View Full Version : Odrastanje
Kako definirate odrastanje?
Što za vas znači "odrasti"?
Preuzeti odgovornost za svoj život!
Gospon Pes
21.02.2005., 21:27
Bogme onda nema puno odraslih jer skoro svima je netko drugi kriv. :D
Ali na zalost mislim da si u pravu. Mozda zato ne zelim odrasti? :misli: :D
Zato je valjda komunizam i "uspijevao" privući "mase". :D
prvobitno sam pročitala "konzumizam" umjesto komunizma.....da,komunizam je bio svojevrstan kolektivni bijeg od odgovornosti ili odrastanja .
ali što je sa situacijama u životu koje nismo sami prouzrokovali (bolest,nesreća...),za njih također preuzimamo odgovornost da bi prema vani izgledali "odraslo"?
da li odrastanje znači i sputavanje,skrivanje emocija ,sputavanje spontanosti?
zlatana
22.02.2005., 12:06
Preuzeti odgovornost za postupke i posljedice.
Prozivjeti konstruktivno negativne emocije.
Brinuti se za sebe:)
adriatic
22.02.2005., 12:18
bounty kaže:
1. prvobitno sam pročitala "konzumizam"
2. da li odrastanje znači i sputavanje,skrivanje emocija, sputavanje spontanosti?
:D Konzumizam je puno opasniji: on osvaja cijeli planet.;)
2. Da nažalost, ponajviše to. Freud je pisao o nalagodama civilizacije: "civilizacija je potiskivanje".
Isto se može reći i za socijalizaciju: dijete je prisiljeno odreći se svog svijeta i prihvatiti svijet odraslih.
To je negativna strana odrastanja.:flop:
...a onda cijeli život čeznemo za djetinjstvom kad smo bili tako nesputani...
čeznemo za osobom koja će dozvoliti da pokažemo to dijete....
potiskivanje emocija je postalo nešto što se podrazumijeva-do te mjere da se ispričavamo i najboljim prijateljima ukoliko nam se neko emocionalno iskazivanje nedajbože dogodi....
zvjezdicaiz mora
22.02.2005., 13:43
bounty kaže:
da li odrastanje znači i sputavanje,skrivanje emocija ,sputavanje spontanosti?
baš naprotiv. za mene je odRASTanje svjesnost o besmislu
sputavanja spontanosti i svjesnost o vlastitim emocijama te
njihovom 'osluškivanju', prepoznavanju i življenju istih ;)
daj nemoj mi reći da nikad nisi primila kritiku jer si baš tako nesputana i neobuzdana...?
ne govorim ja tu o pozitivnim emocijama...pozitivne emocije su u odraslom svijetu relativno dozvoljene(pretjerani izraz radosti također nije dobro došao).
negativne emocije su tabuizirane u društvu.
zamisli da se ja rasplačem pred strankom jer sam taj dan down,jer mi se nešto tužno dogodilo itd (sve u ime spontanosti i). -uzvratili bi mi u najmanju ruku čuđenjem i proglasili me neuračunljivom a onda bi slijedio podsmjeh i potcjenjivanje....a naposlijetku i kritika.
neminovna je kontrola u tzv "odraslom svijetu",podrazumijeva se da kontrolirano prihvaćaš i uzvraćaš udarce.
ili misliš da bi spontano trebalo pljusnuti majku od dečka,opsovati šefu....
jedna kolektivna spontanost je utopijska ideja...ali je sasvim lijepo maštati o njoj.
Gospon Pes kaže:
Bogme onda nema puno odraslih jer skoro svima je netko drugi kriv. :D
Često brkanje pojmova: odgovornost i krivnja su dva različita pojma.:p
anarhija
22.02.2005., 15:09
"odrastanje" je proces koji traje citav zivot:). svaku ljudsku promjenu (pozitivnu, kao i negativnu) gledam kao odrastanje. mora se proci odredjeni put u zivotu koji te nekada tjera na razmisljanje. svako od nas odrasta na svoj nacin, svako ima odredjene prioritete u zivotu i prati svoj zivotni put na kojemu odrasta na ovaj ili onaj nacin.
odrastanje je prije svega onda kada pocinjes duboko od samoga sebe. znaci; iz dubine, prema povrsini, a time zelim reci da je jako bitno znati sta u zivotu zelis.
bitno je poznavati svoje granice, biti samokritican i raditi na stvarima koje mislis da su pogresne. kratko receno, bitno je upoznati sebe.
tek onda, kada dosegnes tu granicu, sposoban si suprostvljati se ljudima oko sebe. tek kada izgradis sebe, mozes graditi i zivot oko sebe.
eto, tako nekako dozivljavam to odrastanje:)
Gospon Pes
22.02.2005., 15:19
Dunj@ kaže:
Često brkanje pojmova: odgovornost i krivnja su dva različita pojma.:p
Ne cjepidlaci. :p
Osim toga bi mogla i malo prestati sve uzimati bukvalno i dopustiti si i malo siri pogled na napisano, a ne se lovit' za svako slovo ili manjak istog. :p
Htjela sam reci da ako covjek ne zeli preuzeti odgovornost, uvali je nekom drugom.
Pozitivno, negativno - nema veze.
zvjezdicaiz mora
22.02.2005., 16:15
bounty kaže:
daj nemoj mi reći da nikad nisi primila kritiku jer si baš tako nesputana i neobuzdana...?
ne govorim ja tu o pozitivnim emocijama...pozitivne emocije su u odraslom svijetu relativno dozvoljene(pretjerani izraz radosti također nije dobro došao).
negativne emocije su tabuizirane u društvu.
zamisli da se ja rasplačem pred strankom jer sam taj dan down,jer mi se nešto tužno dogodilo itd (sve u ime spontanosti i). -uzvratili bi mi u najmanju ruku čuđenjem i proglasili me neuračunljivom a onda bi slijedio podsmjeh i potcjenjivanje....a naposlijetku i kritika.
neminovna je kontrola u tzv "odraslom svijetu",podrazumijeva se da kontrolirano prihvaćaš i uzvraćaš udarce.
ili misliš da bi spontano trebalo pljusnuti majku od dečka,opsovati šefu....
Naravno da sam 'primila i primam kritiku'. I ? ;)
Nema tu pozitivnih i negativnih emocija, i nekako mi se čini da
si sve 'pomiješala'. Kad sam napisala što mislim o odrastanju i
spontanosti itd., nisam ni približno mislila na to što ti spominješ - plakanje pred strankom, pljuskanje majke od dečka, psovanje šefu...... :zubo:
pa dobro možda sam iz tvog posta izvukla pogrešan zaključak da zagovaraš takvu spontanost življenjalili si me svojom samouvjerenošću iritirala...
nisam ništa pomiješala,govorimo o tome da li odrastanje znači i sputavanje emocija...
i nemoj molim te takvim učiteljskim tonom...
imam traume iz škole....:)
što je u tvom kontekstu spontanost?
pozdrav
prestat vjerovat u iluzije i realno gledat stvari :raspa:
Vera Pavladoljska
23.02.2005., 00:51
konacno shvatiti da nitko UMJESTO tebe nece zivjeti tvoj zivot i da za sve sto cinis snosis ODGOVORNOST, s malom mogucnoscu popravnoga ispita i sakrivanja ispod bakine tople dekice....
ja to tako gledam.
nije bas da smo odusevljeni odrastanjem, ali ima i gorih stvari od biti odrastao.;)
spider jerusalem
23.02.2005., 09:54
jedno je odrastanje, što uključuje rast i razvoj i traje do samog kraja.
drugo je ponašanje u skladu sa 'skriptama' kako bi se odrasla osoba trebala ponašati po nekim kriterijima (obiteljskim, društvenim i sl.)
ovo drugo je jadan i bijedan život.
nitko i ništa
24.02.2005., 11:55
Odrasti znači izići iz puberteta.
I napustiti sve pubertetske gluposti.
spider jerusalem
24.02.2005., 13:21
nitko i ništa kaže:
Odrasti znači izići iz puberteta.
I napustiti sve pubertetske gluposti.
a pubertetske gluposti su...???
spider jerusalem kaže:
jedno je odrastanje, što uključuje rast i razvoj i traje do samog kraja.
drugo je ponašanje u skladu sa 'skriptama' kako bi se odrasla osoba trebala ponašati po nekim kriterijima (obiteljskim, društvenim i sl.)
Slažem se. :)
nitko i ništa
25.02.2005., 16:37
spider jerusalem kaže:
a pubertetske gluposti su...??? Ne prihvaćanje ili odbijanje sebe i svijeta oko sebe.
Na primjer, odnos prema roditeljima. Pubertetlije (a mogu zaći i u tridesete godine pa i dalje biti pubertetlije) će redom smatrati da su njihovi roditelji za njih neodgovarajući, da oni nemaju ništa zajedničko sa svojim roditeljima, i da su ih roditelji samo izludili svim i svačim i slično. Na primjer pobuna protiv roditelja je ono što zovem 'pubertetska glupost'. Odraslo ponašanje je razumijevanje svojih roditelja kao ljudi koji su, nesavršeni kakvi jesu - najčešće - učinili za nas toliko da im u deset života ne bismo mogli uzvratiti. Dakle, poštivanje i zahvalnost je odraslo ponašanje prema vlastitim roditeljima a pobuna i neprihvaćanje pubertetsko. Uostalom, kad naši roditelji ne bi bili ti koji jesu, ni mi ne bismo bili ti koji smo. Ovo se čini toliko samorazumljivim da bi to bilo smiješno naglašavati da mnoštvo psihologa/psihijatara ne potiče pubertetsku pobunu kao tobože zdravo ponašanje.
Slično vrijedi za vlastiti narod.
Potom prihvaćanje da imamo toliko godina koliko imamo, da smo toga spola kojeg jesmo...
I da je za nas dobro i najbolje da imamo roditelje koje imamo, da smo u tom narodu u kojem jesmo, da imamo toliko godina koliko imamo, da smo toga spola kojeg jesmo...
Da je dobro biti to što jesmo.
ne idealiziraj roditelje-svakako ih zreli ljudi prihvaćaju takve kakve jesu i osjećaju zahvalnost za ono dobro što su nam učinili ali da su upravo ti roditelji u pravilu za nas najbolji....?? ja znam koliko boli su meni moji roditelji nanijeli nekim nepravičnim postupcima (koji su možda proizašli iz njihovih vlastitih frustracija ali isto tako iz realnog nedostatka ljubavi prema djeci)....a kao što možeš ovde pročitati mnogo je onih koji su odrasli kod roditelja koji ih jednostavno dovoljno ne vole. ili nisu sposobni iskazati ljubav na jedan zdravi način.
nitko i ništa kaže:
Ne prihvaćanje ili odbijanje sebe i svijeta oko sebe.
Prihvatanje sebe i sveta oko sebe je izuzetno važno. :)
Dakle, poštivanje i zahvalnost je odraslo ponašanje prema vlastitim roditeljima a pobuna i neprihvaćanje pubertetsko.
U neku ruku si u pravu, ali to ne možemo generalizovati. Zamisli nekoga koga su roditelji zlostavljali u detinjstvu i ko zbog toga nosi mnoštvo trauma. Malo je teško očekivati od njega da im kasnije zbog toga bude zahvalan i da ih poštuje.
I da je za nas dobro i najbolje da imamo roditelje koje imamo, da smo u tom narodu u kojem jesmo, da imamo toliko godina koliko imamo, da smo toga spola kojeg jesmo...
Da je dobro biti to što jesmo.
To nije ni dobro ni loše, već jednostavno jeste. Pol, nacionalnost, rasa, godine, porodica u kojoj smo odrasli - su činjenice. Ne možemo ih promeniti, ali nas i ne moraju ograničavati. Možemo celog života jadikovati zbog onoga što nam je rođenjem dato ili, pak, možemo to iskoristiti na kreativan način i nadrasti. Naš izbor. :)
nitko i ništa kaže:
Na primjer, odnos prema roditeljima. Pubertetlije (a mogu zaći i u tridesete godine pa i dalje biti pubertetlije) će redom smatrati da su njihovi roditelji za njih neodgovarajući, da oni nemaju ništa zajedničko sa svojim roditeljima, i da su ih roditelji samo izludili svim i svačim i slično. Na primjer pobuna protiv roditelja je ono što zovem 'pubertetska glupost'. Odraslo ponašanje je razumijevanje svojih roditelja kao ljudi koji su, nesavršeni kakvi jesu - najčešće - učinili za nas toliko da im u deset života ne bismo mogli uzvratiti. Dakle, poštivanje i zahvalnost je odraslo ponašanje prema vlastitim roditeljima a pobuna i neprihvaćanje pubertetsko.
postoje dva puta:
jedan je bespogovorno i nekritično prihvaćanje roditeljskog načina, a drugi je preko pobune smirivanje u realnom sagledavanju dobrih i loših strana - roditelj se vidi kao čovjek, a ne samo kao roditelj.
Ovaj drugi put je zreliji, razumniji.
Moguće je da loš roditelj proizvede dobro dijete, ali tada dijete ostane sa pitanjem kako odgojiti svoje dijete, jer postupiti jednostavno suprotno nije dovoljno.
nitko i ništa
26.02.2005., 14:54
bounty kaže:
ne idealiziraj roditelje-svakako ih zreli ljudi prihvaćaju takve kakve jesu i osjećaju zahvalnost za ono dobro što su nam učinili ali da su upravo ti roditelji u pravilu za nas najbolji....?? ja znam koliko boli su meni moji roditelji nanijeli nekim nepravičnim postupcima (koji su možda proizašli iz njihovih vlastitih frustracija ali isto tako iz realnog nedostatka ljubavi prema djeci)....a kao što možeš ovde pročitati mnogo je onih koji su odrasli kod roditelja koji ih jednostavno dovoljno ne vole. ili nisu sposobni iskazati ljubav na jedan zdravi način. Ti roditelji su upravo za nas najbolji, jer da mi imamo neke druge roditelje mi bismo bili neki drugi ljudi.
Odnosno, to su jedini roditelji koje imamo. Nikoji drugi za nas nisu ni mogući - utoliko je to zamišljanje da bismo mi mogli biti ti koji jesmo a naši roditelji neki drugi od onoga što jesu jedna dječja maštarija.
Oni su nam dali ono što cijenimo iznad svega - naš život. Doslovno su nam ga dali, poklonili. Mogli su to vrijeme, koliko god da ga je bilo, i tu energiju koju su posvetili nama, koliko god da je bilo, posvetiti i sebi. Kad kažeš 'nije dovoljno ljubavi', kao da ikad može biti dovoljno. Koliko bi bilo dovoljno? Za najobičniju i najsvakodnevniju brigu o djetetu potrebna je ogromna količina energije, i za pružiti bilo kome ogromni dio svog života traži se puno ljubavi.
Svatko ima razloga smatrati neke postupke svojih roditelja nepravednima. Ali svatko zna i za svoje mnoge nepravedne postupke. I nepravedne postupke drugih ljudi. Ali niti sebi niti ikom drugom nismo skloni suditi toliko strogo kao kao svojim roditeljima.
Upravo to vrlo često mišljenje 'moji roditelji mi nisu pružili dovoljno' jest posljedica idealizacije roditelja, iz koje onda slijedi razočaranje jer ti živi i nesavršeni ljudi ne odgovaraju idealu neiscrpne ljubavi, energije, brižnosti i mudrosti kojeg ljudi vežu uz roditeljstvo.
Ako netko smatra da mu nije pruženo dovoljno ljubavi, onda onaj od koga tu ljubav očekuje nužno ima problema izraziti ljubav. Jer osjeća da se ljubav od njega zahtijeva. A ljubav je upravo ono što se ne može zahtijevati, nego što se daje i prima jer se voli - a ne jer se treba ili mora.
nitko i ništa
26.02.2005., 15:04
Krinka kaže:
U neku ruku si u pravu, ali to ne možemo generalizovati. Zamisli nekoga koga su roditelji zlostavljali u detinjstvu i ko zbog toga nosi mnoštvo trauma. Malo je teško očekivati od njega da im kasnije zbog toga bude zahvalan i da ih poštuje.
Slažem se sa svime što si napisala, samo bih u vezi s ovim gore nešto pojasnio.
Jasno je da neće biti zahvalan za zlostavljanje.
Ali u samopoštovanje, koje je ključno, spada i poštovanje onoga što nam omogućuje da budemo i što nam je nekad omogućilo da budemo.
Roditelji su nam svakako omogućili da budemo, i zbog toga ih valja poštivati i na tome im valja biti zahvalan. Dakle, barem zbog toga i na tome - ako već nema ničega drugoga zbog čega ih valja poštivati i biti im zahvalan. A ogromna većina ljudi ima još puno razloga za poštivanje i zahvalnost, uz samo ovo davanje da budemo.
(Kad ovdje kažem 'valja' ili 'treba' onda zapravo mislim: 'to je uvjet za naše vlastito samopoštovanje'.)
nitko i ništa kaže:
Oni su nam dali ono što cijenimo iznad svega - naš život.
Sad mi je mnogo jasnije na šta si mislio. :) Nisam te bila najbolje razumela u prošlom postu.
aurora_borealis
26.02.2005., 20:12
nitko i ništa kaže:
Ne prihvaćanje ili odbijanje sebe i svijeta oko sebe.
Na primjer, odnos prema roditeljima. Pubertetlije (a mogu zaći i u tridesete godine pa i dalje biti pubertetlije) će redom smatrati da su njihovi roditelji za njih neodgovarajući, da oni nemaju ništa zajedničko sa svojim roditeljima, i da su ih roditelji samo izludili svim i svačim i slično. Na primjer pobuna protiv roditelja je ono što zovem 'pubertetska glupost'. Odraslo ponašanje je razumijevanje svojih roditelja kao ljudi koji su, nesavršeni kakvi jesu - najčešće - učinili za nas toliko da im u deset života ne bismo mogli uzvratiti. Dakle, poštivanje i zahvalnost je odraslo ponašanje prema vlastitim roditeljima a pobuna i neprihvaćanje pubertetsko. Uostalom, kad naši roditelji ne bi bili ti koji jesu, ni mi ne bismo bili ti koji smo. Ovo se čini toliko samorazumljivim da bi to bilo smiješno naglašavati da mnoštvo psihologa/psihijatara ne potiče pubertetsku pobunu kao tobože zdravo ponašanje.
Slično vrijedi za vlastiti narod.
Potom prihvaćanje da imamo toliko godina koliko imamo, da smo toga spola kojeg jesmo...
I da je za nas dobro i najbolje da imamo roditelje koje imamo, da smo u tom narodu u kojem jesmo, da imamo toliko godina koliko imamo, da smo toga spola kojeg jesmo...
Da je dobro biti to što jesmo.
Po tome bi ja bila već odrasla. WOW
Mislim da biti odrastao znači znati se brinuti za sebe: imati svoj posao, stan, samostalnost, kuhati, plaćati račune... ; pa shvatiti da život nije kao u filmovima, da ne traje 2 sata i da nije zanimljiv... i nakraju; pomiriti se s tom činjenicom i biti sretan s tim da nikad nećeš moći imati vilu s bazenom, ferari, brdo super dojeće, super bogatog, predivnog muža kojem s sve na svijetu i koji će te jebat svaki dan itd. uglavnom pomiriti se s činjenicom da si prosječna osoba, s prosječnim životom i da moraš prihvatiti nekog prosječnog tipa i s njim osnovati obitelj, jer inače postoji mogućnost da ćeš zauvijek ostati sama i da nikad nećeš imati uz sebe nikog svog... :bljak:
s tom postavkom da su nam roditelji dali život postavljaš roditelje na božanski pijedestal!
to je zapravo,usudjujem se reći, nekakva polupatrijarhalna postavka."..ja sam te stvorio ja te mogu i ubiti...":-(
vjerujem da postoji viša sila,božanska energija,bog nazovi to već kako hoćeš,dakle netko tko nam je darovao ovaj planet i ove živote.zato mislim da je i moj život dar neba.dar meni,dar mojim roditeljima.
ja nosim još uvijek mnoge frustracije iz djetinjstva i mogu razumijeti postupke svojih roditelja,mogu oprostiti ali ne mogu osjećati beskrajnu zahvalnost za ono što su mi dali jer su mi uz sve to dobro dali i bezbroj emocionalnih rana.
prirodni zakon je takav da dijete ne može valorizirati i uzvratiti ono što mu roditelj da nego samo isto to prenijeti svojoj vlastitoj djeci.
nitko i ništa
27.02.2005., 14:13
bounty kaže:
s tom postavkom da su nam roditelji dali život postavljaš roditelje na božanski pijedestal! Pa to je jednostavna činjenica - roditelji su nam dali život. Ne znam kako je to 'postavljanje na božanski pijedestal'. Možda je ipak upitno nešto drugo: zašto je tu jednostavnu činjenicu tako teško prihvatiti?
bounty kaže:
to je zapravo,usudjujem se reći, nekakva polupatrijarhalna postavka."..ja sam te stvorio ja te mogu i ubiti...":-( Sad pretjeruješ, to nigdje nisam implicirao. Govorim o našem stavu prema roditeljima, i kakav stav smatram 'odraslim'.
bounty kaže:
vjerujem da postoji viša sila,božanska energija,bog nazovi to već kako hoćeš,dakle netko tko nam je darovao ovaj planet i ove živote.zato mislim da je i moj život dar neba.dar meni,dar mojim roditeljima. To je u redu, to poštujem. Ali ta božanska sila koja je tebe dovela na svijet to je učinila putem tvojih roditelja. Ona je djelovala kroz njih.
bounty kaže:
ja nosim još uvijek mnoge frustracije iz djetinjstva i mogu razumijeti postupke svojih roditelja,mogu oprostiti ali ne mogu osjećati beskrajnu zahvalnost za ono što su mi dali jer su mi uz sve to dobro dali i bezbroj emocionalnih rana. I njihovi su roditelji nanijeli njima neke rane, i ti ćeš, ako Bog da, nanijeti svojoj djeci. (Ili već jesi?)
To po mom mišljenju ne mijenja na stvari - pokušao sam objasniti što mislim u odgovoru Krinki.
bounty kaže:
prirodni zakon je takav da dijete ne može valorizirati i uzvratiti ono što mu roditelj da nego samo isto to prenijeti svojoj vlastitoj djeci. Da, s tim se slažem.
Samo sam htio reći ovo: naravni odnos prema roditeljima jest poštovanje, čak i kad se s njima ne slažemo i kad odbijamo prihvatiti njihove savjete ili drugačije formulirane imperative. Nije naravni odnos zamjeranje, ili bešćutnost prema roditeljima, ili prijezir, ili odricanje (neki kažu 'treba ubiti svoj roditelje', to su po meni pubertetske budalaštine)...
nitko i ništa kaže:
Samo sam htio reći ovo: naravni odnos prema roditeljima jest poštovanje, čak i kad se s njima ne slažemo i kad odbijamo prihvatiti njihove savjete ili drugačije formulirane imperative. Nije naravni odnos zamjeranje, ili bešćutnost prema roditeljima, ili prijezir, ili odricanje (neki kažu 'treba ubiti svoj roditelje', to su po meni pubertetske budalaštine)...
nije naravni odnos ni roditelja prema djeci bešćutnost,prijezir,odricanje ,zlostavljanje,uvjetna ljubav...PA OPET SE DOGAĐA!
GothicA
28.02.2005., 17:21
Odrasti- uhvatiti zivot svojim rukama. Mnogi nikad ne uspiju. A sad je pitanje zasto mnogi ne uspjevaju? Jel to sada stvar pasivnosti, ili neceg drugog? :misli: :confused:
zaljubljenausebe21
27.05.2005., 12:06
...biti odrasla osoba?
Na temelju čega se smatrate odraslima (vi koji se takvima smatrate)?
Je li u pitanju obrazovanje, posao, obitelj?
Postoji li određeni trenutak, događaj, doživljaj kad ste se počeli smatrati odraslima i koji?
100 ljudi, 100 ćudi
zak fatalist
27.05.2005., 14:54
Dobro pitanje. Po meni je to stvar društvenih rituala. Netko se smatra odraslim kada izgubi nevinost, netko kada krene u vojsku, netko kada položi vozački ispit, netko kada nađe posao, netko kada mu narastu brkovi i tako bliže. Sve je to ipak samo forma koja suštinski pojedincu ne mora značiti ništa, koliko god to značilo pripadnicima njegove grupe.
Odraslost je samo naziv, forma. Jedan od mnogih plaštova društvene mistifikacije.
valentina
27.05.2005., 20:40
zaljubljenausebe21 kaže:
...biti odrasla osoba?
Na temelju čega se smatrate odraslima (vi koji se takvima smatrate)?
Je li u pitanju obrazovanje, posao, obitelj?
Postoji li određeni trenutak, događaj, doživljaj kad ste se počeli smatrati odraslima i koji?
100 ljudi, 100 ćudi ponekad ne zelim biti odrasla iako godine to vec odavno kazuju. odraslom se osjecam kad se u odredjenim situacijama ponesem zrelo, odlucno, bez djetinjastih ispada...
odrasla...
ako pogledam problem ravno u oci a ne izbjegavam ga.
kad sam iskrena i otvorena sa stvarima o kojima mi je tesko razgovarati.
kad znam kako bih htjela reagirati, a ipak reagiram kako bi trebalo.
obrazovanje nema veze sa ozbiljnoscu, znam to dokazano jer imam takav primjer pred ocima.
obitelj te vjerojatno uozbilji, npr. frendica je ostala trudna s 18 i ulovila se u kostac s problemima koje nije trebala iskusiti jos neko vrijeme - probleme odraslih ljudi.
posao nas moze poozbiljiti, a i ne mora. sto ako se druzimo 8 sati dnevno s klincima?
Pygmalion
28.05.2005., 06:52
koja genijalna subverzija; pisati o zrelosti sa pinky slovima ! :D
Jezus, pa ova ima 7K postova! :eek:
ontopic; ja sam djecija pamet, al' nekako mislim da takvi infantilni Guevare poput mene dozive svoju Boliviju sa prokreacijom
:misli:
Jer biti dijete sa 30 je idealisticka utopija sui generis, koja se moze uspjesno pothranjivat, dok god se ne suoci sa autenticnoscu u obliku pravog dijeteta..
but then again, jedva cekam da se razmnozim, da si.. ovaj, nam mogu opet igracke kupovat!:o
np - Tom Waits : I don't wanna grow up
:w
zaljubljenausebe21 kaže:
...biti odrasla osoba?
Na temelju čega se smatrate odraslima (vi koji se takvima smatrate)?
Je li u pitanju obrazovanje, posao, obitelj?
Postoji li određeni trenutak, događaj, doživljaj kad ste se počeli smatrati odraslima i koji?
100 ljudi, 100 ćudi
Ne razumijem pitanje. :zubo:
100 ljudi, 100 ćudi. 100 žena, 198 sisa i dvije polovine (ako sam ja među njima). :zubo:
Odrastao čovjek je onaj koji više ne raste. :D:D
Zrelost je druga stvar. ;)
pustinjak
28.05.2005., 11:42
....hm....ako je kako kazu, dusa vijecno mlada....mozda odrasti-u smislu kako se danas razumijeva rijec...- i nije bas pametna stvar...mislim...ako odrasti znaci prihvatiti drustvene norme koje su upravo usmjerene protiv razvoja duhovnog u covijeku...koje prisiljavaju covijeka da postaje sve grublji prema sebi, bliznjima, prirodi itd....
.......oprostite na izrazu ali...serem se ja ne takvu odraslost...kakva je prisutna u nasim bakama, dijedovima, tatama i mama,uciteljima, politicarima i ostalim kvazi autoritetima drustva...
.....ok sorryte mozda sam malo pretjerao...
...hm...
Pa sad:D
smatram se odraslom od 16-te godine, al za to su krivi moji starci.
Da sam ikako mogla, voljela bih da sam 'bila dijete' bar do 20-te.
aurora_borealis
28.05.2005., 18:52
Ma ja brijem da ću uvijek bit dijete, takav sam tip osobe - iritantni. Ako ću ikad imat djecu, mislim da ću se još uvijek s njima svađat tko će dobit veću porciju lubenice. :D
A mislim da je osoba "odrasla" kad se potpuno uklopi u društvo "odraslih". To je negativna značajka odraslosti. A pozitivna bi bila ona da možeš kupit alkohol i vozit auto, da možeš kupit kondom bez srama i tako.
vBulletin® v3.8.4, Copyright ©2000-2013, Jelsoft Enterprises Ltd.