[Nemruth Dagi]

Vjetar sa sjevera zanašao me na uskom zaleđenom putu.
Pomislim da sam baš namjerno pronašla tako loše vrijeme za posjet, kao za kaznu što dugo nisam zakucala na ta vrata.

Uvijek isto ispričavanje umotano u vječni i poznati "kronični nedostatak vremena" donosi mi sad promrzle kosti i neki zatomljeni nemir.
To je ipak preslabo opravdanje, taj kronični nedostatak vremena.. Nije me dugo bili pred tim poznatim vratima.

Ulazna vrata još su ista, ne pamtim njihov drugačiji izgled.
Na svijetu postoje bezbroj ulaznih vrata. Oni su tihi podsjetnici na vlasnike stanova ili kuća. Ona odaju što iza njih možeš pronači i kazuju, tko i što u njima živi.
Odaju nas same kad ne bi trebalo i pokazuju pravi put do nas, kao izdajice podmuklo nose naša imena i titule na svojem drvenom tijelu.

Njihov sjaj i čistoća, pažljivo utisnuta pločica sa imenom, i odabrana boja govori o sami vlasnicima. Tako izvana uredna ipak skrivaju iza svojih leđa sve tajne.
Boja koja opada u ljuskama i rane od udaraca predmeta koji su prolazili kroz njih otkrivaju namjeru da se ne sakriva nemar pokazan prema običnim stvraima. Vrata skrivaju našu težnju da iza njih budemo sigurni, da se opustimo, da nam lakše prođe još jedan dan, da sakrijemo naša kajanja, da probudimo sitne naše ponose malih pobjeda, da izrazimo krikove bijesa, da si lažemo u lice, da ublažimo nemir svijeta koji korača u nama...... ili namjeru da samo preživimo do ujutro a onda će nekako već biti....da na svoj način mirujemo i da šutimo, da čuvamo snagu za ono što slijedi, da se molimo i da od sebe tražimo nemoguće........
da nam pruže odmak, bar na tren, od sveg drugog osim nas samih.

Zatvaramo ta vrata i ključ vrtimo polukružno u bravi.
Tim zvukom nastaje novi svijet u nama i ostajemo sami.

Vrata govore o nama više nego što mi mislimo, oni su naše lice bez bora, bez smijeha, bez plača, sve ono što ne pokazujemo drugima. Iza njih smo mi-mi, drugačiji, oni pravi, bez krinke, ogoljeni, sami, iza svih drugih skriveni i tako svoji.
Naša ulazna vrata govore o nama mi rijetko mislimo o njima.
Živimo jedni iza drugih, tim prirodnim nizom stalno povezani.


Promrzla kucam i otvaram sama sebi.
Ulazim u taj moj svijet, prepuštam se njemu
Moja ulazna vrata kriju tajnu.......iza njih sam ja.
Dugo me nije bilo, dugo se nisu vrata otvarala,
njihova škripa to otkriva.

"Kronični nedostatak vremena" za druge je opravdanje, a za mene, moja je samoprijevara.
Konačno, sad sam doma. Zatvaram za sobom ulazna vrata.
Kako je lijepo opet biti ovdje u svojoj tišini, sama roniti u svojim dubinama duše, ponirati neometeno u svojem svijetu ili plutati na valovima svojih misli...vaditi ih neoštećene na svjetlo dana i uživati u njihovim oblicima.
Biti u društvu sama sa sobom.....biti iza vrata, iza svega.

Vjetar sa sjevera zanaša prolaznike na cesti, prolaznike koji još nisu došli svojoj kući, na uskom zaleđenom putu.
Na putu prema njima samima, njihovom svijetu iza nekih meni neprepoznatljivih ulaznih vrata.