Archangel
06.06.2005., 17:45
Tama je došla. Tama je napokon pobijedila. I iznutra i izvana. Pobijedio sam ih sve zbog Nje. Ja, jednom Demon, jednom polu-darkling, jednom Čovjek, jednom Ljubavnik, jednom Uništavač, zauvjek Proklet, sve sam ih pobijedio zbog Nje. Sada sjedim sam ovdje, na tronu Smrti i vladam cijelom zemljom. Obe nacije, zemlja ljudi Konrad i pustoši zvijeri Locus, su sada samo nacije mrtvih. Dugi je put koji je doveo do ovog trenutka. Ako ga se samo sjetim od trenutka Kraja trajao je dugo. Od tog trenutka kada su Harpije shvatile što će se dogoditi i za razliku od ostalih zvijeri nisu se okrenule protiv svog gospodara do dana Otkrivenja, dana kada je velika Tama napokon i meni obznanila svoj cilj, dana koji je definitivno prokleo ovaj kontinent, dana kada su se svi pali borci na obe strane digli kao nemrtvi i kada je obrana snaga Svjetla definitivno bila skršena. Toga dana sam i ja umro. Tog dana je strast u meni umrla, strast osvete koja me do tada vodila a bila je zamijenila strast ljubavi prema Njoj. Ljubavi koje je u meni ostala samo kao neko udaljeno sjećanje, sjećanje na osobu ali ne na strast. Sjećanje na dan kada je on, moj prijatelj iz drugog života, nju meni uzeo. Dan kada sam se zakleo na osvetu, dan kada sam postao Proklet. Pokušao sam povratiti svoju ljubav - na tu misao Illian okrene svoje crvene oči ulijevo u potrazi za svojom dragom i ugledavši ju naredi snažnim glasom "Providence, draga dođi". Iz mraka u kutu njegove hale Mrtvih se između nekoliko hrpa leševa njegovih najomraženijih pobijeđenih neprijatelja pojavi prilika, jednom ženska osoba. Makar obučena u najljepšu haljinu iz vremena dvorskih dama ipak pocrnjeno, trula i viseće meso se nije moglo sakriti. Duplje očiju gdje su sada crvi beživotno gledahu u smjeru svog gospodara. Uz mnogo trzaja tijelo se primakne tronu i prišavši Illidanu on digne jednu od svojih ruku i svojim skeletalnim prstima prođe po obrazu svoje drage. Skoro robotski to sve izvede, bez ikakvog dodatnog pokreta koji nije napravio jučer ili dan prije ili prije mjesec dana.
To mu je postao ritual svakog dana, dana bez strasti.
***
Tada joj naredi da se vrati na njeno mjesto i svoju svijest kao i svakog dana u to vrijeme proširi izvan ovih zidova. Vani vidi kako njegovi podanici idu svojim standardnim dnevnim poslovima održavanja njegove Prijestolnice. Oni rade svoj posao s uobičajenom poslušnosti i efikasnosti, nije da bi i mogli drugačije, jer i oni su odavno mrtvi. Tu i tamo jednoličnost probije neko biće iz dimenzije Pakla po ovom ili onom poslu. Obično potraga za nekim predmetima ili dušama koje su im uspjele pobjeći. Tu se obično skrivaju u nekom od davno umrlih. Illidana uvijek zabavi na samo trenutak pomisao na beznačajnost lova za jednom dušom i demonske opsjednutosti istim lovom. Tada on svoju svijest proširi dalje, krene na put preko davno pustih i mrtvih ravnica i planina, takvim još iz vremena nakon Velikog Podjeljenja tu u sred bivše države Locus. Preko isušenih jezera i mrtvih šuma mu svijest dalje prođe i onda preko Velikog Procjepa prođe u područje bivše velike i moćne države Konrad, zemlje velikih mistika i umjetnika, velikih ratnika i VELIKIH IZDAJNIKA. Kako ih je sve mrzio sada. Prešavši preko nepreglednih spaljenih i zauvjek mrtvih polja i ravnica i srušenih gradova i sela na trenutak, ali samo trenutak mu se plamen strasti osvete probudi. Ali svi su mrtvi sada se sjeti kada vidi svoje podanike kako bez cilja lutaju ruševinama. Nedugo njegova svijest dođe do cilja, nepremostive planinske barijere zvane Zaleđeni Klanci. Ne nepremostive za njega i njegovu svijest ali za njegove nežive legije dovoljno da zadnji ostaci ljudi i Sunfolk koji su tamo za sada se uspijevali braniti ili skrivati. Ali Illidan je znao da je to bila uzaludna borba, da je otpor bio uzaludan. U prvim danima otpora u ovim veličanstvenim planinama Zmajevi koji su ovdje oduvijek živjeli su napali njegove legije. Makar je njihova moć bila velika i bijes još veći na kraju ni oni nisu mogli legije zaustaviti, legije koje se nisu skrivale pred njihovim mističnim napadima ili bježali pred njihovim močnim urlicima, legije koje su samim brojem ih pobijedili. Jer za svakog zmaja bilo je 10 000 Illidanovih podanika tamo. Na kraju se svega par zmajeva okrenulo iz borbe dok nije bilo kasno i ti nikad više nisu viđeni. Nakon toga su uslijedile godine igre lovca i lovine po zaleđenim planinama i klancima. Igre koja se uskoro približavala kraju. Jer Sunfolk uz sve svoje mistične moći se nisu mogli trajno zaštiti od hladnoće i svakim danom provedenim tamo oni su polako slabili i umirali. A ljudi bi nakon toga pali u roku od par tjedana. Da, samo je bilo pitanje kada će sve završiti. Ali Illidanova osveta je bila zadovoljena pa je pustio svoje podanike da to riješe. Pogledao je svoje redove i mentalno pozvao još 10 000 najbližih podanika iz Južnih područja da zatvore manju rupu koja se počela formirati u redovima.
Neprijatelj neće pobijeći jer to je volja Tame.
***
Tada svoju svijest opet pokrene na put, ovaj put zapadno. Prema Plavom moru, velikoj količini vode koja je odvajala ovaj kontinent od onih na Zapadu. Preko tog nepreglednog mora nikad nitko nije bio i oduvijek se mislio da tamo nema ništa. Ali Illidan je znao bolje, Tama mu je rekla, Demoni potvrdili. Došavši do priobaljnog područja on vidi da svi radovi idu po planu. One šume kaj su ostale su posječene i konstrukcija velikih brodova je napredovala. Neki još kosturi, neki skoro gotovi, svaki će moći prevesti po 5000 njegovih podanika, podanika koji ne trebaju niti jesti niti piti niti spavat, koji su posve zadovoljni ako stoje cijelo putovanje jedan uz drugoga kao strijele u tobolcu, kao čavli u kutiji. Invazija je išla po planu, Tama će se širiti. To je bio plan Tame, zašto nije više bilo važno Illidanu. Nekad bi, zanimalo bi ga zašto Tama kao prirodna sila ovog svijeta je odjednom promijenila svoje djelovanje. Zašto je umjesto da bude suprotnost Svijetlu, donosioc smrti jer sve što živi jednom mora umrijeti, donosioc tuge jer sve što je sretno mora biti i tužno jer onda nemre u potpunosti shvatiti sreću i donosioc balansa stvaralaštvu Svijetlosti odjednom počelo djelovati suprotno nego je djelovalo bezbroj milenija. Takva pitanja ga sada više nisu zanimala, jer strast je bila mrtva, a Svijetlost donosioc sreće protjerana. Sada je samo ostala dužnost, isti i jednolični proces koji je bio žig Prokletih. A ta dužnost je rekla da brodovi moraju biti napravljeni, da legije moraju biti spremne, te da Tama mora obaviti cijeli svijet.
I Illidan će tako da i napravi.
To mu je postao ritual svakog dana, dana bez strasti.
***
Tada joj naredi da se vrati na njeno mjesto i svoju svijest kao i svakog dana u to vrijeme proširi izvan ovih zidova. Vani vidi kako njegovi podanici idu svojim standardnim dnevnim poslovima održavanja njegove Prijestolnice. Oni rade svoj posao s uobičajenom poslušnosti i efikasnosti, nije da bi i mogli drugačije, jer i oni su odavno mrtvi. Tu i tamo jednoličnost probije neko biće iz dimenzije Pakla po ovom ili onom poslu. Obično potraga za nekim predmetima ili dušama koje su im uspjele pobjeći. Tu se obično skrivaju u nekom od davno umrlih. Illidana uvijek zabavi na samo trenutak pomisao na beznačajnost lova za jednom dušom i demonske opsjednutosti istim lovom. Tada on svoju svijest proširi dalje, krene na put preko davno pustih i mrtvih ravnica i planina, takvim još iz vremena nakon Velikog Podjeljenja tu u sred bivše države Locus. Preko isušenih jezera i mrtvih šuma mu svijest dalje prođe i onda preko Velikog Procjepa prođe u područje bivše velike i moćne države Konrad, zemlje velikih mistika i umjetnika, velikih ratnika i VELIKIH IZDAJNIKA. Kako ih je sve mrzio sada. Prešavši preko nepreglednih spaljenih i zauvjek mrtvih polja i ravnica i srušenih gradova i sela na trenutak, ali samo trenutak mu se plamen strasti osvete probudi. Ali svi su mrtvi sada se sjeti kada vidi svoje podanike kako bez cilja lutaju ruševinama. Nedugo njegova svijest dođe do cilja, nepremostive planinske barijere zvane Zaleđeni Klanci. Ne nepremostive za njega i njegovu svijest ali za njegove nežive legije dovoljno da zadnji ostaci ljudi i Sunfolk koji su tamo za sada se uspijevali braniti ili skrivati. Ali Illidan je znao da je to bila uzaludna borba, da je otpor bio uzaludan. U prvim danima otpora u ovim veličanstvenim planinama Zmajevi koji su ovdje oduvijek živjeli su napali njegove legije. Makar je njihova moć bila velika i bijes još veći na kraju ni oni nisu mogli legije zaustaviti, legije koje se nisu skrivale pred njihovim mističnim napadima ili bježali pred njihovim močnim urlicima, legije koje su samim brojem ih pobijedili. Jer za svakog zmaja bilo je 10 000 Illidanovih podanika tamo. Na kraju se svega par zmajeva okrenulo iz borbe dok nije bilo kasno i ti nikad više nisu viđeni. Nakon toga su uslijedile godine igre lovca i lovine po zaleđenim planinama i klancima. Igre koja se uskoro približavala kraju. Jer Sunfolk uz sve svoje mistične moći se nisu mogli trajno zaštiti od hladnoće i svakim danom provedenim tamo oni su polako slabili i umirali. A ljudi bi nakon toga pali u roku od par tjedana. Da, samo je bilo pitanje kada će sve završiti. Ali Illidanova osveta je bila zadovoljena pa je pustio svoje podanike da to riješe. Pogledao je svoje redove i mentalno pozvao još 10 000 najbližih podanika iz Južnih područja da zatvore manju rupu koja se počela formirati u redovima.
Neprijatelj neće pobijeći jer to je volja Tame.
***
Tada svoju svijest opet pokrene na put, ovaj put zapadno. Prema Plavom moru, velikoj količini vode koja je odvajala ovaj kontinent od onih na Zapadu. Preko tog nepreglednog mora nikad nitko nije bio i oduvijek se mislio da tamo nema ništa. Ali Illidan je znao bolje, Tama mu je rekla, Demoni potvrdili. Došavši do priobaljnog područja on vidi da svi radovi idu po planu. One šume kaj su ostale su posječene i konstrukcija velikih brodova je napredovala. Neki još kosturi, neki skoro gotovi, svaki će moći prevesti po 5000 njegovih podanika, podanika koji ne trebaju niti jesti niti piti niti spavat, koji su posve zadovoljni ako stoje cijelo putovanje jedan uz drugoga kao strijele u tobolcu, kao čavli u kutiji. Invazija je išla po planu, Tama će se širiti. To je bio plan Tame, zašto nije više bilo važno Illidanu. Nekad bi, zanimalo bi ga zašto Tama kao prirodna sila ovog svijeta je odjednom promijenila svoje djelovanje. Zašto je umjesto da bude suprotnost Svijetlu, donosioc smrti jer sve što živi jednom mora umrijeti, donosioc tuge jer sve što je sretno mora biti i tužno jer onda nemre u potpunosti shvatiti sreću i donosioc balansa stvaralaštvu Svijetlosti odjednom počelo djelovati suprotno nego je djelovalo bezbroj milenija. Takva pitanja ga sada više nisu zanimala, jer strast je bila mrtva, a Svijetlost donosioc sreće protjerana. Sada je samo ostala dužnost, isti i jednolični proces koji je bio žig Prokletih. A ta dužnost je rekla da brodovi moraju biti napravljeni, da legije moraju biti spremne, te da Tama mora obaviti cijeli svijet.
I Illidan će tako da i napravi.