[marasovac]

Nema nijednog razloga ni dokaza temeljem kojega bi se mogla prihvatiti Mesićeva tvrdnja da „Srbiju ne zanimaju ni Hrvatska ni Srbi u Hrvatskoj“. UPRAVO SUPROTNO! Miloševićeva politika učinila je sve što je mogla kako bi spriječila ustavno određenje Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države. A to se dogodilo 25.lipnja 1991. Toga je dana Sabor Republike Hrvatske usvojio „Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“ (bez SDS-a i SKH-SDP-a) te „Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj“ (Ova Povelja jamči sva prava Srbima i drugim manjinama, tako da njihova „ugroženost“ nije nikada bila glavni razlog pobune. Arbitražna komisija EZ imala je tek nekoliko manjih primjedaba na hravtski Zakon o manjinama, što ih je RH usvojila kao uvjet za međunarodno priznanje). Istoga je dana i Skupština Republike Slovenije proglasila samostalnost i neovisnost Slovenije.
Ustavnim definiranjem Hrvatske i Slovenije kao samostalnih i neovisnih država promjenila se i politička karta jugoslavije. Ništa više nije bilo isto. Razgovore o budućem uređenju jugoslavije Hrvatska i Slovenija mogle su voditi samo kao o „savezu samostalnih država“. Srbija na to ni pod kojim uvjetima nije htjela pristati.
Budući da su odluke o neovisnosti i suverenosti Hrvatske i Slovenije donesene voljom naroda na referendumima, nije ih se moglo promjeniti političkim prisilama ni pregovorima s vodstvima tih dviju republika, nego samo silom. Zahtjev za vojnom intervencijom postavljenje istog dana (25. lipnja 1991.) u Saveznom vijeću Skupštine sfrj, kojim se od Vlade i jna tražilo da „poduzme mjere i radnje“ za „sprječavanje prekrajanja jugoslavije“ (Zahtjev za vojnom intervencijom na Hrvatsku i Sloveniju zatražio je zastupnik iz Crne Gore Mijat Šuković /kronologija 1998. str 70/). I Narodna skupština Srbije postavila je ultimatum saveznoj Vladi (26. lipnja 1991.) da će, „ako ne intervenira u sukobima u Hrvatskoj, Vlada Srbije poduzeti sve mjere u zaštiti srpskog naroda u svim djelovima jugoslavije“(kronologija 1998. str. 71.).
Politička poruka pobunjenih Srba uslijedila je već 27.lipnja 1991. Na prijedlog Milana Babića iz Knina i Anđelka Grahovca iz Banja Luke, u Bosanskom Grahovu održana je „zajednička sjednica skupštine SAO Krajine i Bosanske Krajine“, gdje je usvojena „Deklaracija o ujedinjenju“ (Kronologija I. Bilić 2005. str. 128.-129.). Tom je deklaracijom predviđeno ujedninjenje „SAO Krajine“ i „Zajednice općina Bosanske Krajine“ u jednu političku cjelinu. (Na zahtjev Radovana Karadžića „Deklaracija“ je naknadno odbijena od istih onih zastupnika-Srba iz BiH- koji su je podržali, jer je „naštetila razvoju dobrih odnosa između Srba i Muslimana u BiH“. Međutim, ta je „Deklaracija“ otvoreno ukazala na planove stvaranja srpske države i od hrvatskih teritorija; pritom hrvatski srbi nisu krili svoje namjere da ne žele živjeti „pod hrvatskom vlašću-ustašama“ kako su govorili, a BiH-Srbi su 1991.još uvijek tražili nagodbu s Izetbegovićem).
Jugoslavija je bila na prekretnici: treći krug razgovora predsjednika jugoslavenskih republika nije imao smisla, jer je slovensko i hrvatsko vodstvo imalo mandat razgovarati samo o konfederaciji, tj. o savezu suverenih država. Srbija nije pristajala na konfederaciju, tj. na ustavno preuređenje jugoslavije bez promjene unutarnjih granica, kako bi osigurala da „Svi Srbi žive u jednoj državi“. Zato je Srbija i dalje inzistirala na federalnom uređenju jugoslavije, tj., na recentraliziranoj jugoslaviji. Na to su je prisiljavali kako pobunjeni hrvatski Srbi tako i bosanski Srbi svojim odlukama i zahtjevima da se priključe matici Srbiji.
Milošević je do odluke Slovenije i Hrvatske o samostalnosti imao dvije opcije: prvu, sačuvati jugoslaviju u postojećim granicama uz dominaciju Srba, koja je već postojala u saveznim institucijama (vojsci, policiji, diplomaciji itd.), te drugu, sačuvati krnju jugoslaviju, bez Slovenije i bez dijela Hrvatske, ali sa čitavom Bosnom i Hercegovinom. (Alija Izetbegović, intervju RFE, 13.lipnja 2000. godine).
Poslije odluke Hrvatske i Slovenije o samostalnosti i suverenosti otpala je prva opcija. Druga se opcija mogla ostvariti po Sloveniju mirnim putem, a kad je u pitanju Hrvatska – samo silom, jer Hrvatska se nije imala namjeru odreći trećine svog teritorija. (Budući da je Hrvatska morala svoje teritorije oslobađati vojno-redarstvenim operacijama od jeseni 1991. do ljeta 1995., nema nikakve potvrde da „Srbiju ne zanimaju Hrvatska ni Srbi u Hrvatskoj“, jer su pobunjeni Srbi sve to vrijeme imali i političku, i logističku i vojnu potporu iz same Srbije i „Republike Srpske“).
U BiH druga se opcija teško mogla ostvariti mirnim putem: a) ako bi BiH-Srbi morali izaći iz jugoslavije; b) ako bi BiH-Hrvati morali ostati u jugoslaviji; c) Ako bi BiH-Muslimani željeli samostalnu, suverenu i unitarnu BiH izvan jugoslavije. Dakle, sudbina BiH u velikoj je mjeri bila uvjetovana spremnošću BiH-Srba, Muslimana i Hrvata na dogov or o novom ustavnom uređenju BiH te o novom savezu BiH sa susjedima.
Zato jedina preostala opcija srbijanske politike sredinom 1991.nije mogla ostvariti svoje ciljeve bez uporabe sile u Hrvastkoj i u BiH (Slobodan Milošević, 6. srpnja 1991. na TV-Beogradu daje slijedeću izjavu: „Srbija ne smije povjerovati da rata neće biti“ te da mora djelovati u koviru jugoslavenske armije i TO-a. Milošević je izjavio da on predstavlja jugoslaviju i sve ljude koji bi htjeli ostati u njoj, bez obzira na to gdje žive. Osim obrane Srbije, Milošević se zauzeo za „obranu svih Srba ma gdje oni žive“ /kronologija 1998. str. 73.)
No, uporabu sile mogla je kombinirati s političkim pregovorima kako bi postigla kakav-takav dogovor s Izetbegovićem. Samo ako bi BiH ostala u „krnjoj jugoslaviji“, srpska je poltika, možda, mogla odustati od svojih pretenzija prema Hrvatskoj. Dakle cijela BiH a ne 66%!