|
Što to znači: "O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti"
Na kraju Tractatusa, a po smislu i u predgovoru, Wittgenstein piše: o čemu se ne može govoriti, o tom se mora šutjeti.
Ono što treba prihvatiti natrag u šutnju, budući da se ne da dovesti do prikaza na istoj razini jednoznačnosti kao danosti znanosti, to su za Wittgensteina osobito ono mistično i područje etike.
Predstavnici logičkog empirizma povjerovali su da presudu izrečenu u Tractatusu smiju razumijevati potpuno u svome smislu. U Wittgensteinu su vidjeli pravovjernika scientizma koji, baš kao i oni, smatra da postoji samo ono što se može zahvatiti znanstvenom metodikom. Tractatus su smatrali manifestom znanstvenog svjetonazora kojeg su sami propagirali, a prema kojem religija, metafizika i etika pripadaju prevladanome stadiju duhovnog razvoja.
Ali u Tractatusu se nije smjeralo na to. Kao što se danas dade vidjeti iz Wittgensteinovih dnevnika i drugih spisa, iza njegova razdvajanja iskazivog i neiskazivog stoji jedan religijski mislilac, naime Kierkegaard sa svojim razlikovanjem subjektivne i objektivne istine. Wittgenstein je s Kierkegaardom smatrao da postoji područje onoga o čemu se dade teorijski odlučivati – to je područje iskazivoga i znanosti. No povrh toga postoji područje etičkog koje se ne može prikazati na teorijski način, nego ga do razvitka i jasnoće može dovesti samo pojedinac na putu prakse, radnjama i odlukama. Ozbiljnost i nužno sudjelovanje pojedinca tu je sasvim druge vrste i tu se i za Wittgensteina, na granicama iskazivoga, pokazuje ono mistično. O njemu bi trebalo šutjeti ne zato što to područje valja zanemariti nego jer ono što mu pripada pokreće mislioca neprestano i na najdublji način.
Tako Wittgenstein 1919. piše u jednom pismu:
''Možda će Vam pomoći ako napišem par riječi o svojoj knjizi [naime Tractatusu]. Smisao te knjige je etički. Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ. Htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao. I upravo taj drugi dio je važan. Moja knjiga tako reći iznutra omeđuje ono etičko; i uvjeren sam da se ono, strogo, može omeđiti jedino tako. Ukratko, vjerujem: sve ono o čemu danas mnogi blebeću, ja sam to u svojoj knjizi utvrdio tako što sam o tome šutio. I zato će ta knjiga, ako nisam u velikoj zabludi, kazivati mnogo toga što Vi sami želite reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj kazano.''
Drugim riječima: šutnja se mora razumjeti kao vlastita prodorna forma svjedočenja; i ima smisla ne sudjelovati u ''blebetanju'', dakle u naklapanju, u uvriježenom i uhodanom govorenju o stvari.
(Reiner Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)
|