volio bih te upozoriti na jednu zamjenu teza. ja si osobno ne mogu predočiti cilj koji je odvojen od sreće a kako nema sreće bez ljubavi (moje iskustvo ) niti ljubavi bez suosjećanja prema drugome proizlazi da je cilj živjeti život posvećen drugima. ali i sam si neispunjen i u neprestanoj potrazi i gladi za ljubavi i razumijevanjem od drugih za sebe. rezultat je porazan jer kad si sam frustriran nemaš puno toga za pružiti drugome.
to je više-manje situacija danas. svi traže više ljubavi i pažnje jedni od drugih ili drugim riječima: dva prosjaka prose jedan od drugog (a naravno da nitko ne priznaje drugome da je prosjak) i stvara se iluzija svijeta u kojem su svi hladni i nezainteresirani za bližnjeg. i na kraju nam ostaje ono nekoliko ljudi sa kojima razmjenjujemo "emotivnu ovisnost" i od kojih crpimo svu životnu energiju i smisao da "guramo" naprijed. ta emotivna vezanost za najbliže stvara nam iluziju da je neprestana briga za njihovu dobrobit i sigurnost vrhunac ljubavi sa našom raspoloživom energijom te da ćemo s više novca (angažmana u materijalnom) tu ljubav sve bolje i bolje izražavati. "a drugi su ionako hladni i ne zaslužuju našu posebnu pažnju" .zapravo je istina da drugi rade to isto za svoj krug najbližih osoba jer nemaju energije za nešto više.
i na kraju: dokle god svu svoju mentalnu energiju iscrpljujemo u angažmanu na povećanju materijalne sigurnosti, pod velikim smo stresom, udaljeni od sebe (od svog centra) i tako sebe potpuno zapostavljamo (meditacija=relaksacija=ljubav prema sebi) uvjereni da činimo sve što je u našoj moći. i krug je zatvoren.

zaključak: naravno da smo na ovom svijetu i zbog drugih ali im nemamo bogznašto pružiti dok se sami ne obogatimo (duhovno) kako bi tada mogli dijeliti.