|
Vrtio sam bez veze po TV programima, i najednom vidim Božu Maljkovića, slavnog košarkaškog trenera. Poslušam ga par minuta. Između ostaloga on kaže: ''...jedino gdje se košarka približava umjetnosti jesu asistencije...'' I voditelj odobravajući mrda glavom gore dolje, i ja na kauču odobravam...
Ali onda, pitanje: zašto je baš tako? Naime jest tako, ali: zašto?
Jer traži se vještina i za zakucavanje, i za dribling, u nogometu cijenimo i onoga koji puno trči, ili je brz, ili lukavo puca na gol, ili ima snažan šut, ili nezgodan centaršut, ili hrabro ukliže, ili je čvrst u duelima... ali pamtimo pravog playmakera, asistenta. Ako se negdje ta igra približava umjetnosti onda je to pravovremeno dodavanje. Iz '82 se na pamti talijanska obrana s kojom su postali prvaci, nego maštoviti brazilski vezni red s kojim su prerano ispali.
I eto, uz veznog igrača može se reći ''maštovit'', ''kreativan''...zašto je to tako? Što je to maštovitost, kreativnost, umjetničko... pa da se to s pravom može reći za pravovremenog dodavača a ne može za preciznog pucača trica?
Očito, vezni povezuje. Elemente koji su naizgled svaki za sebe, vezni povezuje u neko jedinstvo.
Kad vidimo hrpu, to nije umjetnost. Ako opazimo neki red u toj hrpi, tad može biti.
Glupan gleda sličice na testu inteligencije i ne vidi vezu među raznim elementima na toj sličici. Inteligentni vidi - vidi vezu, vidi red.
Hrpa tonova još nije glazba. Hrpa mrlja još nije slika. Hrpa riječi još nije pjesma.
Mora tu biti neki neki red koji će ob-jediniti tu hrpu tonova, hrpu mrlja, hrpu igrača na terenu... u jednu cjelinu. Tad više nije hrpa nego je sklad, harmonija.
Dakle, kao što inteligentni opaža red u onome što je naizgled hrpa ne-povezanih znakova (a neinteligentni tu vezu ne opaža), tako i umjetnik. Ne samo što opaža nego i drugima pokazuje, očituje, taj skriveni red.
Tako i vezni, dodavač: ono što izgleda kao nepovezano kretanje njegovih suigrača može pokazati kao (ili pretvoriti u) neku harmoniju.
|