Najpozitivnije osobine Isusa (kao ''tipa Otkupitelja'') Nietzsche nalazi u analogiji s drugim predstavnicima onoga što bismo mogli nazvati
philosophia perennis. Taj opis je, za mene, i ono najdojmljivije u poglavljima §30-§40 (a zasad i u cijeloj knjizi).
''...propovjednik na gori, jezeru i livadi, čija se pojava doima poput nekakva Bude na neindijskom tlu...
...Među Indijcima služio bi se pojmovima samkhya-sistema, među Kinezima taoističkim – i pritom ne bi osjetio nikakvu razliku. Isusa bi se, s malo trpeljivosti, moglo nazvati 'slobodnim duhom' – sve što je konkretno, njemu ništa ne znači: riječ ubija, sve što je čvrsto ubija. Pojam, iskustvo zvano ''život'', kako ga on poznaje, opire se svakoj vrsti riječi formule, zakona, vjere, dogme. ....
...Njemu je upravo nijekanje posve nemoguće... (
amor fati, ''kazivanje DA?'' op. nitko)
...'Grijeh', svaki odnos udaljenosti između Boga i čovjeka ukinut je – upravo to je 'radosna vijest'. Blaženstvo se ne obećava, ne uvjetuje: ono je jedina realnost – ostatak je znak kako bi se o njoj moglo govoriti. ...
...Njemu više nisu bile potrebne formule, obred za općenje s Bogom – pa ni molitva... on zna da se samo životnom praksom čovjek osjeća ''božanski'', ''blaženo'', ''evanđeoski'', u svakom trenutku ''dijete Božje''. ...
'Kraljevstvo nebesko' je stanje srca – nije nešto 'iznad zemlje' ili što 'dolazi poslije smrti'. ... 'Kraljevstvo Božje' ne očekuje se; ono nema jučerašnjicu i nema preksutrašnjicu, ne dolazi za 'tisuću godina' – to je iskustvo srca; posvuda je i nema ga nigdje...'' 