Pogledaj jedan post
Old 07.05.2017., 14:58   #12
Pošto Ivan ima problema s postanjem na forum, prenosimo njegovu rimsku priča.
-----------------

OLIMPICO I NAJDRAŽA KAZNA


Prosječnomu turistu odlazak na neku top destinaciju predstavlja klasične obilaske muzeja, hrpu prijavljivanja lokacije i neizbježnih selfieja kako bi sve izgledalo toliko glamurozno tako da bi se puta postidjela i Beyonce. Meni je uvijek više bitno osjetiti bilo kvartova kojima prolazim, šetati izgubljeno ulicama i trgovima, promatrati obične ljude, njihove emocije i pokušati osjetiti život grada. Nema prikladnijeg mjesta za to od nogometnog stadiona.

Godina je 2001. Ukazala se mogućnost puta u RIM. Osamnaestogodišnjak zaluđen nogometom kojemu je prva i jedina logična stvar u toj situaciji provjeriti gdje taj tjedan igraju ROMA i LAZIO.

Vrijeme kad se nije imao kompjuter, ali su se Sportske novosti kupovale svaki dan, rasporedi utakmica su se čuvali - po njima su se planirali društveni događaji i računalo vrijeme.



Pogled na raspored Serie A i saznanje da je baš taj vikend derbi Roma - Lazio je bio najljepši trenutak u mom dotadašnjem životu. Cijelu srednju školu sam pisao sportski dnevnik s posebnim naglaskom na talijansku ligu koja je u to vrijeme možda bila najjača liga na svijetu.
Sama spoznaja da postoji mogućnost odlaska na takvu utakmicu bila je nevjerojatna. 

Nisam imao nikakve informacije o putu i smještaju, ali znao sam kako se zove treći golman Rome.

S tom namjerom sam se ubacio u bus koji je išao iz Zagreba za Rim sa samo jednim ciljem - OLIMPICO.

Dolazak je bio u noćnim satima. Prolazak kroz blještavi Rim i odlazak do hotela mi je ponudio puno briga - hotel je bio više od sat vremena udaljen od samog grada i stadiona! Svaki dan smo odlazili s vodičem u Rim i navečer se vraćali u hotel. Snimao sam grad i rute koje mogu biti važne za bijeg na utakmicu.



Došao je dan utakmice. Šetnja milijunskim Rimom punim turista i smišljanje plana kako na Olimpico. Voditelj grupe je izričito zabranio odlazak na utakmicu koja je bila u večernjem terminu (20:30) i tu počinju moji problemi jer se naš autobus vraća u hotel oko 20.00.

Metro ne vozi do hotela i stvarno je bilo jako teško iskombinirati cijelu pustolovinu. Vođen srcem, odlazim od grupe i priključujem se nekoj grupi Talijana koja je išla na utakmicu.
Razvijaju se šalovi, kape Rome i priča pa se odjednom nalazimo u nekom parku punom Romanista s pivom u rukama i pjesmom na usnama - mediteranska navijačka fešta je krenula.



Za sve ljubitelje Rome 2001. je posebna godina. Stigao je naslov nakon osamnaest godina i do sada zadnji koji su osvojili.

Nakon par sati lutanja po gradu bližilo se vrijeme odlaska na stadion. Kartu nemam i to bi možda predstavljalo problem, ali neretvanska snalažljivost me vrlo brzo uvela na Olimpico.

Lazio i Juventus su bili konkurenti za naslov, a Romini navijači su, naravno, na gradskom derbiju sanjali pobjedu. Stadion je bio pun kao šipak. Svi ljudi na nogama sat vremena prije početka utakmice. Toliku ljubav i strast do tog trenutka nisam nikad osjetio na stadionu i pomalo sam u čudu gledao sve te ljude oko sebe.
Svi se grle ljube, skaču, plaču, navijaju, daju svaki atom sebe za svoj klub.

TOTTI, BATISTUTA, CAFU, DELVECCHIO s jedne, a NEDVED, SIMEONE, POBORSKY, NESTA, CRESPO s druge strane izlaze na zagrijavanje.
Obuzele su me takve emocije... progovorio sam talijanski i skupa s Romanistima sanjao titulu prvaka.
 
Pritisak koji je stvorio prepuni Olimpico kao da je ukočio igrače i prvo poluvrijeme bilo je puno grešaka, nervoze i loše igre. Sve ono što je donio drugi dio bilo je savršenstvo nogometne igre.



Roma je povela genijalnom reakcijom Batistute na Delvecchiov centaršut. Erupcija oduševljenja u kojoj sam se našao bila je petnaest redova ispod mog mjesta. Skakanje, vrištanje i sreća bili su neopisivi. Kada je Roma povela 2-0 stvar je izgledala prilično jasna i već se slavila pobjeda. 
Nedved je smanjio za Lazio briljantnim golom i tako se ušlo u sudački produžetak. Korner za Lazio i odbijenu loptu CASTROMAN sprema u mrežu za 2-2 i kraj utakmice.
Trenutak tišine, suze Romanista i javljanje pristalica Lazija s druge strane. Samo trenutak plačnih očiju i ponovo svi vade svoje šalove i skandiraju svom klubu, dajući poticaj za preostalih šest utakmica i napad na titulu prvaka.

Ljubav, odanost i javno iskazivanje emocija osjećaji su koje navijačka tribina najbolje razumije. Zagrliti stranca, skočiti u zagrljaj nepoznatom i puštati suze kada kapetan vašeg kluba podiže pehar ugrađeni su u svakog navijača.

Toliko ljubavi i sirove, iskrene sreće osjetio sam na jako malo mjesta.

Navijačka tribina Rome bila je upravo to mjesto. Roma nije moj klub. Rim nije moj grad. Ono što sam tada osjetio i nakon šesnaest godina još uvijek osjećam.

Batistuta je zabio, kasnije i promašio. Tako je i s nama u svim segmentima života. Roma nije taj dan slavila naslov, ali jest mjesec dana poslije. Ne moramo svaki dan dizati pehare, ne moramo ni svake godine. Jedino što je važno je dati sebe. Moramo vjerovati kao što je vjerovala Roma i osvojila taj naslov ispred Juventusa, Lazija, Intera, Milana, Parme. Moramo slijediti svoje ideale i biti ustrajni kada je teško. Uvijek nas čekaju nove utakmice u kojima se pobjednik odlučuje na samom kraju. 

Primit ćemo puno golova, pretrpit ćemo puno poraza. Sport je taj koji nam je primjer kako se i nakon poraza uzdignuti pa ćemo kao i Roma 2001. doći do svojih trofeja.



U hotel sam se vratio puno sati nakon utakmice. Svi su bili budni i jako su se brinuli da mi se nešto nije dogodilo, jer nije bilo mobitela da im javim da je sve u redu. Kazne koje sam dobio bile su najslađe kazne u životu jer su me sve vraćale na navijačku tribinu.

Dok su svi pričali o fontanama i rimskim forumima, ja sam pričao o Olimpicu. Govorio sam priču koju i danas živim. Još uvijek sanjam taj stadion i Batistutin gol koji je probudio najiskrenije emocije tisućama ljudi kojih smo i mi dio. Iskreni osjećaji navijačke tribine voljenog kluba nešto su što želim svakome u životu. 



Gledao sam mnoge utakmice po svijetu, od Wembleyja do naših petoligaških stadiona - sreća postizanja gola uvijek je ista. Strast i uzbuđenje kad se lopta zabije u mrežu ne mjeri se veličinom stadiona. Mjeri se trudom i zalaganjem koje je ekipa uložila da bi razveselila sebe i cijeli OLIMPICO!
#samosport
#Ivanovsportskipogled
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom