[Almost Rosey]

- Halo?
- Bok.
- Bok.
- Kako si, što radiš?
- Evo, štrebam, sve po starom.
- Ispiti?
- Znaš da su ispiti.
- Znam, znam, ispiti... Jesi jela?
- Mama, kakvo je to pitanje? Naravno da sam jela - sjetim se bljutavog okusa instant tjestenine. Brokula i sir, kako da ne.
- Dobro, dobro… znaš da moram pitati, to mame rade. Hladno je jako. I kod vas je hladno, gledala sam prognozu.
- Da, urnebes je ovdje, sve je zaleđeno. Jedva čekam proljeće, sunce, malo topline. Bojim se i zamisliti vaše račune za grijanje, sigurno su…
- Pusti ti to. Samo uči škole. I dobro se obuci kad izlaziš, nije ova zima za modiranje, znaš? Nemoj da bubrezi ozebu. Imaš još onog meda što sam ti poslala?
- Imam. I ne brini za moje bubrege, znaš koliko imam godina! Stvarno, tretiraš me kao dijete; ako mi bude hladno, sigurno neću gola hodati okolo - smiješna mi je. I dan-danas mi govori da obučem potkošulju, da pazim s kime se družim, da ne idem kasno spavati… kao da sam mala curica. A nije znala, ili je to vješto prikrivala, da sam već daleko od male curice. Velika, i prevelika. Svašta probala, posvuda spavala, posvuda ostajala budna… No, uvijek je ostalo, „obuci potkošulju“.

- Nego, a što ima kod vas? Jesu očistili snijeg pred zgradom? Kako ste ti i tata?
Čujem gutanje knedle.
- Čuj, sjećaš se onog vremena kad sam te vodila u bolnicu? Na onu operaciju, dok si još bila mala?
- Naravno da se sjećam. Kupila si mi onda prvi album spajsica. No, kakve to veze…
- Mislim da je došlo vrijeme da ti mene vodiš u bolnicu. Izrezat će mi onaj, znaš… onu izraslinu. Uspavat će me, i sve…

Kao rukom donešena, otišla je moja „velikost“. Odvrtjele su se sve godine, upis na fakultet, maturalna zabava, jedinica iz latinskog, aparatić za zube, šarlah, kozice, osnovna škola, žvaka u kosi, razbijena koljena… i odjednom sam bila mala, sasvim mala, premala. A pluća su mi bila velika, najveća, nadimala su se kao da će se rasprsnuti. Sad sam napokon trebala biti velika, i to ne dječje velika, sa jointom podijeljenim među hrpom neznanaca i drijemanjem pod jutarnjim predavanjima, nego onako, odrasla. Ozbiljno velika. Smtrno ozbiljno.

- Naravno - ovaj je put meni knedla zapela u grlu - sutra dolazim kući. Samo, znaš što? Hajde molim te, mama, prije nego odeš u bolnicu… napravi sarmu.