[marasovac]

Borisav Jović, predstavnik SR Srbije, prema načelu nacionalnog ključa, postao je predsjednikom Predsjedništva eseferjot 15.svibnja 1990. To je bilo prije nego što je sazvan prvi demokratski izabrani Sabor SR Hrvatske, 30.svibnja 1990., i prije nego što je HDZ konstituirao prvu demokratsku Vladu.

Potpredsjednik Predsjedništva postaje Stipe Šuvar, predstavnik SR Hrvatske. U svojemu nstupnom govoru Jović javno navodi kako „ko god želi može da izađe iz jugoslavije mirnim putem. Da treba da donesemo zakon o otcepljenju i da nitko nije dužan da ostane u jugoslaviji na silu, ako to ne želi“ (B.Jović, Dnevnik 1996. Str 145.), ali uz uvjet da o tome na referendumu glasaju narodi koji imaju, po srbijanskom tumačenju saveznog Ustava, pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje.

Prema naputku Borisava Jovića, Predsjedništvo (Hrvatski sabor bira 25.kolovoza 1990. Mesića za hrvatskog člana predsjedništva) eseferjot pripremilo je 8.rujna 1990. „koncepciju raspleta jugoslavenske političke krize“. Prema toj koncepciji „ide se na referendum po republikama: za federaciju ili konfederaciju. Ako se negdje izjasne za konfederaciju, donosi se zakon o razgraničenj, za tu repbliku koja se izdvaja iz jugoslevije i pregovara o konfederaciji. Dakle, glasanje o konfederaciji istovremeno je i glasanje za otcjepljenje. Pri tome, svaki konstitutivni narod u svojoj republici odlučuje o svojoj sudbini. Niko nikoga ne može na silu ni izvesti iz jugoslavije niti ostaviti u njoj (B. Jović, Dnevnik,1996 str. 191.)

Borisav jović iznio je taj koncept na beogradskoj televiziji 10.rujna 1990.“Izložio sam koncept rešavanja jugoslovenske krize na bazi prava naroda na samopredeljenje putem referenduma i mirni rasplet otcjepljenjem onih koji ne žele da žive u Jugoslaviji“(B. Jović, str. 193.)
Na proširenoj sjednici predsjedništva sfrj, 13.veljače 1991., Borisav Jović, kako sam piše „jasno sam stavio do znanja pod kojim se uslovima može vršiti otcepljenje“. Mesić je bio na toj sjednici nazočan, pa i ako nije čitao dnevničke zapise mogao je čuti stajalište Borisava Jovića: „Ako se dovodi u pitanje njen (jugoslavije, op.m.) opstanak ili želi njen raspadizabrana republička rukovodstva nemaju pravo da o tome odlučuju. Takvo pravo, kao pravo na opredjeljenje do odcjepljenja, imaju, prema Ustavu Jugoslavije, isključivo jugoslavesnki narodi koji se mogu opredeljivati slobodno izraženom voljom na referendumu za izlazak iz Jugoslavije ili opstanak u njoj“, i još preciznije „...naša realnost postojanja više naroda u istim republikama i činjenica da njihove granice nisu etničke niti su državne u klasičnom smislu reči zahtevaju da bude jasno da se odluke o otcepljenju neće moći donositi putem majorizacije već da se mora osigurati jednako pravo svakom narodu da odlučuje o svojoj sudbini“. (B. Jović, str. 270.)

Dakle, ako je Jović doista rekao Mesiću ono što tvrdi da mu je rekao, postavlja se pitanje zašto Mesić ne vjeruje onome što je Jović javno govorio?
Kronologija događaja u prvoj polovici 1991.nesumnjivo pokazuje da bi bilo koji od aktera srbijanske politike – od srbijanskog vodstva, srbijanaca u Hrvatskoj, srbijanaca u BiH pa sve do jna – odustao od stajališta da narodi imaju pravo na samoodređenje, pa sukladno tome i na odcjepljenje od jugoslavije. Prema tome, da svi srbi imaju pravo ostati u jednoj državi, jugoslaviji, te nema ni jedne javne niti tajne poruke da „Srbiju ne zanimaju ni Hrvatska ni Srbi u Hrvatskoj“!