Pogledaj jedan post
Old 02.05.2017., 14:53   #5
Poreč, here we come!


Ajme kad se sjetim! Cijeli tjedan adrenalin na vrhuncu, srce lupa k’o ludo. Dogovaram se s ekipom da iskoristimo subotu za odlazak na gostovanje. Ništa nas ne može zaustaviti da odemo na put iznenaditi našeg prijatelja i njegovu momčad. Ludilo! Opsesija za nogometom nikad veća. Nenormalno. Nisam mogao dočekati tu subotu, taj vikend, tu tekmu. Imao sam osjećaj da će to biti najbolji dan ikad. Jednostavno sam znao da će tako biti. Moraju pobijediti jer smo ih došli podržati, navijati za njih. To je slično onom osjećaju kad kao dijete dođeš s roditeljima u kino i tih sat i pol provedeš u čarobnom svijetu mašte u koji si ušao kroz neki ogromni dedin ormar gdje stane sva roba od uže i šire rodbine pa izletio u zemlju snježnih radosti. To se dogodi jedanput u 100 godina. Ili realno, nikad.

E pa mi smo dočekali svojih sat i pol dječje fantazije ulaskom u naš ormar, tj. kombi i zaputili se u Narniju na utakmicu godine: NK Jadran Poreč – NK Trnje! Ključna tekma za ulazak u 2.HNL! Ostavili smo naš najdraži nam Zagreb iza sebe kako bismo svog prijatelja podržali u njegovim nastojanjima da dođe od Trnja do zvijezda. U kombiju smo zagrijavali glasnice pjevajući navijačke pjesme pretvarajući se da smo najveći huligani, a zapravo nam je frekvencija glasova slična malim ljupkim slavujima. Tješim se s mišlju da bismo laganini mogli u Guinessovu knjigu rekorda kao jedini gostujući navijači u povijesti 3.HNL. Naravno, kad bi nas imao tko za prepoznati i predložiti jer je na tribinama brat bratu bilo 20 ljudi. No pusti te priče, bitno da mi uđemo u Josipovo srce kad ugleda svojih osam manijaka na tribinama porečke ljepotice. Inače, bila je užarena atmosfera na stadionu, ali ne zbog huka navijača već zbog sunca koje je većinu utakmice žarilo i palilo porečkim travnjakom. Realno, nismo neki navijači: s transparentima od kartona smo ličili na češke autostopiste, naše navijanje je usklađeno i harmonično k’o zadnja linija Trinidad i Tobaga, a većim dijelom utakmice smo bili potpuno neprimjetni i navijali na bljeskove, nešto poput igre onih plemenitih veznjaka sa zalizanom kosicom, znojnikom na sve četiri i preko čela te s desetkom na leđima. Naša navijačka snaga je ludost, sreća, osmijeh i radost zbog čega smo se i prikladno nazvali: Horde radosti. Nitko radosniji od nas dok gledamo našeg prijatelja kako postiže dva gola i asistenciju u 4-2 pobjedi nad Porečom!

Ova utakmica nije bila na naslovnicama La Gazzette dello Sport, El Mundo Deportiva ili L'Équipa. Nije popraćena ni u našim medijima. Ma čovječe, nitko normalan ni ne prati ovakve lige. Moglo bi se reći da je ova utakmica alternativa u mainstreamu nogometne kulture, kao da navijaš za Bournemouth u Premiershipu ili da ti je najdraži igrač Barcelone Lucas Digne. Jednostavno, moraš imati neki ekstra vrhunski poseban razlog da bi navijao za njih. Tipa da ti je mamino djevojačko prezime Malaga, da si ženu zaprosio u Nantesu, da si se kao klinac u Football Manageru forsao s Pescarom ili da ti je ujko iz Njemačke za božićne praznike ispod bora stavio šal Ingolstadta. Takve stvari se pamte i ostaju zauvijek u srcu. Ali, naša priča nije ni po čemu posebna. Ipak, sve sretne priče nalik su jedna na drugu. Našla se osmorica u Trnju koja se ujedinila u Fellowship of the Josip pod jedinstvenim motom: za prijatelja mi dali bi sve na na na na na na na na...
as anovic is offline  
Odgovori s citatom