Quote:
Fazlija kaže:
Ne uspjevam jos razabrati posve Martinusovu etiku. Sto je preporucio kao praksu? A ne da mi se citati, pa postavljam pitanja  tako je lakse 
Dakle, kruzimo, spiralu po spiralu vise - sto je na koncu puta, ima li po njemu uopce konca puta ili se vracamo nazad u vjecnom kruzenju? I trebamo li se mi tako vozati po spiralama prema gore, ili mozda gore-dolje, ili ima neki izlaz u toku puta? |
Uvijek se ide prema gore, spiralu više jer uvijek doživljavamo nešto novo.
Nema niti početka niti kraja tome putu jer je život vječan. Uvijek smo postojali kao pojedinačno biće i uvijek ćemo postojati.
Vječni život se odvija u tim kozmičkim spiralama evolucije i involucije omogućujući svim bićima vječno doživljavanje života.
Martinus kaže da je to i smisao života: vječno doživljavanje života.
On ne daje nikakve tehnike. U djetinjstvu i mladosti se uvijek molio i govorio je da nije mogao zamisliti kako ljudi mogu živjeti bez Boga.
Govori da trebamo uvijek opraštati kako bismo postali bića na sliku i priliku Božju. Već i to 'intelektualno opraštanje' stvara 'jezgre talenata'(ovo je njegov pojam) koje nam omogućuju da u budućnosti jednoga dana to postane 'automatska reakcija': da volimo bližnjega kao samoga sebe, da postanemo slika i prilika Božija.
Martinus to zove A, B i C-znanje. A je intelektualno znanje, B je kad to provodimo u praksu i C-znanje je automatska funkcija, kad automatski izvodimo nešto što smo vježbali.
Dakle, ako prakticiramo opraštanje, jednoga dana to će postati dio nas samih i funkcionirat ćemo na taj način.