[marasovac]

Podsjetimo se nekih ključnih događaja u vremenu od siječnja 1991., kada je Mesić došao B. Joviću s porukom predsjednika Tuđmana, do sastanka u Karađorđevu (25. ožujka 1991.), te događaja neposredno poslije Karađorđeva, koji bi mogli potvrditi Mesićevu izjavu da srpsko vodstvo i „Srbiju ne zanimaju ni Hrvatska ni Srbi u Hrvatskoj“.
Demokratski procesi koji su zahvatili i jugoslaviju poslije sloma komunističkog sustava u Europi potkraj 1980.-ih detronizirali su jugoslavensku komunističku partiju (skj), što je bio preduvjet uvođenju demokratskog višestranačkog sustava. Temeljna, pak, načela funkcioniranja demokracije jesu pravo na osobnu i nacionalnu slobodu. Zahtjev za uvođenjem demokratskih pravila i odnosa u bivšoj višenacionalnoj jugoslaviji nametnuo je pitanje ustavnog uređenja jugoslavije na novim temeljima, tj. odnosa između federalnih jedinica na demokratskim načelima. Zapadne republike Hrvatska i Slovenija bile su za konfederalno uređenje s mirnim razlazom, a Srbija i srbijansko vodstvo za recentralizaciju jugoslavije i rješenje „srpskog pitanja“ bilo u nanovo dizajniranoj jugoslaviji, bilo u „krnjoj“ jugoslaviji, tj. državi koja će obuhvatiti sve Srbe u „Velikoj Srbiji“.
Ključ za razrješenje oprečnih nacionalnih interesa naroda što su živjeli u jugoslaviji do 1991.godine, bio je u određivanju kriterija po kojem će se redefinirati ustavno uređenje, tj. po kojem je moguć miran razlaz ili raspad jugoslavije. Dva su oprečna i nepomirljiva stajališta bila u igri: Slovenija i Hrvatska zastupale su stajalište da su republike konstitutivni čimbenici jugoslavenske federacije i da republike imaju pravo na samoodređenje i odcjepljenje; Srbija je, pak, tvrdila da samo narodi, a ne republike imaju pravo na samodređenje (i odcjepljenje), pa sukladno tome oni narodi koji to žele mogu napustiti jugoslaviju, ali Srbi to ne žele i oni imaju pravo ostati zajedno živjeti u jednoj državi – i to svi Srbi – od onih u srbiji do onih u BiH i Hrvatskoj (Predstavnici SDS-a u predsjedništvu BiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, izjavili su 5.ožujka 1991., novinarima „da su lično, a i njihova stranka za izvorno tumačenje suvereniteta da su njegovi nosioci građani i narodi i da su za modernu federalnu jugoslaviju“- Prema B. Plavšić „konfederacija nije država pa je stoga i za srpski narod neprihvatljiva konfederativna jugoslavija“, D. Radišić, Hronologija str. 72.). Zajedno sa stajalištem da narodi imaju pravo na samoodređenje ponavljalo se i stajalište da su republičke granice „administrativne“, tj. promjenjive. Suprotno tome, Hrvatska i Slovenija koje su bile na stajalištu da republike imaju pravo na samoodređenje, držale su da su republičke granice nepromjenjive.
Ni jedna ni druga opcija nije dovodila u pitanje vanjske granice jugoslavije. Ali stajalište da narodi imaju pravo na samoodređenje imali je za posljedicu promjenu unutarnjih, tj. republičkih granica. Kako oko ovog kriterija nije bilo sporazuma ni dogovra, srpska je politika oružanom pobunom u Hrvatskoj, a zatim i u BiH, proglašavanjem prvo autonomne oblasti, a zatim republike srpske i republike srpske krajine, željela osigurati svoje interese politikom svršenog čina. Tek je Badinterova komisija potkraj 1991., presudila da jugoslavesnke republike imaju pravo na samoodređenje, a ne narodi, te da je neprihvatljiva nasilna promjena republičkih granica. (Ni ova odluka Badinterove komisije nije promijenila srpsku politiku; zato je rat u Hrvatskoj i u BiH trajao sve dok se vojno nije prisililo Srbe da priznaju nepromjenjivost republičkih granica nasilnim putem). Nažalost, ni ta odluka nije spriječila rat koji je već harao Hrvatskom, ni rat koji je bio pred vratima BiH, jer velikosrpska politikanije bila spremna prihvatiti stajalište međunarodne zajednice. Ratnoj opciji u BiH pridonijela i je i nespremnost muslimanskog vodstva da se odrekne unitarnog uređenja BiH.
Sastanak u Karađorđevu, 25. ožujka 1991., bio je dogovaran i održan upravo u vrijeme intenzivnih bilateralnih razgovora, pregovora, nagovora, izgovora i propalih dogovora između predsjednika jugoslavenskih republika. Naime, prema odluci predsjedništva sfrj, (od 10.siječnja 1991.) da se „razmotre putovi iznalaženja rješenja za političku budućnost zemlje“, dogovoreno je da se sve opcije i alternative prouče u republikama sa svrhom da se pronađe zajedničko rješenje.