Mene je mama ostavila. I ona i tata su bili relativno mladi kad je ostala trudna i vjerojatno je mislila da ima jos toga za proci pa nas je ostavila obojicu oko mjesec dana nakon sto sam se rodio.
Par godina se on brinuo o meni, a onda je upoznao svoju sadasnju suprugu koju smatram svojom mamom.
Ne znam, nisam nikad osjecao neku prazninu ili manjak ljubavi. Kad sam bio mali, tata mi je pokazivao njene fotke, pricali smo o njoj, cak sam je jednom vidio u gradu, nije me prepoznala, i nisam osjecao bas nista. Ni ljubav, ni mrznju, ni upitnike, bas nista. U neku ruku sam joj i zahvalan, rodila me je, a nije morala.
U nekim vaznim trenucima (prvi posao, doktorat, upoznavanje significant other...) mi je znalo pasti na pamet "Eto joj sad!", ali cini mi se da je to vise povezano s mojom malogradjanstinom, naime, isto pomislim i za ekipu iz osnovne koja me zlostavljala.
Sad sam zaboravio sto sam zapravo htio reci.
Da, znam da ima novu obitelj i vjerujem da je sretna, barem joj to od srca zelim. Meni je omogucila da imam normalan zivot, nije se odala alkoholu i mlatila me jer je frustrirana zivotom kucanice, nego je rekla da ona to ne moze i otisla, posteno.
Ja bolje roditelje ne bih mogao pozeljeti, odrastao sam u obitelji punoj ljubavi i paznje i mislim da sam ispao sasvim ok.
E, sad, da je htjela, u ovih trideset godina je mogla doci do mene vec milijun puta, ali nije i postujem to. Ni ja ne osjecam neku ludu potrebu da je vidim, zagrlim, manicno je tresem i vicem "Zasto, zasto?". Ona je za mene stranac, iznajmljivacica maternice, teta koja mi je davno pomogla, tatina bivsa cura, zena koju sam jednom vidio na Zrinjevcu. Ruzno zvuci, znam, ali jebiga, tako je.
Valjda se ne ljutis sto sam ti uzurpirao temu. U svakom slucaju, zelim ti puno srece, nadam se da ce ispasti onako kako zelis da bude!
