Pogledaj jedan post
Old 22.12.2002., 14:41   #14
Gledam gore prema nebu, sjajno sunce grije mi obraze... Sklapam oči i kao da se gubim u njemu.
Tuga obuzela me u ove dane, možda je Božić, možda nije. Samo znam da sam nekako krenuo prema njemu u krajnje tužnoj maniri. Kad bi mogao vrijeme malo usporiti, pa si dati vremena stići do njega sa širokim osmjehom na usnama. Tko zna? Možda ću i moći.
Nađoh se na vrhu brežuljka, a oko mene sve bijaše bijelo... Oblaci na naniješe dosta snijega ove ledene noći i sad je došlo izdajničko sunce da sve to upropasti.
Istina, ne vozim auto i baš me briga za bljuzgu koje se sunce brzo riješi. Srcu mi godi samo hladna bjelina...
Kažu da se sve boje sakriše u bijeloj boji... Istina je, dobro kažu. Zašto onda mene ona tako snažno privlači? Možda zbog čistoće, možda zbog njegove naizgled jednostavnosti? Makar smo sad konstatirali da nije. Ako u sebi imaš sve boje koje postoje onda mi i sam zvuk tvoga imena zvuči komplicirano...
Krivnja ne može postati nevina na snijegu. Igra sakrivanja ovdje ne pali. Osim onom tamo malom bijelom zecu što upravo juri preko brežuljka.
Koraci u njemu opstaju sve dok ne padne novi snijeg ili dok ga ovo sunce ne otopi. Što bi reklo da je kratkog sjećanja, poput ljudi.
Šuma je podbacila u trudu da se sakrije pod njim. Vidjeh je. I svaki njen pokret. Makar lijepa ona bijaše, ne imah posebnu želju da joj pravim društvo.
Odlučih utisnuti još nekoliko koraka do sljedećeg većeg brijega... Poželih rasprostrijeti pogled još dalje od ove tužne, uplakane šume, te se dadoh na taj put...
Konačno se uspeh na brijeg, te pružih pogled sa druge strane... Nešto bijaše u snijegu malo niže od mene.
Pogledom ga ne dohvatih, pa krenuh niže.
Bijaše to mala srna, po izgledu uginula. Sjajnog oka što gledalo je u nebo, ali nepomično...prazno...
Možda je u pogledala prema mjestu kud je krenula tik prije zadnjeg daha.
Začuh jaki pucanj, dođe mi slabost u nogama i padoh na snijeg.
Gledah prema nebu zbunjen, što mi se događa?
Okrenuh glavu malo nalijevo, osjetih toplinu na obrazu, te ono mokro, ali ne vidjeh sasvim dobro što to bijaše. Lagana, rijetka para se uzdizala sa moje lijeve strane.
Što je to? Pogled mi se stao mutiti...lagano sam gubio vezu sa osjetilima...
Začuh korake u snijegu, te nepoznate glasove: "Ne mogu vjerovati Adame!", reče glas "opet si fulao!"
Uz toplinu preplavio me je i osjećaj zbunjenosti. "Tko ste vi?" htio sam upitati, ali riječ nije htjela iz mene.
"I što onda? Nisam ja kriv što je ovaj idiot uletio u kadar. Lijepo mu je bilo rečeno da ostane na brijegu." reče glas
"Idemo odvrtiti scenu iz početka. Filma još uvijek imamo dovoljno."
"Uf dobro. Ajmo, svi natrag na svoja mjesta!" povikao je glas
"Daj ga makni odavde! Kamera, ton, akcija!"
Osjetih jaku toplinu...prožela mi tijelo, svaki nit mog bića, te osjetih kako se uzdignuh, te lebdim...
Toplina je sve jača, nagli trzaj kroz cijelo tijelo i...
Gledam gore prema nebu, sjajno sunce grije mi obraze... Sklapam oči i kao da se gubim u njemu.............
__________________
vita non est vivere sed valere vita est

Čitajte me ovdje...

Zadnje uređivanje Raz0r81ad3 : 22.12.2002. at 16:01.
Raz0r81ad3 is offline  
Odgovori s citatom