Polazište je dakle spor : ''imena'' (odnosno, pretpostavljam, jezik u cijelosti) je posve proizvoljan, isključivo konvencija - tu tezu zastupa Hermogen; naspram nje stoji Kratil koji drži da ''imena'' (jezik) nisu posve proizvoljni, nego nekako prozlaze iz prirode samih stvari. Sokrat posreduje. (I inače je kod Platona mjesto filosofa uvijek nekako posredničko, između.)
Ključni trenutak u ovom prvom dijelu je Hermogenovo odbacivanje Protagorinog antirealizma. Sokrat vjeruje da iz odbacivanja takvog antirealizma može dovesti do priznavanja nearbitrarnosti imena.
''Da li ti se čini da je to tako... kao što je rekao Protagora: ... budući da mi stvari izgledaju takvima, takve dakle i jesu za mene, a tebi izgledaju onakve, dakle onakve i jesu za tebe.''
To je Protagorino antirealističko stajalište. Hermogen ga odbija zato što bi to značilo ukidanje razlike između
razumnog i
nerazumnog - do koje je valjda Hermogenu dovoljno stalo. Ako je za mene razumno ono što se meni čini da je razumno, a za nekog drugog nešto drugo, tad sam pojam razuma gubi svoj smisao. Ali, čini mi se i bilo koji drugi pojam. Ako je za mene nešto kuća a za drugoga to isto most, tad se uopće gubi mogućnost govora i govorenja. Jer pod istom riječi ne razumijevamo (intendiramo) istu stvar.
U svakom slučaju, Hermogen odbacuje Protagorin antirealizam; Sokrat iz tog odbacivanja zaključuje da je neminovno:
''...ako svaka stvar nije onakva kakvom je svatko [naime, bilo tko?] zamišlja, jasno je da stvari od sebe samih imaju bit koja je postojana... Ne daju se vući gore dolje prema našoj mašti: po sebi samima imaju svoju bit, kako ih je stvorila priroda.''
Stvari dakle imaju neku bit - tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ''vući gore-dolje'' kao da je konj, ili ga nazivali riječju ''konj''. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.
Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je
''suglasno njenoj prirodi'', a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je
''kako se nama prohtije''.
Sokratov primjer je ''sječa neke stvari'':
''Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?''
Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ''izvesti vrlo dobro'' naspram ''izvesti ama baš ništa''. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao...) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ''djelovanje u skladu s prirodom'' je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.
U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.
''Zar govoriti nije također neko djelovanje? ... Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?''
Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.