[zebu]

...

Rusenje dzamija pod okriljem noci


I u kronici rusenja muslimanskih bogomolja tj. dzamija, opcina Prnjavor zauzima neslavno mjesto, jer je u toj opcini porusena prva dzamija u Bosni i Hercegovini, 1991. godine, cime su srpski sovinisti jasno dali do znanja da ne zele vidjeti niti jednu dzamiju u svojem vidokrugu. Tu svoju orijentaciju potvrdili su koncem veljace 1992. bacanjem eksploziva i ostecivanjem najvrijednije i najpoznatije banjalucke dzamije - Ferhadije i obliznjeg Ferhad-pasinog turbeta.

U Prijedoru u kojem su srpski sovinsti bili krajnje bezobzirni prema Muslumanima i Hrvatima, i u kojem je podrucju nacinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja nesto se doznalo kroz pokazivanje stravicnih scena u logorima Omarska i Keraterm, ali je malo poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, zena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o cemu svjedoci Nusret Sivac, i sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedocanstvu “Kolika je u Prijedoru carsija”). U ljeto 1992. vec nije bilo niti jedne dzamije, ne samo u gradu. Srpski su barbari sravnali sa zemljom i povece gradsko naselje “Stari grad” i u toj akciji bezobzirnog unistavanja porusili su i dzamije, nakon cega su posijali travu?!

Rusenje banjaluckih dzamija pocelo je 9. travnja 1993. paljevinom dzamije u Podpecinama. Zatim su srusene dvije najreprezentativnije dzamije - Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava ljepotica i kao vrijedan kulturno-povijesni spomenk nalazila se pod zastitom UNESCO-a. Obje su miniranjem porusene u praskozorje 7. svibnja 1993. godine. Iako su obje ove dzamije bile monumentalne, ipak se od svih Banjalucana Ferhadija drzala za reprezentatvinu zgradu, jer su je od davnine drzali za ponajljepsu bosanskohercegovacku dzamiju, zbog mnogo cega, a osobito zbog vitkog minareta. Njezinim rusenjem srpski barbari su jos jednom pokazali da ne umiju uzivati u ljepoti ako je nesto izvan kruga koji pripada njihovom narodu.

Rusenje ovih dviju najreprezentativnijih banjaluckih dzamija bio je, vrijeme ce pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli medjunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zlocinackog nauma rusenja za njih tudjih bogomolja. Buduci je svijet iskazao bezosjecajnost i sutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zlocinacki pir rusenja, za sto im je na ruku isao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rusenje svih 16 banjaluckih dzamija zlocinci izvrsili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada pocinitelji teskog zlocina nisu otkriveni, pa se logicki zakljucuje da je policijski sat i uveden da bi se zlocini nad civilnim i vjerskim objektima mogli ciniti i pociniti. Ipak, iako se imena pocinitelja zlocina nad banjaluckim dzamijama (nad svim bogomoljama) ne znaju, Bedrudin Gusic, predsjednik Odbora islamske zajednice u Banjaluci, javno je objelodanio kako se stanoviti srpski policajac Miro Kraljevic, jednom zgodom javno dicio kako je on srusio Ferhadiju, dok drugi koji su pratili rusenje dzamija po Banjaluci, i po Bosni i Hercegovini, drze da je tom akcijom rusenja rukovodio Sredoje Vucenovic, navodno strucnjak za eksplozive i rusenja.

Cetiri dana poslije rusenja najmonumentalnijih banjaluckih dzamija - Ferhadije i Arnaudije, 11. svibnja 1993. minirana je stamena dzamija u Vrbanji; vec 16. svibnja unistena je tzv. Tulekova dzamija u Lijevoj Novoseliji, a 24. svibnja Behram-efendijina dzamija u Desnoj Novoseliji. Poslije cetrdesetodnevnog prekida u rusenju, 4. srpnja 1993. srpski sovinisti su unistili cetiri od 10 preostalih banjaluckih dzamija. Eksplozivom su porusili dvije najbolje dzamije na desnoj obali Vrbasa, Gazanferiju, nedaleko Gradskog mosta, i “Jama dzamiju” u Gornjem Seheru. Podmetanjem pozara u toj noci unistene su dzamije na Grabu i na Hisetima.

Preostale dvije dzamije u naselju Novoselija, po jedna na svakoj strani Vrbasa, porusene su 14. srpnja, nakon cega je sve do 6. rujna bio zastoj u rusenju preostalih banjaluckih dzamija. A onda, 6. rujna, planula je dzamija u Potoku, da bi posljednje tri dzamije - u Stupnici, Dolcu i na Pobrdju, bile zapaljene 8. rujna 1993. godine. Dakle, svih 16 banjaluckih dzamija je bilo zbrisano s lica zemlje, voljom srpskih nacifasista, u razdoblju od svega 152 dana.