[nitko i ništa]

Ovaj topic je reakcija na offtopic raspravu o Heraklitu na jednom drugom topicu.


U nesretnoj su se raspravi o Heraklitu, pokazala mnoga – po mome sudu – pogrešna mnijenja o njemu.
Nabrojat ću nekoliko.
Heraklit je dijalektičar; Heraklit je nekako odgovoran za komunizam; Heraklit opravdava rat; Heraklitov se nauk svodi na panta rei; sud B. Russella o Heraklitu je relevantan sud.

Najprije najbizarnija tvrdnja, da bi Heraklit nekako bio odgovoran za komunizam. Nju nije teško opovrgnuti jer način na koji je postavljena opovrgava sam sebe. Dakle, Heraklit bi bio kriv zato što ga je Hegel pogrešno tumačio, a onda je Marx pogrešno tumačio Hegela, a onda Lenjin pogrešno Marxa, i eto klanja. Zbog Heraklita.

Kao što dobro kaže Wittgenstein, SVE se može pogrešno shvatiti. A onaj koji je pogrešno shvaćen nije odgovoran za to pogrešno shvaćanje. Osim ako ga je namjerno potaknuo, a o tome ovdje ne može biti riječi. Kasnije ću objasniti zašto.

Nisam neki stručnjak za komunizam, jer se u filozofiji vodim erosom, a ne nekim kritičkim porivom. O onome što ne volim ne volim ni misliti. Ali čini mi se (koliko se sjećam sa satova marxizma) da su za teoriju komunizma, između ostalog, važne i ove postavke: vladavina naroda, puka; ateizam; povijesni razvoj društva ka jednakosti ljudi zasnovan na ekonomskim zakonitostima. Ove su tri postavke posve različite od bilo čega o čemu Heraklit piše.

Heraklit o puku i 'jednakosti' ljudi:

Kakav je njihov um ili razum? Narodnim pjevačima vjeruju, a učitelj im je svjetina, jer ne znaju da 'mnogi su loši a malo njih dobri'. (104)
Jedan je za mene koliko deset tisuća ako je najbolji. (49)
Dobro bi učinili Efežani da se svi odrasli redom objese i nedoraslima ostave grad, koji Hermodora, svoga najboljeg čovjeka, protjeraše govoreći: 'Neka nijedan od nas ne bude najbolji, inače neka bude najbolji drugdje i među drugima'. (121)
Magarci bi radije izabrali slamu nego zlato. (9)

Toliko o njegovoj 'sklonosti' vladavini svih građana podjednako.

Heraklit o 'ateizmu':

Jedno je naime mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja kroz sve. (41)
Čovjek je djetinjast pred božanstvom kao što je i dijete pred čovjekom. (79)
Jedno, koje je jedino mudro, neće i hoće da se naziva imenom Zeus. (32)
Sibila govoreći uzbuđenim glasom nenasmijano, nekićeno i bez dražesti bogom opčinjena prodire glasom kroz tisuće godina. (92)
Gospodar čije je proročište u Delfima niti govori niti skriva nego nagovještava. (93)

Treća postavka zahtijeva objašnjenje o tobožnjoj dijalektičnosti Heraklitova mišljenja.
Dijalektika je riječ koja se u Heraklita ne pojavljuje. To je Platonova riječ, a u smislu nekog povijesnog kretanja mišljenja uvodi je Hegel.
Platon je započeo kao heraklitovac – njegov je prvi učitelj bio heraklitovac Kratil – a kasnije je za njega značajan bio susret s Parmenidovim mišljenjem. Taj susret koji se dogodio u Platonovu mišljenju – između heraklitovstva shvaćenog kao potpuna procesualnost bivanja, i elejskog mišljenja shvaćenog kao potpune statičnosti bitka - Hegel je projicirao u povijest. Kao da je postojao zbiljski utjecaj Parmenida na Heraklita ili obratno. To sve nema veze sa Heraklitom. On ni na koji način ne misli povijesno.

Životni vijek je dijete koje se zabavlja igrajući kocke: kraljevstvo djeteta. (52)
Rodivši se hoće da žive i da imaju smrtne sudbine – ili bolje: da se odmaraju – i ostavljaju djecu odakle opet nastaju smrtne sudbine. (20)
Na obodu kruga zajednički su početak i svršetak. (103)
Priroda svakog dana je jedna. (106)

Nema tu nikakvog povijesnog napredovanja.

''Panta rei'' je Platonov izraz koji bi trebao biti bit heraklitovstva. No, to nije Heraklitov fragment, već Platonova interpretacija tadašnjih heraklitovaca, dakle koje stoljeće nakon njegove smrti. Točno je da Heraklitu važna procesualnost, i nestalnost, i mijena. Ali i:

Taj logos koji postoji uvijek…I mada se sve zbiva po tom logosu…(1)
Zemlja kao more se razlijeva i odmjeruje se prema istom logosu kakav bijaše prije nego postade zemljom. (31B)
Razum je svima zajednički. (113)
Ako poslušate ne mene nego logos mudro je priznati da je sve jedno. (50)
Razborito misliti je najveća vrlina, a mudrost je istinu govoriti i raditi prema prirodi slušajući je. (113)

Dakle ima nešto što je svima zajedničko i što je ontološki prije nego procesualnost vidljivog svijeta. Logos.

O B. Russellu: On je kao filozof dosta minorna figura, njegova važnost je neusporediva s Heraklitovom. Ta njegova knjiga nesumnjivo ima odličnih dijelova. Ali dijelovi o Nietzscheu i Heraklitu su primjer brljavljenja. A mislim da je razlog zbog kojega brljavi o Heraklitu baš Nietzscheova sklonost i srodnost s njim. Pa kako ne voli Nietzschea onda lupa i po njegovu idolu Heraklitu. A Nietzschea upravo uzorno ne želi razumjeti. I to iz političkih razloga: zlo fašizma je bilo tu blisko, a Nietzsche se nažalost shvaćao kroz nacističku tobože nietzscheansku volju za moć.

I još slavni fragment, koji je ovdje ključ spora.

Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. (53)

Najprije ovo: Heraklit nikako ne legitimira bilo što, pa ni rat. Legitimirati bi značilo da je njegov izrijek mjerodavan za to kako će se odvijati ljudski poslovi. Ali on to s pravom ne očekuje. On očekuje da će biti krivo shvaćen kao što i jest krivo shvaćen.

Iako su čuli, nerazumni nalikuju gluhima. (34)
No iako je logos zajednički, ipak većina živi kao da ima vlastitu moć rasuđivanja. (2)
Mnogi naime koji se na takve stvari namjere, ne razumiju ih niti ih znaju kad ih nauče, ali u sebi misle da ih znaju. (17)
Ne znaju slušati ni govoriti. (19)

On ne govori puku. Utoliko on ne legitimira ni ovo ni ono. Da je njemu bilo do ratovanja mogao se i tome posvetiti. On se kraljevskih časti na koje je kao pripadnik stare obitelji visoke aristokracije imao pravo odrekao i uopće se povukao iz svake političke djelatnosti. Svoju je knjigu pohranio u hram boginje Artemide – dakle ponavljam pohranio u hram boginje a ne čitao po ulici bilo kome i zagovarao bilo što – potrudivši se, kako kaže Diogen Laertije ''napisati je što nejasnije kako bi joj se približili samo oni koji su za to sposobni''! Jasno je da on niti ne želi da ga se čita masovno, a kamoli da bi htio legitimirati neke političke stavove. To je sve daleko od njega.

A sad opet:

Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. (53)

Ako bismo to razlikovanje između slobodnih i robova mogli shvatiti kao da se radi o onome što uobičajeno zovemo 'ratom', kako razumjeti – ako bismo uopće htjeli nešto razumjeti, a ne davati prijeke sudove – dakle, kako razumjeti to da je rat pokazao jedne kao bogove a druge kao ljude? O kakvom se ratu tu radi?

Ovdje ću poslušati Heraklitov savjet:

Ne sudimo nepromišljeno o najvećim stvarima. (47)

Umjesto mene evo Heideggera:

''Ta harmonia - suzvučje - nije ravnodušno, tj. napetosti lišeno suglasje, nije uopće nikakvo slaganje, koje svagda nastaje na osnovi ujednačavajućeg odlaganja suprotnosti, nego obrnuto: otvaranje pravoga sukoba otvara suzvučje, a to znači: stavlja svaku od sukobljenih moći u njene granice. To o-graničenje nije omeđivanje, već raz-međivanje, ispostavljanje i ispunjenje biti. Ako dakle sve biće stoji u suzvučju, onda upravo sukob i borba moraju sve iz temelja određivati.''

I još, o Nietzscheu:

''Temeljni je uvjet, međutim, jednako izvorna sloboda za krajnje suprotnosti, za kaos i za zakon; ne puko prisiljavanje kaosa u neku formu, nego ono vladanje koje pušta da i praiskonskost kaosa i izvornost zakona budu jedno drugome suprotstavljeni, ali i da jednako nužno budu pod jednim jarmom: slobodno raspolaganje tim jarmom, koje je jednako toliko udaljeno od ukočenosti forme u poučnome i formalnome kao i od čistog bauljanja u opijenosti.''