druge - normalne ljude. Zato normalni tu propadaju i nestaju a depresivni imaju drugačiji prijem, na recepciji hotela Depresia Inn.
Adamova liječnica i terapeutkinja, koja se uporno i dramatično borila sa njegovom depresijom bila je zadovoljna trenutnim statusom svoga pacijenta. Život sa spuštenim roletama u dvoje, bolji je nego onaj samački. Objektivno gledajući, psihijatrija ponekad mora podnjeti neuspjeh a da taj poraz ne izgleda kao nepovoljan ishod liječenja, već kao stan za dvoje sa spuštenim roletama.

Nemruth Dagi
02.11.2010., 15:49
Tri je minute bio dovoljno dobar razlog. Samo tri minute jer toliko sam kaskao za sestrom. Renata je bila u svemu dugačija nego ja, njen brat blizanac. Redovno mi je dizala tlak, pilila ionako tanke živce te brusila ono malo dobre volje za građansko življenje što sam imao. Uvijek mi je govorila kako je ona prvenstveno prijateljica a tek onda sestra. Onih tri minute prednosti što mi ih rado nabacivala, nestalo je sa kako to već biva s vremenom dok smo se utopili u bratsko-sestrinskom prijateljstvo.
No, do toga nas je iskustvo života samo navodilo. U jednom razdoblju života mrzili smo se kao najgori dušmani. Sve bi dao da je osramotim, ponizim ali mi je to teško uspijevalo. Najčešće sam poput običnog kretena, ispadao ponižen samo – ja. Tukao me glas neprilagođenog sina i brata i dugo ga se nisam mogao otarasiti.
Renči i ja smo dvojajčani blizanci, no kao da smo od različitih roditelja. Dok je sestra bila sve što se jedna obitelj može poželjeti, brat je njena čista suprotnost.
Isti si kao tvoji prijatelji...govorila bi mi i bila je posve u pravu!
Družio sam se s lokalnim propalicama, dok je ona upisala fakultet te dala prvu godinu u roku. Prijatelji su bili sav moj život i smisao. Renči je imala jednu ili dvije prijateljice i dakako učenje. Danima je studirala, prebirući znanje po skriptama ili u Sveučilišnoj knjižnici, ne nabijajući mi osjećaj krivnje. On je sam od sebe netragom nestao kada sam pao prvi i posljedni ispit na kojeg sam izašao. Moji "ispiti" su bili količina alkohola koje društvo i ja možemo popiti na starom željezničkom mostu, utakmice nedeljom i spavanje iza podneva. Svo troje sam redovno savlađivao s najvišom ocjenom. Ono malo vremena što sam provodio kod kuće, kada ne bih spavao ili jeo - svađao bi se sa Renatom. Smatrao sam kako mi je život ispunjenjiji nego njen jer se uvukla poput puža u vlastitu kućicu, pokupivši debele knjižurine znanja koje je joj nikad u životu neće koristiti.
Ona je pak govorila kako bogatstvo leži u znanju i u prijateljima. Naglasila je da mi je ona prijateljica, više nego li sestra. Kako bih potvrdio vlastito bogatstvo, napisao sam nabrzinu listu prijatelja. Bila je poduža za razliku od njenog popisa, koji je sadržavao samo tri imena; Sofija, Mirta...a treće ime na listi prijatelja, bilo je moje.
Sestra je brata uporno nastojala pretvoriti u prijatelja koji to nije niti će ikad biti...tako sam naivno mislio.
~
Noćima bi se ulijevao sa prijateljima kao zvijeri. Trošili smo ono malo novca što smo imali, željni vlage, radeći u korist vlastite štete.
Divio sam se frendovima, ne što mogu toliko popiti već što su pravi drugovi, bilo pijani ili trijezni. Renata nije poznavala takvu vrstu prijateljstva, pa nije mogla znati što s time gubi. Žensko prijateljstvo je lijep oblačić za dobrog vremena što bezbrižno pluta nebom. Mekan, vatasti, bez snažnog uporišta svodi se na čavrljanje telefonom ili odlaskom na kavom i vječna pitanja; tko je koga vidio i zašto, gdje što kupiti i što se nosi...Muško prijateljstvo tvrd je orah, za razliku od ženskog oblačka jer zaliva se dostatnom količinom popijenog, nadopunjuje vjerovanjem u isti nogometni klub, dok ga kruni neprestani humor. Ono ne nestaje sa olujom, niti grmljavinom...traje i traje...cijeli život.
Znao sam da bi mene moji prijatelji trijeznog i pijanog držali poput kapi vode na dlanu. Renata nije imala pojma o životu jer ono se ne nalazi u stranicama knjige već u iskustvu življenja punim plućima, dok te crna zemlja ne poklopi.
~
Renata mi posvećuje više pažnje nego prije. U zajedničkim trenucima, primjećujem sestru blizanku koja se pretvara u lepršavu oblačkovu prijateljicu. Ta pretvorba je čudesna, uostalom kao i moja sestra.
Odvede me u kino, vraćamo posuđene knjige u knjižnicu izabiremo nove, jedemo sladoled u malom parku ispred naše zgrade...i smijemo se. Nekako znam ali ne želim to priznati...naše je prijateljstvo, onako, tvrdo...muško. Ne pijemo u parku, osim ponekad čašu crnog vina nakon večere. Ne podnosi alkohol. Prestao sam piti od one noći. Suviše pijan, nisam mogao shvatiti kako prijatelji neće podmetnuti svoja leđa. Nisu čak ni primjetili, kada sam se odvojio od starog željezničkog mosta te pošao u grmlje. Nisam daleko stigao. Pijan ko zemlja survao sam se na tlo. Prijatelji, suviše pijani i bahati u tome, nisu me tražili. Nisam im nedostajao dok sam polomljen ležao na hrpi otpada.
Pronašao me jedan ribič tek sljedećeg dana. Bez svijesti sa slomljenom vratom ležao sam tjedanima u šok sobi. Niti jedan moj prijatelj s popisa nije mi došao u posjetu. Renata je danima hodočastila u bolnicu kao i u toplice gdje sam bio na rehabilitaciji. Imao sam dosta vremena za sebe. U miru, pokušao sam pojmu prijateljstva dati jednu novu, za mene čudesnu dimenziju. Napravio sam novu prijateljsku listu. Veoma je kratka.
Život je dakako više od tog popisa. Sve što imam, osim života i invalidskih kolica je Renata, moja najbolja prijeteljica.

Nemruth Dagi
05.12.2010., 14:39
Andrijanina je ljepota legendarna a djeluje poput lijepka za ljude u okolini. Ipak je izbirljiva kada su u pitanju prijatelji ili ljubavnici. Istinabog, viđam je svake prestupne godine ali naše prijateljstvo pruža otpor svakom vremenu. Odrastali smo zajedno i ne moramo se viđati svaki dan kako bi održali vezu. Naša rijetka druženja, predstavljaju malu privremenu oazu u užurbanom svijetu koji nas tako brzo iscrpljuje svakodnevnicom. Kada se sretnemo ne prestajemo pričati. Govori o samoj sebi nastojeći mi pobliže objasniti svaku pojedinost iz svoga života. Ni ja ne ostajem bez riječi. Istresavam vlastiti život pred njom poput domaćice koja udara stari, izlizani i zaprašen sag. Naša druženja prolaze u međusobnom ispovijedanju, davanju utjehe i pružanju ramena za plakanje. Obično završavamo susret poput svih optimista; "biti će bolje!". Ako ništa drugo kad se naredni put vidimo oboje ćemo biti ako barem malo bolje volje.
Ovog puta, pomak je na prvi pogled bio očigledan. Andrijana je prštila od života od razliku od našeg zadnjeg susreta. Skinula je pokoju kilu, izgladila umorne vjeđe, nabacila smiješak samodostatnosti na svoje lijepo lice te krenula u osvajanje svijeta. Možda nije osvojila cijeli svijet ali jednog Apolona jeste. Mada čovjek ima ime i prezime, slika koju mi je pokazala na mobitelu govorila je više od tisuću riječi. Oličenje muške ljepote vidjelo se u nesavršenoj rezoluciji slike. Ladica mi je ispala, oči zasjale a usta osušila...Andrijana je kričala od ushićenja. Sve je u meni zatitralo a to znači kako se naseljava ljubomora sa svim svojim stvarima poput nenajavljenih rođaka preko praznika. Ipak, pošast je suzbijena u posljedni čas - odbačena udarcem noge u stražnjicu na samim ulaznim vratima. Lijepa Andrijana i moja malenkost, dva stara prijatelja, grlila su se. Jedno od nas je konačno bilo sretno a to nije mala stvar. Ono što se i očekivalo u tim trenucima, bilo je potanko opisivanje kako se sve dogodilo i nije se smjelo samo tako propustiti. Mada je poznajem toliko godina činilo mi se kao da se vratila u djetinjstvo, Apolon je u njenim očima bio ujedno i bog i batina. No, ljepota nije bila sve. Imao je odabranik njenog srca još talenata među kojima je dakako bila neizbježna duhovitost i inteligencija.

Nekako je zaostao unutar mene, malen trag ljubomore, protiv čega se teško boriti. Nije to bilo zbog njegove čvrste guze, niti lijepih plavih očiju ili ugodno raspoređene mišićne mase. Ljubomora je sjela na plodno tlog zbog toga što se moglo očekivati da će mi Apolon ukinuti i te rijetke susrete te svesti moje najdragocijenije prijateljstvo iz djetinjstva na dva-tri telefonska razgovora mjesečno.
Tko bi od mojih poznanika osim Andrijane i njene ljepote, mogao trpjeti višesatno mlaćenje po običnom životu iz koga se poput starog saga dimi?!

Idila je trajala a krunjena je brakom. Približavala se godina dana otkada smo se zadnji puta Andrijana i ja vidjeli. Naši telefonski razgovori su se prorijedili – sve je to bio prirodni put jer brak je skliska igra u dvoje bez potrebe za trećim igračem. Moj život se prašio, dimio i čistio sam po sebi, Andrijana je i dalje ljubovala s Apolonom, sve do jednog poziva uvečer bila je to lijepa ljubavna priča koja se zbivala daleko od mene. Dugo smo se prijateljski grlili jer vrijeme nam je oduzelo tu privilegiju dodira ali je Andrijana brzo prešla na stvar.
Nakon što mi je izrekla problem očekivala je savjet.
On mi je izletio iz usta i prije nego li se moglo to spriječiti.
SAPIENTI SAT – tako je završio monolog dok se moja najbolja prijateljica pretvorila u uho, grlo i nos. Uhom me slušala, grlom je zagušivala navalu riječi dok joj se nos crvenio od muke.
Andrijana se ipak samo nasmijala na izrečenu mi mudrost, ponudivši mi uvenuli osmijeh. Sutradan me je nazvala te smo odrapili još sat života trošeći telefonske impulse. Dala mi je do znanja da sam u pravu. Postavljena dijagnoza je točna kao i rješenje. Sve što treba, učiniti će tiho, bez buke. Apolon se u jednom dijelu života pokazao izuzetno manjkav. U tom času i ono malo traga ljubomore što je preostalo u meni, posve je splasnulo. Potvrdila se činjenica kako iza savršenog muškarca ne mora stajati savršena žena već jedna "savršena" mana, koja se kad-tad otkrije postajanje nesavršenosti.

Dijete je imalo preslatke obraščiće poput malih vatenih oblačića što se naguravaju po okruglom lišcu. No, više od djeteta, cvala je u svoj svojoj punini majčinstva Andrijana, rascvjetana ruža. Ovaj put radilo se o raskoši zrele ljepote koja svojim zanosnim oblikom, bojom i mirisom plijeni poglede. Nikad u životu, moja mila prijateljica nije tako zračila, osvajala izgledom, oplemenjena svojom sazrelom aurom ljepote. Posebna u svoj svojoj jednostavnost što se skriva, njena je lijepota dovedena do savršenstva.
Iza svega toga ipak se skrivala istina.
Podočnjake je pokrivao debeli sloj pudera koji je brisao sate nespavanja a pojavila se i savjest. Naš je razgovor trebao očistiti neke sumnje što su nastajale u ženskom srcu. Slabo je spavala poput svih novopečenih mama. Dijete ju je noćima budilo, a i hormoni su djelovali na nju.
Postajući majka uz sve što joj je promijenilo život, proradila joj je i savjest. Kako se ta naša savjest uvijek budi u najgorem trenutku, (postoji li uopće dobar trenutak za buđenje usnule savjesti?!) tako su poput slinavog puževljevog traga, ostajale nedoumice iza nje.
Možda su tome kumovali mjeseci nespavanja ili hormoni, no Andrijani se činilo nepoštenim ne priznati istinu. Istina mi je bila poznata. Dapače bilježim se na nju punim autorstvom. Poslušan prijateljski savjet može od prijatelja-savjetodavca učiniti neprijatelja te narušiti vezu. Zato je Andrijana dobila još jedan i to ovaj puta veoma vrući savjet uz naravno onaj moj već poznati SAPIENTI SAT dodatak na kraju. Andrijana i njen Apolon, uz malog anđela bili su mi i više od prijatelja. Naša povezanost krila se u zgusnutoj mreži osjećaja, bliskosti i prijateljstva. Malo je pravih prijatelja jer oni su krhak cvijetak kojeg nježno treba pravilno zalijevati, ponekad pognojiti te micati od lošeg vremena...
Moja je ruka otrla suze s lijepog lica, savjet joj je pak udijelio rješenje...

Rijetko je viđam u zadnje vrijeme. Kada se nađemo na brzometnoj šalici razgovora vidim kako njen mali anđelak raste a majka ponovo ima dobre mjere stuka. U živim pokretima koje zrače, osjeća se njena životna radost. Veseli me razigranost jer znam kako je i moja malenkost tome dopridonijela. Kažu da je svatko kovač svoje sreće a ja sam nekako više kovač tuđe a ne svoje vlastite. Rekavši mi da njen Apolon ima manjkavi spermogram, nije bilo drugo nego je počastiti savjetom što zdravi razum nalaže. Poslušala me pa se tijekom prekovremenih sati, uredski kolega pobrinuo za tuđu manjkavost u cijelosti. Mada nije izgledom Apolon, savršeno je prekrio nesavršenost savršenog Apolona. O tome, namjernom tjelesnom incidentu nije trebalo zvoniti na sva zvona. Zato sam savjetom utišao njenu savjest koja ju je počela peckati.
Što bi dobila sa svojim priznanjem? Rastavu.
Kako bi savršeni Apolon nosio sa svojim nesavršenstvom?
Nikako.
Život manje boli, kada se mrvičak odstupi od istine.
Ono što ne znaš ne može te boljeti. Ne treba dakako pretjerivati. I sam sam shvatio neke činjenice u zrelim godinama, stoga ljudi od mene još uvijek traže savjete. Sam sebi, takvo što nisam još darovao. Andrijanino prelijepo lice i dalje sjaji radošću, mali anđelak sretno raste uz roditelje dok ja i dalje istresam vlastiti život poput starog saga. Zahvalan sam Andrijani na prijateljstvu, na podršci u svim godinama koje su iza nas. Svi su me se odrekli, samo ne ona. Prihvatila me takvog kakav jesam. Homoseksualci su često bolji prijatelji ženama od njihovih ženskih prijateljica. Ne treba ipak širiti ponos i mahati s njime poput paunovog perja - ponekad je pametno sakriti se u procjep vlastite mudrosti. Moja draga, najbolja i jedina prijateljica koji imam, nikad neće saznati činjenicu kako njen Apolon nije za mene velika nepoznanica. Štoviše, dobro smo se upoznali u mladosti, mada se sve zbilo u kratkom ali slatkom vremenu.
No, to je jedna sasvim nova priča, ona koja će zauvijek ostati neispričana. Mogu samo na sve to skupa reći; SAPIENTI SAT!

Nemruth Dagi
18.12.2010., 14:11
Svaka žena barem jednom zavapi prema nebu te poželi brzo i primjereno rješenje u vidu ideje za darivanje. Naravno da nebo nema u svojem skladištu ono što bi željeli a možda i šuti na naš upit te ne daje savjet kako prebroditi nečiji rođendan, prigodu ili što drugo. I dok se nekako možemo snaći sa darivanjem drugih, najteže nam pada darivanje našeg najmilijeg, Milenog ili kako već nazivamo odabranika našeg srca.

Žensku taštinu teško je zadovoljiti ali za njome kaska i ona muška, pogotovo kad se radi o poklonu. Vječno pitanje postaje obična mučna činjenica a ta je što i kako pokloniti a da pri tome bude zanimljivo, korisno i upečatljivo, bez ponavljanja jer darivanje je svake godine dosadna činjenica poput porezne prijave. Za taj događaj u vašem životu trebate imati nebesko nadahnuće. Samo tako možete izbjeći rutinu, dosadu, učmale predvidljive poklone. Najnoviji CD, DVD i knjiga visoko su na ljestvici najprodavanijih sezonskih hitova darivanja. Ali to su ustvari, dosadni pokloni koji mogu na tren oduševiti darovanog ali oduševljenje brzo splasne kao probodeni balon. Imajte na umu da su to toliko obični pokloni da se ne doimlju kao dar već su poput inventara videoteke ili biblioteke kojem je zapečaćena sudbina da završe u trajnoj posudbi kod vaših prijatelja ili rodbine. Zato svaka žena koje drži do životnog stila treba naputke ili vodič, kako i što kupovati jednoj posebnoj osobi, a to bi vaš najmileniji trebao biti.

Naputak broj jedan kaže da je poklon najmilijem dar od vašeg novčanika i srca kojeg on neće posuđivali ili ne daj bože, nekome dalje pokloniti. Mileni nije diler vlastitih poklona jer ste mu to vi darovali a njegovo srce mora prihvatiti dar a ne ga odbaciti prvom prilikom kao neželjenu stvar.

Možda je život maštovitiji od vas pa iznenadi nečim novim ali realno je očekivati kako će se svi vaši prijatelji, bilo da su u braku ili samo u običnoj vezi, dočepati njegovog poklona kad-tad. Dar koji je iz vas izvuklo sredstva iz novčanika i nešto ljubavi iz vašeg srca, ima snagu koju ne može oteti niti jedan tuđi rođendan ili prijateljska prigoda darivanja. Ono što ste vi namjenili njemu, ne smije završit tko zna gdje i tko zna kod koga. Zato ne kupujte filmove, knjige i glazbu za rođendanski poklon. Odustanite od takvog kolektivnog darovanja. Oni su višekratni deja-vu-i. Usto su precijenjeni, neinventivni, deprimirajući jer nakupljeni s godinama završe kod nekog tko vam više i nije prijatelj. Imajte na umu kako muški mozak posjeduje tu neobjašnjivu sposobnost, dok mu ruke skidaju mašnicu sa ukrasnog papira, započeti u svojem nekom tamnom kutku, prerađivati informacije pa se brzo usadi prijetnja da ste i ove godine podbacili sva njegova očekivanja u izboru dara. Muškarci ne vole rutinirane a rijetko i rutave žene. Kako uredno na vrijeme brijete vaše noge kao i ostatak tijela, tako nabrijte vaš um u namjeri pronalaska nekog drugog dara.

Ipak, budite pažljive pa ne pretjerujte u originalnosti.

Postoji još jedna varijanta takvih i sličnih poklona ali njih treba izbjegavati ili se s njima vrlo oprezno ponašati. Što je slavljenik muškarac bez torte to je i osvještena žena koja još nema vlastiti kućni porno uradak. Ako ste se drage moje potrudile da iznjedrite to malo umjetničko djelo, taj kroki vašeg intimnog života, a poželjeli ste isto pokloniti vašem najmilijem onda trebate imati na umu da on već zna za to, pa uradak i nije neko iznenađenje. Druga bi stvar bila da on to ne zna i da u njemu učestvuje neki drugi glavni glumac. To bi bio vaš neoprostivi krimen.

Na kraju a ne manje bitno, radi se i o tome da je taj dar teško sačuvati od tuđih očiju na vijeke vjekova. Ne zato što će ga nakon desetak godina pojesti tehnološka njegova nesavršenost slike i zvuka pa postoji šansa da izgledate kao stara ofucana porno diva u svojem zadnjem uradku pred mirovinu. Opasnost leži u posve drugoj činjenici a ta je što kriminirajuću snimku možete zaturiti i gurnuti recimo u kutiju sa DVD "U potrazi za Nemom." Eventualni dolazak vaše majke u kontrolu kćerkinog života, jedan bi običan "Nemo" mogao zavarati dragu gospođu majku u zlatnim godinama.

Ali što ako i vas s godinama zavara? Onda bi zaboravljenog "Nemu" mogli greškom posuditi prijateljici da njena djeca pogledaju. U ime očuvanja prijateljstva i vašeg digniteta bolje je dakle ne snimati takav materijal da ne bi bili u potrazi za svojim novim prijateljima. Iz svega toga proizlazi drugi naputak koji kaže da treba izbjegavati poklone vašem Milenom koji su opasni (za vas oboje) po tjelesni, umni i moralni ugled. U ostale poklone tog tipa mogu se spomenuti i stvari koji mogu ozlijediti te narušiti zdravlje. Tako se možemo naći u pravom vrtlogu želja našeg uma koji nam govori da zbog običnog rođendanskog poklona ne moramo staviti cijelo nebo na kušnju.

Kako je naš život sve rastrganiji a naša želja da prisustvujemo svim njegovim dijelovima jaka tako se i naši Mileni trude da održe svoju tjelesnu kondiciju. Žene onda često pribjegavaju jednostavnim rješenjima za njihove rođendanske poklone. Trenerke, tenisice, sportske torbe, rekete, lopte...sve ono što zapravo vi ne koristite ali ih drugima kupujete kao poklone koji imaju jednu magičnu moć. Nažalost prosječnom ženskom umu ta magija nekako izmiče iz ruke. Problem nastaje kad se njene moći prošire te razgranaju do neslućenih razina, a onda već može biti kasno.

Iz svega navedenoga proizlazi treći naputak za kupovinu poklona za vašeg Milenoga. Ono je jednostavan i glasi ovako; sve što vašeg dragog odvlači od vas a to su sportski rekviziti i pribor u čijim djelatnostima vi ne učestvujete, postaje velika opasnost za vašu vezu.

Vi ćete dakle kod kuće sjediti, čitati knjigu koju ste mu poklonili prošle godine a koje je nekim čudom izbjegla kruženje prijateljskim vodama. Usput vas može načeti depresija dok se on sa društvom vere po planini, spušta se u jamu ili se utapa u znoju skvoša. Tko vam je kriv moje dame kad poklanjate vašim Milenima ono što muški mozak odmah prevede na njemu blizak jezik; jupppi…draga mi je poklonila dozvolu za druženje sa dečkima!

Jedino ako same imate volje za penjanje, poniranje, znojenje, natjecanje, borbu sa vrhovima planina i sa mrakom u spiljama onda je vaš poklon idealan. Steći ćete zavidnu kondiciju, proširiti vidike više nego da jaučete čitajući same svoju poklon knjigu, pored tone sladoleda ili čokolade, koja vas jedino razumije dok je uredno tamanite. Ujedno bi tako sportski osvještene u dobroj kondiciji, održavale pogled na svojeg Milenog. A on vječno na nišanu vašeg oka sokolovog nema nikakve mogućnosti "zaglavljenja" u muškom društvu a pogotovo ne u ženskom. Namirili ste njega, namirili ste i sebe te ujedno stekli kontrolu nad svakom potencijalnom opasnom situacijom. S time su tri muhe odjednom pale samo sa jednim udarcem u vidu jednog običnog rođendanskog poklona. Naravno, učinili ste to ako je poklon za njega ali koji je pomno izabran i za vas.

Duhan i piće svih vrsta, tipičan je poklon za svakog muškarca. Ako ne puši onda pije, ako ne pije može propušiti. Budite oprezne s tim tradicionalno muškim rekvizitima jer se i u tome krije opasnost. Kao i u reketu ili lopti, novoj alpinističkoj opremi, cigare i razna pića, prizivaju na sebe muško društvo. Ako vaš imunološki sustav i baždarenost na alkohol izdrži napast plemenitih maligana te ako volite kubanke u ustima, onda samo naprijed. Vjerovatnost da će vas Mileni manje voljeti je isuviše mala. Kad maznete pola boce viskija u kratkom roku te vaša pluća ispunite plemenitim dimom ručnomotanih cigara havanki, možda vaš rječnik neće biti za svakoga. Ali tako testirate njegovu ljubav prema vama, kao što ujedno stavljate na probu i svoje zdravstvene mogućnosti, otkrit ćete sve tajne vaše veze. Stara mudrost "In vino veritas", postati će za vas "in brandy stupidos". Samo oni partneri koji su upoznali sve tamne strane svojih partnerica mogu biti opušteni dok one valjaju gluposti, kao i sebe po krevetu pjevajući turbo folk napjeve te prčeći usnice u naporu ljubljenja slavljenika. To je posve normalna pojava u slučaju povećanih maligana u vašoj krvi. Bude li sreće, takva partnerica može ostati ženstvena da kraja. Ona neće povraćati ljubavniku pored kreveta, ili nedaj bože u krevet, već će diskretno oteturati do WC školjke…ako stigne.

Samo pravi muškarci taj napor cijeniti će do kraja.

Nakon što smo izbacili CD, DVD, knjige, lopte, loptice i rekete, pića i duhan...dolazimo do običnih poklona kao što su to umjetničke slike, kipovi, razne zbirke nevažnih stvari, starog oružja, noževa ili ordenja. Za umjetničke slike treba imati malo dara te izabrati onu s kojom, ako vam je to budući partner, trebate živjeti. S nečim što ima nedefiniran izgled, što je posve zbrčkano, bez kompozicije sa letećim očima i stražnjicom koja viri u zraku, zaista nije lijepo biti u umjetničkom suživotu. Kako slika ne bi bila izbačena iz njegovog stana, te da gradski golubovi ne dovršavaju akt u letu iznad balkona, kupujte samo one radove s kojim će vaš slavljenik biti na ti.

Tako nastaje četvrti naputak. On nam govori o tome da smo i mi na neki način korisnice vlastitog poklona kojeg darujemo našem Milenom. To treba imati na umu kad kupujemo djela umjetničke vrijednosti. Nema smisla ako već ne volite njegovu mamu, da mrzite i sliku ili kip koji vas podsjeća na nju.

Sve njegove zbirke leptira, lula, poštanskih maraka, malih aviončića, željeznica i vagončića pokazuje da je Mileni u duši ostao dijete. Ta činjenica može biti slatka ali ne zaboravite onu staru da "tko s djecom spava taj se ujutro budi..."

Takvima je potrebnija mama nego partnerica i ljubavnica pa budite uvjereni, da vaš rođendanski poklon nesvjesno odobrava njegovo infantilno stanje duha. Za vas je to poražavajuće a za njega ne može biti ponižavajuće. Krivo će protumačiti poruku koju mu govori vaš dar pa će se truditi i dalje ostati maleni dječarac u tijelu odraslog muškarca.

nastavlja se....

Nemruth Dagi
23.12.2010., 11:50
Ako je vaš Mileni odabranik srca, a ujedno ljubitelj starog oružja, vojnih mapa iz nekih prošlih ratova, kao i sakupljač ordenja svih vojski, znači da ste u vezi ili imate posla sa nedoraslim olovnim vojnikom. Imajte na umu da svaki vojnik jednom odraste pa postane strateg. Da ne bi postali njegovo topovsko meso koje samo kuha, posprema, pere i pegla, morati će te se izboriti za neki viši čin. Vaš Napoleon dakle prvenstveno treba toplu i podatnu Jozefinu a ne ratnog vojskovođu koji zna što hoće.

Spremajte se drage moje, za rat!

Iz svega vidljivoga i običnom oku proizlazi peti naputak koje kaže da posebni rođendanski darovi kao što su ovi gore navedeni, "brane" odrastanje i kao takve ih ne treba odabrati za muževe ako mislite s njima dugoročno živjeti. Postati će te majke koje svoje nedozrele sinove usmjeravaju dok u njima čuče skriveni mali tirani i čekaju čas oslobođenja da tako pokažu na djelu sva dostignuća iz riznice vlastite naravi.

Ne treba vam sin, već zreli partner!

Posebna je stavka ona koja može biti bolna za sve žene a očituje se u vašoj namjeri da vašem Milenom odaberete neki modni poklon. Zaboravimo kravate koje ima pun ormar a nosi tek jednu i to ako ga nagovorite. Vaš nagovor može trajati danima a ponekad i godinama. Kožnato remenje, ili novčanici uvijek prolaze, ali oprezne žene znaju da se oni tako teško navikavaju na nove novčanike a i staro remenje ima ulegnuće baš na pravom mjestu. Robovi navika i rutineri u modi uvijek će vas zaprepastiti na što se mogu pozvati kad im kažete da je vrijeme za novi opasač ili za novi novčanik. Ako popuste, vaša kupnja je imala smisla ali ako i dalje nosaraju poderane novčanike onda je vaš trud uzaludan. Sve dok se ne udebljaju do prve rupice na opasaču ili dok ne izgube novčanik, biti će žrtva svoje muške tvrde, skoro pa bikovske naravi koja mrzi svake promjene. Šesti naputak govori da je moda kompleksnija pojava, više nego što mislite. Modni poklon je često posljedica nagovora, pregovora i ucjene, prije nego li slobodnog izbora. Prepuni ormari stvari kojeg vaš Mileni ne nosi, samo služe kao samoposluživanje za moljce, te svjedoči gorku istinu kako imate posla sa modno onesvještenim mužjakom.

Zapitajte se drage moje koji je idealan poklon vašem Milenome???

Naravno, svaka od vas će imati drugačiji odgovor što ne čudi jer koliko odgovora ima toliko je i karaktera onih koje promišljaju o tome. Malo će žena dijeliti isti odgovor u kojem se krije tajna te male životne mudrost, što kupiti svojem najmilenijem za rođendan. Što je to u životu vaših odabranika toliko bitno, bez čega ne mogu, što je toliko njima intimno i što ih stalno podsjeća na vas?

Nisu to posvete na knjigama, umjetnička djela, čak niti pojedene večere u skupim restoranima. Niti darovana putovanja nemaju tu snagu. Štapovi za golf, ili peraje, tehnička ili sportska oprema i sve ostalo nemaju tu posebnu moć koje ima obično donje rublje. Bez gaća i potkošulje ne mogu, oni su bitni, svakodnevni a na njihovim najintimnim djelovima stalno prisutni. Najbolje od svega toga je skrivena činjenica da te obične krpice na njima, ono što mi zovemo gaće i potkošulje podsjećaju njihove korisnike na vas. Ne samo što ste ih vi izabrali, kupili, već ih perete, pospremate u prepune ormare. I što je najvažnije od svega VI ih skidate s njih. Ili bolje rečeno što ih oni rado skidaju sa sebe, bilo da su prljave ili čiste.

S tim smo otvorili sedmi naputak. Ako zanemarimo činjenicu da smo odavno zaboravili uživati u malim stvarima i da za taj jednogodišnji svečani čin poklanjamo skupe ali neučinkovite stvari, onda možda nećete shvatiti mudrost koja leži u tim malim krpicama, a koje nemaju veze sa modom.

Šteta.

Gaće svih modela i tipova mogu biti svojevrsna šaljiva poruka koju upućujemo našim slavljenicima, osim što su korisne i nadasve intimne prirode, oni sadrže poruku. Kratki tekstovi ili likovi na njima mogu govoriti više nego što bi se same usudile reći. Gaće naši slavljenici ne mogu izbjeći već ih trebaju svaki dan, sve do novog poklona kad mogu dobiti novu kolekciju koju će derati do narednog rođendana, prigode ili slavlja. Možda se gaće i potkušulje ponavljaju kao darovi ali poruke na njima ne. Ne brinite drage moje radi toga jer dizajneri muškog donjeg rublja imaju više mašte od vas. I još jedna mala istina ali ne manje važna. Poklanjati donje rublje nije senzacija. Dapače, svakom se može činiti da je to posve obična stvar. Ipak imajte na umu da stvarnost pokazuje da se darovane knjige gube ili posuđuju, CD-i zbog nesavršenosti tehnologije odlaze kvragu, sportska oprema se dere ili troši, vojne mape stoje u tmini ormara, ordenje i slike skupljaju prašinu…dok se gaće stalno nose dok se ne iznose. Kad se naši darovi tako koriste, naši Mileni su nam još bliži baš kao i u trenutku kad te krpice skidamo sa njih. Bilo da se radi o higijeni ili o nečem sasvim drugom…


:top:

oona
06.01.2011., 12:29
rijeci koje teku donose uzitak.
hvala ti.

Nemruth Dagi
31.01.2011., 16:08
U eri posvemašnje tehnologizacije svega i svačega, moderna žena mora biti mobilizirana. To je nužnost a nekima od nas i veliko veselje. Žene su prije pola stoljeća više voljele da ih se vozi i voza a sada volane preuzimaju u vlastite ruke. Nije dakle teško naučiti voziti već je umješnost ostati (živa) vozačica u divljem svijetu muške logike. Muškarci su okupirali cijeli svijet i nametnuli im svoja pravila. Želiš li opstati za volanom, moraš se pridržavati pravila kojeg su muškarci pokupili iz svoje pradavne djelatnost, iz lova i lovačkog hvalisanja. Tvoja destinacija sada postaje lovina a način kako ćeš do nje doći određuju te kao umješnog ili malo manje uspješnog lovca. Kasnije bi se u društvu i s tim postignućem trebala hvaliti pričajući lovačke priče..
Sjedneš li dakle na silne kubike za koje plaćaš grozne namete, upališ sve vijuge u mozgu koje služe za vožnju i otisneš se na svoja četri kotača u avanturu, postaješ ravnopravna vozačica sa svim ostalim sudionicima u prometu.
No, uvijek postoji onaj ali…
Ako uspiješ izaći sa parkirališta ili garaže a da ne pokupiš kante za smeće ili susjedovu mačku ili nekog tko ima nesreću pa se baš tu vrzma, pustolovina može započeti. Ipak, prije samog odlaska razmisli što ispod ili ispred tebe brunda.
U sili čelika, željeza, plastike, gume i ulja brenči snaga stotina konja i možda jedne koza. Koza jer ne zna svaka žena što tu zapravo bruji, što se događa u električnim žicama kad zasvrla svojim kontaktnim ključem, koji se zakoni mehanike događaju kad nabija gas, naglo koči, kad upada u rupe na cesti i još na stotine drugih stvari. Zato moje drage, budite tehnološki osvještene. Naučite barem osnove mehanike. Zašto da na vas ne viču lovci koji tutnje ulicama u nabrijanim motorima, okovanim spojlerima i sa inteligencijom otpalog kotača?
Uputite se pomalo u tajne onoga što se nalazi ispod poklopca motora. Saznajte kako izgleda akumulator, na što liči remen motora, gdje je filter za ulje i za zrak. Ono u što ulijevate ulje, vodu za pranje stakla i antifriz isto tako ima svoje ime. Saznajte gdje vam je dizalica, rezervni kotač…i ostatak iz klasične opreme. Ako se što dogodi na cesti, pretvoriti ćete se inače u stupove otvrdnule od čekanja pomoći na cesti ali ćete barem znati što u vašem automobilu ne valja. I to je nešto – a više je od ništa.
Postoje različiti tipovi žena vozačica. Svaka će se prepoznati u barem tri skupine. Naravno to je samo teorija ali praksa ionako pokazuje da su žene inače multikompleksni tipovi. Ipak, najosnovniji tip žene je vozačica koja je tek osvojila s trudom i mukom dozvolu za upravljenje motornim vozilom. Ona je preplašena, zbunjena i kao takva bačena je u ralje spretnih vozača u prometu. Ona se naziva vozačica plašljivica. To su dječji koraci vožnje. Ne mora to biti loše ali ubrzo svaka od njih će shvatiti kako je teško u svijetu grabljivica biti preplašena grlica. Trebati će joj 15 minuta da izađe sa parkirališla, pola sata da je netko propusti sa sporedne na glavnu cestu, kao i pola kilometara za prestrojavanje. Voziti će se samo do pola dopuštene brzine jer i za to treba hrabrosti. Prometne znakove na cestama isčitavati će kao da lista novine (uz tu brzinu neće biti problema da ih ne uoči) i strogo će se držati njihovih ograničenja, upozorenja i zabrana. Na svaki nervozni zvuk sirene ili povik bijesnog mužjaka lovca pomaknuti će svoje vozilo u stranu i zamijeniti lijevu sa desnom stanom što može biti kobno. Doći će na svoj cilj zadnja ali ipak sretna što je prošla kroz tu kalvariju, verbalnih šamara i možebitnih udesa ali će se njena duša osjećati nagnječena raznim dovikivanjem iskusnih lovaca koji nemaju živaca za ženu početnicu u vožnji. Biti plašljivica je prirodno stanje žene koja još nije savladala tehniku vožnje, rutinu kao i propise te divlji svijet lovaca u kojim oni jure poštujući samo jače od sebe. Ipak, treba imati na umu da je to samo kratko razdoblje u životu žena vozačica. Grozno je kad neke od nas zaostanu u tom razdoblju cijeli život. Za njih je najbolje da ne voze jer sa godinama pretvore od plašljivica u
pekmezala a njihova vožnja i na samom parkiralištu postaje opasna avantura.

Kako žena prolazi sve više kilometra za volanom u njoj se stvara sve samosvjesniji osjećaj za učešće u prometu. Žene hvataju rutinu za rep, dobivaju s vožnjom više iskustava, sve ih je manje strah kad kreću u vožnju. Ipak nije sve ružičasto. Mada se bolje snalaze u njima još postoji svijest kako drugi vozači znaju voziti bolje od njih. Stoje te vozačice dakle na raskršćima, mada same imaju prednost, propuštaju one koji to nemaju, drže se strogo okvirenih propisa te dižu svima kosu u zraku, čak i onim skoro ćelavima. Njihov vozački status ima svoje ime, to su svježe vozačice ili gušterice. Kod njih je sve po propisu a to strašno nervira nas ostale vozače u prometu. To pogotovo smeta onim pravim mužjacima lovcima koji sa svoje dvije ruke mobiteliziraju šaljući SMS-ove iz svojih automobila, otresaju pepeo sa cigarete, mijenjaju CD, te voze brzinom Formule 1. Njima se uvijek žuri, tako im je hitno u životu, gori im kratki fitilj, dok "baba" sporo prešaltava brzine. Gušterice se dakle ne oslanjaju same na sebe već se više oslanjaju na druge. Drugi ih pak časte imenima domaćih životinja, pokazuju im prst i krevelje im se kroz vjetrobransko staklo.
Biti gušterica za volanom samo je jedno razdoblje vozačkog života pa se uz nova iskustava lako otresamo tog naziva. Uz nove odrađene kilometre vožnje
jača naša rutina i samosvjesnije smo za volanom. Vožnja postaje užitak a ne samo nužna potreba. Bitno je znati kako žene kad su razdoblju plašljivica i gušterica reagiraju na sve poticaje iz okoline. Ako dožive saobraćajnu nesreću, sa lakšim posljedicama a onda i sa težim čak i one za koje nisu nikako krive, mogu posve izgubiti volju za vožnju. U tim nježnim fazama vozačkog života, bitno je njegovati volju za kretanjem naprijed. Ako se zaustave tamo gdje se ne bi smjele ili ako ih zaustave drugi, to može imati dalekosežne posljedice. Tada se zareknu kako više nikad neće voziti ili ih posve obavije strah od nesreće čim se dotaknu volana. One nesretnice kojima se to događa niti same ne znaju kako nesreću s time prizivaju. Zato je bolja opcija odustajanja od vožnje nego samoubilački poduhvati vožnje u vidu kamikaza po cesti.
One koje su već prošle dosta kilometraže, te se same uhvate kako vole vožnju, promjenile su i pokoji automobil u svojem vlasništvu njih nazivamo meklarenice. Znaju svoje vozačke dosege ali uvijek teže prema obaranju sve viših granica. Takve se brzo upute u eksperimentiranje. Poznavajući sad već dobro samu tehniku vožnje, uče koje su granice njihove sposobnosti i vještine da bi ih same pomicale. Uletavaju u kolonu sa smiješkom i dražesnošću ubojice dječjeg lica. Uguravaju se gdje ne trebaju, koče tik do vašeg automobila, gaze po gasu na žutom na raskršću i ne usporavaju dok ne moraju. One su zadovoljne same sa sobom, samosvjesne sve do snage njihovih konja koje ih nose ali pred sobom uvijek imaju postavljen izazov. Izazov je sve veći i veći a one su spremne sebi i drugima pokazati koliko mogu i znaju. Startaju poput vozača trkačih automobila, mijenjaju brzine brzinom munje, kao i svoje odluke u hodu, dobro se osjećaju na otvorenoj cesti kao i u gradskoj vožnji te često vraćaju u vožnji ostaloj lovačkoj muškoj družini, milo za drago podizajući srednji prst u znaku "lovačkog" pozdrava. Meklarenica je žena koja je netom dobila ili bolje rečeno ishodila vještinu vožnje i sada nastoji sebi i drugima u prometu pokazati što je naučila. Istodobno, a ne manje bitno, takve žene često poberu cestovno - kočijaški mentalitet. Njihov rječnik obogaćuje se lokalnim izrazima te posebnim cestovnim "mudrama" ili položajima ruku koje imaju samo jedno za svrhu a to je posve izbaciti druge lovce iz takta. One su ženske goropadnice a zapravo ima ih jako malo u prometu. Ostale žene najčešće prolaze fazu meklarenizma, neprimjetno ili posve tiho. Tek poneka ogrebotina na tijelu njihovog vozila ili razbijena svjetla govori da su htjele eksperimentirati same sa sobom. Nakon povratke od limara ili električara, kod njih se sve vraća u normalu. One su blokirane stvarnošću, agresivnim nabojem muškaraca, i računom od popravka svojeg vozila.
Izgradile su unutar sebe posebni mentalni uređaj koji se zove "regulator meklarenizma".
U prometu, kad bi željele dokazati sami sebi kako se unutar njih krije savršena vozačica, uređaj prepozna opasnost te ih zakoči u pravo vrijeme.
Tako sa čuvaju životi i zdravlje sugrađana...:lol:



Nastavlja se brrrrmmmmm, brmmmmmm :driver:

Nemruth Dagi
24.02.2011., 16:20
Sljedeća kategorija vozačica, pronalazi se u onim iskusnim damama kao i u onim svježim vozačicama, bez obzira na stupanj savladane vožnje kao i iskustva. To su žene vozačice svevidjelice.
One imaju fenomenalne psihičke sposobnosti koje pokazuju kako mogu percipirati sve oko sebe i još tome voziti. Treba ipak razlikovati svevidjelicu sa dugogodišnjim stažom u vožnji od one koja je kratko u tim vodama. Prva, sve vidi što se nalazi na cesti, oko ceste, na livadi pored ceste, u šumarku iza ceste, na oblaku iznad ceste, u gorju ispred ceste, u ulici po kojoj prolazi, u suprotnom smjeru u stanovima pored ceste, u kabini, za suvozačevom sjedištu i na onim iza nje. Vide tako te vozačice i zbivanja u dvorištima, na krovovima a pogotovo u trgovinama i izlozima pored kojih vozi. Vide svoje poznanike pa im trube, dobacuju osmijehe, mašu i miču ruke sa volana. To su multikompleksne vozačice sa tisuće očiju koje sve vide i ušima koje su stalno načuljene ne na samu vožnju već na sve oko njih što i nije za to vezano. Druge žene svevidjelice, vide kao i one prve, samo imaju daleko manje staža za volanom a što se i može primjetiti jer gledajući oko sebe ne primjećuju da su ušle u zabranjeni smjer ali su toliko odvažne da ostale vozače uvjeravaju snagom svojih riječi da su oni u krivom smjeru. Najčudnije od svega, ponekad im uspjeva uvjeriti sve ostale u prometu da su baš one u pravu. Ne samo što barataju očima kao špijunski sateliti i ušima kao šišmiši, njihov jezik kad se vozite sa njima ima nevjerovatan broj okretaja. Čak i veći od onog što u tvorničkom uputstvu piše za broj okretaja motora njihova prometala. Kad se vozite sa njima imate multi doživljaj u kabini, u samoj kretnji vozila i okolini. U sve su istodobno upućene i ne može im se dogoditi da nisu obaviještene što se događa.
Svevidjelice su naporne vozačice, društveno aktivne jer kad se i same voze sve pamte i iz svega naokolo dobivaju informacije, što može biti korisno. Gdje se može što kupiti, po kojoj cijeni i dokle trgovina radi, mogu sve informacije pokupiti dok se voze ulicom. Njima je to posve normalno a vama se odmah diže kosa na glavi što je pogubno za vašu frizuru.
Terezijanke su posebna, rijetka vrsta vozačica, koje često ako su i same imaju velike automobile. One naime ne mogu vidjeti da netko poznati hoda pješke, pa zato često "beru" susjede na tramvajskim ili autobusnim stanicama. Svima daju prednost, ljubazno se smiješeći te obavezno staju ispred svake zebre mada nema pješaka ispred nje koji bi prešao cestu. Kad im nervozno trube mužjaci u lovu, one im ljubazno mašu a u svojim kabinama slušaju duhovnu muziku. Njih ne zaustavlja prometna policija a i ako ih slučajno stopiraju, sve priznaju čak i neke grijehe koje nemaju veze sa vožnjom. Ne lažu niti na tehničkom pregledu svojih vozila a registraciju često obavljaju mjesec dana prije zakonskog roka, kako ne bi na nju slučajno zaboravile. Njihovi prijatelji ih iskorištavaju za vožnju jer ne piju, ne drogiraju se, ne svađaju se i u ime prijateljevanja mogu po vas mrtvu pijanu doći u sitne sate te vas odvesti kući, mada ste joj prošlog puta pobljuvali nove presvlake. Vozačice terezijanke pripadaju posebnom redu ljudi sa posebnom duhovnom karizmom, koji cijene ljudski život, prijateljstvo i dobre navike otpozdravljanja svakome tko ih pogleda. One su zadnjih godine u sveopćem odumiranju, sve ih se manje nađe u prometu a ako i naletite na pokoju biti će tako nevidljiva da će te tu njihovu osobinu teško primjetiti.
Za razliku od uvijek spremnih i skromnih vozačica koje daju prometu više nebesku nego ljudsku osobinu, vozačice buzdovanke prometu i ne samo njemu, daju snažnu omužjačenu žensku crtu. To su snažne žene, sa viškom adrenalina, koje znaju kao mogu parirati svojim muškim kolegama lovcima na cestama. Znaju se ponekad baciti ispod automobila ali nisu žrtve prometne nesreće već uradi sam majstorice i eventualno žrtve svojih neuravnoteženih hormona. Mogu same bez pomoći promjeniti sijalicu, kotač, akumilator, ulje, filtere, rashladnu tekućinu i sve ostalo što ide s time. One imaju u automobilu kojeg brižno njeguju, cijeli raspon raznoraznih oružja ili onoga što sve može biti oružje. Znaju za okatu šesnaesticu i kako se skida izolacija sa žica. Imaju veliki fond riječi koje se vežu za garaže i popravke autmobila, poznaju motore i njihove perfomanse te su srčane suparnice za volanom. Jake na jeziku, teške za popuštanje, ne propuštaju mužjacima u lovu pokazati kako se vozi, kako se psuje te kako se pokazuje rukom ono što se misli u glavi. Prema drugim ženama u promet zauzimaju stav da su sve druge osim naravno njih, glupače za volanom, babe kojima je kuhača prirodnija nego volan.
Jedan tip vozačica je naročito zanimljiv. I dok su većinom vozačice za volanom onakve kakve su i stvarnom životu, postoje one koje dožive neku transformaciju čim sjednu za volan. Njih nazivamo duplerice.
Nisu te žene poznate niti lijepe, ne zavređuju svojim izgledom krasiti dvije susjedne stanice u magazinima, one su duplerice jer su podvojene a granica je volan njihovog automobila. Čim ga dotaknu u njima se budi ona druga ličnost koja spava. Tada se od mirnih osoba pretvaraju u divljakuše koje divljaju cestom, bezobzirne su i naprasne, posve u suprotnosti sa onom ličnošću koja ih krasi dok ne voze. Rade sve obratno i u tome uživaju, one su agresivne i neukrotive, dok su za volanom a kada zaključaju svoje vozilo pretvaraju se u dobre, mirne ženice koje mrava ne bi zgazile. Sa podupliranom ličnošću niti same nisu svjesne u što se pretvaraju dok voze. Tek drugi ljudi mogu vidjeti kako iza stakla škrguću zubima, rade grimase sprdnje i mržnje na sve učesnike u prometu, kako im jezik lamače sve moguće psovke i izraze za koje ni same ne znaju gdje su to sve pokupile. Ustvari one se dobro zabavljaju jer vožnja za njih nema samo značenja zabave već i terapije. Nakon određenih kilometara, izbace sve frustracije iz sebe pa se tako rješavaju posljedice nakupljenog stresa. Ipak, nitko ne vjeruje u što se one pretvaraju dok su na cesti u vozilima, sve dok se ne vide njihove žrtve; pošpricani prolaznici, pješaci koji su jedva izbjegli sraz na pješačkim prijelazima, kršenje propisa, ograničenja, zabrana. Konačno kad ispuste volane iz ruku, pretvaraju se u žene spokojnije duše od onih terezijanki.

Bilo da ste vozačica početnica, ona koja je već savladala vožnju, psovke i sve što s time ide, pasionirana ljubiteljica volana, pa čak možda i ona koja može odvoziti rally, vi ste prvenstveno žena. Motorizirana ste žena i u utrci, čitaj lovu. Muškarci su sve stvari na svijetu pa i običnu vožnju, pretvorili u natjecateljski karakter. Biti učesnikom u prometu znači nadmetati se sa drugim natjecateljima vozačima a sve u svrhu mužjačenja, dokazivanja da ste bolji od njih. Nažalost, ovo se odražava i na nas žene. Nikad u povijesti korištenja automobila, žene nisu bile toliko agresivne za volanom. Morale smo dakle, evoluirati od dosadnih kućanice i ljupkih ženica koje se ne razumiju u ništa drugo do kuhanja i peglanja, do vozačica i vlasnica osobnih vozila. Ono što nismo same za sebe napravile, učinili su oni drugi, dlakavi mužjaci za volanom, cigaretom u zubima, psovkom u ustima, nogom na gasu te natjecateljskom željom da nas na tom polju poraze. Ono na što muškarci gube iz vida je činjenica da smo za razliku od njih bilo da smo;
plačljivice,
gušterice,
meklarenice,
svevidjelice,
terezijanke,
buzdovanke,
duplerice
statistički bolje vozačice čak i kad se s njima natječemo za nešto toliko blesavo, kao što je to mužjačenje tijekom vožnje.
Priroda se tako poigrala s njima prirodnim lovcima, dok je nama civilizacija dala vožnju kao "lovinu" koja nas (ne) može nasititi.

Nemruth Dagi
19.03.2011., 12:51
Naoko ta obična stvar nije samo beznačajan detalj na ženama no muškom oku nekako promiče kroz život. Ono što žene obilježava kroz cijeli njihov vijek nije samo odjeća, cipele ili torbice. Čak niti boja za usne nije toliko bitna. Lakirani nokti također, ne igraju neku ulogu. Izraz ženskog lica u miru ili bijesu ne može dati takav značaj kao što joj to daje boja njene kose. Crnke, plavuše, riđokose, brinete i sijede…i sav mogući međuspektar boje na glavi govore o ženi više nego što psiholozi mogu proniknuti u sadržaj. Ako se tome bave psiholozi kako to da se s time problemu ne bave sami muškarci?:ne zna:

Nisu riđokose ništa strastvenije, niti plavuše hladnije od svih ostalih nijansiranih i nenijansiranih ženski glava i frizura.
Samo ih tako doživljavamo. Stvar je u nečem posve drugom. Pravila nema ili postoji samo jedno pravilo da propisanog zakona za tu životnu činjenicu nema, ali…
Dok mijenjamo odjeću, cipele, boju laka za nokte kao i ruž, mijenjamo i boju kose. No za razliku od svih mijenja, to o nama više priča nego što mi to možemo sakriti. Treba samo zapaziti paletu svih boja što se može uočiti na skoro svakoj ženi tijekom života koja imalo drži do sebe i vlastite fizure.

Rađamo li se sa čuperkom kose ili ne, opet smo ljupke bebe. Sa dva zuba i malo više kose nedefinirane boje paperja, obiteljsko okupljanje zna iznjedriti i ovakve komentare;

-…vidi, mala je isti ujak Franz kad se smije …
- …ma ne, mala je na tetu Helgu…vidi je kako je šećerasta kao i njeni krvni nalazi …buci-buci-buci-bu…
- …niti govora, što vam je ljudi… dijete je na prabaku Hortenziju, dakako…nakon što skine svoje umjetno zubalo…
-… koje gluposti govorite, mala je slična sama sebi…ta još je dijete. Kvragu i sve, poslije će izabrati na koga će ličiti…

Bilo da nas svrstavaju u bliži ili dalji genetički skup mi smo nakupina raznoraznih gena pomiješani ponekad do granice neprepoznatljivosti. Ma koliko smo različiti tako je i pigment naše kose raznolik. Ipak, kosa je simbol našeg zdravlja i odraz svih sakupljenih gena ali ima i svoju društvenu dimenziju. Vrtlozi, vodoskoci, kečke, repovi na glavi govore da je djevojčicama primjerenija duža kosa a samo male buntovnice nose "kacige" ili se šišaju na vojnomarinske frizure poput "guštera" svih rodova u vojsci. One curice koje su nekad nosile kratke kose danas su direktorice i menadžerice te se odaju snažnim autoritetom koji se sticao u borbi sa dječacima pomoću lakog naoružanja što žene uvijek u rezervi imaju a to su nokti, čupanje i neizbježni lajavi jezik. Te male muškobanje su se bavile oružjem, bitkama i strategijama dok su druge pripadnice mijenjale pelene svojim lutkama i vrtila lonce na dječjim štednjacima.
Boja kose, u tih malih vojnikinja i budućih predsjednica uprava tvrtki, još ne igra ulogu. No, tu se događa jedan skriveni fenomen. Ratnice, dakle ne moraju izgledati napadno već samo neustrašivo a za to je dovoljna prirodna boje naše kose. Maskiranje bojama dolazi s godinama kasnije kada shvatimo da je svijet prepun tvrde muške igre.
Muški igraju tvrdo a žene lukavo. Svatko koristi ono što ima. To je igra prirode.

Sa dvanaest godina često želimo da smo nešto drugo nego što jesmo, da imamo bolje roditelje ili da ih kojom srećom uopće nemamo. Pomišljamo; možda su nas katapultirali sa druge planete te kročimo neshvaćeni po tlu ovog našeg planeta Zemlje. Ne možemo popraviti ili prepraviti roditelje koje smo već izabrali sa svim svojim manama i sa premalo vrlina, čak ih i ne možemo zamijeniti u trgovini kao pokvarenu robu. Nemamo ni svemirski brod koji bi napustio ovu dolinu pubertetskih suza, ali možemo mijenjati boju naših vlasi. Tu dolazimo do prvog zakona farbanja.Prvo pravilo kaže; "Svaka žena koja je u krizi ili je u razdoblju duševnog nemira, mijenja boju kose".

Ne radi se dakako samo o frizuri već i o boji. Tako crnke požele biti plavuše, a plavuše skreću na crveno, brinete žele biti crnke a riđokose skandinavske plavuše. Normalna je jedina činjenica - roditelji brane te promjene. Kad ne bi zabranjivali njihove tinejđerice bi bile kao kameleoni koji svaki tjedan mijenju boju. Nije lako imati dijete u tim godinama i to dijete usporenog lijenjivca, bez namjere da pospremi svoju sobu, koji plazi jezik te se presvlači tristoputa na dan pa mijenja boju svoje kose kao slikar svoje kičice. Kako se želje hormonalnih oluja ne mogu zaustaviti, dolazi do obiteljskog kompromisa. Pa što ako su pola mjeseca blondinke, a drugu polovinu kričavo narančaste. Roditelji se mogu uvijek izvući na temelju moderne pedagogije koja odobrava razvoj osobnosti djeteta. Školovanje je dakle jedan veliki kameleonski svijet u kojem se isprobavaju noviteti a to se odražava i na boju kose naše glave.

Posve druge životne činjenice započinju onda kad se žene konačno zaposle i zarade svoju prvu plaću. Neki od njih zaplaču od muke za što su radile cijeli mjesec, a druge to spiskaju u frizerskom salonu. Te žene odmah upadaju u oči svojim kamelonskim premazima po glavi i ukusom u odjeći. Sada je to vidljivo i regulira se drugim pravilom. Ono kaže: " Društveni status žene vidljiv je i na njihovim glavama (a ne samo u glavama)".
Žene postaju radnice, djelatnice, svoga kruha gospodarice te žele da ih se tako tretira. Konačno imaju svoj posao a s time dolaze i obveze. S obzirom da su muškarcima plavuše, prirodne naivke i glupače, svaka žena nesvjesno izborom plave boje za svoju frizuru želi biti naivna djevojčica. Još nisu u njih popustili tragovi njihovog djetinjstva kad žele svima ugoditi, pa nesvjesno bojaju svoju kosu kako bi lakše trgovali vlastitom ženstvenošću. Samo ako se prikažu tupe i glupe, zapravo nezahtjevne jer svijet tvrdih muškaraca treba djevojčice koje bi ih pratile, imati će šansu nešto napraviti.
Lukavo je to i domišljato od njih jer muški kapetani dugih i kratkoročnih plovidaba dobivaju u svoju posadu broda plavojke koje zapravo kormilare u svim neverama i olujama.
S djevojčicama znaš kako, misle muškarci te bivaju - nasamareni. Zato plava kosa u žene imponira muškarcima, pa je poneke žene rado prihvaćaju kao svoj omot a pravi sadržaj ostaje skriven. Muškarci također smatraju da se plavuše bolje zabavljaju u životu a to je samo djelomično točno. Crnke i brinete idu u raj, crvenokose se tu i tamo provuku tek do rajskih vrtova ali glupe plavuše idu gdje god ih pozovu. Kormilare po svome i bez kapetana koji je prilegao u svojoj kabini na siestu.
To je jedina istina o plavušama, sve drugo je laž!


nastavlja se....:raspa:

Nemruth Dagi
15.04.2011., 15:46
One žene koje bi trajno ostale djevojčice kako bi ih kolege i ljubavnici bolje prihvaćali, rade razne preljeve boja i varijanti istih na vlastitoj glavi. Trobojne su poput simbola Francuske revolucije ali u njima nema mjesta za revolucionarni žar. Sjedile bi na dvije ili tri stolice istodobno bez straha. Samo da ni jedna od njih nije električna. Tu do izražaja dolazi treće pravilo koje kaže; "Nesigurne žene imaju višebojne preljeve na glavi i proljeve na drugom mjestu kada trebaju nešto odlučiti ".
Njima zaista nije lako jer način friziranja govore kako bi zadovoljile sve oko sebe. Kako su neodlučne tako biraju sve što se može birati te koriste sve stilove.
Šarene su ko' karnevalska parada ali su uvijek prisutne, te svima na usluzi.
Panika nastupa kad žene u svojoj kosi pronađu par sijedih vlasi. One koje se još nisu udale doživljavaju to kao veleizdaju.
Kada ste vidjeli sijedu mladenku na njenoj svadbi a da žena nije pred starosnom mirovinom???
Naravno da to niste nikad vidjeli.
Ni nećete.
To se samosvjesnoj ženi ne događa. Naime, sijeda kosa u žene je znak da je već dovoljno mudra pa i sama zna da se ne treba vezivati na takav način. One koje su se prije pronalaska sijedih vlasi udale, doživljavaju sjedinu kao posljedicu vlastitog braka. Započinje u njih filozofska transformacija u vidu promišljanja o suštini i smislu života – a sve zbog promjene boje kose koja nije izazvana kemijom.
Zrelost skriva još jednu bitnu činjenicu. Voćari bi rekli da je zrelost voća početak procesa njihovog trulenja. Ne možemo koristiti tu usporedbu ali ju je dobro imati na pameti. Kako više ne igraju bitnu ulogu zrelijim ženama preljevi trikolora, norveško plava koja ne pokriva sjedine, ili boja meda ili zubatog miša u polju, na red dolazi nešto opakije. Irsko crvena odlična je kombinacija koja prekriva sjedine a podaje čvrstoću lica svakoj zreloj ženi. Crvena je boja koja ima najviše nijansi i ako baš ne želite, ne morate biti kao potomak Erika Crvenog. Možete izabrati neki crvenkasti ton koji će odražavati još sačuvanu svježinu vašeg duha, snagu stava te pospremiti pod tom crvenkastom kapom u glavi životno iskustvo na sigurno. Statistika kaže da prodavačice sa crvenom kosom imaju manji broj drskih pljački, dok žene sa crvenom kosom manje napadaju manijaci, one su bolje vozačice sa manjem brojem nesreća i ono što je najbitnije za mušku populaciju da su te žene ako ništa drugo barem statistički češće u krevetu sa muškarcima. Crvena razasuta kosa na bjelini postelje daje uzlet bujnoj muškoj mašti.
Boja ženine kose, kao sudbina, prati ih kroz cijeli život. Promišljanjem dakle dolazimo do čevrtog pravila. Četvrto pravilo kaže; " Žene odabirom svoje boje na kosi odražavaju svoje duhovno, tjelesno i mentalno stanje, kroz cijeli život ". Muškarci koji boje svoje ocvale čuperke, ne žele priznati da su sijedi i ćelavi, stari i pomalo nemoćni pred navalom godinama. No, trulom automobilu, lakiranje karoserije ne pomaže. Ionako neće proći slijedeći tehnički pregled a da o nekoj ludoj vožnji ne govorimo!.
Žene su lukavije, vještije u prikrivanju i sakrivanju stanja svoje ocvale karoserija.
Muškarci to čine diletantski i sa manje pažnje, pa im je takav i rezultat.
Onaj muškarac koji je proniknuo u sve nijanse ratničkih boja na glavi žene, može proniknuti u samu ženu bit. Može tako biti sretan što je pronašao svoju Rajku umjesto da se trajno prži u bračnom paklu zbog odabrane boje kose partnerice. Boja ženine kose ima dakle snagu javne obavijesti ili oglasa. Treba samo tu obavijest dobro pročitati i što je još bitnije, protumačiti je na pravi način.
Zato dolazimo do završnog dijela vodiča kako proniknuti u ženinu glavu, srce i tijelo na temelju njene boje kose. Peto, zadnje ali i najkompliciranije pravilo kaže ovako;
"Žene govore nepoznatim jezikom kada odabiru boju svoje kose, ali samo onima koji govor njihove boje kose ne razumiju".
Prirodna boja, odražava da je spremna preuzeti mušku ulogu i natjecati se sa muškarcima. Svaka promjena boje označuje da se nalazi na prekretnici i da promišlja o sebi kao ženi. Zato se čuvajte!
Promjena na plavu nijansu potvrđuje kako se prepušta jačoj muškoj strani da je vodi kao malenu djevojčicu. Ali znajte, brod zapravo vodi onaj koji u ruci ima kormilo a ne onaj koji daje zapovijed. Žena koja se oboji na posve crno u sebi ima jaku dominantnu crtu ali je ustvari podvojena. S jedne strane ona je madona sa porculanskim tenom, zaštitnički majčinski tip a sa druge strane laka je i putena, i s time poželjna. Kada je upoznate, koja je trenutno na "programu" od njih dvije teško je za reći. Morati ćete imati smisla i živaca za oboje te pronicati sporo kao istraživač u ta dva njena stanja. Zato sa crnkama trebati imati strpljenja. Kad zavrte svoj programator sve su opcije moguće.
Trikolorna sa pramenovima bi htjela biti i sama jaka a da je istodobno vodaju za ručicu. Ustvari je neodlučna u tome što izabrati, dok crvena nijansa pokazuje koliko ćeš se nakrviti do nje jer je štiti životno iskustvo provedeno s muškarcima, te da nema što s tobom izgubiti. Posve sijeda kosa na ženinoj glavi kaže da joj je svjedeno kakvo je stanje tvoje trule karoserije. Nju možeš najlakše pokupiti jedino na zebri i to ako se ne makne na vrijeme. Ona je ustrajna, zapečena kao stara pećnica, kao što je i napaćena životom pa se to odrazilo gubljenjem pigmenata na glavi ali ne i u glavi. Ona sama govori za sebe a zapravo ništa ne kaže, što već ne bi i sam mogao spoznati. Njena snaga je u iskustvu a ne u godinama, i zato ne skriva sjedine. Ona je tamo gdje si ti slab, jača te što je najvažnije o tome ne govori javno.
Statistički, muškarci manje žive i ženine sjedine će ih vjerovatno nadživjeti. Uzeti će njihovu mirovinu i preseliti se u starački dom. Tamo mogu udovice za razliku od svojih odavno ćelavih i svježe mrtvih supruga, birati nanovo boju kose. A onda cijeli krug, kreće ispočetka. Brinete, plavuše, crvene i šatirane, korisnice staračkih domova uvijek su u prednosti jer su još žive.
Muškarci slabo obraćaju pažnju na izbor boje kose svojih životnih družica. To je velika šteta jer boja govori više o ženama nego o njihovim lošim ili dobrim frizerima, pigmentu što se skriva u ženinoj kosi, tvorničkim nijansama, kao i o kemiji što se nalazi u njoj. Ona govori o tome kakav stav žene ponekad imaju o sebi i životu. A tu gorku činjenicu da žene razmišljaju u koju boju se obojati, kad su nemirne i u previranju, kao i osobinu da uopće razmišljaju, muškarci previđaju... i što je najgore od svega, umiru u neznanju.:mig:

Nemruth Dagi
20.05.2011., 15:14
Iva i Nino Belas ostali su zaprepašteni osvojivši glavni zgoditak na lotu. Oni koji tako rijetko ispunjavaju loto nikad nisu razvili naviku očekivanja dobitka. Više je to bila igra sudbinom pa je neočekivani zgoditak uletio narušivši ravnotežu njihovog mirnog, građanskog života. Roditelji dvoje malodobne djece odlučili su dobitak zatajiti svojim nasljednicima.
Oboje akademski obrazovani namjeravali su od svoje djece stvoriti odgovorne i zrele ljude. Pružali su im pravi primjer ne samo odgojem već i vlastitim životom. Odnos prema novcu bila je prva lekcija koju su djeca morala savladati. Za Belase novac nije bio problem. Oboje su radili, imali su stalne i povremene dohotke. Naučili su trošiti prema zaradi, a velikih potreba i rastrošnih navika nisu imali. Stan je, kao i kuća za odmor na moru, bio njihovo vlasništvo. Obiteljski automobil bio je otplaćen, redovito održavan. Imao je doduše oštećenja po limu, kao posljedica ratnih ožiljka u bitkama kod Nema Parkinga, ali oni nisu patili na lim. Dio plaće i honorara mogli su stavljati na stranu, što je većini stanovništva ove zemlje bilo nemoguće i pomisliti. Njihove kreditne kartice dosađivale su se "neopeglane" u novčaniku, a krediti ih nisu zanimali. Stan im je bio opremljen, tehnički uređen sa svim potrebnim kućanskim strojevima dok su njihovi ormari bili prepuni stvari i odjeće. Oboje su radili ono što vole. Poput svih modernih mladih ljudi patili su od kroničnog nedostatka vremena koje im novac nije mogao nadoknaditi. Djecu, su ipak redovito vodili u prirodu, na izlete preko vikenda. Ljetovali su zajedno na moru, išli su u kazalište i kino, družili se sa prijateljima, bili su kao i svaki drugi prosječan par. Ipak, novac je u njih bio toliko zaljubljen da je sam hrlio u njihove džepove. Ono što ih je toliko razlikovalo od svih ostalih obitelji bilo je racionalno gospodarenje financijama, umjerenost i nedostatak želja. Sve su to nepopustljivo branili vlastitim primjerom pokazivajući svojoj djeci koliko je osjećaj za mjeru bitan u životu.
Podignuti novac iz lutrije stavili su u sportsku torbu i smjestili na dno ormara kao da se radi o nečem nevažnom. Mjesec dana nisu željeli uopće o tome naglas razmišljati. Novac je bio odložen ali je polako rovario njihovim umovima. Iva je poželjela promijeniti neke stvari u stanu, otići na egzotično putovanje, djeci nabaviti nove bicikle i kompjutor. Sviđala joj se ideja osvježenja stana u vidu nove kuhinje pa čak i nabava nove odjeće za ukućane. Zvučalo je to primamljivo. Nije imala snage priznati mužu kako je iznjedrila neke želje jer ju je količina dobivenog novca neprestalno izazivala. Nino je slično razmišljao. Poželio je veliki terenac, novi hobi alat i laptop. Zaželio je kupiti djeci nekoliko novih igračaka. Kad je shvatio da jedna želja vuče za sobom još tri već je bilo kasno. Belasi su pronašli same sebe duboko ukopane na pjeskovitom temelju izgrađenog od vlastitih želja koje su tražile svoje zadovoljenje – a sve zbog pune sportske torbe na dnu ormara.
Priznali su to obostrano te stali razmišljati što da urade s novcem. Ako kupe novi auto ne mogu ga vječno skrivati. Ako se bolje odjenu biti će očigledan znak da imaju više novca. To može biti znak rodbini i susjedima da ih počnu tražiti isprva male sume za posudbu, a onda sve veće. Posuđeni novac bi se teško ili nikako vraćao svome vlasniku. Ako se zapute na daleko putovanje, ne smiju reći gdje idu. Kako je kod kuće zima ne mogu se vratiti opaljeni suncem, jer su bili na Karibima, pa bi svima morali lagati. U laganju bi se sve više zapetljavali. Ako budu kupovali novu tehničku opremu trebat će im sve više jer svake godine na tržište zapljusnu nova tehnološka rješenja. Navući će se na ovisnost o tehnologiji, a onda kupovini neće biti kraja. Visiti će stalno za računalom i TV prijemnikom, dok će patiti kretanje, izleti i ostala obiteljska druženja.
Preslagivanjem raznih situacija shvatili su da od velikih i skupih želja, nema ništa. Zlato ih nije zanimalo, dijamanti i drago kamenje također, za dionice i ulaganje u fondove nisu marili. Krzno i dizajnersku odjeću ionako ne bi zbog principa nosili. Slike i kolekcionarstvo nije ih privlačilo, mada su voljeli umjetnost. Nisu željeli nove nekretnine, stan i kuća na moru bili su im dovoljni za održavanje. Složili su se kako ne bi bilo loše imati kućnu pomoćnicu. Ona bi pospremala stan, obavljala teže poslove te tako pomagala Ivi koja bi mogla više biti s djecom. Ideja je odmah pala u vodu. Nisu željeli da im netko nepoznati hoda po stanu, dira stvari i zaviruje u svaki njihov sveti obiteljski kutak. Usto, imali su veliku količinu novca u kući, a to je bio stalni mamac. Kriminalci svih vrsta rado bi se toga dočepali na bilo koji način jer oboje nisu imali povjerenja u sefove koji propadaju za velikog potresa, u banke koje same proglašavaju bankrot, u sve ostale investicije jer se malo koja pokazala da je vrijedna zdravlja i života kad se izgubi. Mogli su djecu poslati na školovanje u inozemstvo u najbolje škole. Činilo se to u početku dobra ideja ali tako bi djeca odrastala bez roditelja. Dom bi bio prazan bez veselja što u njega unosi dječji smijeh. Postojala je opasnost da se bez djece otuđe jedan od drugog pa bi svoje živote usmjerili na karijeru i na novac. Njihov brak našao bi se u kušnji.
Preostala im je samo zajednička želja za nabavkom novih naslova knjiga. Popis su napravili prema sklonostima. Lista se oduljila te su shvatili da im treba novi ormar, a on ionako ne bi stao u prepun stan. Odustali su od knjiga jer ionako postoje knjižnice, a vrijeme za čitanje im je ionako ograničeno. Radi predostrožnosti sve su svoje želje redom pokapali jednu za drugom, a da pri tom nisu ispustili nijednu suzu.
Umorni od razmišljanja, odlučili su dobiveni novac odložiti na neko mjesto u stanu gdje neće izazivati pozornost. Ako lopovi provale, gledati će najprije u ormare. Veliki samostojeći sat u dnevnoj sobi bilo je idealno mjesto za to. U njegovom starom drvenom tijelu, ispod starih opruga i kotačića bilo je dovoljno prostora za dobitak. Kada bi ura otkucala svaki puni krug prisjetila bi ih što skriva njeno drveno tijelo. Novac koji se troši stalna je opasnost ali dok leži na dnu stare ure ostaje beskoristan. Bogatstvo obitelji Belas tiktakalo je u ritmu prolaska vremena, sve dok djeca slučajno u igri nisu otkrila njihovo blago. Odmah su u njima proradile razne želje a to je bio samo početak. Dosljedni kakvi već jesu, roditelji su imali samo jedno rješenje. Nepodnošljivo bogatstvo života, dobiveno na lutriji počelo je truliti njihovo jedino obiteljsko blago - djecu. Te godine jedan je dom za nezbrinutu djecu dobio novi kombi, ustanova za starije osobe mogla se pohvaliti velikom anonimnom donacijom kao i azil za napuštene životinje. Novac ispod sata lagano je nestajao stvarajući pri tome osjećaj lakoće. Tek je mali dio sačuvan za školovanje djece. Dan danas kad veliki sat otkuca puni krug, u obitelji Belas prisjete se sa smiješkom na licu nekadašnjeg nepodnošljivog bogatstva života. Tada u ritmu otkucaja vremena oćute ispravnost svoje odluke jer ono što se drugima s ljubavlju daje, radosno otapa svaki teret nakupljen na nježnoj kori ljudskog srca.

Nemruth Dagi
20.06.2011., 17:09
Dooboko neooroticna na rooboo pada sa svojih visokih peta, javljam svekolikom citalackom poocanstvoo da mi je loopio kompjootor:mad::mad::mad:
Bog da moo doosoo przi na paklenom otpadoo:lol:

Dok se od boli oporavljam oocviljena ko bogata oodovica, pisem na sranjoo zvanom prenosno sranje koje goobi croisticke fontove ko HDZ glasove....pas moo mater pokvarljivoo tehnoloskoo, nacistickoo:mad:foolistickoo djoobre.

Ne ide me tehnologija i blesira mi knjizevni potencijal grrrrr!!!

Dok se ne odblesiram tehnoloski:s, seksoloski, protoloski, kinoloski nema prica od mene do daljnjega.
Citajte Prooosta i krkajte madlaine kolacice oo hladoo.:kava:

Nemruth Dagi
21.06.2011., 14:12
U betonskoj šumi grada, usred zgusnute koprene smoga, pomalo dostatna sama sebi, skutrila se jedna zgrada skrivajući se u mnoštvu istih, neprepoznatljivih tvorevina. Nabodena u meku zemlju svojim gornjim katovima što su zamrli omamljeni dubokim snom, dodiruje blizinu oblaka. Tek šareni grafiti na vanjskim zidovima prizemlja, što probijaju iz sivila četvrti, govore o zbilji koja se tu odvija usporedno sa dubokim snom najviših katova.
Dolje, na najnižoj razini zgrade, u ravni sa zemljom, nalazi se mali stan. Iznad njih žive ostali stanari, “umrli“ bez osjećaja vlastite smrti koju su na vrijeme istisnuli iz sjećanja. Oni posve dolje, žive drugačijim životom od njih, prebivajući u utrobi zgrade, na samom njenom dnu. Ne koriste lift za tih par stepenica do izlaza. Njihov poštanski sandučić rijetko se puni a smeće odnose u vrijeme kad ih nitko ne vidi. Posve na dnu, skutreni u puževljevoj kućici, otvoreni jedno drugome, čarolijom su pretvorili betonsku spavaonicu u vlastiti dom. Par posebnih ljudi, stanari sa samog podzemlja zgrade, gdje se zbilja ugurala između betonskog bloka i zemlje, žive životom onih odbačenih.
On je svo njeno kretanje, ona je njegov vid. Preklapaju im se životi s tjelesnom manom, savršeno nadopunjavajući jedno drugo onime što nedostaje. Oboje posjeduju sve i više od toga jer jedno ima drugo kao što sami “imaju“ sebe. Slijep od rođenja svojim je nogama zamijenio ono što ona nema; njene su oči njegov putokaz u tami ugaslih mu zjenica. Nadopunjuju se korisnici prostora na samom dnu dna te bezlične zgrade ljudskog mravinjaka u rijetko pronađenoj tišini svijeta, koji rado zaboravlja one koji su drugačiji.
Dvije duše, u raljama vlastitih tjelesnih mana, povezuje savršenstvo što tka, ono što se zove ljubav. Matematička inačica njihove ljudske stvarnosti čini neobičan zbir s kojom se neće složiti nijedna logika prosuđivanja - svako je za sebe jedno dok zajedno čine mnoštvo u sjedinjenju. Sve je u jednom bez da je itko uskraćen.
Dva bića, tjelesne mane i ljubav čini njihovu cjelinu u trojstvu.
1+1+1=1 formula je što vrvi od
nelogičnosti,
neodrživosti,
nejasnosti,
što je samo njima logično, održivo i jasno!
Usred šume betona što svojim šiljcima paraju oblake, pri samom dnu, dotičući blizinu zemlje, žive “nebo“ na tvrdom tlu oni koji su od nas posebniji, drugačiji, a opet s tjelesnom manom. Možda ljubav u tom podzemnom svijetu zvuči nelogično, označavajući neodrživu matematičku formulu, kupajući se u mutljikavom moru ljudskog nerazumijevanja. No, tko smo mi da im zbog toga sudimo jer smo i sami odavno “umrli“ bez prave smrti, predhodno istiskujući iz vlastitog postojanja nebo u nekoj drugačijoj matematičkoj formuli ljubavi?!

Mariamagdalena
21.06.2011., 14:26
Taman uzela Prooosta....:kava::rolleyes:

Di sam sad stala...?:confused:

Što's bona nevesela?!:cerek:

Nemruth Dagi
23.07.2011., 19:31
Bila jednom jedna djevojčica koja je igrom slučaja živjela u doba naglih klimatskih promjena i opće globalizacije. Nosila je crvenu kapicu što ju je činilo posebnom te su je stoga prozvali Crvenkapka. Pravog se djevojčicinog imena nitko nije sjećao. Sjećanje je ionako bila zastarjela forma nekih davnih vremena, a civilizacija nesjećanja nije se trudila nešto zapamtiti - moderna tehnologija brže i bolje pamti od nje same. Ljudski mladunci u doba brzog razvoja tehnologije slovili su kao napredna stvorenja. Rođeni u nabujalim gradovima, modernoj generaciji priroda je bila suviše mistična i daleka. Ustvari, oni je nisu poznavali. Prilagođeni betonu, smogu, buci, prirodu su shvaćali onako kako su je zamišljali da bi trebala biti. Po viđenju takve slike svijeta u kojem žive, hamburgeri nisu bili mrtve krave koje su nekad pasle travu, mukale i proizvodile metan. Djeca su mislila kako meso raste samo od sebe, upakirano pod svjetlom supermarketa. Ponekad mu padne cijena što je oznaka za akcijsku prodaju. Tako je bilo i sa krumpirićima koji nastaju u plastičnim vrećicama, u hladnjacima, spremni za brzu pripremu. Ostala hrana, rijetko je kad bila kod mlade globalizirane “pečeno-prženo” konzumne generacije na cijeni. Djeca tehnološkog doba njegovala su čudnu predstavu vlastitog svijeta u kojem je priroda nešto – neprirodno.
Imala je naša Crvenkapka poput svakog djeteta, MP3, iPod, kompjutor i ...baku. Za razliku od tehnoloških čuda, baka je slabije pamtila a ono što je zapamtila i znala, bio je rezultat, posljedica vlastitog životnog iskustva. Bistra je starica živjela na rubu šume od jedva skucane mirovine, nastojeći sliku starog svijeta očuvati netaknutu. No sve joj je teže uspijevalo. Globalizacija je ušla u svaku i ponajmanju poru zemaljske kugle dovodeći ljude do ruba preživljavanja ili ih je gurala preko te granice. Tako su se ljudi stalno selili prateći ritam oluja koje su bile česte zbog klimatskih promjena. Životinje su nestajale te se više nikad ne bi pojavile a biljke su bile izluđene od naglih promjena vremena. Svijet je postao košmar. Nitko nije bio pošteđen.
Šuma u kojoj se nalazila bakičina kućica, postala je rubna pojava u okolišu. Drveća je bilo sve manje a ono malo što je preostalo od sječe, bilo je bolesno. Osim što su se iz šumskog staništa trajno iselile, izumrle, određene životinjske i biljne vrste, šume su postale kisele a njihova stabla su sve teže podnašala drastične klimatske razlike u samo jednom godišnjem dobu. Svijet je kakvog je baka naše Crvenkapke pamtila, odavno nestao. Ostalo je samo uspomena na prošlost a starica se trudila sačuvati barem to sjećanje kada na ništa drugo nije mogla utjecati.
*
Jednog je dana majka naše Crvenkapke uspjela nagovoriti kćer između tipkanja par SMS-ova, na posjet baki. Nakon dužeg nagovaranja djevojčica je pristala. Majka joj je spremila punu košaricu namirnica za staricu. Djevojčica je krenula bakici, hvatajući prvo gradski prijevoz do rubnog dijela velegrada, a zatim međumijesni autobus. Izašla je na zadnjoj stanici te odmah počela šmrcati jer djeca grada kada dođu u prirodu postaju alergična. Naviknuti na gradski smog, koliko-toliko čisti zrak im škodi. Potrošila je par maramica jer joj je nos curio a oči vraški pekle. Put do bakice je bio dug. Crvenkapku to nije zabrinjavalo jer se zabavljala putem, šaljući prijateljima SMS-poruke. Djeca njene dobi nisu se uopće viđali u živo, niti su imali takve potrebe. SMS ih je vezivao u svako doba dana i noći, održavajući prijateljstvo pomoću tehnologije na životu. Iako natečenog lica od alergena, mokra od znoja jer je za ovo doba godine bilo pretoplo, tapkala je šumom povremeno preskakivajući dotrajale hladnjake i automobilske gume, izbjegavajući stare bačve sa toksičnim otpadom te oštre rubove metalnog otpada. Borila se protiv smrada metalnosivih potočića i komaraca koji su je oblijetali.
Sve bi možda bilo kao i u svakoj dječjoj bajci da se iza jednog umirućeg hrasta nije našao očajni Canis Lupus iliti šumski vuk. Olinjali, alergijom napadnut, jedva preživjeli izgladnjeli primjerak vuka, obožavatelj suvremenog hip-hopnog glazbenog izričaja, namjerio se baš na našu Crvenkapku. Promatrao je djevojčicu suznih očiju, što od alergije, što od radosnog plača. Konačno mu se pružila prilika za pravu gozbu. Mljackajući ustima slinio je iza slabašnog šumskog grmlja gledajući kako crvena kapica promiče rijetkom šumom. Lukav poput svakog vuka koji preživljava eko kataklizmu, smišljao je plan kako se približiti plijenu. Odlučio se za diplomatski pristup jer ga je zanimalo što to djevojčica nosi u svojoj košarici iz koje se širio miomiris. No, morao je priznati da i djevojčica dobro miriše na što ga je upozorio nepogrješivi vučji nos. Canis Lupus ili u ovom našem slučaju jedini preživjeli šumski reper koji se odazivao imenom Vux-Woody promatrao je kretanje djevojčice zabavljene pisanjem SMS-a. Siva glava vođena vučjom ćudi, stvarala je pakleni plan.
*
Nešto je iza grmlja šmrcalo i pištalo. To je samo na čas preplašilo djevojčicu. Znala je da medvjeda i divljih svinja više nema po šumama a lisica se nije bojala. Vukovi...ma tko se boji vuka, kad je u džepu sprej za obranu!
Stisnula je jače košaricu punu hrane za svoju bakicu te dalje hrabro koračala šumom. Šmrcanje ju je pratilo a ni pištanje nije prestajalo. Nakon nekog vremena svi su okolni šumovi naglo utihnuli. U trenu ispred nje, na šumskoj stazi, stvorio se veliki, opaki, gladni hip-hopni vuk.
Sprej je proradio u crvenkapkinoj ruci a opaki zlikovac inicijala V.W. pao je na tlo vrišteći od boli. Trebalo je dosta vremena da se vučji napasnik oporavi. Ovijen kablom slušalica mobitela poput kobasice, preplašen onim što je doživio te još mučen alergijom, Canis Lupus lokalni i jedini preživjeli reper od svoje vrste imenom Vux-Woody skršeno je sjedio na starome panju. Poželio je vlastito izumiranje poput svih životinja koje su trajno “otišle” iz šume. Šuma je ionako bila sve manje slična sebi. Desetkovana, bolesnih debla, puna smeća, otpada moderne civilizacije, ogoljelih stabla od djelovanja kiselih kiša, poremećene biološke ravnoteže - jedva je odolijevala. Za koju godinu uz postojeći trend, tako načeta pretvoriti će se u pustaru bez stanovnika.
Osramoćen Vux-Woody, zadnji pripadnik vučje vrste, izgladnio, prepun alergija, mislio je kako će preživjeti sramotu što ga je mala djevojčica zarobila. Ona je pak bila ljuta što ju je vuk prekinuo u pisanju SMS-a. Nervozna zbog kronične alergije te na rubu živčanog sloma radi topline, lica orošenog znoja Crvenkapka je ipak odlučila šumskog jada osloboditi kabla. Od takvog “strašnog” šumskog vuka, bila je sigurna. Usput mu je objasnila kako ide bakici te nema vremena za olinjalog vučjeg diletanta.
Vux-Woody nije se olako predavao. Mada još u nepovoljnom položaju, želio je preokrenuti situaciju u svoju korist. Bacio je sve samo na jednu kartu...i uspio. Saznao je da malena ide svojoj bakici te ju je nagovorio da dragoj starici usput nabere cvijeće. Branje cvijeća po uništenim šumama bio je uzaludan podhvat vrijedan strpljenja i truda. No, da bi zadatak bio uvjerljiviji, pridodao je i sklapanje rep pjesmice za dragu bakicu koja će se svakako razveseliti stihovima. Tako bi od pravog izazova branja, nastao još veći poticaj - sklepanje rime. Lukavi je reper time sam sebi kupio vrijeme za provedbu groznog mu plana. Djevojčica Crvenkapka mada tehnološki napredna, zadržala je svu svoj dječju naivnost te se oduševila vučjim prijedlogom. Hip hop je nešto što prirodno kola njenim venama a branje šumskog cvijeća ostatak je nekih davnih ljudskih navika koje su posve iščezle a sada joj se pruža prilika i za takvo iskustvo. Bakica će se razveseliti majčinoj košarici sa hranom, šumskom cvijeću kao i pjesmici koju će joj odrepati najdraža joj unuka.

nastavlja se...

Mariamagdalena
24.07.2011., 12:28
:kokice:......


Prevelika si za Mali literarni... :durica :) :top:

Razored
26.07.2011., 21:44
Jebo vas mir kad u svijetu glad i rat.

Nemruth Dagi
03.08.2011., 13:50
Crvenkapka se uhvatila sklepanje stihova, veselo odjurivši dublje u šumu repajući;
Kako bih stvorila, dojam kod moje bake
nabrat ću joj cvijeća, ispisat rime lake.
Staričice moja, radost nek te prati,
mirisnoga cvijeća ja ću ti nabrati.

Reper Vux-Woody također je pronašao odgovorajući rimu;
Neću ni tren gubiti, nemam što da duljim,
veselim se jelu, na ručak sada žurim.
Srce vuka pjeva, čuje se do duše
najesti ću se do sita, nasitit do guše.

Nešto dalje od vuka u žurbi, ono malo preostale šume. slušalo je repanje jedne alergijom prožete šmrkljave Crvenkapke koja je tražila cvijeće a pronalazila samo smeće.
Stihovi su iz nje tekli;
Bako, moja bakice, tražim za te cvijeće,
no šuma je suha, berem samo smeće.
Nigdje ptica, nema ničeg, ne nalazim ni mrava
sve je pusto, sivo, tužno, nigdje za te dara.
Što da radim, što da berem, preostalo ništa nije
ova šuma mrtvo cvijeće, sama sebi sije.

Dok je tužna Crvenkapka, tražila cvijeće, osramoćeni vuk i nekadašnji uznik djevojčice, trčao je šumom, nastojeći provesti opaki plan;
Dok mi trbuh kruli, hitam šumom jadnom,
veselim se bakici - hrani vuku gladnom,
Masni je zalogaj, po mjeri vuka,
usta mi već sline, od gladi mi je muka.
Smazati ću bakicu, očnjak nek je para
odjenuti ću njenu haljinu, slika nek zavara!!!

Tužna što je ostala bez dara, djevojčica se nakon neuspjeha približila bakinoj kućici. Preostala joj je samo pjesmica koju je izmislila berući nepostojeće cvijeće iz nekadašnjih bajki;
Draga moja bakice, ovo nije šala,
šuma polako umire - nema za te dara.
Snašla nas eko-kriza, rasklimala se i klima
tamo gdje je oseka, hara gadna plima.
U ovoj se priči, svi krčkamo u kotlu
stvorili smo pakao, u vražjem eko grotlu!!!

*
Razočarana ali ipak sretna što će vidjeti bakicu, Crvenkapka je ušla u njenu kućicu. Staričin glas se čuo iz sobe. Ležala je u krevetu a na glavi je mala noćnu kapicu. Malena joj se počela jadati, osupljena onim što je vidjela u šumi. Bakica ju je samo slušala, slušala dok je djevojčica na dugo, naširoko pričala o onome što je u šumi vidjela i što nije vidjela jer je nestalo. Posve zaokupljena ekološkom promjenom okoliša, nestankom životinja i bilja, te bolešću onoga što je preostalo, nije primjetila kako se bakica pomalo izmijenila od njene zadnje posjete. Dobila je veliki hrapav nos i sive brkove, crvene prodorne oči te piskutavi glas. Naša djevojčica nije primjetila hip-hopnog vuka Vux-Woody, niti čula tupe udarce bakice koju je zločesti vuk zatvorio u ormar jer je nije stigao pojesti.
Lažna bakica je skočila, savladavši iznenađenu djevojčicu. Usta vuka koji se spremao pojesti Crvenkapku ostala su otvorena, šireći naokoli neopisivi smrad. Razlog tome je bio veoma jednostavan. U vuka je naime bila uperena puška igrača paint-ball-a koja je u njegovo ždrijelo slila mnoštvo crvenih kuglica koje su silom težom padale u prazan želudac, škakljajući mu grlo pri spuštanju. Zli je vuk odustao od hrane, sit, prejeden sadržajem puške. U trenu se našao na vratima, istrčavši u šumu u bakinoj spavaćici i kapici. Iza Vux Woody u zraku se dugo zadržavao crveni prah dok je on poput hodajućeg dimnjaka dimio šumom tražeći spas.
Priča se sama posložila, onako kako to obično biva u dječjim bajkama. Igrač se paint-ball-a izgubio u rijetkoj šumi, za što mu treba odati priznanje, nabasavši na bakinu kućicu u pravi tren. Spasio je Crvenkapku a baka je konačno izašla iz ormara, mada bi se to svakojako moglo shvatiti, uzbuđena događajem zbog strašnog vuka koji je banuo na njena vrata.
*
Pitate se što je dalje bilo sa hip-hopnim vukom Vuxom-Woodyjem???
Nitko to točno ne zna.
Ponekad noću umjesto zavijanja, bakica čuje repanje koje se odbija jekom od onih preostalih stabala te završava tko zna gdje. Mada je uho više ne služi kao nekad, može se zakleti kako rima koju čuje ide ovako nekako;
Nije ovo šala, vuk sad brigu bere,
u ovoj šumi, nema što da ždere.
Nedostaje hrane, krtica i zeca,
popadalo lišće, šuma tužno jeca.
Nema ni proljeća, nestala je zima
u samo jednom danu, godišnja je klima.
Isčezle su ptice, sve živo propada,
smanjile se krošnje, nema više hlada.
Ne živim ja od hrane, postojim jer repam
sudba mi je takva, gladan ću da krepam!!!

Konac

Nemruth Dagi
18.09.2011., 12:49
„Nakraju, prema težini, značenju i djelu, a u skladu sa pravilima određujemo da ste zauvijek na kraju rečenice“, progovori dostojanstvenim glasom predsjednik Komisije za pravopis.
„Dakako bez mogućnosti pomjene tog statusa“, odmah se nadoveže još jedan uvaženi član Akademije zašiljivši značajno crni brk.

Jedna obična točka se skutrila u sebe samu. Znala je da je to presuda - za nju gotov čin. No s time nastajalo je pitanje. Nešto je točku mučilo.

„Ali zašto?“, zacvili točkica pred Komisijom, te se učini još manjom nego što jeste.

„Zašto...zašto....još bezobrazno pitaš?“, mrzovoljno će predsjednik uperivši svoj pogled prema točki. Čudiš se našoj presudi, ti nezahvalnice. Zato jer si mala, ponajmanja, sitna, beznačajna, jednostavna, jedva vidljiva, krajni domet nepismenosti koji svatko može u tragu namjerno ili ne ostaviti na papiru. Stoga jer nisi glas, nisi slovo, samo mali pridodatak pisanim riječima. Može se bez tebe jer si ništa, malo sitno smetalo, mrvica na papiru, začeta negdje grijehom nepažnje na marginama, oznaka ničega.
Eto, što si ti, pa što bi sad ti htjela???

„Moje mjesto... tamo gdje pripadam, ništa više, bez obzira što sam toliko mala. Ako to pravo dajete drugima, zašto ne date i meni“, hrabro će točkica strogim licima uprtim u njenu malenkost.

„Pravo...ma, nemoj! Marš na kraj rečenice ti mala vulgarna spodobo“, odjeknula je kakofonija glasova Komisija za pravopis. „Idi ili ćemo te ukinuti, dokinuti, zabraniti, uništiti...“, pjenilo se iza komisijskog stola. Cijela se Komisija uzmješala. Uvažene kolege iz Komisije za pravopis počele su rasipavati svoje riječi, međusobno se u bijesu opravdavati, zaklinjati na pravila i različito ih tumačiti. Buka koju su pri tome stvarali točkici se činila posve nepotrebna. Pokazalo se kako male stvari po pravilu stvaraju veliku buku a velike i bitne stvari prolaze svojim tijekom u tišini.

Bespomoćna točkica spusti se obeshrabrena na klupu. U njoj samoj se u tom času pojavi neka mrva ponosa, koja je svakim časom sve više rasla. Mada je mala, ponajmanja, sićušna i nebitna - oko nje se ipak stvara toliko vike.

Nešto je i u meni samoj, pomislila je dok je izlazila iz prostorije u kojoj su još brujali glasovi članova Komisije. Mislila je točka kako mali, najmanji, imaju u sebi ponosa a to je nešto što im nitko ne može uzeti. Razmišljala je tako jedna obična točkica te se udobno smjestila prihvativši svoju sudbinu, i to baš ovdje, na kraju ove priče .

Nemruth Dagi
16.10.2011., 15:15
Franjo Mikulec zvani Mika, zarobljenik invalidskih kolica i praktični vjernik često bi govorio: “Život sprema gorke zalogaje koje treba uz pomoć Božju progutati”. Njegova životna priča vjerodostojno je svjedočila tu tvrdnju. Još kao dijete osudili su ga na gorke zalogaje. Ratna zbivanja odvela su mu roditelje u smrt a njega u dom. Tamo je brzinom munje izbačen iz vlastitog djetinjstva u okrutni svijet odraslih. Prepušten borbi za opstanak, nagutao se Mika tijekom života više gorkih a manje slatkih zalogaja no zadržao je tračak optimizma. Životna filozofija tog umirovljenika ležala u mudrosti - sve se može zagristi i sve progutati jer samo tako čovjek može uspješno prevladati poteškoće. Čvrsto je odlučio ne dati gruboj igri stvarnosti da se poigrava sa njime. O njegovoj bolnoj istini progovarala su Mikina invalidska kolica – doživotna presuda teške poradi ozljede na radu. Nisu ga zaobišle ni bolesti dodavajući pelin ionako gorkoj piluli.
Ni njegova intima nije bajkovita. U braku koji traje skoro pola stoljeća, ljubavna glavnica je načeta i kamata se snizila. Mici njegova supruga, ne dijeli s njime životnu mudrost te često poklekne pred vlastitim gorkim zalogajem što joj zbilja servira. Invalid sa podebljim liječničkim dijagnozama, bez životnog optimizma, daleko teže se nosi sa vlastitom sudbinom. Mika je borac, stoik, vječna klasa optimist....a ona je samo Mikina Mica. Dva invalida bez djece, žive skromno dijeleći zajednički stol i ponekad iste tablete. Sve dakako ovisi o dnevnoj količini boli koju trpe svako za sebe. Krevet su odavno podijelili. On je ipak teži invalid sa posebnim potrebama dok je Mici pokretna. Ponekad u svojim lošijim danima, a njih se svake godijne sve više, ne može sam na ulicu. Ruke su tom bivšem tvorničkom radniku slabe a kolica treba gurati. Tada u pomoć stiže laka konjica u vidu mladog volontera Toma. Snažne ruke guraju kolica dok Mika odzdravlja susjedima vozeći se u kolicima poput kralja. Nakraju šetnje sjednu u obližnji kafić, te uz kavu pretresaju dnevno političke događaje. Nedeljom ga zamjena za vlastite ruke i noge, odgura u crkvu na misu. Mika je tada sretan a još je sretniji povratkom u vlastitu kuću gdje ga sa praga salijeće miris Micine hrane.

Između Toma, lake konjice i invalida velika je razlika u godinama. Usprkos tome, dobro se slažu kad govore istinu i kad lažu. Ne čine to jedan drugome već staroj Mici. Ponekad ga Tom odgura do kladionice što ne treba otkriti Mikinoj ženi. Ostavi ga ispred izloga te sam skokne uplatiti okladu za starca. Ona ne voli da njen suprug baca novac na “muškarce koje trče za loptom”. Zna žena kako se tu više ulaže no što se dobiva, jer svaka igra ma kakva bila mora se naplatiti. Ako su kladioničari, Mika i volontera Tom, sretne ruke zarade više nego što je uloženo. U tim sretnim danima, invalid odvede svoju konjicu na kolače. Nasite se do grla ali o tome šute kao da mi sam život ovisi. Tolika količina šećera nije dobra za invalidovo zdravlje, ali si ni sam ne može pomoći. Mici ne sluti zašto njen Mika ne želi ručati, mada zna koliko se namučila kuhajući. Postaje ljuta, sumnjičava, dok se bore još više dube na Mikinom licu. Ona ima neku neobjašnjivu moć čitati sa njega skrivene tajne pa je vlasnik tog lica zabrinut . Boji se da ga ne oda onaj poseban sjaj dobitka u kladionici bez ikakvog rada. Mici šuti i sumnja, pribjegavajući starom ženskom lukavstvu jer ražanj se na radi dok zec vrluda po šumi.
Mika je čvrsto odlučio da će se za vrijeme korizme odreći klađenja i...slatkog. Jedno bez drugog nekako ne ide, poput prsta i pripadajućeg mu nokta. Ne prođe desetak dana da invalid i konjica Tom ne završe u slastičarni, uz velike količine šećera koje bi invalid trebao strogo izbjegavati.
Korizma koja započinje znači da će Mika četrdesetak dana biti bez šećera i klađenja. To je jedino čega se može odreći – sve ostalo su mu ionako oduzeli bez pitanja. Gorko će mu biti tih dana u ustima bez slatkih kladioničarskih dobitaka i još slađih nagrada. Uz pomoć Božju i to će Mika pregrmiti. Ostaje mu samo jedan dan da se do sita najede te okladi po posljedni put. Mici to ne zna i ne mora znati. Ionako se tijekom jutra naradi te će prije ili kasnije prileći nošena umorom u postelju.
Toga dana miris vrućih pokladnica mamio ga je već na izlasku iz kuće. Vrijeme je poklada a krafne su mu golicale nos. Zamišljao je kako grize toplu, zamamnu masnu smjesu dok mu se marmelada cijedi niz usta. U mašti meko tijesto razlilo mu se po ustima, ugađajući mu čula. Požurivao je Toma, veseleći se prvenstveno odlasku u pekaru više no posjeti u kladionicu.
Mada star, tjelesno slab i bolestan, Mika je bio sretan znajući kako bez obzira na gorke lekcije u životu, čovjek može pretvoriti pelin u slasan zalogaj. Stoga će četrdesetak dana postiti on kao i njegov novčanik, dakako uz Božju pomoć.

Ostala im je još samo jedna pokladnica u papirnatoj vrećici. Činilo mu se da je to najveća, najslasnija...jer je bila zadnja. Tomu ju je ljubazno odbio ali ne i Mika. Dok ju je trgao, ugledao je zalijepljeno na izlogu kladionice novu mogućnost na okladu. Poslao je unutra volontera po zadnji put jer neko vrijeme se neće moći kladiti.
Tom je stajao u redu čekajući za uplatu. Mika je vani halapljivo gutao dok mu se srce širilo obasjano srećom. Šećer je ulazio u njegovo tijelo, ostavljajući za sobom osjećaj zadovoljenja. Uživao je trpajući u sebe sve veće zalogaje. Onaj posljednji zalogaj bio je premazan marmeladom te stoga najslasniji. Svjestan da mu je to zadnji, barem za neko određeno vrijeme, poput dragocjenosti stavio ga je u usta. Nepce mu se rastapalo od zadovoljstva. Želeći što više produžiti vlastito zadovoljstvo vrtio ga je po ustima izvlaćeći svu moguću slatkoću. Oblijepio ga je slinom te oblikovao poput kuglice. Bila je to vještina rada njegovog jezika, dio slatke igre u oblikovanju slasnog zalogaja.
Kuglica je konačno kliznula u grlo...te zaustavila protok zraka. Invalida koji se grči hvatajući zrak ispred kladionice nitko nije primjetio. Mikina laka konjica čekala je u redu za uplatu zadnje oklade. Posljednji zalogaj zastao je Franji Mikulecu zvanom Mika, u dušniku. Dok mu je srce divlje tuklo, slabe ruke zagrčile na grlom u panici, glasnice su se stisnule od straha. Nije mogao ispustiti glas. Uhvaćen nespreman za svoj posljedni zalogaj, invalid i ljubitelj klađenja kao i slakog u životu, umirao je smetnuvši sa uma životnu istinu: život svima nama sprema gorki pelin sa podjednakom strašću kao i slasne zalogaje. Obje treba spremno prihvatiti te...progutati.

Nemruth Dagi
09.11.2011., 16:20
Ako je Dubravko išta na svijetu mrzio bila je to juha. Obična iz vrećice ili domaća svejedno – to jelo za njega je nesnosna muka. Kako vremena baš nisu bila za biranje jelovnika, majka i baka napajali su dječaka tom tekućinom. Dubravko je imao dvije žene umjesto oca koji je otišao jednog dana po cigarete da se više nikad ne vrati kući. Mali je dječak čak pomislio kako je tata pobjegao od tih silnih juha što su se pušile svakodnevno iz tanjura. Skroman ali pomno obrađen obiteljski vrt, davao bi dovoljno zelenja za izradu ručka koji bi svakako uključivao juhu. Stoga se ona skoro cijele godine nalazila na bakinom jelovniku u skladu sa godišnjim dobom. Na proljeće bi juhe bile pune raznovrsnog, šarenog povrća, ljeti bi tekućina poprimila crvenu boju rajčica a zlatna jesen obogatila okusom bundeve. Zima bi konačno pronašla mali predah od silnih juha no to bi malome dječaku prebrzo protutnjio. Vremena su bila takva da bi se rijetko kad u vreloj vodi pronašao komadić mesa a s time dječaku je bila odbojna. Na proljeće bi omraženi jušni krug krenulo ispočetka. Nakon bake, juharila je grozno jelo njegova mama a poslije svadbe to isto kuhala mu je žena. Dubravku se činilo da ga je sudbina gorko povezivala sa svim tim silnim juhama jer njegova je supruga dobra žena i još bolja kuharica - juha. Tako je život prolazio u neprestalnom serviranju baš onoga što najmanje voli u takvoj količini kao da ga usud izaziva da posluženo bez prigovora zavoli. To se ipak nije dogodilo a mrzitelj juha znao je da se neće ni dogoditi. Juhe su se ipak manje spremale u njegovoj kući a ono što se kuhalo nevoljko bi jeo više zbog djece a manje zbog sebe. Morao je „zagristi“ u toplu žlicu kako bi vlastitoj djeci pokazao dobar primjer. Njegova punica također nije mogla zamisliti nedeljni ručak bez prave domaće juhe a slika odbijanja dubokog tanjura iz kojeg izlazi para bila je nemoguća misija. Nakon toga slijedila bi jezikova juha jer otac mora biti primjer vlastitoj djeci u svemu pa tako i u jelu. Odgojne mjere započinju od običnog ali nekome itekako mrskom jelu. Ako je već mogao ponekad umaći omraženo jelo u vlastitoj kući, pogotovo kad djeca nisu bila prisutna, Dubravko nije imao drugog izbora nego poslušno prihvatiti juhicu drage mu punice.
Gledao je kako oblaci masti plutaju po površini vrele vode dok njena dubina krije razne njemu tajne sastojke. Puničinu juhu donekle su spašali komadići govedine ali i još veće saznanje da je iza nje na redu pečenka. Hrabro je uronio žlicom u tanjur poremetivši raspored masnih mrlja po površini. Unio je tečni sadržaj u usta te bolno jauknuo. Dio goveđe kosti zabio mu se u meso. Najradije bi sočno opsovao no uspio se suzdržati što zbog djece što zbog punice. Boljelo ga je i kad je lovio vilicom komadiće pečenke i hrskavi krumpir. Bol nije prestajala ni kad je tamanio kolače na kraju nedeljnog ručka. Sjećanje na omraženu, ovog puta govedsku juhu punice proganjalo ga je cijeli tjedan. Mjesto sraza kosti u meso nije se vidjelo u ždrijelu ali je pakleno peklo. Ljut na sve juhe svijeta, na puničinu dioptriju koja nije zamjetila igličastu kost u hrani, a ponajviše na sebe jer se dao nagovoriti na juhu, bez obzira na prisutnost vlastite djece na objedu, otišao je liječniku.
Kad je zauzeo klupu u malenom parku, shvatio je koliko dugo nije tako sam sjedio jer je paketić cigareta i dalje počivao u džepu. Nakon saznanja, cigareta nije imala smisla...ili je zapravo svojim sadržajem uništila svaki smisao. Iznad njega plavo je nebo naguravalo oblačke, ljudi su prolazili parkom dok se u daljini razlijevao lavež pasa. Sjedio je posve tupo na klupi, bez cigarete u rukama dok su mu u umu i dalje odjekivale riječi što mu ih je liječnik izrekao. Rak ždrijela i korijena jezika, odnijelo je svaku daljnu volju za pušenjem. U crnilu spoznaje teške bolesti, liječnik je ipak pronašao olakotnu okolnost - vrijeme. Tanka kost iz juhe, igrom se sudbine zabila u stanične promjena tkiva. Novostvorene nakupine bi se naglo širile, ubijajući svaku nadu za izliječenje, no to se neće dogoditi. Bolest se otkrila na vrijeme a sve zbog juhe.
Onaj kojemu su juhe svih vrsta odbojne, upravo je spasila juha!
Iako je nije posve zavolio, Dubravko ju je i dalje jeo. Nije to više činio zbog djece već zbog samog sebe. Negdje duboko u sebi, Dubravko je slutio skrivenu istinu. Život mu je stalnom posluživao ono što ne voli i koliko god da se trudio izbjeći nije mu previše uspjevalo. Prihvatio je svoju sudbinu, vjerujući u ispravnost one stare izreke da „nije svako loše za loše, već i za neko dobro“. Terapija je dobro napredovala i liječnik je s optimizmom gledao na njegov slučaj. Odrekao se Dubravko cigareta ali ne i nedeljnih puničinih juha. Zahvalan za zapiknutu kost u grlu shvatio je da stvari koje uporno dolaze na naš put imaju neku skrivenu svrhu.
Zbog toga ne treba kukati... pa bile to i obične juhe.

Nemruth Dagi
19.12.2011., 15:57
Bili jednom...ma, sranje, priče treba započeti ravno ciljajući u čitalačku glavu. Bog i Vrag su jednom započeli razgovor koji se nakraju pretvorio u svađu. Iz te prepirke nastala je oklada. Vrag lukava lija, postavio je stupicu dobrom Bogu. U brk mu se bezobrazno smiješio kad je rekao da niti jedno stvoreno biće neće ni ovog Božića primiti BožićaMalog na sam Badnjak u svoj dom. Ako dobije okladu Pakao će steći ekskluzivno pravo na izgradnju bezbrojnih „Hells Inn“ resorta za odmor izgubljenih duša te tako popuniti turističku ponudu Pakla. Ako izgubi povećati će mu se ionako pakleni računi za grijanje tog prostora, te će Raj uživati u iznenadnoj financijskoj dobiti. Oklada je pala!
BožićMali sin Boga Dobrog, dobio je specijalnu, nepromočivu pelenu te je prvim letom spušten u jedan grad na svijetu čiji se stanovnici diče slavljenjem Božića, Njegovog rođendana. Sišao je usput provjerivši vlastitu pelenu te krenuo u potrazi za domaćinom. Tati je svečano obećao da će zadatak izvršiti jer oklada je oklada bez obzira da li se sklapa sa Vragom ili bez njega. Tako je BožićMali došao u običnu gradsku četvrt te svojim ručicama zakucao na jedan prozor. Studen je dobrano stegnula a nježne pahulje popratile su plesom najradosniji blagdan u ljudi. Onako malen u svojoj pelenici, kucao je BožićMali sin Boga Dobroga na vrata. Ukućani ga nisu čuli od silnog zveckanja tanjurima i proborom za jelom, od kucanja čaša, od lupanja lonaca i posuda, od zdravica, podrigivanja i silnog mljackanja. Kada se konačno uspeo na drveni sanduk, provirio je kroz prozor u unutrašnjost kuće. Imao je što vidjeti. Blagdanski stol bio je prekriven jelom. Čak mu se na tren učinilo da osjeća miris poslužene hrane. Od toga mu se zavrtjelo u glavi te je sišao sa drvenog sanduka. Znao je BožićMali da tu nema ništa za njega te se maknuo od te kuće. Ukućani bi ga primjetili samo da se pretvori u slasnu pečenku ili tortu.
Tragao je i dalje za nekim tko će ga ugostiti u tu hladnu večer. Hodao je ulicom a nigdje nije bilo žive duše. Svi su se skutrili u svoje tople domove, očekujući dolazak Božića. Nožice su mu se počele lijepiti za tlo a i pelenica ga je pomalo smetala, no bio je odlučan u namjeri da Tati pomogne u okladi. Ta on je Sin Oca svoga Nebeskoga!
Poveselio se kad je ušao u jedan prekrasan vrt obojenog u bjelinu snijega jer ljudi koji vole biljke vole i sve ostalo. Pomislio je „to je to“, no kad je provirio kroz prozor u kući shvatio je kako se gadno prevario. Svi su se ukućani držali kao da ih se ništa ne tiče, nitko nije s nikim govorio, a nedostajalo je i uz prisutne božićne ukrase onaj svečani blagdanski ugođaj. Učinilo mu se da u toj kući stanuju stranci koji se povremeno sreću po sobama. Poželio im je pokucati ali je unutar tog prostora vladala neopisiva studen. Toplije mu je bilo vani u društvu sa pahuljama koje su tkale bijeli sniježni sag. Pomalo razočaran onime što je doživio kad je svoje lišce prislonio na veliki prozor, krenu je dalje u potragu. Sve je više shvaćao težinu zadatka kojeg mora obaviti na svoj rođendan. A trebalo bi to biti lako - pronaći ljude koji bi ga samo na tren primili kod sebe. Osim što je naučio da neki domovi zimi mogu biti hladniji od same studeni što brije vani, shvatio je da neke vrtove uređuju profesionalni vrtlari. Stanari glume prolaznike na kolodvoru tako da ga ne bi primjetili ni da je ušao.
Nije daleko zamakao kad je ugledao kuću koja ga je privukla. Daleko oprezniji nego onda kad se sišao na zemlju, prišunjao se prozoru da pogleda što ima unutra. Sviđalo mu se ono što je vidio no skoro je oglušio. Glazba je uzlazila iz svih kuteva a u njenom ritmu su se ljudi gibali. Za BožićaMalog to je bilo previše. Ljudi su tu veseli ali u toj gužvi netko bi ga mogao zgaziti. Pobjegao je brzo na drugi kraj ulice. Češljao je svaku kuću gledajući što se zbiva kroz prozore. U svakm domu bilo je drugačije. Negdje su ljudi gadno vikali jedni na druge. Mogao je čuti imena „Konju“, „Kozo“, „Kravo“, „Gusko“ i sve ostale prisutne ili ne domaće životinje. Previše je bilo životinjskog carstva pa se povukao dalje u potragu za domaćinom. Već je pomislio kako se uspio pronaći ono što traži, no zvuk padanja praznih boca ga je prestrašio. Ljudi su pomalo teturali i petljali jezikom pokušavajući pjevati u isti čas razne napjeve „narodil nam se“stapalo se sa „u to vrijeme godišta“. Kakofonija pijanih glasova uz padanje boca poput zvukova timpana učinila je svoje. BožićMali pobjegao je što dalje od te kuće. Smrknut i suznih očiju, krenuo je dalje sa sve manje nade da će sačekati svoj rođendan u nečijem domu. Približio se kući koja mu se učinila najtišom od svih onih domova koje je posjetio. Kroz prozor je ugledao par svijeća te ljude okupljene oko stola. Poveselio se...zadatak je obavljen. To je prava kuća za mene, vikalo je djetešce u sebi, sretno da će konačno zagrijati svoje nožice te promjeniti pelene. Kucao je kucao na prozor i na vrata. Nitko nije čuo. Ukućani su bili staloženi u svojoj molitvi, ne obraćajući pažnju na zvukove koje dolaze izvana. Ručica ga je zabolila od silnog udaranja ali se vrata nisu otvorila. Tužan, posve skrhan zbivanjem, sa suznim očima pošao je dalje ulicom gazeći sve dublji snijeg. Kako će Tati objasniti što mu se dogodilo, kako će Mu izaći pred oči kad nije učinio jedini mu povjereni zadatak?!
Prepun pitanja na koje nema odgovora, punih pelenica, promrzao i srca stisnuta od tuge BožićMali lutao je besciljno ulicom. Za koji čas nastupiti će njegov rođendan a on je i dalje sam, sasvim sam. Pucnjava u ponoć, kao i crkvena zvona najavila su Njegov dolazak a djetešce se skutrilo u staru drvarnicu roneći suze. Morao se vratiti kući, očajan zbog povratka bez da je izvršio zadatak i tako ostvario okladu. Obrisao je svoje suze te uzdahnuo spreman na sve, kad je neko čudno biće izašlo iz mraka ravno na njega. Pas ga je gledao preplašenih očiju, očito ustrašen pucnjavom koja se mogla dobro čuti i u oronuloj drvarnici. Mršav, promrzao i u strahu, pas nije imao vlasnika kao što ni BožićMali nije imao svoj dom.
Povratak na Nebo prošao je u najboljem redu. Stari Vrag je nevoljko priznao poraz što je značilo da su mu opet računi za grijanje Pakla povećali a planovi za turizam su slavno propali. Djetešce je Vraga lukavo izigralo i to na njegovom terenu. Oklada je pripala Bogu Dobrom, mada njegov Sin nije pronašao niti jednu kuću koja bi ga dočekala kako se dolikuje. U svome domu-drvarnici pustila ga je obična lutalica....a to je bilo, sjetimo se onog na početku ove pripovijetke dovoljno „stvoreno biće“ za dobivanje oklade.

S time eto, završava ova blesava Božićna priča, a vi si dragi moji zamislite kad vam nečija ruka na sam Badnjak, pokuca na prozor...:tulum:

Esmir94
06.02.2012., 19:07
rijeci koje teku donose uzitak.
hvala ti.

Kolega sviđa mi se stil pisanja neznam možda da pogledaš moje sastave pa da vidim sviđa li ti se...Pišem roman 6. poglavlje gotovo...Pišem velikom brzinom nemogu se zaustaviti...

Mariamagdalena
06.02.2012., 20:11
:rofl::rofl::top:

Nemruth Dagi
20.02.2012., 14:27
Keks se leđima naslonio na velika ulazna željezna vrata te čekao. Nije dugo prošlo i lagani klik ga pomakne. Vrata su se sama otvorila. Ušao je u veliko uređeno dvorište. Mac je izgledao starije nego što ga je televizijski ekran prikazivao. Keks se nanovo uvjeri kako postoji nesrazmjer između oka kamere i stvarnosti. Na ekranima izgledaju nestvarni, savršeni a u živo posve su bezlični. Ruke su mu se tresle kad je iz Keksove ruke uzimao keksiće. Samo tri. Veća isporuka nije bila moguća. Uzeo je novac bez da ga prebroji. Mac je bio stara mušterija, nije trebalo provjeravati. Dok je Keksov motor brujao gradskim ulicama, poznati kantautor Mac grozničavo je otvarao svoj prvi keksić za taj dan.
Na vratima ga je dočekala njena vječna pratiteljica.Turnula mu je bez riječi snop novčanica koje su svoje utočište pronašle u crnom kožnom odijelu motoriste. I ta isporuka prošla je bez provjere novca. Kao i obično u tišini su hitro izmjenili robu. Keks je mogao krenuti dalje a poznata modna stilistica i njena družbenica za koju su minutu odmatali željene keksiće.Bio je to čist posao za dilera Keksa. Onako kakav bi trebao da se njega pita. Nije morao gledati javna, poznata lica ovisnika sa usahnulim, nenašminkanim licima na kojima je otkrivao opasnu mješavinu gnjeva i straha. Sve te psihotične face koje bi sve učinile samo da dobe svoju dnevnu porciju, gadile su mu se ali od njih je živio. I on, njegova obitelji, kao i obitelj njegovog Šefa. Hranidbeni lanac protezao se daleko, svatko je u njemu imao određenu ulogu.

Vratio se u “centralu“ po robu te nakon toga stisnuo gas motora prema novoj adresi. Stari je slikar otvorio vrata te ga bez riječi pustio unutra. Bio je pripit a njegova je odjeća isparivala terpentin od čijeg bi mirisa svakome pozlilo. Starome to nije smetalo. Uzeo je novac iz starčevih ruku te ustanovio da nema dosta za dogovorenu količinu. Nema isprike, nema: dati ću sutra! Sve se kod dilera odigrava – danas. Ostavio je nekad poznatog umjetnika sa jednim keksićem u drhtavoj ruci zalupivši vrata za sobom. Koliko para toliko muzike.

Sljedeća se Keksova adresa odnosila na dom poznatog nogometaša. Vrata mu je otvorila sluškinja. Tako je već duže vrijeme. Vlasnik penthousa ležao je telefonirajući u širokoj fotelji sa nogom položenom na malu klupicu. Profesionalna ozljeda tražila je ozbiljan pristup. Nogometaš je imao ozbiljan pristup drogi. Keks bi svakodnevno donosio novu porciju. To je odluka njegovog Šefa. Što je osoba poznatija to je potrebniji veći oprez u poslu. Klizav je to teren, samo jedan neoprezan pokret i sve pada u vodu. Blijedo i kiselo lice sportaša otkrivalo je da “igra“ na rezervi. Pri tome želio je više keksića od dogovorenog. Keks je znao da je to nemoguće, dostava u kući je strogo limitirana. Nemoćni lutak u fotelji sipao je vlastitu žuć, psujući i prijeteći. Diler se lagano udaljio krenuvši prema vratima. Ono što je nakon toga slijedilo toliko je puta doživio ali ga reakcija svaki put iznenadi. U jednu sekundu svijet nogometaša se srušio i ponovno izgradio. Ljigavac je promijenio ploču, igrajući defanzivno u drugom poluvremenu kumeći ga za robu. Bog ovisnika je njegov diler...i trenutno nema drugih bogova osim njega. Bit će to tako sve dok ne dobije ono što treba. Keks je uzeo novac a paketić bacio na pod podalje od fotelje. Izašao je iz sobe dugo noseći u ušima nogometaševe psovke dok se ovaj trudio štakom kao produženom rukom iz fotelje dohvatiti drogu.
Nakon što je obavio par adresa, zvuk Keksovog motora zaparao je tihu i mračnu ulicu. Ušao je u zgradu i ključevima otvorio vrata. U ruci je držao bocu, svoj keksić. Kad ukućani zaspu a stan utone u mir otvoriti će je i lagano je u pratnji duhanskog dima prazniti. Tekućina će hlapiti a sa njome sve ružne slike tog dana. Nestati će grotesknih lica klijenata koje se grče u strahu da ih odbije. Rasplinuti će se grimase potisnutog gnjeva što stanuju na njihovim licima. Iščeznuti će barem na kratko ti ljudi sjene dok diler Keks spokojno potone u san...do novog buđenja.

Nemruth Dagi
30.03.2012., 15:13
"Ne postoji lakši način, da vam to kažem...", s tim je riječima, započela Pifova nevolja. Za točno jednu minutu uvijene su riječi nestale iz direktorovog govora. Muškarac, dječačkog nadimka Pif, nije dugo osvijestio njihovo značenje. Tupo je gledao kroz prozor na lepršavi ples pahuljica koje su se kao sniježni padobranci spuštali s neba. U tom je času poželio biti na njihovom mjestu. Došavši u radnu sobu, mirnim je glasom rekao kolegi za svoj otkaz. U stanju šoka oboje su u šutnji proveli ostatak radnog dana.
Prije ulaska u svoj stan, lice mu je odražavalo zbunjenost. Svoju je smetenost, naporom pretvorio u svakodnevni umor supruga koji dolazi s posla. Taj dan, posve je u njemu, ugasio glad. Ispričao se glavoboljom te se povukao u sobičak koji je slovio kao njegovo carstvo. U tom odlagalištu starih stvari, sjeo je na rasklimanu stolicu te zavrtio protekle kadrove dana. Brzo je zapao u stanje očaja.
Već duže vrijeme moglo se to naslutiti. Poduzeće je ukidalo pojedine odjele - to nije bila tajna. Osim beskrajne tuposti i nevjerice, rađao se u otpor prema dobivenom otkazu. Konačna presuda izbacila ga je na cestu bez puno premišljanja. Iza njega nitko od moćnih nije stajao u zaštitu. Nakon tuposti i otpora, rastao je bijes bez upozorenja.Otpor i gnjev, slaba su oružja protiv sustava koji je mljeo male ljude. Oni su ionako nezaštićeni bez obzira na to da li rade dobro svoj posao. Kriza je zakucala na Pifova vrata. Činilo se kako je kasno za uzmak jer ga je zaplahnuo dah očaja i neizvjesnosti ravno u lice. Odlučio se boriti. On je to mogao ali njegova Sandra nije. Otkad je rodila najmlađe dijete njeni su živci otanjili, postali napeti kao strune a melodija koju bi povremeno zasvirali bila bi turobna pjesma. Trebala joj je zaštita. Sama ne može prihvatiti nevolju takve vrste. Nije htio svoj otkaz unjeti u život svoje obitelji. Barem ne sada. Trebalo mu je vrijeme kako bi ga i sam prihvatio kao grubu činjenicu. Nadao se nekom drugom poslu a želio se još boriti za staro. Otpor i bijes bili bi dovoljni u bici za radno mjesto ali to bi dovelo do tužbe protiv poduzeća s neizvjesnim završetkom. Radni se sporovi godinama odugovlače a on to obitelji nije mogao prišiti kao teret. Trebao je pronaći novi posao. Sa završenom gimnazijom i bez konkretnih veza, bilo je to jalovo djelo. Dijelio je sudbinu nezaposlenih u krizi a ona je ušla u sve slojeve društva i za sobom ostavila dugačke redove na burzi rada. Sužavala mu je prostor djelovanja a strah od budućnosti uvukao se kao tat u njegovo srce. Noć nakon dobivenog otkaza, nije mu nalijepila san na oči. U tišini dnevne sobe, dugo je gledao kako ples pahuljica svojom kretnjom pletu niti bijele spavaćice grada. Predjutro, zamišljen pored prozora, donio je svoju konačnu odluku.
~
Sutradan je doručkovao, odjenuvši se za posao. Poljubio je djecu i zagrlio Sandru na dovratniku vrata. Gazeći bijelu zimsku halju od snijega, osjetio je zebnju u srcu. Od tog dana svako je jutro išao na posao ne govoreći Sandri kako je pod otkaznim rokom. Nakon mjesec dana prestao je raditi. Za svaku godinu staža poduzeće mu je isplatilo po jednu prosječnu plaću. Prijavio na burzu rada nadajući se zaposlenju. Zadržao je svoj nadimak iz škole a sa njime i svoju dječačku lakovjernost. Kao malo vode na dlanu naivno je štitio svoju obitelj od samog saznanja kako je sljedovao otkaz. Prigrlio je osjećaj krivice a on ga je čvrsto stegnuo za gušu. Jedva je disao ali je i dalje mislio kako mora ispaštati za dobiveni otkaz, sve dok ne nađe novi posao. Novca je trenutno bilo jer je na njegov račun sjela otpremnina a on je držao financije svoje obitelji u rukama. Svaki radni dan, budio se na vrijeme u ritmu zvonjave budilice, odjevajući se za posao. Doručkovao je te poljubio suprugu na vratima. Ritual odlaska i dolaska s posla, nastavio se odigravati i dalje, mada više nije radio. Samo su gradski pločnici svjedočili njegovim koracima koje bi odjekivati satima, sve do vremena kad bi se trebao vratiti kući. Glumio bi supruga premorenog radom a bio je ubijen u pojam jer nije radio. Koristio se lažima koje su štitile njegovu obitelj. Mobitel mu je uvijek bio uključen kako bi ga Sandra mogla dobiti. Uredski broj telefona bio je za njega nevažeći ali ona to nije smjela doznati. Utvare iz nekadašnjeg života, dok je još imao radno mjesto, plašile su ga danju i noću pa je stisnut u škripac, živio strahom opleten kao muha u paukovoj mreži. ~
Lagano ogrnut nevidljivim plašem očajanja, hodao je ulicama. Grad je postao surov "poslodavac" koji ne plaća njegova lutanja. "Radio" je na ulici koračajući cijelo radno vrijeme kako bi razbio ono što je najviše imao na raspolaganju - vrijeme.
Svakim novim danom, nestajala je njegovim koračanjem nit po nit nade. Njegova očekivanja parala su se kao stara iznošena haljina jer posla za njega nije bilo. Radio bi bilo što, novac se topio a istina zamaskirana u laž sve ga je više boljela. Ono što je trajno bilo prisutno u njemu, bila je samo razina očajanja koja se nije smanjivala. Stanju njegove duše mogle su posvjedočiti gradske ulice. One su ionako odražavale ono što je malo koji stanovnik grada mogao primjetiti. Tajile su istinu kako je očajnika poput njega sve više. Prolaznici su imali smrknuta lice a bore od briga su im se preko noći same ucrtavale. Prepoznao je svoju nesreću u njihovom očajanju. Vidio je kako ljudi žive istu nevolju koja je i njega zadesila. Učitavao je njihove izgubljene poglede koji su tako sličili na njegov vlastiti. Sve to što je vidio nije stvaralo pogodno tlo za optimizam. Dapače, iskopalo je preko noći ono malo zdravog temelja što bi ga napravio po danu u društvu s kakvom takvom nadom. Gradskim ulicma razlijevale su se na tisuće misli, a Pifu se učinilo da ih sve čuje. Utisnute ljudske misli stajale su kao nevidljivi znakovi na gradskom asfaltu, životareći na pločnicima. Lunjajući i pri tome osluškivajući živote nesretnika kao što je i on, tonuo je sve dublje. Proljeće se tek naziralo u sunčevim zrakama a on je stopljen s ulicama grada, kopnuo. Trebao je odmak. Na površini stvarnosti koja ga je izjedala, držala ga je samo njegova obitelj. Nikako nije smio na njih prebaciti teret kojeg mora odraditi sam. Postavio se kao živa brana između obitelji i zbilje koja ga je derala.
~
Više nije mogao gledati kako vojska nezaposlenih korača ulicama dok se njihovi koraci odbijaju od praznina njihovih srca zarobljenih strahom. Dojadilo mu je međusobno prepoznavanje u osušenim, upalim obrazima, crtama lica što odaju brigu, beznađem pognutim glavama te osjećaju krivice koji je svima bio isti. Osjetio je snažnu želju za nekim drugim prostorom koji ga ne bi toliko gušio, koji mu ne bi spočitavao ono što mu se dogodilo, koji ga ne bi prisjećao kako pripada vojsci čija je zastava boje očaja. Jednog se "radnog dana" kad je uredno odrađivao svoju tajnu nezaposlenost, našao na obali rijeke.
Voda je tekla svojim meandrom a sunce ga je dodirivalo zlaćanim rukama. Prizor je nudio nadahnuće pa je hodajući nasipom, šetao svoje misli, kao što ljudi šeću svoje pse. Pridružili su mu se dah proljetnog vjetra, tople sunčeve zrake te miris zemlje koja se budi u natruhama proljeća. Niže od nasipa, priroda je sramežljivo zelenila polje i male ograđene parcele. Na njima je pokoji ljudski lik kopao sagnut na zemlji. Ona je vonjala nekim posebnim mirisom. Kad su Pifovi roditelji došli u grad, na utorima svojih cipela još su imali grudice zemlje iz svoga kraja. Dječak se prisjećao odlaska u provinciju gdje bi ga prvi dočekao miris crne plodne zemlje. Sada ga je to vraćao u djetinjstvo.


nastavlja se...

Nemruth Dagi
07.04.2012., 13:21
~
Danima je pratio kako se priroda sve više budi u tim vrtovima na rubu grada. Imao je dobro oko a i dovoljno vremena pa bi svaki put primjetio neku razliku. Krajolik se mijenjao a on je u tim njegovim promjenama uživao. Prvi puta nakon otkaza osjetio je u sebi zadovoljstvo - bez krivnje. Crna zemlja ga je ispunjavala nečim posebnim što ni sam nije mogao objasniti. Tamna boja tla privlačila ga je dajući mu ono što mu je crni asfalt grada oduzimao. Davala mu je neku praiskonsku snagu dok ga je grad iscrpljivao. Grad je od njega stvarao još jedno Izgubljeno biće. Unutar njegovih blokova zgrada i prometnih ulica, Pif je bio samo još jedan očajnik u nizu koji tumara gradskim krvotokom u težnji za povratkom izgubljenog djelića samog sebe. Izgubivši svoj posao, čovjek ne gubi samo novac i budućnost - on neminovno ostaje i bez dijela sebe. U tom izgubljenom dijelu, nestaje sve ono što ga je nekad vezalo za druge ljude. Otrgnuti od jedne cjeline, prestrašeni, prazni i nepovezani sa drugim bićima, ljudi više nisu sigurni ni u kakvo lice budućnosti. Grad prepun beznadnih duša, bez svojih sretnih stanovnika i sam postaje Izgubljen.
~
"Ne postoji ljepši prizor od ovog", rekao je muškarac sa sijedom bradom približivši se na nasipu muškarcu sa poslovnom torbom u ruci. Pif se iznenađen trgnuo, no već je bio kasno. Počeli su razgovarati, dok su im oči zajedno promatrale zelenilo vrtova. Proljeće je buknulo po gredicama, stvarajući svoj prvi zeleni sag. Prvo cvijeće je sramežljivo izniknulo a ljudi su radili na zemlji. Sve je odisalo mirom u kojem se dostojanstveno ali usporeno nazirao tek probuđeni život. Zima se konačno predala. Za tjedan dana, nezaposleni i čovjek s bradom zvani Brada, znali su se bolje nego što je Pif ikad poznavao svoje prve susjede u zgradi. Sjedio bi na vrtnoj stolici pored sklepene drvene kućice koja je služila kao ostava za sitan alat dok je Brada jradio po zemlji.Oboje su imali dodirnih točaka, slična životna iskustva, mada su ih dijelile godine.Ubrzo je nezaposleni stanovnik grada kriomice donio staru radnu odjeću od kuće te se pridružio bradonji na zemlji. Bio je to posve prirodan nastavak druženja. Dok je čeprkao po tlu nije mislio na grad u kojem gomila besposlenih, Izgubljenih duša luta ulicama, osluškujući korake svoje vlastite nesreće. Crna zemlja pored rijeke, zagušila bi očaj koji se tu i tamo pojavio u njemu. Tako bi Pifove nevolje nestalo kao da se zavukla u neku rupu pa prestrašena danima nije izlazila van. Zemlja oko trošne Bradine drvene kućice, postala je vrtlarima pretijesna. Dolje niz rijeku, redali su se mali gradski vrtovi pretvoreni u zelene oaze. Na svakom tom ograđenom pedlju zemlje utočište su pronalazili stanovnici grada koji se nisu tako lako mirili s njegovim sivilom. Stopljeni s prirodom, željni njenog iscjeljujućeg dodira, obrađivali bi male vrtove, sadeći na njima povrće i cvijeće te taj način spajali ugodno i korisno. Međusobno su se družili stvarajući neki nevidljivu zelenu gradsku gerilu sa svojim pravilima i zakonima. Grad nije za njih mario. No, ni korisnici malih zemljišta pored rijeke, nisu puno očekivali od urbane sredine koja im svoj duh nije mogla nametnuti, niti ponuditi nešto dobro.
~
Pif je preuzeo neiskorištenu parcelu od ljudi koji je više nisu mogli obrađivati. Odmah je krenuo na posao a Brada se pokazao kao dobar učitelj. Više nije lutao gradom, niti bi mu to padalo na pamet. Na njegovim pločnicima ništa nije pronalazio što bi mu davalo nadu. Gomila Izgubljenih ljudi koji su s poslom izgubili dio sebe samo se povećavala. Njihova srca stisnuta strahom spjevale su tužaljke od koji je njihovo novo sutra bježalo od njih. Preglasne, natrpane i nečiste ulice ništa nisu mogle ponuditi osim dijeljenja loših karata sudbine onih koji njima besciljno lutaju. Za Pifa, više nije bilo dvojbe. Grad je u njemu umirao a rađalo se nešto sasvim novo. Svakodnevno se ipak dovodio u opasnost da ga Sandra ne otkrije. S mukom bi ispirao zemlju koja mu se zavlačila u svake pore dlana koji je ogrubio. Sitne ogrebotine na ruci skrivao je kao i cipele koje bi ipak ponekad donjele u stan pokoju mrvu crne zemlje ma koliko ih čistio. Noću u postelji, sretan zbog svoje tajne oaze, ubijao bi tu sreću saznanjem kako ona ne može dugo trajati. Kad-tad morat će otkriti istinu. Znao je kako će to boljeti kao što i njega samoga mjesecima boli vlastita laž. Te misli bi tjerale san sa njegovih očiju. Proveo bi sate gledajući kroz prozor na zgrade na kojima je sve više svjetla gorjelo u noćne sate. Nije trebao pogađati što se događa u tim stanovima, u nekim dušama koje su izgubile svoja radna mjesta i same sebe. Morao je ipak priznati da je za razliku od tisuću drugih nevoljnika pronašao svoj lijek. Znao je da ga on neće izliječiti ali barem će mu smiriti znakove Izgubljenosti.
~
Tog kasnog proljeća, donio je obitelji prvi urod jagoda iz svoga vrta. Dok su ih jeli, sladak je sok curio niz njihovih usta. Osjetio je ponos u sebi nakon dugo vremena. U tom času njegova je Izgubljenost gubila bitku, ali nije se samo tako olako predavala. Dobro je raspoloženje ubrzo nestalo. Ponovo se oćutio izgubljen, sam, ostavljen s teškim teretom na plećima. Mada ga je zemlja svaki dan iscijeljivala, nije mogla dokinuti tešku bolest s kojom je mjesecima živio. Shvatio je da se vlastita Izgubljenost takve vrste, gubi kad se s drugim dijeli. Grad je imao svoje Izgubljene, koji su hodali njegovim ulicama u potrazi za izgubljenim dijelom sebe jer su ostali bez posla. Četvrt zelenih vrtova grada pored rijeke imao je puno sunca i dovoljno vlage za održavanje gredica s cvijećem i povrćem. Grad i njegovi vrtovi na obali, imali su nekoga ili nešto. Njegova obitelj nije imala njega. On se sam pogubio nastojeći ne postati kao tisuće Izgubljenih, bez posla i bez dijela samog sebe.
~
Te godine rajčice su rano dozrele. Nije ih sam želio ubrati. Čeznuo je za prizorom u kojem male ruke beru sočne plodove njegovog rada. Jednog je jutra rekao Sandri i djeci da odjenu staru odjeću. Ostao je miran na mnoga pitanja koje su mu putem postavljali. Nije želio razotkriti svoju tajnu. Kad su došli u njegovu oazu, posjeo je Sandru na stari stolac a djeca su stajala do nje. Nastojao je govoriti tečno bez zamuckivanja.
"Ne postoji lakši način, da vam to kažem..", rekao je mirnim glasom i nastavio dalje. Namjerno je govorio u množini, mada su djeca bila premala da shvate smisao, ali bila su dio njegove obitelji. Njegove riječi popratile su ptice iz obližnjeg gustiša svojim čavrljanjem. Rijeka je mirno vijugala, u stopu ju je pratio vjetrić dok se sunce ljeskalo na površini vode. Kad je završio ono što im je želio reći, osjetio je olakšanje. Nakon toga sve je oko njega stalo. Rijeka se ukopala na mjestu, kao što se i vjetar iznad nje zaustavio u zraku. Sunce je povuklo svoje zlatne zrake, ptice na granama prestale su se glasati. Sandra ga je čvrsto zagrlila, šapćući mu na uho. Preživjet ćemo, imamo jedni druge...čuo je njen tihi glas. U tom času potekle su njegove suze trgajući zadnje spone koje su ga činile Izgubljenim. Spoznao je u trenu da to više nije. Konačno se vratio svojoj kući. Njegov povratak popratila je rijeka svojim krivudanjem u društvu povjetarca. Sunce je opet pružilo svoje ruke na zemlju a ptice su se glasale na granama. Obala ozelenjenih vrtova slavila je njegov povratak. U daljini sivio se grad Izgubljenih.

Nemruth Dagi
15.05.2012., 17:13
Naš život možemo mjeriti obični odsječcima vremena, količinom ljubavi koju smo dali ili primili, dosezima ili postignućima što smo ih ostvarili... rijetko kad život premjeravamo prohodanim koracima. Ta koračanja znaju često biti upečatljivija nego odmak vremena što se uočava po borama našeg lica. Koraci što nastaju mogu biti izraženiji od ljubavi koja nas oblikuje ili uvjerljiviji od napora što smo uložili kako bi nešto stvorili. Stope pri koračanju ostavljaju trag u tvorbi nježnih nevidljivih niti što pletu potku života. Možda se u tim trenucima ne obaziremo na ono što smo ostavili nevidljivo po tlu, no nošeni koracima prema cilju, svoje misli ipak sabiremo u nisku sačinjenu od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svako je naše koračanje pripovijedanje barem jedne priče o nama, bilo da se to događa na par metara od našeg doma, ili negdje udaljeno tisućama kilometara od mjesta za kojeg smo se vezali. U tim trenucima naše misli koračaju protokom vremena, dostojanstveno u društvu sa cjelinom ljubavi koju smo upili ili odaslali, usporedno prateći pregnuća i ona koja se tek naziru pred nama. Koračanja tako nisu samo puki zbir naših stopa, već sve ono što se zbiva oko nas i u nama, umetnuto u šutnju razmišljanja dok hodamo. Ostavljajući tragove svoga postojanja, koje se može mjeriti količinom prohodanih stopa, nižemo u sebi utiske vremena, ljubavi i napora, svega onoga što činimo. Koračajući bez ikakve namjere osim da stignemo na svoj cilj, od običnih hodača postajemo vjerodostojni i neponovljivi pripovijedači vlastitih priča. Ovo su pripovijesti o našim, ljudskim koračanjima...



KORAČANJA; Mreža za hvatanje ljudskih crta lica

Pjevušeći samo njemu poznatu melodiju, Hinko je tog listopadskog jutra nasmijan i vedar izašao na ulicu, držeći obje ruke u džepovima. Prolaznici su se odmah udaljili od njega u širokom luku, mada nije zaudarao kao što je običavao. Pogled na starog pijanca odmah bi izazvao u drugih ljudi oprez. Lokalni potrošač masovnog anestetika za obranu od nepodnošljive stvarnosti, zapušten i neuredan, znak je za trenutni odmak bez odlaganja. Poput svake druge osobe s ruba društva Hinko nije želio nevolje, mada ih je svojom pojavom privlačio. Osim pića i pokojeg društva za potrošnju istog, taj muškarac, bivši suprug, otac i muzičar, nije niti potraživao više ali ništa od toga nije ni dobivao.
Od buđenja, od samog jutra nije popio kap alkohola, a opet je uspijevao zadržati dobro raspoloženje. U džepu je rukom prevrtavao znakovit papirić. Bio je zadovoljan s tim malim isječkom novina a možda je tome kumovala i nataložena boca vina više u njemu što ju je slistio večer prije i to s razlogom. Mada mu ionako nije niti trebao razlog za opijanje, ovaj puta ga je pronašao. Bila to žalost ili tuga, veselje ili radost, svejedno je - on pije od jutra, od samog podizanja svojih očnih kapaka.
Na ulici se zubato sunce poigravalo vlastitom sjenom dok su prolaznici užurbanim koracima kretali prema svome cilju. Hinko nije mario za hladnoću već je koračao ulicama grada promatrajući smrknuta lica prozeblih stanovnika. Uz sebe je imao ono što mu je posebno u tom času grijalo srce. Mali komad papira u džepu održavao je žar u njemu. Tražio je pogledom one prolaznike koji su zadržali barem jednu crtu ljudskosti na svojim licima dok koračaju gradom. Želio im je pristupiti kao čovjek čovjeku, zagledati im se u oči, podijeliti trenutak s njima i pokazati im nešto njemu bitno. Dok je tako koračao ulicama grada, drugi su se micali od njega u strahu da ih ne zatraži novčić ili dva. Neki su bježali jer nisu željeli društvo gubitnika, za njih je bio sporedni lik grada od kojeg mogu očekivati samo nevolje. Dame su prelazile cestu zbog lošeg iskustva sa alkoholičarima, strahujući od mogućeg nasilništva. Djeca su ga ismijavala, čak su i psi na njega lajali...
Hinko je u svima njima tražio biće koje bi ga na tren poslušalo, s kojim bi možda podijelio par riječi jer mu je tako nedostajao razgovor. Koračajući gradom bez određenog cilja, ništa nije imao na pameti osim nade u susret s čovjekom koji bi ga malo saslušao.
Odavno je Hinko primjetio kako ljudi više nemaju vremena za druge. Ono što ga je brinulo bilo je saznanje da nemaju više vremena ni za sebe. Njihove kretnje, grimase i geste čak i obično koračanje ulicama, bilo je vješto programirano. Ne radi se više o stvarnim, živim ljudima, već o lutkama na koncu koje vode svoje plastične, nestvarne živote, dok stvarnost prolazi nekim drugim kolosijekom. Pitao se da li oni ikad skidaju prolazničke svoje maske na uštogljenim lica bez osmijeha kad ulaze u svoje domove, kao što skidaju vlastite cipele?
Želio je tog jutra Hinko, nešto posebno i dragocijeno, podijeliti s drugima. Njegova braća po čaši, malo cijene takve stvari. S njima ne može razgovarati već samo piti. Kad se ponapiju ionako ne mogu razgovarati jer se svaki razgovor pretvara u svađu. S prolaznicima pak ne može ni piti niti razgovarati. Vinska braća izbjegavaju razgovor koji mu tako nedostaje, pribjegavajući prepirci a drugi ljudi ionako ga se klone. Neuredan, prljav i smrdljiv nije lijepa slika ni za gledati a kamoli da sa njime netko započne razgovor.
Kako se vrijeme nabiralo klizući po kazaljkama sata, tako je sa sve većom niskom uličnih koraka koje je nanizao nizašto Hinko osvijestio kako neće pronaći ono što traži. Titrao je od želje da pokaže drugim ljudima ono što mu je na duši. Trebao je čovjeka, sugovornika, ljudsko lice a u mnoštvu to nije pronalazio. Gomila se zibala kao klasje na vjetru, ubrzavala ili usporavala vlastiti hod, ali je Hinko svojim koračajima po uzgibanom središtu grada nije mogao dostići. Što se više trudio, to mu je mnoštvo uzmicalo ostavljajući mrežu za hvatanje sugovornikovih ljudskih crta praznu.
Pomislio je na piće. Na sam spomen tekućine, sukobile su se u njemu dvije strane. Jedna je tražila lice čovjeka spremnog na razgovor a druga vlagu alkoholnog pića. Želio ih je pomiriti, smekšavajući tako sraz nepoznatog ljudskog lica za kojim je čeznuo i pića što je trebao. Pristao bi i na ustupak, pa se ponadao da će u gibljivoj masi pločnika ugledati poznato lice koje bi ga častilo razgovorom i dakako pićem. Ništa od toga se nije dogodilo a on je od sve besćutnije gomile pobjegao u drugu ulicu. Željan i sugovornika i alkohola, unašao se ljudima u njihova lica. I tu su ga odbijali, prelazili na drugu stranu, psovali, odguravali...
Stanite, pogledajte....vidite... vikao je Hinko, bezbroj puta bacajući svoju mrežu ali se nijedna riba u nju nije uhvatila. Bježali su od njega kao da je kužan. Bilo je tu porugljivih komentara, mada nisu nedostajali i oni samilosni.
Bespomoćno je stajao na ulici, prekinuvši niz svojih koraka. U ruci je držao komad papira kojeg je izvukao iz džepa pokazujući svima. Nitko za papirićem nije žudio a Hinku je to toliko bilo važno.
Bivši suprug i otac, a sada običan pijanac Hinko, odgurnuo je od sebe praznu bocu. Dvoje alkoholičara se ponovo prepiralo, treći je bio prepijan za svađu. Kunjao je zavaljen u starom automobilskom sjedištu, držeći bocu poput bebe u svojem naručju.
Alkohol je Hinku miješao slike poput djeljitelja igračih karata. Kao i uvijek, opet ništa s tim dijeljenjem nije dobio. Odlučivši se za prekid igre dok još može hodati, odteturao je kroz uski prolaz do zgrade. Brojao je ulaze. Na trećem bi skrenuo lijevo te bi se odmah našao u poznatom stubištu.
Legao je prljav na postelju sumnjive čistoće, nastojeći stišati zvukove prepirke dvojice prijatelja što mu je ostala u ušima. Jedinim svojim svjesnim dijelom nastojao se približiti događanjima tog dana. Bio je previše ovlažen pićem koje mu nije dopuštalo sjećanje na proteklo vrijeme. Posegnuo je u svoj džep i iz njega izvadio papir. To ga je prisjetilo da je cijeli dan koračao i koračao ulicama. Pri tome je nastojao nešto reći, dakako onima koji su ga htjeli slušati...a takvih je bilo malo.
Zaspao je odjeven, omamljen, dobrano iznutra namočen pićem, zaboravivši što mu je bilo toliko važno. S njime na postelji usnuo je i presavinut novinski članak o dječaku istog prezimena poput njegovog. Članak je govorio o momčiću koji je odnio prvu nagradu u natjecanju klavira. Ujutro sa buđenjem Hinko će se možda prisjetiti jučerašnjeg dana kad se svima želio pohvaliti člankom o unuku i njegovom postignuću. Ovisnik o piću poželjeti će nanovo baciti mrežu za hvatanje ljudskih crta lica. Stvarnost života, čak i uz najbolju volju, ostaviti će Hinkove mreže kao i obično prazne. Životni gubitnik i djed talentiranog mladog glazbenika izvući će opet kraći kraj te završiti dan u društvu svojih "mokrih" prijatelja.

Nemruth Dagi
18.07.2012., 16:41
Naš život možemo mjeriti obični odsječcima vremena, količinom ljubavi koju smo dali ili primili, dosezima ili postignućima što smo ih ostvarili... rijetko kad život premjeravamo prohodanim koracima. Ta koračanja znaju često biti upečatljivija nego odmak vremena što se uočava po borama našeg lica. Koraci što nastaju mogu biti izraženiji od ljubavi koja nas oblikuje ili uvjerljiviji od napora što smo uložili kako bi nešto stvorili. Stope pri koračanju ostavljaju trag u tvorbi nježnih nevidljivih niti što pletu potku života. Možda se u tim trenucima ne obaziremo na ono što smo ostavili nevidljivo po tlu, no nošeni koracima prema cilju, svoje misli ipak sabiremo u nisku sačinjenu od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svako je naše koračanje pripovijedanje barem jedne priče o nama, bilo da se to događa na par metara od našeg doma, ili negdje udaljeno tisućama kilometara od mjesta za kojeg smo se vezali. U tim trenucima naše misli koračaju protokom vremena, dostojanstveno u društvu sa cjelinom ljubavi koju smo upili ili odaslali, usporedno prateći pregnuća i ona koja se tek naziru pred nama. Koračanja tako nisu samo puki zbir naših stopa, već sve ono što se zbiva oko nas i u nama, umetnuto u šutnju razmišljanja dok hodamo. Ostavljajući tragove svoga postojanja, koje se može mjeriti količinom prohodanih stopa, nižemo u sebi utiske vremena, ljubavi i napora, svega onoga što činimo. Koračajući bez ikakve namjere osim da stignemo na svoj cilj, od običnih hodača postajemo vjerodostojni i neponovljivi pripovijedači vlastitih priča. Ovo su pripovijesti o našim, ljudskim koračanjima...



KORAČANJA; Čovjek u poslovnom odijelu

Nakon što je izašao iz prepunog tramvaja, udahnuo je punim plućima gradski zrak. Bez obzira što je u njemu nedostajalo svježine, uz već poznato zagađenje i takav manjkav bio je bolji od onog u javnom prijevozu koji je natopljen molekulama ljudskog znoja i ostataka mirisa parfema.Petar je maknuo rukom trunku sa revera odijela te elegantnom kretnjom priljubio okvir očala k nosu. Morao je priznati kako se dugo trudio pred ogledalom sve dok taj pokret rukom nije usavršio. Profinjena kretnja, uz njegov opći izgled, odavala je koliko pazi na izgled. Odijelo šivano po mjeri, snježnobijela košulja, odgovarajuća kravata te savršene naočale koje su oblikovale do kraja vanjštinu mladog poslovnog čovjeka odražavali su određeni društveni status. U paketu išla je i neizostavna crna torba, nužna stvar svakog poslovnog čovjeka. Petar je u uživao vlastitom izgledu. Dotjeran, usklađen sa porukom koju prenosi poslovno odijelo djelovao je sigurno, samosvjestno, odmjereno. Kako ne bi prekršio pravilo profesije, izbjegavao je prenapadnost bilo da se radi o odjeći kao i svako moguće pretjerivanje. Ozbiljan stav, strogost poslovnog odijela, važnost detalja te dotjeranost otvaralo je sva vrata... i izlaze.
Nakon izlaska iz gradskog prijevoza, svoje je korake lagano ubrzavao, udaljavajući se od stanice i pruge. Nitko od prolaznika ne bi primjetio grč na licu mladog čovjeka u poslovnom odijelu. Nastao u unutrašnjem nemiru, trebao je vremena da posve nestane. Odmaknuvši od tramvajske stanice na kojoj je sišao, skrenuo bi u neku manju, sporednu ulicu. Nju bi opkoračao, dostojanstvenim ali odlučnim koracima, dozvoljavajući vremenu da izbriše grč.
Potražio je dobar zaklon, ušavši u prvi kućni prolaz te provjerio lovinu. Ako bi mu uzmanjkalo haustora, znao bi ući u prvi bolji lokal. Birao ih je na temelju vlastitog odijela, izbjegavajući u velikom luku one najgore gdje se okuplja kvartovski šljam. Njegovo odjeća nosila je u sebi određeni stil, pa se u skladu s njime tako ponašao. Ritual izlasaka iz tramvaja te odlazak sa stanice uvijek bi bio isti za Petra, dotjeranog čovjeka u poslovnom odijelu.
Viđao je Petar tog mladića s dugom kosom zavezanom u rep u raznim prilikama, na raznim mjestima ali sad je bio posve siguran da njihovi susreti u javnom gradskom prijevozu nisu samo slučajnost. Mlađi od njega, vanjštinom je odavao posve drugačiji, ležerniji stil života. Duga kosa, tenisice, obična majica sa natpisom, traperice, i naročito, ono nešto posebno, u njegovom pogledu s kojim šara putnike po tramvaju. Za Petra baš je taj neobičan pogled koji dječak naslanja na tijela putnika, tijekom vožnje i gibanja po vozilu koje se kreće, odlučujući faktor. Prateći ga tijekom vožnje, vidio je kako mladić glumi nespretnog putnika, naslanjajući se na ostale korisnike gradskog prijevoza. Zapazio je kako probire po tramvaju lica putnika tražeći žrtvu. Igrao je dobro poznatu džeparsku igru. Mladić s kosom zavezanom u konjski rep, koristio je zahvat "Konjski rep". Mekanim, spretnim prstima činio je naoko nehajnu kretnju kao što se konj micanjem repa brani od napasnih insekata. Taj svilenkasti doticaj, znali su izvesti samo vrhunski majstori džeparenja. To se uči i nikad se ne može naučiti do kraja. Osim ako nemaš dovoljno talenta da se žrtvi približiš na profinjeni način bez da ona osjeti lagani dodir nestajanja vlastitog novčanika. Za tog dječaka kojeg je viđao u isto vrijeme i na istim opterećenim relacijama gradskog prijevoza, bio je siguran da džepari. A svaki džepar je drugome džeparu samo suparnik, ne kolega. Za razliku od Petra, uglađenog mladog čovjeka u poslovnom odijelu, obični mladac u trapericama svoj je ritual "tjeranja muha", odnosno prisvajanja tuđih novčanika, izvodio na istoj tramvajskoj ruti. Samo džepar može namirisati džepara i raskrinkati ga. Čovjek u poslovnom odijelu koje odbacuje svaku primisao da se njegov vlasnik koji ga ponosno nosi, bavi tom vrstom posla, odlučio je suzbiti nelojajnu konkurenciju.

Danima je punio mjesečni prihod, uzimajući i čisteći od novca tuđe novčanike po tramvajima ali nije naišao na mladog džepara.Napravio je savršen plan kako da se riješi Konjskog repa, odnosno protivnika kojeg je po izvođenju džeparenja i frizure, tako nazvao. Divio se vlastitom planu, djelomično zbog savršenstva, a i zbog svoje pronicljivosti koja bi došla na vidjelo. Nije dugo čekao na priliku. Kad ga je ugledao na tramvajskoj stanici gdje u mnoštvu isčekuje dolazak željene tramvajske linije, ipak je malo zastao. To je bilo više od uzbuđenja nego od straha.
Lagano se približavala plava gradska zmija a masa se skupila blizu ruba kako bi pri otvaranju vrata vozila zauzela bolje pozicije. Gužva u ovo doba dana bila je uobičajena.
Jednim dijelom pogled je usredotočio na kretnju Konjskog repa, nastojeći da se uvijek nalazi ispred njega dok je i dalje lagano šarao nezainteresiranim pogledom promatrajući putnike naokolo. Prva stanica ionako služi za upoznavanje sa mogućom žrtvom. Profi džepar ne napada odmah. Tko se žuri, griješi - za taj posao treba čelično strpljenje i odabir pravog časa. Gužva u tramvaju se pojačala kad je na narednoj stanici ušla nova, poveća grupa korisnika javnog prijevoza. Odmah je uočio kako postarija zadihana žena iz nove skupine putnika ima poluotvorenu crnu torbu iz koje je virio nabubreni novčanik. Njegovo je oko bilo izvježbano za takve stvari a tu se pružala dobra prilika. Ovo je školski primjer kako se lako džepari. Ono što je bilo još zanimljivije je činjenica da je i mladac uočio istu moguću žrtvu. Lagano se približio zadihanoj ženi, nastojeći je okružiti na onom dijelu gdje se nalazi poluotvorena torba. Čovjek u poslovnom odijelu probio se naprijed, te je stao tik do Konjskog repa. Skoro pa ga je mogao omirisati. Vijugava gradska zmija lagano se kretala prugom prema krivini. Računao je kako ima još pet-šest sekundi vremena a onda je nastao lom. Vozač je naglo zakočio, mada je brzina kretnje vozila bila mala, čelična zmija se ukopala na mjestu. Masa ljudi se kao klasje na njivi zanjihalo, te se vratilo u svoj prvobitni položaj. Oni bliže prednjem dijelu vozila čuli su tupi udarac.
Dok su izvlačili unesrećenog koji je neoprezno hodao tramvajskom prugom, prazna zmija je stajala nepomično na tračnicama. Putnici su negodujući izašli izvan vozila te pješice krenuli prema narednoj stanici. Neki su to popratili sočnim psovkama. Čovjeku u poslovnom odijelu tim događanjem propao je savršeni plane. Kad se masa putnika oporavila od trzaja naglog kočenja, Konjski rep je nestao u gomili. Žena sa poluotvorenom torbom uhvatila se svoje crne kožnate torbe, vičući na sav glas. Petar je odmah izašao iz tramvajskih kola čim su se otvorila vrata. Nehajno je na cesti popravio čuperak kose te potegao donji rub poslovnog odijela, nastojeći ga tako izravnati. Koračao je ulicom grada, pomalo razočaran onime što se dogodilo. Plan sa Konjskim repom morati će realizirati nekom drugom prilikom. Njegovi ujednačeni koraci gradskim ulicama doveli su ga do mjesta gdje se širio neodoljiv mirisa kave. Poželio je crni topli napitak prije nego li ponovo uđe u neko vozilo javnog gradskog prijevoza u novi "poslovni" zadatak.
Prodavačica mu je pružila kavu za van, a on je potražio svoj novčanik. Nigdje ga nije bilo. Ni na mjestu gdje bi trebao biti, niti nigdje drugdje po džepovima. To je bio očit znak. Svilenkasti dodir struna zanjihanog Konjskog repa u naglom kočenju vozila uzeo mu je novčanik a ujedno olakšao je i ženu za istu stvar, u trenu oka.
Jedno od klasja koje se zanjihalo nošeno silom težom, svojim mađioničarskim trikom odnjelo je dva novčanika te brzinom vjetra - nestalo. Odustao je od kave i grohotom se sam sebi nasmijao što je zbunilo prodavačicu.
Koračajući ulicama velegrada, u društvu vlastitog ukiseljenog osmijeha, bez željene kave i novčanika, shvatio je kako se namjerio na boljeg od sebe. Vanjština i nije tako bitna kad si savršen u onome što radiš.
Odijelo ipak ne čini džepara...ili ga zapravo čini?
Džepar u poslovnom odijelu nije znao odgovor na to pitanje.

Nemruth Dagi
25.09.2012., 19:40
Naš život možemo mjeriti obični odsječcima vremena, količinom ljubavi koju smo dali ili primili, dosezima ili postignućima što smo ih ostvarili... rijetko kad život premjeravamo prohodanim koracima. Ta koračanja znaju često biti upečatljivija nego odmak vremena što se uočava po borama našeg lica. Koraci što nastaju mogu biti izraženiji od ljubavi koja nas oblikuje ili uvjerljiviji od napora što smo uložili kako bi nešto stvorili. Stope pri koračanju ostavljaju trag u tvorbi nježnih nevidljivih niti što pletu potku života. Možda se u tim trenucima ne obaziremo na ono što smo ostavili nevidljivo po tlu, no nošeni koracima prema cilju, svoje misli ipak sabiremo u nisku sačinjenu od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svako je naše koračanje pripovijedanje barem jedne priče o nama, bilo da se to događa na par metara od našeg doma, ili negdje udaljeno tisućama kilometara od mjesta za kojeg smo se vezali. U tim trenucima naše misli koračaju protokom vremena, dostojanstveno u društvu sa cjelinom ljubavi koju smo upili ili odaslali, usporedno prateći pregnuća i ona koja se tek naziru pred nama. Koračanja tako nisu samo puki zbir naših stopa, već sve ono što se zbiva oko nas i u nama, umetnuto u šutnju razmišljanja dok hodamo. Ostavljajući tragove svoga postojanja, koje se može mjeriti količinom prohodanih stopa, nižemo u sebi utiske vremena, ljubavi i napora, svega onoga što činimo. Koračajući bez ikakve namjere osim da stignemo na svoj cilj, od običnih hodača postajemo vjerodostojni i neponovljivi pripovijedači vlastitih priča. Ovo su pripovijesti o našim, ljudskim koračanjima...


KORAČANJA; Mistralovi prašnjavi spavači


Mistral je odavno volio knjige ali osim upijanja napisanih riječi, čitanje je za tog knjigomana uvijek bilo zamamno mirisno i taktilno iskustvo. Dok bi mu prsti gladili površinu ispisanih listova, otvarao se nevjerovatan svijet misli. Čitanjem bi utonuo u vlastiti svemir ne mareći za običnost svijeta koji ga okružuje. Duša mu se tako čitanjem navukla na bijelinu papira stvarajući fanatičnog ovisnika o pisanoj riječi.
Udisanje tiskarske boje pojačavalo bi užitak čitanja. Listovi papira netom proizašli iz tiskare stvaralo mu je neopisivo zadovoljstvo. U silini čitalačkog žara potpuno bi se predavao novim još neotvaranim, skoro pa nevinim svescima, koje niti jedna ruka ili prsti nisu dotakli bjelinu njihovih stranica. Rukama bi skidao nevinost listova, njušeći joj miris poput psa. Pri čitanju,i skusni krvosljednik nije ispuštao iz nosa mirisni trag. Nozdrve bi mu titrale u čitalačkom sladostrašću. Iz otvorenih stranica širio se miomiris poput parfema sačinjen spojem tinte, papira i plastike korica. Zavaljen u fotelju, satima bi sa naočalima na nosu, nježno poput ljubavnika gladio, mirisao svoju dragu, skidajući vlastitom rukom nevinost svake ispisane stranice. Mistral je vodio ljubav s knjigom - čitanjem.

Čitao je posve nove knjige, one što odišu na tiskarsku boju, plastificirane korice ili ljepilo tvrdog uveza. Sviđala mu se netaknutost lista, očuvanost kao dokaz nevinosti, stranice koje čekaju samo njegove prste. Knjiga je trebala biti poput žene; izvana zamamna, zanimljiva i dakako tajanstvena, iznutra mekih podatnih stranica, nadasve mirisna te dakako nevina, bez tuđih dodira.
Ljubitelj knjiga imao je cijelu biblioteku papirnatih ljubimica koje je ljubomorno čuvao ne posuđujući naokolo nakupljeno knjiško blago. Njegove su ga knjige sakupljajući prašinu na polici, čekale kao pas gospodara. Supruga mu je ionako više voljela ženske časopise a on bi sam s ljubavlju čistio prašinu sa polica za knjjige. Skidajući tu tananu nit nedirnutosti, divio se sve većoj zbirci knjiških ljubimica. O tom skrivenom svijetu koji odložen na policama čeka na vlasnika poput vjernog psa razmišljao bi svakodnevno koračajući ulicama grada.
Cijenio je Mistral razne autore, kao i mirise raznolikih izdanja, ali jedan mu je pisac bio posebno drag. Na najvidljivijem, središnjem mjestu, velikog starinskog ormara za knjige, položio je sva pročitana djela Mirka P. Dabrovskog, uvaženog viteza nacionalne pismenosti i književnosti. Upio je dubinski u sebe misao iz tih knjiga štujući lik i djelo autora. Sakupljao je novinske članke koji govore o opusu tog pisca. Na samu najavu nove knjige, iz spisateljskog pogona nacionalne tvornice riječi Mirka P. Dabrovskog, ljubitelju mirisa i knjižnog papira, sabirala se slina u ustima. Ruke bi mu lagano zadrhtale dok je razmišljao kako skida nevinost bijelim ispisanim listovima novog remek djela, fantastičnog majstora pera.
Svaki dan bibliofil Mistral, kretao se istim ulicama sve do zgrade ureda. Pri koračanju razmišljao bi o knjizi koju će čitati ili ju je već načeo, odnoseći zauvijek nevinost papira prstima. Dok bi se njegovi ubrzani koraci stapali sa životnim ritmom grada, veći dio uma zabavljao se radnjom ili likovima koji žive na stranicama knjige koju trenutno čita. Put do posla ili kuće skraćivale su mu misli o pročitanim djelima.
Jednog se dana Mistral posve izbezumio viješću koju je netom pročitao. Novinski članak je ponosno objavio: Završilo je tiskanje novog djela Mirka P. Dabrovskog! Ljubitelj lijepe riječi i knjižnih mirisa odmah ju je odlučio nabaviti. Želio je obogatiti zbirku novom knjiškom ljubavnicom. Razmišljao je o njoj koračajući gradom kad ga je iznenadni ali neočekivani prizor zaustavio. Posve se sledio ugledavši poznati lik dragog mu pisca za upravljačem terenskog vozila. Automobil je stajao na ulici čekajući na promjenu boje semaforskog oka. Gledao je tako nepomičan nekoliko dugih sekundi a onda se vozilo naglo udaljilo. Iznenađen tom slučajnošću, Mistral je protumačio događaj kao znak s neba.
Nakon toga, svaki je dan koračajući istim ulicama zamišljao kako upoznati omiljenog pisca. U starim novinskim isječcima koje je godinama sakupljao diveći se liku poznatog pisca, pronaišao je zanimljiv podatak. Mirko P. Dabrovski često je posjećivao izdavačku kuću koja je par ulica udaljena od Mistralovog ureda. Nije više bilo sumnje, trebao je poslušati glas u sebi jer pruža mu se mogućnost koja se ne propušta samo tako.
"Drvene dveri Pakla" novi je roman Dabrovskog, koji je već i prije samog izlaženja iz štamparije izazvao ogromnu pažnju javnosti. Ljubitelj knjiga, sredovječni gospodin Mistral, danima se borio sa vlastitom nestrpljivošću povodom izlaska novog djela iz tiskare. Noćima je snivao bjelinu nevinih listova knjige koja se u njegovim rukama pretvaraju u latice mirisnog cvijeta. Miris papira ulazio je u njega, šireći svaku poru Mistralovog srca koje je nadraženo ljepotom, upijalo mirisne molekule. Iz miomirisa sačinjenih od nedirnutih listova papira, tiskarske boje i lijepila za uvez, stvarao se nekom čarolijom strasni parfem što napaja srce velikog knjiškog moljca.

Stajao je pored ceste ispred središta izdavača, hvatajući pogledom tamne terence dok prolaze ulicama. U kabinama je nastojao uhvatiti poznati lik književnika. Tijekom svojih koračanja gradom, izgrađivao je sve one rečenice što će ih izreći piscu kad ga konačno upozna. Kad budu sami, licem u lice, reći će mu sve ono što čuva za taj poseban trenutak. Satima je ispred adrese izdavača očekivao pisca koji zbog svojih ispisanih rečenica imao neku čudesnu moć nad njime. Nova knjiga samo što se nije vinula iz prostorije prepune buke tiskarskih strojeva u svijet a Mistral je taj događaj s nestrpljenjem dočekivao kao da očekuje porod vlastitog djeteta. Želio je posvetu i potpis Mirka P. Dabrovskog na stranicama njegovih "Drvenih dveri Pakla" a za to je bio spreman platiti bilo koju cijenu.
Ugledao je veliki tamni terenac koji se sporo cestom približava križanju. Srce mu je poskočilo, a koraci otežali. Ono što mu se činilo malo vjerovatno, sada je dobilo potvrdu. Sitni je pisac sjedeći za volanom jedva provirivao iz ogromnog automobila. Razgovarao je na mobitel, dok je njegova metalna grdosija gibala cestom. Ljubitelj knjiga nije primjetio crvenilo semaforovog oka što je upravljalo kretanjem tim dijelom prometnice. Pisac je stisnuo gas na zeleno. Svjedoci su vidjeli kako je na pješačkim prelazu automobil srušio čovjeka koji je naglo izletio pred terenskog vozila na svoje crveno svjetlo.

Mistral nije želio držati u rukama knjigu. Nije mu palo na pamet niti je mirisati. Međusobno su se gledali ali između njih nije bilo nikakve strasti. Njene glatke korice, fini, netaknuti papir na kojem je tiskana – sve to ga nije uzbuđivalo. Boljele su ga slomljene noge, natučena rebra i smrskan kuk. Bio je nepokretan, sputan bolovima, u gipsu, bijesan i umoran od svega. Nošen vlastitom neopreznošću kako bi ga što prije upoznao, ljubitelj knjiga nije opazio promjenu svjetla na semaforu. Udarac ga je odbacio poput lopte, teško ga ozljedivši.
Omiljenog pisca, Mistral tog dana nije upoznao. Odvela ga je onesviještenog hitna pomoć. Pisca će upoznati preko odvjetnika pri istjerivanju pravde na sudu mada je i sam svjestan vlastite pogreške koju je počinio. Mistralov čitalački ego bio je teško povrijeđen čak i više no što je sam sebi mogao priznati.
Knjigu koju mu je donijela supruga, stajala je danima netaknuta na bolničkom ormariću. On je sa gađenjem promatrao njenu naslovnicu. Zbog "Drvenih dveri Pakla" u životu knjigoljubca nastao je pravi pakao. Ogadile mu se knjige. Zazirao je i od tiskarskog vonja s kojim su odisale plastificirane korice. Za nedirnute bijele stranice, znao je da ih neće dodirnuti. Ljubitelj novih još nedirnutih “nevinih“ knjiga, knjiški moljac, obožavatelj dobre riječi, odbijao je i pomisao na takvu radnju. Da je kojim slučajem knjigu Dabrovski vlastoručno potpisao sa najboljim željama za ozdravljenje unesrećenog, ne bi je želio dodirnuti. Slomljeno na više mjesta, ranjene duše, razderanog srca poput papira, dijete je igračke odbacio u kut. Odlučio je nakon oporavka izbaciti sve knjige iz stana. Do tada neka u miru počivaju na polici ti mirisni, njegovom rukom dotaknuti, odbačeni Mistralovi prašnjavi spavači.

Nemruth Dagi
25.09.2012., 19:41
Napomena: gornja priča je nastala nakon što sam uspješno izbjegla gaženje na cesti od strane poznatog pisca. Mada sitan rastom, velik u terencu kao i u izgrađivanju naše nacionalne književnosti svašta si dozvoljava. Ovo je papirnata “osveta“ jednog običnog skribomanskog forumskog crva.


Ne možeš me zgaziti! No pasaran!:B

Nemruth Dagi
07.11.2012., 16:23
Naš život možemo mjeriti obični odsječcima vremena, količinom ljubavi koju smo dali ili primili, dosezima ili postignućima što smo ih ostvarili... rijetko kad život premjeravamo prohodanim koracima. Ta koračanja znaju često biti upečatljivija nego odmak vremena što se uočava po borama našeg lica. Koraci što nastaju mogu biti izraženiji od ljubavi koja nas oblikuje ili uvjerljiviji od napora što smo uložili kako bi nešto stvorili. Stope pri koračanju ostavljaju trag u tvorbi nježnih nevidljivih niti što pletu potku života. Možda se u tim trenucima ne obaziremo na ono što smo ostavili nevidljivo po tlu, no nošeni koracima prema cilju, svoje misli ipak sabiremo u nisku sačinjenu od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svako je naše koračanje pripovijedanje barem jedne priče o nama, bilo da se to događa na par metara od našeg doma, ili negdje udaljeno tisućama kilometara od mjesta za kojeg smo se vezali. U tim trenucima naše misli koračaju protokom vremena, dostojanstveno u društvu sa cjelinom ljubavi koju smo upili ili odaslali, usporedno prateći pregnuća i ona koja se tek naziru pred nama. Koračanja tako nisu samo puki zbir naših stopa, već sve ono što se zbiva oko nas i u nama, umetnuto u šutnju razmišljanja dok hodamo. Ostavljajući tragove svoga postojanja, koje se može mjeriti količinom prohodanih stopa, nižemo u sebi utiske vremena, ljubavi i napora, svega onoga što činimo. Koračajući bez ikakve namjere osim da stignemo na svoj cilj, od običnih hodača postajemo vjerodostojni i neponovljivi pripovijedači vlastitih priča. Ovo su pripovijesti o našim, ljudskim koračanjima...



Izašla je iz zgrade kao i svakog radnog dana, uputivši se prema uredu. Po navici, obvezno stane pored otvorenih ulaznih vrata. Tada duboko udahne. Zrak koji ulazi u njena pluća, promiješan je sa raznim mirisima tek probuđenog grada. Mirisi još pospanih, snenih ulica koje se nisu u potpunosti riješili svojih snova, stapaju s onim starim, ustajalim vonjom zamašćenih kolnika i vlagom koja izbija iz podruma. Nevidljivoj Suzani gradski zrak nalikuje na svakodnevnu jutarnju rapsodiju. Grad je svako ljutro obdari mirisima i zvukovima koji se u njenom umu pretvaraju u slike poput mozaika. Tako nastaje priča o buđenju grada.
Suzana ili kako je kolege nazivaju Nevidljiva Su, uživa u mirisima i zvukovima buđenja, koračajući prema radnom mjestu. Ne koristi javni gradski prijevoz jer pažljivo sluša što joj grad priča o sebi samome.
Stupivši na pločnik, odmah je uhvatila miris kave pomiješan sa duhanskim dimom. Oboje dolaze iz malog kafića na uglu. To štipa njene osjetljive nosnice pa odmiče glavu na stranu. Draži joj je onaj čokoladno, nježno baršunasti miris kave koji joj se naseli u nos, kad prolazi pored bistroa. Noge joj tada lagano pocupnu ubrzajući korake kao da su i one same željne šalice kave.Neželjeni miris cigareta koji dolazi iz kafića guši je stapajući se s molekulama izgaranja benzina iz automobila. Lupaju vrata vozila. Došlo je vrijeme za sveopći pokret prema uredima.
Brundanje raznih motora upotpunjuju snažni ženski parfemi i odjek koračanja u visokim potpeticama. Muški koraci su isto tako ubrzani te odjekuju usporedo sa ženskim. Za razliku od njih oni su utišani i za uši ugodniji.
U melodiju jutarnje gradske raspsodije, slijevaju se mirisi svježe pečenog kruha iz obližnje pekarnice. Mirišljavi kolačići otkrivaju se u zasićenom gradskom zraku daleko prije ulaza u pekaru. Izlaze na cestu u paketu sa svježe pečenim pecivom, draškajući nos polaznika. Njihova se koračanja često prekinu ispred vrata te oni ulaze u nju u potrazi sa slasnim zalogajima.
U daljini grada, tramvajska sirena opominje učesnike u prometu na oprez. Zvuk iz neposredne blizine otkriva automobilski motor koji bezuspješno pokušava startati. Bicikli prolaze ulicom nečujno. Samo vješto uho može uhvatiti zmijasti zvuk “siktanja“ kotača dok jure ulicom. Mirisni dah ružinih latica prodire iza otvorenih vrata cvjećarne na ulicu. Prodavačica čisti prostor ispred izloga. Otpalo lišće šuška pod naletom sirka. Odbačeno pokretom metle, bježi na sve strane.
Nevidljiva Su prolazi pored izloga trgovina okrenute glave prema staklu koračajući ulicama. Pri tome doživljava jutarnju rapsodiju buđenja grada. Zna da je nazivaju Nevidljivom, ali ne ljuti se jer izraz posve odgovara činjenici. Suzana je prosječna djevojka, njen odraz u izlozima, otkriva cijelu istinu; sitna, neugledna i tako obična, skoro pa nevidljiva stanovnica grada gdje se pojedinac lako gubi u mnoštvu. Za razliku od tisuće drugih stanovnika, ipak je posebna jer svakodnevno osluškuje melodiju buđenja grada, dok ostalima to promiče.
Melodija nije uvijek jednaka. Uvuku se tu zvukovi koji ne pripadaju samo jutru. Vonj metala dok se vari dolazi iz dvorišta gdje se gradi nova zgrada, kao i zvuk piljenja drva za zimu...šum podizanja roleta, smrad ustajalog smeća iz plastičnih kanti koje su izgubile poklopce, šuškanje plastičnih vrećica što ih povjetarac kotrlja cestom. Lavež kućnog ljubimca sa balkona, reski zvuk otvaranja poštanskog sandućića, mirisi hrane što se prikradaju iz hodnika zgrada izlazeći na ulicu, sve to ulazi u ritam buđenja, jutarnju rapsodiju grada.
Ulazi Nevidljiva Su u zgradu gdje radi. Oplemenjena posloženim mozaičnim slikama netom probuđenog grada, ne skida blag osmijeh sa lica. Kolege to primjećuju. Ostavlja vjernog bijelog pratitelja u kut radne sobe, sjedajući za svoj radni stol. Zamišlja šalicu kave koju mora napraviti što prije jer se telefoni dolaskom zaposlenika lagano uzbude. Tako započinje njen radni dan.
Nevidljiva Su zna kako moderna tehnologija ne iziskuje njeno prisustvo, može se poslovati i bez vlasnika bijelog štapa koji radi na telefonskoj centrali. Nevidljivu Su, mada je posve obična djevojka i još tome ne-vidljiva odnosno slijepa, kolege cijene jer ih dočekuje širokim osmijehom lica. Nitko ne sluti za postojanje njene male tajne. Mada ne vidi, čuje ono što je drugima nebitno, nečujno. Doživljenu zvučnu razglednicu, pretvara osjetljivim "ticalima" u mozaičnu sliku. Slijepa telefonistica Nevidljiva Su, gubi se u gomili vidljivih stanovnika dok korača ulicama u pratnji bijelog štapa. Štap dodiruje tlo a svijet oko nje dotiče Nevidljivu Su, pretvarajući stvarnosti u samo njoj čujnu melodiju.

Nemruth Dagi
31.12.2012., 19:21
Romana Sigulevsku voljeo je sav ženski rod i šire. U ove zadnje ubrajale su se i mnogobrojne ovce jer je danonoćno sa drugim čuvarima stada bdio nad njima. Područje Južnik Karpata, nema milosti za nikoga; surove zime, snažan vjetar, iznenadni obrati vremena kao i očnjaci čopora vukova, sve to čini ovo područje negostoljubivim. Uz šum njihanja bezbrojnih šuma, maglu što skriva otiske zvijeri po kotlinama, neobične zvukove glasanja stanovnika te zabiti i oprezan čovjek spreman je na iznenađenje što priprema divljina planine. Pastir Sigulevsku volio je svoj posao bez obzira što je boravak na planini plaćao odvojenim životom od žene Iolande i djece. Brižljiv kakav već jeste, više umjetničke duše no što se očekuje od čuvara stada, nije mu bilo teško pokazati pred svim pastirima svoju drugu stranu. Ako bi se kojoj ovci u što dogodilo, bilo da se zaplete u gustiš od granja, ili povrijedi glavu, nogu, pomoć u vidu pastira Sigulevsku odmah dolazi. One životinje koje ne bi bile spremne za daleke ispaše držale bi se u toru dok se ne oporave. Uvijek je u toj pastirskoj „bolnici“ bilo pacijenata bilo da se radi o posve malim ovčicama koje su preslabe za napor kretanja, ovce tik pred okot ili starije ozlijeđene ovce.
Jednog je dana pastir sa najbliže ispaše donio ovcu crnog runa sa velikom ozljedom noge. Životinja je postala kandidat za nož. Takav način rješavanja onemoćalih životinja ne sviđa se vlasniku stada ali nesreće se stalno događaju. Sigulevsku je uočio veliku izraslinu na nozi kao posljedicu ugriza psa ovčara. Psi bi tjerali neposlušne ovce na kup, no ovog se puta malena rana gadno zagnojila. Očistio je ozljedu, zamotao ranu te stavio ovcu u “bolnicu“ na oporavak. Nazvao ju je Crna. Ako ne uspije liječenje, ovca je sudbinom predodređena za kuhinjski kazan.

Dva je dana padala kiša praćena olujnim vjetrom sa jakom grmljavinom. Pastiri su se u parovima povukli u privremena skloništa, nastojeći izbjeći veću štetu u stadu. Uginuće ili nestanak svake ovce odbijao bi se nakraju od njihove plaće. Sigulevsku je ostao u velikoj kolibi, glavnom mjestu sakupljanja svih pastira na planini. Ispekao je kruh za par dana, obavio mužnju ovaca, nacijepao drva, pobrinuo se za kolege koji će se okupiti nakon što nevrijeme prođe. Navečer pomalo sjetan, zapalio je cigaretu gledajući kroz mutna stakla prema nebu. Nedostajala mu je njegova Iolanka, djeca...i dakako seoska kafana. Upalio je tranzistor ali osim krčenja ništa se drugo nije čulo. Mobitel je zanijemio u svojoj nedostupnosti prema svima mrežama. Željan drugog živog bića uputio se u pastirsku „bolnicu“. Crna je od straha drhturila u kutu kolibe. Prišao joj je te je prigrlio. Ovca se primirila. Usmjerio je svjetiljku na ozlijeđenu nogu ugledavši ranu koja je brzo zaraštala. Fijuk vjetra kroz šuplje daske stvarao je čudnu melodiju sve dok ga krešendo udara groma u blizini nije nadjačao. Crna je uplašena poskočila, no pastir ju je uhvatio smirujući je svojim glasom. Njegove su ruke duboko uronile u mekano ovčje runo koje se sjajilo pri svakom bljeskom munje. Sigulevsku se činilo da runo ima tisuće nijansi crne što se presijavaju stvarajući neobično živ pokrov od krzna. Zapanjen time, držao je ovcu koja se posve smirila mada se vani tresla zemlja. Zatvorio je oči ali je i dalje imao istu sliku pred sobom. Opčinjem nijansama crnog životinjskog krzna što ga drži ispred sebe, pastireve ruke dotakle su remen hlača. U blizini zatutnjio je grom zatresavši tlo a u pastiru nešto se neočekivano prelomilo...

Kad je izašao iz kolibe, dočekale su ga kišne kapi poput hladnog tuša. Kapljice su padale na glavu “ciobana“ a u njoj se lomilo tisuću neizrečenih misli. Cijele noći slušao je kišu kako udara o krov kolibe da bi tek pred jutro zaspao sa zamrznutim osmijehom na licu.

Trebalo je dva dana da se vrijeme smiri. Sigulevsku je višekratno odlazio u “bolnicu“, da bi se iz nje vraćao sretniji no što je u nj ulazio. To je potrajalo dok se nije pojavio stari pastir sa viješću da je dio stada odlutao. Ostatak pastirske ekipe sakupljao je raštrkane životinje da bi smanjili nastalu štetu na stadu. Ostavio je u kolibi tjelesno nespremnog starca na naporno traženje izgubljenih ovaca, sa zamolbom da se “pobrine za Crnu“. Hitrim je koracima grabio gorske staze misleći na njeno crnom nijansom izbojano runo koje ga je toliko privlačilo. Toliko su ga opčinile nijanse crne da mu je izvirala njena slika iza svakog tamnog žbuna. Navečer umoran od traženja, zajedno sa ostalim kolegama, zaspao je u privremenom pastirskom skloništu nošen mislima na svoju Crnu. Ujutro se probudio sretan što se vraća u glavnu pastirsku nastambu i dakako „bolnicu“. Pastiri su tražili zadnje zalutale ovce. Mada su među pronađenima bile su i one posve crne, za Sigulevsku samo je njegova Crna bila ona - prava. Kad je konačno ekipa stigla do kolibe, mogli su odahnuti. Šteta od par ovaca za oluju takve jačine i trajanja je bila minimalna žrtva. Pastiri su se dobrano naradili da bi se sve vratilo u normalu. Premoren od rada, napunjenog trbuha pastirskim mesnim gulašem, odmah je legao zaspavši sa njenim imenom na usnama. Probudio se pred zoru, veseleći se posjetu “bolnici“. Izašao je prvi iz kolibe, nestrpljiv da što prije vidi svoju Crnu. Stao je kao ukopan, ugledavši nešto što ga je posve osupnulo. Svježe oguljena crna ovčja koža obješena na drvenom sušilu probudila je paniku. Stari pastir se pobrinuo za Crnu. Potrčao je prema bolnici, moleći u sebi da to nije istina...
Kažu pastiri sa Južnih Karpata da nitko nije tako povraćao kao Roman Sigulevsku, trudeći se da iz sebe izbaci sav sadržaj želuca, sve do majčinog mlijeka.
Nikad više ga nisu vidjeli blizu glavne pastirske kolibe, no poneki čuvar ovaca tu i tamo naleti na njega kako luta planinom. Neki od njih uoče kako jadnik drži u ruci komad crnog ovčjeg runa i pri tome rida: moja Crna, moja Crna...!

Nemruth Dagi
09.02.2013., 16:48
(Istinita priča:mig:)

Stipe Batarelo, Mediteranac od glave do pete, zadivljen skrivenim ljepotama Češke zavolio je duh srednje Europe. Taj kršni Dalmatinac, trgovac maslinovim uljem iz okolice Stobreča, zaljubio se u šarmom posuti grad, u zlatni Prag. Odvojen tjednima od supruge i djece, glavni grad Češke, pružao mu je osim kore kruha i utočište kad bi mu samoća suviše ranjavala srce. Iz tjedna u tjedna, ritam posla i dolaska u domovinu bi se izmjenjivali. Danju bi kao crv radio zaboravljajući da je stranac no tek bi ga noć osvijestila da kao punokrvan Dalmatinac ovom podneblju ne pripada. Utočište je pronalazio u noćnom životu; izlasci su mu smanjivali tjeskobu koja se poput patine uredno taložila na mekanu mediteransku dušu. Više no što bi sam sebi priznao, patio je zbog odvojenosti od doma, no nije bila tajna da su mnogi klubovi koje je posjećivao bili sumnjivog morala. Započeo bi noćnu turneju u jazz klubu da bi omamljen zvukom i pićem dočekao zoru u daleko intimnijem društvu. Dame bi pomno birao, nastojeći izbjeći one kojima su noćni izlasci životni poziv. S njima nije želio dijeliti najintimne trenutke. Žene su u njegovim očima više od toga. Cijenio ih je po sposobnosti da u velikom stilu probude strastveni duh južnjačkog zavodnika bez obzira na trenutačnu debljinu novčanika. Nije bio škrt i dobro je znao nagraditi damu koja bi mu pružila ugodne trenutke provedene u dvoje. No, dama kakve je on tražio, bilo je malo jer mnoge žena mada slobodne i bez moralnih dilema, iznad svega nisu uspjele ostati - dame.
Te je noći pomalo sjetan sa premalo maligana u sebi, lunjao gradom nećkajući se između zidova unamljenog stana ili još jednog pića u nekom opskurnom noćnom baru. Odabrao je ovo drugo, noć se tek načela a s njome i mogućnost zabave. Dok je ispijao piće, lagano gutljaj po gutljaj, promatrao je ljude oko sebe. Sve oko njega bilo je već viđeno pa se počeo dosađivati. U jednom trenu situacija se promjenila. Opazio je u najtamnijem uglu separea atraktivnu crnku u veselom društvu. Naručio je još jedan viski te povremeno pipkao očima njeno tijelo. Vrijeme se sporo vuklo puštajući usamljenog gosta za šankom da se zabavlja maštajući o crnki. Kako je dama bila u društvu, očito je da se njihov susret neće dogoditi. I tu je po prvi put ali ne i zadnji te noći - pogriješio. Načeo je treću čašu kad se atraktivna dama pojavila na šanku promatrajući ga sa očitim interesom. Razgovori muškaraca i zanimljive dame brzo je započeo...

Izašli su na hladan zrak koji mu je pročistio moždane vijuge budeći unatoč svježini noći, uspavanog mediteranskog zavodnika. Dama se diskretno smijala njegovim šalama koje su bile jedno od oružja za lako osvajanje ženskog srca. Ruku pod ruku, hodali su starim ulicama Praga koji je pomno pratio snove svojih stanovnika. Oboje dobre volje, svakim su naredim korakom učvršćivali novo prijateljstvo. Ispred njene kuće stali su kao što pristojnost nalaže ali stanka nije trajala dugo. Stan je neodoljive crnke bio prepun umjetnina no više ga je od toga Stipu je zanimala njegova vlasnica. Posve je poludio kad je svojim usnama dotakao njene. Pao je u dubok bezdan strasti i ništa ga nije moglo iz tog ambisa izvući. Spretnim je kretnjama ruku skinula njegov sako i košulju a on se napajao mirisom ženskog parfema. Mada su oboje stajali pored kreveta, ostali su tako priljubljeni. Usne bi im se tek na tren razdvojile a onda spojile u cjelinu kao da oduvijek pripadaju jedna drugoj. Odjednom se jedna usna spustila dok su joj ruke neumorno radile pokušavajući otvoriti remen na njegovim hlačama. Zatvorio je oči a u glavi mu se pojavila slika dalmatinske obale; mali su valovi udrali o pusti žal, cvrčci su se raspojasali odzvanjajući borovom šumom. Sunce mu je milovalo lice, šum mora dodirivalo dušu, srce utapljalo u šumskoj melodiji tisuća cvrčka. Odjednom se sve pred njime zamrači. Nestane topline sunca, podigne se vjetar, snažan huk rastjera pjesmu cvrčaka, more prokuha i...slike nestane. Zamrznuo se krik zadovoljstva na njegovim usnama dok su mu ruke mrsile crnu gustu kosu. Kad je konačno udahnuo zrak, nastojeći se vratiti ponesen snažnim vrtlogom oluje, prvo što je ugledao bila je damina crna kosa obasjana odrazom svjetla sa obližnjih reklama. Povukao ju je lagano na postelju te krenuo ozaren u akciju „milo za drago“. Nježnim je pokretima ruke milovao njeno još odjeveno tijelo, no nije želio uzalud trošiti vrijeme. Raširio joj je noge te krenuo ustima od gležnja, koljena pa dalje. Stipe Batarelo, maslinar iz Stobreča, te je noći po drugi put pogrešio a da to i nije znao.

Hladan zrak ga je šamarao po licu dok je hodao Karlovim mostom. Razbarušen, bez kaputa i sakoa, samo u bijeloj izgužvanoj košulji tik do kamene ogradu mosta gledao je u Vltavu što bezbrižno protiče ispod njega. Rijeka nije marila što je u nju netom izbacio posljednje ostatke sadržaja iz želuca. U ustima mu se miješao okus alkohola, damskog parfema i bljuvotine. Rijetki su ga prolaznici s gađenjem pogledavali. Nitko nije znao s čime se taj muškarac u sebi bori. Želudac mu se podizao na svaku pomisao slike koju je doživio. Kad je u strastvenom klinču sa daminim tijelom ustima uhvatio nešto okruglo, znao je da nešto ne štima. Tu je napravio treću i najkobniju grešku te večeri. Iznenađen pronađenim, nije stao u sekundi već je nastavio sve dok mu jezik nije dotako...a onda je za sve bilo kasno. Kriknuo je kao ofuren vrućom vodom, ustavši iz postelje. “Dama“ sa muškim organima ostala je ležati, nadajući se da će njen gost nastaviti igru tamo gdje je započeo. Stipu je uhvatila panika jer nikad nije bio u krevetu sa muškarcem. Postiđen u svome očaju, želio je nagrnuti na krivca no njegov je želudac odlučio izbaciti svu nakupljenu gorčinu. Ogorčen, izbljuvan, pobjegao je što dalje od mjesta „zločina“.

Stipe Batarelo, trgovac maslinovim uljem na veliko nije nikome pričao što mu se dogodilo te noći kad je mrsio guste kose jedne praške dame. I da je htio ne bi mu to uspjelo. Potisnuo je događaj duboko u sebi. Ipak, nastojao je izbjeći svaki kontakt sa ženama koje bi ga i u tragovima parfema, podsjetile na kobnu damu iz zlatnog Praga.

Ahil
21.02.2013., 09:44
Ti tako dobro, ali stvarno tako dobro pišeš.
Nisam dugo bio na ovom podforumu ali sjećam se tvojih tekstova od prije nekih, ...desetak? godina.
Već onda su mi se sviđali, a od tada je napredak evidentan. Ove kratke priče su nešto najbolje što se u Hrvatskoj može pronaći. Hvala na trudu.
Da živiš u engleskom govornom području, njemačkom, španjolskom i da pišeš na tim jezicima, bila bi poznata, priznata i cijenjena te bi od toga mogla živjeti.
Šeta, stvarno šteta za tebe ali sreća za hrvatsku književnost.

Nemruth Dagi
05.05.2013., 17:28
Marek Kowalski nekad je bio poštar ali ne svojom krivnjom. Kao mlad momak volio je žene u svim izdanjima i oblicima, no na tom polju bio je prikraćen. Mada naočit i bistre glave, patio je od svojevrsnih tehničkih problema. Sve je počelo prije nekoliko godina kad se nošen hormonskim olujama u svome rodnom mjestašcu pored Krakowa ugledao lijepu Dorotu. Sve bi ostalo na mašti da se seoska ljepotica nije zagledala u pomalo plašljivog budućeg poštara. Izmjenjivali su tajno stidljive poglede u lokalnoj crkvi u kojoj su po nepisanom seoskom pravilu morali pohađati misu. Njen otac, lokalni političar biznismen kao ni bogobojazna majka, čuvali su krasoticu po pogleda pohotnih momaka. Kao što su svoj novi Mercedes izvlačili u rijetkim prilikama iz garaže, tako su kći rijetko pokazivali u javnosti i u pravilu nikad samu. Osim škole i druženje sa kolegicama, crkva je bila jedino mjesto gdje ju je Marek mogao vidjeti. Kako bi je mogao netremice promatrati u gomili, Marek je postao i ministrant no to nije dugo trajalo jer bi mu misli odlutale na bludnu stranu života umjesto da služi svećeniku pri oltaru. Jedino gdje bi je mogao sresti bila je knjižnica. Satima bi vrebao na ulazna vrata ne bi li je ugledao. Jedan su se dan nebesa smilovala i Dorota se iznanada ukazala. Čim ju je ugledao Marekova usta su mu se ispunila slinom, zazujalo mu je u glavi a noge zaklecale. Bio je to očit znak da je posve poludio za djevojkom. Znajući da dobiva jedinstvenu priliku koju se neće ponoviti sredio se te hrabro ušao u zgradu. Sreli su se na odjelu prirodnih znanosti i spletom okolnosti počeli pričati. Desetak minuta kasnije ona je ušla u očev Mercedes noseći knjige iz popularne fizike i njegov brojem mobitela. Tako je započela veza na daljinu. Tjedima su poskrivećki komunicirali tehnologijom, otkrivajući jedan drugome vlastita promišljanja i životne stavove. Osim nedeljnih misa, par posjeta knjižnici bilo je to sve što su imali od samih viđenja. Marek se jutrima znojan budio, maštao je cijele dane o njoj da bi patnju tijela navečer ublažavao klasičnim „ručno“ odrađenim grijehom. Stješten između vlastite želje za njenim društvom i zabranama kojima su njegovu dragu roditelji osudili, mislio je da će poludjeti. Nadao se da slično osjeća i druga strana, mada je Dorota sramežljiva i povučena djevojka što je posljedica strogog odgoja njenih roditelja.

Da vrag ne spava već uvijek škilji na jedno oko, otkrila mu je jedna odaslana SMS poruka. U njoj mu skromna djevojka predlaže da je posjeti u petak predvečer jer roditelji odlaze na sastanak u crkveni odbor dok se ona sprema za maturu. Do tog dana Marek je izgrizao sve nokte na rukama. Krenuo bi i na nožne ali mu se to činilo isuviše morbidno. Smirivao je živce ispijući srk po srk skrivenu vodku za veliki dan i strpljenje ga je sve više napuštalo. Slutio je da će izgubiti svoju nevinost te se oboružao zaštitnim sredstvom. Kako je selo maleno a tračevi se šire brzinom zvuka, odmah bi otkrio svoju namjeru. Neoženjeni momak koji kupuje grešna sredstva postao bi vijest dana. Pred roditeljima morao je naći neku izliku te sjesti na autobus za Krakow i tamo kupiti kondome u prvoj trafici. Konačno došao je i taj dan te je napet osluškivao kako sporo lete sati do predvečerja. Laganim se koracima udaljio od svoje kuće prema udaljenom dijelu naselja. Crni je Mercedes izlazio iz dvorišta a skriveni mršavi lik u šašu je pogledavao na sat. Suviše uzbuđen, jedva je smogao snagu da pokuca na njena vrata. Dorotina je soba bila sve samo ne prostorija jedne mlade osobe. Uredna i škrto namještena, činilo se da u njoj prije boravi časna sestra ili studentica na bogosloviji nego maturantica. Na jednoj je stijeni visio drveni križ a iznad kreveta obješena je poznata reprodukcija Crne Bogorodice. Daleko manje pobožna mu se učinila korisnica te sobe te su im se usne spojile ubrzo nakon što su ušli u prostoriju. Trepereći poput lista na vodi oboje su pronašli postelju. Letjela je odjeća na sve strane otkrivajući da je vremena premalo a strasti previše. Bez suvišnih riječi započeo je drevni ritual. U predsudnom času, na tankoj granici tik do dokidanja vlastita djevičanstva, ugledao je ono što mu je u tom trenutku bilo najmanje potrebno. Pobožno lice Crne Bogorodice sa zida je gledalo ravno na njega. Marekov je zbrkani um preveo taj trenutak u osjećaj krivnju no akcija se nije prekidala. Izgubivši nevinost stekao je teški kamen krivnje na vlastitoj duši jer se to ne gubi u prisustvu Majke Božje. Šutke i na brzinu su se odijenuli jer vrijeme je bilo ograničeno povratkom njenih roditelja. Tek tada je otkrio nesrazmjer uredne skoro pa samostanske sobe sa sa živim, divljim busenom njenih stidnih dlaka. Kad je izašao iz kuće krenuvši prema svome domu, shvatio je da sramežljiva i povučena Dorota, zapravo nije uopće stidljiva niti je djevica kako je očekivao. U postelji u strasnom klinču, nije mu palo na pamet to propitivati. Odmah ga je na vratima svoje sobe dohvatila ne trošeći vrijeme na nebitne informacije. Naivni Marek ostavši bez vlastitog djevičanstva, oćutio se pomalo potrošen, izigran a što je najgore od svega nikako nije mogao maknuti iz sjećanja prizor slike čiji lik ga promatra sa zida. On bi mu se vraćao opominjući ga na težak grijeh koji je počinio kao i na posljedice koje će morati snositi. Nakon tog događaja nikad se više nije čuo sa Dorotom. Sve što ga je podjećalo na nju micao je iz vlastitog uma jer ga je opako pekla savjest. Odlazio je ranije na misu da je ne bi sreo i borio se sam sa sobom no krivnja ga je poput crva što buši drvo i dalje nagrizala. Umjesto da ostane u selu, upisao je tečaj za poštare te se preselio u veći grad. Poput vjernog psa krivnja ga je i dalje pratila, pojačavajući se svaki put kad bi ugledao sliku Crne Bogorodice što i nije bilo tako rijetko u Poljskoj. Marek Kowalski bojeći se za budućnost vlastite grešne duše pao je do najniže razine tehničke izvedljivosti ili što bi stručnim rječnikom rekli postao je impotentan. Odlučivši konačno tome stati na kraj pronašao je eksperta na tom polju. No, izjurio je iz njegove ordinacije i prije što je sjeo na stolac, ugledavši poznatu Crnu sliku na zidu. Mučio se tako godinama, kad mu jednog dana na vratima uma pokuca prosvjetljenje. Klin je izbio klinom, odazvavši se svećeničkom pozivu. Ako ništa drugo, duhovni će mu život dokinuti strah od budućnosti, očistiti ga od teškog grijeha bluda i dovesti do pravog puta. Slika Crne Bogorodice neće mu više zadavati muke, podsjećajući ga na ono što je pred njome napravio zaveden od samog Sotone. Možda sa vremenom nestane i njegova boljka, no samo da se tada ne pojavi u njegovom životu neka nova pohotna Dorota...

žaccko
15.05.2013., 01:45
N.Dagi pošto te rado čitam, interesira me da li su to opisi događaja ili je sve iz tvoje glave proizašlo i što te toliko nadahnjuje-inspirira?

Nemruth Dagi
04.07.2013., 16:10
Franz Schumpeltropher umirovljeni inženjer šumarstva, zvani Miki zbog fizičkog izgleda nazvan po glumcu Miki Rooniju, imao je tanki san. Poput tananog, delikatnog kineskog porculana u pranju razbijao bi mu se raznim zvukovima. Noću svi su se zvukovi u njegovom stanu stišavali tako da je i veliki stajaći sat u dnevnoj sobi morao prisilno mirovati. Mačja dernjava koja dolazi izvana, pokazala se najkobnijom za Mikijev miran san. Stoga je nemirni spavač odavno zamrzio veljaču nazivajući je mačjom deračom. Supruga Hilda oguglala na sve prodike, godinama spavajući u svojoj sobi što zbog apsolutne tišine što zbog nedostatka interesa za Roonijevu intimnu akrobatiku. Nenamiren po tom pitanju a sa "porculanskim" snom, njenom su suprugu noći bile nepodnošljive. Razbuđen u krevet, razmišljao je što učiniti mada je isprobao sve da utiša nesnosnu deračinu mačaka koje se okupljaju u dvorištu na krovovima garaža i šupa tik do prozora njegove sobe. Jedne noći nadošao je na spasonosnu ideju. Ako ništa ne pomaže, na redu je promjena strategije - osvetiti će se svom kvartovskom mačjem rodu. Pronašao je unukove pikule kao rješenje. Dokupivši ih u trgovini zalihe staklenih kuglica poslužiti će kao municija. U ostavi je visila stara pračka koju je tijekom svoga rada po šumarijama znao ponekad koristiti. Stari ljubitelj šuma, tananog “porculanskog“ sna pronašao je korisnu zanimaciju. Mačkama će parati njihove dernjave stražnjice pikulama te smanjivati populaciju utjerivanjem straha u kostiju.Već prve noći zamaskiran poput specijalca sa dovoljnom količinom municije, palio je i žario dvorištem svoje zgrade a onda je prešao u susjedno. Zlo se moralo dobro iskorijeniti da se ne bi vratilo na mjesto zločina. Mačke su se razbježale a “specijalac“ nije žalio pikula koje je ispalio. Umoran ali zadovoljan vratio se kući pod krinkom mraka i po prvi puta nakon toliko vremena zaspao ne budeći se do jutra. Sutradan je razvio novu strategiju osmislivši detaljan plan. Pronašao je u tome o zadovoljstvo kako već dugo nije doživio. Bezobrazna mačja populacija širila se iz pravca bolnice prateći trag hrane. Nacrtao je tlocrt okolnog područja gdje će noću pratiti mačje pjevače. Pripremio je za akciju stari dvogled, baterijsku lampu te provjerio zalihu municije. Hilda se čudila nagloj promjeni raspoloženja starog namčora, ne sluteći s čime se zapravo njen suprug bavi.

Jedne je noći starog šumara zaokupio posve drugačiji pogled. Osvjetljen prozor u prizemlju zgrade nije nikove vidljiv zbog niza garaža - paravana, skrivao je delikatan prizor. Iza stakla, svoje je zanosno golo tijelo ručnikom brisala žena duge crne kose. Stručno šumarsko oko procijenilo je da je u igri Turkinja što zbog zgasitije boje kože što zbog istočnog melosa koji je dopirao iz kupaonice. Skutren na krovu susjedove drvarnice, promatrao je kako ručnik klizi baršunastom kožom i poželio je biti na njegovom mjestu. Nije dugo trebalo da shvati kako crnka iz kupaonice ima određeni ritam korištenja kupaonice. Bilo je očito da negdje radi do kasna te da je nakon posla slijedi obavezan tuš. Jedan je tjedan kasno navečer prozor bio u mraku dok bi se drugi tjedan svjetlio. Tako je umirovljeni šumar Miki tjedan dana pucao na mačke praćkom a drugi uživao u pogledu na zanosnu strankinju. Hildi nije ništa govorio, no nakon što bi odgledao noćni ritual, zadržao bi sliku lijepe žene u pamćenju te uz vlastitu ručnu pomoć prizvao slavne dane kad je uživao u uzbuđenjima te vrste.
Nakon opuštanja, brže bi zaspao čak i onda kad bi mačke nesnosno ulrikale. Miki se pomalo bojao da ga ne otkriju. Iz novinskih članaka znao je da stranci ne trpe kad im se žene gledaju na način kako on potajice gleda tu crnku. Turčini iz kvarta u kojem je živio, svi odreda nabrijani sa obaveznim brcima što rastu na grubim im licima, nisu ulijevali nadu da bi imali razumijevanje za njegovu noćnu rabotu.
Mada je gledao isklesano tijelo od vrata nadolje nikad joj nije uspio vidjeti glavu. Da vidi njeno lice i zapamti ga u trenucima privatne zabave ono bi imao presudnu ulogu. U pamćenju je čuvao savršeno tijelo no želio je vidjeti lice dame koja redovno obavlja noćnu higijenu. Zbog toga je savladao svaki strah od osunećenih momaka što bdiju nad svojim ženama ali zaboravljaju na usamljeni dvorišni prozor koji ponekad svjetli u tihim noćnim satima.
Odlučan u namjeri da crnki ugleda lice, Miki je pribjegao jedinom načinu da to ostvari. Spustio se malo niže sa razine garaže na nivo krova obične drvarnice. Mada iskosa, sada je imao pogled u razini prozora te je sa nestrpljenjem čekao da se dama pojavi. Noći su još bile hladne, bez obzira na proljetno sunce što danju zna dobro zagrijati. Ne mareći za studen što grize, ležao je na krovu drvarnice u iščekivanju mlade Turkinje gladeći svoj brk. Mada proljeće još nije olistalo drveće stari ga je orah granjem zaklanjao od pogleda sa zgrade. Svjetlo se konačno upalilo i predstava je započela. Ležeći na krovu drvarnice Miki je sve teže disao gledajući kako ručnik klizi po tijelu. Vidio joj je lice i bio je posve zadovoljan sveukupnom slikom; duga crna kosa padala joj je slobodno milijući ramena djelomično skrivajući djevojačko lice sa velikim tamnim očima. Svoje golo tijelo je brisala sporim pokretima čineći to skoro pa ritualnim, kružnim pokretima ručnika. Posebno se dugo zadržavala na grudima što je skrivenog voajera dovodilo do ludila. Umirovljeni šumar očaran onim što se događa iza stakla, dahtao je sve dublje parajući dahom zrak. Djevojka se gledala u ogledalo, namještajući još uvijek tamnu mokru kosu. Podizala ju je kao da isprobava razne stilove frizura, prćeći usta poput modela ispred foto aparata. Polegnut na krovu šumar Miki nije mogao podnijeti kap koja je prelila čašu. Njene su ga usne posve izbezumile. U kombinaciji sa tamnom gustom kosom i savršenim oblikovanim grudima, činile su čudo koje se već godinama nije dogodilo u donjem postroju Mikijevog tijela. Nastojeći uhvatiti možda posljedni “vlak“ što stoji na stanici, posegnuo je rukom u svoj rasporak za “lokomotivom“ . I dok je padao, držao se za nju, čudeći se i sam onime što ga je snašlo. Zaustavio se uglavljen među starim stvarima sa “strojem“ izvučenim na gotovs. Zvuk propadanja očito se čuo nadaleko jer su ga popratili muški glasovi na njemu nepoznatom jeziku. Snaga Mikijeve “lokomotive“ naglo je splasnula uz pojavu tople tekućine. Jednom je rukom uspio dotaknuti ono što je preostalo od nje. Nošen panikom zbog krvi na vlastitom dlanu, posve je zaboravio na grube Turčine. Miki Rooney, mrzitelj mačje derače i ljubitelj noćne kupačice, vrištao je iz sveg glasa...

Liječnik je kroz bradu rekao da je imao sreće u nesreći. Nesretniku u bolničkom krevetu, činilo se da se liječnik bori sam sa sobom da ne prasne u smijeh. Nije mu mogao zamjeriti jer da ga ne boli oštećena “lokomotiva“ te povrijeđen ego i sam bi se nasmijao. Staklo koje ga je sredilo pri rušenju krova drvarnice, naučilo ga je pameti. Hilda se pravila kao da se ništa nije dogodilo mada je suprug dio svoje muškosti ostavio u ludoj noćnoj avanturi hvatanja posljednjeg “vlaka“. Sramota je bila još i veća kad su ga iz nje izbavili susjedi Turčini. I bez znanja turskog jezika znao je da su se spasioci sprdali na njegov račun. Usto što je posramljen i nasilno osunećen, morao je platiti štetu vlasniku objekta koji se pod njime urušio. Miki je odlučio zaboraviti posljednju vožnju vlastite “lokomotive“, kupačicu i mačke. Usprkos svemu, mislio je da jednu od tih skitnica posvojiti. Sada kad mu je trajno ukinut “vozni red“, lijepo bi bilo ako ništa drugo imati nešto meko i nježno u krilu.

Nemruth Dagi
24.12.2013., 09:02
Bili jednom...ma, sranje, priče treba započeti ravno ciljajući u čitalačku glavu. Bog i Vrag su jednom započeli razgovor koji se nakraju pretvorio u svađu. Iz te prepirke nastala je oklada. Vrag lukava lija, postavio je stupicu dobrom Bogu. U brk mu se bezobrazno smiješio kad je rekao da niti jedno stvoreno biće neće ni ovog Božića primiti BožićaMalog na sam Badnjak u vlastiti dom.
Ako dobije okladu, Pakao će steći ekskluzivno pravo na izgradnju bezbrojnih „Hells Inn“ resorta za odmor izgubljenih duša te tako popuniti turističku ponudu Pakla. Ako izgubi povećati će mu se ionako pakleni računi za grijanje tog prostora, te će Raj uživati u iznenadnoj financijskoj dobiti.

Oklada je pala!

BožićMali sin Boga Dobrog, dobio je specijalnu, nepromočivu pelenu te je prvim letom spušten u jedan grad na svijetu čiji se stanovnici diče slavljenjem Božića, Njegovog rođendana. Sišao je usput nakratko provjerivši pelenu te krenuo u potrazi za domaćinom. Tati je svečano obećao da će zadatak izvršiti jer oklada je oklada bez obzira da li se sklapa sa Vragom ili bez njega.
Tako je BožićMali došao u običnu gradsku četvrt te svojim ručicama zakucao na jedan prozor. Studen je dobrano stegnula a nježne pahulje popratile su plesom najradosniji blagdan u ljudi. Onako malen u svojoj pelenici, kucao je BožićMali sin Boga Dobroga na vrata. Ukućani ga nisu čuli od silnog zveckanja tanjurima i proborom za jelom, od kucanja čaša, od lupanja lonaca i posuda, od zdravica, podrigivanja i silnog mljackanja. Kada se konačno uspeo na drveni sanduk, provirio je kroz prozor u unutrašnjost kuće. Imao je što vidjeti. Blagdanski stol bio je prekriven jelom. Čak mu se na tren učinilo da osjeća miris poslužene hrane. Od toga mu se zavrtjelo u glavi te je sišao sa sanduka. Znao je BožićMali da tu nema ništa za njega te se maknuo od te kuće. Ukućani bi ga primjetili samo da se pretvori u slasnu pečenku ili tortu.

Tragao je i dalje za nekim tko će ga ugostiti u tu hladnu večer. Hodao je ulicom a nigdje nije bilo žive duše. Svi su se skutrili u svoje tople domove, očekujući dolazak Božića. Nožice su mu se počele lijepiti za tlo a i pelenica ga je pomalo smetala, no bio je odlučan u namjeri da Tati pomogne u okladi. Ta on je Sin Oca svoga Nebeskoga!

Poveselio se kad je ušao u jedan prekrasan vrt obojenog u bjelinu snijega jer ljudi koji vole biljke vole i sve ostalo. Pomislio je „to je to“, no kad je provirio kroz prozor u kući shvatio je kako se gadno prevario. Svi su se ukućani držali kao da ih se ništa ne tiče, nitko nije s nikim govorio, a nedostajalo je i uz prisutne božićne ukrase onaj svečani blagdanski ugođaj. Učinilo mu se da u toj kući stanuju stranci koji se povremeno sreću po sobama. Poželio im je pokucati ali je unutar tog prostora vladala neopisiva studen. Toplije mu je bilo vani u društvu sa pahuljama koje su tkale bijeli sniježni sag.
Pomalo razočaran onime što je doživio kad je svoje lišce prislonio na veliki prozor, krenu je dalje u potragu. Sve je više shvaćao težinu zadatka kojeg mora obaviti i to još na svoj rođendan. A trebalo bi to biti lako - pronaći ljude koji bi ga samo na tren primili kod sebe. Osim što je naučio da neki domovi zimi mogu biti hladniji od same studeni što brije vani, shvatio je da neke vrtove uređuju profesionalni vrtlari. Stanari glume prolaznike na kolodvoru tako da ga ne bi primjetili ni da je ušao.

Nije daleko zamakao kad ugleda kuću koja ga je privukla. Daleko oprezniji nego onda kad se sišao na zemlju, prišunjao se prozoru da pogleda što ima unutra. Sviđalo mu se ono što je vidio no skoro je oglušio. Glazba je uzlazila iz svih kuteva a u njenom ritmu su se ljudi gibali. Za BožićaMalog to je bilo previše. Ljudi su tu veseli ali u toj gužvi netko bi ga mogao zgaziti. Pobjegao je brzo na drugi kraj ulice. Češljao je svaku kuću gledajući što se zbiva kroz prozore. U svakm domu bilo je drugačije. Negdje su ljudi gadno vikali jedni na druge. Mogao je čuti imena „Konju“, „Kozo“, „Kravo“, „Gusko“ i sve ostale prisutne ili odsutne domaće životinje. Previše je bilo životinjskog carstva pa se povukao dalje u potragu za domaćinom. Već je pomislio kako se uspio pronaći ono što traži, no zvuk padanja praznih boca ga je prestrašio. Ljudi su pomalo teturali i petljali jezikom pokušavajući pjevati u isti čas razne napjeve „narodil nam se“stapalo se sa „u to vrijeme godišta“. Kakofonija pijanih glasova uz padanje boca poput zvukova timpana učinila je svoje. BožićMali pobjegao je što dalje od te bučne kuće.

Smrknut i suznih očiju, krenuo je dalje sa sve manje nade da će sačekati vlastiti rođendan u nečijem domu. Približio se kući koja mu se učinila najtišom od svih onih domova koje je posjetio. Kroz prozor je ugledao par svijeća te ljude okupljene oko stola. Poveselio se...zadatak je obavljen. To je prava kuća za mene, vikalo je djetešce u sebi, sretno da će konačno zagrijati svoje nožice te promjeniti sve teže pelene. Kucao je kucao na prozor i na vrata. Nitko nije čuo. Ukućani su bili staloženi u svojoj molitvi, ne obraćajući pažnju na zvukove koje dolaze izvana. Ručica ga je zabolila od silnog udaranja ali se vrata nisu otvorila. Tužan, posve skrhan zbivanjem, sa suznim očima pošao je dalje ulicom gazeći sve dublji snijeg.
Kako će Tati objasniti što mu se dogodilo, kako će Mu izaći pred oči kad nije učinio jedini mu povjereni zadatak?!
Prepun pitanja na koje nema odgovora, punih pelenica, promrzao i srca stisnuta od tuge BožićMali lutao je besciljno ulicom. Za koji čas nastupiti će njegov rođendan, a on je i dalje sam, sasvim sam. Pucnjava u ponoć, kao i crkvena zvona najavila su Njegov dolazak a djetešce se skutrilo u staru drvarnicu roneći suze. Morao se vratiti kući, očajan zbog povratka bez da je izvršio zadatak i tako ostvario okladu. Obrisao je svoje suze te uzdahnuo spreman na sve, kad je neko čudno biće izašlo iz mraka ravno na njega. Pas ga je gledao preplašenih očiju, očito ustrašen pucnjavom koja se mogla dobro čuti i u oronuloj drvarnici. Mršav, promrzao i u strahu, pas nije imao vlasnika kao što ni BožićMali nije imao svoj dom.

Povratak na Nebo prošao je u najboljem redu. Stari Vrag je nevoljko priznao poraz što je značilo da su mu opet računi za grijanje Pakla povećali a planovi za pakleni turizam su slavno propali. Djetešce je Vraga lukavo izigralo - na njegovom terenu. Oklada je pripala Bogu Dobrom, mada njegov Sin nije pronašao niti jednu kuću koja bi ga dočekala kako se dolikuje. U svome domu-drvarnici prihvatio ga je obična pasja lutalica....a to je bilo, sjetimo se onog na početku ove pripovijetke dovoljno „stvoreno biće“ za dobivanje oklade.

S time eto, završava ova Božićna priča, a vi si dragi moji zamislite kad vam nečija ruka na sam Badnjak, pokuca na prozor...:W

Nemruth Dagi
13.01.2014., 18:26
~ Jeduš


Ljeto te 1948. godine, grad je još zacijeljivalo svoje ratne rane. Svatko je na svoj način osjećao posljedice a oporavak je bio težak i neizvjestan. Stanovnici mirne četvrti čiji je potok uz cestu činio glavni krvotok, patili su od gubitka međusobnog povjerenja. No, više od narodnog neprijatelja koji ne spava ni danju ni noću, mučila ih je neobična tajanstvena pojava. U gluho doba noći, kad tmina proguta sve dijelove gradske četvrti, prestaje svaka kretnja. Do svitanja cijeli je kvart talac mraka i vlastitog straha. Stanovnici bi zatvarali vrata i prozore zabrinuti za zvukove koji noću dolaze izvana a prestaju sa zorom. Sve je započelo kad su starog Jožu Šlafuteka pronašli obješenog o krušku. Pričalo se da se sam ubio jer ga je morila nečista savjest. Možda je tako i bilo, no ne može se zanemariti činjenica da ga je netko prokazao kao suradnika okupatora. Izabravši krušku prije no osudu “u ime naroda“, počinio je samoubojstvo. Od tada su se čudni zvuci noću širili naokolo. Škriputanje i jaukanje, hukanje i cvilež a neki kažu i režanje, jeka je raznašala kvartom. Ujutro su stanovnici pronalazili posljedice noćnog orgijanja nečistih sila; potrgano cvijeće ili povrće, uništeno i umrljano rublje, nestanak kokoši... Više od štete ljudi su se plašili buke što ih je podsjećaja na divlje zvijeri.
&
Praznovjerni su brzo ispleli babske priče o duhu starog Jože Šlafuteka koji nemiran luta kvartom sveteći se svojim prokazateljima. Oni sa više mašte poput stare Marte Begačeve, tajanstvene je zvukove i posljedice pripisivala demonima iz pakla. Prošlo je tek par godina od krvavog ratnog sukoba ali su žive slike nasilja i dalje prisutne jer nije bilo obitelji koju zvijer rata nije dohvatila svojim kandžama. Ljudi su izmišljali strahote kako bi prikrili vlastiti strah.Tako je nastala priča o Jedušu, čudovištu jedaču ljudskih duša koji ispušta jezive krikove od koji se ledi krv u žilama. Danju bi sve bilo normalno; obrtnici su radili, domaćice čistile kuću, djeca su išla u školu, no po noći strah se uvlačio u ljude te bi oni sa sumrakom okretali ključeve u bravama. Tišina te gradske četvrti bila je sablasna bez dernjave uličnih mačaka ili lavež pasa. Ne zna se tko je prvi spomenuo ime Jeduša, čudovišta što jede duše živih ljudi, no stanovnici tog kvarta obavijestili su narodnu miliciju o neobičnim događajima. Patrole nisu ništa pronašle a kako su imali pune ruke posla sa ideološkim neprijateljima, narodna milicija je slučaj vrlo brzo zatvorila.
&
Marko Paver, mesar premazan svim mastima, odlučio je Jedušu stati na rep. Naime, bio on duh ili ne, kvario mu je posao jer po noći više nije mogao potajno dopremati meso sa sela. Smanjivali su mu se prihodi a obitelj treba hraniti. Našiljene kvartovske uši čuju što ne treba. Tako bi dolazak “robe“ mogao kobno završiti jednim pozivom miliciji. Priče o čudnim pojavama širile su se plašeći ljude. Jedino je stari Tomo Fircajg odmahivao glavom u nevjerici kao i svaki osvjedočeni ljubitelj kapljice. Vinskom bratu svaka je noć bez alkohola čudovišna sama po sebi. No, kad su ga u zoru pronašli posve izbezumnjenog kako gol tumara potokom smijući se vlastitom malom prstu, očito je bilo da mu se nešto dogodilo. Neki su govorili da je to posljedica alkohola, cinici da je to nedostatak istog dok je većina tvrdila da je Fircajg sreo Jeduša. Strah se mogao rezati nožem a ljudi su pored vratiju držali sjekire, mlatove ili neko drugo dozvoljeno oružje. Napad na Fircajga poljujao je sve sumnjivčavce. Demon nazvan Jeduš, zastrašivao je kvart i nitko mu nije mogao ništa pa čak ni narodna vlast.
&
Mesar Pavor zabrinut za posao koji već tjednima ide loše, shvatio je da je krajnje vrijeme za djelovanje. Ženi, niti kćerki nije govorio ništa. Noć je već uvelike počistila kvartovske ulice a on je sa najvećim mesarskim nožem u mraku iza grmlja odmah do potoka, čekao čudovište dok mu se znoj cijedio niz leđa. Nataložio je u sebi dostatnu količinu bijesa na Jeduša. No, više od tog čudovišta ljutila ga je obavijest narodnog odbora da će morati zatvoriti mesnicu te preći u gradsku klaonicu. Dežurao je neko vrijeme pored potoka zatim je odlučio promjeniti mjesto. Privukao ga je čudan prigušen šum koji je dolazio iz vrta Belecovih. Zvuk šuškanja lišća te krckanja grančica govorilo je da se nešto događa ali sa tog mjesta mesar nije imao dobar pregled. Polagano se kretao duž ograde, stišavajući šum vlastitih koraka. Stao je pored plota priljubivši tijelo uz daske.
Dve su kreature petljale oko Belecovog kokošinjca nastojeći ga otvoriti. Ono što je pri slabom svjetlu mesar mogao primjetiti je da jedna od njih šepa baš na isti način poput postolara Blaža. Više nije bilo dvojbe oko nestajanja kokoši. Postolar i njegova žena kradu perad jer nemaju od čega živjeti. Sin im je nestao na onoj “drugoj“ strani koja je izgubila rat a skvrčene Blaževe artritične ruke ne mogu više držati postolarski čekić. Kad su konačno otvorili kokošinjac, strpali su omamljenu kokoš u vreću. Postolar Blaž kriknuo je iz sveg glasa tako da je sakrivenom Pavoru ispao mesarski nož iz ruke. Starci su se izgubili u mraku. Mesar se još dugo oporavljao od preživljenog straha. Nakon što je došao sebi, Pavor je posložio kockice. Postolar se služi jednostavnom tehnikom zastrašivanja i dobro mu ide. Za krik se nije trebao potruditi. Dovoljno je stisnuti bolešću iskrivljene prste pa da bol izađe iz usta bez ikakve glume. Uz ovakvu zvučnu kulisu, lopove neće otkriti. Mesar krene prema gornjem dijelu četvrti, ostavljajući za sobom potok. Blizu vrha ugleda tamnu siluetu kako se prikrada nečijem dvorištu. Odluči je pratiti na odstojanju ali mu ipak ruka još čvršće stegne veliki nož čija bi oštrica povremeno zabljesnula pri srazu sa svjetlom ulične rasvjete. Lik u crnom dahtao je sporo se probijajući kroz mali park. Pavor ga je na oprezno sa pristojne udaljenosti pomno pogledom pratio. Odjednom je parnjača nestala u tami. Nije prošlo dugo, iz mraka je izronilo biće ispuštajući zvuk poput stroja. Mesar se ukipio od straha ali je brzo odahnuo. Ono što je bilo ispred njega teško da je imalo veze sa Jedušem. Stara Marta Begecova opustošila je vrt Kolarovih noseći svoju lovinu. Sutra će rano odnijeti cvijeće na tržnicu te prodati. Prije nego li je krenula prema svome domu, ispusti snažan zvuk iz frule koji odjekne poput režanja. Slična tehnika kao i postolareva, no isti rezultat. Zaokupljen onime što je vidio Pavor nije krio zadovoljstvo što nije naletio na Jeduša ali se i zabrinuo. Noć mu je pokazala kako neki njegovi sugrađani teško žive. Duhovi koji jedu duše nisu problem ali živi ljudi jesu...
&
Sjeverni povjetarac ga je pratio milujući ga svojim rukama dok je zamišljeno hodao idući prema potoku. Pogled mu padne na svijetleću točku koja se sporo gibala mrakom. Pritaji se iza stabla. Točka koja je lelujala amo-tamo odjednom stane. Strpljivo čekajući razvoj događaja razmišljao je o kvartovskim kradljivcima. Misli mu prekine huk ptice iz pravca kretanja točke. Mesar se od tog zvuka stresao ostavši zakopan u mjestu. Iz dvorišta je ubrzo izašla spodoba, huknuvši još jednom u okruglu stvar. Pavor nije vidio lice “ćuka“ no vidio je što je lik ukrao. Ugasivši svjetiljku lopov je pojurio sa plijenom. Nakon sto metara skrenuo je u malu ulicu. Udovac Franjo Gorski na rukama je nosio intimno žensko rublje te brzinom vjetra zatvorio vrata svoje kuće. Ono što je mesar te noći vidio bilo je dovoljno za zaključak. Olakšan spoznajom da se ne radi o čudovištu već o stanovnicima kvarta ušao je u ulicu gdje stanuje. Protrnuo je ugledavši utvaru kako hoda po krovu njegove drvarnice. Krov je škripio pod težinom nepoznatog tata, stare su letvice jaukale ispod crijepova. Uhvativši pogledom čudovište na šupi, mesar postane svjestan ozbiljnosti situacije. Vidno uzbuđen, nastojao je utišati vlastito disanje, promatrajući kretanje lika u crnom. Ruka mu se čvršće zalijepila za držak mesarskog noža. Jeduš se sporo kretao krovom, nastojeći dohvatiti prozor mesareve kuće. U trenutku kad je bio blizu okna, mesar je iz sveg glasa povikao. Demon sa krova drvarnice poskočivši na mjestu, napravio je krivi potez. Stare letvice nisu izdržale. Uz veliku buku utvara je propala jednom nogom kroz krov, dok su crijepovi padali zbog urušene drvene konstrukcije.
&
Ana je dobro prošla; par ogrebotina, nešto masnica te povrijeđeni ponos. Krov drvarnice je bio u gorem stanju nakon njenog propadanja. Mesareva kći je dobila zabranu izlaska, ne samo preko krova, već i preko vrata, za neko duže vrijeme. Pavor je sjelomično odahnuo. Jeduš ne postoji. Neki stanovnici “jeduši“ su koji noću vrište, huču, reže da bi preživjeli. Mesar je pak riješio vlastiti problem rada svoje mesnice – tuđom odlukom. Krajem godine narodna mu je vlast zatvorila mesnicu. Dobio je posao u klaonici, radeći u tri smjene. Jedne zimske noći nakon što se umornim koracima vraćao iz noćne smjene u klaonici, pogledo je u pravcu potoka. Ugledao je neobično biće koje je sjedio na kamenu cerekajući mu se u lice. Kažu da je mesar preko noći posijedio. Kasnije su ga odveli u umobolnicu iz koje se više nije vratio.
Tako priča o Jedušu, nemani koje jede ljudske duše nema kraja, baš kao što ni samo zlo nema svjedoke vlastitog početka.

Nemruth Dagi
05.02.2014., 11:39
Životno mi je iskustvo ne jednom pokazalo da ljudi postaju poput zvijeri kada tragaju za onim što im nedostaje. Mnogi od nas nemaju pameti, sreće, novca, ljubavi, moći...a što ih manje imaju, više gladuju za njima. Tada se javlja pohlepa. Spremni su pretrpjeti neugodu kako bi postigli ugodu jer traga se za nečim što stvara dobar osjećaj. Pohlepa je nezasitna ljudska glad i gora je od životinjske jer ona će sita stati sa ubijanjem ali pohlepan čovjek ne. Moć, pamet i novac...možda ne baš tim redosljedom, svijet okreće i održava u pokretu. Beskonačni je krug požude i uskrate onoga za čime ljudsko srce čezne. A opet da ne želimo nešto tako jako, strasno, da smo u stanju sve učiniti, naši bi se životi pogubili u osrednjosti.

&

Bila sam obična djevojka bez moći i utjecaja. Pamet mi je u granici prosjeka a novca sam imala dovoljno za skroman život. Najviše sam bila uskraćena za dobar izgled. Onaj tko osjeća da mu nešto nedostaje za ostvarenje sreće, ne želi olako priznati. Bilo bi to priznanje vlastitog neuspjeha. Tako ni sama nisam prihvaćala gorku istinu. Priča o vlastitom nedostatku koji se pretvara u uspjeh, sličnija je bajci nego običnoj pripovijesti. Baš takva bajka, moja je životna priča...

&

Sjećam se kada sam se prvi put pogledala u ogledalo. Imala sam pet, možda šest godina. Zadivila sam se vlastitim izgledom. Moji roditelji su imali zaista lijepo dijete. Nekako s vremenom i rastom, dječja je ljepota plavog anđelčića, polako blijedila. Sve sam više ličila na pokojnu strinu, sve manje na anđeosko dijete. S dvanaest godina, izgradila sam pravi dvorac gorčine poradi vlastitog izgleda. Smjestila sam samu sebe za kaznu kao ružnu princezu, na vrh kule, očekivajući viteza koji bi me spasio. Po mene bi dolazili samo ružni svinjari, konjušari a ponekad, isuviše rijetko i pokoji paž. Više od te dvorske titule nisam mogla ni očekivati. Osamnaesti rođendan, dočekala sam sa sloganom "baš me briga" životne filozofije a zapravo itekako sam marila za izgled. Noćima bi plakala što se nisam rodila lijepa ili barem malo manje ružnjikava. Godine su prolazile, redovno sam se školovala, ponekad družila sa paževima te živjela u uvjerenju kako će me jednom u životu dopasti pažnja štitonoše ili ako ću imati sreće, glavom i oklopom, pozornost viteza na bijelom konju. Kako se to nije ostvarivalo, odlučila sam sama nešto poduzeti. Nikakva operacija, izmjena dijelova tijela nije dolazila u obzir. Ružna princeza iz najviše kule shvatila je da samo dovoljno jaka i moćna žena ispire tragove vlastitog tjelesnog nedostatka. Kako bi to stekla, trebala sam imati dovoljno novca, pameti…Mojoj okolini i samome Bogu kojeg su mi utisnuli dok još nisam mogla reći ne, navodno se takvo ponašanje nije svidjelo. Trebala sam ostati ponizna, poslušna i dakako onakva ružnjikava kako bi se uklopila u muški svijet. Ponukana okolnostima, pobunila sam se te zaigrala zadnjom kartom izvučenom iz rukava. Poslužila sam se lukavstvom jer u ovom čudnom svijetu muškarci još uvijek vode glavnu riječ.


&

Pošto mi ljepota nije suđena a moć trenutno nedostupna, preostalo mi je svu ružnoću pretvoriti u dotjeranost. Pažljivo biranje sredstva za njegu polučilo mi je uspjeh. U ljubavnom životu sve su manje dolazili konjušari i paževi, sve više dvorjani. Put do pravog viteza, trnovit je i strm. Majka se pitala koliko trošim para na kreme i pomade, mada je i sama znala kako se ružnoća izgubi u njegovanoj zategnutoj koži. Vrijeme je na mom licu stalo. Lica pripadnica iste generacije, venula su poput odstajale ubrane ruže. Skupe su kreme djelovale. Novac koji sam na njih trošila, opravdao je rezultate. No, došlo je do preokreta. Ružna ali njegovana princeza iz kule, ostala je bez posla. Stjerali su me na burzu rada. Novca je bilo sve manje. Prorijedile su se skupe kreme, pali smo za par klasa niže pa onda opet za niže…na kraju je i obična krema za ruke bila dobra za njegu lica.

&

Toga dana vraćala sam se kući, depresivna i umorna od svega, ponajviše od traženja "posla" što je u najboljem slučaju moglo biti honorarno tipkanje. Na pultu tržnice, smežurani je čovječuljak prodavao jeftine kreme za lice. Za par novčića jedna je plastična kutija završila u mojoj torbici. Navečer, nakon što sam odslušala majčine litanije, koja se kao penzionerka svađala sa životom od ranog jutra do večeri bez nekog vidljivog rezultata, namazala bih se kremom po tijelu. Nanešenim mirisnim slojem na koži, dio mene bio bi zadovoljniji ako zanemarimo sve ostalo nakupljeno što je vrištalo od muke. Svake večeri ponavljala se ista radnja, no namaz kreme bio je sve tanji. Uz mamine priče kako me izdržava od svoje male penzije te da sam već trebala pronaći princa i odseliti, bilo mi je svega dosta. Nešto sam trebala poduzeti, napraviti od života a što i kako, sama nisam znala. Dani koji slijede kao i svi ostali, nisu se razlikovali od predhodnih. Navečer umorna od cvokotanja majke, vlastite nezaposlenosti, nemoći, ružnoće i usamljenosti, lijenim sam pokretom nanašala jeftinu kremu na tijelo i lice. Bijesna u vlastitoj bespomoćnosti koja me razarala, razmazivala sam "željeznički kolomaz" kako sam ga nazvala, po vratu i rukama. Zaokupljena mehaničkom radnjom, razmišljala sam gdje me to život odveo i ostavio da se patim. Nemarno nabacujući kremu na noge, dio nje je pao na stari izlizani sag. Pogledavši bijelu masu na podu, slomila sam se. Nisam opsovala već očajničkim glasom zaridala. Uz svu tu jad u sebi i na sebi, prisiljena sam prati odvratnu staru krpu koja je služila umjesto saga. Pucala sam po šavovima i mimo njih. Preostalo mi je jedino ući u klub samoubojica, postati novinska crtica crne kronike i dnevnih tiskovina. Kad sam konačno došla k sebi od suza, obrisala sam maramicom kremu sa površine tepiha. Mjesto na koje je pala krema, bilo je osvježeno, čisto i divno je mirisalo.

&

Prošlo je par godina od tog događaja. Sve je krenulo malo-pomalo na bolje. Život se promijenio. Majka je trenutno na moru sa penzionerima i kada se vrati, stari stan će biti posve preuređen. Moj stan kupljen gotovinom, na istom je katu zgrade. Posve je praktičan za poslovnu ženu kao što sam ja. Spremačice dolaze svaki dan i čiste nam oba stana. Novi automobil je u garaži a debeli bankovni račun sunča se oročen kamatnim zrakama te se tako oplođuje. Prilagodila sam se na vlastitu ružnoću. Skupe kreme i dalje trošim. Dotjeranost je sudbina svih ružnih žena. Mada neugledna do razine ružnoće pokojne strine - nisam glupa. Sreća je izvadila svoje karte na stol i pokazala što može. Jeftina krema kupljena na tržnici, koja ionako nije mogla njegovati ružnjikavo mi lice, očistila je tepih. Slijedeće jutro, potražila sam čovječuljka te pokupovala zadnjim novcem sve kreme koje je imao. Bio je sretan jer ih se riješio. Vraćala sam se kući prepuna nade i s jednom pomalo ludom idejom. Očistila sam sve tepihe u našem stanu ili ono što smo obje, mama i ja tako nazivale. Zadovoljna učinkom kreme, ponovila sam istu radnju na susjedinim sagovima. Bila sam presretna. Moja firma uvaža te kreme na veliko, direktno od proizvođača. Dodajemo različite mirise i čistimo tepihe. Tajna uspjeha je u običnoj jeftinoj kemikaliji za njegu siromašnih i ispucalih lica patnika. Sve ostalo je legenda.

&

Oko mene vrte se razni vitezovi svih boja i zastava. Konjušari i paževi daleka su prošlost. Ne trebam čekati kako bi me neki vitez na bijelom konju zapazio. Sreća i pamet stvorile su novac a ono znamo svi, ima posebnu moć. Muškarac može biti ružan i moćan, od njega se ionako ne očekuje ljepota. Nadomjestak za privlačnost koju često sami nemaju, nalaze u moći što donosi novac. Samo lijepe žene posjeduju neku neobjašnjivu, privremenu moć dok ih ljepota služi. Kada ona nestane, malo vrijednih stvari preostaje u životu ako se pravodobno nisu potrudile unovčiti svoju ljepotu brakom... ili novcem. Ružne, bogate te pametne žene sa srećom u vlastitom džepu, mamac su za oklopljene lijepe vitezove. Ljubav je kemija koju proizvodi novac, mada idealisti ne žele to priznati pa joj pripisuju neku navodnu božansku prirodu. Moja bogata i ružna ali njegovana malenkost dokaz je da to nije tako. Stoga zavodnici pozivaju bogate i moćne žene na dvorske balove, međutim, oni sami više nemaju pravo glasa. Došla su konačno vremena kad dame biraju...

Discipulus
05.02.2014., 17:29
bokte, koja majstorica kratke prozne forme! te jasne, klizeće rečenice, odlična struktura, priča, jednostavno: 5!

Nemruth Dagi
28.02.2014., 10:46
Mjesecima je bio sretan i imao je za to dobar razlog. Otkad su mu nebesa podarila Marlen, sreća je svakodnevno vidljivo ostavljala trag na ogrubljelom muškom licu. Redovno se brijao, skratio je svoju sjedinama prošaranu kosu, posvećivao je više vremena vlastitom izgledu. Uz tjelesne promjene, bez najave je došao u njegov život - novi honorarni posao. Bog ga je višestruko darivao. Lice izmučeno brigama, brisao je bore. Prijašnje je honorarčenje ionako previše oduzimalo vremena dok je zarada bila mala. S prvim honorarom, zarađenim na novom poslu uz pratnju njegove Marlen, otišao je u centar grada. Nakon dugo vremena slobodan i sretan, jedan bivši ratnik šetao je gradom. Nije baš volio gradsko središte pa se oduvijek trudio izbjeći poznata lica kao i svoje bivše ratne drugove. Vječno bez novaca i volje za druženjem, klonio se središta grada i izloga velikih trgovina. Ionako ga nisu previše privlačile. Bio je i ostao stanovnik svoje prigradske četvrti u kojoj se dobro osjećao.

&
Nakon što se vratio iz bolnice u kojoj je ležao mjesecima zbog ranjavanja, svijet mu se počeo lagano urušavati. Od posljedica rata na sebi i u sebi, nikako nije mogao dobiti posao. Staro namještenje, pripalo je nekom drugom. Roditelji su mu odavno umrli, vlastitu obitelj nije imao. Trebalo je živjeti. Naznake nije bilo kako to ostvariti. Ni mu gostionica nije bila strana. Za šankom poput tisuće drugih bivših ratnika, samosažaljevao bi se do mjere teškog pijanstva. Nekad snažan čovjek propadao je pod utjecajem pića. Dobio je bijednu mirovinu s kojom je mogao platiti samo račune a ostatak je morao namiriti radom. Poznanik se smilovao bivšem ratniku, čovjeku koji voli zaviriti u čašicu te ga je zaposlio. Jedini je vjerovao u njega. Prije je slagao produžne telefonske kablove u vrećice. Kada je narudžba bila veća, radilo se dok se posao ne zgotovi u cijelosti. Znalo je to trajati danima. Dobrovoljcu rata nije bilo teško raditi. Slabo plaćen, nezadovoljan svojim statusom kao i sobom, trebao je nešto što bi mu podiglo razinu klonulog samopoštovanja za kojim je toliko žudio a sam nikako nije mogao ostvariti.


&
Dok su oboje ponosno hodali glavnom gradskom ulicom, prolaznicima bi darivao smješak netom skinut s lica. Bivšem ratniku je konačno krenulo u životu. Nitko od njega nije bio sretniji. Znao je i sam kako bi čašica pića pokvarila čaroliju. Otkada je Marlen uz njega, nije pio. Nije mu branila. Niti je mogla. Snažna, nekada neizdržljiva potreba za alkoholom, posve je isčezla. Šank i beskrajni razgovori, nisu ga više ispunjavali zadovoljstvom. Osjetio je kako se mijenja iznutra, radujući se tome. Misao kako nije vrijedan života, posve je nestala. Zabljesnulo je u njemu nešto sasvim drugo pokazajući skrivenu ljepotu iza ružne fasade stvarnosti. Rat i bojište napravili su od njega životinju koja se bori za preživljavanje. U miru je trebalo životinjsku silu iz sebe izgnati te iznova postati - čovjekom. Ta sirova sila se ne može isprati pićem cjelodnevno viseći na šanku. Potrebno je nešto daleko više od alkohola kako bi te vratilo među ljude u stvarnost bez da se iz zbilje bježi u ovisnost. Samo tako, čovjek može vratiti osjećaj vrijednosti te postati sretan poput povratnika u vlastitu kuću nakon podužeg izbivanja iz nje. Marlen se pokazala pravim izborom za ostvarivanje sreće. Zbog nje se osjetio ponovno cjelovit kao čovjek. Beskrajni osjećaj izgubljene slobode se vraćao malo-pomalo.


&
Kretali su se sporo centrom grada, želeći što više osjetiti asfalt na svojim potplatama, upijajući hodom duh gradskih ulica. Promatrali su izloge i ulazili u trgovine. Odlučio je posve promijeniti način života. Krenuo je s frizurom zatim se bacio na traženje novog stila odijevanja. Prije par mjeseci o tome uopće nije razmišljao, nosio je stare isprane traperice, jeftine šarene košulje i majice. Cjelodnevno slagajući telefonske kablove u kutije, taj stil odijevanja bio je posve zadovoljavajući. Naslanjanje na kvartovske šankove gostionica nije zahtijevalo posebno odijevanje. Uz Marlen i novi posao, čeznuo je za pravim odijelom koji bi vratio posljednji djelić izgubljenog samopouzdanja. Većinu je odradila baš njegova Marlen.
Isprobavao je šesto odijelo u kabini, ponosno se gledajući u ogledalo. Vitka linija još više je naglašavala stas a prosjeda kosa, šarm. Isprobavajući odijela koja su mu kao manekenu savršeno pristajala, prodavačica je svaki puta pohvalila njegov izgled. Izabrao je sivo, tamno plavo i smeđe odijelo, za njih odgovarajuće košulje i kravate. U trgovini je ostavio dosta novaca ali nije žalio. Imao je Marlen, posao i nova odijela kojima se veselio. Svi su oni malo pomalo od njega stvarali drugačijeg čovjeka. Rat je negdje daleko ostao iza, toliko daleko da njegova jeka više nije dopirala do uha nekadašnjeg ratnika.


&
Bivši ratnik i njegova Marlen s vrećicama u rukama nastavili su svoj pohod trgovinama. Nakon kupovine umorni od isprobavanja, sjeli su u kavanu. Mrak je lagano padao a raspoloženje je raslo. Jedva je čekao čas kada će stići kući. Skinuti će odjeću u kojoj je cijeli dan bio te pomilovati svoju Marlen.
U daljini je ugledao broj tramvaja koji će ga odvesti kući na sam rub grada. Vrećice sa kupljenom robom šuškale su u gužvi na stajalištu. Jedan nepažljivi muškarac, nastojeći što prije ući u tramvaj, odgurnuo ga je prema rubu pločnika. Nespreman, posrnuo je. Dok je padao, um je zavrtio ratni prizor. Minobacački projektili su odjekivali naokolo dok su nebom šarale rakete. Neprijatelj je tukao svom silom po njima a oni uvučeni u mišje rupe, nemoćno su iščekivali završetak paljbe. Kad-tad će se dati znak za pokret. Živa će sila kao i mnogo puta do tada, savladati neprijatelja. Iako slabije naoružani, pružali su žestok otpor. Prkos je bio snažno i najčešće oružje kojeg su imali. Stvaralo ga je samo njihovo srce. Inat je sila koji tali svaki i najtvrđi metal pa kako ne bi razbio i živu neprijateljsku silu?! Dan je znak za kontra-napad. Predah neprijatelja između dvije paljbe, dobar je trenutak za juriš. Za kratko vrijeme prošli su brisani prostor. Dok je čvrsto držao pušku, um se posve utišao. Usredotočio se samo na jedno, ono najvažnije – uništiti protivnika. Bila je to hrana za puštenu zvijer rata koja čuči u svim ratnicima. Negdje iza njega, prolomi se granata. Bol ga savije i baci na tlo. Pušku je još čvrsto držao u rukama. Krikne svom snagom, napregnuvši vratne žile do kraja. Srce mu je lupalo a um bubnjao u ritmu riječi…pogođen si, pogođen…si…umireš...pogođen si...umireš.


&
Uzvik. Iskra tramvajske kočnice. Krik boli iz nečijeg grla pomiješao se s vriskom zaprepaštenih ljudi. Bivši ratnik ležao je na pločniku glavne ulice dok su njegove rasute vrećice nestale u moru okupljenih ljudi. Tramvaj baš onog broja koji ga je trebao dovesti do doma na periferiju grada, stajao je na mjestu muškarčeve desne noge. Marlen je bila ispod metalnog tijela vozila, smrskana, kašasta, bez oblika. Urlao je… Nije se mogao podignuti. Nogavica hlača desne noge ostala je na tramvajskoj šini zarobljena kotačem. Hitna pomoć je brzo stigla. Vozač tramvaja je stajao u šoku, muškarac koji je pao pod tramvaj, ležao je prikovan na tlu. Dogodilo se ono čega se najviše plašio. Njegova Marlen ležala je nijema i mrtva, smrvljena težinom tramvaja. Plakao je kao malo dijete dok su ga podizali i stavljali na nosila. Suze su mu tekle kada su ga pregledavali u kolima Hitne pomoći. Odmah je dobio sredstvo za smirenje. Tonući u san, zadnja slika koju je zadržao u sjećanju, bila je njegova Marlen - smrskana, polegnuta na hladnom asfaltu.


Nastavlja se...

Nemruth Dagi
28.02.2014., 10:47
&
Sutradan su ga pustili iz bolnice. Dobio je stare štake. Jedva susprežući suze, osjetio je kako mu se usta brzo suše. Nesreću koju je doživio, snažno ga je prodrmala. Osim par modrica i šoka nije mu bilo ništa. Gore je prošla njegova Marlen. Smrskao je po drugi put u životu - svoju nogu. Prvi puta dok je vojevao, granata mu je odnijela ud nešto ispod koljena, ostatak su morali odrezati. Tramvaj je nesretnim slučajem odrezao tu istu nogu, u miru. Dva puta je u životu desna noga platila "glavom".
Marlen, njegova nožna proteza bila je najskuplja proteza koja se mogla pronaći na tržištu. Izrađena po mjeri bila je gotovo savršena. Ušla je u njegov život donacijom, zaslugom udruge vojnih invalida. Bio je zadovoljan protezom i više nego li je očekivao. Nazvao ju je Marlen po poznatoj glumici iz Hollywooda koja je u ono doba imala savršene noge i osigurala ih na veliki iznos kod osiguravajućeg društva. Tako je Marlen, savršena umjetna noga bez mane, nadomještala desnu mu nogu koju je položio na oltar žrtvujući je za slobodu domovine. S protezom je mogao hodati i trčati bez ograničenja. Toliko vjerna i uvjerljiva kao prava noga, mnogi ljudi nisu znali kako je ona samo - proteza. Bez savršene Marlen besprijekorne životne družice, nestalo je i samopouzdanja. Izgubio je i vrećice s tek kupljenim odijelima koje je "progutalo" mnoštvo znatiželjnika na tramvajskom stajalištu.
Novu Marlen neće tako lako dobiti. Proteze kao što je bila njegova, preskupe su za obične smrtnike. Imao je sreće kad su ga izabrali i donirali ono što mu je trebalo. Mjesecima će morati raditi na papirima kako bi dobio od države običnu protezu koja će ga žuljati. Obična proteza odavati će da nema noge. Teško će obavljati svoj novi posao trgovačkog putnika bez savršene Marlen.



&
Pri izlazu iz bolnice, bezvoljan i ljut upro se štakama te krenuo prema starom sidrištu nesretnika svih vrsta, dobro poznatom šanku lokalne gostionice. U duši mu je bilo teško, preteško. Plakao bi a opet osjećao stid jer ratnici ne plaču. Činilo mu se kao da je izgubio dio sebe. Više nije cjelovit već krnji. Trebalo mu je piće kako bi tek djelomično pronašao onaj, svoj izgubljeni dio. Alkohol bi ga omamio, smanjujući osjećaj gubitka. No, ne zadugo...kad bi se otrijeznio, nanovo bi se oćutio nepotpun i bez noge. Iznova bi posegnuo za čašom. Proći će dosta vremena ako nova Marlen ili bilo koja druga proteza te vrste kao nadomjestak uđe u njegov život. Do tada će ispirati sa svakom novom čašicom nedostatak samopoštovanja te proklinjati dan kada je njegova Marlen smrskana, "život" skončala na tramvajskoj pruzi.

Nemruth Dagi
01.04.2014., 17:55
Žamor trga u prostoriji prigušenog svjetla posve je zamro. Čim je stupio unutra, javi se ugodan glas, ponudivši mu okrugli stolac ispred velikog monitora i tipkovnice. Iz zvučnika se čulo: GRAĐANINE,SLOBODNO PRISTUPI “KNJIZI ŽALBE“.
Martin Kljun, pedesetogodišnji građanin Europe, sjeo je pred ekran, progutavši nakupljenu slinu. Stavi desni dlan na „čitač sudbine“. Stroj je iz ruke poput vrsne gatare čitao sve podatke počev od preboljenih bolesti, o povijesti njegove obitelji, financijskih izvještaja pa sve do dnevnog kupovanja hrane ili načina korištenja slobodnog vremena. Bez prikaza dlana ne može se kupovati ni prodavati, raditi ni besposličariti. Povezani “hiromanti“, čitači ljudskih sudbina, izmjenjuju informacije stotina milijuna stanovnika, povezavši ih trenutno u bazu velike Mreže. Društveni sustav crpi iz “čitača“ sve potrebno za organizaciju života tolikog broja duša, raznih kulturoloških i ostalih razlika. Život je svakom biću ovisio o Mreži jer je ona sakupljala birokratske podatke od rođenja i smrti, izdavala dozvole, potvrde ili ih je ukidala. Sa njom su se djeca rađala, rasla, školovala, sa njom se radilo, ljubilo, bolovalo te na kraju odlazilo na groblje.
Stroj je učitao ureze sa dlana, pretvorivši ga u samo sebi smisleni kod. Ekran ispred lica Martina Kljuna punio se slovima. Ujedinjene Europske Države pozdravljale su podanika i davale mu do znanja da mu se bliži godišnji redovni liječnički pregled te da ima još par dana za vraćanje posuđenih knjiga. Obavijesti su ubrzo zamijenile upozorenje pisano masnim slovima. ZAHVALJUJEMO GRAĐANINE MARTINE KLJUN ŠTO STE HRABRO PRISTUPILI KNJIZI ŽALBE. OVO JE ZADNJE UPOZORENJE, NAKON OVE RAZINE VIŠE NEĆETE MOĆI ODUSTATI. UPISOM U KNJIGU ŽALBE PRIHVAĆATE RIZIK... Građanin Ujedinjene Europe, klimnuo je glavom u znak prihvaćanja te prstom stisnuo tipku prepustivši se vlastitoj sudbini.


Preispitivanje


Izašao je iz Kuće “Knjige žalbe“ pomalo smrknut. Hodajući trgom otkrio je kako mu sa svakim narednim korakom raste razočarenje. Danima je smišljao rečenice koje će tipkovnicom ukucati na ekran. Odluka da se konačno pojavi u metalnoj kutiji koja stoji na svakom većem trgu širom Ujedinjenih Europskih Država te iznese žalbu ili protest, posljedica je promišljanja i nakupljenog dugotrajnog nezadovoljstva. Prevario se misleći kako će gorčina koja ga izjeda nestati nakon što istrese svu žuč pred državnu Birokraciju. Umjesto očekivanog olakšanja, osjetio je razočaranje. Ostavši iznenada ispražnjen, nepodnošljiva lakoća usadila je u njega klicu ravnodušnosti. Nastojeći srediti misli, otrgnuti se svakom pokušaju obamrlosti, sjeo je za prvi slobodan stol kafića. Odsutan duhom bez stvarnog zanimanja, promatrao je masu što se kreće trgom. Bez osjećaja bliskosti sa sugrađanima i njihovim sudbinama, nije se poistovjećivao sa gomilom. Činili su mu se tako daleki i sporedni, kao da ne žive na istoj planeti. Martin Kljun, građanin Ujedinjenih Europskih Država osjetio je po tko zna koji put otuđenje od vlastite okoline, od ljudi koji ga okružuju, od svijeta koji ga melje pretvarajući ga u smjesu prilagođenu sustavu. Popivši naiskap kavu, plaćenu spuštanjem dlana na crni tablet, uvukao se u gibljivu gomilu koja se kretala ulicama grada. Lutao je bez cilja, bez uživanja u slobodi dana kojeg je uzeo u uredu da bi olakšao dušu u Kući “Knjige žalbe“. Koračajući ulicama uljuljkan masom, razmišljao je o proteklim godinama koje su malo pomalo raspršile velika očekivanja. Kada je prije dvadesetak godina demokratskom odlukom većine, Domovina ušla u Ujedinjene Europske Države, građani su se poveselili boljem sutra. To je bila tek ponuda, mogućnost za boljitak, veliki korak ka nekom budućem blagostanju. U našem dobu, svijet je povezan nevidljivim nitima, tankim i čvrstim poput struna glazbenog instrumenta. Žice zajedno stvaraju puninu melodije jer nitko nije samodostatan otok da bi stajao sam usred mora. Očekivano bolje sutra poput ideoloških parola, svakim je novim danom odluku sjedinjenja Domovine sa Ujedinjenim Europskim Državama blagoslivljao. Ono što nitko nije pročitao sitnim slovima napisano na dnu međudržavnog ugovora, bila je zabilješka da se za napredak svako sam za sebe mora potruditi. Ono dolazi osobnim naporom ali ne po tvojim pravilima već po tuđim uvjetima. Čovjek je nepopravljivo biće, ogrezlo u vlastita očekivanja. Nada mu u teškoćama postaje dragi suputnik, no u vremenu kad boljitak izostane, pretvara se u lošeg vodiča. Gdje predugo kolo vode očekivanja, ljudi se nađu na putu tihog očajanja jer lokomotiva “Nada“ brzo troši gorivo. U dvadesetak godina nakon pridruženja Domovine Europi, neke su se stvari pomijenile na bolje. No, one dobre, prokušane i tako ljudima bliske domaćinske, strmoglavile su se u bezdan da nikada više ne ugledaju svjetlo dana. Ostale su slabosti. Preživjele su dobivši neku novu formu, potvrđujući činjenicu vlastitog urasta u tkivo društva. Pravila ponašanja mahom su izmjenila ljudske živote jer je za sve trebalo više srčanosti, a to se nije moglo iznjedriti iz općeg stanja očajanja. Suočen sa svojim očajem, jedan podanik od milijun građana ujedinjenog Starog kontinenta, hodajući gradom preispitivao je vlastitu građansku hrabrosti kao što je preispitivao društvo u kojem živi. Martinu Kljunu nije bilo lako. Uz već postojeće propitkivanje morao je smiriti vlastitu savjest te završiti nešto što se davno bez njega započelo.


Sve njihove boje


Odlazak u “Kuću Knjige žalbe“ smatra se poželjnim društvenim činom za svakog pojedinca. Dio je učešća punoljetne osobe u kreiranju političke stvarnosti cjelokupne zajednice, barem jednom u životu. Samo po sebi to nije bezazlen izlet. Ono za sobom povlači određene posljedice. Državne institucije u cilju promoviranja vlastite efikasnosti, zahtjevaju građansku hrabrost za upućivanje kritike cjelokupnom sustavu. Ljudi se od malena usmjeravaju prema samoodgovornosti. Iza svake riječi koju izgovaraju i pišu, moraju stajati cijelim svojim bićem pogotovo ako upućuju prigovor Birokraciji. Želi li se nešto promjeniti nabolje, cijena koja se plaća za bolji život ponekad je visoka. Samo pod tim uvjetom zajednica dobiva konstruktivnu kritiku sprečavajući klevetanje i kritizerstvo. Mediji su rado pisali o onima koji su za smislenu i kreativnu kritiku društvenog sustava nagrađeni privilegijama. Njihova bi se lica smiješila sa bezbrojnih displeja poput reklame za bezalkoholno piće ili pastu za zube. Većina ljudi je i dalje pokazivala odlike uspavane, tihe mase, zadržavajući u sebi osjećaj vlastite frustriranosti. Biti očajan i nezadovoljan, pogodno je tlo za nastanak raznih bolesti. Stoga je zakonodavac smislio brojne Kuće “Knjige žalbe“. S njihovim uvođenjem se očekivalo smanjenje troškova liječenja jer dana je mogućnost za odušak nakupljenih osjećaja izigranosti, izgubljenosti i nemoći. Obični su ljudi dobili mogućnost ispovijedanja bez doticaja sa svećenstvom. Takav posjet bi pojedinca ponovno povezao sa zajednicom. Taj pokušaj “re-ligare“ u nesavršenom društvu koje je zanemarilo religiju, duhovnost ili bi ih tek sporadično upražnjavalo, snažno je pročišćavalo podanike od nagomilane negativnosti. Kuće nisu davale oprost grijeha već samo način smanjenja osobno nakupljenog nezadovoljstva. Pokora je ipak pronašla svoje mjesto pretvorivši se u svojevrstan sustav nagrade i kazne - svetinjom nad svetinjama, u tajnu poznatoj tek malom broju Birokrata. Mreža bi nekom svojom logikom filtrirala materiju dobivenu posjetom. Malobrojni bi se nagradili, a neki za opomenu drugima, kaznili. Kuća “Knjige žalbe“ bila je začudni spoj osobno ostvarene sreće ili nesreće te vrhunac djelovanja birokratske bezosjećajnosti potpomognute računarskom tehnologijom. Rezultat posjeta najbolje su opisivale boje; bijelom se smatralo da je građanska dužnost izvršena te da je kritika na mjestu, a sve u cilju poboljšanja društvenog sustava. Žutom se država zahvaljivala podaniku na kritici sa nadom da će nedostatke ubrzo moći ispraviti. Zelena je boja znak da je kritika nadasve konstruktivna. Donašala je određene privilegije u kupovini zdrave hrane ili odlazak u prirodni park bez zagađenja. Plava je označavala prosudbu pojedinca s kojom se sustav teže nosio što je značilo gubitak nekih većih ili manjih privilegija dok je crvena boja bila noćna mora za posjetioce Kuće “Knjige žalbe“. Ona je za sobom povlačila privremenu ili trajnu kaznu odlaskom u Predvorje Naroda, završetak debelog crijeva Ujedinjenih Europskih Država. Njome bi se gubila sva dostignuta građanska prava uz mogućnost iskupljenja. Crna je predstavljala potpunu eliminaciju subjekta koji se drznuo kritizirati sustav na način koji nikako ne pridonosi rješenju. Tako je prekritičan i zlonamjeran građanin, donacijom vlastitih organa u medicinskim ustanovama, doprinosio zajednici. Boje su ulazile u osobne podatke, očitavajući se polaganjem dlana na elektroničkog “hiromanta“ određujući privilegije ili gubljenje istih. Sve njihove boje, svaka za sebe tkala je pojedinačne niti ljudske sudbine i nitko bojanje nije mogao izbjeći.


Nastavlja se...

Nemruth Dagi
03.04.2014., 18:10
Rješenja i problemi

Nakupljeni problemi su u potrazi za trajnim rješenjima ili se pretvaraju u noćne more. Ne nađe li se rješenje u određenom roku, okoštavaju i tu nastaju nove teškoće. U živom društvenom tkivu Ujedinjenih Europskih Država gomilali su se problemi, a njihovim okoštavanjem svjesnom su podaniku život pretvarale u mučninu. Korporacionizam, privatizacija javnih servisa počev od zdravstva, školstva, doživotni sustav rada, nadgledavanje i kontrola pojedinca, manipulacije prirodnim resursima, zagađenje zemlje, zraka i vode, uvođenje genetski modificirane hrane, manipulacija informacijama i medijima, razdvajanje političke elite i Birokracije sustavom privilegija; sve se to upakiralo zastrašujućom političkom mješavinom, mlake, formalne vladavine naroda i vladavine sustava sa “čeličnim smiješkom“ na licu. Olabavljena demokracija se tako sustavno nagrizala od strane političke elite i interesa nezajažljivog kapitala. Umjesto boljeg života, život se odvijao pod stalnom prijetnjom i strahom od gubitka. Posao, dom, zdravlje, privatnost, hrana, čisti zrak - sve se moglo u trenu izgubiti. Ljudi su se pitali, što je ostalo od njihovih očekivanja? Tko im je ukrao budućnost, nakaradivši njihov obični svijet beskonačnom radnom svakodnevnicom? Tko im je otjerao nadu u obećani bolji život, nekog sutra koje nikad ne dolazi? Tko im je nametnuo društvo s odgođenim smislom postojanja?!
Mada je znao da ništa nije posve crno niti posve bijelo, sve u sebi ima zrno vlastite suprotnosti, Martin Kljun samosvjesni građanin Ujedinjenih Europskih država nikako se s tom situacijom nije mogao pomiriti. Posjetom Kuće “Knjige žalbe“ zagrizao je vlastitu sudbinu poput jabuke. Za koji će dan dobiti povratnu informaciju i boju. No, i dalje je ostalo otvoreno pitanje na koje nije imao odgovor, i to ga je mučilo. Noćima nakon posjeta Kući razmišljao je o vlastitoj odluci. Da li je ona izraz građanske hrabrosti začinjena mrvom kukavičluka ili čin strašljivca koji je ipak smogao snage otvoreno se suprostaviti sustavu?! Zaspao bi tek pred zoru bez odgovora.
Prošlo je par dana od posjeta Kući “Knjige žalbe“ i dani su ušli u kolotečinu. Noću bi ga hvatao nemir čim bi pomislio na protekli događaj. Kako je odlazak u Kuću obveza barem jednom tijekom života da bi u njoj ostavili dojam o sustavu, Martin Kljun korisnik određene dosegnute životne zrelosti, nastojao je preokrenuti događaje u vlastitu korist. Priželjkivao je svoju boju jer je u pola stoljeća života prošao različita iskustva i često bi ga stvarnost udarala gdje najviše boli. Zaigra li jednom kolo sreće njemu u korist, a bezlično računalo birokratskog sustava se preračuna, dobit će ono što priželjkuje. Za umornog građana nagriženog crvom sumnje u vlastitu svrhovitost življenja, u društvu s odgođenim smislom u paroli “sutra će život biti bolji“, to se činilo jedinim mogućim rješenjem.

Ispuh civilizacije

Spremio je par osobnih sitnica u kovčeg te se kratko oprostio sa kolegama i prijateljima. Lice Martina Kljuna poprimilo je sivu boju zabrinutosti dok je desna ruka pokazivala izvučenu dobitnu “srećku“. Sivilo lica bila je samo fasada jer dlan se crvenio. Crvena boja skrivala je veliku mogućnost. Za državljana Ujedinjenih Europskih Država, crvenilo je značilo poduži boravak u ispuhu Civilizacije, kako su ga Birokrati posprdno nazivali. Običnom čovjeku prilagodljivom sustavu, savitljivog mišljenja bez snažnog osobnog obojenog stava, crveni dlan ravan je odlasku u deveti krug pakla. Martinu Kljunu ono predstavlja novu polaznu točku, svitanje nekog drugačijeg dana i rasterećenje od noćne more. Privilegije i slobode privremeno će mu se ukloniti, neprimjetno i bez galame. Društveni sustav sklonit će nepodobnog podanika smještajem na teritorij idiličnog naziva, Predvorje Naroda. U namjeri izmjene mentalnog sklopa, ispraviti će se u njemu određeni otkloni; preodgoj će uroditi novim pogledom na društvo koje vjeruje u neki bolji život koji se odgađa do daljnjeg. U osobnim dokumentima lijepo će zvučati znakoviti birokratski eufemizam “zasluženi odmor bez doticaja sa Civilizacijom“. U Predvorju Naroda sve je podređeno sada a ne sutra. Neuređenost i nesavršenost društvenog sustava u ispuhu Civilizacije očigledna je zbog nedostataka Birokracije. Parole vjerovanja ili nadanja u budući dan, zamjenjene su preživljavanjem sadašnjeg. Djecu plaše baba Rogama, odrasle ljude straše padom ispod razine civilizirane udobnosti, neimaštinom i bijedom. Lukav način mijenjanja ljudi dokida njihove stare dobre navike bez nasilnog zadiranja u umove. Sve se vremenom samo ispravlja pa postojeća nesavitljivost i neprilagođenost sustavu nestaje, sama od sebe. Vrijeme je čudesno oružje što neumoljivo kroji svojim oštrim škarama gorčinu života stanovnika ispuha Civilizacije.
Krajolik se drastično mijenjao što su se više približavali cilju. Zelenilo se tek ponegdje naziralo u moru sivila pokazujući prezir civilizacije prema prirodi. Tamne rijeke tokom su prljale vlastite obale, ostaci šuma sablasno su stršale uvis, besplodna tla nekadašnjih žitnih polja ispunjavala je praznina. Znakovi bezobzirnosti djelovanja na prirodu bili su očigledni i naplaćivali su se ljudskim zdravljem. U malim oazama koje su još zadržale razinu sačuvanog okoliša dostatnog za skroman život, živjele su kolonije odbačenih ljudi. Osuđeni na preživljavanje svakog pojedinačnog dana, usmjereni jedni na druge kao u stara vremena bez tehnologije, nastojali su se zajedničkim naporom oduprijeti nedaćama. Bez blagodati struje, čiste vode, hrane, vraćeni su u prošlost gdje je jedini cilj preživjeti dan.



Nastavlja se...

Nemruth Dagi
05.04.2014., 08:39
Otpor “ugašenih“ dlanova


Sustav Civilizacije, završavao je na ogradi koja dijeli uljudbu od njenog debelog crijeva. Sve što vrijedi sa jedne strane, na drugoj je upitno. Neki nisu mogli podnijeti prijelaz i što ono nosi te su im se životi pretvorili u pakao. Takvi ne bi dugo izdržali. Izabrali bi smrt kao rješenje ili bi se nastojali vratiti. Priče su potvrđivale veliki broj samoubojstava u prvim tjednima po dolasku. Samoubojice su bile uspješnije od prebjega. Birokracija je ionako svima otpadnicima “ugasila“ dlanove. Nitko od njih nije mogao nabaviti hranu ili smještaj bez prislona ruke na elektronskog “hiromanta“. U svijetu gdje vladaju čipovi nad ljudima, čovjek postaje nevažan. Otpor ugašenih dlanova posve je izlišan.
Nakon prijema u novu zajednicu, Martin Kljun se prepustio daljnjem razvoju događaja. Strpljivo je čekao, ne ističući se u gomili. Smjestili su ga u običnu kolibu koju je dijelio sa nekoliko pridošlica. Dobili su knjižicu pravila ponašanja te su zamoljeni da je prouče. Ujutro još pod dojmom sna i pretvrdog kreveta, javio se na rad. Ako nije želio, taj dan je mogao prespavati, no u tom slučaju ne bi jeo. Radiš - jedeš, ne radiš - ne jedeš. Svi sudjeluju u radu mada za to nisu plaćeni. Novca nema, no zajednici se doprinosi i pomaže, vlastitim radom. Za svaki se sat rada bez obzira što se i gdje radi, dobiva jedan talent. Osam sati rada znači osam talenta ali jedan obavezno ostaje u zajednici. Na taj se način hrane bolesni, ozlijeđeni, trenutno nesposobni za rad, mada je ishrana jednolična i nedovoljna. Nakupljeni talenti mijenjaju se za hranu, vodu, odjeću, svijeće i slično. Rasporedili su ga za rad na zemlji. Oni koji imaju konkretnije zanimanje i vještinu, radili su ono što su najbolje znali. Za polje se nije tražilo ništa osim fizičke snage. Martinu Kljunu je to trenutno i odgovaralo. Pribojavao se čeprkanja po otpadu što je uobičajna djelatnost u smetlarniku, ispuhu Civlizacije. Možda su Predvorje radi toga Birokrati nazvali debelim crijevom jer su se rješavali ogromnih količina smeća. Razdvajanje otpada nije bilo bezopasno i bolesti su bile česte. Uz nedostatak liječničke skrbi i lijekova, uz pomoć zagađenja, u Predvorju je smrt bila statistički potvrđena činjenica. Dok je marljivo usitnjavao tvrdu zemlju, mislio je na san predhodne noći. Nakon dugo vremena sanjao je Anitu. Pitao se, kako li sada nakon toliko godina izgleda, ima li još pjegica na licu, da li je još uvijek radoznala poput mačke? Zvono za prekid rada raspršilo mu je misli. Te je noći tvrda postelja svjedočila sličnom snu. Ponovno je sanjao Anitu. Bio je to očiti znak da je na pravom mjestu.

Iskupljenje


Tjedni su se brzo taložili u mjesece, a Martin Kljun je navikao na svakodnevni ritam života u Predvorju Naroda. Stekao je nove prijatelje i prvi puta se nakon dugo vremena oćutio nesputanim bez nadzornih kamera, čitača dlanova i razne druge nadgledne tehnike koja uvjetuje slobodu. Povratak na običan život bez pritiska na dugme je bio ponekad težak. Nedostatak se nadoknađivao međusobnim druženjem. U svijetu gdje ne prevladava bezlična tehnika, pojedinac je njegov sastavni dio, važan kotačić koji vrtnjom pomaže cjelini. Pad u grubu materiju za neke je ipak predstavljao problem. Nisu bili spremni niti pripremljeni za ovakvu vrstu preživljavanja. S vremenom su u sebi probudili onaj iskonski ljudski nagon koji je potisnut, uljuljkan udobnošću, duboko spavao; ljudi su otkrivali sami sebe, vlastite mogućnosti i ograničenosti. Upoznavali su su bez gledanja u ogledalo. Njihove su se vrline i slabosti odražavale na drugim ljudima, a tu nije pomagala kozmetika ni šminka. Odlazak u pakao Civilizacije, preživljavanje radom, na malo nezagađene zemlje pomoću tuđeg otpada, nije značio i duhovni pad. Navečer, umorni, izranjavanih ruku, no sretnih lica jer su dan preživjeli, međusobno bi izmjenjivali stečene vještine i znanja, u nedostatku TV i zabave. Pričale su se priče, dijelila iskustva, učilo se tehnikama preživljavanja i što je najbitnije od svega, družilo se. Izgubljeno povjerenje u čovjeka je polako nestajalo. Stvarao se osjećaj prisnosti, davno nestalo iskustvo čovječanstva koje se nije moglo naučiti iz knjiga. Tehnologija je postala prošlost kao i služenje državnoj Birokraciji. Oslonac se nalazio u živom biću pored sebe. Elektronički “hiromanti“ u Civlizaciji, doživljavali su se poput posrednika između tvrde zemlje i božanstva na nebu. Njihovim nestankom, raslo je povjerenje u druge ljude bez poticanja na ideje koje razdvajaju ljude na nas i njih. Pojedinci bi pokušali nametnuti slične zamisli ali ostali su kratkih rukava. Vođe bi se brzo raspršile bez sljedbe. Nitko više nije računao u bolji život sutra već u bolje sada. A bolje sada bio je zahtjevan i strog učitelj odbačenima.
Posljedni tragovi prilagodbe novom načinu života su nestali te se Martin Kljun odluči pokrenuti. Više nije radio na zemlji. Naučio je izrađivati cipele iz starih guma. Vještina obućarenja mu je pomogla da se više druži sa ljudima, a ujedno se našao na izvoru podataka. Noćima ležeći na tvrdoj postelji razmišljao bi o razlogu dolaska u ovaj pakao na zemlji. Ono što se pokrenulo davno, trebalo je skončati, staviti točku na i, završiti bez obzira na količinu prolivene krvi i znoja. Sjetio se dana kad je sve započelo. Tek je navršila osamnaestu i odmah hrabro ušla u Kuću “Knjige žalbe“. Za par dana odveli su je na preodgoj u Predvorje Naroda. Anita Kljun, kći Martina Kljuna nije se nikad vratila kući. Glasine o njoj, stizale su raznim putevima, no niti jedna vijest nije bila potvrđena. Nakon što mu se zbog njenog odlaska raspao brak, Martin Kljun mučen krivnjom, počeo je razmišljati o namjernom dolasku u ispušnu cijev Civilizacije kako bi je potražio. Preispitivajući način odgoja vlastitog djeteta smatrao se krivim za nemili događaj. No, osim osjećaja nemoći i grižnje savjesti tijekom promišljanja, zauzvrat nije ništa drugo iskusio. Život mu se parao po šavu; uz nestanak djeteta, propast braka, kusao je posljedice vlastitog kukavičluka. Dok je u svoja četiri zida nemilice kritizirao sustav koji je od ljudi stvarao bezlične strojeve, balansirajući mrkvom i batinom, privilegijama i kaznama, njegova je kći hrabro i naivno ušla u Kuću “Knjige žalbe“. Nenamjeran “zločin“ Martina Kljuna, zahtjevao je iskupljenje.


Nastavlja se...

Nemruth Dagi
06.04.2014., 14:46
Staklenik

Krenuli su sa prvim znacima svitanja. Noću je svako kretanje u smetlarniku Civilizacije ne samo zabranjeno već i opasno. Odbačeni svijet uronjen u tamu, skriva različite opasnosti. Bande Predvorja Naroda sačinjavali su odmetnici svih vrsta nastojeći preživjeti bez rada. No, ovdje bogatstvo nije novac i nikada to neće ni biti već hrana i voda. Kako ološ društva nije mogao preživjeti pljačkom, ljudski talog zabražđen u kriminal, istrjebljivao se međusobno kradući najbitnije - hranu. Uz glad, žeđ i bolest, odmetnički ološ se samoproglasio neprijateljem korisnika programa “prirodnog preodgoja“. Stoga se putovalo iz oaze u oazu u većim skupinama samo danju. Na taj bi se način izmjenjivale informacije, osobna pošta, razni upotrebni predmeti izrađeni od odbačenih ostataka napredne Civilizacije, namirnice za trampu i sjemenje dragocjeno poput zlata jer su biljke sačinjavale većinu ishrane. Martin Kljun dobio je podatak da Anita živi i radi u Stakleniku. Oaza nazvana zbog velikog rasadnika biljaka, za stanovnike Predvorja Naroda je uvijek bila od iznimne važnosti, a putovanje do nje opasno i naporno.
Dane su provodili hodajući, a noću bi jedva stojeći na nogama ulazili u oaze, na odmor. Svaka bi oaza imala svoje vođe koje su sami izabirali, no pravila ponašanja u njima bi bila ista za sve u inače negostoljubivom svijetu za čovjeka. Konačno ušavši u Staklenik, Martina Kljuna je zadivila njegova veličina. Zbog živosti njegovih ulica činio se poput pravog grada. Za razliku od drugih naselja, ova je oaza vrvila ljudima. Mada umoran od puta, krenuo je prema glavnom stakleniku. Srce mu je divlje tuklo, a ruke se znojile. Uhvati ga snažna drhtavica, no Martin Kljun je pripiše vlastitom umoru. Borio se, ne samo sa umorom već i sa strahom, osjećajem krivnje.Sam sebi nije oprostio što je na početku života vlastito dijete nesmotrenošću gurnuo u pakao.
Lice iznad njega raširi se u osmijeh. Posegne rukom prema njemu ali ga ne dotakne. Pretekne ga oštra bol u tijelu, vid mu se ponovno pomrači. Čuo je glasove oko sebe i dok je lik blijedio...ugledao je film. Stajao je na gradskom trgu, nemilice gledajući u zlokobnu Kuću “Knjige žalbe“. Koliko je želio ući i raskrstiti sa onime što mu nanosi bol, toliko ga je ulaz odbijao, čak mu se i gadio. Stješnjen između vlastite želje za oslobođenjem i osjećajem gađenja, nemoćno je stajao ispred vrata sve dok ga poznati glas iznutra nije dozvao: Tata, tata! U tom času Martin Kljun bez oklijevanja otvori vrata i uđe.
Anita je brisala znojno Martinovo čelo. Povremeno bi otvorio oči i odmah ih sklopio, preslab za što drugo. Groznica mu je danima harala tijelom, a um vrtio dobro poznati film sa Kućom “Knjige žalbe“ u glavnoj ulozi. Dugo vremena je bilo potrebno da umorno tijelo i izmučeni duh povrate snagu balansirajući na samom rubu smrti. Za suočenje sa vlastitom krivnjom trebalo je nešto više od toga jer svako iskupljenje ima cijenu koja se mora platiti. U liku odrpanog grozničavog došljaka, Anita Kljun prepoznala je vlastitog oca. Sve što se dalje između oca i kći događalo pratile su u koraku i suze i smijeh. Ono što je dugo bilo rastavljeno, iznova se spojilo, otkrivajući međusobnu ljubav u ponovnom susretu.
Martin Kljun je nakon dužeg razmišljanja trajno “zaključao“ postojanje Kuće “Knjige žalbe“, izbacivši je tako iz vlastitog uma i života. Nekadašnje mjesto gađenja izgubilo je svako značenje. Činilo mu se da je to posljedica preodgoja u Predvorju Naroda koje je na njega čudesno djelovalo poput novog rođenja. Iščezla je i najmanja težnja za povratkom u Civilizaciju, za udobnošću i zbiljom koje je okružuje, za blagodatima sustava koji nudi sve pogodnosti da bi što jednostavnije zarobio ljudsku dušu. Martin je vjerovao u daleko mudriji izbor od ponuđene udobnosti jer Civilizacija umorna od boljeg sutra urušava se polako sama. Ujedinjene Europske Države s lakoćom su spajale sitna zrna istine i brda laži o Predvorju Naroda. Osuda na privremeni boravak, prepostavljao je trajni odlazak iz udobnosti elektroničke Civilizacije. Birokratska mašinerija Ujedinjenih Europskih Država, računala je na ljudsku slabost, nemoć, prepuštanje sudbini ali ne i na vlastiti umor. Iskaljeni svakodnevnom borbom, stanovnici smetlarnika oslanjali su se na svoje mišiće vjerujući u zamor Civilizacije, svjesni njenih unutarnjih lomova i iskušenja. Sustav, prije ili kasnije, ukaže na kritične točke koje se skrivaju u njegovoj prirodi. Stvar se tada prepušta umješnosti politike, u krpanju pukotina prije nego li se one prošire. Jedan od načina zakrpavanja nedostatka sustava, ideološke je prirode. Riječi stalnim ponavljanjem ulaze u podsvijest pojedinca, zaklanjajući vlastite mane ideološkim parolama o boljem životu. Šireći se umovima one djeluju poput parazita jer sve što dotaknu – zagade. Sutra će svakako za sve biti bolje i to ovdje a ne negdje u nekom drugom svijetu, i ne samo za druge već za tebe! No, to bolje sutra, nikad nikome ne svane! Vijesti koje su dolazile svakodnevno u Predvorje Naroda prenašane novim otpadnicima iz Civilizacije, potvrđivali su masovno zagađenje društva. Pad sustava bio je neminovan, određen samo vremenom.
Danima je sa veseljem pratio kako se maleni zeleni izdanci sramežljivo probijaju iz zemlje. Uz malo sreće i pažnje ubrzo će se pretvoriti u olistale stapke te nastaviti rast. Martin Kljun radnik u stakleniku, nije mogao zamislit da će ga jednostavan prirodni proces rasta biljaka toliko zadiviti. Činilo mu se da u njemu prepoznaje sličnu pojavu što se polako sama odvija u drugačijoj klici, izrasloj na otpacima starog svijeta; davno sjemenjem povjerenja zasađenom, njegovanom s pažnjom poput krhke biljke u stakleniku. Daleko od svijeta elektronike, čipova, Mreže i bezličnih Birokrata, što dalje od čitača dlanova, bezbrojnih oka kamera, medija i Kuća “Knjige Žalbe“, izrasta zaboravljeno povjerenje čovjeka u čovjeka. Gledajući u tek izniknute mladice na tlu, Martin Kljun otac i otpadnik Civlizacije, prepoznao je u njima početak i znak vlastitog iskupljenja.


Kraj