[strpljivi_diskutant]

Posmrtni govor - Eulogija

[ Da li su svi ušli? Da li su svi ušli? Ceremonija će započeti. Upalite svijeće, zadržite pravu misao i udahnite zrak punim plućima… Seansa će uskoro započeti…]


Ovo je moj grad. Ovo je moja ulica. Ovo je moja kuća. Ovo je moj vrt i moj auto. Ovo je moj život. Ovo su moje ploče, ovo je moja garaža, ovo je moja odjeća, ovo su moji ideali. Ovo je moja žena i ovo je moja kćer. Ovo je moja egzistencija. Ovo će biti moja budućnost, ovo spada u moju prošlost i upliće se u moju sadašnjost. Ovo bi trebala biti moja eulogija. Kćer mi je nesigurna, nevesela I ljuta na svijet. Ovo je moje breme. Žena je izgubila ono nešto. Nazovimo to ljubav. Ovo je moja nesreća…

Živio sam isprazan život koji nije imao smisla. Radio sam posao koji mrzim, ulizivao sam se šefu kojeg se plašim, pas me nikada nije slušao. Dolazio sam svaku večer kući na jadne i nevažne razgovore o proteklom danu ili novim vijestima u novinama. Ulazio sam svako jutro u istu trgovinu i sretao uvijek ista lica. Život mi je bio monoton i nadasve jednoličan. Ženu sam volio na način na koji nikada nikog neću voljeti, ali svejedno me ubila. Kćer sam obožavao više od života, ali svejedno me se bojala. Život me nije volio, svjetski duh me odbacio, ljudi su mi bili čudni. Zovem se Jimmy i bojim se smrti. Slušao sam predavanja. Predavanja o životu; predavanja o boljem životu. Čitao sam filozofiju, produbljivao granice svijesti, ulazio u bit problema, pokušavao shvatiti... Pohađao sam tečaj joge, ulazio u hramove, mijenjao religije. Htio sam postati bolji čovjek, postati jači psihički, ne uništavati se fizički. Pokušavao sam pomagati drugima, ali bi uvijek drugi na kraju pomagali meni. Htio sam iskoristiti dan – Carpe Diem, ali na kraju bi uvijek ispalo drugačije od zamišljenog. Pokušavao sam doseći neku katarzu, umrijeti hedonističkim načinom, te naslađivati se životom koji je uvijek bio gorak. Pokušavao sam uživati u malim stvarima: cvrkutu ptica, suncu ili pak leptirima, ali uvijek bi izašao iz svoje kože deprimiran. Čučao sam u mraku i molio da sve nestane, ali naravno nije. Htio sam biti objektivan. Htio sam biti idealist, ali kada bi god počeo vjerovati I zamišljati apsolutnu ideju – pozlilo bi mi. Odputovao sam u Meksiko, pokušao izvući komadiće života iz pijeska I složiti ih, ali ukupan zbroj bi na kraju uvijek bio negativan. Zvao sam egzorcista, nasmijao se I rekao mi da je sa mnom sve u redu. Ispovijedao sam se i kajao – uzalud. Hodao sam od neba do pakla. Od istoka do zapada, od početka prema kraju i natrag, ali bi uvijek ta negativna energija prevladala. Prakticirao sam istočnjačku medicinu I šamansku ideologiju, ali spirala me povukla na dno… Na kraju sam se priupitao da li sam ja nekakav Stvoriteljev prototip koji nikada nije niti došao na dnevni red za masovnu proizvodnju? Možda sam jedini na svijetu koji doživljava negativne I strašne vibracije? Na kraju sam pokušao s Prozacom I završio s metkom u glavi…

Možda ste zamijetili da govorim u prvom licu. Mora da mislite da sam strašni egoist kada pišem ovaj govor sam sebi. Sigurno se pitate kakav je ovo čovjek? Kakva je on osoba? Kakva je ovo prošlost? Što će se dogoditi… Što je s njim danas?

Danas? Danas sjedim mrtav u Raju i čekam u dugačkom redu da vidim Boga… Nema povlaštenih, nema boljih. Svi smo isti.
Ali svi; svi smo samo napisana imena u Knjizi Života. Ništa manje niti ništa više…


[ Svjetla se pale, pokojnik je kremiran. Posmrtni govor će održati pokojnikova kćer: ]

-----------------------------------------------------------------------------


“…umorni od vječnih nastojanja da se probijemo kroz surovu materiju,
Izabrali smo nov put I požurili u susret beskonačnom.
Ušli smo u sebe I stvorili novi svijet…”

-- Henik Steffens