Eh, stvarno, ko zna dal nas i dečki čitaju!? Sumnjam...
Opet sam malo sjeckala i lijepila da popunim stranice, nekak mi se sviđaju te puzzle...al ispričavam se nisam boldala riječi, pa ih možete tražiti same ak vas zanima...
1. dio (iz Fatminog ugla)
…U tom trenutku popucale su sve brane. Vjetar je odnio sva njena nastojanja da se odupre porivima za koje nije ni znala da postoje u njenoj nutrini, kao i osjećajima koji su joj bili u potpunosti strani. Iako je kazaljka na satu glasno podsjećala na prolaznost vremena, svijet je oko njih stao. Nestalo je prošlosti, nestalo je budućnosti. Postojalo je samo „sada“. Njihovo sada. Bacila se u njegovo naručje, pronašla njegove usne, i odlučila, makar na jednu noć, zaboraviti tko je. Jer to nije bila ona. Ili se barem tako činilo. Njegov jezik nježno se združio s njezinim, i iako je u njegovim očima spazila iznenađenje, osjetila je kako se budi njegova glad. Nije bila sigurna što zapravo treba činiti, ali odlučila je da neće dopustiti strahu da im pokvari ovu noć. Previše je vremena prošlo, previše je vjerovala u njegovu ljubav, da ne bi poželjela da je baš tu večer učini svojom. Bili su poput dvije magnetne polovice koje se u neshvatljivoj mjeri privlače. Dok je njegov poljubac postajao intenzivniji, kroz glavu joj je prolazilo kako se nalazi u naručju čovjeka koji joj je dao sve. Sve što je imao. Postala je svjesna kako se Kerim poput oštre čelične igle urezao u njeno srce – on, koji ju je volio više od života., koji bi taj isti život dao za jedan jedini njezin osmijeh, s vremenom je postao dio nje. Ostati bez njega, bilo bi kao ostati bez smisla vlastitog postojanja, jer on je to sada nesumnjivo bio….
Kad pucaju sve brane
i vjetar odnosi sva nastojanja
i odupiranja
nestaje prošlost
budućnost nestaje
a svijet
u trenutku zaustavljene kazaljke
zauvijek traje
jer sam u tvom naručju
i zaboravljam tko sam
jer sam pronašla tvoje usne
i jezici nam se nježno združuju
U naručju čovjeka
koji je postao dio mene
koji se urezao u moje srce
postali smo spojene magnetne polovice.